Dalmatinska zagora - ne postoji

petak , 22.05.2020.



Jedno je kad netko u starim novinama napiše „zagorski kraj Dalmacije“, a nešto je potpuno drugo kada netko kaže „Dalmatinska zagora“. I meni je dugo trebalo da te dvije stvari razdvojim, a uspio sam zato što sam uz geografiju studirao i povijest i naletio na autore koji su jasno objasnili što je to Zagora. Radi se o unutrašnjem dijelu Dalmacije u okolici Splita, a ostali unutrašnji dio Dalmacije od Krke do Neretve je oduvijek poznat po graničnim krajinama, područjima koja su služila za obranu dalmatinskih priobalnih gradova od napada Osmanlija s područja Bosne i Hercegovine. Krajine u svom konačnom obliku formirane su nakon Malog rata (1714.-1718.) i Mira u Požarevcu 1718., nakon kojega je stvorena današnja granica Dalmacije i Hercegovine.

Tzv. regija „Dalmatinska zagora“, a koja bi označavala unutrašnji dio Dalmacije od Krke do Neretve, ne postoji i to je novija izmišljotina (iza Drugog svjetskog rata, pogotovo od 60-ih godina) s ciljem da objedini sve ono što u većem dijelu sjeverne i srednje Dalmacije nije na moru, već "iza brda".

Mislim da je konačno došlo vrijeme da se otarasimo ovoga naziva jer granične krajine, a od 19. stoljeća općine i kotarevi, su zaokružene geografske, povijesne, funkcionalne i identitetske cjeline koje nikad nisu bile objedinjene jednim administrativnim okvirom i nemaju nikakvu drugu poveznicu između sebe, osim što nisu na moru.

Jedno je reći „zagorski dio Dalmacije“, što je samo po sebi jasno i očito, a nešto skroz drugo i umjetno „Dalmatinska zagora“. Da bi nešto bilo regija u tom smislu moralo bi na neki način biti povezano, a pojedinačni krajevi zagorskog dijela Dalmacije nemaju ama baš nikakvu povezanost u stvarnosti, već su okrenuti prema svojem bližem morskom pojasu (npr. Vrgorac je bio dio makarskog kotara). To područje nema ni svojeg centra niti gravitira unutar sebe. Tzv. regija „Dalmatinska zagora“ je ništa drugo nego splitski pogled na ono iza brda. Mislim da bi ove činjenice trebalo više problematizirati u znanstvenim radovima i jasno razlikovati „Zagoru“ (povijesnu cjelinu), „Dalmatinsku zagoru“ (umjetnu, ne postoji u stvarnosti) i „zagorski dio Dalmacije“ (prostorna odrednica).

Mi u unutrašnjosti Dalmacije vidimo brojne sličnosti među otocima Dalmacije, ali nitko zbog toga nije osmislio regiju „Dalmatinsko otočje“. Kad mi iz naše perspektive kažemo „primorje“, mislimo na ono što je na moru, ali ne mislimo da je to sve jedna regija. Zagorski dio Dalmacije je tu nažalost izvukao deblji kraj jer nema svoje stručno-znanstvene institucije koje bi razjasnile ovu problematiku. Sve je prepušteno Splitu i Zagrebu, a njima je ovaj kraj Hrvatske oduvijek bio terra incognita, tako da sve što se događa je potpuno logično. Mi u Vrgorcu, Sinju, Imotskom, Drnišu smo svjesni da mi nismo nikakva regija Dalmatinska zagora, već imamo izražene lokalne identitete. Vrijeme je da toga postanu svjesni i ljudi koji žive izvan zagorskog dijela Dalmacije. Pojam „Dalmatinska zagora“ nije zapisan u kamenu i posao je stručnjaka upozoriti na pravo stanje stvari i ne posustajati.

Branko Radonić

Metalne značke s vrgorskim motivima

ponedjeljak , 30.12.2019.



Moja mala zbirka od desetak znački raznih tvrtki i ustanova vrgorskog kraja otprije 1991. upravo je pojačana sa pet prekrasnih primjeraka. Dvije su značke poduzeća Vodoprivreda, dvije tekstilno-galanterijskog poduzeća "Braća Rakić", a meni osobno najljepša je ova Gradskog orkestra "Ljudevit Bačić" izdana povodom pedesete obljetnice djelovanja 1987. godine. Zaista krasni primjerci naše kulturne baštine. Ako i vi imate ovakvih znački s motivima Vrgorca, a ne znače vam puno, rado ću ih preuzeti. Više vrijede za zajednicu kada su dio jedne ovakve zbirke.

VRAĆA SE KULTNI RESTORAN Gradsko vijeće Vrgorca donijelo odluku o raspisivanju javnog natječaja za zakup restorana "Tin"

utorak , 30.07.2019.



Gradsko vijeća Vrgorca donijelo je odluku o raspisivanju javnog natječaja za zakup bivšeg restorana „Tin“. Grad je taj objekt kupio krajem prošle godine iz stečajne mase nekadašnje Trgovine d.d. za 509 tisuća kuna s namjerom da se nakon nekoliko godina ponovno otvori restoran koji je desetljećima bio kultno mjesto za Vrgorčane i njihove goste.

Restoran će se ponovno otvoriti putem koncesije, a eventualni zakupnik će, prema procjeni, na rekonstrukciju i obnovu objekta morati utrošiti 1,44 milijuna kuna, koje će mu se odbijati kao zakupnina slijedećih 15 godina kroz mjesečni iznos od 1220 eura bez PDV-a.

Grad Vrgorac se osigurao različitim odredbama ove odluke i budućeg natječaja i to na način da će svaki zainteresirani ponuditelj koncesije morati priložiti bankovno jamstvo od dva milijuna kuna, da će morati Gradu Vrgorcu omogućiti korištenje terase za manifestacije i da će svi dodatni troškovi i priključci ići na teret zakupnika. S druge strane, zakupnik će sam odlučiti o izgledu interijera starog/novog restorana.

Grnčenik

subota , 29.12.2018.



Duboko u njedrima brda Rilić smjestilo se staro selo GRNČENIK. Do njega se danas dolazi novijom kolnom cestom iz smjera Staševice i Pasičine. Odavno je napušteno, ali ljudi, mahom Staševčani i Pločani, se trude očuvati svoju starinu. Prostor je to divlje, netaknute prirode, kraljevstvo tišine obogaćene cvrkutanjem ptica i zujanjem bure koja pali obraze. Posvuda se vide tragovi nekadašnjeg života ljudi: ruševne kuće, suhozidi, debeli doci i lastve, crkve i kapelice. Jednako u Grnečniku i obližnoj Pasičini čiji su nekadašnji stanovnici stvorili današnju Staševicu.
Za generacije naših baka Vrgorki i djedova Vrgorčana, a koje malo pomalo odlaze, Grnčenik je bio i ostao mitsko mjesto, ponajviše zbog svoje uloge u Drugom svjetskom ratu. Nepristupačno selo je gotovo tijekom cijelog rata bilo oaza slobode, partizanska vojna baza, sjedište brojnih vojnih jedinica i vojnopozadinskih službi NOVJ, među kojima je bila i pripadajuća vojna ambulanta koje je liječila vojnike i civile.
U vrijeme neprijateljskih ofenziva u selo su pod zaštitu partizana dolazili civili, tu su znali da mogu računati na miran san i sigurnost od okupatorskih i kvislinških vojski. Ovuda su prolazile i izbjeglice Vrgorske krajine i Neretve prema Baćini, odakle su brodovima išli za Vis, a odatle u Italiju i egipatski El Shatt. U Grnčeniku bi se mogli ugrijati, napiti vode iz prirodnih izvora podno sela i štogod pojesti prije polaska na put života.
Danas na ta vremena ponosa, vremena kada je vrgorski i neretvanski težak ustao protiv najjačih armija Europe, podsjeća samo jedna spomen ploča i ostaci puščanog i topovskog streljiva koji se mogu pronaći po selu.
Da se ne zaboravi.

[NAJAVA] Predavanje o nematerijalnoj baštini Vrgorca

ponedjeljak , 05.11.2018.

IN MEMORIAM Napustio nas je Mladen Radić (1943.-2018.)

ponedjeljak , 10.09.2018.


Jučer nas je u 75. godini tiho napustio Kotežanin Mladen-Mladenko Radić (Kadetov). Otišao je čovjek čije velike zasluge u korist stanovništva Vrgorske krajine ne smiju biti zaboravljene.

Bio je jedan od najzaslužnijih osoba za elektrifikaciju ovoga kraja i to djelujući na dužnosti šefa Jedinice udruženog rada Vrgorac - OOUR-a Elektroneretva Metković od 1978. do odlaska u mirovinu, a bivajući po zanimanju elektromonter – majstor.

Danas kada je električna energija neodvojivi dio naših života i kada se uzima zdravo za gotovo, lako se zaboravi kakav je život bio prije nje i što je njezin dolazak u svako vrgorsko naselje značio za razvitak područja i boljitak stanovništva. A to se umnogome treba zahvaliti Radiću i njegovim suradnicima.

Mladen Radić se kroz svoje profesionalno djelovanje zalagao za elektrifikaciju svakoga vrgorskog sela, pa i najmanjeg zaselka, čak i onih u kojima je postojala naznaka obnove življenja. Bio je samoinicijativan i vrlo ambiciozan u borbi za boljitak Vrgorca u polju elektroprivrede i unutar svoga velikog poduzeća uvijek je povlačio projekte prema Vrgorcu vodeći računa o potrebama stanovništva. Posebno je bio angažiran tijekom akcije samodoprinosa za ceste, telefoniju i vodoopskrbu, uvijek imajući viziju boljeg i razvijenijeg Vrgorca, a kakvog nije bilo moguće graditi bez infrastrukture. S poštovanjem će ga pamtiti i u njegovim Kotezima za koje se uvijek zalagao u sklopu svojih profesionalnih i političkih djelovanja. Iza Mladena Radića ostaju djela kojima je zadužio generacije Vrgorčana.

Izražavamo sućut obitelji, rodbini, prijateljima i poštovateljima pokojnog Mladena.

Počivao u miru Božjem.

Branko Radonić
Igor Majstrović

U Vrgorcu predstavljeno djelo "Pitanje anatomije" Marine Vujčić

subota , 11.08.2018.



Sinoć je u Gradskom parku u Vrgorcu u sklopu Tinova kulturnog ljeta predstavljena knjiga zagrebačke književnice i vrgorske nevjeste Marine Vujčić naslovljena „Pitanje anatomije“. Djelo je objavio nakladnik Hena Com, u Vrgorcu ga je predstavila književnica uz moderiranje Željke Opačak i Jure Divića.
Izuzetno inovativna radnja prati odnos zagrebačkog inženjera i bankarske službenice započet neobičnim oglasom u Večernjim novostima u kojemu se traži gospođa koja će diskretnom gospodinu isključivo češkati leđa i ništa više.
Kako je rečeno tijekom predstavljanja, Marina Vujčić u „Pitanju anatomije“, inače njezinom šestom romanu, ponovno tematizira usamljenike, čudake. Ono što se isprva čini kao komedija karaktera i situacije, brzo će se pretvoriti u introspektivnu vivisekciju dva usamljena ljudska bića. Naime, likovima romana ne nedostaje samo milovanje u životu, već se puno važnije što im se krije ispod kože.
Tijekom predstavljanja nezaobilazna tema bio je Marinin pokojni suprug, poznati hrvatski književnik i dramaturg Borislav Vujčić, rodom s Oraha. Marina se prisjetila da ju je s Borom spojio književnik Milko Valent, inače ovogodišnji dobitnik nagrade „Tin Ujević“ Društva hrvatskih književnika za najbolju zbirku pjesama. Marina Vujčić i Jure Divić prisjetili su se zajedničkih sjećanja na Borislava, još od 1986. godine naovamo. Književnica Vujčić rekla je da kada je prvi put došla u Vrgorac i Orah, njoj rođenoj na kamenu pored mora, ovaj krajolik je izgledao kao iz bajke. Na Orahu je dobro upoznala njegovu obitelj i selo, a za tamošnje sađenje duhana, kojega je naučila saditi i nizati, vežu je druženje, pričanje priča, dogodovštine i osmijeh.

Nagrade Grada Vrgorca ponijeli Barbir, Živković, Radonić, Jurić, Pčelarska udruga 'Vrisak' i Učenička zadruga 'Bušin'

petak , 29.06.2018.



Povodom Dana Grada Vrgorca, danas je u obnovljenoj i dupko ispunjenoj Višenamjenskoj dvorani održana svečana sjednica Gradskog vijeća na kojoj su proglašeni ovogodišnji laureati Nagrade Grada Vrgorca. Osobnu nagradu ponijeli su mjesni odbornik iz Draževitića Davor Barbir i dugogodišnji član Gradskog orkestra „Ljudevit Bačić“ Ante Živković. Skupne nagrade dobili su Učenička zadruga „Bušin“ i Pčelarska udruga „Vrisak“. Plaketom i Grbom Grada Vrgorca nagrađen je povjesničar i novinar Branko Radonić, dok je nagradu za životno djelo dobio profesor i planinar Nikola Jurić.

Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća, a koju je otvorio njegov predsjednik Ljubomir Erceg, gradonačelnik Ante Pranić je održao prezentaciju dosad realiziranih i budućih planiranih gradskih projekata. Okupljenima su se obratili i potpredsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov i splitsko-dalmatinski dožupan Ante Šošić. Obojica su govorila o važnosti projekata radi zadržavanja stanovništva na područjima poput Vrgorca i Dalmatinske zagore.

U završnom dijelu programa, gradonačelnici Vrgorca, Hvara i Starog Grada te načelnici Gradca, Sućurja i Jelse potpisali su sporazum o prijateljstvu. Njegova je prvenstvena namjera zajedničko lobiranje za izgradnju tunela i brze ceste Ravča-Drvenik.

U glazbenom programu sjednice nastupili su Mandolinski orkestar Vrgorac i Pučki pjevači župe Veliki Prolog – Dusina.

Obavijest

petak , 08.06.2018.

Poštovani čitatelji bloga, dio svojih stavova po pitanju vrgorske kulture pišem na blogu Društva prijatelja vrgorske starine kojemu možete pristupiti OVDJE.

Žao mi je što blog nije toliko aktivan, jer sam najveći dio svojega pisanja prebacio na facebook. Pišem na tri stranice, a možete im pristupiti bez obzira imate li facebook profil. Ispod su poveznice na te stranice:

Vrgoračke novine
Vrgorac nekad
Društvo prijatelja vrgorske starine

<< Arhiva >>