voltaren-salt

srijeda, 23.04.2014.

:)

Baš mi nećeš reći sve što ne znaš o sebi, ha? :) Uz tako tešku narav, imaš sreće da si barem praktično jednostavan! Pa i priče pišeš samo ležeći u krevetu :) :) :) Ali to da nisi sklon kompliciranju u životu sam već osim tebe i ja znala, još od kada si izjavio, tamo negdje u pravremenu, da se palačinke s nutelom u nedostatku drugog pomagala mogu slobodno grabiti i lopatom :) Vidiš, ipak nešto i upamtim. Možda jer mi se jako svidio taj zaključak. Ali bilo je još puno toga kasnije...

Svakako, takva vrsta praktične jednostavnosti je vrlina. Obično se smatra da je to češće muška odlika. Eto te, pravo praktično muško! :) Sposobnost najjednostavnijeg snalaženja u novim ali i svim ostalim situacijama još se mislim zove i inteligencija. Pa nije za vjerovati koliko se ljudi sklonih maksimalnom kompliciranju svega i svačega drži inteligentijima od drugih. Meni se zna dogoditi i jedno i drugo, nekad budem ponosna na sebe kako sam nešto lako riješila (još uvijek živo pamtim zgodu kad sam kao dijete prvi put pohvaljena zbog nečeg takvog :) ), a onda opet tako zakompliciram da ne mogu vjerovati :( Zanimljivo je to kako možemo lako popuniti i nekoliko latica za cvjetove drugih, a nisu nam jasne sve one naše. Ispada da ipak trebamo ljude kao najbolja ogledala. Ili da nas podsjete na ono što smo sami zaboravili. Ajde što se ti ne sjećaš lozinke ni imena, ja (više?) čak i ne znam da smo ikad imali nekakav mail.

Možda nama nije problem odšetati do te klupe i naći si neko društvo ako želimo, ali postoji mogućnost da ima i takvih ljudi. Iz tko zna kakvih razloga... bolesti, staračke nemoći, nesigurnosti... zločestoće? Pa da, možda je netko toliko zločest da se nitko ne želi s njim družiti dobrovoljno. A baš me sad zanima, kakav je to tip ljudi koji bi se s takvima družili za novac? Čini se da su leci iz tvojeg kaslića neiscrpan izvor inspiracije za svakakva istraživanja :)

... svakodnevno usvajanje novih prijateljskih vještina. :) Čak i kad bi se tko bavio prijateljevanjem profesionalno, ne bi morao usvojiti ništa više od tog umijeća slušanja. (Samo neznalice sad ne vide razliku između stručnog prijateljstva i psihijatrijskog kauča!). U tom slučaju, ti bi mogao osnovati i akademiju za poduku, jer osim što znaš slušati, imaš i rijetku sposobnost čuti. Pa ako se ikad kandidiraš za mojeg prijatelja, morat ću sve to uzeti u obzir i svakako ozbiljno razmotriti prijedlog!

Kad smo već kod tema prijatelja, figurica i figurativnih prijatelja, mislim da ti još nisam spominjala dva lika koji se već prilično dugo voze u mojem autu ispred suvozačkog sjedala. Najprije je bila jedna žuta gumena patkica koja se stalno kupa i zamišlja da pjeva pod tušem. Bila mi je društvo da nisam sama u vožnji. Onda sam se sjetila da ona ostane sama kad ja izađem iz auta, pa sam joj dovela žutog pernato-mucastog prijatelja koji je ostao s nama i od tada je sve još veselije. Kad ulazimo u zavoje znaju i zaplesati! Balerine treba vidjeti, ali rasplesane figurice patkica... isto treba vidjeti. Tako, kad putujem, mogu im nešto ispričati ako želim i uvijek se čini da oni isto pažljivo i strpljivo slušaju. Jedino, priznajem da mi uglavnom baš i ne odgovaraju, pa se već pomalo pitam... :)

Onaj moj kontakt, prekinuti, spomenula sam zato jer osim njega i nisam imala drugi s nekim koga bih voljela, a da bi bio prekinut drugačije osim smrću te osobe. A pokušala sam razumjeti tvoju pjesmu. Istina je da se može osjetiti samo donekle ono što nisi osobno doživio. Ovo moje iskustvo je bilo najbliže temi. Uglavnom, jedino čega sam bila svjesna pri pisanju je nastojanje da ne kažem previše o svemu, jer ipak je to između nje i mene. A ona je moja prijateljica. Možda i nije, možda ako se više ne družimo to službeno više ne smijem tako nazivati. I možda stvarno, ako onda više nismo prijateljice, to i nije bilo pravo prijateljstvo, čim je moglo nestati. Ali znam da sam osjećala njenu sreću kad je dobila željenu diplomu, kad se udala za čovjeka kojeg voli, kad su dobili djecu, sagradili kuću. I zajedno s njom bila tužna kad je imala neke probleme. Neki učeni ljudi čak kažu da je nemoguće iskreno osjećati sreću ili tugu zbog drugih ljudi i da svi koji to tvrde lažu. Kako bi onda sve to bilo moguće u toj mjeri da nije bilo ljubavi.

No ljubav možda i jest bezuvjetna, ali moja volja za druženjem definitivno nije, pa ma koliko nekoga voljela. Naime, osim što volim nju, volim i sebe. U redu, na prvo čitanje što sam napisala, mogu iščitati svoj kukavičluk. Bila sam povrijeđena (pa može li nas uopće povrijediti itko do koga nam nije imalo stalo?) i sad više ne želim riskirati s njom da se to ne ponovi. Što ću, paziti na sebe mi je jednako važno kao i prijateljstvo. Kad bih čitala još nekoliko puta, tko zna što bih sve vidjela. A što je tebe iznenadilo? Molim te, iscrtaj mi jednu laticu. Mislio si da sam bolja osoba? Nisam. Ljudi katkad idealiziraju bića iz bajki, to je skroz pogrešno. A ja još i nisam tako loša, imam čak i nekih vrlina, dok su neka druga stvorenja iz bajki prave strahote, vještice od istoka, zločesti ogri, ružne maćehe i još svakakva čudovišta. Opet, povremeno provirim van u stvarnost i vidim da ni tamo nije sve samo med i mlijeko. Ovdje sam barem doma.

23.04.2014. u 09:54 • 0 Dijagnoza • ? • # • ^

petak, 18.04.2014.

Patnje

Pisala sam ti nešto jučer i onda sam nekako, ne znam više kako, došla do pojma patnje i odvuklo me to mislima u nekom drugom smjeru. Stvarno, nisam prije toliko razmišljala o patnji, više sam je nastojala izbjegavati. Jer osobno ne uživam u sličnim osjećajima. Tek u rijetkim trenucima ako sam baš posebno raspoložena :) A eto, sad me bilo tako ponijelo analiziranje pojave da me zaokupljalo sve do ovog teksta. Tako sam se uhvatila uvriježenog mišljenja da patnja oplemenjuje ljude i na kraju evo zaključila da to mora da je nekako iskrivljeno vremenom i prenošenjem pokvarenim telefonom, jer je jasno da je patnja dana ljudima kako bi oni nju oplemenili. Neugodna je to stvar i uopće nema lijep miris. Kao one koprive koje namočiš vodom i ostaviš u kanti na suncu po dva dana, pa se biljke raspadnu. Razlože na sitnije djeliće i pretvore u blagotvorno gnojivo za život novih, još svježijih i ljepših biljaka. Eto, to gnojivo nikako nema ugodan miris, treba hrabrosti proći vrtom ako tu kanticu ostavim tamo. Ali je korisno, ima dobru svrhu. Mislim da je tako i s patnjama. Uzmemo si svatko dio, koliko tko već može ponijeti i onda te osjećaje danima ili godinama fermentiramo i razlažemo (ljudi obično za paćenja traže mračnije kutke, iako bi vjerujem i u ovom slučaju svjetlost ubrzala proces). Sve dok te neugodno otežale ne pretvore u neke zelenije osjećaje. Kao kad stabla proizvode kisik. Fotosinteza sreće! Tako se (osjećajni) svijet pročišćava od truleži i plijesni patnje i postaje sve ljepši, a sve to zahvaljujući ljudima. Koji čak, kao i stabla uostalom, nisu ni svjesni svoje uloge.

18.04.2014. u 12:00 • 3 Dijagnoza • ? • # • ^

srijeda, 16.04.2014.

prijateljica

onaj komentar - zvanje prijateljice - ma ne bi čovjek rekao, ali to sam vidio. prije nekoliko godina mi je u kaslić netko ubacio letak u kojemu je pisalo da ako želim ili trebam prijatelja mogu nazvati pa ćemo se družiti i tako dalje, sve uz određenu cijenu, jasno. pretpostavljam da su taj letak dobili još mnogi, kao da je riječ o restoranu ili roletaru ili odvozu starih šparheta, i kako mi se činilo, nije bila riječ o nečemu nepoćudnom. kako god, ja se nisam javio, ali mi je bilo zanimljivo, da bi eto netko plaćao samo da se druži s nekim, jer ruku na srce, ako baš želi, čovjek će si uvijek pronaći nekoga za razgovor - dovoljno je odšetati do prve klupe.
a zamisli tek da u životopisu možeš ponosno napisati - radim kao prijateljica još od najranijeg djetinjstva. i priložiš preporuke zadovoljnih prijatelja. hm hm hm a ovo - traži se najbolji prijatelj na svijetu! iskustvo nepotrebno, ali se od kandidata očekuje spremnost na svakodnevno usvajanje novih prijateljskih vještina.

nije li malo nezgodno citirati samoga sebe? pa ipak...
"... lako zaboravljivo i izbrisivo."
upravo to su htjeli učiniti našem Voltarenu, ali nisu uspjeli :)

ne znam jesi li svjesna koliko je toga rečeno u odlomku o prekinutom kontaktu. malo me iznenadilo. sada, moj bi "posao" bio da slušam. ništa više.
a rečenica "s tim prijateljstvom je sve u redu, jedino što tehnički baš ne funkcionira u postavljenim uvjetima" zaslužuje da je se pretvori u stih neke pjesme, možda sam zaključak ili čak naslov. iako ti to vjerojatno nije bilo na pameti.

jednostavan, dakle jesam (postojim). zapravo, mislio sam više na praktičnu jednostavnost negoli na jednostavnost osobnosti. jer, tko za sebe uistinu može reći da je kao čovjek jednostavan, s obzirom da smo svakodnevno u mnogim ulogama i interakciji s drugim ljudima, i tako se pletu mreže osobnosti... uglavnom, izgubio sam nit. bitno je da volim ne komplicirati u svakodnevnom životu. a da li sam sam kompliciran, to bi vjerojatno bolje rekli drugi, i to u anketi. sad, kad sam to spomenuo, ima jedna "igra". kad se skupi društvo, nacrtaju se cvjetovi s onoliko latica koliko ima ljudi, i svakome se da jedan cvijet, s njegovim imenom. cvjetovi zatim kruže u krug od osobe do osobe, i svatko u jednu laticu za osobu čije je ime na cvijetu napiše neki dojam, kakva je, i slično. nadam se da si shvatila. i, vjerovala ili ne, u mom slučaju jedan od lajtmotiva je upravo to - da ne kompliciram i da sam jednostavan. e sad, to znam i sam, pa mi ništa ne govori, zanimljivije je ono što sam ne znam. ali to ti neću reći :)

PS priču nisam niti zamislio. niti jednu jedinu sliku. čudno je to, priču o vulkanu miranu/borbenu sam samo odjednom "dobio" kad sam legao u krevet na spavanje. nije mi jasno kako ali se pojavila. u redu, trebalo ju je napisati, ali sve sam "odjednom" znao, samo ležeći u krevetu. eto, tako ja volim pisati priče. iako sam tako napisao samo tu jednu.
razmišljao sam da ti pošaljem priču u voltarenov mail, ali se čini da ga dugo nismo posjećivali pa su ga ukinuli. ili se ja više ne sjećam imena maila ili lozinke. nešto od toga je.

a kipovi koji mijenjaju boje i govore? koliko je meni poznato s kipovima se najčešće, prije ili kasnije, dogodi to da ih ovi ili oni iz ovih ili onih razloga jednostavno - sruše. i dogodi se - ništa. hoću reći da ne vjerujem u gipsane odljeve svetaca i njihovo pojavljivanje u zamagljenom kuhinjskom staklu. ali razumijem da ljudi vjeruju u takve stvari najčešće po tradiciji, i ne pitaju puno. možda je zato bolje da moje figurice ostanu tamo gdje jesu :) iako jedna od figurica, a možda i više njih, ne sjećam se više, pokazuje balerinu, a balerine baš treba vidjeti.

16.04.2014. u 17:28 • 0 Dijagnoza • ? • # • ^

utorak, 08.04.2014.

Prozirno u boji

Da, stvarno je moraš napisati, tu priču. Ako isprva neće biti točno ono što želiš, doradit ćeš je. A možda odmah ispadne ona prava? Zna se dogoditi svakako, čak i da ne ispadne ništa :) Kako tebi bude draže? Jedna od dražih ideja! Ako je jedna od, znači da ih je bilo još? :)
Mirana se sjećam, spomenuo si mi jednom tu priču i nadala sam se jednom to i pročitati (Nije Miran samo tako, bez razloga promijenio ćud, što li se dogodilo? Ipak, vjerujem da se nije baš posve promijenio...), ali sada ću pričekati tvoju prvu izdanu zbirku priča za djecu. Evo, već sam isplanirala kupiti barem pet primjeraka. Zato požuri s pospremanjem tog ormara i pusti priče na sunce, proljeće je. A i rado bih vidjela tu knjigu dok me još služi vid i koliko-toliko pamet, sad znam da je život prekratak da stignem istražiti sve što želim. Opet, vidim i da je bio predug da bih upamtila većinu svega sam saznala, polako nestaju i priče koje nisam zapisala. Ne daj da se i tebi to dogodi, zapiši čak i kad nemaš onaj osjećaj da je savršeno. Pa će i te nedorasle priče krenuti u svijet i dobiti priliku za rast, razvijanje, tko zna gdje će tako završiti, dobro si to primijetio i slažem se da jednom napisane dobiju vlastiti život, pa možda ni njih ne valja čuvati pod staklenim zvonom nego ih pustiti da se bore za opstanak i jačaju.

Vjerujem ti. Za boje. Samo meni nisu bili prva asocijacija naši kameleoni, nego na žalost samo neki fluorescentno svjetleći kipići koji šalju mistične poruke, pa sam ti htjela predložiti da istražiš ne poručuju li i ove tvoje figurice što važno, ne žele li ti nešto reći? U tom slučaju pazi da se ne sazna, jer bi vam mase mogle početi hodočastiti po stanu, to je sigurno neugodno. Ajde, sad sam možda pretjerala, ponekad je nama nešto samo smiješno, a nismo ni svjesni da time nekoga drugog možda vrijeđamo, ali ne može čovjek uvijek biti ni samo oprezan, što mislim - mislim! i ako kome nanosim bol samim svojim mentalnim sklopom i postojanjem onda prepuštam višem sudu da riješi taj problem.

S druge strane, avaaaj, pa one figurice zapravo i meni nešto govore :)

08.04.2014. u 11:40 • 0 Dijagnoza • ? • # • ^

četvrtak, 03.04.2014.

borben

figurice iz ormara kriju još nešto.
neke od njih su premazane nečime što ne znam što je, ali mijenja boju ovisno o vanjskoj temperaturi. najozbiljnije, nije prvotravanjska šala. tako po zimi budu jedne, a po ljeti druge boje. nažalost, kako godinama stoje u ormaru, više ne znam o kojim se bojama radi. još manje znam kako to funkcionira. ali me podsjetilo na priču o kameleonima i njihovom maskiranju u svjetloprozirnu boju :) to mi je jedna od dražih ideja ovdje. još da napokon napišem priču.

`pravi` poduzetnik je onaj koji iz ničega napravi nešto - evo baš kao mi ovdje. jer gdje bi inače dobio priliku pisati priču o kameleonima? sad, postoji mali problem. morat ću je stvarno i napisati i poslati ti je. možda to i nije loše, jer imam par ideja za dječje priče ali ih držim u HDD `ormaru`.
jedna prijateljica koja radi kao animatorica na dječjim zabavama iskoristila je jednu moju priču za to što radi, i ispada da djeca to vole. jasno, ona to ne čita nego i glumi i pleše i pjeva i što ja znam, ali svejedno, lijepo je da je priča dobila jedan sasvim novi život za kojeg ne bi nikada rekao da će ga imati. uglavnom, radi se o malom vulkanu kojeg ostali strašni vulkani zovu Miran jer ne riga vatru - i da sad ne prepričavam sve - na kraju taj mirni Miran postane Borben.

03.04.2014. u 15:24 • 0 Dijagnoza • ? • # • ^

srijeda, 02.04.2014.

Inovacija+daleko=blizu

s obzirom da je svemir uglavnom crn i ne vidi se baš nešto posebno, osim kad dođeš jako jako blizu nečemu, a svaki pravi svemirski brod ima onaj veliki ekran umjesto prozora, onda bi mogli taj ekran protegnuti po čitavoj palubi, ili ako hoćeš i čitavom brodu, i umjesto zidova imati ekran na kojeg možemo puštati što god poželimo - na primjer šumu ili livadu s kravama, a možemo jednostavno umjesto crnog svemira s malim žutim zvijezdama staviti zeleni svemir s velikim plavim zvijezdama.

Eureka! A primjenjivat će se jednom u budućnosti na svim većim međugalaktičkim brodovima. Jer je i zgodno i korisno.

...ne vidi se baš nešto posebno, osim kad dođeš jako jako blizu nečemu, ...

Upravo tako, ne vidi se osim kad priđeš bliže. Pa samo treba približiti. A tako je jednostavno! Kroz oplatu će biti provučena cijela mreža od nekoliko tisuća mini-teleskopa, ravnomjerno posloženim meridijanima i paralelama broda. Neće to biti skupa investicija u to vrijeme, osobito jer će se izbjeći ono najzahtjevnije, brušenje velikih staklenih leća koje se onako krhke inače lako lome i tehnologija današnjice još nije svladala ograničenja s dimenzijama promjera. Ovdje će te leće biti obične hologramske projekcije čije će se veličina moći lako mijenjati prema potrebi.

Slike s tih teleskopa koji će dakle pokrivati po 360° u svim mogućim smjerovima prema vanjskom svemiru (nećemo sad i o unutarnjem, dosta je bio prošli post, stvarno) bit će usmjeravane u centralni procesor koji će ih na zahtjev odašiljati na bilo koji od svih onih ekrana razvučenih duž unutarnjih zidova, hodnicima, sobama, dvoranama.

Tako će se u bilo kojem trenutku slika tame u neposrednoj blizini moći zamijeniti živopisnim pogledom na najbliži konkretni svemirski objekt, ma kuda da usmjeriš oči/okulare. Ako uneseš u daljinski Zemljine koordinate, odmah su ti dostupne slike tamošnje livade s kravama i to je možda i bolje nego ih vući uokolo svemirom, ipak im je ono tamo prirodno okruženje. Mislim si sad, možda krave već sad znaju više nego mi o svemu ovome, pa zato imaju običaj svako malo mahnuti repom (onako kao što djeca mašu avionima u letu), zato jer su svjesne da ih netko gleda tamo iz daljine? Mah-mah :)

Jasno mi je da opet ostaje problem vremenske razdaljine, iako će biti moguće vidjeti stvarne slike uokolo - one će i dalje biti samo svjetlosni odraz prošlosti, ali i to je nešto. Barem i tako premoštena daljina smanjit će osjećaj usamljenosti izgubljenih svemirskih lutalica. Pa držim da je to još jedan vrijedan pronalazak!

02.04.2014. u 09:58 • 0 Dijagnoza • ? • # • ^

utorak, 01.04.2014.

Daleko, a blizu, a daleko, a

"... blizu, uvijek u nekom usputnom kontaktu, ali nikada dovoljno,
i misliš da se poznajete i da se uvijek družite, a sve to bude sasvim površno..."

I tako dvoje ljudi sjedi za istim stolom, a svatko od njih na posve drugom kraju svijeta. Veliki neki stol :) Razumijem otprilike o čemu govoriš, ali bit će da se opet zapravo manje odnosi na one prave prijatelje, one s kojima se ništa ne mijenja bez obzira na sporedne okolnosti kao što su mjesta ili vrijeme. Nego je češće priča o drugovima, možda kolegama, suradnicima. Družite se često u školi, na poslu (u ratu) ili već nekom zajedničkom društvu i to može funkcionirati dok traju okolnosti koje su vas spojile. Kad prestanu okolnosti, nema više ni vas zajedno. Izgubite se i ranije, ako prije rastanka shvatite da vas zapravo nije ni bilo.
"... lako zaboravljivo i izbrisivo." Ugodni slučajni prolaznici. Ništa više.

Mora biti to. Jer prijateljima smo već jednom otvorili srce i pustili ih stvarno blizu, teško da ćeš koga izbaciti s tog mjesta samo zato jer je ondje prečesto. Aha - mota mi se često srcem i to je garant ono fuj uzimanje zdravo za gotovo ili pak neka dosadna navika, pa ako se ljubav i poštovanje u tom prijateljstvu ne izliječe izbacivanjem natrag na otirač pred vratima, onda taj odnos treba zaboravit ili barem odmah što grublje umlatiti!

O, da, možeš se i posvađati i čak zakrviti s takvima, ljutiti se ili biti naduren godinama, ali ne možeš ih zaboraviti, nikako. Imam jednu takvu, s kojom se više ne družim. Ona nije bila dovoljno pažljiva da me ne povrijedi, moje razumijevanje nije bilo dovoljno veliko da to zaboravim. Obje smo manjkavog karaktera, ona nije našla snage usprotiviti se mojoj inatljivoj tvrdoglavosti i prekinule smo kontakt. A ja tu ženu i dalje volim, a znam da i ona mene voli, samo što sam glupavo preponosna da joj to ikad velim. Da, znam, krajnje nezrelo i pitanje je mogu li takva uopće ikome biti dobar prijatelj, ali eto. Dakle, s tim prijateljstvom je sve u redu, jedino što tehnički baš ne funkcionira u postavljenim uvjetima, ali nije ono krivo zbog ljudskih mana. Ljudi često pokvare dobre stvari. Najgore je što ponekad ni sami ne znaju zašto.

Zanimljivo je sad usporediti te razloge... nepoznavanja. Najčešće čujem da se ljudi udalje kad razočarano shvate da nekoga nisu dovoljno poznavali da bi uopće znali tko je ta osoba, naiđu na nekoga tko im se nikada ne bi svidio. Nije mi se to dogodilo s prijateljima, ali jest u obitelji i tu se može savršeno primijeniti tvoje zapažanje. A s ovom mojom prijateljicom puklo je kad sam osjetila da ona nije sigurna u onaj dio moje osobnosti koji smatram bitnim, a očekivala sam to. Dakle, zamjerila sam joj nešto za što sam sigurno i sama kriva, nisam se očito dovoljno potrudila dozvoliti joj da me upozna. Ne znam što je lakše preboljeti, svatko ima neka svoja iskustva iz kojih može izvlačiti zaključke.
Prijatelje sami biramo i ako se netko razočara, možda onda osjeća i neku odgovornost zbog svojeg sljepila, ne znam. Obitelj nismo birali, ali valjda većinom osjećamo nekakvu krvnu povezanost, često imamo zaštitničke osjećaje i prema onim članovima čije bismo društvo inače izbjegli kao što se izbjegavaju pokvarena jaja. Samo zato jer je to naše. Plemenska pripadnost.

Hm, da. Prisjećam se sad tvoje uvjerenosti o vlastitoj jednostavnosti :) Pa ću o tome reći još samo kako vjerujem da je uspon do prave jednostavnosti vrlo, vrlo dalek i kompliciran put...

... a dugačko.

01.04.2014. u 10:41 • 2 Dijagnoza • ? • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>