Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr

Vrci -Klis/Konjic

01.10.2010., petak

VRCI

VRCI

Jedno od 151 mjesta (73 u Klisu) popisanog 31. ožujka 1991. godine u općini Konjic su Vrci u kojem su tada živjela 134 Hrvata, 103 Muslimana i jedan Jugoslaven. Prema crkvenoj podjeli pripadaju župi Obri, do 1954. župi Ostrožac, do 1919. župi Podhum i župi Neretva od 1244. do 1820. godine. U Vrcima je bio franjevački samostan i crkva sv. Mihovila o čemu je zapis ostavio fra Marijan Bogdanović u Ljetopisu Kreševskog samostana.
Vrci su smješteni na području istočnog Klisa na desnoj obali Neretve, od 1954. Jablaničkog jezera. Okruženi su selima, uglavnom muslimanskim: Lisičići, Donji i Gornji Nevizdraci, Treboje, Strgonice, Grabovci i Hondići. Vrce čine zaselci: Antin Dolac, Barakovići, Čolopeci, Dol, Grebac, Jezero, Kale, Požanj, Skukrica i Zagaje naseljeni 100% Hrvatima te Memidžani naseljeni 100% Muslimanima. Koordinate Vrca su 43°42'49" sjeverne geografske širine i od 17°52'59") istočne geografske dužine. Od općinskog središta Konjica asfaltnom cestom preko Pokojišta udaljeno je 15 km što će biti kraće za 5 km kad se u promet pusti most Ante Dragića koji se gradi preko Jablaničkog jezera na potezu Čelebići-Zavratnice.
Vrci su siromašni izvorima vode iako kroz selo teče Vrčanski potok koji ljeti skoro presuši. Siromašno je šumom (raste hrast, jasen, lipa, lijeska, grab, kukrika, smreka, vrba, lijeska,) kao i zemljom pogodnom za obrađivanje poljoprivrednim strojevima. Zato su se za obradu zemlje koristili volovi i konji a pred Domovinski rat freze. Livade su bogate ljekovitim biljem, divljim jagodama, od gljiva ima pečurki, lisičarki i vrganja dok prema pričama starijih ljudi ima i tartufa u hrastovim šumama iznada groblja Zelenak i zaseoka Dol i Požanj. Ljudi su se uglavnom bavili stočarstvom (gajili ovce, koze, konje, magarce, goveda, svinje, koke), zemljoradnjom (sijali raž, ječam, pšenicu, kukuruz, djetelinu, konoplju, lan, krompir, grah, luk, rajčicu, tikve) i voćarstvom (sadili šljive, jabuke, kruške, trešnje, orahe, vinovu lozu dok su kesteni samonikli na lokalitetu Bukve, drijen i kupine) a dolaskom Austrougarske Monarhije radili su na željeznici a poslije Drugog svjetskoga rata u novoosnovanim tvornicama u Konjicu a rijetki su trbuhom za kruhom završili u Europi, uglavnom Njemačkoj, zatim Australiji, Sad-a, Kanadi. Selo (ne svi zaselci-nisu Barakovići nikada) je elektrificirano početkom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća kada se kroz selo grade putevi i dovodi voda. Iz ekonomskih razloga Hrvati sa Vrca selili su u Sarajevo, Mostar i Vojvodinu, uglavnom Bešku. U osnovnu školu su išli u Ostrožac,zatim Gornje Nevizdrake a od 1963. godine u Lisičiće odakle su školovanje nastavljali u Čelebićima, Konjicu, Mostaru i Sarajevu gdje su dva Hrvata stekli diplome pravnika a jedna Hrvatica agronoma.
Prema dosadašnjim saznanjima prvobitni Vrci su se nalazili u današnjem zaselku Jezero najvjerojatnije između stijene i kuća Ivana i Stanka Livaje. Ovu tvrdnju potkrepljuje činjenica (satelitski snimak sela Vrci) što se današnji zaselak Vrca Skukrica, te livada Vlasača, Ilinac i sela Radešine i Lisičići potopljeni Jablaničkim jezerom nalaze 1 km udaljenosti od Vrca. 2 km od ''satelitskih'' Vrca udaljeni je zaselak Vrca Požanj, zaselak Dol (naveden kao Begovići) te sela Donji i Gornji Nevizdraci. Današnji zaselak sela Vrci, Čolopeci te lokalitet Šuplja stijena, sela Treboje, Hondići, Idbar, Zavratnice, Čelebići, udaljeni su 3 km a 4 km su daleko Kralupi, Strgonice, Boždarevići, 5 km Velike Vode iznad Strgonica, Pokojište, Javorik, 6 km Ščavnice, Bjelovčina, Orahovica, 7 km Barmiš, 8 km Zaslivlje, Čelina, 9 km Trešnjevica, Duboki Potok, Vinište.

VRCI U SASATAVU CRVENE HRVATSKE

Kroz povijest Vrci su kao i druga sela današnjeg Klisa i današnje općine Konjic bili u sastavu raznih društveno političkih organizacija (država ili župa). Početkom srednjeg vijeka postojala je teritorijalno-politička organizacija koja se zvala župa Neretva. Preteča joj je pokrajina Neretva, koja je kao i sve druge pokrajine (Pliva, Gacka, Cetina, Zeta, Duklja, Moravska) u Crvenoj Hrvatskoj dobila ime po rijeci Neretvi. Skoro cijeli teritorij srednjovjekovne župe Neretva gravitirao je današnjim općinskim područjima Konjica i Jablanice. Župa Neretva se u to vrijeme prostirala područjem Zahumlja, kasnije Podgorja. Hrvatski kralj Bela III., u interesu Ugarske, prepustio je 1180. bosanskom banu Kulinu, Donje kraje i Neretvu, a kralj Ludovil I. dopustio je bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću da zauzme Tropolje, Neretvansku Krajinu i Zahumlje, od kada ti krajevi prestaju biti dio Hrvatske.
Turci su 1466. okupirali župu Neretva a time i Vrce. Područje između desne obale rijeke Neretve, od 1954. Jablaničkog jezera a jugu i planine Bitovinje na sjeveru, te rijeke Kraljuštice na istoku i planine Bokševice na zapadu je Klis. Taj naziv je od 1537. kada je okupatorska turska vlast izvršila novu vojno upravnu i sudsko administrativnu reorganizaciju teritorija bivšeg Bosanskog kraljevstva. Te godine je tadašnja župa Neretva izdvojena iz Bosanskog sandžaka i uključena u sastav novoosnovanog Kliškog sandžaka.
Od 1878. do 1918. godine Vrci su bili u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, od 1918. do 1941. u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba (1918.-1921.), Državi Srba, Hrvata i Slovenaca (1921.-1929.) i Kraljevini Jugoslaviji (1929.- 1941.) u čijem sastavu je bila Banovina Hrvatska od 1939. godine. Od 1941. do 1945. Vrci su bili u sastavu Nezavisne države Hrvatske a od 1945. do 1990. godine u sastavu komunističke Demokratske Federativne Jugoslavije (1945.), Federativne narodne republike Jugoslavije (1945.-1963.) i Socijalističke federativne republike Jugoslavije (1963.-1990.)
Od 1990. do 1995. godine Vrci proživljavaju kalvariju i golgotu da bi od 1995. bez svojih preživjelih žitelja prognanih diljem svijeta osakaćeni nastavili postojati u Daytonskoj tvorevini BiH

U VRCIMA NI JEDAN HRVAT NIJE PRIMIO ISLAM

U župi Bosanska Neretva kojoj su tada pripadali Vrci živjeli su pripadnici Katoličke Crkve i Crkve bosanske (bogumili ili patareni kako su se još zvali), a u župama: Hercegovačka Neretva, Kom i Zagorje pripadnici Crkve bosanske. U prvom popisu stanovništva Bosanskog sandžaka 1469. i prvom popisu stanovništva Hercegovačkog sandžaka 1477. nije upisan ni jedan pripadnik islamske vjere. Prvi prelazak kršćanina na islam zabilježen je u selu Gorani 1469. godine. Taj kršćanin dobio je ime Muhamed. U Konjicu Boškov sin koji je 1489. prešao na islam dobio je ime Mehmed. Prve dvije muslimanske kuće i osam neoženjenih muslimana u Konjicu bilježi popis Hercegovačkog sandžaka 1519. godine. Tragom navedenih činjenica pretpostaviti je da do tada na Vrcima ni jedan Hrvat nije prešao na islam. Navedene i kasnije poturice su preci današnjih potomaka poturica na konjičkom području. Najzorniji primjer su članovi velikaškog roda Obrinovića iz Seonice. Radi očuvanja imetka i života na islam je prešao brat kneza P. Obrinovića i dva njegova sina.
Pretpostavlja se da su nakon što su Turci 1524. srušili franjevački samostan u Konjicu a fratre bacili s mosta u Neretvu Hrvati katolici napustili današnje područje općine Konjic i odselili se u rudarsko Kreševo, Fojnicu, Zenicu te Dalmaciju. Nestankom župljana samostanska župa Konjic prestala je s radom a pasterizaciju rijetkih Hrvata katolika nastavila je samostanska župa Kreševo.
Posljednji podatci o nazočnosti Hrvata katolika u današnjoj općini Konjic potječu iz 1600. pa je teško ustvrditi da li je do početka povratka Hrvata katolika 1737. njih bilo tu. Povratak i doseljavnaj počelo je nakon Karlovačkog mira iz 1699. godine.
Vezano za nestanak katolika sa današnjeg područja općine Konjic, zanimljiv je slučaj pučana sela Vrci. Postoji utemeljena pretpostavka da su pučani ovoga sela, nepoznatog rodovskog prezimena, vjerojatno prije ili što je vjerojatnije u vrijeme turske okupacije odselili u Ljutovik, današnji Ljetovik na području Kreševa, i da su ih u novom staništu starosjedioci prozvali Vrcići i s tim su zabilježeni u popisima biskupa fra Pave Dragičevića 1743. i biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. godine dok u selu Vrci tada nije nitko zabilježen, jer ih biskupovi popisivači tu nisu zatekli. Povratak Hrvata katolika iz Hercegovine i Dalmacije u selo Vrci prema do sada dostupnim podatcima iz crkvenih matičnih knjiga počeo je nekoliko godina prije 1800. godine. Za istraživanje hrvatskih rodova općine Konjic najvažniji su izvor matične knjige (krštenih, umrlih, vjenčanih, pa i krizmanih) župe Neretva, kasnije Podhum, te Podhum/Žitače, Ostrožac, Obri, Solakova Kula i Konjic. One su neiscrpno vrelo podataka za način života u staro vrijeme i istraživanje rodbinskih veza.

BROJNE SU OBITELJI ŽIVJELE U VRCIMA

Prema dosadašnjim saznanjima u selu Vrci živjele su obitelji.
Andrić, Đopa/Đopić (Matica u selu Slipčići /Čitluk/) a odvojak su od Arapovića. Iz navedenog sela, četvorica sinova Ivana Petkovića Arapovića s nadimkom Đopa doselila su u selo Vrci 1785., Kostajnicu 1818., Podhum 1824., Radešine i u naselje Varoš u Neretva/Konjic 1844. te u Turiju 1863., a kasnije i u selo Prijeslop. U selu Kostajnica vjerojatno prezime Đopa slavizirali su u Đopić. Pod tim prezimenom i pod prezimenom Đopajić zabilježeni su u selu Zabrđe 1818. Od Đopića kao odvojak nastao je novi rod Dokići u selu Zabrđe,
Jukić, Juro, Grubišić, Lukić, Kavelj (Matica u selu Lokvičići /Imotski/) a odvojak su od Jurića. Na današnjem području općine Konjic dva su krvno nevezana roda Jukića. Prvi, koji su iz navedenog sela doselili u Obrinovac (1820.), Spiljane (1883.) a kasnije u selo Obri i Vrci,
Kelava, Kovačević, Krnjić, Krtić, Knezović/Knjezović (Matica u selu Biograci /Čitluk/) ranije se zvalo Bilišići. U Vrce doselili nakon 1880. godine.,
Mijić, Mišić(Matica im je u selu Triščani /Rama/). Prije se prezivali Gašpar, kasnije Cvijić. U Vrce doselili nakon 1800. godine,
Mlikota, Nikolić, Pekić, Peko, Petković(Matica im je u Slipčićima /Čitluk/). U Vrce doselila 1820. godine,
Puljić, porijeklom iz Italije. U Vrce doselili 1820. godine,
Radić, Šeković, Šunjić, Talajić (Matica im je Vrgorskoj krajini). U Vrce doselili 1818. godine. Vujčević i Vrcić.
Do Domovinskog rata u Vrcima su živjele sljedeće obitelji: Dragići su živjeli u zaselcima Skukrica i Antin Dolac. Dragići su u Vrcima prezime Pavlović promijenili u Dragić. Matica im je u Gradnićima a iz sela su Bijakovići/Međugorje nakon 1800. doselili u Zaslivlje, zatim Hajduke te Vrce i Nevizdrake. Sreća je da su matice župe Grdnići iz koje su doselili Pavlovići kasniji Dragići sačuvane od 1775. godine do danas, bez gotovo ikakva prekida - što je za hercegovačko područje veoma rijedak slučaj.
Livaje su živjeli u zaselcima Dol, Čolopeci i Jezero. U Vrcima su prezime Livajić i Begović promijenili u Livaja. Livajići su od znamenitog hrvatskog plemena Radmana porijeklom iz Gradnića u Brotnju. U oslobođenu Imotsku krajinu ispod turske okupacije Livajići su iz Brotnja kao i drugi Hrvati iselili pod vodstvom Matiše Alilovića koji je organizirao iseljenje Hrvata iz Hercegovine u Imotsku krajinu. Livajići su u Poljicama od mletačkih vlasti dobili zemlju za obrađivanje. Iz Poljica su oko 1790. godine doselili Seonicu, zatim Parsoviće, Repovicu, Dobričeviće, Kostajnicu, Krtiće, Lukšije, Trešnjevicu, Višnjevice i Vrce.
Kalebi su živjeli u zaselku Jezero. Od starog hrvatskog plemena Bilojevića ili Bilovića potekli su Lukići a od njih Kalebi. U Dubrovačkom arhivu nalazi se najstariji pisani podatak o Bilojevićima (Dr. prof. Pavo Živković: Ekonomsko socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV. i XV. Stoljeću, str. 178.) U popisu Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragičevića iz 1743. godine i popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine zabilježene su obitelji Bilojevića i rodova nastalih od Bilojevića u Kostajnici, Lisovnji, današnjoj Ljesovini i Višnjevicama. U Nevizdracima, Obrima i Vrcima Kalebi su prethodno nosili prezime Raič. Prema popisu žiteljstva župe Podhumu od 1894. do 1900. Kalebi su živjeli u Kostajnici, Šabančićima, Višnjevicama i Vrcima.
Kelave su (jedna obitelj) živjele u zaselku Čolopeci gdje je na ženistvo prije 2. svjetskoga rata doselio Jozo Kelava. Matica Kelava je u selu Roško Polje kod Tomislavgrada odakle su doselili u selo Bukovica (1768.) i Višnjevice (1816.).
Kožuli su živjeli u zaselku Barakovići. Matica im je u u Turčinovićima kod Širokog Brijega odakle su u Klis došli oko 1815. godine s prezimenom Kožulović. Došli su u Dobričeviće, Slavkoviće (1813.), Ljesovinu (1815.), Bukovlje i Obre (1817.), Višnjevice i Vrce (1888.).
Milosi su živjeli u zaselku Skukrica i Grebac. Milasi, kasnije Miloši i Milosi podrijetlom su iz Proslapa u Rami. Odatle su se ispred turskog okupatora 1718. raselili u Imotsku krajinu, Zmijavce i Podbablje, a zatim oko 1720. u Tihaljinu kod Ljubuškog, posuški Čitluk, Dažnicu kod Dervente, Mostar, Ljubuški i Bukovicu kod Konjica oko 1790. godine, iz posuškog Čitluka, u Parsoviće oko 1816. od kojih su kasnije nastali Pavlovići a u Bukovlje 1818. te u Višnjevice, Obre, Vrce i Hondiće.
Peke su živjele u zaselku Požanj odakle su odselile u zaselak Raiče sela Strgonice. Iz sela Poljice kod Imotskog pod prezimenom Pekić doselili su se u Plavuze (1820.), Mladeškoviće (1839.), Polje Bijela (1840.) Zaslivlje (1878.) i Ovčare (1881.) a kasnije u sela Hondići, Lisičići i Vrci. Iz sela Vinjani kod Posušja pod prezimenom Pekić Bakota doselili su se u selo Polje Bijela (1837.). Peke su kao Miletići odselili iz Brotnja u Imotsku krajinu ispred turskog progona.
Rajiči su živjeli u zaselku Jezero. Matica Raiča je u istoimenom zaseoku sela Goranci kod Mostara gdje su zabilježeni u popisu katolika 1743. godine. Vremenom su prezime oblikovali u Raići i Rajići. Odatle su se pod sva tri prezimena raselili na razne strane. Na današnjem području općine Konjic Raiči su se doseljavali ovim vremenskim slijedom:
Prvi, koji su se pod prezimenom Raiči doselili na današnje područje općine Konjic: iz sela Drežnica (Mostar) u selo Buščak prije 1797. gdje su nosili i dvojno prezime Drežnjak Raič, Raič Drežnjak i u selo Doščicu gdje su nosili dvojno prezime Raič Stojanović i iz sela Goranci (Mostar) u Vratnu Goru (1798.), Spiljane (1834.), Radešine (1850.), Homolje (1853.), u naselja Varoš i Trešanica kasabe Neretve/Konjic (1857.), u Dubravice (1866.), Javorik (1867.), Repovicu (1871.), Turiju (1877.), Brđane (1883.) a kasnije u Crni Vrh, Gorane, Gostoviće, Nevizdrake, Slavkoviće, Treboje, Trešnjevicu i Vrce. Kasnije su se Raiči u selima Čelebići, Dubravice, Gostovići, Nevizdraci, Radešine i Strgonice oblikovali u Rajiče i Rajiće. U selima Gornja Vrtan Gora, Gornji Nevizdraci i Idbar postoje zaseoci Rajići
Drugi, koji su se, iz sela Rakitno (Posušje) pod dvojnim prezimenom Raiči Sudarevići doselili u Bare (1816.), zatim su se u matične upisivali kao Raiči Sudari i samo kao Sudari (1820.). U selu Požetva (1890.) zabilježeno je dvojno prezime Raič Čustek ali iz toga nije nastao kao odvojak od Raiča novi rod Čustek.)
Stanići su živjeli u zaselcima Požanj, Čolopeci i Zagaje. Stanići su na današnje područje općine Konjic doselili iz Zagvozda kod Vrgorca. Iz Zagvozda su pod prezimenom Stanić Mršić doselili u Mrakovo 1793., Seonicu 1797. u Kostajnicu 1817. i Vrce 1822. godine. Kasnije su odbacili drugo prezime Mršić zadržavši samo prezime Stanić. Iz sela Jasenice u Turiju, Orahovicu, Jošanicu, Čelebiće, Zaslivlje, Radešine i Lončare kod sela Borci doselili su Stanići pod prezimenom Drežnjak. Oni su u Orahovici prezimenu Drežnjak dodali prezime Stanić po rodonačelnici Stani Stanislavi. Prvo su nosili dvojno prezime Drežnjak Stanić 1848. a zatim samo Stanić od 1875. Treći Stanići u Hondiće, Lisičiće, Nevizdrake, Strgonice i Višnjevice su doselili iz zaseoka Stanića sela Crnički Kamenik kod Kreševa. Od druga dva roda Stanića razlikuju se po izgovoru prezimena s naglaskom na prvom slogu. Ovi Stanići su bili zemljoposjednici koji su imali svoje kmetove pravoslavne i katolike.
Nakon muslimanske agresije, genocida, ratnih zločina i etničkog čiščenja 1993. godine u Vrcima danas živi obitelj Stanić (Mara i Ilija do smrti 7. travnja 2007. u 100 godini života. Pokopan u groblju Zelenak u Vrcima), Livaja (Mara i Stjepan do smrti 12. veljače 2009. nakon čega je Mara odselila kod sina u Valpovo u Hrvatsku. Stjepan pokopan u groblju Zelenak), povratnička obitelj Livaja (Mara i Antonio do smrti 2. siječnja 2008. godine. Pokopan u groblju svetog Franje u Čapljini) i povratnička obitelj iz Sarajeva Kaleb (Stjepan i Nevenka). Ostale preživjele obitelji žive u Mostaru, južnoj i zapadnoj Hercegovini, Hrvatskoj, Austriji, Švajcarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Sad-a, Kanadi, Australiji. Na Vrcima su se Hrvati katolici pokapali u katoličkom groblju Zelenak dok su ih na vječni počinak ispraćali zvuci zvona s Rudnog brda, sto metara istočno od groblja Zelenak, kasnije zaselka Skukrice. Zvono su u Domovinskom ratu pripadnici muslimanske Armije RBiH probušili mecima a zvonik išarali sramnim porukama. U zaselku Memidžani je muslimansko groblje Kšenica u kojem se ukapaju muslimani iz Memidžana i sela Lisičići i Pekinoj Njivi kod Zibine kuće a u Vrčanskom potoku 300 metara sjeverno od zaselka Jezero nalaze se dva stećka i dva u Zagaju ispod kojih leže kosti Vrčanskih bogumila.
Pored hrvatskih obitelji u Vrcima su živjele i sljedeće muslimanske obitelji: Avdići doselili iz sela Plana kod Bileće u selo Treboje 1901. a zatim u Vrce. Borići nastali po imenu Boro, od narodnih vlastitih imena Borimir/Borislav/Borivoj, što bi značilo da se radi o nemuslimanima, bogumilima koji su i nakon prihvatanja islama zadržali svoje izvorno prezime. Starenici su u selima Vrci i Lisičići. Neke obitelji Borića odselile su se u Tursku na početku austougarske vladavine. Čolopeci kao bogumili su prihvatili islam i ostali živjeti u selu Hondići i zaselku Čolopeci sela Vrci. Kukrice su u Vrce doselili iz sela Kokorina ili Vranjevići kod Mostara nakon turske okupacije BiH. Mehići su iz sela Ključ i kasabe Cernica kod Gacka preselili u Blagaj a odatle u Vrce u vrijeme osmanske vladavine, a u sela Lisičići 1901. i Podorašac 1904. godine. Memidžani su u selo Vrci doselili 1911. godine. Čolopeci i Kukrice više ne žive u Vrcima kao ni u drugim dijelovima općine Konjic.

DOMOVINSKI RAT
-Potrebno je da mjesne crkve učine sve da ne prepuste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo- papa Ivan Pavao II

U Drugom svjetskom ratu i poraću u župi Podhum/Žitače prema nepotpunim podatcima stradalo je 339 Hrvata, u župi Solakova Kula 237 Hrvata, u župi Obri 184 Hrvata, u župi Konjic 570 Hrvata, u župi Glavatičevo 79 Hrvata i u župi Jablanica (Radešine i Javorik) 46 Hrvata. Ukupno je prema nepotpunim podatcima stradalo 1455 Hrvata. U Prvom svjetskom ratu u župi Podhum koja je tada obuhvaćala sadašnje župe Podhum/Žitače i Obri stradala su, po do sada dostupnim podatcima, 23 Hrvata.
Tijekom Domovinskog rata pripadnici srpske JNA, kasnije Vojske RS, u općini Konjic ubili su 24 u drugim općinama 15 i u Republici Hrvatskoj 3 hrvatska civila i pripadnika HVO. Pripadnici muslimanske Armije RBiH ubili su 64 Hrvata u župi Podhum/Žitače, 4 u župi Solakova Kula, 18 u župi Obri, 72 u župi Konjic, 1 u župi Glavatičevo i 4 u župi Jablanica. U drugim općinama BiH iz općine Konjic ubili su 7 Hrvata iz župe Podhum/Žitače, 8 iz župe Solakova Kula, 2 iz župe Obri, 4 iz župe Konjic i 1 iz župe Glavatičevo. Jedan Hrvat iz župe odhum/Žitače ubijen je u Alžiru.

RATNI ZLOČINI MUSLIMANSKE ARMIJE RBIH U VRCIMA

Pripadnici muslimanske Armije RBiH pojačani mudžahedinima počinili su 22. travnja 1993. ratni zločin kada su u Vrcima u zaselku Barakovići okrutno ubili Anu Kožul, Vinkovu (r. 1929.) i Stoju Kožul r. Stanić, Markovu (r. 1935.) i Ivana Stanića, Perina (r. 1935.) nakon povratka iz neuspješnog živog štita prema pripadnicima HVO-a u zaseoku Dol. Istoga dana u Gornjim Nevizdracima Katu Kaleb r. Andrić, Matinu (r. 1925.) i srpski bračni par Đoku (r. 1918.) i Petru Ristić (r. 1918.). Posmrtni ostatci Stoje, Ane i Ivana pokopani su tjedan dana nakon ubojstva u katoličkom groblju Zelenak u selu Vrci, gdje je pokopana i Kata Kaleb nakon ekshumacije iz vrta pored svoje kuće u Gornjim Nevizdracima 15. rujna 1999. godine.
U neravnopravnoj i grčevitoj borbi za svoje, svojih obitelji i svog hrvatskog naroda živote u selu Vrci pripadnici muslimanske Armije RBiH i mudžahedini okrutno su u rovu ubili Miru Stanića, Andrijinog (r. 1963.) 2. svibnja 1993. (pokopan u groblju Zelenak) i ranili Ivana Dragića, Mihovilovog (r. 1961.) 16. svibnja 1993. koji je u teškim mukama umro 19. svibnja 1993. (pokopan pored kuće na Skukrici odakle je ekshumiran i pokopan u mostarskom groblju Masline).
Prognanik iz Sarajeva Marinko Džidić, Antin (r. 1933.) ranjen 23. ožujka 1993. umro 5. travnja 1993. u Konjicu (pokopan u groblju Zelenak odakle je ekshumiran i pokopan u Sarajevu) i prognanik iz Konjica Marinko Krezić, Antin (1946.) ubijen granatom 19. svibnja 1993. u podrumu kuće punca Mate Dragića (pokopan pored kuće odakle je ekshumiran i pokopan u konjičkom groblju Musala).
Zoran Milos, Ivanov (r. 1969.) ubijen je kao logoraš u muslimanskom logoru u Donjoj Jablanici 20. rujna 1993. godine. Posmrtni ostatci pronađeni i pokopani u groblju u Obrima. Pero Livaja, Ivanov (r. 1961.) kao pripadnik muslimanske Armije RBiH poginuo je u Sarajevu 22. listopada 1993. od pripadnika srpske vojske a Jozo Livaja kao vojnik Republike Hrvatske ubijen je u Novoj Gradiški 1. svibnja 1995. od Vojske Srpske Krajine.
Nastavnika Jozu Stanića, Blaževog (r. 1947. ) nakon zarobljavanja okrutno su na prisilnom radu ubili pripadnici muslimanske Armije RBiH 14. rujna 1993. u Orahovici. Pokopan u groblju u Čelebićima odakle je ekshumiran i pokopan u prognaničkom groblju Muminovača kod Čapljine.
O muslimanskoj nehumanosti i urođenoj prijevari svjedoči napad na prvi i posljednji konvoj upućen u Vrce s humanitarnom pomoći, te evakuacije ranjenih i bolesnih hrvatskih civila i vojnika iz Vrca. Taj humanitarni konvoj je dogovorom generala Milivoja Petkovića i generala Sefera Halilovića u Vrce krenuo iz Jablanice preko Kostajnice i Gornjih Nevizdraka 4. svibnja 1993. godine pod zapovjedništvom pukovnika dr. Tugomira Gverića. Unatoč dogovoru i pratnji UNPROFOR–a, vojnih promatrača i mješovitog povjerenstva muslimanske Armije RBiH i HVO-a sudionici konvoja hrvatske nacionalnosti višesatno su maltretirani na punktovima muslimanske Armije RBiH. U konvoju su bili dr. Safet Ćibo, pukovnik Vehbija Karić, pukovnik dr. Tugomir Gverić, Jerko Radić, pukovnik Ilija Filipović, pukovnik dr. Jadranko Barišić, pukovnik Stanko Marić, pukovnik Božo Raguž, dr. Alija Šuko i dr. Mirsad Džajić.
U konvoju je bilo devet sanitetskih vozila HVO-a, dva sanitetska vozila muslimanske Armije RBiH i dva kamiona HVO-a. Zbog minirane ceste i napada snajperima i PAM–ovima, konvoj je vraćen iz Gornjih Nevizdraka ne izvršivši svoju humanu zadaću. Odgovorni s muslimanske strane, dr. Safet Ćibo i Vehbija Karić, nikada nisu kažnjeni zbog žrtava prouzročenih nedolaskom konvoja na Vrce.
Na Vrcima su pripadnici muslimanske Armije RBiH minirali 6 kuća, zapalili 10 kuća i devastirali 26 kuća dok su samo 3 ostale sposobne za stanovanje. Opljačkali su sve pokućstvo, poljoprivrednu mehanizaciju, lovačko oružje, stoku i automobile. Svakodnevno su Vrce pripadnici muslimanske Armije RBiH napadali s pokličem Allahu ekber, a što sigurno ne bi činili pripadnici Armije RBiH.
Nakon što je ponestalo sredstava za obranu i hrane 43 pripadnika HVO-a i 153 hrvatska civila sa Vrca predali su se pripadnicima muslimanske Armije RBiH brigade Neretvica 26. svibnja 1993. u skladu s dogovorom zapovjednika Hasana Hakalovića i Ilije Kaleba. Bio je to neočekivani rođendanski dar Hakaloviću.
Nakon održanih pregovora o predaji, pismeni dogovor između Gorana Livaje i Željka Rajiča s hrvatske, i vojnika s muslimanske strane, donio je Ilija Stanić iz Strgonica Iliji Kalebu na Skukricu. Ivica Kožul, Ilijin iz zaselka Barakovići, sluteći što će se dogoditi nije se htio predati, već je spas preplivavanjem Nevizdračkog zaliva Jablaničkog jezera našao u Donjim Nevizdracima. Dogovor o odlasku vojnika i civila s Vrca na prostore pod nadzorom HVOa u Klisu, Hasan Hakalović je pogazio. Vojnici iz Vrca nakon razoružanja u Boždarevićima u zatvoreni su u kuću sestara Turić, Mande, Dome i Kate, a civili u hrvatskim kućama u Gornjim Višnjevicama a sve u cilju zaštite sela od granatiranja . Odmah nakon predaje uslijedilo je pljačkanje, devastiranje i paljene hrvatske imovine koja do tada nije bila uništena.
Nakon što vojnici HVO-a s Vrca, na nagovor dr. Safeta Ćibe, nisu htjeli pristupiti muslimanskoj Armiji RBiH, 17. lipnja 1993. prebačeni su u logor Športska dvorana u Konjic (istoj onoj u kojoj je don Anto Ledić nakon rata dizao tegove) gdje su bili do 19. listopada 1993., a Zvonko Dragić, Ante i Goran Livaja, Ilija Kaleb i Zoran Milos 18. lipnja 1993. u logor muslimanske Armije RBiH u OŠ Ramski partizanski odred Parsovići, a zatim u ljekarnu i kuću Jake Tomića u Buturović Polju te Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike u Jablanici gdje su bili do 1. ožujka 1994. godine. U Donjoj Jablanici je 20. rujna 1993. okrutno ubijen Zoran Milos a Ilija Kaleb teško ranjen prebačen u jablaničku bolnicu.
Ne mogavši psihički podnijeti okruženje, prije predaje iz zaselka Dol sa sinom Mariom, Nada Livaja, Anđelkova supruga, otišla je u Lisičiće. Predaju vojnika HVO-a s Vrca, vojnici Zulfi kara Ali Špage Zuke ucjenjivali su ubojstvom Katice i Augustina Livaje, Goranove supruge i sina, te obitelji Zorana Kneževića. U tom cilju koristili su za živi štit prema pripadnicima HVO-a osim Stoje i Ane Kožul i hrvatske zatočenike iz logora u kavani Studenac na Pokojištu i Športske dvorane iz Konjica. Osim spomenutih okrutnih smrti na Vrcima je rođen i jedan život devet dana uoči predaje. U kući Ante Livaje u zaselku Dol, supruga Mate Rajiča, Ružica, rodila je kći Mateu, koja će ostati upisana kao posljednje hrvatsko dijete rođeno u Vrcima u 20. stoljeću. Danas ona s obitelji poput brojnih drugih hrvatskih obitelji živi u Švedskoj.
Glavni zapovjednici muslimanskih postrojbi koje su političkim blagoslovom Izetbegovićevog predsjednika Ratnog Predsjedništva Konjica, Jablanice i Prozora dr. Safeta Ćibe napadale, ubijale i pljačkale Hrvate i njihovu imovinu u selu Vrci su zapovjednik brigade Neretvica Hasan Hakalović, zapovjednik 4. muslimanske lake brigade konjički imam Nezim ef. Halilović Muderiss i zapovjednik specijalne postrojbe Zulfikar Zulfikar Ali Špago Zuka. Za počinjenu agresiju, genocid i ratne zločine na hrvatski narod na Vrcima još nitko nije sudski odgovarao.


LOGORI MUSLIMANSKE ARMIJE RBIH U KOJIMA SU BILI ZATOČENI HRVATI IZ VRCA

LOGOR U KUĆI SESTARA TURIĆ U GORNJIM VIŠNJEVICAMA

Nakon što su se 26. svibnja 1993. godine 43 pripadnika HVO-a (Zvonko Dragić, Antin /1956./, Milan Dragić, Antin /1958./, Stipo Dragić, Antin /1959./, Ivica Dragić, Antin /1966./, Ljuban Dragić, Ilijin /1961./, Ivan Dragić, Ilijin /1970./, Igor Dragić, Ilijin /1974./, Jerko Dragić, Tadijin /1948./, Mario Dragić, Jerkov /1974./, Tadija Dragić, Tadijin /1944./, Zoran Dragić, Tadijin /1968./, Mato Dragić, Mihovilov /1969./, Dragan Dragić, Mihovilov /1974./, Željko Dragić, Petrov /1970./, Ilija Kaleb, Stjepanov /1967./, Josip Kaleb, Stjepanov /1968./, Mile Kaleb, Vinkov /1965./, Zlatko Kaleb, Vinkov /1969./, Vinko Kožul, Ilijin /1964./, Anto Krešo, Bosiljkov /1953./, Smiljko Livaja, Bosin /1946./, Anto Livaja, Augustinov /1936.-2009. Konjic/, Goran Livaja, Antin /1963./, Anđelko Livaja, Vidin /1960./, Marko Livaja, Vladimirov /1956./, Zoran Livaja, Vladimirov /1957./, Vinko Livaja, Ivanov /1968./, Ivica Livaja, Ivanov /1973./, Dragan Livaja, Franjin /1958./, Vjenceslav Livaja, Franjin /1968./, Antonio Livaja, Markov /1948.-2008. Strgonice/, Krunoslav Livaja, Antonionov /1971./, Zoran Livaja, Stankov /1973./, Zoran Milos, Ivanov /1969.- ubijen 20. rujna 1993. Donja Jablanica/, Zvonko Milos, Jankov /1965./, Zdravko Rajič, Ivanov /1965./, Mato Rajič, Markov /1964./ Željko Rajič, Markov /1966./, Tomislav Stanić, Ilijin /1972,/, Željko Stanić, Zvonimirov /1965./, Ivo Stanić, Ilijin /1955./, Bosiljko Stanić, Perin /1970./, Zdravko Stanić, Anđelkov /1951./.) i 153 hrvatska civila na Vrcima predali pripadnicima muslimanske Armije RBiH brigade Neretvica u skladu s dogovorom zapovjednika Hasana Hakalovića i Ilije Kaleba, razoružani su u Boždarevićima i dovedeni u Gornje Višnjevice. Tim činom je Hakalović iznevjerio dogovor o odlasku pripadnika HVO-a i hrvatskih civila iz Vrca u dio Klisa pod nadzorom HVO-a.
Ivica Kožul, Ilijin, iz zaselka Barakovići, sluteći što će se dogoditi nije se htio predati već je spas našao u Donjim Nevizdracima, preplivavši Nevizdrački zaliv Jablaničkog jezera.
Zapovjednik Brigade Neretvica Hasan Hakalović, u cilju zaštite Gornjih Višnjevica od granatiranja HVO-a, odredio je da se zarobljeni vojnici HVO-a smjeste u kuću sestara Turić; Mande, Dome i Kate a civili u hrvatske kuće. Tim činom kuća sestara Turić je od 27. svibnja 1993. do 18. lipnja 1993. bila logor za pripadnike HVO-a iz Vrca. Logoraši su spavali na podu dok su im njihove obitelji pripremale hranu od namirnica skupljenih od Hrvata iz Gornjih Višnjevica. U dvije smjene čuvala su ih četiri stražara naoružana automatskim puškama, na čije ponašanje logoraši nemaju nikakvih primjedbi.
Svi logoraši vođeni su na ispitivanje u lokalno zapovjedništvo u Gornjim Višnjevicama, gdje ih je ispitivao Jusuf Hadžajlija Homeini i njegovi suradnici. Najviše je ispitivan Ilija Kaleb, 7–8 dana po dva do tri sata, a ostali logoraši jedan do dva dana po deset do petnaest minuta. Od Ilije Kaleba i ostalih logoraša tražene su informacije o sakrivenom oružju, strancima u redovima HVO-a, te pomoći Vojske Republike Srpske HVO-e. Iliju Kaleba i Zorana Milosa vodili su na Vrce radi otkrivanja postavljenih mina.
Logoraše nije nikada nitko od predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa posjetio. Jedanput ih je u Gornjim Višnjevicama s UNFROFOR–om posjetio zapovjednik HVO Brigade hercega Stjepana Konjic Zdravko Šagolj Piske. S predstavnicima muslimanske Armije RBiH razgovaralo se o razmjeni svih hrvatskih logoraša za muslimanske logoraše iz Gorice zatvorene u Buturović Polju. Dogovoreno je da se oslobode svi muslimanski logoraši iz Buturović Polja, a ranjeni pripadnici HVO-a Dražen Livaja, Željko Livaja i Mihovil Dragić, trudnica Mara Livaja s dvoje malodobne djece i ranjena starica Anđa Livaja prevezu u Kostajnicu što je istoga dana i učinjeno. U Jablanicu su odvedene da rode Marija Kaleb r. Dragić i Jadranka Livaja r. Zeko, koje su nakon poroda vraćene u selo.
Logoraše je u Gornjim Višnjevicama posjetio i s njima razgovarao i nelegalni predsjednik Ratnog predsjedništva općine Konjic, Jablanica i Prozor, dr. Safet Ćibo sa suradnicima. Nakon što zarobljeni hrvatski vojnici na njegov nagovor nisu htjeli pristupiti muslimanskoj Armiji RBiH, 17. lipnja su prebačeni u logor u Športsku dvoranu u Konjic, a sutradan Zvonko Dragić, Ante i Goran Livaja, Ilija Kaleb i Zoran Milos u logor OŠ Ramski partizanski odred Parsovići, zatim u Buturović Polje u podrum poljoprivredne ljekarne i kuću Jake Tomića, te u Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike u Jablanici.
U logoru u Donjoj Jablanici pripadnici postrojbe Zulfikar zapovjednika Zulfikara Ali Špage Zuke okrutno su 20. rujna 1993. ubili Zorana Milosa čiji posmrtni ostatci su 28. lipnja 2008. godine ekshumirani i pokopani u katoličkom groblju u Obrima u grob s majkom Ružom.
Nakon izlaska iz logora logoraši iz Vrca rasusuli su se diljem svijeta. Danas s obiteljima žive u Kanadi, SAD-u, Švedskoj, Australiji, Hrvatskoj i južnom dijelu Hercegovine.

LOGOR U HRVATSKIM KUĆAMA U GORNJIM VIŠNJEVICAMA

Zapovjednik brigade Neretvica Hasan Hakalović, u svrhu zaštite Gornjih Višnjevica od granatiranja HVO-a, odredio je da se zarobljeni pripadnici HVO-a iz Vrca smjeste u kuću sestara Turić, Mande, Dome i Kate, a 153 hrvatska civila (Ankica Andrić r. Dragić, Mihovilova /1959./, Tina Andrić, Krešina /1985./, Tanja Andrić, Krešina /1984./, Ivana Dragić r. Puljić, Jozina /1931./, Ljubica Dragić r. Križanović, Franjina /1959./, Irena Dragić, Zvonkina /1982./, Marina Dragić, Zvonkina /1985./, Ljubica Dragić r. Jukić, Stjepanova /1957./, Draženka Dragić, Milanova /1982./, Dario Dragić, Milanov /1985./, Ilka Dragić r. Knežević, Antina /1962./, Martina Dragić, Stipina /1988./, Marija Dragić, Stipina /1991./, Ljubica Dragić r. Livaja, Ivanova /1971./, Mirjana Dragić, Ljubanova /1990./, Miren Dragić, Ljubanov /1991./, Ivanka Dragić r. Matić, Perina /1961./, Ivana Dragić, Ivanova /1985./, Dajana Dragić, Ivanova /1987./, Đoni Dragić, Ivanov /1990./, Ilija Dragić, Ivanov /1940./, Iva Dragić r. Dodig, Mirkova /1947.-poginula 24, siječnja 1994. Konjic/, Josip Dragić, Ivanov /1942./, Ruža Dragić r. Bošnjak, Mijina /1949./, Ljerka Dragić, Jerkova /1980./, Zlatko Dragić, Jerkov /1987./, Marija Dragić r. Kaleb, Jurina /1910.-umrla 2000. Čapljina/, Anđa Dragić r. Kožul, Vinkova /1941./, Mihovil Dragić, Matin /1934./, Janja Dragić r. Knežević, Ilijina /1933./, Marko Dragić, Ivin /1920.-umro 2005. Ortiješ/, Ana Dragić r. Jozić, Stjepanova /1924.-umrla 2005. Ortiješ/, Petar Dragić, Markov /1948./, Luca Dragić r. Perić, Cvitanova /1950./, Darko Dragić, Petrov /1981./, Anđa Dragić r. Turić, Markova /1972./, Toni Dragić, Željkov /1992./, Mato Dragić, Jozin /1931.-umro 2010. Opatija/, Manda Dragić r. Stanić, Tadijina /1923./, Ružica Džidić r. Stanić, Jurina /1936./, Stjepan Kaleb, Ilijin /1942./, Nevenka Kaleb r. Dragić, Josipova /1943./, Vinko Kaleb, Antin /1937.-umro 2004. Knin/, Marija Kaleb r. Knežević, Ilijina /1939./, Ljubica Kaleb, Vinkova /1977./, Ivanka Kaleb, Vinkova /1977./, Zdenka Kaleb r. Livaja, Stankova /1970./, Davor Kaleb, Milin /1989./, Antonela Kaleb, Milina /1993./, Marija Kaleb r. Dragić, Jerkova /1972./, Ilija Kaleb, Zlatkov /1993./, Zoran Knežević, Ilijin /1956./, Ljiljana
Knežević r. Sušić, Matina /1959./, Dragana Knežević, Zoranova /1978./, Dragan Knežević, Zoranov /1980./, Ana Knežević, Zoranova /1980./, Julijana Knežević, Zoranova /1984./, Mila Knežević r. Čapin, Ivanova /1912.-umrla 1999. Knin/, Zdenka Krešo r. Dragić, Markova /1953./, Robert Krešo, Antin /1979./, Danijel Krešo, Antin /1985./, Ljubica Krezić r. Dragić, Matina /1953./, Želimir Krezić, Marinkova /1983./, Mirjana Livaja r. Stanić, Blažova /1949./, Spomenka Livaja, Smiljkova /1970./, Renata Livaja, Smiljkova /1973./, Dražen Livaja, Smiljkov /1982./, Gašpar Livaja, Nikin /1920.-umro 1999. Mostar/, Iva Livaja r. Bošnjak, Ivanova /1925.-umrla 1999. Mostar/, Vera Livaja r. Cico, Perina /1935./, Dražen Livaja, Antin /1965./, Ana Livaja r. Vujičević, Ilijina /1933.-umrla 1994. Čapljina/, Marica Livaja r. Jukić, Ilijina /1967./, Andrijano Livaja, Zoranov /1988./, Aleksandro Livaja, Zoranov /1989./, Antunija Livaja r. Stanić, Perina /1932./, Stjepan Livaja, Nikin /1928.-umro 2009. Vrci/, Mara Livaja r. Livaja, Jurina /1926./, Anica Livaja, r. Stanić, Jozina /1922.-umrla u Švedskoj/, Ljubica Livaja r. Stanić, Jurina /1924.-umrla 2005.Opuzen/, Smilja Livaja, Franjina /1955./, Kristina Livaja, Franjina /1968./, Ljilja Livaja r. Kaleb, Vinkova /1963./, Lucija Livaja, Draganova /1983./, Danijel Livaja, Draganov /1984./, Lidija Livaja, Draganova /1989./, Anita Livaja, Draganova /1992./, Janko Livaja, Markov /1929.-umro 2004. Šuškovo naselje/, Ruža Livaja r. Dragić, Mijina /1931./, Marko Livaja, Antin /1920.-umro 1994. Čapljina/, Anđa Livaja r. Pinjušić, Ivina /1919.-umrla 2006. Mostar/, Mara Livaja r. Dragić, Matina /1949./, Jadranka Livaja r. Zeko /1975./, Antonio Livaja, Krunoslavov /1993./, Stanko Livaja, Jurin /1931./, Manda Livaja r. Stanić, Jozina /1938./, Željka Livaja, Stankova /1969./, Željko Livaja, Stankov /1975./, Josip Livaja, Stankov /1977./, Ružica Livaja, Stankova /1983./, Nikola Mazul, Nikolin /1929./, Stoja Mazul r. Jurić ud. Kaleb, Markova /1922./, Ivan Milos, Ilijin /1931./ Ruža Milos r. Kavelj, Ivina /1934.-umrla 2002. Mostar/, Ružica Milos r. Mlikota, Brankova /1964./, Robert Milos, Zvonkin /1989./, Robertina Milos, Zvonkina /1990./, Janko Milos, Ilijin /1933.-umro 2002. Knin/, Evica Milos r. Stanić, Jurina /1934./, Anđa Rajič r. Petrović, Jozina /1942./, Ivanka Rajič, Ivanova /1977./, Marija Rajič r. Krajinović, Perina /1969./, Ivan Rajič, Zdravkov /1988./, Tanja Rajič, Zdravkova /1991./, Marko Rajič, Matina /1936./, Šima Rajič r. Stanić, Andrijina /1932./, Luca Rajič r. Jozić, Jozina /1922.-umrla 2003. Konjic/, Ružica Rajič r. Andrić, Mirkova /1966./, Dalibor
Rajič, Matin /1987./, Danijela Rajič, Matina /1988./, Matea Rajič, Matina /1993. Vrci/, Kata Stanić r. Stanić, Perina /1927./, Ruža Stanić r. Livaja, Grgina /1927.-umrla 2004. Domanovići/, Romanka Stanić r. Livaja, Augustinva /1935.-umrla 1999. Mostar/, Zvonimir Stanić, Jurin /1942./, Kata Stanić r. Andrašić, Stjepanova /1940./, Pero Stanić, Jurin /1927.-umro 2005. Mostar/, Anđa Stanić r. Livaja, Markova /1923.-umrla Sarajevo/, Valentina Stanić, Jurina /1977./, Arijana Stanić, Jurina /1979./, Mirjana Stanić r. Milos, Ivanova /1967./, Denis Stanić, Goranov /1984./, Andrea Stanić, Goranova /1989./, Goran Stanić, Goranov /1992./, Nada Stanić r. Milos Ivanova /1957./, Damir Stanić, Ivin /1979./, Monika
Stanić, Ivina /1985./, Petar Stanić, Nikolin /1935./, Ruža Stanić r. Stanić, Stjepanova /1935./, Velimir Stanić, Petrov /1961./, Sanja Stanić r. Zovko, Ivina /1968./, Dejan Stanić, Velimirov /1988./, Dinko Stanić, Velimirov /1993./, Anica Stanić r. Vladić, Andrijina /1958./, Dalibor Stanić, Zdravkov /1982./, Irena Stanić, Zdravkova /1984./, Matija Stanić r. Livaja, Jurina /1914.-umrla 2000. Mostar/, Kata Stanić r. Delinac, Andrijina /1920./, Marica Stanić, Perina /1945./, Ilija Stanić, Markov /1907.-umro 2007. Vrci/, Mara Stanić r. Miletić, Mijina /1947./, Ivo Stanić, Ilijin /1966./, Mara Krezić r. Marijanova /1911.-umrla Čapljina/) u hrvatske kuće. Tako je od 27. svibnja 1993. pa do izlaska civila za novac uz pomoć pripadnika muslimanske Armije RBiH preko minskih polja bila onemogućena sloboda kretanja. Jedni su za novac do slobode dolazili izlaskom u Kućane u općini Rama, a drugi iz Konjica na Zabrđe i Zaslivlje. Na taj način je 23. siječnja 1994. smrtno stradala na minskom polju kod Konjica Iva Dragić, Mirkova, zajedno s Florijanom i Sanjom, malodobnim kćerkama Janka i Luce Knežević iz Lukšija. Civili su oskudijevali u hrani, obući i odjeći dok su žene logoraša u kući sestara Turić morale logorašima pripremati hranu.
Prilikom posjete UNFROFOR–a, s kojim je došao zapovjednik HVO Brigade hercega Stjepana Konjic Zdravko Šagolj Piske, bilo je dogovoreno da se zarobljenici iz Gornjih Višnjevica, i vojnici i civili zamjene za zarobljene muslimanske civile iz Gorice zatvorene u Buturović Polju. U međuvremenu su muslimanski zarobljenici pušteni, a hrvatski nisu, za što najveću odgovornost snosi zapovjednik Zdravko Šagolj Piske. S UNPROFOR–om su u Kostajnicu, koja je bila pod nadzorom HVO-a, odvezeni ranjeni pripadnici HVO-a Dražen Livaja, Željko Livaja i Mijo Dragić, trudnica Mara Livaja s dvoje malodobne djece i ranjena starica Anđa Livaja. U Jablanicu su odvedene da rode Marija Kaleb r. Dragić i Jadranka Livaja r. Zeko koje su nakon poroda vraćene u Gornje Višnjevice.
Uz dozvolu Hasana Hakalovića supruge, majke, sestre i djeca pješke su nekoliko puta posjećivale svoje muževe, sinove, braću i očeve u logorima u OŠ Ramski partizanski odred Parsovići, kući Jake Tomića u Buturović Polju, Muzeju socijalističke revolucije Bitka za ranjenike u Jablanici i Športskoj dvorani na Musali u Konjicu. Najviše su sa skromnim zavežljajima hrane propješačile Ljubica Dragić, supruga Zvonke Dragića i Nevenka Kaleb majka Ilije i Josipa Kaleba. Nekoliko puta Ljubica i Nevenka su pješke dolazile iz Gornjih Višnjevica u Jablanicu, a Nevenka i u Konjic.
Prije uspješnog izlaska iz Gornjih Višnjevica jedan put su iz Čelebića sa puta na slobodu, kamo ih je vozio Meho Hakalović Hasanov sin, skupina žena i djece, nakon višesatnog zadržavanja u OŠ Maksima Kujundžića u Čelebićima, vraćena u Buturović Polje. Hasan Hakalović zatvorio ih je u kavanu Ivana Mijića u Buturović Polju gdje su bez hrane i vode prenoćili. Među vraćenima bila je i Luca Knežević sa svoje tri malodobne kćeri, koje vjerojatno ne bi, da im je taj bijeg uspio, stradale na minskom polju, od kojih dvije smrtno. Najveću odgovornost za njihovu smrt snosi Hasan Hakalović zbog njihovog prisilnog zadržavanja u Klisu.
Iz Gornjih Višnjevica u svoje opljačkane i devastirane kuće vratili su u jesen 1993. bračni par Stjepan i Mara Livaja, te Ilija, Mara i Ivo Stanić. Kasnije im se iz progonstva u Čapljini pridružio Antonio Livaja sa suprugom Marom, povratkom u novosagrađenu kuću u zaseoku Jezero. Ostali nisu htjeli pristati na tu vrstu milostinje već su radije izabrali nesiguran odlazak iz Gornjih Višnjevica u južnu i zapadnu Hercegovinu, Hrvatsku, te europske i prekooceanske zemlje.

LOGOR ŠPORTSKA DVORANA NA MUSALI U KONJICU

Športska dvorana na Musali u Konjicu bila je jedan od zloglasnih logora po metodama zlostavljanja, broju logoraša i vremenu postojanja. Status logora dobila je 10. svibnja 1992. kada je postrojba muslimanskog TO-a, pod zapovjedništvom Mithada Pirkića, u dvoranu zatvorila osam srpskih civila iz Idbra zarobljenih dan ranije. Slovi kao jedan od rijetkih logora u kojem su istodobno uzničke dane provodili i Hrvati i Srbi.
Prva skupina zarobljenih hrvatskih branitelja i civila u taj logor zatvorena je 15. travnja 1993. godine. Svi zarobljenici prethodno su bili zatočeni u OŠ Treći mart, a zatim u PS Konjic gdje su ispitivani te tjelesno i psihički zlostavljani. Dragan Šimunović Vejo i Željko Šimunović iz Turije razmijenjeni su 18. travnja 1993. za deset zarobljenih pripadnika muslimanske Armije RBiH iz Prevlja, premda je bilo dogovoreno jedan za jedan.
Logor su osnovali najviši muslimanski politički i vojni predstavnici predvođeni predsjednikom muslimanske SDA i nelegalnim predsjedavajućim Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem (Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je 8. kolovoza 1995. Veleredom kraljice Jelene, za razvoj prijateljskih odnosa BiH i Republike Hrvatske i potporu za potpisivanje Washingtonskog mirovnog sporazuma. Uoči postizanja Daytonskog mirovnog sporazuma Izetbegović je ordenom Zlatni ljiljan odlikovao deset mudžahedina, pripadnika muslimanske Armije RBiH), ministrom vanjskih poslova RBiH dr. Harisom Silajdžićem (Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao 8. kolovoza 1995. Redom kneza Branimira za razvoj prijateljskih odnosa BiH i Republike Hrvatske i potporu za potpisivanje Washingtonskog mirovnog sporazuma), načelnikom Glavnog stožera muslimanske Armije RBiH generalom Seferom
Halilovićem (Nakon svih genocida i ratnih zločina vojnika kojima je zapovijedao, Vlada FBiH predvođena SDP–om Zlatka Lagumdžije imenovala ga je 12. ožujka 2001. ministrom rada, socijalne skrbi, raseljenih i izbjeglih osoba. Na toj nezasluženoj funkciji dočekao je podizanje optužnice od glavne tužiteljice MKSJ Carle Del Ponte 10. rujna 2001. za kršenje zakona i običaja rata prema zapovjednoj odgovornosti (članak 7. (3.) Statuta MKSJ). Optužen je za ratne zločine nad Hrvatima u Grabovici (8./9. rujna 1993. ubijena su 32 hrvatska civila u tom hercegovačkom selu, a ne 33 civila bosanskih Hrvata kakao navodi MKSJ u optužnici. Jozo Ištuk kao 33 ubijeni ubijen je 30. srpnja 1993. u Ćopima) i Uzdolu (14. rujna 1993. ubijeno je 28 hrvatskih civila i 13 pripadnika HVO-a u tom hercegovačkom selu a ne 29 civila bosanskih Hrvata i 1 pripadnik HVO-a kako navodi MKSJ u optužnici.) Nakon dragovoljne predaje Halilović je prebačen u Haag 25. rujna 2001. godine. Prvi put u sudnici MKSJ pojavio se 27. rujna 2001. godine. Privremeno je bio na slobodi od 14. prosinca 2001. do 20. siječnja 2005. godine. Suđenje je počelo 31. siječnja 2005. i završeno je 16. studenoga 2005. oslobađanjem od svih optužbi) i generalom Rasimom Delićem (Protiv Delića glavna tužiteljica MKSJ-a Carla Del Ponte 10. rujna 2001. podigla je optužnicu za kršenje zakona i običaja rata prema zapovjednoj odgovornosti (članak 7. (3.) Statuta MKSJ). Optužen je za dio ratnih zločina svojih podređenih vojnika, među kojima i mudžahedina, nad Hrvatima i Srbima u središnjoj Bosni. Nakon dragovoljne predaje Delić je prebačen u Haag 28. veljače 2005. godine. Prvi put u sudnici MKSJ-a pojavio se 3. ožujka 2005. godine. Privremeno je pušten na slobodu 6. svibnja 2005. godine. Osuđen je 15. rujna 2008. godine na sramne tri godine zatvora koje nikada ne će odslužiti jer je umro na godišnjicu ratnog zločina u Trusni, 16. travnja 2010. godine.).
Glavnu riječ vodio je nelegalni predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo koji je donosio odluke o zatvaranju i puštanju logoraša.
Iz logora je u prodavaonicu Borac kod Robne kuće zatočen dio logoraša dok su u potkrovlje zgrade SDK–a u Konjicu 20. svibnja 1993. godine prebačeni najistaknutiji članovi OO HDZ-a Konjica Dragutin Perić, Stjepan Rozić, Pero Barunčić, Ljubo Šimunović, Ilija Šagolj i Srećko Rebenstein. Odatle su svi oslobođeni 1. lipnja 1993., osim Dragutina Perića koji je vraćen u logor Športsku dvoranu gdje je bio sve do oslobođenja 19. listopada 1993. godine.
U Športskoj dvorani na Musali bio je zatvoren i zapovjednik PS Konjic Goran Blažević, Antin, dopredsjednik Ureda HVO-a Konjic za gospodarstvo dipl. oec i jedan od boljih nogometaša bivše SFRJ Mirko Gašić, mr. Anto Glibota, mr. Željko Pavlović, dr. Zvonko Jurić, arhitekt Srećko Rabenstein. Logorske dane zajedno su proživljavali djedovi, očevi i sinovi, braća, stričevi, ujaci i tetci.
Zapovjednik logora bio je Ismet Hebibović Broćeta. Njega je 3. svibnja 1993. zamijenio Edhem Žilić na prijedlog Brace Fazlića, načelnika 6. korpusa muslimanske Armije RBiH, uz odobrenje Alije Izetbegovića i pismeno imenovanje dr. Harisa Silajdžića na sastanku u Bradini. Žilić je upravnik logora bio do 28. studenoga 1993. godine. On je po preuzimanju logora zatekao 108 Srba i 350 Hrvata. Kasnije se taj broj povećavao „oslobađanjem“ hrvatskih sela od Hrvata. Srbi su bili smješteni na katu dvorane, a Hrvati u dvorani i svlačionicama.
Tijekom svibnja 1993. logoraše su prvi put posjetili predstavnici MO CK, dok su ih jednom posjetili i predstavnici UN–a. Prigodom posjeta predstavnika međunarodnih organizacija logorske vlasti su pojedine logoraše sakrivali radi prikrivanja dokaza o zlostavljanju logoraša. Jedna skupina logoraša odvedena je u tvornički kopleks nakon mjesec dana i tamo je bila tri mjeseca radi zaštite od granatitranja, druga skupina išla je u Lukomir, treća u Čelebiće i Idbar, četvrta u Bradinu te druga mjesta. Dio zarobljenih hrvatskih civila i pripadnika HVO-a bio je zatočen u kućnim pritvorima sakriven od pogleda dužnosnika međunarodnih organizacija.
Svi logoraši su bili izloženi najtežim oblicima tjelesnog i psihičkog zlostavljanja. Po dolasku u logor opljačkane su im sve vrjednije stvari: novac, nakit, odjeća, obuća. Korištenje zahoda bilo im je dopušteno samo danju i to u određeno vrijeme. Mučenje glađu ogledalo se u dobivanju jedne kriške kruha i kaše od 3–4 žlice nedovoljno kuhane riže dnevno i neredovito, zbog čega su logoraši padali u nesvijest. Nedovoljna ishrana kod logoraša svih logora uzrokovala je gubitak gotovo polovine tjelesne težine, tako što su neki logoraši smršavili i do 60 kg. Logorašima su, dok nisu zabranjeni posjeti i donošenje hrane, hranu donosile hrvatske žene koju su im stražari oduzimali i dijelili prema svom nahođenju. Od većine logoraša bezuspješno je traženo da potpišu pristupnicu muslimanskoj Armiji RBiH.
Logoraši su svakodnevno vođeni na prvu crtu bojišnice prema položajima HVO-a i Vojske RS-a. Tu su izloženi smrtnoj opasnosti kopali rovove i druge vojne objekte, te izvlačili poginule i ranjene pripadnike muslimanske Armije R BiH. Prigodom granatiranja Konjica izvođeni su na novi i stari most, te ispred Športske dvorane kao živi štit. U živi štit su vođeni na Zlatar, Turiju, Radešine, Vrce, Budišnju Ravan…Nekolicina logoraša bila je dvadesetak dana vezana policijskim lisicama za radijatore i svakodnevno premlaćivana. Posebno je nakon bijega Nedeljka Vice bio teško pretučen mesar Zdenko Ljoljo.
Nakon što je ranjenog Slavena Azinovića prevezao u Dom zdravlja u Konjicu sa Donjeg Sela, Bernarda Azinovića zarobili su policajci i odveli u PS Konjic gdje su ga teško pretukli, a u čemu je posebno prednjačio poslijeratni zapovjednik Prometne policije Konjic.
Neke od logoraša tukli su crijevom za vodu i prisiljavali da sjednu na vatru istodobno im paleći dijelove tijela i genitalije do gubitka svijesti. Tu vrstu mučenja dvadest pet uzastopnih noći iskusili su Ivica Džalto, Zdravko Knežević, Radovan Stanić, Jure Sudar, Ivo Erendo, Šimo Gavran, Slavko Markija, Anto Knežević, Dominiko Barišić i Mijo Renjo, koji su iz Dusine kod Fojnice dovedeni 7. srpnja 1993. godine. Tu okrutnu sudbinu u zloglasnoj ćeliji broj 6 dijelili su sa Ivom Grubešom, Zoranom Markovićem, Abrahamom Ivankom, Ilkom Borasom i Željkom Rajičem.
U logoru je Zoranu Muftiću Kini, zapovjednik Akrapa Midhat Pirkić i Almir Habibija zvani Đonko palio genitalije, dok su ga zajedno s njima pretukli njegovi vojnici. Bio je sav plav od udaraca, bez dlake na tijelu i zdrave kože na sebi. Čuvari su dopuštali da se nad logorašima iživljavaju pripadnici muslimanskog MUP-a i muslimanske Armije RBiH. Jednom prilikom dvije ženske osobe u odorama, nakon neuspješnog nagovaranja logoraša da s njima opće, sadistički su pretukle Ivicu Džaltu. Njegovu krv sa poda morao je piti Radovan Stanić.
Posebno okrutan tretman imalo je 30 logoraša (Odvedeni su: Drago Azinović-umro 2010., Goran Anđelić, Nino Arapović, Šimun Burić, Mato Dragić, Dragan Dragić, Željko Dragić, Ljuban Dragić, Vinko Jozić, Dragan Karlušić, Dario Kovač, Vinko Livaja, Zoran Matković, Zvonko Milos, Dragan Mikulić, Vinko Petrović, Branko Rajić, Željko Rajić, Slavko Soldo, Zoran Smoljan, Željko Stanić, Ivan Stanić, Kruno Trlin, Dario Zebić i još šest lgoraša čija imena nisam uspio saznati ) nakon odlaska na rad u Bradinu 18. i 19. listopada 1993. gdje su bili pod nadzorom pripadnika postrojbe Handžar divizije. Zlostavljani su premlaćivanjem raznim predmetima, pijenjem vlastite mokraće, međusobnom tučom, skakanjem na glavu u vodu dubine 40 cm sa 2 metra visine i jedenjem križeva, krunica, molitvenika i drugih tvrdih predmeta. Sličan tretman imali su logoraši tijekom prisilnog rada na Bjelašnici.
Svijetla točka bilo je ljudsko postupanje jednog pripadnika Handžar divizije, kojemu na žalost logoraši nisu saznali ime, koji je deset logoraša sakrio u školski podrum.
Zlostavljanje u logoru kod svih logoraša imalo je tjelesne i psihičke posljedice a kod nekih i trajni gubitak određenih organa. Najteže je prošao Dario Ljoljo kojem je od udaraca raznim predmetima po glavi ozlijeđen mozak, oduzeta desna strana tijela i govor, tako da kao stopostotni invalid živi uz tuđu pomoć i njegu.
Logoraši po brutalnosti i iživljavanju najviše ističu upravnika Edhema Žilića i stražare Ibrahima Macića Macu, Miralema Macića, Salku Kurtovića, Osmana Kurtovića, Mustafu Bukvića, Nermina Mangića Salkinog, Halila Gakića Hamidovog, Nurku Duranovića Duranovog, Sabita Ćibu Fazlinog, Safeta Ćibu, Seju Ćibu Osmanovog, Ramu Žilića, Ekrema Alića, Senada Balića, Amira Mešukića, Hamdiju Alića Hamića, Edina Hadrovića…
Svaka nova skupina zarobljenika po dolasku u logor od Ibrahima Macića je bila prvo pretučena za primjer drugim stražarima.
Preživjelim logorašima je u lijepom sjećanju ostalo ljudsko ponašanje stražara Mustafe Smajlovića Zumbula iz Homatlija i skretanje pozornosti šefa smjene Trešnje na teške uvjete življenja logoraša upravniku logora Edhemu Žiliću, zatim korektno ponašanje Rame Bebanića i Emira Duranovića. Kao i ponašanje muslimanskih civila i vojnika u Lukomiru u vidu lijepe ljudske riječi i pomoći u hrani i odjeći.
Zumbul je logoraše vodio u Župni ured i stanove hrvatskih obitelji u Konjicu gdje bi dobili hranu. Za pohvalu je i postupak policajca Šefika Šunja koji je jednom prigodom logorašima donio pun lonac kuhanih mahuna. Pozitivan odnos prema logorašima bio je i Mehmeda Varišćića koji je vodio logoraše na rad u Šipad, gdje je obiteljima dopustio da im donose hranu.
O okrutnosti upravnika Edhema Žilića svjedočila je Nevenka Kaleb čijeg je sina Josipa, kad mu je donijela hranu, pred njezinim očima krvnički udario kundakom puške po glavi.
Najodgovorniji za zatvaranje i puštanje iz logora bio je odvjetnik Ismet Mehić te Hasan Kašić (zahvaljujući obiteljskoj tradiciji uspješno liječio prijelom kostiju, išćašenje zglobova i razne druge povrede), Omer Šljivo i Midhat Sultanić koji su u OŠ Podorašac „ispitivali“ zarobljenike.
Zapovijedi za vođenje logoraša u živi štit potpisivao je načelnik sigurnosti VI. korpusa Nermin Eminović. Zapovijed za postavljanje mina oko Konjica potpisao je Nurko Eminović, po zapovijedi Rasima Delića. Ubojstva logoraša u logoru pripisivana su „samoubojstvima“ Logoraši su posebno okrutan tretman imali kod djelatnika MUP-a RBiH pod zapovjedništvom Jasmina Guske. Od njih su teško pretučeni logoraši iz Dusine. Pod optužbom za silovanje i ubijanje „ispitivani“ su do padanja u nesvijest. Logoraše su video kamerom snimili Dino Kasalo i Sead Đikić.
Zapovijed Edhemu Žiliću za slanje logoraša na rad za vrijeme granatiranja Konjica dolazila je od Salke Gušića, zapovjednika VI. korpusa muslimanske Armije RBiH, Nerke Eminovića iz Sarajeva načelnika VI. korpusa i njegovog zamjenika Aziza Kadića, te zapovjednika Vojne policije muslimanske Armije RBiH Nusreta Šahića.
Logoraši su tri puta bili prisiljeni davati krv prema zapovijedi dr. Safeta Ćibe i dr. Ahmeda Jusufbegovića. Prvi put logoraši su „dragovoljno“ krv dali u svibnju 1993. prema zapovijedi Emira Kovačića Škembe, kasnije od logoraša prozvanog Drakula. Drugi put krv je pod prisilom vadio Srbin Branko Mršić iz Hondića pod prismotrom Srbina dr. Vladimira Stojanovića. Tada je uzimana krv od logoraša 0 krvne skupine. Prvog da da krv Branko je odredio zubara Zvonku Jurića Mišu, a zatim mjesec dana ranije teško ranjenog Branislava Šimunovića. Tada je umjesto Emira Kovačića logoraše za davanje krvi određivao zamjenik zapovjednika smjene logorskih stražara Sejo Ćibo. Logoraše je na vađenje krvi odvodio Emir Kovačić, šef osiguranja Ratne bolnice Konjic i tjelohranitelj dr. Ahmeda Jusufbegovića.
Iz logora je 35 logoraša 25. svibnja 1993. prebačeno u logor Silos u Tarčinu. Među njima je bio i Marinko Pandža, koji je nekoliko dana ranije pobjegao sa položaja HVO-a, a koji se, prilikom razmjene, umjesto u Kreševo vlastitom željom vratio se u Konjic. U logor hotel Mravište na Igmanu odvedeni su Vladislav Anđelić, Miroslav Bebek, Darko Jurić i Jozo Krtić. Tu su teško ranjeni Miroslav Bebek i Jozo Krtić.
Prvih 65 starijih i maloljetnih logoraša oslobođeno je iz logora 13. kolovoza 1993. u zamjenu za oslobađanje 53 vojno sposobna Muslimana iz logora u Zabrđu.
Logor je više puta posjetio dr. Haris Silajdžić koji je potpisao i razmjenu logoraša 19. listopada 1993., te Andrej Kolomb iz MO CK uz čije posredovanje je i ostvarena razmjena. Upravnik logora Edhem Žilić veliku nehumanost iskazao je činom sakrivanja nekih logoraša u Bradini, Čelebićima i prostorijama Športske dvorane kako ne bi bili razmijenjeni. Ostali logoraši predvođeni Dragutinom Perićom zahtijevali su oslobađanje sviju ili nikoga, a što im je i uspjelo nakon višesatnog mrcvarenja. Na putu ka slobodi u UNFROFOR–ovim kamionima tri sata su ih pripadnici muslimanske Armije R BiH držali u Donjoj Jablanici odakle su stigli u Vrde, na prostor pod nadzorom HVO-a. Oslobođeni su svi osim Gorana Blaževića Antinog, kojega su 9. listopada 1993. odnosno 14. listopada 1993., s još pet Srba, odveli na suđenje u Buturović Polje u logor u kući Jake Tomića. Goran Blažević je razmijenjen za muslimanskog časnika na Drecelju kod Konjica 7. veljače 1994. godine.
Svi preživjeli logoraši Srbi dovedeni na Musalu iz Čelebića su razmijenjeni ili izravno iz logora na Musali u Konjicu ili su pušteni kućama, pa privođeni i razmijenjeni. Posljednji 81 srpski logoraš oslobođen je iz tog logora 6. listopada 1994. godine na mostu na Grbavici u Sarajevu.

LOGOR OSNOVNA ŠKOLA RAMSKI PARTIZANSKI ODRED PARSOVIĆI

Općeg napada muslimanske Armije RBiH 14. travnja 1993. na hrvatski narod općine Konjic nisu pošteđena ni hrvatska sela u Klisu. Toga su dana pripadnici Brigade Neretvica, zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile muškarce iz Buščaka, Solakove Kule i drugih sela koja gravitiraju Parsovićima zatvorili u tamošnjoj Osnovnoj školi Ramskog partizanskog odreda. Nakon kratke borbe zarobili su ih na Buščaku pripadnici muslimanske Armije RBiH predvođeni zapovjednikom Muharemom Mravovićem Mravom iz Parsovića.
Smjestili su ih u podrumskoj prostoriji za ugljen nastanjenoj miševima u koju se ulazilo niz ljestve. Toliko su ih opljačkali da su bili skoro goli, spavali su na betonu, kasnije na školskim tablama, gotovo bez hrane. Fiziološke potrebe vršili su u kanalizacijskom šahtu koji su svaka tri četiri dana morali čistiti.
Logoraše su ispitivali Safet Jug, Jusuf Hadžajlić Homeni i Mujo Mustafić, a tjelesno i psihički zlostavljali Safet Sarajlić Ejubov iz Parsovića, Azim Šoljić Mušin, Fadil, Kemo i Šačir Šoljić Ahmetovi, Salko Šoljić Mehin iz Solakove Kule, Muharem Maravović Mrav, Nijaz i Himzo Hondo, Nijaz Habibija Tahirov s Krušćice, Said Mustafić sa Kruščice, Fiko Smajić iz Gorana, Nijaz Mustafić s Kala, Šefik Duro, Sakib, Salem i Ibro Alić iz Buščaka. Posebno su teško pretučeni Stipo Tomić, Janko Raič, Nevenko i Anto Stjepanović od Muharema Mravovića Mrava po nalogu Safeta Juga.
Nakon tjelesnog i psihičkog zlostavljanja dio logoraša 21. travnja 1993. prebačen je na Čelinu, a zatim u Solakovu Kulu u kuću Rafaela Blaževića, gdje su bila i dvojica njegovih sinova, a drugi dio 16. lipnja 1993. kamionom je preko planine Bitovinje prebačen u logor Športska dvorana na Musali u Konjicu.
Sa Čeline su i Solakove Kule pripadnicima muslimanske Armije RBiH na položaje prema pripadnicima HVO-a na Čelinskoj planini nosili hranu i streljivo i kopali rovove. Nakon što je pet logoraša 25. lipnja 1993. iz kuće Rafaela Blaževića uspjelo pobjeći na prostor pod nadzorom HVO-a u Rami, ostali logoraši su premlaćeni (najteže Anto Rozić) i vraćeni u Parsoviće. Vraćeni su: Josip Blažević, Rafaelov /1967.Solakova Kula/, Mato Drljo, Tadijin /1942. Lukšije-ranjen 14. rujna 1993. u logoru u kući Jake Tomića u Buturović-Istoga dana umro ili ubijen u Zenici/, Branko Jurić, Mladenov /1973. Kale/, Dragan Kostić, Mijin /1965.Parsovići/, Ivan Kostić, Perin /1972. Parsovići/, Nedeljko Krešo, Antin /1963. Žitače/, Anto Rozić, Nikolin /1947. Solakova Kula/, Marko Rozić, Ivanov /1969. Solakova Kula/, Mato Rozić, Jurin /1975. Solakova Kula/, Nikola Rozić, Antin /1967. Solakova Kula/, Zdravko Šagolj Žuti, Perin /1975. Mrkosovice/.
U logor u OŠ Ramski partizanski odred Parsovići 18. lipnja 1993. iz Gornjih Višnjevica dovezeni su preko planine Bitovinje Zvonko Dragić, Antin /1956./, Ilija Kaleb, Stjepanov /1967./, Zoran Milos, Ivanov /1969-ubijen u Donjoj Jablanici 20. rujna 1993./ Anto Livaja, Augustinov /1936- umro 18. rujna 2009. Konjic/ i sin mu Goran Livaja /1963./. Dovezeni su kamionom u pratnji deset naoružanih stražara i tom prilikom nisu bili vezani. Pred školom ih je dočekao Meho Hakalović, Hasin sin, koji ih je proveo do podrumske prostorije. Mirno su bez dobacivanja i udaranja stigli do svog novog prisilnog mjesta boravka. Narednih tjedan dana, odnosno do dolaska logoraša iz Solakove Kule, donošena im je kuhana hrana u tanjurima. Hranu su im svaki dan u kolicima bile primorane dovoziti Dragica i Mara Kostić iz Parsovića sve dok logoraši nisu prebačeni u podrum Poljoprivredne ljekarne u Buturović Polju.
Od predstavnika MO CK nitko ih nije posjetio, dok su logoraše mogli posjetiti neki od članova obitelji s potvrdom potpisanom od Hasana Hakalovića. Spas od daljnjeg boravka i zlostavljanja u logorima prelaskom u muslimansku Armiju RBiH pronašli su Miroslav Jurić, Marko Majić, Mijo Majić, Dragan Majić, Rajko Majić, Viktor Majić, Ivo Majić, Luka Martinović, Janko Martinović i Ivan Martinović, koji su tijekom srpnja i kolovoza 1993. pobjegli na prostore pod nadzorom HVO-a.

LOGOR POLJOPRIVREDNA LJEKARNA U BUTUROVIĆ POLJU

Iz logora OŠ Ramski partizanski odred Parsovići 13. kolovoza 1993. godine nas pet iz Vrca i 11 logoraša (Josip Blažević, Rafaelov /1967.Solakova Kula/, Mato Drljo, Tadijin /1942. Lukšije-ranjen 14. rujna 1993. u logoru u kući Jake Tomića u Buturović-Istoga dana umro ili ubijen u Zenici/, Branko Jurić, Mladenov /1973. Kale/, Dragan Kostić, Mijin /1965. Parsovići/, Ivan Kostić, Perin /1972. Parsovići/, Nedeljko Krešo, Antin /1963. Žitače/, Anto Rozić, Nikolin /1947. Solakova Kula/, Marko Rozić, Ivanov /1969. Solakova Kula/, Mato Rozić, Jurin /1975. Solakova Kula/, Nikola Rozić, Antin /1967. Solakova Kula/, Zdravko Šagolj Žuti, Perin /1975. Mrkosovice/.) prebačeno je u Poljoprivrednu ljekarnu u Buturović Polju. S još osam logoraša (Antun Grgić, Markov /1949. Trusina-psihički bolesnik/, Matija Jakšić, Franjin /1960. Jajce/, Mario Jozić, Nikolin /1966. Obri-umro Mostar/, Hrvoje Kolobarić, Jozin /1959. Posušje-bolničar/, Marko Marković, Slavkov /1950. Šamac-psihički bolesnik umro u Mostaru/, Anto Stojanović, Anđelkov /1968. Kostajnica/, Pero Stojanović, Anđelkov /1971. Kostajnica/, Vinko Soldo, Stjepanov /1959. Pokojište/) koje su tu zatekli u mraku, mokraći i izmetu i nedovoljno hrane i vode proveli su tjedan dana. Svi su bili iz općine Konjic osim bolničara Hrvoja Kolobarića iz Posušja i vozača sanitetskog vozila Matije Jakšića iz Jajca zarobljenih 28. srpnja 1993. u Kučanima, te Srbina Marka Markovića, psihičkog bolesnika iz Bijele kod Bosanskog Šamca, zarobljenog 12. kolovoza 1993. kod Kralupa. S njima je bio i Antun Grgić iz Trusine, Markoviću sličnih psihofizičkih osobina.
Hrvoje Kolobarić i Matija Jakšić nakon zarobljavanja i provedenih pet-šest sati u OŠ Parsovići prebačeni su u Buturović Polje gdje su, odvojeni, u podrumu jedne hrvatske kuće prenoćili, a u podrumu druge hrvatske kuće proveli šest dana.
Vinka Soldu u bijegu iz Pokojišta ka slobodi zarobili su pripadnici muslimanske Armije R BiH iz Gornjih i Donjih Višnjevica u Jukićima kod Tovarnice. Zatvorili su ga u podrum Salema Pripe u Gornjim Višnjevicama, gdje je bio bez hrane i vode. Tukli su ga Benjamin Hakalović i Sejad Arnaut. Kriomice mu je davao hrane i vode Džemal Pripo.
Upravnik logora bio je Hilmo Mustafić iz Krušćice, zamjenik Salem Graho iz Gorana, a stražari pripadnici lokalnih postrojbi muslimanske Armije RBiH. Odatle su 20. kolovoza 1993. prebačeni u kuću Jake Tomića u Buturović Polju. Logoraši su bili lišeni sredstava za higijenu, zdravstvene zaštite, posjeta obitelji i predstavnika MO CK.

LOGOR U KUĆI JAKE TOMIĆA U BUTUROVIĆ POLJU

U logor u kući Jake Tomića u Buturović Polju 20. kolovoza 1993. prebačena su 24 logoraša iz Poljoprivredne ljekarne (Zvonko Dragić, Antin /1956. Vrci/, Ilija Kaleb, Stjepanov /1967. Vrci/, Zoran Milos, Ivanov /1969. Vrci-ubijen u Donjoj Jablanici 20. rujna 1993./ Anto Livaja, Augustinov /1936. Vrci- umro 18. rujna 2009. Konjic/, Goran Livaja /1963. Vrci/, Josip Blažević, Rafaelov /1967.Solakova Kula/, Mato Drljo, Tadijin /1942. Lukšije-ranjen 14. rujna 1993. u logoru u kući Jake Tomića u Buturović-Istoga dana umro ili ubijen u Zenici/, Branko Jurić, Mladenov /1973. Kale/, Dragan Kostić, Mijin /1965.Parsovići/, Ivan Kostić, Perin /1972. Parsovići/, Nedeljko Krešo, Antin /1963. Žitače/, Anto Rozić, Nikolin /1947. Solakova Kula/, Marko Rozić, Ivanov /1969. Solakova Kula/, Mato Rozić, Jurin /1975. Solakova Kula/, Nikola Rozić, Antin /1967. Solakova Kula/, Antun Grgić, Markov /1949. Trusina-psihički bolesnik/, Matija Jakšić, Franjin /1960. Jajce/, Mario Jozić, Nikolin /1966. Obri-umro Mostar/, Hrvoje Kolobarić, Jozin /1959. Posušje-bolničar/, Marko Marković, Slavkov /1950. Šamac-psihički bolesnik umro u Mostaru/, Anto Stojanović, Anđelkov /1968. Kostajnica/, Pero Stojanović, Anđelkov /1971. Kostajnica/, Vinko Soldo, Stjepanov /1959. Pokojište/). Bili su u podrumskoj prostoriji u kojoj se početkom Domovinskog rata služila misa. Ležali su na daščanim paletama gdje ih je samo nedjeljom mogla posjetiti obitelj, ali ne i predstavnici MO CK. Upravnik logora bio je Hilmo Mustafić iz Krušćice, zamjenik Salem Graho iz Gorana a stražari pripadnici lokalnih postrojbi muslimanske Armije R BiH.
Logor je 4. rujna 1993. posjetio general Sefer Halilović, načelnik Glavnog stožera muslimanske Armije RBiH sa sinom Semirom, zapovjednikom specijalne postrojbe Zulfikar Zulfikarom Ali Špagom Zukom, načelnikom sigurnosti brigade Neretvica Jusufom Hadžajlijom Homeinijem i novinarom Oslobođenja Šefkom Hodžićem. (Šefko Hodžić autor je feljtona Svjedok operacije Neretva 93 objavljenog u sarajevskom Oslobođenju od 15. siječnja 1999. do 6. veljače 1999. godine. Feljton sadrži i članak Plakali smo zajedno u kojem je opisan posjet generala Sefera Halilovića i drugih navedenih osoba logorašima u ovom logoru. Kao svjedok tog posjeta odgovorno tvrdim da nitko nije plakao, a kamoli zajedno. Na odlasku Zuka nam je rekao da smo mi isti kao i četnici opsovavši nam ustašku mater, dok nas je Sefer ironično upitao zašto ostavljamo prelijepu dolinu, zaboravivši pri tom da nam to čini njegova vojska)
Logoraše su posjetili i predstavnici konjičkih Hrvata, Srba i Muslimana Miroslav Čordašić, Ratko Sarić i Selim Novalić. Nakon njihovog posjeta logorašima su zabranjeni posjeti i dostavljanje hrane što se drastično odrazilo na njihovo zdravstveno stanje, budući da su morali ići na prisilan rad.
Na logoraše je atentat izvršio Zijo Padalović (Zijo Padalović r. 26. ožujka 1965. u Konjicu, s mjestom prebivališta u Gostovićima, kao član SDA izabran je za vijećnika OV Konjica na izborima provedenim 8. travnja 2000. g. Član Vijeća bio je do izbora 2. listopada 2004. g.
14. rujna 1993., iz osvete za poginulog strica Seida Padalovića na Uzdolu u Rami, kada je počinjen stravičan zločin nad Hrvatima. Tada je teško ranio Matu Drljo i Zdravka Šagolja Žutog, a lakše Ivana Kostića. Oba su iste večeri helikopterom prebačeni u bolnicu u Zenicu, a ostali zarobljenici autobusom prevezeni u logor Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike u Jablanici. Mato je umro 15. rujna 1993. (?) u zeničkoj bolnici, dok je Zdravko Šagolj Žuti nakon zlostavljanja kasnije oslobođen.
U ovaj logor je iz logora Športska dvorana na Musali u Konjicu 14. listopada 1993., s još pet Srba, doveden na suđenje Goran Blažević i Stanko Andrić iz Konjica. U Donjoj Jablanici odveden je na prisilan rad i okrutno 20. rujna 1993. ubijen Zoran Milas, a teško ranjen Ilija Kaleb. Prilikom prisilnog rada iz Kosinih Luka u Doljane pobjegla su 22 logoraša, među kojima i Josip Blažević, Niko Rozić, Darko Matković, Ivan Matković i Bero Mijić iz općine Konjic.

LOGOR MUZEJ SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE BITKA ZA RANJENIKE JABLANICA

Jablaničke civilne i vojne vlasti muzej su pretvorili u logor za Hrvate zarobljene u stanovima, automobilima, autobusima i na ulici u Jablanici 15. travnja 1993. godine. Hrvati iz Jablanice koji tada nisu zatvoreni u muzej izvrgnuti su velikoj i raznovrsnoj torturi. Svima su isključeni telefoni, pretreseni i opljačkani stanovi i pokretna imovina, dok su u njihove stanove useljeni Muslimani prognani od Srba iz istočne Hercegovine. Hrvatske obitelji ostale u Jablanici primorane su bile u svoje stanove primiti na smještaj, po nalogu Ratnog predsjedništva Jablanice, po jednu ili više prognanih muslimanskih obitelji. Bio je ovo jedinstven primjer zlostavljanja nedužnih i nemoćnih stanovnika u ovom slučaju Hrvata u BiH a što je nastavljeno i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.
Nakon ratnog zločina u Grabovici 8./9. rujna 1993. i većina preostalih Hrvata iz Jablanice odvedena je iz svojih stanova i kuća i zatvorena u muzej. U muzeju su zatvoreni i Hrvati zarobljeni u Doljanima gdje su pripadnici muslimanske Armije RBiH počinili ratni zločin 28. srpnja 1993. godine. Nakon što je Zijo Padalović izvršio atentat na hrvatske logoraše u kući Jake Tomića u Buturović Polju 14. rujna 1993., uvečer su 22 logoraša prebačena u Muzej.
U muzeju su bila zatočena 623 civila, od čega 69-ero djece. Iz Doljana je u logor Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike dovedeno 12 vojnika i 168 civila, od kojih 58-ero djece i deset trudnica. U muzeju su silovane dvije žene a šest logoraša je umrlo dok je jedna trudnica rodila.
Ostali logoraši su bili iz Konjica, Jajca, Grabovice, Širokog Brijega, Stoca, Posušja, Kiseljaka i Republike Hrvatske.
Iz Konjica je 3. listopada 1993., u organizaciji predsjednika ratnog Predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor, dr. Safeta Ćibe i mesara Mumina i Junuza Maksumića (svi iz Spiljana), kamionima i transporterima španjolskog UNPROFOR–a dovezeno u Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike preko stotinu Hrvata. Tu ih je sa svrhom ohrabrenja, sa svećenikom španjolskog UNPROFOR–a Paccom i jablaničkim župnikom fra Alojzijem Bošnjakom, jednom posjetio gvardijan Franjevačkog samostana u Konjicu fra Zdenko Karačić. Fra Zdenko je zajedno sa 14 Hrvata iz Konjica bio zatočen u hotelu Jablanica odakle su zajedno sa zatočenim Hrvatima u logoru Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike transporterima UNPROFOR – a izašli preko Vrda u Hercegovinu.
Civili logoraši su bili smješteni u predvorju muzeja s granitnim pločama i na stubištu, bez grijanja, s malo pokrivača i stalno izvrgnuti ratnoj opasnosti. U podrumskim prostorijama muzeja smještena su 82 zarobljena pripadnika HVO-a na betonskom podu bez pokrivača. Neke prostorije su bile bez prozora tako da su logoraši bili pod električnim svijetlom 24 sata. Svako jutro logoraši su morali ustati u tri sata i pješačiti više od šest sati do Pisvira, gdje su prisilno radili. Nosili su hranu, vodu, streljivo, a na crti kopali rovove muslimanskim vojnicima.
Skupina od 22 logoraša planirala je i uspjela 31. listopada 1993. razoružati dvojicu stražara u Kosinim Lukama i zajedno s njima svezanima kroz kanalizacijsku cijev pobjeći u Doljane. Logoraše su zarazile uši, žutica, svrab i brojne druge kronične i akutne bolesti. Neki logoraši su novcem platili izlazak iz muzeja na slobodu. Na prisilnom radu poginuo je od granate Zdravko Nižić iz Jablanice, dok su Zukini vojnici okrutno u Donjoj Jablanici ubili Zorana Milasa iz sela Vrci. Tada su teško ranili Iliju Kaleba i Matu Aničića, dok su na prisilnom radu teško ranjeni Ivan Jozić, Vatroslav Knežević, Antoni Dujmović i Bosiljko Kožul. U jablaničku bolnicu doveden je Ivica Azinović i Ivan Harak, ranjenici iz Radešina, Krunoslav Križanović koji je kao logoraš ranjen u Orahovici, te Ivica Bošković iz Stoca i Zdenko Šušak iz Širokog Brijega, ranjeni u borbi na planini Bokševici.
Iz muzeja su logoraši vođeni na prisilan rad na crtu razgraničenja prema pripadnicima HVO-a. Za to vrijeme bili su smješteni u Rogića kući, štali i zemunici u Donjoj Jablanici i crkvi sv. Ilije proroka u Drežnici, gdje su također okrutno mučeni.
U samici u Muzeju, od Badnje večeri do razmjene, u potpunom mraku bio je Karlo Marić. Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata logoraši su puštani tri puta po dvije minute u WC, a u međuvremenu su fiziološke potrebe obavljali u prostoriji gdje su boravili. Logoraši su bili lišeni redovitih posjeta obitelji (posjet je bio dopušten dva puta mjesečno najužoj obitelji) i predstavnika MOCK, održavanja higijene, zdravstvene zaštite i potrebitih količina hrane (hrana je bila užasna, jednolična i nedovoljna, što se odrazilo na tjelesnu težinu logoraša od kojih je svaki izgubio od 30 do 60 kg) i vode.
Među osumnjičenima za zločin u Doljanima i Stipića livadi i zatvaranje i zlostavljanje u logoru Muzej je zapovjednik IV. korpusa muslimanske Armije RBiH general Arif Pašalić, zapovjednik jablaničke 44. brigade Neretva, Enes Kovačević, zamjenik zapovjednika brigade Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna Glogošnica Ekrem Kevrić i Sovići Džemal Ovnović i Emin Zebić, zapovjednik Stanice javne sigurnosti i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić Cicko.
Osumnjičen je i nastavnik tjelesnog odgoja Behrem Bećir Beća, koji je predvodio akciju na Doljane. Posebna odgovornost za zločin u Doljanima leži na dr. Safetu Ćibi, ratnom predsjedniku općina Konjic, Jablanica i Rama/Prozor. Nakon masakra u Doljanima i Stipića livadi, dr. Safet Ćibo je zajedno s Enesom Kovačevićem čestitao sudionicima akcije na „uspjehu“. Čestitka je 28. srpnja 1993. navečer izrečena u dnevniku lokalne CVT Jablanica. U čestitci su pohvaljeni svi sudionici akcije „oslobađanja“ Doljana. Posebno su pohvaljeni pripadnici 44. brdske brigade Neretva i MUP-a Jablanica. U Dnevniku je rečeno da je tom akcijom proširen prostor Republike Bosne i Hercegovine i da su borci za deset minuta rastjerali ustaše pri tom „poštujući ratna pravila i da civile nisu dirali.“


SVJEDOČENJA O RATNOM ZLOČINU U SELU VRCI POČINJENOM 22. TRAVNJA 1993. GODINE

SVJEDOČENJE KATE STANIĆ ( Svjedočenje Kate Stanić, Perine r. Stanić, r. 27. studenoga 1927. u selu Vrci, supruga ubijenog Ivana, zabilježio je Zvonko Dragić 28. kolovoza 1996. u Čapljini)

„Zbog pucnjave iznad našeg zaseoka Barakovići, ja i Ivan smo se spremali da idemo u zaselak Dol. Upravo smo završili doručak kad je netko pokucao na vrata. Kad je Ivan otvorio vrata ušao je vojnik.
„Dođi ovamo“, zapovjedio je Ivanu. Ivan je motajući cigaretu izašao za njim vani. Izašla sam i ja do vrata, da vidim i čujem što će ga pitati. Ništa nisam mogla ni vidjeti ni čuti. Tada je k meni u sobu ušao jedan vojnik s kanistrom benzina u ruci kojim je odmah počeo posipati po sobi. Ništa mi nije govorio. Pored njega sam izašla vani pred kuću, gdje sam vidjela tridesetak muslimanskih vojnika. Vidjela sam i Ivana povaljena s glavom pod klupom.
„Nemojte ga“, rekla sam im, dodajući, „nije on kriv“. Čim sam to rekla jedan me je vojnik uzeo za ramena i gurnuo iza kuće rekavši mi da ne idem daleko. Posljednje riječi koje sam čula od svog Ivana bile su: „E jadan ti sam ja što sam dočekao.“ Sve se ovo događalo ujutro oko deset sati. Ne znam što su od Ivana sve radili jer sam sluteći što će se dogoditi počela bježati ispod kuće niz potok prema zaseoku Požanj. Na našoj njivi zvanoj Pirinac sakrivena u grmlju dočekala sam večer. Riješila sam se vratiti kući da vidim što je s Ivanom. Nisam osjećala nikakav strah dok sam se približavala kući.
Naša stoka hodala je vani. Mislila sam da je Ivan stoku pustio vani da ne izgori u štali. Došla sam pred kuću i skamenila se od prizora koji se pojavio pred mojim očima. Ivana sam našla na istom mjestu kod klupe. Bio je mrtav. Masakriran. Odsječenih ruku. Zaklan. Sjela sam na klupu pored njega pognute glave. Dugo sam tako sjedila i plakala. Kad sam podigla glavu vidjela sam kako od Kožula kuća ide mnogo vojnika.
Protrnula sam. Išli su pravo k meni. Mislila sam da sam gotova. Za divno čudo prošli su pored mene. Ni pogledali me nisu, niti su mi išta rekli. Riješila sam otići u štalu da se odmorim pošto se u kuću nije moglo jer je ona već dogorijevala. U štali sam legla na sijeno.
Bojeći se povratka muslimanskih vojnika riješila sam krenuti na Dol. Noću sam krenula cestom prema Dolu. Od mraka se jedva vidjelo ići. Nekako sam uspjela kroz tamu doći na Dol, do kuće Ante Livaje. Tu sam ispričala što se dogodilo. Kazala sam da sam na cesti ispod moje kuće vidjela ubijene Stoju i Anušu Kožul. Prije ubojstva, Stoju su vodili u živom štitu na vojnike HVO-a na položajima iznad Dola. Kad nisu uspjeli u svom naumu vratili su je i okrutno ubili. Na crti prema kojoj su je vodili bio je njezin sin Vinko. Možete samo zamisliti kako mu je bilo kad je vidio majku u živom štitu. Kad sam o tome pričala Anti Livaji tu je bio i Stojin sin Vinko. Budući da je večerao odmah mu je žlica ispala iz ruke, a suze navrle na oči uz glasan plač.
Moj suprug Ivan, te Stoja i Anuša Kožul bili su točno tjedan dana na mjestu gdje su ih krvnici masakrirali. U međuvremenu se govorilo da će doći Crveni križ da ih ukopa. Međutim, Muslimani nisu dali Crvenom križu proći kroz Nevizdrake na Vrce. Kad smo shvatili da od dolaska Crvenog križa neće biti ništa nekoliko naših vojnika skupilo je snage i hrabrosti i otišlo po njihova tijela u Barakoviće. Na sreću sve je dobro prošlo, donijeli su ih i ukopali u katoličkom groblju Zelenak na Vrcima.
Ja sam ostala na Dolu kod zaove Antunije Livaja, sestre moga Ivana do 26. svibnja 1993. godine, kad su se Hrvati Vrca predali Hasi Hakaloviću čiji vojnici su ih sproveli u Gornje Višnjevice. Pripadnici njegove brigade Neretvica bili su Muslimani iz susjednih sela Vrcima, iz Lisičića, Memidžana, Kralupa, Hondića, Vrtića, Strgovnica, Bolobana, Treboja, Nevizdraka, Gradca. Netko od njih je počinio masakr nad Ivanom, Stojom i Anušom. Tko, ja ne znam jer nikoga nisam uspjela prepoznati pošto su bili raznim bojama maskirani po licu.
U Gornje Višnjevice smo došli preko Bolobana gdje su naši vojnici razoružani. Išli smo cijelu noć. Kretali smo se sporo zbog slabe vidljivosti i starih, bolesnih, ranjenih i novorođenčadi. U Gornjim Višnjevicama civile su smjestili po hrvatskim kućama, a vojnike u kuću sestara Turić, Mande, Dome i Kate. Odatle su 17. lipnja vojnike odveli kamionima u logor u Športsku dvoranu na Musali u Konjicu, a 18. lipnja u logor u Osnovnoj školi u Parsovićima Zvonku Dragića, Iliju Kaleba, Zorana Milosa, te oca i sina, Antu i Gorana Livaju. Civili su u Gornjim Višnjevicama bili do siječnja 1994. godine.
U međuvremenu su se snalazili za novac koji su morali dati Muslimanima za prevođenje preko minskih polja kod Konjica i na planini Bokševici do slobode u Hercegovini. Na taj način sam i ja izašla. Djeca su mi preko veze spremila novac. Put do slobode vodio je preko Nevizdraka do Čelebića odakle me je jedan Musliman izveo do Zabrđa. Zbog toga što nije dobio poruku u Čelebićima su iza mene ostala zaova, njena kćerka i njezinih dvoje djece. Teško mi ih je bilo ostaviti ali sam morala, jer mi je taj Musliman rekao da ima odobrenje ubiti me ako neću ići. I otišla sam, a kasnije su i oni izašli na sličan način. Izašla sam u siječnju 1994. godine. Na Zabrđu sam bila kod sina Pere u njegovoj kući do odlaska konvojem preko teritorija pod nadzorom Srba u Stolac. Jedva sam uspjela ući u kamion, jer nisam bila na popisu. Ipak su me pustili u kamion u kojem smo bili nabijeni kao sardine u limenci.
Na Vrcima sam imala kamenu kuću sa fasadom i sve što je trebalo jednom kućanstvu. U kući sam imala i razvedenu vodu, ali ne i struju pošto smo mi i kućanstvo Stoje Kožul bili dalje od najbližih zaselaka Vrca; Požnja, Dola i Skukrice. Imali smo deset ovaca, kravu, svinju, dok su Stoja i Anuša imale 35 ovaca, svinju, dvije krave, tele. Sve su to Muslimani opljačkali i spalili. Imali smo šumu, livade, voćke, kestene. Sve to oni danas sijeku i koriste.
Moj Ivan je bio invalid u nogu. A eto ni ta im činjenica nije smetala da ga dušmani krvnički ubiju. I to možda oni kojima smo često bili od koristi. Anušu su ubili na kućnom pragu, a Stoju nakon povratka iz živog štita. Prethodno su išli sami predstavljajući se kao da su hrvatski vojnici, ali na tu prijevaru nisu nasjeli naši vojnici.
Muslimani su Stoju poveli iz kuće pod izgovorom da su oni stigli iz Kostajnice kao pomoć vojnicima na Vrcima. Tjerali su je da doziva svoje sinove na liniji Vinka i Ivicu. Dok ih je zvala sinovi su je prepoznali, a i vidjeli u živom štitu. Bili su u nedoumici što činiti. Da pucaju ubili bi je. Nisu pucali a moralo se pucati, jer su iza nje išli muslimanski vojnici. Stojini sinovi su rekli svojim kolegama da oni pucaju. Pucali su gledajući da ne pogode Stoju. Nisu je pogodili, ali jesu nekoliko muslimanskih vojnika koje su zdravi vukli kroz šumu. Ljuti zbog gubitaka svoj bijes su iskalili okrutnim ubojstvom Stoje i Anuše.“

SVJEDOČENJE IVANA KOŽULA (Razgovor s Ivanom Kožulom, Ilijin r. 24. svibnja 1975. u Vrcima, obavio je djelatnik Brigade hercega Stjepana Konjic, 7. lipnja 1993. u Kostajnici)

„Dana 23. ožujka 1993., dva dana uoči Bajrama smo uočili kako se Muslimani pripremaju za napad što su isti dan i učinili. Nakon prekida primirja Vrce su napadali pripadnici Zukine postrojbe, Handžar divizije te mudžahedini. U prvim danima rata Muslimani su uhvatili Ivana Stanića, odsjekli mu obje ruke, zatim ga zaklali a tek su onda pucali u njega.
Moju majku Stoju Kožul su vodili u živi štit ispred sebe a zatim je ubili. Ubili su i moju tetku Anu Kožul.
Toga dana su vodili deset civila Hrvata iz sela Pokojište kao živi štit a iskoristili su ih da zapale kuće Smiljka Livaje, Ivice Stanića (zaselak Čolopeci), Ivana Stanića i Stoje Kožul (zaselak Barakovići). Zna se da su u prvom napadu na Vrce naši ubili jednog Crnca i jednog Arapina i ranili četiri mudžahedina. Od granate je ubijen civil Marinko Krezić, a ranjena starica Anđa Livaja. Od naših vojnika ranjeni su Dražen Livaja (u nogu), Anđelko Livaja (u stražnjicu), Velimir Stanić (u nogu), Petar Dragić
(u rame), Jerko Dragić (u ruku), Mihovil Dragić (u nogu) i Željko Livaja (u nogu). Ubijeni vojnici su Miro Stanić i Ivan Dragić. Kod ubijenog Arapina pronašli smo papir sa našim ucrtanim rovovima (potpuno precizan raspored).
Svakodnevno smo bili izloženi pješadijskim napadima i granatiranju. Civili su živjeli u skloništima (podrumima kuća bez betonskih ploča). U jednoj kući bilo je 50 civila, a bilo je sigurno i 50-ero male djece. Struja i voda su nam odmah presječene i živjeli smo u vrlo teškim uvjetima. U zadnjim napadima sudjelovalo je 400 do 500 neprijateljskih vojnika, a naših branitelja je zajedno s ljudima preko 55 godina bilo 40. Kada smo ostali bez streljiva noću smo puzali do mrtvih neprijateljski vojnika i tako se opskrbljivali streljivom.
Jednog dana je došao Hasan Hakalović (netočno, primoran je bio doći Ilija Stanić iz Strgovnica s pismom Hasana Hakalovića, op. a.) i rekao da će nas sve izvesti iz sela i to naoružane, ako mu dopustimo da uđe sa vojskom tri dana u Vrce i protjera Zukine ljude. Nažalost to nije ispoštovano.
Nakon predaje vojnika i civila ostao sam u selu gledajući kad su njihovi zapovjednici Salko Boloban i Cero iz Nevizdraka pljačkali vrjednije stvari, a ostalo su pljačkali njihovi vojnici. Ja se nisam htio predati i spas sam našao u Jukićima preplivavanjem Nevizdračkog kanala Jablaničkog jezera.“

SVJEDOČENJE LJILJANE KNEŽEVIĆ IZ ZAVRATNICA O STRADANJU OBITELJI KNEŽEVIĆ (Svjedočenje Liljane Knežević, Matine r. Sušić, r. 8. svibnja 1959. u Vionici kod Čitluka, zabilježio Zvonko Dragić 17. listopada 2003. u Rodoču kod Mostara)

„Dana 23. ožujka 1993. bili smo u svojoj kući u Zavratnicama. Muslimani su došli u kuću i rekli da će nas ubiti i kuću nam zapaliti. Pošto je naša kuća bila udaljena oko tri km od najbližih hrvatskih kuća na Vrcima, suprug Zoran je sjeo djecu i svoju majku Milu u auto i odvezao ih kod moje sestre Janje u Vrce. Ja sam ostala u kući. Nakon pola sata djecu i Milu su vratili naoružani muslimanski vojnici. Meni su rekli da su Zorana zarobili i zatvorili u svlačionicu u Lisičićima, zaprijetivši mi da ne smijemo izlaziti iz kuće. Zarobio ga je Zijo Lepara sa svojim vojnicima.
Tu noć nitko od nas nije spavao, jer su muslimanski vojnici cijelu noć hodali oko kuće. Kad je svanulo mi smo krenuli prema selu Vrci. Na ulazu u Lisičiće zaustavili su nas i zapovjedili da se vratimo kući. Zorana smo vidjeli u svlačionici NK Jezero. Napadali su Vrce odakle se čula pucnjava. Kad smo došli blizu naše kuće u Zavratnicama zapucali su po nama. Kuća nam je bila opkoljena a njihov cilj je bio da nas sve poubijaju. Zapovjedili su nam da ne izlazimo iz kuće. Dva dana i dvije noći bili smo zatvoreni u kući. Tada su doveli Zorana.
U kuću Dušana Milutinovića uselio se s obitelji Mustafa Subašić iz Čelebića, a u kuću Milana Ćirkovića muslimanska obitelj iz Goražda. Za vrijeme primirja koje je trajalo do 14. travnja 1993. u vrtu pored kuće sadili smo krompir. Jednog dana za vrijeme ručka ja sam izišla na terasu i čula kako neki muslimanski vojnici pitaju Subašića za Zorana Kneževića. Ušla sam u sobu i rekla Zoranu da ga traže. On je izišao pred kuću. Pred njega je došlo pet muslimanskih vojnika s zapovijeđu „Ustaša daj auto ili ćemo vas sve pobiti.“ S prijetnjom uperenom puškom Zoran je otvorio garažu iz koje su oni odvezli auto prema Pokojištu. Za desetak minuta došlo je sedam muslimanskih vojnika sa zelenim trakama omotanim oko glave s riječima: „Izlazite ustaše iz kuće.
Sad ćemo vas sve poklati. Stanite jedno kraj drugoga.“ Baba Mila je počela plakati govoreći: „Nemojte, moja djeco, mi vam ništa nismo krivi.“ Ilijana koja je tada imala devet godina uhvatila je mene oko pťa rekavši: „Mama ne daj me.“ Prijeteći nam klanjem tražili su novac. Zoran je iz novčanika izvadio 50 DM i dao im. Zapovjedilisu nam da idemo u kuću u kojoj su živjeli Muslimani iz Goražda. Njima su zapovjedili da nas čuvaju, a u slučaju da pobjegnemo zaprijetili su da će ih pobiti. Rekli su nam da ćemo mi biti živi štit za Vrce.
U tom trenutku naišao je Meho iz Hasanovića. Zoran očekujući od njega pomoć rekao mu je: „Kaži im Meho da ja nemam ništa sa ovim.“ Nazvavši im mehraba rekao je: „Ljudi radite svoj poso.“ Znači prvi susjed Musliman kaže Zukinim vojnicima da nas zakolju.
U to vrijeme Dragana je imala 15, Ana i Dragan 13, a Ilijana 9 godina. Primorali su nas da u dvije prostorije Ćirkovićeve kuće živi nas sedmoro i petero Muslimana. Tu noć nitko od nas nije ni oka sklopio. Ujutro su došli Zukini vojnici sa Zijom Leparom i odveli Zorana da nosi pismo na Vrce Iliji Kalebu da se preda. Treći put kad su ga odveli s tom namjerom Zoran se zbog pucnjave nije vratio s Vrca. Mi smo ostali zarobljeni u Zavratnicima i nismo znali je li živ ili mrtav.
Jedno jutro došla su dva mudžahedina s prevoditeljem iz Tarčina s pitanjem muslimanskim ženama: „Živi li ovdje hrvatska obitelj?“ Odgovor je bio da živi na što su oni kazali da kad se ovo sve završi put u Hrvatsku. Istoga dana poslijepodne sa sinom Fadila Pripe došlo je 30 mudžahedina i zapovjedilo mi da budem s njima prigodom pretresanja naše kuće. Djeca su ostala gledajući i plačući za mnom. U kući su me okružili s uperenim puškama. Cijelu su kuću pretresli, sve boce alkohola polupali, a uzeli svijeće Zoranove, cipele, torbu i „štrikove“ za, kako je prevoditelj preveo, vješanje zarobljenika. Kad su pretresli kuću vratili su me nazad. Nekoliko dana kasnije došao je Fiko iz Kralupa Omera Špage zet iz Sarajeva i njegov sin. Budući da su opljačkali našu kuću odveli su me u kuću djevera Drage, pod izgovorom da traže puške. S puškom me je čuvao Fiko, a pošto su tada gorile Radešine (25. travnja 1993.) rekao je: „Gorite ustaše, nećete još dugo, majku vam ustašku.“ Kažem mu: „Jesi li ti Fiko normalan, ti znaš Zorana, znaš i mene, da mi ne bi žrtvovali svoju djecu za jednu pušku.“ Na to mi on odgovori: „Tako su i Radešine govorile, pa sad ustaše gore.“ Ponovno su me vratili u Ćirkovića kuću.
Pošto Zukina vojska i mudžahedini nisu ništa mogli učiniti Hrvatima na Vrcima došli su po mene. Došao je Zijo Lepara i jedan Zukin vojnik iz Sandžaka. Zapovjedili su mi da odnesem pismo Iliji Kalebu da se preda i da se vratim sa Zoranom. Zaprijetili su mi ako se ne vratimo da će nam djecu pobiti. Djeca su ostala plačući, a mene su odvezli autom u Lisičiće. Otišla sam na Vrce ne znajući hoće li po meni pucati jedni ili drugi. Predala sam Iliji Kalebu pismo i sa Zoranom se vratila u Lisičiće. Uveli su nas u trgovinu gdje su nas uz prijetnje i pljuvanje ispitivali. Nakon ovog zlostavljanja odvezli su nas u Zavrtanice k djeci i zaprijetili Muslimanu iz Goražda: „Ako pobjegnu glave ti nema.“ Sa sumrakom došao je efendija Nezim Halilović Muderiss i ispitivao Zorana s uperenim pištoljem u glavu. Na odlasku rekao je da ga dobro čuvaju i u zahod ne daju mu ići samom. Pokradene stvari iz hrvatskih kuća oni su donosili u garažu.
U krađi hrvatske imovine najviše su se isticali Munja Parcan, Sakib Lepara, Zijin brat i Derve Mašića sin. Jednoga dana mene i Zorana mudžahedini sa prevoditeljem odveli su u kuću djevera Drage na ispitivanje. Ispitivali su nas s uperenim pištoljima u glavu. Jedan od njih flomasterom je na arapskom jeziku nešto napisao na vratima jedne sobe. Taj natpis je prvo morao s uperenim pištoljem u glavu čitati Zoran a onda ja. Kip svetog Ante koji se nalazio u kući jedan od mudžahedina je iznio na balkon i od ogradu mu odrubio glavu. Ostatke kipa donio je pred nas i natjerao nas da ponovno čitamo arapski natpis. Poslije je na balkonu razbio ostatak kipa. Vratili su nas k djeci kad smo doživjeli i najteže trenutke u tom zarobljeništvu.
U autu Rusme Hadžihusejnovića dovezao se neki mesar i još neki vojnici sa zelenom trakom oko glave i zapovjedili da idemo s njima. Odvezli su nas u Grabovce. Na početku sela izveli su nas iz auta poveli su nas puteljkom do jednog parkiranog FAP-a. Zorana su naslonili rukama i licem prema FAP-u. Mesar je uzeo kolac debljine ruke i udarao Zorana po leđima, rukama i nogama. Od Zorana je tražio da kaže koliko ima hrvatskih vojnika na Vrcima uz upozorenje da ne će nikada UNPROFOR pustiti na Vrce. Istodobno su mene šamarali i prijetili da će nas ubiti a djecu dati na usvajanje. Nisam mogla razmišljati, mozak mi je bio blokiran, a u sebi sam pomišljala: znaju djeca tko im je ćaća i mater.
Dok su nas zlostavljali, Muslimani i njihova djeca iz Grabovaca su se naslađivali smijanjem, a dobro su znali da mi ne živimo na Vrcima. Nitko od njih nije nam htio pomoći. Kad su nas istukli, odveli su nas u neku kuću u kojoj su Zorana zatvorili u jednu a mene u drugu prostoriju. Zorana je tukla neka ženska osoba koju su zvali Zolja, a meni su govorili da će me svi silovati. Odatle su nas uveli u Rusmino auto u kojem su pitali Zorana koliko imamo djece. Mesar je pitao koliko godina ima najstarije dijete, a Zoran je slagao da Dragana ima 12 godina, a Dragan 11 godina. Rekao je da će doći ujutro po tu djecu opasati ih dinamitom i poslati na Vrce da ubiju Iliju Kaleba. Vratili su nas u Zavratnice k djeci.
Zoran je toliko bio pretučen da nije mogao ustati, čak ni u zahod otići sam. Zoran je sjeo sa Draganom i rekao joj da će je ujutro voditi na Vrce s dinamitom oko pasa. Upozorio ju je da kad dođe na Vrce kaže Iliji da joj se ne približava nitko. „Bolje da, sine, pogineš ti nego sva ostala djeca i ljudi na Vrcima“, Zoran ju je savjetovao. Tu noć od neizvjesnosti i sutrašnje zadaće nitko od nas nije oka mogao sklopiti. Zajedno smo svi sjedili i plakali. Ujutro smo kod Muslimana osjetili uznemirenost. Sakib nam je rekao da su se Vrčani 26. svibnja 1993. predali Hasi Hakaloviću. Laknulo nam je. Rekao je Zoranu da se sklonimo dok prođe Zukina vojska i mudžahedini. Vjerojatno su se osjećali krivim pa su taj dan došli „kao fol“ da nas čuvaju. Iz Zavratnica nas je Zijo Mehić Rahin, frezom odvezao u Gornje Višnjevice. Bilo je to 17. lipnja 1993. godine. Znam to po tome što su taj dan zarobljene vojnike s Vrca odvezli u logor u Športsku dvoranu u Konjic. Nakon izvjesnog vremena mi smo se iz Gornjih Višnjevica prebacili u Konjic, a iz Konjica za novac preko muslimanskih minskih polja u Turiju koja je bila pod nadzorom HVO-a. Bilo je to dan prije oslobađanja hrvatskih zatočenika iz logora na Musali, 18. listopada 1993. godine. Ni danas mi nije jasno kako smo uspjeli ostati živi poslije svih vrsta zlostavljanja. Sve što sam rekla je živa istina.“


POPIS HRVATA IZ VRCA UBIJENIH TIJEKOM DRUGOGA SVJETSKOGA RATA I PORAĆA

Zaselak Čolopeci
JOZO LIVAJIĆ, Matin (r. 16. ožujka 1909. ). Kao hrvatskog vojnika ubili ga partizani na Križnom putu 1945. Nepoznato mjesto ubojstva i ukopa.
JOZO STANIĆ Jozika, Ilijin ( r. 19. ožujka 1914. ). Kao odbjegli hrvatski vojnik, zajedno sa svojim suborcima, u proljeće 1952. odazvao se na poziv fra Bosiljka Bekavca da se ispovjedi u katoličkoj crkvi u Kiseljaku. Svi su od pripadnika OZNA-e zarobljeni, osim Joze koji je bombom ubio sebe i Buntića, te dvojicu pripadnika OZNA-a (Slobodna Bosna, broj 24 od 24. ožujka 2005., str. 30). Suđenje bilo u Sarajevu gdje su svi obješenei ili strijeljani. Nepoznato mjesto ukopa. Pod optužbom da pomažu Jozu Stanića kao i druge Hrvate iz skupine Stipe Stjepanovića Šimića, pripadnici OZNA-a su sve članove njegove obitelji zatvorili u podrumu današnje kavane Osmice u Konjicu. Njegov sin Ilija (r. 1942.) po instrukcijama UDB-e okrutno je ubio svog krštenog kuma generala Hrvatske vojske Vjekoslava Maksa Luburića 20. travnja 1969. u mjestu Cargagente kod Valencije u Španjolskoj. Tijekom Domovinskog rata Ilija je bio logističar u 2. brdskoj brigadi muslimanske Armije RBiH. (ST ekskluziv, 10. veljače 1995., str. 9. Nakon što se Jozo Stanić Jozika 1945. odmetnuo u šumu sa skupinom Stjepanovića Šimića, pripadnici OZNE su njegovu majku Lucu, ženu Anđu, sinove Luku, Tomislava i Iliju i kćeri Ružu, Janju i Dragicu iz kuće u Čolopecima otjerali u Konjic gdje su ih zatvorili u zgradu u kojoj je kasnije bila kavana Osmica. Sutradan su ih otjerali u Mostar u zatvor u Čelovinu gdje su proveli u ponižavajućim i neljudskim uvjetima (svi su bili u jednoj prostoriji bez poda, prozora i struje) sljedećih šest mjeseci. Iz Čelovine su otjerani u jedno nevesinjsko prigradsko naselje gdje su u jednoj kući boravili do Jozine pogibije 1952. godine. Sa njima je cijelo vrijeme zatočenja bila i Šimićeva obitelj a vrlo kratko vrijeme i opbitelj Vujinovića. Jozinu su kuću, štalu i druge objekte odmah po zatvaranju njegove obitelji srušili a zemlju su oduzeli, kako onu u Čolopecima tako i 11 duluma zemljišta njegove žene Anđe na Jezeru i u Lisičićima između pruge i rijeke Neretve danas potopljene Jablaničkim jezerom. Jozina obitelj iz Nevesinja vraćena je u Čolopeke u kuću ubijenog Marka i Stoje Stanić. (izjava sina Tomislava 20. rujna 2007. u Mostaru) Slobodna Bosna, br. 24. od 24. ožujka 2005., str. 30. ST ekskluziv, 10. veljače 1995., str. 9.
MARKO STANIĆ, Markov (r. 1920?) Kao hrvatskog vojnika ubili ga partizani 1945. na Križnom putu. Nepoznato mjesto ubojstva i ukopa.
MATO STANIĆ, Markov (r. 15. veljače 1916.). Kao hrvatskog vojnika ubili ga partizani 1945. na Križnom putu. Nepoznato mjesto ubojstva i ukopa.
PERO STANIĆ, Josipov (r. 1921?) Od zlostavljanja u komunističkim zatvorima umro 1946. u Čolopecima. Pokopan u katoličkom groblju Zelenak u Vrcima.
STJEPAN STANIĆ, Lukin (r. 10. ožujka 1897.) Kao civila ubili ga partizani 1945. u Jasenovcu. Nepoznato mjesto ukopa.

Zaselak Dol
LAZAR LIVAJA, Grgin (r. 1925.). Hrvatski vojnik, ubili ga partizani 1945. u Bradini. Nepoznato mjesto ukopa.
MIRKO LIVAJA, Nikolin (r. 1923. ?) Pripadnik SS divizije, ubili ga partizani 1945. u Sarajevu. Nepoznato mjesto ukopa.
STJEPAN LIVAJIĆ BEGOVIĆ Lelo, Jurin (r. 1919.) Kao hrvatskog vojnika ubili ga partizani 1945. na Križnom putu. Nepoznato mjesto ubojstva i ukopa.

Zaselak Grebac
MARKO STANIĆ, Ilijin (r. 24. ožujka 1903.) Kao željezničara na radnom mjestu na Pekinom mostu u Zavratnicama ubili ga partizani 24. studenoga 1942. godine. Pokopan u groblju Zelenak.
ČEDO STANIĆ, Markov (r. 1925. ?) Hrvatski vojnik, ubijen na Križnom putu 1945 između Škoplje Loke i Delnica. Nepoznato mjesto ubojstva i ukopa.

Zaselak Jezero
ANTUN KALEBOVIĆ, Jurin (r. 1896.) Kao hrvatskog vojnika ubili ga partizani na Križnom putu 1945. Nepoznato mjesto ubojstva i ukopa.
ILIJA KALEB, Stjepanov (r. 1922.) Ubili ga partizani na Križnom putu 1945. Nepoznato mjesto ubojstva i ukopa.
JURO LIVAJIĆ, Antunov (r. 8. kolovoza 1917.) Kao hrvatskog vojnika ubili ga partizani na Križnom putu 1945. Nepoznato mjesto ubojstva i ukopa.
MARKO LIVAJA, Jurin (r. 1928.) Kao radnika HE Jablanica ubijen 1948. kod Jablanice. Nepoznato mjesto ubojstva i ukopa.
MATO LIVAJA, Jurin (r. 1923. ?) Hrvatski vojnik, ubijen u Dugom Selu. Nepoznato mjesto ukopa.
MATO RAIČ, Ivanov (r. 30. studenoga 1901.) Kao civila ubili ga partizani 1945. u Ostrošcu.
ANTO RAIČ, Matin (r. 1923. ?) Kao hrvatskog vojnika (Crna legija) ubili ga partizani na Križnom putu 1945. Nepoznato mjesto ubojstva i ukopa.

Zaselak Požanj
ANTO STANIĆ, Stjepanov (r. 1924. ?) Pod optužbom da je bio ustaški vojnik partizanima ga odala supruga. Okrutno ubijen 1946. godine.
FRANJO STANIĆ, Stjepanov (r. 1923. ?) Hrvatski vojnik (Crna legija), ubijen na Križnom putu 1945. Nepoznato mjesto ubojstva i ukopa.
DAVID STANIĆ, Jozin (r. 1926. ?) Hrvatski vojnik, ubili ga partizani 1944. u Vrčanskom potoku. Nepoznato mjesto ukopa.
PERO STANIĆ Perdžilo, Petrov (r. 1. veljače 1914.) Kao hrvatskog vojnika ubili ga partizani 1944. u Lepenici kod Kiseljaka. Nepoznato mjesto ukopa.

Zaselak Skukrica
IVAN DRAGIĆ PAVLOVIĆ, Matin (r. 18. svibnja 1919.) Kao pripadnika SS divizije ranili ga partizani 1944. u Širokom Brijegu. Od posljedica ranjavanja umro u Samostanu časnih sestara u Potocima kod Mostara. Pokopan u katoličkom groblju u Mostaru.
JOZO DRAGIĆ Nanco, Josipov (r. 1924. ?) Pripadnik SS divizije, ubili ga partizani 1943. u Dugom Selu kod Zagreba. Pokopan u katoličkom groblju Mirogoj u Zagrebu.
MARKO DRAGIĆ Tončić, Andrijin (r. 1925. ?) Pripadnik SS divizije, ubili ga partizani 1943. u Samoboru kod Zagreba. Pokopan u katoličkom groblju Mirogoj u Zagrebu.
TADIJA PAVLOVIĆ DRAGIĆ, Perin (r. 11. svibnja 1902.) Radnik na željeznici, bačen sa željezničkog mosta u Lisičićima, umro 8. ožujka 1952. u bolnici u Mostaru. Pokopan u katoličkom groblju Zelenak u Vrcima
STJEPAN STANIĆ Pepo, Markov (r. 1924. ?) Hrvatski vojnik, ubijen na Križnom putu 1945. Nepoznato mjesto ubojstva i ukopa.


POPIS HRVATA IZ VRCA UBIJENIH TIJEKOM PRVOGA SVJETSKOGA RATA
Popis se nalazi u Matici pokojnih župe Podhum, svezak IV. od 1. svibnja 1908. Naknadno je unesen između 64. i 65. stranice. Tada su u župi Podhum bile današnje župe Podhum/Žitače i Obri

STJEPAN LIVAJA BEGOVIĆ, Jurin (r. 12. veljače 1888). Umro od posljedica ranjavanja 17.
siječnja 1915. u Krakovu u Poljskoj.
MATO STANIĆ, Ivanov (r. 1884.) Ubijen 12. kolovoza 1915. u Krakovu
u Poljskoj.


Podatci su iz knjige Zvonke Dragića ''Gorka vremena hrvatskoga naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića'' i knjige u pripremi radnoga naslova ''Vrci: jučer, danas, sutra''

- 12:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  listopad, 2010  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2010 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Selo Vrci, zemljopis, povijest, rodovi, stradanje u Domovinskom, Drugom i Prvom svjetskom ratu. popisi pućanstva. Ukratko Vrci, jučer, danas, sutra.