Vrlo Vrli Novi Svijet

nedjelja, 03.02.2019.

Henovo Nasljeđe (poglavlje drugo)

"Moderni rat protiv moderne metropolitanske države, može jedino biti vođen u paklu " - Nick Land ("Kant, Capital, and the Prohibition of Incest")

* * *


Nije ni malo dvojio u viziju dok je promatrao sivo nebo, šireći ruke da bi što bolje upio plazmatski naboj koji se kretao sa istoka. Atmosfera je bila fantastična. Osjeti punjenje dok mu se nekoliko munja poigravalo površinom tijela. Ispruži lijevu ruku i promotri munju koja se izdvojila iz nexusa i počela se kretati prema ramenu, granama dodirujući kožu, noseći mu poruke Atmosfere. Osjetio je svaki dah Atmosfere, svaki val sivila koji se u nijansama razdvajao u frekventivnom spektru, istovremeno napajajući energijom denzitete i korjene Stabla Života. Šireći ruke, lagano podigne glavu prema Atmosferi i izdahne bijelu sferu. Promatrao je munje kako okružuju sferu. Zatvori oči i uđe u Fazu. Mentalna ravan poput ogromne datasfere rasprši se u beskonačnom moru arhetipova. Stvori na glavi krunu i dozove Aon, pazeći da valovi Emanacije ne naruše spokoj mentalne ravni. Eoni sjedoše na krunu i naprave krug. Sedam arhetipova zabljesne dok se Aon iz središta kruga povezivao sa Eonima, bezgraničnim zrakama u rapsodiji svjetlosti i radijantne eufonije. Maknu pozornost od Aona i pogleda munje kako stvaraju kupolu oko njega. Svaka grana dodirnu krak krune, ekspandirajući svjetlost i stapajući Eone u jedan jedini val ljubičasto plavog spektra isprepletenog milijunima zraka. Ispruži ruke i podigne dlanove, odašiljajući Myriade ergova prema piramidama: Pogleda lijevo. Pogleda desno. Sivi svod Atmosfere stopi se sa njime dok je promatrao piramide na lijevoj i desnoj strani rijeke vremena. Myriade u svom plesu pozdrave beskrajne vrtloge unutar rijeke koji su završavali manifestiranim zvijezdama koje su davale život milijardama galaksija kroz denzitete. Izađe iz mentalnog plana dok se kupola od munja jednostavno raspršila kroz beskraj, dajući prednost Myriadama koje su zasjale površinama piramida. Piktogram zablješti pored desnog oka. Iz vira rijeke izađe bijela zraka po kojoj se kretao balon. Zraka nekoliko puta dodirne Atmosferu a onda krenu prema njemu. Zaustavi se u visini čela, dok se balon ravnomjerno kretao duž zrake. Zraka se raširi i nestane. Balon ispred njega proširi se do pune veličine. "Jedan ili dva putnika?", pomisli u trenutku prije nego li se ovojnica rastvori i iz balona izađu dvije blješteće siluete. Znao je da Sibius Anari neće progovoriti prije nego li im se obrati. A jako je dobro znao i da će njihov dolazak dovući još jednu priliku u Atmosferu. Tri...dva...jedan...Površina rijeke uzburka se mameći mu osmijeh na lice. Biće izađe iz vode, pričeka atmosferski val i dolebdi do njih.

"Vodoribo", zlobni osmijeh nije silazio sa Henokovog lica, "gosti me upravo prekinuli u jutarnjoj fiskulturi... Da ih otjeramo ili da ih saslušamo?"

"Ah", lijeno uzvrati Vodoriba. "Ako su već imali volje savijati vrijeme i prostor i prolaziti kroz atome i antimateriju samo da bi tebe vidjeli, barem dočekaj goste kako dolikuje. Protokoli, ovo, ono..."

"Mah", makne pogled sa Vodoribe, dodajući osmijehu sarkazam, te se okrene prema Sirianima. "Momci, karte na stol..."

* * *

Zadubljen u misli, gotovo je zaboravio da treba izaći na slijedećoj stanici. Komešanje putnika navade ga da podigne pogled i poprati pojedince koji su kretali prema izlazu. Nije mu se žurilo. Imao je još pola minute do stanice. Lijeno je ustao, stavio knjigu u ruksak, uhvatio prečku i lagano krenuo prema vratima. Treperava svjetla u tramvaju ispreplitala su se sa redovima ljudi koji su zbijeni čekali svoj red da izađu iz putujuće konzerve. Neki od njih, zaokupljeni svojim mislima, proučavali su pod, drugi su promatrali one oko sebe, treći su nezainteresirano gledali kroz prozor; rijetki su pratili prolazne natpise. Svjetleća neonska slova repetativno su se izmjenjivala u loopu, gdje bi otprilike svaka pedeseta obavijest bila nastavljena prvom, tako da je sumnjao da je bilo tko normalan bio sposoban zadržati fokus na obavijestima duže od dvije-tri minute u komadu. Uznapredovali suton stapao se sa narančastim i plavim svjetlima koja su ulici davala pomalo futurističan štih. Zabaci ruksak na rame, pričeka da se promet rasčisti i prijeđe ulicu. Imao je vremena. U pedesetek minuta obići će nekoliko dućana, pozdraviti prijatelja na elektronskom odjelu San Marta, možda na kratko svratiti do obližnje knjižare i popiti u lokalu Starfit-a proteinski shake ili frape. Predvidljivih skoro sat vremena utrošenih na sitne ustupke samom sebi. Nije loše za završetak radnog tjedna i uvertiru u opuštene sate sa društvom. Ulazeći u San Mart, zastane na tren i uputi se do trafike po cigarete i najnoviji broj Viral magazina. Pogleda kroz izlog te naglo zastane.

U djeliću sekunde okrene se i potrči van iz centra te nastavi trčati po pločniku. Nakon petnaestak sekundi sustigne žensku priliku koju je bio ugledao kroz izlog.

"Pa kud si uranila?, upita zadihan, promatrajući atraktivnu žensku priliku koja mu se iskreno nasmije od uha do uha. Visoka brineta nekoliko ga je sekundi promatrala, osmijehom ističući dvije jamice na rubovima usana koje su ga tjerale do ljubavnog ludila.

"Odlučila sam malo uraniti", nastavila ga je blagonaklono, pomalo ispitivački promatrati, prekriživši ruke ispod grudi. Drugi indikator njegovog ljubavnog ludila. A znao je da zna. I znao je da ga time podjebava.

"Mislio sam obići par dućana i skočiti do Franka gore u odjel, ali, mogu uraniti i sa tobom. Ako želiš...", nesigurno je pogledao prema njoj, pokušavajući sakriti nesigurnost i nervozu.

"Ako hoćeš, idemo. Ako nećeš, obavi što imaš pa se tamo nađemo", osmijeh se stanjio ali oči su se i dalje smijale.

Podjebava ga. Podjebava ga. Nije ovo bio prijedlog. Ovo je bio test. Ma koji test. Ovo je bio jebeni ultimatum.
1. Glumi sebi
2. Pokušaj glumiti njoj...
U oba slučaja dođe ga na isto - glumiti sebi.

"Ma idem...", nasmije se, pokušavajući ostaviti "ajde ok" dojam u nepostojećoj "ili/ili" situaciji.

"Ajde kad sam te nagovorila", osmijeh se ponovno razvuće od uha do uha, "kad si već, ovako ´na prepad`, `nagovoren`", jamice su se isticale, ostavljajući ga u stanju slatke nelagode. Uhvati ga pod ruku i krenu prema In Bar-u.

Hodali su polagano, prebacujući nogu pred nogu toliko sporo, da mu se činilo da bi mogao napisati kratak esej između svakog koraka. Imao je 1000 tema u glavi sa kojima bi započeo razgovor. Trenutno mu niti jedna nije padala na pamet. Nije mogao odvagnuti da li je ovo iz njegove perspektive ugodna ili neugodna šutnja. Pogledao ju je netremice. Izgledala je smireno. Znači, ugodna šutnja. A opet...

Pokuša prekinuti šutnju. Bezuspješno. Ništa nije izlazilo iz njega. U njezinoj blizini osjećao se malim; nebitnim. Sve što bi rekao, zvučalo je kao da govori netko drugi. Kad bi pokušao ostaviti dojam na nju, sam bi sebi ispadao glup. Kad bi pokušao biti bezobrazno realan, sam bi sebi ispadao običan, profan, vulgaran i bez takta. Nije znao u kolikoj se mjeri njegovi utisci preklapaju sa njenim dojmovima a u kolikoj mjeri se poklapaju sa njegovim vlastitim frustracijama i nesigurnošću. Volio ju je. Njegovi vršnjaci i kasnija generacija koja je već stasala vole koristiti neutralni i distinktni izraz "sviđati se". Ne, sve su to konvencijska sranja unutar društvenih mediokriteta, da se jasni osjećaji stave u drugi plan. Između "sviđanja" i zaljubljenosti postoji ogromna razlika. Sviđati se nekome može bilo što, sa uključenim minimumom osjetilne percepcije; no biti zaljubljen uključuje najiskrenije, najdublje i najskrivenije osjećaje. Zato smo krhki, zato smo slabi, zato smo nesigurni, zato upadamo u kojekakve situacije gdje stpljenje, razumijevanju i tolerancija često postanu glavni imperativi iskušenja. Fatalizam postaje instrument propitkivanja sebe, a mistični aspekti sredstva traženja odgovora.

Zastanu na raskršću. Široka avenija pred njima otvarala se u oba smjera. Veliki park s desne strane sa drvoredom jasena i livadom u daljini bio je omiljeno mjesto okupljanja kvartovskih porodica subotom i nedjeljom, gdje bi sve klupice u aleji i po livadi bile zauzete hordama piknik posjetitelja. Ovdje su vladale još uvijek nekakve porodične tradicionalne vrijednosti kakvih nije bilo u ostatku grada, vjerojatno ni u većem dijelu države. Možda zbog gomile doseljenika iz drugih zemalja koji su sa sobom donijeli onaj tradicionalni štih porodičnog zajedništva "u dobru i u zlu", pa je iz tog rakursa sve djelovalo kao mala društvena idila užih i širih familijarnih okupljanja, za koje bi mnogi partijarharni politički konzervativci desničari dali i lijevu i desnu ruku u vatru da zgrnu političke poene na stabilnoj porodici kao stupu društva i zajednice.

Kroz uličnu rasvjetu nazirao je konture sivih oblaka koji su na noćnom nebu oslikavali siluete u grotesknoj igri svjetla i sjene, crnila i sivila. Zrak je počeo mirisati na kišu. Jesenja svježina kasnog listopada. Uživao je u svakom danu omiljenog godišnjeg doba. Ono što je drugima bilo depresivno kod jeseni, njega je ispunjavalo. Pogleda prema njoj. Odlučio je prekinuti tišinu. Svu energiju kreativnog uloži u slavobitnu misao koja se polako ali sugurno počne formirati u riječi. A riječi u rečenicu. Antologijsku rečenicu.

"Izgleda da će kiša", bilo je sve što je izašlo iz njega, udaljeno, nedefinirano i distancirano.

"Ha?", zbunjeno ga pogleda a zatim pogleda prema nebu. "Mogla bi pasti..."

Debilu. Autosaboteru. Kukavico. Pičko.

"Jesi gladna možda", ostane iznenađen izrečenim. Odkud sad to? O tome nije razmišljao. Nije vagao. Riječi prije misli? Ili nije bio ni svjestan vlastitih misli?

"Upravo sam na to pomislila sekundu prije nego si me pitao", pritisnu mu ruku jače uz sebe.

Šutke prehodaju 40 metara i uđu u najbolju kvartovsku pečenjaru. Putem mu pogled skrenu na drugu stranu ulice. Djeca u parku spuštala su se sa ogromnog tobogana. Dvije majke, možda dadilje, ugodno su čarljale dok su promatrale djecu na njihaljkama. Jedno dijete zastane sa igrom u pijesku i počne negodovati na riječi neke žene, vjerojatno majke koja je željela otići kući. U jednom trenu, dijete ga pogleda. Leon jedva primjetno mahne slobodnom rukom. Već slijedećeg trena žena uhvati dijete za ruku, objašnjavajuću mu vjerojatno koliko je kasno te da će se sutra vratiti na igralište. Pretpostavljao je da za petnaestak minuta na igralištu više neće biti žive duše.

Uđu u Grill Hub. Promatrao ju je kako naručuje dupli hamburger i kolu. Njemu je bio dovoljan samo hot dog i mala porcija fritesa. Uzeli su za van. Taman dok je pružio karticu na kasi i rekao joj "na mene je" zazvoni mobitel.

"Alo?", reče, istovremeno uzimajući karticu od konobara.

"U In-u sam", začuje Simonov glas. "Sjeo sam u prvi separe do prozora. Sana bi trebala doći svaki čas"

"Tu je Sana". Pogleda Sanu koja mu sekundu prije pošalje upit glavom. "Simon je"

"Za pet minuta smo tamo", reče mu, prinoseći slamku usnama. Promatrao ju je kako povlaći duuuuuugi gutljaj kole.

"Pa gdje ste se uspjeli slučajno sudariti, vraže nestašni", Simonov smijeh sa druge strane ispunjavao ga je tihim ponosom. Ponosom one vrste: nemam neka muda, stid mi nije slabija strana, trčim maraton za ženama ali nekako se uvijek provućem do cilja.

"Znaš što se kaže za slučajnosti.... Vjerujem u njih, ali im ne vjerujem", nasmije se, trudeći se okretanjem glave sakriti dojmove od Saninog pogleda.

"Pretpostavljam da ti je već rekla da odlazi u Boston na specijalizaciju u ponedjeljak. Htjela nas je sve za stolom da nam to saopći kao društvu. Neće je biti pola godine ovdje. Do svibnja."

Pogleda Sanu. Trudio se da mu ton glasa ne podrhtava; da ostane ravnomjeran, prepoznatljiv.

"Nije", reče, trudeći se zadržati pogled što duže na sjajnoj reklami grilla iza konobara i kase. "Vidimo se za koji minut", reče i prekine vezu.

"Koji sam ja idiot", pomisli.


* * *

"Ubrzaj", stajao je nagnut nad Tronom, dok je kobaltno plava svjetlost savijala Siriansko Jaje.

"Ovojnica nije predviđena za tu frekvenciju. Multiverzum bi se mogao oštetiti na rubnim točkama", svjetlosno biće lebdjelo je glavom okrenutom prema njemu i tijelom okrenutim prema ovojnici Jajeta, gdje je završavao dugi radijantni plašt. Rub plašta dodirivao je ovojnicu stvarajući sitne bljeskove elektriciteta.

"Ubrzaj, tako ti svega...", ogromna lavlja griva nadvije se nad biće. "Čekaju nas u Pojasu. Cijela armada čeka MENE", gotovo radosno zacvrkuta, što je značilo grmljavinu od koje je zadrhtalo korjenje StabloJame kroz koju su prolazili. Izletješe iz krošnje brzinom koja bi se oku naviknutom na atmosferske promjene, mogla činiti kao lom svjetlosti kroz kapi rose na vlažnom listu.

"Ušli smo u materiju", Laaat odasla misao sa kojom sve prisutne siluete u nanosekundi počnu korespondirati. Dlakave uši uhvatile su impuls, ali na žalost sve se odigralo prebrzo za mentalan prijevod.

"Reci svojima da to ne rade više", obrati se biću pored sebe. "Ili neka uspore misao..."

"U redu", biće ga pogleda i taj tren, Henok postade svjestan situacije. Nije on njima naređivao. On je prema njima bio dijete kojeg strpljivi roditelji puštaju da ima privid kontrole. Oni su bili njegovi mentori; njegova pokretačka Sila.

Oznake: Astralni Blagoslov, Prelazeći Rubikon, Mobiusova ravnina, Henokovo Nasljeđe, vrlovrlinovisvijet, Dalibor Mladenović

- 16:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.10.2018.

Henokovo Nasljeđe (poglavlje prvo)

"Dok dizaše se zajedno, zvuk se čuo, ko grmljavina stalna. K njemu se okrenuv`, s poklonjenjem poniznim, te ga ko Boga Veličahu jednako najvišem nebeskom. Ne propustiv`izrazit` koliko cijene što za sigurnost opću izloži on svoju vlastitu; jer čak ni dusi ukleti ne gube krepost svu; samo još zli ljudi hvališe bajna djela zemljom slavonosna. Krijuć` ličnu korist maskom žara za pravdu" - John Milton (Izgubljeni Raj)


* * *

Palo ih je mnogo. Mnogo više no što bi se itko od nas mogao nadati. Osveta Geba bila je grozna. Nitko nije znao kako je rat počeo; ni zbog čega. Znali su samo da je završio kobno po one koji su se usudili podići svoje ruke u obranu svojih ideala. Henok nije želio novu tvorevinu. Nitko od vođa plemena Lyreana nije želio novu tvorevinu...sem jednog.

Kompletan YHWH ustroj bio je okrenut i podložan jednoj jedinoj emanaciji. Ta emanacija nije marila za Zakon. Nije marila za Prirodu. Marila je jedino za golu opstojnost i da otvori vrata Geba prema samodostatnosti. Individualan Zakon bio je prekršen...nikakav kozmički integritet nije bio ovime niti oplemenjen niti nadograđen....bio je izbanaliziran do besvijesti i bačen u sunovrate infantilnog ludila. Kolike je sfere zahvatilo ludilo nad novom drogom - Majkom Materijom, tolike je sfere ono ostavilo ne samo ravnodušnim, nego i prilično antagonistički nastrojenim prema ideji o Novoj Rasi.

Eter se počeo urušavati kroz Bezdan prije nego li su vodeći Sirianski arhitekti uvidjeli pokušaje arhanđeoskih svjetova da kreiraju nižu ali podobnu rasu, u čija bi tijela kao sonde bilo tko od njih mogao ulaziti bez problema i izlaziti iz njih. Siriani kao najviša emanacija Thronesa, na pokušaje Kerubina gledali su kao na igru male djece koja pokušavaju iz komada drvca napraviti funkcionalnu igračku. Čak i niz neuspjelih kreacija i uništavanje istih, Siriane nije doticalo u toj mjeri da se umiješaju i stopiraju igru razmaženog arhaenđeoskog dvora.

Čak ni odustajanje Principalitisa nije uvjetovalo daljnju igru Kerubina Božjom Iskrom. Nitko nije bio dovoljno razuman da ukaže na propuste u metodologiji stvaranja. Nitko nije obračao pozornost na dinamiku i one fine aspekte kreacije koji bi trebali poslužiti kao temelj božanskoga. Razmažena djeca su se jednostavno,odlučila poigrati Boga.

Izvor ih je ostavljao u mogućnosti odabira tako dugo dok esencija Božje Iskre nije bivala narušena. I taman kod još jednog opetovanog pokušaja kerubinskih arhitekata...i taman dok je Sirianima sve to počelo pomalo dosađivati, sazvavši Vijeće Devetorice i sazvavši sastanak u halama Hrama Ohalu Koncila, podno serafimskog prijestolja, Henok digne bunu koja je među pobunjenim Lyreanima odjeknula poput rađanja Novog Sunca. Duga lavlja griva vijorila je na vjetru Istoka mješajući se sa pramenovima plave kose. Duboke plave oči gorjele su plamom tisuću vatri dok su izboji sunčeve plazme sukljali iz plamenog mača i štita.

"Hibrid Ognja" kako su ga zvali plemenski vođe, za razliku od kerubinskog JHWH-a, zračio je serafimskom,troneskom, principalitiskom i frekvencijom starih zmajeva. Nikome nije bilo jasno odakle je došao i kako je stvoren. Na dvorovima se šuškalo kako su ga troneski arhitekti stvorili da bude balans u predstojećim vremenima,kada je prijetnja Transparenata iz Neotkrivene Ravnine, svemira drugačijih zakona i pojava, znanom možda jedino samom Izvoru ili Izvorima, postajala sve evidentnijom a posljedice utjecaja artificijalne eterične rase na Lyreane sve pogubnije; nakon nekoliko eona nitko nije dvojio da je Henok mesija koji je posredstvom i uz blagoslov monadičnih sfera, sa samog Celestijalnog Dvora spušten u eter da zaštiti granice Bezdana, a njegove dubine da ostavi Drevnima.

Henok je jedini imao pristup gornjim odajama Drevnih na prvom rubu Bezdana, u čijim galerijama bi štovan od Drevnih kao prorok koji je došao svemiru dati nov značaj. Štovahu ga gore; štovahu ga dolje...vjetrovi Istoka, Juga, Zapada i Sjevera povijali su se pred Glasnikom Izvora, da bi u narednim eonima Henokov značaj počeo slabiti. Na dvoru se manje nego prvi puta šuškalo o politici Transparenata koji su mogli bez problema ulaziti u energetska polja Kerubina i Principalitisa i djelovati na njihovu slobodnu volju. Govorilo se i da je JHWH-u "popijena Svijest" i zamijenjena supstitutom Transparentne Svijesti; govorilo se o Tehnologiji Sjena, čija mašina ima snagu vući sve odlomke ostavljene energije iz Bezdana, Kaosa - Primordijalnog Svemira i Svemira Zmajeva, Arhanđeoskoh Sfera i sa grana Drveta Života. Cijelo Lyreansko anđeosko sazvježđe Edena smatralo se neobjašnjivo promijenjenim.

Nova paradigma bila je nejasna ali Ohalu Koncil nije dvojio oko prirode samog izvora drugačijeg ali sakrivenog zračenja. Tajna zasjedanja u halama Ohalu Koncila uključivala su i Siriansko Vijeće Devetorice. U tišini se šaputalo o Henokovim odlascima u hale Koncila kao i o njegovim odlascima iza granica Kaosa. Nova paradigma smetala je očito svima, no nikom nije bilo jasno kako se Božja Iskra provukla do Transparentnih Sfera i kakvu to agendu Celestijalni Dvor ima sa artificijalnim eteričnim bićima. Tko ih je stvorio? Zašto i tko im je dao moć tihe dominacije nad politikom i svijesti svih postojećih Univerzuma?


* * *


"Upali formalin", vikao je Blofan u prijemnik dok je motorom grabio prema malim vratima skladišta. Eksplozija koja je uslijedila dala je motoru toliko vremena da izjuri kroz vrata i lagano ga odbaci preko ulice do napuštenog mosta koji se nadovezivao na ulice industrijskog kompleksa Syraxa. Iz daleka zvukovi pucnjave. Nije bilo sumnje da su bili provaljeni i da se već na veliko znalo što se događa. Blofan zastane te podigne štitove oko motora na pola. Vizura postane poluprozirna a odbljesci eksplozije i vatrenog oružja vidljivi sa druge strane mosta. Spusti štit, zatamni vizuru i okrenu gas na najjače. Jurio je kroz ulice kompleksa izbjegavajući bodljikave mine, vadeći poluautomatski pištolj iz futrole pored sjedišta. Uključi komande automatskog naoružanja i dva automatska topa izađu iz podnožja štita. Nije gubio vrijeme na provjere jer vremena nije bilo.

"Barikada 300 metara ispred", čulo se iz prijemnika.

"Primljeno", Blofan otkoči poluautomatski pištolj. Periferni vid davao mu je osjećaj sigurnosti, unatoč poluatomatskom navođenju. Nazirao je siluete kako se mile iza barikada. Još nekoliko sekundi i imat će prilike za svoj labuđi pjev, grand finale života; osvetu nad osvetama.

"Štiti me", vikne u prijemnik i zakoči ručicu gasa. Digne ruke sa upravljača i otvori mali prozor u štitu ispred sebe.

"Pali", zaurla dok je automatsko oružje počelo ispucavati metke neviđenom brzinom u kružnoj rotaciji.Odmjerenim pokretima nacilja i isprekidana rafalna paljba odjeknu iz poluautomatskog oružja. Bio je vrlo precizan. Nekoliko silueta odletje iza barikade. Odlučio ih je sve poskidati. U taj tren, zvuk helikoptera iznad njega potvrdi mu da je plan savršen. Nekoliko raketa balistički precizno udari u barikade, milisekundu prije nego li Blofan motorom preleti kroz rascvjetani sloj željeza. Vidje gdje silueta ispod njega pada usljed direktnog pogotka iz pištolja posred čela. Bijela svjetlost rascvjeta sjenoviti šljem. Nacilja ulijevo i opali skinuvši vozača transportera koji se počeo kretati u rikverc, dalje od razorenih barikada. Sleti na krov transportera i nastavi se ubrzano kretati po glatkom metalnom krovu prikolice. Nekoliko eksplozija iza njega i skok sa transportera dok je u reverznom holo zaslonu promatrao zrcaljenje eksplozije prikolice. Susret sa asfaltom bio je radikalan: Udarac ga odbaci prema betonskoj ogradi. U zadnji čas otpusti kvačilo i doda gas spuštajući desnu stranu motora. Vožnja po ogradi stvori iskre između njega i asfalta.

"Tranzicija na 20 metara", odjekivalo je iz helikoptera.

"Prekratko", zaurla, pojačavajući štit između sebe i asfalta.

"Nije", glas iz helikoptera davao je nadu, "tri, dva, jedan..."

Podignu naglo desnu ručku upravljača.

"Sad", odjeknu iz helikoptera, dok je glasno odskočio od asfalta, odbivši se od stijenke zida i nespretno se spajajući desnom stranom po kosoj tranziciji.

Zaurla i uloži svu snagu u lijevu ruku. Nagli trzaj i hvatanje zadnjeg metra prema vrhu tranzicije. Skok je bio beskonačno dugačak. Tlo ispod njega nije se nazirao a brzina nagovještavala skori kraj....Udarac koji je uslijedio bio je iznenađujuće mekan. Fluidne kapi rasplesale su se svuda oko njega dok je promatrao motor kako tone u ocean. Uključi posljednju komandu i bi odbačen od motora. Mala jajolika kapsula počela se dizati prema površini. Slijedeći tren bi odbačen na površinu. Udari nogom po kapsuli i otvori je. Dok se osovljavao na noge, ljestve sa helikoptera stvore se pored njega. Popne se po ljestvama i uđe u helikopter.

"Imamo tri minute vremena prije nego li pošalju svu avijaciju na nas", glas ispred njega prekinu tišinu njegova ulaska. Sjedne na kopilotsko sjedalo i pogleda prema pilotu...

"Ako se sad ne udaš za mene, rušim nas u vodu", reče, prelazeći rukom po valovitoj plavoj kosi pilota.

"Ako se ne udam za tebe", odgovori plavuša ravnodušno, "nema šanse da ostaneš živ u slijedećoj operaciji. Stariš...spor si ko usporena snimka"

"Mala", Blofan ju je zaljubljeno gledao ne sakrivajući sreću, "ovo je bila zadnja operacija".

- 23:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 10.03.2018.

Henokovo Nasljeđe (prolog)

"Sve što treba učiniti je poravnati parametre učinjenog...Zaboraviti nesklad i nadići realnost koliko je to god moguće", Zavor pogleda prema Zahru. Poravna pepeljaru ispred sebe. Nastade muk. Zavor je promatrao rubove pepeljare sa istim interesom koji je pridavao cijelom razgovoru tokom jutra. Igra svjetla i sjene, zrake sunca koje su se odbijale od središta pepeljare i reflektirale svjetlosni spektar po zidovima. Na trenutak cijela situacija poprimila je nadrealan značaj. "Vječnost ne u jednom smjeru, nego u jednom trenutku", prisjećajući se omiljenog citata od Ouspenskog, posegne za kutijom cigareta. Vještim pokretom palca izbaci cigaretu iz kutije. Pogleda filter. Nokat je ostavio male pravilnu udubinu, taman toliku da joj posveti nekoliko trenutaka prije nego li odluči nastaviti razgovor.

"Znaš...", započne polako, gotovo nesigurno, "što više opažam, to mi više osjetilni senzori daju do znanja da su mnoge senzacije isto toliko teret koliko i blagoslov. Ne mogu se oteti dojmu da lucidno korespondiram sa realnostima koje su istovremeno prisutne ali istovremeno toliko apstraktne da imam osjećaj ukoliko im se prepustim, da ću izgubiti zdrav razum."

"Skok preko litice. Skok preko litice, prijatelju", Zavor pripali cigaretu.

Zahr makne pogled sa udubine i pripali svoju.

"Žuta planina?", ispusti dim kroz nos i pogleda Zavora.

"Skok sa iste. Skok u provaliju. Skok u svoj mikrosvemir. Najteži skok i najveći domet u životu svakog pojedinca. Astralni Blagoslov kao inicijacija prema monadičnome".

"Previše za mene, u svakom slučaju", Zahr se namjesti u stolici. "Svaka jebena stvar koju pogledam, postaje dio mene. Svaka jebena refleksija u nečijem pogledu postaje značajna simbolika gdje nestaju svi slojevi autosugestije i samoprojekcije. Samo čista istina. Toliko čista i toliko sjajna, da jednostavno boli"

"Istina uvijek boli, čak i kad je bezbolna", Zavor uvuće dim duboko u pluća. Prođe cijela vječnost prije nego li ispuhne dim. "Pogled nikad ne vara. U očima je sve zapisano; sva teorija, sva praksa...kompletni ustroj duha...cijela istina". Polako se osmjehne i povuće novi dim. Pričeka par trenutaka prije nego li otpuhne dim i nagne se lagano preko stola. "Transcendiraš, prijatelju, gutajući govna istovremeno. Ugodna kupka postaje septička jama, koja opet postaje bistra rijeka i taman kad pomisliš da si uronio u kristalno čistu vodu oceana, primijetiš da je sve od navedenog dio istog. A tek kad ti se unutarnji senzori uhvate svih senzacija istovremeno, pa imaš doživljaj i kupke i septičke jame i rijeke i oceana, neka ti tada samo nebo bude od pomoći jer ne samo da ćeš se najebati ježa u leđa, nego ćeš imati utisak da jebeš onu mitološku indijanku sa oštrim očnjakom u vagini. Bit ćeš kao onaj razjebani nekordinirani Sufi plesač koji namjerno stvara kaos nekordiniranim i nekontroliranim pokretima, krečući se između ostalih plesača čiji su pokreti u ujednačenoj skladnoj kretnji i harmoniji. Ti si crn, oni su bijeli. Ti si njima u svom kaosu predvidljiv. Oni su tebi u svojoj harmoniji nepredvidljivi. Otprilike tu negdje."

"Hm", makne pogled sa Zavora i zamisli se, instiktivno počevši udarati srednjim prstom lijeve ruke po površini stola. Bukovina je odzvanjala prigušenim ritmovima monotonog udaranja. Pogled je prelazio sa ruke na Zavora i vraćao se ponovno na ruku. Sporo odmahne glavom i zagleda se u pepeljaru. Sunčeve zrake pomaknule su se prema rubu pepeljare, igrajući se konturama kristala.

"I gdje je onda tu izlaz? Osim prema živčanom slomu...?!"

Zavor se nasmije. "Nema izlaza jer nikad nije bilo ni ulaza. Samo vječiti ocean transcendentalnog...Sjećaš se što je Martin Heidegger rekao: `transcendencija čini identitet pojedinca`"

"Ili William Blake: `Budala koja ustraje u svojoj gluposti postaje mudrac`, Zahr odgovori zamišljeno, ne skidajući pogled sa sunčevih zraka koje su se preselile na površinu stola, prema samoj sredini.

"To je to", Zavor se lagano nasmije.

Istovremeno se obojica okrenu prema zvuku koraka koji se približavao iz hodnika. Diskurs je bio prekinut istog trena. Kao prema nekom neprešutnom dogovoru, simultano ustanu, pospreme knjige u torbe i zapute se, pored pravilnih redova stolova i stolica, van iz salona.

Sunce nad zidinama kampusa odavalo je kasno prijepodne.

- 05:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Henovo Nasljeđe

"Sve što treba učiniti je poravnati parametre učinjenog...Zaboraviti nesklad i nadići realnost koliko je to god moguće", Zavor pogleda prema Zahru. Poravna pepeljaru ispred sebe. Nastade muk. Zavor je promatrao rubove pepeljare sa istim interesom koji je pridavao cijelom razgovoru tokom jutra. Igra svjetla i sjene, zrake sunca koje su se odbijale od središta pepeljare i reflektirale svjetlosni spektar po zidovima. Na trenutak cijela situacija poprimila je nadrealan značaj. "Vječnost ne u jednom smjeru, nego u jednom trenutku", prisjećajući se omiljenog citata od Ouspenskog, posegne za kutijom cigareta. Vještim pokretom palca izbaci cigaretu iz kutije. Pogleda filter. Nokat je ostavio male pravilnu udubinu, taman toliku da joj posveti nekoliko trenutaka prije nego li odluči nastaviti razgovor.

"Znaš...", započne polako, gotovo nesigurno, "što više opažam, to mi više osjetilni senzori daju do znanja da su mnoge senzacije isto toliko teret koliko i blagoslov. Ne mogu se oteti dojmu da lucidno korespondiram sa realnostima koje su istovremeno prisutne ali istovremeno toliko apstraktne da imam osjećaj ukoliko im se prepustim, da ću izgubiti zdrav razum."

"Skok preko litice. Skok preko litice, prijatelju", Zavor pripali cigaretu.

Zahr makne pogled sa udubine i pripali svoju.

"Žuta planina?", ispusti dim kroz nos i pogleda Zavora.

"Skok sa iste. Skok u provaliju. Skok u svoj mikrosvemir. Najteži skok i najveći domet u životu svakog pojedinca. Astralni Blagoslov kao inicijacija prema monadičnome".

"Previše za mene, u svakom slučaju", Zahr se namjesti u stolici. "Svaka jebena stvar koju pogledam, postaje dio mene. Svaka jebena refleksija u nečijem pogledu postaje značajna simbolika gdje nestaju svi slojevi autosugestije i samoprojekcije. Samo čista istina. Toliko čista i toliko sjajna, da jednostavno boli"

"Istina uvijek boli, čak i kad je bezbolna", Zavor uvuće dim duboko u pluća. Pričeka par trenutaka prije nego li otpuhne dim i nagne se lagano preko stola. "Transcendiraš, prijatelju, gutajući govna istovremeno. Ugodna kupka postaje septička jama, koja opet postaje bistra rijeka i taman kad pomisliš da si uronio u kristalno čistu vodu oceana, primijetiš da je sve od navedenog dio istog. A tek kad ti se unutarnji senzori uhvate svih senzacija istovremeno, pa imaš doživljaj i kupke i septičke jame i rijeke i oceana istovremeno, neka ti tada samo nebo bude od pomoći jer ne samo da ćeš se najebati ježa u leđa, nego ćeš imati utisak da jebeš onu mitološku indijanku sa oštrim očnjakom u vagini. Bit ćeš kao onaj razjebani nekordinirani Sufi plesač koji namjerno stvara kaos nekordiniranim i nekontroliranim pokretima, krečući se između ostalih plesača čiji su pokreti u ujednačenoj skladnoj kretnji i harmoniji. Ti si crn, oni su bijeli. Ti si njima u svom kaosu predvidljiv. Oni su tebi u svojoj harmoniji nepredvidljivi. Otprilike tu negdje."

"Hm", makne pogled sa Zavora i zamisli se, instiktivno počevši udarati srednjim prstom lijeve ruke po površini stola. Bukovina je odzvanjala prigušenim ritmovima monotonog udaranja. Pogled je prelazio sa ruke na Zavora i vraćao se ponovno na ruku. Sporo odmahne glavom i zagleda se u pepeljaru. Sunčeve zrake pomaknule su se prema rubu pepeljare, igrajući se konturama kristala.

"I gdje je onda tu izlaz? Osim prema živčanom slomu...?!"

Zavor se nasmije. "Nema izlaza jer nikad nije bilo ni ulaza. Samo vječiti ocean transcendentalnog...Sjećaš se što je Martin Heidegger rekao: `transcendencija čini identitet pojedinca`"

"Ili William Blake: `Budala koja ustraje u svojoj gluposti postaje mudrac`, Zahr odgovori zamišljeno, ne skidajući pogled sa sunčevih zraka koje su se preselile na površinu stola, prema samoj sredini.

"To je to", Zavor se lagano nasmije.

Istovremeno se obojica okrenu prema zvuku koraka koji se približavao iz hodnika. Diskurs je bio prekinut istog trena. Kao prema nekom neprešutnom dogovoru, simultano ustanu, pospreme knjige u torbe i zapute se, pored pravilnih redova stolova i stolica, van iz salona.

Sunce nad zidinama kampusa odavalo je kasno prijepodne.

- 05:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 20.05.2017.

Henokovo Nasljeđe (uvod)

Kataklizma odnese milijardu života u jednoj noći.

Predrasude unište milijardu života tokom evolucije.

Vrata Oriona i dalje su čekala spremna da prime nove Adepte.

Kroz točku singularnosti letjelice su se probijale eonima i
mijenjale ustroj svemira nekoliko puta u sekundi.

Sve to, misao nije mogla pohvatati. Sve to, svijest nije
mogla pojmiti.

Na rubovima Univerzuma Stvoritelji postaviše na stotinu
Arhitekata, čija svjetlosna tijela počeše presti Mrežu
Života.

Linije struna na rubnim dijelovima Univerzuma
očitavale su proboj eufonije koja ispuni cijelu kozmičku
skalu.

Na koloniji Zeta 2 pojavnost kao takva nije postojala.
Lyreani postanu Thetani, materiju zamijeni plinovito stanje
koje se počelo sagorijevanjem atmosfere pretvarati u eter.

Jaki miris ozona nakon entropije ispuni cijelu Prazninu.

Stara Božanstva ustupila su mjesto novima.

Svijet pojavnosti posta svijet ideja i piktograma.

Kada bi piktogram postao arhetipom, Arhitekti bi isti tren
formirali novu plinovitu Nebulu.

Kada bi se arhetip razgradio u niz simbola, plinovite komete
i plinovite planete nicale bi diljem Svemira.

Unutar mozaika bi stvoren Kosmos, hladna crna masa kojoj
Arhitekti dadu protežnost, volumen i moć stvaranja.

I bi stvoren Kaos.

Antimaterija pokrene proces nekonsolidacije koji načelom
paradoksa suzbije entropiju i zarobi je u Nexus Kaosa.

Nova Božanstva, prolazeći točkom singularnosti, uđu u Nexus
i zamoliše Arhitekte za svjetlosni imput.

Radijantna svjetlost obasja Svemir dok se Nexus poput
ljušture rastvarao i svjetlost, koja kao da je probila ljusku
jajeta, izbaci novo sjeme života u Kaos.

Zraka svjetlosti prođe kroz Kaos i pređe u nepoznato, dok su
Arhitekti i Nova Božanstva promatrali novu paradigmu
stvaranja.

Zbunjenost je najbliže stanje koje može objasniti njihovo
reagiranje na novu enigmu.

Svi poznati protokoli stvaranja bijahu zaobiđeni.

Događalo se nešto novo i nepredvidljivo.

Kroz Vratnice Oriona na milijarde letjelica dođe u
milisekundi do granica Kaosa.

Iza Kaosa postojao je još jedan Svemir; tih, miran i
prijeteći.

Stajao je postojan iza ruba Univerzuma. Zadnja Piramida
Geneze više nije bila granica postojećega.

Visoka bijela solarna bića izađu iz letjelica i zastanu kod Piramide, taman da posvjedoće njezinu otvaranju.

Vratnice piramide podigoše se do pola njezine visine a na pragu se pojavi ogromna tamno smeđa pojava enormno velike grive koja je gorjela prodornim zlatnim plamenom.

U lijevoj ruci bijaše štit. U desnoj ruci bijaše mač.

Vidjevši simbol na štitu, solarna bića, Arhitekti i Kreatori
usmjeriše svoju svijest prema stanju zbunjenosti i potpune nemoći.

"Henok", jedna jedina misao od svih njih odzvoni Univerzumom.

Biće podigne glavu. U očima mu se naziralo stanje koje bi vrlo lako mogli prevesti kao čisto zadovoljstvo, isprekidano linijama podsmijeha.

Biće zakoraći Univerzumom i zaustavi se ispred prvih linija
solarnih bića. Malo stvorenje slično jegulji vrzmalo mu se oko nogu.

"Vodoriba", druga zajednička misao od sviju ispuni Univerzum.

Biće pogleda cijelu nepreglednu prvu liniju solarnih bića, u čas bi svjesno i Arhitekata...i Kreatora...i Novih Božanstava...

Usta ogromnog bića razvukoše se u nešto što bi mogli protumačiti kao prezriv osmijeh.

Sibius Anari, poznatiji kao Sirius A solarna bića, odmahnu glavama u nedoumici.

Biće ih zadovoljno još jednom prijeđe pogledom, još jednom bi svjestan Arhitekata, Kreatora i Novih Božanstava...I reče glasom koji pogodi Univerzum poput najjačeg zemljotresa izvan poznate rihterove skale:

"Šta je pičke? Novi svemir? Hoćete kurac. Donosim vam Scorpio Konstelaciju, Svemir iza Svemira, da sa Škorpionom izravnamo račune jednom za svagda!"

Oznake: Astralni Blagoslov, Prelazeći Rubikon, Mobiusova ravnina, Henokovo Nasljeđe

- 15:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 25.02.2017.

Mobiusova Ravnina (roman) - poglavlje deveto (zadnje)

"Sve što je stvoreno, Bijaše u Onom što je stvoreno" - Sirianski Zakonik, knjiga četvrta


* * *



30 sekundi trebalo je proći prije nego li je Samath odredio boju Lahora i odaslao preko Sonara ultraljubicastu zraku koja je rascijepila Primarni Atom po pola. Cijela eskadrila prošla je kroz procijep atoma prije nego li je Omni Svemir odjeknuo u prasku implozije. Nitko nije ostao živ. Nitko nije ostao mrtav. Sve vremenske petlje bijahu urušene u nano sekundi. Nikoga više nije bilo briga za ništa jer život je prestao postojati. Smrt je prestala bivati stvarna. A Oko Samog Kreatora beživotno se ugasilo. Sve je postalo Ništa. Ništa je postalo Sve. U nano sekundi nasta novi Svemir. U nano sekundi nastahu novi oblici života. U nano sekundi prazno bijelo platno bijaše ispisano tisućama hijeroglifa, milijunima arhetipova i desecima tisuća sigila. Zmajeva frekvencija stopila se u Jedno. Reptilska frekvencija upijena je u škorpionsku frekvenciju i usisana je u crnu rupu. Tu je ostala pohranjena kao novi impuls za novo Oko Stvoritelja. Sirius A agenda ostvarena je od temelja do vrha. Transparentna rasa je legitimirana, na što se čekalo milijardama godina, konačno iskoračila manifestirano na jednom malom svijetu bogu iza nogu, u jednoj maloj elektromagnetskoj petlji, u jednom malom čvorištu Kaosa i Ultimativnog Reda. Ocean Infinitivnosti dobio je svoje žrtve, svoje utopljenike.

Želatinasta crnomagijska maslinasto zelena masa razlijevala se po Oceanu ispod Zvijezda dok je Ocean ne ispusti u Ponor. Tartar je dobio novu dimenziju, Giganti su slavili nove "bogove" a zatim se sve opet urušilo u nanosekundi i bilo povućeno u crnu rupu. Nexus je prestao postojati. Sve što bijaše dolje, postade gore. Sve što bijaše gore, odbačeno je u novi svemir. U nano sekundi vojska Crnih Siriana sklonila se u elektrone na samom rubu univerzuma. sakriveni u željeznoj prašini bespuća, tražiše način kako da povuku energiju crnih rupa i vrate Svemir Kaosa, Bezdan, zemlju Giganta, Transparentnu Rasu i Škorpionsko/Reptilske ostatke. Nitko, ali nitko nije mogao sumnjati gdje je počelo; pa tako nitko nije mogao sumnjati gdje je završilo. Oni koji su "vagali na sitno" sa Zemaljskom, pa kozmičkom, pa makro kozmičkom agendom, bili su poraženi. Svemogući je bio poražen. Demijurg je bio izbrisan poput prašine u jednome snopu blistave svjetlosti. Crna piramida je otvorena a iz zemaljske tamnice napokon se poput Feniksa uzdigao Kralj Svih Univerzuma.

"Henoče, Lavlja Grivo, Rogati Kralju, Zvijeri Pod Bogom", vikaše zvijezde dok su padale sa nebeskog svoda. "Govorili smo", vikaše Sunca dok se spajaše u Jedno i zasluženim praskom stvoriše novu tamu. Brade pune inja, Henok udari šakom po gvozdenom tronu i zasjedne na svoj sniježni prijesto, dok su sjajne pahulje snijega padale po masivnom tijelu, iz oblaka koji ne postoje, u tamu koja ne postoji, na tlo koje nikada nije ni postojalo i svjetleći svjetlošću koja je odavno prestala postojati. Kako je onda bilo moguće? Kako je tren sjedio u kolibi na Emitrondskom Aralu a isti tren bio u središtu Ničega, Nigdje, obasipan snijegom, na svom zasluženom Tronu? "Da li sam odrobijao?", vikao je kralj dok se vjerna Vodoriba micala ispod njegovih nogu i začepljivala uši od grmljavine univerzuma kojega je proizvodio glas Kralja. "Pičke Sirianske....jel sam odrobijao?", urlao je na pola u ljutnji, na pola u besmrtnom smijehu.

"Odrobijao si i postao si Bog", na tisuće glasova zaori melozvučno u njegovoj glavi. "Odrobijao si da spasiš svemir i stvoriš novi poredak. Odrobijao si da anti materiju vratiš materiji, materiju animateriji a eter da učiniš Jednim. Odrobijao si da Shekhinu uzdigneš iznad Kethera a Etire da rasporediš u dekadskim linijama. Linearnost da dobiješ kada Etire počnu tkat niti novoga univerzuma". "Koliko je koštala moja sloboda...i koga? Koliko je koštala moja manifestacija i utjelovljenje u trećemu denzitetu? KOliko je moje energije darovano neprijatelju?"

"Metatrone, onaj koji sjedi ispod trona svemogućeg Tetragrammatona koji se rasplinuo u novom algoritmu novoga univerzuma...pa zar nije bilo dovoljno što si preuzeo tron? Zar nisi bio i Samael, i Lucifer? I Gebbura i Chokmah? I Binnah i Malkuth? Zar se nisi popeo po Drvetu Života i sišao po Drvetu Smrti. Nisi li emanirao Sephirote i entropirao Kliffothe? Nisi li dao Ozirisu formulu Crne Smrti dok si postajao on i sjemenom postao Horus da bi došao do Amona, prošao kroz Sunce i izašao na drugu stranu kao Crni Avatar? Nisi li se tri puta vraćao na kočiji kao Hermes Trismegistos?
Nisi li na Kapiji Amente porazio velikog Atlu i zauvijek stavio pečat na Razmaženu Djecu Atlantide? Robovao si, kažeš? A imao si više slobode od svih materijalnih i polumaterijalnih bića zajedno! Robovao si, kažeš, a Jehovu si hvatao po Bezdanu, obezglavio lukavog Koronzona da bi sam Pakao postavio naopačke! Doveo si Led na Vatru, odvojio si Svjetlost od Vatre, Arhitektu Velikog Univerzuma, Iskro u Oku Svemogućeg!"

"Uništio si Lemuriju, pobacao Kristale Sunca, naveo Kristalnu Lubanju da ti se smije a na kraju je nosio na glavi kao Krunu", zvonki glasovi nastavljali su žuboriti u Henokovoj glavi. "Dao si ljudima magiju, razoružao si Pale Anđele i uputio Ultimatum Nebu. Vril Generator si sastavio zajedno sa znanstvenicima Hyperboreje. Kristalnu Lubanju dao si Vijeću Polarisa da nadgledava Vril Generator. Jesu li Kristali Sunca podivljali i počeli uništavati Atlantidu zbog tebe, zbog Atle, zbog emanirane ZRO energije u Glasniku ili zbog konflikata u polju sila između Kristalne Lubanje i Vril Generatora? Da nismo dovukli Sonar kroz vrijeme i prostor, od 4-te Dimenzije ne bi ostala ni brojka 4. Phi smo dali da neutraliziramo kozmički disbalans. Prolazili smo kroz atome sa fregatama i opet izlazili veći od makrosvemira. Nelokalnost smo gasili linearnim pojačivačima samo zato da zatvor na Zemlji što duže opstoji. Dao si ljudima magiju ognja i mača. Mi smo je uzeli i dali ljudima kap tehnologije Božanske Mašine."

Henok zagunđa i zarije glavu duboko u šake. Razmišljao je. Razmišljao je šutke potresajući vibracijama prazninu. Razmišljao je cijelu vječnost. Kad vječnost prođe, on će opet podići glavu. Vječnost prođe.

"Magiju sam oduzeo Palim Anđelima koji su je koristili kao tehnologiju Transparenata oplemenjenu božanskom iskrom. bez Formule Tetragrammatona nije ni približno bila opasna u rukama ljudi. Štaviše, dovela je umjetnost iz raznih zakutaka astrala na Zemlju. Mnogi Astralni Svjetovi, mnoga Astralna Kraljevstva bijahu opjevana ljudskim srcima i ljudskom intuicijom. Nisu mogli doći do tamo; ali ja sam im dao osjećaj. Stvorio sam glazbu nižih sfera, stvorio sam umjetnost vizije i pomogao ljudima da je materijaliziraju što više..."

"Uz čije to dopuštenje...o Henoče Veličanstveni???!!", izrugivali se glasovi u liričkom, gotovo posprdnom zanosu.
"Uz čije dopuštenje, Henoče, Kralju Astrala i astralnih dobara? Uz našu podršku? Da li si ikada obratio pozornost na svoje simultane aspekte u materiji? Koliko puta si se trudio upoznati Leona? Koliko puta Gavina? Koliko puta si pokroviteljski potapšao po ramenu i podupro radnike svjetlosti? Koliko puta si shvatio ulogu radnika tame? Jesi li potapšao svoju vampirsku simultanost koja je bila napajana sa scorpio izvora i učinjena besmrtnom u materiji od Transparenata? Jesi li ikada imao uvid o Dimenziji N32D dok je u greysovskoj odmazdi rastavljen životni put mladog ljubavnog para koji je vjerovao u slobodu van matrixa i u uzvišene ideale? Jesi li ikada obratio pozorost na tu dimenziju, o Veliki Henoče, osim što si se bavio svojom taštinom i vlastitim agendama unutar elektromagnetskog zatvora materije; iz kojega si u mnogim navratima izlazio na manja vrata i vraćao se kroz ona veća? Koliko si pukotina ostavio u Orionskom Pojasu? Koliko puta si Škorpio Biće potegao za žalac i ostao energetski potpun? Tko te štitio?"

"Zajebao sam Sustav, pa što onda?", zagrmi Henok tresnuvši desnom rukom po naslonu trona. U tom trenu, istovremeno vidje svoju materijalnu simultanost kako pogiba u prijeratnom Berlinu pod kopitama konja; vidje sebe kako hašišari sa prijateljem i sluša ispovijesti staroga beskučnika pored benzinske postaje i smije se crnom humoru višega entiteta koji nije imao pametnija posla nego se utjeloviti u materiji i beskućnićkim životom prolaziti kroz materiju. Onog vampira nikad nije volio i bilo mu je nejasno kako može sa nekim takvoga kova dijeliti Simultanu Esenciju Postojanja. Skrenuo je fokus kada je vampir još u obličju čovjeka bježao ciglenim putevima dok je Stari Rim gorio, a vojska legionara ležala mrtva, izvađenih grkljana porazbacana po šumi. Vidio je Gavina kako trepće pred Sonarom dok mu Sibius Anar bića - kako su ondje zvali Sirius A entitete - korigiraju vid i podešavaju očne živce na frekvenciju svjetlosti Sonara. Tad vidje sebe kao unuka koji sluša djedovu priču pored vatre i upija djedovu mudrost u dimenziji L2N. Vidio je Dafulara kako iskače iz kamiona i gleda u očaju kako polje ispred njega guta Praznina. U Sibir dimenziji stvari su tekle glatkije nego u N32D dimenziji, gdje je njegova simultanost morala žrtvovati ljubav da diverzijom sprijeći bilo kojeg od dvojice diktatora da Svetom Dijanetikom i Božanstvenom Scientologijom preuzmu vlast nad dimenzijom, pod budnim okom sivih vanzemaljaca. Ta mala stoka dječje pojavnosti nikad mu nije bila mila, čak ni u svojoj na oko destruktivnoj svrhovitosti unutar nebodera kozmičke birokracije.

Vidio je sebe kao nadglednika u Atlinom Hramu na desetkilometarno visokom gradu u Atlantidi. Bio je uspaničen ali istovremeno lucidan kada je dijete od tri godine, Sorath, stao pred Atlu dok je Atla u trenu eksplodirao ostavljajući srebrni trag žive iza sebe. Ono što je ostalo oko njegovih ostataka, mali Sorath mentalno je pokupio ZRO energijom 11-og stupnja i odaslao pokretom ruku u Vril generator. Henok sada prvi puta gleda Lavlje Vijeće, Ohalu Koncil, kako zabrinuto promatra iz Hrama Šume podno Celestijalnih Dveri i usmjerava energiju Kristalne Lubanje prema Vril Generatoru. Atlantida pada i dio odlazi u eter, 4-ti denzitet i ravninu Kaosa, gdje se spaja sa ostacima Lemurije iz primordijalnih vremena "dok Divovi hodaše Zemljom". Nikada nije volio ni te reptilske hibride visine preko 3 metra, kao što nije volio ni onu Ktulhu hobotnicu koja je njima upravljala iz Bezdana. Vidio je zadnji saziv Crnog Vijeća, ostataka Sinova Beliala sa Lemurije i Atlantide, kako u "tajno bratskom" sastanku odlučuju o izvlačenju posljednjih ostataka energije Zemlje u Svemir Kaosa. Bezdan je tada zaglavio, crne rupe odradile su svoje a "Crna Loža" završila na istom mjestu van vremena gdje i "bogovi" im transparentnog obličja; čekalo se samo da se "bogovi" legitimiraju i da ih se odcijepivši od sfere Škorpio Bića, neutralizira. Kada je Scorpio Konstelacija urušena, ostaci koji su se urušili sami u sebe pripali su crnoj tvari, koja nije bila mrtva. ali je njeno stanje moglo biti opisano kao stanje vječne hibernacije.

Naposljetku vidje Sirianske i Lavlje izaslanike kroz pojave Zavora, Zahra i Arvila. Sveučilišno zaleđe, spisateljski milje i militarističko obavještajna struktura odradile su svoje da zaštite vlastite pobočnike koji su na Zemlju došli samo sa jednom ulogom, da od Zemlje odcjepe novi Otok koji je trebao poslužiti kao fondacija u stvaranje novog univerzuma. Tako i bi. Promatrao je u mislima Sanu kako na rubu pješčane plaže po drugi puta napušta Leona, dok se sedmogodišnji deran imenom Sonic - Sorath igrao u pijesku glumeći superjunaka, na tren zastajući u igri da bi pogledao jasne zvijede iznad blijedo ljubičaste spiralne maglice. Leon tada podignu pogled od svojih bilješki i ugleda je opet kako stoji, nedostižna i neuhvatljiva, emanacija boginje Izide i mudrost same Sophie. Trojstvo je opet bilo na koji eon rastavljeno, dok se Sana pripremala na studij u knjižnicama Andromede - sastavnom dijelu Akaše, čiji je jedan malen bio bio pohranjen u Aleksandrijskoj Biblioteci, prije nego li je spališe "tajna" bratstva. Andromeda, pa misija na Plejade, pa skok kroz vrijeme i prostor na primordijalnu planetu X, gdje sa svojom simultanom energetskom dvojnicom K, princezom planete X, dočekuje Siriansku armadu predvođenu Ksanderom, Henokovom lijevom i Leonovom desnom simultanom emanacijom. Za razliku od Leona, Sana je trebala proći kroz Spiralni Nexus koji savija prostor i vrijeme. Siriani su svoj dio Xanderove energije odavno pohranili u "Mašini Sjećanja" i poštedili Leona bespotrebnog putovanja, za njega. Briga oko Sonic - Soratha bila je primarna stvar, uz kronološke bilješke simultanih sjećanja. Leon je istovremeno bio i zapisničar vremena prije Pada/Pomaka, ali i zapisničar van vremena. Henok skrenu pogled na hotelsku sobu u dimenziji KT i trenutno bi zabavljen Sirianskim pokoljem nad reptilskim bićima, na oko užasnute simultane emanacije njega samog, koji je iz kuta hotelske sobe zabezeknuto promatrao britke igre svjetlosti i sjene i užas samih reptila kada su shvatili tko vodi glavnu igru u Univerzumu.

"Heh", nasmije se dok se vodoriba opet pomicala pod njegove skute a svemir još jednom počeo podrhtavati, "jeste pičke, ali ste glavni kozmički igrači! Čekali ste da se Transparenti legitimiraju da ih još jednom porazite a slugane im reptile pometete pod tepih kao zadnju prašinu. Na tome vam, dragi moji svjetlosni prijatelji - skidam kapu"!!!



* * *

"Tata, vidi padalica", Sonic - Sorath pokazivao je prema gustom zvjezdanom nebu iznad Otoka, radosno bacajući pijesak u zrak.

"Uspinjalica, sine...ne padalica - uspinjalica", nasmije se i pomiluje sina po svjetloj kosi.

U pozadini, iza plamteće Vatre Vječnosti čije je pucketanje na kilometre obasjavalo Otok usred Oceana Vječnosti, Zavor, Zahr i Arvil istovremeno se potapšaju po ramenima, zadovoljni viđenim prizorom, a onda se vrate prema središtu Otoka, u bazu gdje su ih čekale porodice i ostaci osvještenog Čovječanstva!



KRAJ


- 13:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 11.05.2016.

The Public / Javna - poglavlje peto

Tamo "gore" bilo vam je dosadno i odlučili ste se spustiti ovdje i istrollati ovu jebenu
stvarnost sa samo jednom mantrom na usnama: "nabijemo sve na kurac". Niste ovdje došli učiti; došli ste se zajebavati. I to vas jebe. Ne možete se snaći u tom stanju svijesti
pa izmišljate drame i opravdavate svoju jednostavnu satiričnu kozmičku ulogu bespotrebnim konceptima poput "ascenzije", "učenja", "rasta". Rastu vaš kurac i pička. Vi ste oduvijek tamo gdje ste bili. U Apsolutu ili u pizdi materini, kako vam drago; dođe ga na isto!

Ovdje u materiji jedino prirodno stanje čovjekove svijesti je težnja za osvetom. Ko kaže
da se ne hrani sa time neka se 17 puta udari čekičem po glavi, izmoli tri "očevaša" i 7
puta se provuće kroz "molekulu amfiteatra" (koristim genijalnu elklektičku sintagmu
Milana Tarota, jedinog pravog ezoterika na Balkanu). Dakle, ko te sjebe, sjebi ga dva
puta. "Ko tebe kamenom ti njega kruhom???", "Oko za oko zub za zub???", ne. Istina je u sredini - "Ko tebe kamenom, ti njega u zube" i "Kruh u oko". Bilo što manje od toga je racionaliziranje sa vlastitim strahovima i inertnošću i apologiranje sa vlastitom
samonametnutom nemoći. Da nema osvete, svatko bi mogao gaziti tuđu slobodnu volju kako mu drago. Ovako, ko udari u tuđu slobodnu volju, osveta je samo transver energije i a sredstvo do primarnog balansa? Apso-jebeno-lutno!!!!!! I to ona sicilijanska godfatherovska osveta koja se servira hladna sa vremenskim odmakom, a osmjehom na licu dok neprijatelje držimo bliže sebi od prijatelja.

Imati neprijatelje oduvijek je bila čast jer neprijatelji su, kako kaže Gurdjieff mudro,
"vaši najbolji prijatelji". Poznaju vas bolje od vas samih i učinit će sve da vas što
bolje upoznaju da bi vas mogli satrijeti. Cilj je preduhitriti ih i salomiti ih sa
osmjehom na licu. Osveta znači: sjebi sve koji su ti učinili nažao, birajući sredstva i
ne povređujući ih na fizički način. Zvući psihopatski? Naravno da je. U svijetu psihopata psihopatski patterni samo su dobrodošlo oružje jer ih psihički, emotivno i duhovno uništavate na njihovom teritoriju, a da im ne padne dlaka s glave niti da ispaštaju kolateralne žrtve.

Za pravu osvetu potreban je vremenski odmak, tempiranje, inteligencija i stopa empatije
do kuda treba ići sam a do kuda treba prepustiti Svemiru da odradi svoje. Karma je kurva i svakoga stigne ali je ko i ljubav, pretežno retardirana (hail to Charlie Harper) i
užasno spora. Dok se načekate karme da nekom pokuca na vrata, vaši nasljednici igrat će se po svemiru bez maski, živjeti na Stablobrodovima i zvati se Odstranjenima (hail to Dan Simmons). Osveta je nadasve stvar duhovnog karaktera jer ono primordijalno u nama oslobađa okova vezanosti i nametnute materijalne paradigme.

Recept je vrlo jednostavan - u humanoidnom repetitivnom svemiru samo vertikalni udarci guraju svemir prema naprijed. Inače bi se do vjeka vjekova vrtio u krug na istom mjestu.

Kad udarite nekog, udarili ste Svemir. Udarac u zube ne mora biti fizički jer fizička bol
se brzo povuće; a postoje i oni koje fizički udarci seksualno napaljuju pa bolje ne
kalkulirati jer vaše poimanje kazne nekom drugom zadovoljstvo. Ne. Udarite na EGO.

Ego je poput uplašenog psa. Kad se nađe bez gospodara, van pasje kućice i na kiši, ego pati. Ako pati ego, pati i humanoidna ljuštura oko ega. Prvo pustite da svatko sebi do kraja složi juhu kakvu je pokušao zakuhati sa svim sastojcima, uključujući i pokušaj da se vi sami iskoristite kao sastojak. Ljudi pokušavaju u svojoj brzopletosti složiti pizzu bez tijesta i juhu bez vode. Na vama je da im to omogućite. Dajte im tijesto. Dajte im vodu.

A onda im prolijte juhu na glavu i bacite pizzu u lice.

Pametan vas nikad neće zajebati jer pametan nema potrebe to raditi. Zajebat će vas glup. To što vas je glup uspio zajebati govori dovoljno o vašoj lakovjernosti i naivnosti i
stavlju vašu inteligenciju također pod upitnik, ALI, pod uvjetom da prihvatite "šta je
bilo bilo je" i okrenete novi list, naći ćete cijelu paletu mogućnosti kako da poravnate
dug i sperete prljavštinu i glupost sa sebe. Da glupom pokažete da ste iznad njega ne
radeći apsolutno ništa? Ne. Da glupom pokažete da je gluplji nego što drugi misle i da mu ukažete da definitivno nije pametan.

Trganje ega u tri poteza:

1. Pustite vremenu da odradi prvi dio. Da glup u potpunosti zaboravi na vas. Uredno
ignorirate osobu na predvidljivo reaktivnom planu. Ne reagirate. Od vas se očekuje da
reagirate i pokažete emocije. Nemojte. Što prije shvatite pravilo nereagiranja, to će
osveta biti slađa. Nereagiranjem zbunjujete protivnika i dajete mu imaginarnu prednost.
Pametan bi se zabrinuo. Budale će se po običaju, naslađivati. Pustite ih da im se ego
napuše do krajnjih granica.

2. Odaberite vremenski period, recimo pola do 3 godine i podijelite ga na etape. U prvoj etapi dovoljna je samo vaša prisutnost. Ne reagirate ali ste prisutni. Ne govorim da
morate slijediti ljude po ulici...nikako. Dovoljno je znati njihove osnovne navike a
Svemir će dalje odratiti svoje. Svemir je ionako majstor u kreiranju "slučajnosti". U
ovom slučaju, vi ste scenarist, Svemir je režiser. U drugoj etapi udarate na slabe točke
neprijatelja, sa daljine. Fokusom. Vi ste fizički niste pomakli sa mrtve točke, ali ste
mentalno pokrenuli cijeli niz procesa. Osvjestite slabe točke svog neprijatelja i
postanite ih svjesni u potpunosti. Njegove slabosti vaše su prednosti. S ovim ubrzavate
karmu neprijatelja, polako, kurvinski sa distance ali rezultat će postati vidljiv nakon
(ne tako dugog) određenog vremena. Upamtite, Svemir je mentalan a vaš mental je Svemir.

U trećoj fazi bavite se afirmacijama tipa: bio/la si mi samo dobra životna lekcija ali i ja ću biti tvoja. Ovo nije new age. ovo nije magija. ovo je samo zakon uzroka i posljedica. Vi jeste sami u život prizvali tu lekciju, bez daljnjega, ali neprijatelj je u
život prizvao i vas ko svoju lekciju. Vaga mora biti u ravnoteži. Podržavam onu krilaticu od Blavatske : "ne postoje prijatelji ni neprijatelji već samo životni učitelji". Naravno, vi učite na ukazivanjima učitelja koji su dirnuli u vašu
slobodnu volju, vraćajući kozmičkom reakcijom koja će ih naučiti pameti jednom za sva vremena. Vi još uvijek niste fizički reagirali, ali ste mentalno prevagnuli težak kamen na drugu stranu planine. Sizif može komotno odjebati doma!


3. reagiranje nakon prva dva poteza bit će dobijanje bitke nakon što je bitka već dobijena, ali vaga će i službeno biti izbaždarena. Što više priželjkujete susret sa neprijateljem, on će se dogoditi prije ili kasnije. Na vama je samo da ga
potapšate po leđima i kažete bilo što, u rasponu od "ma sve je u redu, shvaćam te, događa se" do "gdje sam bio, što sam radio, kako sam se na rođeni kurac nasadio" (riječima velikog Ramba Amadeusa). nema potrebe za tučom, vrijeđanjem niti nasiljem. Vi ste svoj dio posla odradili, oprali sebe i poravnali neraščišćene račune. Vi ste pripremili teren za bitku, doveli protivnika na bojno polje i porazili ga, fizički mu jedino pružajući osmijeh i ruku utjehe. Nema budale koja će nakon toga biti nesvjesna da se popiknula upravo preko vas, a vi ste podigli cijelu stvar na nivoe daleko iznad fizičke realnosti.

Ovo su zakoni gornjeg astrala koji se moraju shvatiti prije nego li i počnete pomišljati
na monadične duhovne sfere čiste energetske integriranosti. Bili ste slabi, prestali ste biti slabi i sada ste jaki. Svemir vas više neće dirati.

Integracija može početi.

- 23:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.04.2016.

Nju ejđ nju ejđ hare hare nju ejđ

- 02:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 18.03.2016.

Javna - The Public (poglavlje četvrto)

Sistem je parodija, ljudi su predvidljivi i dosadni a ja i dalje jedem govna. Zato svaku večer molim moje kozmičke čuvare da začine ovu vukojebinu od materije novim paradigmama. Recimo, da braća sa Oriona bace nekoliko novih programa među ljudski rod a da prvi bude da ljudi izgovore sve što im je na pameti, prije nego li im se upali sustav "samo kontrole". "Bok kako si?", "Što te boli kurac kako sam? Da se ovog trena srušiš mrtav ispred mene izbedirao bi me jer sam zbog tebe morao maknuti slušalice iz ušiju i propustio sam više od pola stvari koja mi pomaže da prevalim preko ramena ovaj usrani dan, nalik na sve druge!". Ili: "Ti si jedna nadasve zanimljiva osoba!, "Nabijem tebe i zanimljivost i suptilnu patronizaciju na svoj centimetarno gotovo punoljetni kurac". Ili: "Ti si tako super!", "Mrš u pizdu materinu".

Scena bi se time popravila, dašak svježine ušao bi u međuljudske odnose a svakodnevne parodije bile bi zamjenjene prikrivenim tragikomedijama i šaradama. Ljudima treba šok, fini šok koji bi uzdrmao ionako poremečene umove opsjednute "u se na se i poda se" obrascima i samo ljudska nemoć pred vlastitim maskama i floskulama bila bi onaj osvješteni attack koji bi ljudsku psihu defragmentirao poput računala nekog degenerika koji je pokupio 100 virusa sa ruskih XXX sajtova. Sve floskule i nebuloze bile bi zamjenjene zdravom notom iskrenosti, lišenom bilo kakvih drama i samozavaravanja.

Slijedeći program odnosio bi se na isturivanje vlastitih nedostataka i frustracija prije nego mozak uspije bilo što razvodniti i upakirati u isfabricirani celofan. Lik se diže usred kancelarije od kompjutora i glasno poviće: "Ljudi, sinoć sam ravnalom mjerio kurac koji jedva doseže 11 centimetara, plakao sam ko lud tri sata, udarao glavom o zid i kasnije drkao na military gay porn jer na to mi se moja sirotinja jedino može dići". I svi u kancelariji zaplješću, dok se kolega pored njega diže i počinje vikati: "Da drkam samo na kljakate i one sa fizičkim manama i poslije toga se osjećam ko Superman". "Mene privlače razrooke!", šef urlajući uletava među podanike dok čistačica isplaženog jezika i kolutajučih očiju utrčava među prisutne i zapjeva: "Više ne trebam sakrivati svoje opsesivno kompulzivne poremećaje kao ni svoju tendenciju da svako jutro prije posla uturim H1 olovku u analni otvor."

Naravno, treći korak odnosio bi se na pokazivanje genitalija po ulici i međusobno mirisanje polnih organa. Ne bi više bilo potrebe za egzibicionizmom pod mantilom ili kvazi erotikom nego bi se direktno išlo na suštinu: "kurac u pičku i pička na kurac". Ovako, kad bi tip iskočio iz grmlja i držao mahalu u rukama, susjeda bi mirno odgovorila: "O susjede, malo se bavimo tjelovježbom? Ja sam tri puta oblizala zid jezikom i snifala Domestos a još ni kavu nisam popila". Na gradilištu šef bi se svako jutro obratio radnicima: "Ko se želi jednom rukom dirati za penis neka digne drugu ruku i danas neće morati dizati teške terete. Političar ne bi trebao u kancelariji drkati na "chicks with dicks" sajtove a metafizičari i mistici bi unaprijed vodili polemike oko najveće tajne svemira: "jesu li transsexualci tipovi sa sisama ili žene sa kurčevima???"

Četvrti korak odnosio bi se na dijametralnu promjenu kreativnog aspekta. Ok, nisi jebao tri godine, više ne pišeš knjige koje su ionako "cock sucking art" (Hervey Cleckley-evskim rječnikom), ne šalješ vojsku na bliski istok niti insceniraš migracijske valove sirotinje po svijetu. Ne može ti se dići? Ok, ne odlaziš u crkvu jer te vrata podsjećaju na vaginu a unutrašnjost na maternicu i ne diviš se obeliscima i monolitima jer te podsjećaju na kurac. Ne diviš se anđelima jer nemaju ni kurac ni pičku i ne uvjeravaš sebe da bilo tko može na svijet doći bezgrešnim začećem. Šamarali su te kao malog pod velikim odmorom i krali ti sendviće i novac iz ruksaka? Super. Ne šalješ rakete na drugi kraj svijeta niti imaš potrebu za monopol nad naftnim i plinskim kartelom. Ne jebeš više nikakve protokole jer znaš da je jedini ljudima shvatljiv protok onaj koji treba da se sjeme pokrene iz jaja i poput Vezuva izbaci ono za što se "gore" otimaju ko mi ovdje za zlatom ili parama. Ne slikaš, ne sviraš, ne udaraš, ne opjevavaš, ne pišeš pjesme idealiziranim muzama jer znaš da sve što ima vime je pogodno za mužnju bez stihova. Ne zamaraš se što gledaš mušku dupad u teretani, slušaš emo muziku i zaljubljen si u najboljeg prijatelja jer znaš da ljubav implicira jedino dionizijski aspekat završno sa solarnim pleksusom. Ne tražiš Boga niti slaviš Isusa jer znaš da te prvi ne doživljava a drugi te smara degenerikom.

Peti korak odnosio bi se na najveće skladište nejebice i seksualnih frustracija na planeti - religiju i politiku. Prvo bi se ova dva istovjetna područja trebala poistovjetiti sa konjem i kravom. Konj može ugurati svoje spolovilo u kravu ali krava neće moći roditi mutanta, ali da sjedinjenje otvara polemike o novoj dvo entitenoj vrsti koju bi mogli nazvati konjokravom - definitivno. Konjokrava kao takva trebala bi dvostruke ulare ali duboko sam uvjeren da bi većina ljudskih nevidljivih ulara spala i da bi teleći pogledi prestali postojati od barem 90 posto degenerične populacije. Zašto? Zbog jednostavnog razloga što bi se spajanjem krave sa konjem otvorio poligon za nova spajanja...recimo teleta sa jagnjetom, jarca sa vjevericom, morža sa antilopom i recimo turske jesetre sa skočimišem. Pogled teleta ne bi više imao smisla jer bi ga pratio jagnjeći pogled, što bi među ljudima stvaralo primarnu želju za isticanjem prva četiri koraka / programa sa Oriona.

Sad zamislte klasičnog Greysa u orbitalnoj stanici koja kruži oko Zemlje kako izvlaći analnu sondu iz abduciranog, dok mu abducirani uhvati ruku, vrati sondu u dupe i uputi mu teleće/jagnjeći pogled, uhvati se za kurac, počne pjevati "Tutmes Drugi, Ramzes Treći, sve ih volim takoreći, al nisam Ramzes nego Rambo, u kraljevstvu ljubavi vladam samo" i greysa kako u panici bježi među suentitete i panično vrišti: "pomoz bogoreptil, ove su dodatno isprogramirali oni sa Oriona". Nema više onog gurdjieffovskog organa kundabufera, sove na Neptunu ne gledaju na sat a Belzebubu ne trebaju nova krila jer ne treba više iznad ničega letjeti.

I sve postaje smisleno besmisleno, besmisleno smisleno, dok Koronzon letjeći po Bezdanu zbunjeno gleda novi Kaos i misli si: "e ovome nisam dorastao!"

- 02:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.02.2016.

Javna - The Public (poglavlje treće)

Shvatio sam da sam budala! Čisto, spontano, aproksimativno i automatski. Pljujem po debilima a sad koristim isti nivo debiliteta kada trebam donijeti dvije, tri važne životne odluke. Zašto? Zato što u najzajebanijim trenucima počinjem razmišljati unutar kutije i navoditi svoju svijest da se prostituira po mračnim kutevima trendovske debilane koju nazivamo sistemom, i da daje značaj klaunovima koji čine ovaj sistem onakvim kakav je. Nemam predodžbu što radim ali to svejedno radim. Nisam fokusiran na ništa ali svejedno želim istaknuti nešto? Zašto? Zato što sam idi(j)ot! Postavilo bi se pitanje da li je ovo neka nova cimalica i još jedna u nizu igara reverzne psihologije ali uvjeravam sam sebe da ipak...IPAK sve ima u svemiru svoj značaj i da je sam debilitet prolazna stvar. Kako vaš; tako i moj. Jer bez brige - vi osim što čitate moja sranja morate imati usmjerenu pozornost na mene, što me dovodi u nezavidnu situaciju attention freaka, lažnog "skromničara" i samoljuba koji uživa svoje gluposti iz glave iznijeti širem auditorijumu i uvjeravati sebe kako to radi samo zato da misli odu nekamo. Pa zašto onda ne pišem u jebenu bilježnicu i čitam na samo? Zato što trebam vašu pažnju. A zašto trebam vašu pažnju? Zato što sam sjeban. A zašto sam sjeban? Život me sjebao? Ne. Sjebao sam se sam jer sam život uzimao za ozbiljno.

"Život je vožnja", reče Bill Hicks prije nego li su mu "prijatelji odozgora" plasirali rak i uvrstili ga u dream team istaknutijih osoba koje su reptilskoj eliti stajali na putu, ipak ostavljajući povijesti da njihova životna djela uzme za ozbiljno u tolikoj mjeri da se tu i tamo pojavi neki osvješteni pojedinac ili pojedinka i periferno osjećajući Billovu vibraciju kaže: "wow, ovaj Bill ima nešto!!!". Ima. Imao je. Rak. Imao je i visok stupanj inteligencije, razvijenu empatiju i nevjerojatan smisao za humor. Ali bio je jebena crna ovca koja je negdje na razmeđi između tragičnog Andy Kaufmana i Howarda Sterna, ostavila svoj životni utjecaj i izgubila borbu sa stanjem duše koje bi se stručno trebalo nazvati: "kako kurvini sinovi odozgora tehnologijom pokušavaju suzbiti i ono malo duha u čovjeku". Pretjerujem? Ako mislite da pretjerujem onda vam je šupak toliko razrađen od sistemskog penisa da u njega može stati još samo greysovska sonda koju ste u dupe primili ionako mnogo puta u životu (kad ste imali čudne snove, sretali mnoge poznate ljude u snovima i svi bili posjedani ili polegnuti a oko vas jarka bijela svjetlost i kojekakve sjene, tik na korak da ih vidite...ali zajebi, sjena ostaje sjena).

Bez brige da ste svi primili vanzemaljske sonde u dupe "za domovinu", "za planetu Zemlju", "za čovječanstvo" i za malo analne energije koja u stilu Let 3-ovskih fazona pokreće univerzum i najjača je sila u svemiru. Znali su to templari, znaju to oni sitni magijski kokošari dok zazivaju entitete "negdje na pola puta (Terry Pratchettovim žargonom) između hobotnice i rame od bicikla". Dakle, Ktulu ne samo da pokazuje srednji prst Lovecraftu i viće: "pioniru maleni, postojao sam ja i prije nego si me stavio na papir", nego dosljednošću starog mudrog polipa prosipuje crnilo po našim očima i viće: "e ljudski rode, ni u vodi se ne napiste vode" (nekako mi paše da Ktulu govori ličkim dijalektom...a zašto, to je moja osobna stvar ktuluregionalnog karaktera). Svi su oni mađioničari...I Baal i Behemoth i Lilith i Adam Kadmon i cijela branša okultnih karaktera na crnoj i bijeloj pozornici. Zašto? Jer su kurve na papiru, isprostituirana imena da bi i najdosljedniji umovi bili pretvoreni u kašu a mudrost uma na kraju bila svedena na najednostavniju ikonografiju odbjeglog pukovnika u Apokalipsi Danas i njegova sociopatska laprdanja koja su eto, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, postala kult. Dakle, ali dakle....Svaki kurac na palac koji se nađe na pravom mjestu da uđe u čmar nevidljivim silama na kraju biva izdrkan ali do te granice da ostatak sjemena biva vraćen kroz kanal na vrlo ne tantrički način i sa nagomilanom energijom besmisla na sebi. Gledam u prazninu a praznina gleda u mene. No dok drkam u prazninu, praznina drka po meni. I zato je sav posao sa Bezdanom samo drkanje ljudima u face jer ne znaju da su naguženi, izbičevani ili samo analno sondirani, nakon što im Koronzon prije uzme legitimacije i malo im umove izravna glupošću i mentalnim programima.


Jedna stara ciganka jednom je nekome umjesto psihopat rekla šizopat. E to sam ja...u tu kategoriju spadam. Debil/pažnjotražitelj i šizopat. Jer šizim dok u tišini patim a istovremeno sam svjestan govana oko sebe. I što radim? Serem po netu u namjeri da sve ovo jednog dana postane knjiga i da postanem bogat i slavan dok ću se smijati iz budala koje su kupile knjigu, iz budala koje će tražiti dublji smisao u ovome i budala koje će mi plačati životni standard i status dok mi se knjiga bude odbijala od poreza a ja pijuckao martini na Azurnoj Obali; i dok će mi dvije polu mulatkinje pušiti kurac. I neću uživati. Samo ću kulirati obogačen spoznajom da netko, negdje, daleko, na drugom kraju planete također ima iste tendencije ko i i ja i da će i njemu dvoje usne pušiti kurac dok bude zbrajao pare od ničega. Vidite, to je suština ovozemaljskog postojanja. Doći do para dok kurac ulazi u pičku a pička se nabija na kurac...I onda dolaze lažna skromnost, moral, čudoređe, racionalizacije: zašto sam se majko jebala kada nisam trebala ili...ILI...prvo ga turao, kasno ga vadio, kolica gurao i šargarepu sadio...sve odobreno od sistema. Nema veze što se odguli koja godina jer to je upravo poput sonde u dupe, samo doprinos ljudskoj patnji i nabildavanju teretane zvane Kontrolni Sistem.

KONTROLNI SISTEM

Nije sistemski listić. Nije ni totem, ni eurojackpot ni koeficijent u kladari nego je jednostavno zbroj svih ljudskih djelovanja u svim resorima matriksa po svim uredima i čoškovima gdje kamere ne sežu ali sežu morgellonova vlakna i vanzemaljske analne sonde. Zato pazite, kad pijete karlovačko i ako vas zaboli dupe, to nije od pedera u jarku koji vas pijanog razguzi, nego od kontrolnog sistema koji vas razgužuje cijelo vrijeme a vi možete biti svjesni ako barem osvjestite jarak i bol u dupetu. Pedera prekrižite...niste vi te sreće. Bilo kakva personifikacija kontrolnog sistema bila bi ko lutrija: kuja koju je izjebalo pola televizije vadi loptice dok sperma iz uzbuđenih testisa igrača ne dodje skoro do glavića, pa opet stane, i podsvjesno (znači, u glavama spermija) traži analnu sondu u dupe. Kurac skoro ispražnjen, dupe skoro napunjeno, kurac na kraju suh, čizme mokre a swingeri sjede u kutu goli, gledaju se i ne znaju bi li se dirali po genitalijama ili promatrali jedni duge i pitaju se: Koju pizdu materinu mi ovdje zapravo radimo? Kakvog ovo zapravo ima smisla??? Nikakvog, braćo swingeri, nikakvog. Ko i jazzere i CKSKJ kadrove, pojest će vas prošlost jer Rambo je najavio još davno da sega mega drajiv dobija 32o bitni sistem i da će se katode i anode prištekavati na kurac, pičku i dupe i swinganje će biti online i preko android aplikacija. Turni mi u touch screen i zapjevam ti evergreen.

A sonde i dalje rade. Volio bi na Chaturbateu jednom pogledati pravu alien sobu gdje turaju sonde u dupe ženama a ekipa lupa ko blesava po tastaturi i obasipava sve njih tipovima i baca novac, baš kao na moj budući bestseller čije poglavlje upravi čitate. O ničemu, svemu i opet ničemu. Ako je mogao Seinfeld, mogu i ja. Dobro, nisam ja on. Ali nije ni on ja. Logika, e!!!


Idemo dalje. kad pomislite čitajući me: pa ovaj je sto posto sjeban u mozak, morate imati jednu stvar na umu. Jesam. Svi koji me znaju to će vam potvrditi, pa i moje vlastito dijete. "Tata, opet se pretvaraš u robota i ganjaš vanzemaljce po orbitanim stanicama?". "Sine, obećajem svećano da neću više, ako napišeš domaću zadaću i kažeš razrednici da ju je tata dao pozdraviti!. "Ali zašto tata da podravljam?"..."Sine, to se tiče samo tate i razrednice!"..."Nema robota kod razrednice, tajo?"..."Sine, ja ne znam što smatraš pod robotom točno, ali ono u njezinoj ladici je na baterije, pa ti kontempliraj". E tako djecu treba odgajati...da poštuju starije, da poštuju autoritete i da ako je ikako moguće opale svaku razrednicu kad im bude 16 i budu na ponos očevima koji su te razrednice opaljivali kad je sinovima bilo 8,9. Evo, malo slovo mudroslova, niti jedno slovo viška, imam flow, svaka ko u Njegoša a ruka na razredničinom koljenu, za sada.

I tu dolazimo do struje svijesti i pitanja da li je ona kvantnog karaktera? Ili sam ja jednostavno šaljivdžija, čitatelj siledžija a budući izdavač drkadžija. Kad mi odgovorite na pitanje onda ću i ja na vaše.

Struja svijesti je stanje kad majke rađaju kraljeve nikotina a države stvaraju prosjake na nikotinu i cracku. Između majki i država postoje gradovi a u gradovima žive smradovi. To su ljudi koji su se nagutali smoga u toj mjeri da uspješno konkuriraju i najklasičnijim primjerima rednecka po ruralnim vukojebinama. No, da stvari ne budu tako crne (a one to jesu) uvijek postoje esencijalisti da uljepšavaju isfabriciranu kozmetiku i viču: ne, ne, kolega, ne, to nije točno (sa naglašenim Č). To nikako nije točno već podložno trenutnim strujanjima u društvu i kulturi ali samo u svrhu progresa". Zato svi esencijalisti su naguženi na pisti i raširenih guzova čekaju pogonsko gorivo iz vanzemaljskobrodskih mlazova...gmazova....mlazova. Jer svi znamo da se alieni ne voze na benzin; nego seru kerozin. Ono što ide van mokračnim traktom, uvjetovano je Ktuluovim laktom, pedljom, stopom, prirastom, rashodom, porezom, nametom, dadžbinom, otadžbinom, državom, republikom i na kraju krajeva, desekriranom Zemljom sa dekapitiranim glavama koje strše u vis. Ne kurčevim glavama. One su prenisko i uvijek ostaju na tijelu.


Evo, u ovoj svesrdnoj mudrosti opraštam se od vas, želim vam lake snove, lake note i klasične priglupe anegdote.











- 04:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #