petak, 16.10.2020.
Priča
Prije 15-ak godina sam napisala priču o ženi koja živi sama u kući na rubu šume, tajanstvenoj, bogatog unutarnjeg života, ženi koja prkosi protoku vremena i koja stvara svoj vlastiti svijet čarobnim štapićem vlastitih htijenja. Znala sam još onda da sam napisala priču o sebi. Iako je tad sve to bilo tako daleko. No, ostvarilo se. Nije ni čudno. Ja sam vučica samotnjakinja, izraziti individualac ali sa smislom za duboku ljubav koja kamenom upornošću gori. Za njega, za mog vuka samotnjaka. I zapravo ništa ne činim osim što emaniram velike količine te ljubavi. Šapućem mu s vjetrom koji njiše stare hrastove u dvorištu i šaljem mu poruke s pticama koje cvrkuću u sumrak. I jasno ga vidim kako dolazi, kako otvara kapiju mog dvorišta i mog srca i kako ga dočekujem raširenih ruku i otvorenog srca. Ja sam žena koja zna čekati, zabavljena vlastitim životom i njegovom puninom.
- 16:30 -
srijeda, 30.09.2020.
Kontrola?
Kontrola... nešto mogu ali puno toga i ne mogu kontrolirati. Mogu prilično kontrolirati svoje misli i onda putem njih svoja raspoloženja. No, mogu li kontrolirati odnos s drugom osobom? Ne. Mogu poduzimati akcije ali s vrlo neizvjesnim rezultatom. Konačno shvaćam da nema ništa od akcija, nema ništa od ganjanja rezultata kad su u pitanju romantični odnosi. Sve što mogu je povezati se s ženskom energijom u sebi i biti sretna sada bez obzira na prisutnost ili odsutnost muškarca u mom životu. I od sada apsolutno odbijam činiti bilo što, inicirati poruke, sugerirati pozive, bacati male kapsule prisutnosti. Ne, neću više. Napokon sam naučila biti opuštena u sebi i sa sobom. Sve što mogu je disati, osjećati i misliti ljubav. Mogu toplinom reagirati na njegove akcije, ali ne i činiti, ne i djelovati, ne biti naporno proaktivna.
- 12:36 -
U ritmu vjetra
I danas je vedar, jesenji dan. Sretna sam jer to znači da će moj solarni sustav biti optimiziran i da ću imati vruće vode. Ja živim na rubu šume u kući od cigle na dva kata. To nije prevelika kuća, taman je za mene. Neopisivo sam sretna što sam konačno u svom domu o kojem sam oduvijek sanjala, okružena silom vjetra koji se igra krošnjama. Za dvije grane sam objesila vjetrena zvona koja trepere i umiruju. Imam mali ribnjak na kojem se ptice dolaze okupati i piti vodu. Dođu i zmije, ali rijetko jer sam posula sumpor svuda uz vanjsku ogradu. No, sad i nema zmija, njihovo razdoblje je prošlo. Aktivne su tijekom proljeća i početkom ljeta. Kod mene se mogu naći puhovi, ježevi, žabe. Neku večer mi je žaba skoro ušla u dnevni ali sam je nježno usmjerila prema cvjetnjaku. Imam i mačku razigranu i umiljatu. Upravo sjedim u dnevnom, velika balkonska vrata su otvorena, zastori plešu u ritmu vjetra. Ispred mene je oveća terasa, zatim cvijetnjak koji sam počela njegovati pred nekoliko mjeseci. Ovo mi je sve novo, tek sam nešto više od godinu dana ovdje. Imam samo jedne susjede, a do prvog sela dolazi se makadamskim putem kroz šumu. Imam vodu, poljoprivrednu, no struju proizvodi solarni sustav. Imam sve što mi treba i sve što želim. Uronila sam u ovaj mir cijelim bićem. Zato mi sve više predstavlja teškoću okruženje u kojem ima puno ljudi. Kao da gubim potrebu za riječima i pričanjem, kao da se iz glave spuštam sve više u tijelo i njegovu mudrost i kao da dopuštam čulima, osjećajima i intuiciji da se rasplamsavaju i daju mi informacije o meni i okolnom svijetu. U zadnje dvije godine sam puno toga doživjela i prošla, a sada sam otkrila neku novu čistoću i nevinost u sebi. Puno meditiram, puno dišem, puno gledam mjesec i zvijezde. U sebi imam ljubav koja je više plod moje mašte iako je usmjerena prema konkretnom čovjeku, muškarcu. Do sada mi je ta ljubav bila dovoljna. Hranila je samu sebe. Možda je to tek iluzija u koju sam pobjegla kako bih se zaštitila od manjkave stvarnosti, možda je to moja projekcija ili projekcija idealnog muškarca kojem sam pridodala karakteristike kako mi paše. Kako god, ta ljubav me grije i grije njega, a do kad će trajati o tome ne razmišljam i s time se više ne opterećujem.
- 12:24 -
