Kad oblak kihne...

Ima jedan zid...visoki, na koji se svi pokušavamo popeti...ispunjen rukohvatima i komadima uzidanih ljestava...bio sam oko zlatne sredine na dobrom putu prema gore...no dopustih da se spustim do dna kako bih se nanovo digao do samoga vrha iznad ostalih...no pao sam niže nego sam očekivao...jer...gotovo svaka šipka, svaki rukohvat na toj dubini je klimava...tražim pravi oslonac pazeći da se ne strmoglavim iza točke bez povratka...bilo mi je izuzetno zadovoljstvo družiti se sa svima vama...jednom ću se vratiti...kad na putu prema gore budem oko sredine...kada me oblak obaspe svojom kišom...kada mi duh opet naraste toliko da mogu da dijelim sreću...do tada...pazite šta radite i bez obzira na sve...glavu gore...prije svega...zabavljajte se svojim životom :)... (eh da...vrijeme je na poslijetku itekako dragocijeno)

Sa samog ruba pameti
stižu mi strašni saveti
al' ja bih da proživim
na svoj način.




Na podmetaču još crtam tvoj profil
suvišna pitanja izbjegnem fintom
ime ti ispišem u svakoj strofi
nevidljivom tintom...

Princezo javi se (;



IT'S AN OUTSIDE CHANCE...BUTT THEN...YOU NEVER KNOW

AND I LIVE FOR LATER....