umjetnost življenja
dan iz snova i rađa se iznova
pozitivna zemlja nova.
dok kradem mrežu na klupi u parku
moji su upaljači nehotice ukradeni,
muškarci neugledni i krezubi
nude mi svoje uz neumorne
životne priče.
poslušah tako da je rupa rupa,
kad jednom miš uđe,
mogu uslijediti njih još dvjestotinjak,
crnih smrdljivih i požudnih,
a rupa ostaje rupa,
pa šta ima veze,
kad lova je lova,
a njegova kćer nema što jesti,
ona je u Rijeci,
gradu obećanih snova.
ali tata, nisam ti ja kurva,
rekla je svom elektrotehničaru,
(a taj fakultet nam je doista blizu)
kćeri nisi onda nužno kurva,
dalje zapjeva sažaljivo,
nije ga shvatila,
jer kad bi on bio žena,
kupao bi se u lovi,
on, najluđi tata.
priznajem pivo ne bih
s njim podijelila,
a upaljač jednokratno prihvaćam,
jer i ja nekada ne poslušam svog oca.
