walking cloud

Dvigrad,grad letećih ljudi

Vraćam se u carstva riječi i pokretno nepokretnih slika,
gospođice Viam, djelomično i zbog vas.
Vraćam se jer imam reći sve što nisam
i sve što jesam , a u što sada više ne vjerujem.
Kao da sam imun na Sanaderovih slijedbenika ludilo,
na nove Nives, Vlatke, Simone i novog mačka, pile i Keruma....
da su moji gradonačelnici isti kao i tvoji, tek malo bezobrazniji
zbog razlike u godinama,
, da iz Pule još uvijek brodom ne mogu nikuda,
a krilima do Učke suh je zrak i letim u lice Buri.
Želim ti reći i da moja žena večeras malo hrče u krevetu
i da je opet zaspala na početku filma,
da je zapravo još ne poznajem
ali da da sam je oduvijek tražio kroz kišne kapi.
Imam ti reći i da je signal interneta u ovim novim sobama
puno slabiji nego u starim, no zato su naslage prijašnjih života
tanje, čišće, poroznije i daju se lakirati u nadu.....,
zato je jaka Bura sa Velebita u Žmanu, na Dugom otoku
što je negdje ispod mora naših očiju ipak spojen za Kornate..,
pa ako stvarno vidiš ispod površine ..ostvario sam još jedan san.
Draga moja, nadam se da ti je kamen koji si jučer mirisala
rekao,
da sirupi od bazge svoje cvijeće čekaju baš sa mjesta gdje si se jučer smijala...
i da nije lako uopće u jednom tijelu imati poremećaje žlijezda, mješoviti zbor u glavi, dlake u nosu i sjećanja na prošle živote.
Vrijeme je, Viam,
da se vratim doma,
među ljude koji dolaze sa moje planete ili bar zviježđa
jer se olako već pretvaram u čovjeka,
bez pardona
prema oblacima......, a da nisam siguran ni zašto je tome tako.