Dnevnik bolesnika o svemu pomalo
Gardeland. Napio sam se
GARDELAND
Gardeland busom.
– Tata jesmo došli?
Tea je pitala već kod Lužana. Kako da joj kažem iza brda, kad ni jednog brda na vidiku a i noć je bila.
– Tea još sam 800 km. -Onda opet isto pitanje:
– Tata jer smo blizu?
– Spavaj maco. Kad god bi se okrenuo Hana bi bila budna kao zombi.
– Spavaj Hana, čeka nas puno hodanja po Gardelandu.
Ionako sam tamo zadnji put bio 1994., pa znam gdje se šta nalazi. Motel Plitvice standardno stajalište za autobuse. Onda Slovenija u kojoj me na autocesti je najviše zbunjivao natpis Ljubljana zahod. Vanja to ti znači Ljubljana zapad. Na faksu su me zbunjivali tramvaji sa natpisom Zagreb Spremište. Nije mi bilo baš jasno koji je to dio Zagreba, jer ga na karti nema, kao ni zašto su prazni svi s tim natpisom. Nakon par mjeseci sam skužio da tramvaji idu u spremište na Črnomerac. Vozač je pomislo šta ovaj psihopat jedini sjedi unutra. Skužio sam napokon i od tad sam izbjegavao liniju za spremište. Čim smo pred jutro ušli u Italiju Tea se probudila.
– Još malo Tea spavaj, taman je i Hana zaspala.
Bosna bar ima brda i piramida, a tu nema ni jednog do Alpa. Vau Gardeland stigli smo. Ipak sam ja tu bio pa sve znam. Gdje je bio ulaz naravno da pojma nisam imao. Kud svi turci, tud i mali Mujo i bio sam u pravu. U najmanju ruku čekalo je nas par tisuća da se u 9:30 otvori Gardeland, Pjesma ACDC i napokon su otvorili. Zaključio sam jedino da od 1994. ništa nije isto.
– Tata ja bi tu išla, -svaka bi na svoju stranu.
Talijani poznati po visini, obilježili su do koje visine dijete može ići na koju vožnju. Tei je falilo par cm da može. To su bile visine za 7 godina, a ona ima s 4. Ispada da će s 7 biti previsoka. Kao prava konkurencija Japancima sve sam iz žablje perspektive fotografirao. Visine se bojim, ali Hana ne, pa je ona bila zadužena za fotografije s visine. S jeo sam na minutu i okrenem se. Sranje nema mog fotoaparata, jedva sam ga našao na njuškalu za 500 kn. Sad sam opet Balkanac, što i jesam. Ipak imam mobitel. Opet sranje, nemam memorije.
-Hana jer možeš obrisati 100 ak selfia.
Jadna je već padala s nogu od umora od hodanja. Tea me ispitivala gdje leti balon napunjen s helijom, koji je odletio dvije minute nakon kupnje. Oko svijeta ljubavi. Drugi balon smo zavezali za ruku radi sigurnosti. Hana je išla na one Ruske planine ili kako već. Malo se blijeda vratila.
– Tata ja bi još.
Kao pravi tata procijenio sam da mogu jedino u vožnju aviončićem jer on leti najniže. Ta vožnja mi je bila strašna. Tea i moja mama su se otišle voziti nekim kao NLO-om. Stvarno ih je digao visoko. Molio sam sve poznate i nepoznate molitve da više slete. 4 D kino se stvarno isplati vidjeti. Vani vruće a u pola kina sam se smrzao, pokisao i skoro me dinosaur pojeo. 4 D verzija crtića ˝Ice of age˝ je doslovno brutalna, kao da sam upao u horor. Tea i Hana su se smijale a ja sam gutao knedle od straha. Nakon toga smo krenuli kući.
-Nagodinu idemo u Europark. -Uf i ja bubnem i ostanem živ.
U šahu sam zapeo na jednom bodu. Planirao sam da na turniru u Pleternici osvojim bar tri boda. Poraz, poraz, pa onda opet poraz. Pomislio sam se da propijem, popio sam litru mineralne ipak sam na Ľ tablete Phemitona (e to treba znati prepoloviti), koji će mi valjda ovih dana ukinuti. Najviše mi je u tom trenutku odgovaralo da zamijenim ono ˝Krivo je more˝, s ˝kriv je gemišt˝. Dobro je da nisam, pobijedio sam zadnju. Bio sam drugi, odozada.
– Vanja ima u tebi potencijala treniraj..
Trebao sam više slušati, ipak ću nagodinu ići na dvije pobijede, da budem 100% bolji. 5. listopad grupno vještačenje još u 8 sati na psihijatriji. Na psihijatriji sam otišao pišati,a ono na vratima ni kvake, na kotliću ni špage, valjda da se netko ne objesi. Tko se još u 8 ujutro vješa ili tad ima želju za samoubit? Tri vještakinje su me dočekale u sobi. Nisu me gledale kao Borga, nego kao aliena. Na kraju sam jedino skužio da je dr. Vidrih fizijatrica. Prvo me ispitala psihijatrica.
– Zaboravio sam reći da se rastajem, -ah to naknadno pamčenje.
– Da li ste kad planirali samoubojstvo?
Kao da sam na Trenutku istine. Hladno sam rekao ne (pa kod vas se ni ne možeš ubiti). Odgovor je lažan, očekivao sam da kaže ona žena. Dodao sam da se nikad nebi ubio zbog svojih kćeri. Uostalom tad nisam shvatio smisao tog pitanja. Pa Borgovi su neuništivi, da sam rekao mogu se restartirati. E to bi bio odgovor koji bi vrijedio više koju tisuću. Nisam bio savjetovan oko toga šta trebam reći. Istina je da sam par puta razmišljao o tome, ali uvijek postoji izlaz iz svakog problema. Malo je rano da joj objašnjavam svoje životne filozofije.
Fizijatrici sam ispričao o svim problemima koje imam, pa čak i da kćer nisam mogao nositi, ali sad nosim, Opet greška.
– Koliko si samostalan?
– Skroz, jedino ne mogu kruh sam narezati, ali kupim si narezani.
Hehe, koja sam budala.U krivo vrijeme brutalno iskren, dobro je da još nisam spominjao brisanje guzice lijevom rukom.
– Da li kontrolirate stolicu, mokrenje, da li se možete seksati?
Na sve sa odgovorio sa da. Rekao sam da s lijevom šakom ne mogu ništa, ali to su vidjele tri žene a ja ujutro u 9 pod baražnom paljbom. Totalno sam se pogubio, nitko me za srce nije ni pitao, ni za bolove koje sam trpio do sada. Treču vještakinju, neurologa je najviše zanimala moja supruga??? Onda sam se sjetio.
– Ona me je napustila.
Kud sam to rekao, tri žene. Onda tisuću pitanja. Da sam se bar sjetio da odmah kažem a nisu me ni pitali. Tri profesorice na fakultetu a ja kao da sjedim s onim bakicama s sela koje tračaju na klupici ispred kuće..
– Napisati ćemo nalazi poslati ga na sud. Da li treba pomoći da izađeš van?
– Ne, ispričavam se što sam kasnije rekao za bivšu.
Kad te svi isprate s smiješkom znaš da neće valjat.
– Ana ja sa sam sve krivo rekao a i istinito, jedino sam se pogubio oko Ivane.
– Potpuno te razumijem da si se pogubio nakon svega što si prošao. Bitno si da si sve rekao kako je bilo.
Jesam, ali nitko me nije ni pitao za pakao koji sam u bolnici proživio.
Rođendan od Hane i Tee smo proslavili u dva dijela (opet). Ovaj put je Tea imala tortu koja nije ličila na požar, ali zato Hanina je. Tei je preokupacija postala šah. Na rođendanu je nosala tablu da se s njom igra šah. Samo jednu. Neće dugo trebati da me i Tea počne pobjeđivati, s pet godina mi postaje šahovska konkurentica. Ionako mi trenutno glavni konkurent ima 9 godina. Hanina ekipa bila je u slikanju selfia. Kad si žensko to moraš znati. Ispupčiš usne, ukosiš oči i za selfie si spreman. Cure su napunile 13 i 5 godina. Trebalo mi je godinu dana da dođem sebi od rastave. Još se nisam ni rastao (jesam, pa nisam.). Dobio sam opet poziv za čitanje presude oko rastave. Ne zove se baš presuda. Na objavu presude došla je djelatnica CZSS-a koja je rekla da ostaju kod datoga mišljenja. Kojeg mišljenja? U kojem doslovno piše da nije dobro unatoč dogovoru roditelja da viđam kćeri dosadašnjom dinamikom zbog moje bolesti. Čista diskriminacija, pa kako sam se do sada brinuo, to sam rekao i sutkinji koja me blijedo pogledala. To je srednjovjekovna, eugenična, pa i fašistička presuda. Opet bitka, sad se moram i s institucijama boriti. Ivana je vidjela da sam sjedim na klupi na Trgu pobjede. Došla je do mene i rekla mi:
– Bit će unatoč presudi kako smo se dogovorili, ako budeš dobar?
– Dobar?? Da li je to ucjena? Molim te reci šta ja to loše radim prema tebi ili djeci?
Ostao sam bez odgovora.
– Ivana ja samo želim na papiru naš dogovor.
Stvarno mi je dosta ponižavanja, ipak i borgovi imaju svoj prag tolerancije. Dok sam još bio ljut otišao sam s mamom u CZSS da mi daju na uvid to mišljenje.
– Možete ga dobiti na uvid jedino ako pisanim putem predate zahtjev.
Tata sam pobogu. Niti ja želim uzeti cure mami, niti ona meni. Da li imam još neku smrtnu dijagnozu za koju ne znam? Odmah mi se javila moja odvjetnica Ana iz Zagreba i ponudila da će oni napisati žalbu. Otkazao sam punomoć starom odvjetniku. Mogu sve shvatiti, ali da se dogovor roditelja ne poštuje, ne mogu. Niti pijem, niti pušim, niti hebem, ali izgleda da mene sustav dobrano jebe. Sutra ću hladne glave sjesti i sastavit dopis ministrici i pravobraniteljici za invalide i djecu. Mislio sam da ću ujutro biti hladnije glave. Pravnik nisam (pa nije bilo zakona i prijetnji tužbama u pismu), ali bit će mi lakše ako iz sebe izbacim ono što me muči. Nekako sam napisao dopis za pravobraniteljicu i ministricu:
„Poštovana pravobraniteljice,
obraćam sa Vam se kao otac dvije mlt. Kćeri( Hana 13 god. i Tea 5 godina).
U prilogu Vam šaljem presudu Općinskog suda utemeljenu na mišljenju Centra za socijalnu skrb Slavonski Brod.
Sa majkom postoji dogovor o viđanju i druženju sa mlt. Hanom i Teom, koji već više od godinu dana funkcionira na zadovoljstvo obe kćeri. Do sada su kćeri po 7 dana bez prekida boravile kod mene kao oca, pa 7 dana kod majke. Takva dinamika je dogovorena i u CZSS Slavonski Brod . CZSS nije ni jednom vodio zapisnik, kao ni socijalna radnica. U CZSS-u smo postigli dogovor majka i ja da se nastavi dinamika viđanja kao do sada, ali da se kćeri na brigu i čuvanje povjere majci. Ponavljam ni jednom nije vođen zapisnik, niti je dano nama kao roditeljima da potpišemo isti.
Tek sam kod objave presude (rastave braka) saznao da je CZSS u svome mišljenju donio odluku da dogovoreni i provođeni način viđanja kćeri zbog uspostavljanja pravilne strukturu odgoju mldb., djece nije dobar. Navedeno mišljenje sam sa svojom majkom tražio na uvid, ali djelatnica CZSS a Slavonski Brod Hvojka Filopović mi ga odbila dati na uvid.
Viđanje kćeri mi je odobreno tri puta tjedno po tri sata i svaki drugi vikend.
Po saznanju presude starija kćer je otišla u socijalno i doslovno je rekla: Da je tamo gledaju kao stvar. Nije mi jasno kako pravilnici i osobe koje nisu ni vidjele Hanu i Teu, mogu odlučivati o njihovim sudbinama i životima, jer ipak i one su bića sa emocijama i potrebama.
100% sam invalid i jedina primanje mi je Osobna invalidnina u iznosu 1250 kn. Kao otac sam svjestan da zajedno sa majkom naše djece moramo im pomagati u odrastanju.
Dosuđena alimentacija od oko 900 kn., mi daje do znanja da sa preostalih 350 kn postajem socijalni slučaj. Čudi me da su je CZSS, bez ijednog valjanog objašnjena spreman diskriminirati jednog roditelja.
Moja je krivica bolest, tri presuđena sata mi oduzimaju pravo da budem otac svoje djece. Kako da i djeci objasnim da CZSS, ne želi da borave kćeri kod mene kao do sad?
Ne znam kako zajednička djeca mene i supruge nisu stvari, niti statistika, niti ću se ikada složiti da to postanu.
Rezultat ovakvog viđanja po dogovoru oba roditelja, je da starija kćer je prošla sa 5.
Pitam Vas samo kao čovjeka tko će biti kriv ako se naruše snovi moje kćeri o gimnaziji i fakultetu poslije ovakve jednostrane odluke?
Moje je pravo da budem otac i zato Vas molim kao čovjeka koji vodi instituciju, da mi ne oduzimate to pravo. Otac na tri sata ne mogu biti ni fizički to ne mogu stići, pa kako da onda objasnim kćerima zašto nema oca?
Sa štovanjem, Vanja Krnić“.
To je bilo pismo očaja. Ići bosti se s sustavom ni sam ne znam koliko je bilo pametno. Od pravobraniteljice za invalide sam isti dan dobio odgovor da će uzeti moj predmet u rad. Dužnost svakog građanina je boriti se za svoja prava. Postajem revolucionar kao idol Che, nadam se da neću morati početi primjenjivati metode kao Ian Palach.
NAPIO SAM SE!
Do moždanih sve sam krajnje neozbiljno shvaćao. Dobio sam zadatak da napravim predavanje u udruzi ˝Mladi i politika˝. Do siječnja 2015. mi je bio zadatak to odraditi.
Uozbiljio sam se nema prigovora, prva mi je verzija predavanja ličila na Stand up komediju. Hanu je dobrano pubertet savladavao.
– Tata ne da mi se učiti, -pa onda. -Dobila sam 5 iz kemije.
Kontradiktorno, pa ja nisam nikad dobio 5 iz kemije. Kako onda da joj kažem ući više? Tei sam isprintao jednostavne riječi: oko, zub, nos, otorinolaringologija, zezam se. Nju baš to nije išlo, ali nadoći će.
– Tea hajde spoji O K O.
Kao iz topa rekla je: zub.
Teta me zvala da s Teom dođem po poklon za Božić u poreznu upravu. Idemo hodnikom a Tea čita brojeve sa vrata:
– 41, 42..
Skužio sam da zna i na sat, ali baš brojati do 200, to jedva i ja znam. Postao sam i cvikeraš, još jedan korak na putu do potpune preobrazbe. Dioptrija mi je: vidim sve a ne vidim ništa.
Kad kaže 95, pa 98.
– Tea nisi dobro, hajde ispočetka -.Otišao sam joj i kupio sa.
– Tata da li mogu igrati do 6 i 15 mišiće (omiljena igra).
Bemti pa ona drži u malom prstu brojeve.
– Tata da li mogu ići u CC?, pitala je Hana
– Kakva je to buba?
– Mi ti izlazimo u Coloseum.
Da joj kažem da sam ja izlazi u parkić, ipak rano je još. ˝Brod je moj grad˝- Tea je pjevala u vrtiću, pa je to otpjevala i Djedu Mrazu ili Božićnjaku, kojeg su dovezli kamionom, izgleda da je sobove usput pogubio.
– Stakleni evo dvije Cole za tebe.
Djeda Mraz mi je dao novi nadimak stakleni. Nabije ti Borg tu umjetnu bradu u usta, pa ti mene zovi stakleni…
Tri vještakinje su zaključile da sam manji invalid nego što sam mislio da jesam (mali invalid), Sad sam 40% invalid, tj toliko trpim trajne posljedice. Izgleda da sam se taj dan trebao dovesti u kolicima, pa bi bio veći invalid. Nisam jer ja hodam. Da im pričam o svome suicidu neću, jer ja živim i volim život. Očekivao sam da će bar kao što je Bata počeo s cipelama a kasnije trgovci nastavili, moju invalidnost zaokružiti na 39.99 %. Ti postoci meni znače novac, nisam baš služio kako to računaju. Pitao sam Petra poznatog brodskog osiguravatelja, povjesničara, političara…. Na prvu mi je rekao, onako odoaktivno da sam invalid bar 80%, točnije 79.99%, Samo je šaka 40% a ja još i šepam i imam niz drugih posljedica.
Bio sam sretan dok sam ga ispitivao i pio sam pivo, jer sam dan prije izgubio još jednu dijagnozu. Pogubit ću ih sve do kraja suda. Više nisam narkoman i ne pijem narkotike (phemiton). Hrvoje 1 me odveo u ˝Kuću piva˝ da proslavimo, ooo da i to s alkoholnim pivom, nakon pet godina čekanja. Tko je vidio biti skroman:
– Ja ću neko Belgijsko (34 kn).
On je Nikšićko. Jezik mi se ispleo dok sam njegovo ime izgovorio. Pivo nije bilo ni malo nalik Žuji, nekako previše hmeljasto, ali dobro. Nakon pola čaše, ionako sam stakleni, pročitao sam šta piše na etiketi: 9% alkohola ( vakim gutljajem cure su mi tamo
bile sve zgodnije).
– Aaaaa zato se osjećam polupijano..
Nakon toga piva uzeo sam stanku od alkoholnog piva.
Ana je kao i Petar rekla da će na ročištu zakazanom za 4. 3. 2015. tražiti bar 80%, da trpim trajne posljedice i bolove u iznosu od 80%. Pošto je Ani tad termin za porod i ne može doći na ročište dok rađa sudinja je stvarno odgodila ročište za 9. 9. 2015. Ana želi biti na tom ročištu, jer će tamo biti i vještakinje, pa na temelju nalaza i dokaza predanih sudu želi postići koji postotak više za mene i moje kćeri. Nekako mi to sve miriši na Miroslava Maškarina i parničenje bez kraja. Taman su u to vrijeme njegov slučaj vratili na početak, nakon 7 godina suđenja. Koji je njima bio u EU kad su nas pustili da mi uđemo u tu zajednicu a mi smo kao Zanzimbar (postojimo, a ne postojimo). Znam samo da kad nešto radim da volim svršiti do kraja, pa tako i taj sud a nastranosti li.
Eh ironije li, kako sam se oporavljao. Oporavio sam se malo previše. Da se zaredim? Godinu dana sam preživio bez seksa. Izgleda da ću morati još koju. Ebay mi se se sve više sviđao. Tamo ima jedna dobra mala, nekako je gumirana.
Damir me je sve više uvodio u svijet šaha. Postao sam bradati kadet s 34. 2014. mi je nekako unatoč ratu oko djece bila godina mira i spokoja. Bio sam sretan kad bi vidio kćeri pored sebe. Teu sam napokon nosao a to je za mene nezamislivo. Ono što bi se reklo osamostalio sam se. Pojeo ćevape s lukom, popio alkoholno pivo, podrignuo, ali i dalje nisam lijevom rukom guzicu obrisao.
Opet me napustio fizioterapeut, ovaj put Vjeko s kojim sam bio najdulje u vezi, od studenog 2011. Od svih ženskih terapeuta dobio sam jedinog muškog koji je ostao Marka ( koji je legenda). Halo žene terapeuti, moja šaka bi ženskog fizioterapeuta. Marko je ipak Marko, ma koliko bio bradat. Nisam skužio za koga navija, ali to nije ni bitno svejedno. Komunikacija nam je bila:
– Kako si Vanja?
– Ide.
Takav nedojeban i drndav, s novim borgovskim dodacima, zaključio sam 2014. Kako sam proveo novogodišnju večer? Nemam pojma. Dobro došla 2015.
