petak, 16.10.2020.
Priča
Prije 15-ak godina sam napisala priču o ženi koja živi sama u kući na rubu šume, tajanstvenoj, bogatog unutarnjeg života, ženi koja prkosi protoku vremena i koja stvara svoj vlastiti svijet čarobnim štapićem vlastitih htijenja. Znala sam još onda da sam napisala priču o sebi. Iako je tad sve to bilo tako daleko. No, ostvarilo se. Nije ni čudno. Ja sam vučica samotnjakinja, izraziti individualac ali sa smislom za duboku ljubav koja kamenom upornošću gori. Za njega, za mog vuka samotnjaka. I zapravo ništa ne činim osim što emaniram velike količine te ljubavi. Šapućem mu s vjetrom koji njiše stare hrastove u dvorištu i šaljem mu poruke s pticama koje cvrkuću u sumrak. I jasno ga vidim kako dolazi, kako otvara kapiju mog dvorišta i mog srca i kako ga dočekujem raširenih ruku i otvorenog srca. Ja sam žena koja zna čekati, zabavljena vlastitim životom i njegovom puninom.
- 16:30 -
