Vjetrovito

Sada, kad vidim kako već više od tjedan dana nisam ništa na ovome blogu napisao, mislim kako imam "pjesničku blokadu", ali ne u vezi pisane riječi, već samo u vezi teme o kojoj bih mogao ovdje razglabati. Da ne spominjem nemirne duše koje me iz dana u dan vuku za rukav da ih nahranim kojom rečenicom ovdje. Imam jednu prijateljicu, koja se time bavi, a koja je rekla da vjeruje kako je "pjesnička blokada" izrazito muški problem, te kako ne postoji žena koja je to zaista imala. Ja pak mislim drugačije - da ne postoji niti muškarac koji je to imao. Mislim, postoji, ali takav čovjek je zaražen nekom drugom bolešću - ljenosti. Upravo kao i ja u posljednje vrijeme.

A tko nije?

Takvo je vrijeme. Čudno. Prvo jedan cijeli tjedan odlično sunčano, da bi već sljedeći padao snijeg. I još k tomu ove promjene kazaljki na satu koje nam oduzmu jedan cijeli sat sna. Imam potrebu samo ovdje spomenuti kako sam s jučer na danas prespavao izvan svoje sobe, u dnevnoj - jer nisam stigao do kreveta od umora. I da me danas, naravno, bolio vrat.

Sjećam se kako sam se prije točno godinu dana - odnosno, točno godinu dana je za pet dana - uselio u ovaj stan. Također se sjećam kako mi je bilo zima; ne znam zašto. Sad mi je prozor otvoren i zrak struji kroz one malene rupice od roleta, i paše mi. Nije mi zima. Štoviše, uživam. Najavljuje li nam to vrijeme one vrućine od prije tjedan dana koje su meni tako godile? :-D

Znate što je dobro u imanju printera koji može - doslovno - tiskati? To što si za neke knjige koje vam imaju ružne naslovnice možete napraviti ljepše i bolje. Tako je moja "Majstor i Margarita" knjiga dobila novo ruho - veoma nalik plakatu s predstave. Ali onda sam se jednoga jutra probudio i "tiskarskog stroja", koji je zauzimao pola dnevne, nije više bilo. :-(

Sad mi je samo bilo preostalo da izrežem omote za CDe i umetnem ih u kutijicu...

22:55. Lijepo vrijeme. :-)

;-) Boris

Dakle, kao što sam neki dan i obećao, pišem osvrt na predstavu "Majstor i Margarita" u Gavelli u četvrtak u 19.30. Ukratko, mogu reći kako je ovo bila najbolja predstava na kojoj sam ikad bio! A sada malo opširnije:

Priča
Sve započinje na sastanku pisaca, kada odjednom bane Ivan Nikolajević Bezdomni u donjem rublju i sa svijećom u rukama te počne bulazniti o strancu koji unaprijed zna što će se dogoditi, pa je tako svjedok jezivoj smrti svoga "pokrovitelja" Berlioza. Naravno, odmah ga strpaju u ludnicu, a tek tamo on shvati kako nije zapravo jedini kojemu su se počele takve čudne stvari događati i kako neobičan stranac Woland ostavlja trag u tuđim sjećanjima. Woland je zapravo sama Sotona, a njegovi pomoćnici su nadasve čudna družina - Korovjov, živahni i nestrpljivi vrag a zapravo prevodilac; Azazello, pali anđeo jeziva pogleda; Behemot, ogroman crni mačak koji se ponekad pretvara da je čovjek i Hella, djevojka s ružnom brazgotinom na vratu. I dok oni operiraju Moskvom, u njoj počinje rasti nemir i više nitko nije siguran. Istovremeno, s tom pričom isprepliće se priča Majstora o Ponciju Pilatu, koja na jedan poseban način predstavlja smrt Ješue Ha-Nocrija, odnosno sâmoga Isusa Krista.

Glumačka postava
U ovoj predstavi je sudjelovalo zaista mnogo glumaca, što se najbolje očitovalo na kraju u poduljem pljesku kojim su bili počašćeni svi odreda. Znam da su me već ruke bolje, ali nisam mogao prestati pljeskati - napokon, zaslužili su to. Bilo je mnogo glumaca koje svakodnevno možemo vidjeti u televizijskim serijama, iako ja osobno mislim kako im kazalište puno bolje leži. Tako je sama Sotona u tih dva i pol sata bio Ranko Zidarić, kojega možemo vidjeti kao Doktora Slavičeka u Našoj maloj klinici, Hellu je glumila Barbara Nola, Pero Kvrgić je bio Afranije, pomoćnica dr. Stravinskog (kojega je glumio Ljubomir Kapor) bila je Ksenija Pajić, a čovjek s meni najboljim kostimom u cijeloj predstavi bio je Hrvoje Klobučar, koji je glumio Rjuhina. Tu se našao i Janko Rakoš, flegmatični Martin iz Bibinog svijeta, koji je ovom prilikom poprimio jednu živahniju dimenziju Varenuhe i Bengalskog. Margaritu je izrazito odlično predstavila Nataša Janjić, a Majstora je odlično odglumio Mladen Vulić, dok je najzanimljiviju pojavu na sceni imao Sven Šestak, koji je odglumio Azazella.

O predstavi
Nadahnjujuća je. Zaista. Kad sam izašao iz kazališta, poželio sam da je knjiga u mojim rukama i da ju što prije počnem čitati. No, to će ipak morati pričekati do ljeta, kako mi se čini. Izuzetno dobro je postignuta demonska atmosferičnost i dinamika radnje. Već sam spomenuo kako mi se kostimi zaista sviđaju, ali ne smijem zaboraviti niti na glazbu i scenografiju. Možda je malo problematično bilo cijelu radnju preseliti na kazališne daske, ali to je uspješno obavljeno. Moram priznati kako su me neki dijelovi radnje veselili domišljatošću redatelja, kao što je bio slučaj s mačkom Behemotom, koji je ponavljao izrazito morbidne radnje a koje su pak bile toliko smiješne da se nisam mogao prestati smijati. Osim toga, Hella je svojom mimikom i gestama predstavljala svu svoju demonsku stranu, a da i ne spominjem način na koji veze...
Već i prije same predstave, plakati su mi privukli pozornost, ali nam nisu htjeli dati niti jedan.

O piscu
Mihail Afanasjevič Bulgakov rodio se 15. svibnja 1891. godine u Kijevu, koje je tada bilo pod ruskom vlašću. Bio je najstariji od sedmero djece Afanasija Ivanoviča Bulgakova i Varvare Mihajlovne Bukgakove. Tijekom školovanja, ali i kasnije, opredjeljuje se većinom za ruski realizam, pa tako cijeni pisce poput Dostojevskog i Gogolja. Njegovo književničko stvaralaštvo zapravo počinje kad se seli u Moskvu, a to je bilo 1921. godine, i objavljuje svoja prva prozna djela. Nakon toga, on se posvećuje kazalištu. Njegovo najvažnije djelo, Majstor i Margarita, nastajalo je veoma dugo - od 1928. godine pa sve do njegove smrti. Kako ovaj roman nije bio objavljivan za njegovog života, tek 1966. godine našao se na mnogim književnim policama. U njemu je savršeno prikazana mješavina grotesknosti svakodnevnog života ruskog pisca, uklopljena ljubavna priča Majstora i Margarite, te demonski elementi koji mu daju dinamičnost, kao i priča o Ponciju Pilatu, ali ovoga puta s njegove strane.

Mislim kako sam ovim osvrtom sve rekao. Čim smognete malo vremena, zaputite se u Gavellu i pogledajte ovu veličanstvenu predstavu koja će vam zasigurno učiniti večer zanimljivijom.

;-) Boris

Nekako imam osjećaj da zanemarujem svoj blog. Ne dâ mi se baš u zadnje vrijeme pisati, a opet ga ne bih volio niti zatvoriti. Pa neka bude ovako ovdje. A vi slušajte glazbu koju stavljam sa strane dok mene nema. Sada trenutačno je jedna odlična pjesma Damiena Ricea "9 Crimes". Luka je to naučio na gitari, ja na klaviru i sad po cijele dane samo to drndamo... :-P A i nije toliko niti teška za prebiranje prstima po bijelim tipkama.

Uskoro ću imati jednu recenziju napisati, zato što počinje sezona kulture u mom životu, pa već u četvrtak idem u kazalište. Što idem gledati - vidjet ćete tek za nekoliko dana!

A odlučio sam se opet malo posvetiti i čitanju drugih knjiga osim lektire. Jer lektira je u zadnje vrijeme ono što mi uzima svaki slobodan trenutak. I ne stignem odabrati nešto za svoj gušt što bih pročitao samo tako. Već sam dva puta produljivao knjigu iz knjižnice, koju nisam niti počeo čitati. A ne želim ju vratiti, kako ne bi nestala kad ja nađem vremena - to se obično događa, što je najgore.

Znate ona fotografija na kojoj smo svi okupljeni u školskom dvorištu? Javljeno mi je kako ću sutra dobiti poster s njom, ali nije sigurno. Nadam se.

Vrijeme je vani tako lijepo.
Je li tko za šetnju?

;-) Boris

________
Fotografije: Prva je "No Sign of Kelpie. Yet" Roberta Mekisa. Druga je "A Misty Hideaway" finskog fotografa Eswendela.

Zašto "Vjetrovito"?

Volim vjerovati kako je Luka, koji je sa svime time i započeo, dao ovome blogu to ime. A kako smo obojica ljubitelji vjetrovitog vremena (a samim time i jeseni te proljeća), mislim kako naslov pristaje. A što se tiče adrese, pretpostavljam kako je toga dana pred kraj studenog jednostavno bilo kišno poslijepodne, ma koliko god mi željeli da bude samo vjerovito.

Kraj štafete.

Neću je nikome proslijeđivati jer vjerujem kako ljudima nije baš drago kad im proslijedim takvo što.

;-) Boris

________
Fotografija: Ponovno jedna od mojih. To sam fotografirao dok sam se kretao prema gradu, a gdje sam se pak trebao naći s Tihanom jedne zimske večeri. Ili je bilo poslijepodne? Svejedno. Glavno da je bilo maglovito... :-D