| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Možda je bolje ne stavljati opisom misli u kalup...
Izdvojene
Oplakane
Vjetar zna
Oči u oči
Kraj
Naranča, ponekad breskva
Tebi
Dvoje
Zaokupljena
Dio vječnosti
Dno
Zanesenjaci
Kolebanja
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
...čitam, volim, ponekad me i oduševe...
dijamantic
bambi
ljubavna
umjetnik
alkemija
muuki
puniša
jednaki smo
nik
quill
cvjetovi zla
marlene
satie
isadora
inventura mozga
kristijan pol andersen
mail....
Hvala...
...mom dragom Nikoli na prekrasnom novom dizajnu...
Riječi...
Yeah, like I was saying, after I jumped, it accured to me: life is perfect, life is the best! It's full of magic and beauty and surprises. You just don't see all that clearly when you're still there.
All I ever wanted was to reach Eloise. Just to reach her.
I did. And I ended up turning the world upside down on the way. Even if just for a moment. Wow!
"The Million Dollar Hotel"
Ti koja imaš nevinije ruke
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koji plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojeg ja zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
Vesna Parun
Noćas bih mogao napisati
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Prijateljstvo
- Je li teško ili lako steći prijatelje?
- Teško, jer nekad mahneš nekom i on te možda ne vidi pa ga je teško dobiti za prijatelja.
- A što ako te vidi?
- Tada je lako.
...razgovor s jednim čeverogodišnjim djetetom...
Vrtlog tišine © 2006
|
Odlučih napisati pjesmu da se oslobodim nekih tereta. I tako se već neko vrijeme gledamo prazan papir i ja... Razmišljam o promjenama stila i o razlozima koji su utjecali na to. Shvaćam da radim bespotrebne analize iako su se pokazale točne – ipak se ne smije sve pokazati svijetu vrlo otvoreno. Začkoljice su puno zanimljivije i lakše. Emotivno i bilo kako drugačije. Uhvatim se s vremena na vrijeme, također, da analiziram ljude i razmišljam koje sve psihičke poremećaje imaju. Zaključujem da svi ljudi imaju po bar jedan poremećaj. Ja ih imam barem šest. Zaključujem da se mijenjam... No to još uvijek nema veze s mojom pjesmom. Neki kažu da je potrebna inspiracija da bi napisali pjesmu, neki kažu da se najbolje piše u tuzi, neki da je potrebno samo malo slobodnog vremena, vremena za sebe. Umjesto spavanja, izabrala sam ovakav način trošenja vremena – samo za sebe (požaliti ću kasnije...). Osjećam se kao dio Matoševe pjesme Jesenje veče. Razmišljam o načinu na koji bih mogla izražiti veličinu i težinu tih svojih osjećaja. I koji bih im oblik mogla dati? Ništa pametno ne pada mi na pamet. Pokraj mene osušeno cvijeće, razmišljam što bih s njime. Nakon beznadnih pokušaja, ipak odustajem i zaključujem da su determinante pisanja poezije ipak: vrijeme inspiracija tuga (većinom) i samoća. Nema pjesme, bit današnjeg posta je ovo: Sva vrata otvorena |
|
... (pjeva Nina Badrić)  (by CelticBaby) ...i druga perspektiva... ... (pjeva Justin Timberlake) |
|
...sama i inspirativna, zametena mnoštvom raznolikih osjećaja, pišem... ...no čekat će i čekala je ova pjesma svjetlo svoga dana, čekala je svoj red, čekala je dugo, čak od petka, svoje mjesto pod suncem... ...možda neobična, možda atipična, ali za ovaj osjećaj ipak savršena... ...osjećaj? ludosti. ma, nazovite ga kako hoćete.  (by xx-paperdoll-xx) Šutim mogu plakati mogu lupati mogu gužvati svoje srce u samoći nagnječeno i maleno od silnih udaraca osušeno i nejako od klepeta suza udariš li me još jednom tim bestidnim riječima tim svakodnevnim očekivanjima naoko normalnim u dubini razarajućim početi ću gristi početi ću nekontrolirano bacati svoje misli pokazivati zube kad ne treba biti obijesna i cinična biti zla i podsmjehujuća biti opasna i zastrašujuća zato pognite glavu kad vam prilazim stisnite zube i pretrpite bol koju nevidljivo nanosim kao što sam i ja trpjela vaše namjerno dizanje obrva u krivo vrijeme no sve je bespotrebno sve je razvikano uzaludno jer mojih pobuna glas govori da te volim životinjski predano romantično posesivno i zato ću šutjeti u noći kriti svoje lice ispod plahte i zadržati ga kamenim u svim bolnim trenutcima jer najgore i najbolnije, no ipak najbolje je, biti indiferentna |
|
...i zaustavih se u mreži vlastitih strahova...
|
|
|
 Sa svima, umirem i ja. Svakom malom nepotrebnom gestom. Objašnjenje? Život je samo put ka smrti, rekli bi neki. Polagano umiranje. Smrt je cilj, dalo bi se iz toga zaključiti, iako se ja ne bih u potpunosti složila. Neki do tog nazovi cilja dođu prije, neki kasnije. Što je od tog dvoje prava sreća, ne znam ni sama. (Što je uopće sreća ako je sagledamo iz ove neobične perspektive?) Svijet je zagađen... Otpadom, grijesima i zlom, netolerancijom, glupošću i pokojom pogreškom koja završi kobno. Nije baš idealno mjesto za živjeti, ali je, eto, jedino mjesto za adekvatan rast naše duše. Zašto? Zato što treba spoznati, doživjeti i iskusiti loše da bismo mogli potpuno shvatiti dobro. Djelovati dobro. Moramo spoznati bol i patnju, tugu i očaj da bismo cijenili sreću i ljubav. Tako težak put za jadne nas, za naše jadne male tužne ograničene spoznaje; tako divan put za naše duše, tako velike čiste i sveznajuće! Zašto ovo pišem? Da bih našla neku utjehu, jer utjeha je sve ono što nam preostane kad osjetimo vlažan miris dna. Sa svima njima izgubljenima u prijevodu, vrtlogu života (i bilo kakvim drugim glupavim prijevodima naslova filmova), sa svim krivim pogledima, riječima, svakom novom sumnjom, svakim novim osjećajem noževa koji se pojavi u dubokom strahu...umirem i ja. I u tom silnom kaosu, objašnjenja mora biti! Koja je svrha (vrištim sa strane iako je već znam, samo da bih povećala dramatičnost)?! Dolazimo do onog odlomka gdje se sve okreće i nestaje ironija ako se prethodno možda pojavila: Kada nas sreća pronađe, biti ćemo čisti, veliki i spremni u potpunosti uživati u njoj! Kad se sreća pojavi, cijenit ćemo je više! Kad nas sreća ugrize za vrat, držat ćemo je kao kap vode na dlanu (ili dvije kapi ulja u žlici)! Sretni! I usput ćemo vidjeti sve ljepote dvora kroz koji prolazimo (priča koju pročitah u Alkemičaru rekla bih, u svakom slučaju, u nekoj Coelhovoj knjizi, a može se naći i ovdje). Dakle, u loši trenutci će nas nečemu naučiti, u dobrim trenutcima možemo uživati u blagodatima koje nam život daje (kao što je na primjer ljubav). U svakom slučaju, dobivamo i zbog toga bismo trebali biti zahvalni! Na svemu! I na dobrom i na lošem. Mislim da je to tajna sretnog i uspješnog čovjeka. Zato plačite kad vam se plače, ljubite kad vam se ljubi! Jedinstvena je prilika, nikad se ne zna kad će vam pasti tegla na glavu...  |