subota, 05.09.2020.
Za život!
Evo nešto što se uveliko uklapa u moju priču iako još do toga nisam došla,ali uključit ću to malo ranije pa ću naknadno ispičati kako se sve to povezuje.
Svake godine , u jednom divnom mjestu Svetice u Ozlju pored Karlovca,održava se molitveni sabor za nerođene. U Sveticama se nalazi jedan prekrasan Pavlinski samostan ,koji ima dugu i bogatu povjest. Trenutno je najpoznatiji po duhovnim obnovama za obitelji koje ne mogu imati djecu i po velikom zagovaranju u inicijativi 40 Dana za život. Zapravo je od tamo sve i krenulo. Vodi ga divan pater Marko Glogović,koji svojim govorom može uliti nadu u svako srce. Sve dok nisam posjetila to mjesto, o kojem ću svakako još pričati, i ja sam bila skeptik,ali naravno i to je jedna posebna tema o kojoj ću pisati.
Kako ove godine situacija nije baš bajna kad su u pitanju okupljanja , susret je podjeljen na tri dana umjesto na jedan,inaće se održava sredinom rujna,pa je tako održavan 4.,5. i 6-og rujna kako bi se razdjelila masa ljudi . Bogu hvala i ove godine sam imala priliku sudjelovati, i koliko god puta došla uvijek ću iznova biti očarana tim mjestom i njegovim mirom i svetošću. Kako to mjesto od milja nazivamo Gorom blagoslova, smatram da ono to zaista i je, u što sam se sama uvjerila,kao obični laik. Mnoge divne stvari, mnoga čudesa su se tamo dogodila,ali i nakon posjeta tog mjesta čovjek doživljava silne milosti. Moji posjeti tamo uvijek su bili plodonosni , i nakon što sam prvi puta kročila tamo odlučila sam da ću dolaziti uvijek.Naravno put do odluke da posjetim to mjesto bio je trnovit,pun neznanja,sumnje,skeptičnosti i straha,ali nakon što su mi neki događaji u životu potakli na promjenu,iako smatram da je za sve zaslužna Božja volja,skupila sam hrabrosti da pružim Bogu šansu,i vjerujte da sam učinila nabolju moguću stvar za svoj život! Nikada nisam osjetila ono što sam osjetila i doživjela tamo;spokoj,mir i blagostanje preplavili bi me svaki puta. Uvijek sam vjerovala da postoji nešto više ,nešto snažnije od nas samih ali nisam direktno vjerovala u Boga kao takvog.Ah kako li sam se samo prevarila. Čovjek ući i razvija se dok je živ,a put do mog srca Bog je pronašao tek nedavno,a čudni su putevi Božiji,u što sam se također uvjerila. Iako ja još uvijek učim i dosta toga ne znam , shvaćam da se takve stvari ne događaju preko noći. Cjeli život tragamo za Bogom i Kristom, učimo, mjenjamo se ,nitko nije savršen ali najbitnije je da to Bog od nas niti ne traži. Mi smo mu dovoljni ovakvi kakvi jesmo, On samo želi da i mi to shvatimo,ali trebamo zato biti bolji,voljeti malo više i ne tražiti mnogo jer On će dati i više no što tražimo i trebamo, samo da malo otvorimo svoja srca,samo da malo pružimo Bogu šansu.
- 20:38 -
četvrtak, 03.09.2020.
Zašto vjerujem u anđele?
Zašto se ovaj blog zove "Vjerujem u anđele"?
Ovaj naslov za mene ima veliko značenje i njime želim pokazati dio sebe,ali i dio onih zbog kojih zaista vjerujem u anđele.Sve se zapravo dogodilo vrlo nedavno, spletom raznih okolnosti, kako radosnih tako i onih manje radosnih,zapravo i onih vrlo tužnih koje nas očvrsnu i ništa se to naravno nije dogodilo preko noći. To je u najmanju ruku bio proces koji još uvijek traje. Iskreno , ne znam kud ova priča vodi niti koliko će trajati, ali prepustit ću se pa što bude. Ali u jedno sam sigurna, anđeli postoje , postoji nešto više i jače od nas samih,postoji netko tko se brine za nas, samo se treba prepustiti, srušiti svoje zidove , otvoriti svoje srce i dozvoliti da naša duša cvjeta. Mir je nadohvat ruke , samo te iste ruke treba ispružiti i prihvatiti ono što nam već pripada...
- 11:18 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
srijeda, 02.09.2020.
- 12:59 -
Početak
Divan je dan za početak nečeg novog!
Napokon sam se odlučila stvoriti vlastiti blog , jer sam u zadnjim mjesecima svog života shvatila koliko je zapravo bitno izražavati svoje osjećaje, štoviše ključno je ako želite zadržati zdrav razum!
Naravno, pored toga, oduvjek me privlačilo pisanje,čitanje kao i pretjerano razmišljanje koje uglavnom nisam imala gdje izbaciti. Stoga me izuzetno veseli što će mi ovo biti prilika za mentalno rasterečenje koje mi je u nemalo puta zaista potrebno.
Nadam se da ću rasti , kako emotivno tako i kao osoba, da će mi ovo biti jedno divno isustvo na mome trnovitom putu i da ću moći podjeliti svoj životnu priču, kako bih pružila nadu i utjehu svima , jer želim da ljudi znaju da nisu sami , kao što želim da neki nikada ne budu zaboravljeni!
- 12:12 -
