Vjerovati radosti...

utorak, 23.02.2010.

Papa Ivan Pavao II. i kultura života

Papa je skovao riječ "kultura života" na svom putovanju u SAD 1993. godine. Pri tome je izjavio: "Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti."

Objavio je encikliku Donum Vitae 1987. godine o biomedicinskim istraživanjima i reproduktivnim tehnikama. Poruka enciklike je poziv na zaštitu ljudskog života od trenutka začeća. Protivio se ekperimentiranju nad ljudskim embrijima, koje dovodi do usmrćivanja tih embrija. Postupci nastanka ljudskog života izvan spolnog odnosa poput kloniranja, umjetne oplodnje i sl., smatrao je protivnima moralnim zakonima.

Objavio je još jednu encikliku na temu kulture života pod naslovom Evangelium Vitae 1995. godine. Na početku enciklike uputio je apel odgojnim djelatnicima: "Poštuj život, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu, mir i sreću." Za 5. Božju zapovijed "Ne ubij" napisao je, da se odnosi na: "Ne ubij nevinoga, ne ubij nevinoga u ratu, nevinoga u miru, nevinoga u majčinoj utrobi, nevinoga u posljednjoj bolesti, ne ubij nevinoga nikada i u kojem slučaju." U encklici se ističe, da je život svet, jer od Boga dolazi, ostaje u trajnoj vezi s s Bogom i Bogu se vraća. Papa je izjavio: "Prema tome, autoritetom koji je Krist predao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve potvrđujem da je izravno i namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića uvijek teško nemoralno djelo." Izrazio je negodovanje, što se u zakonodavstvu zločin ubojstva nevinoga prikazuje kao pravo počinitelja. Zakon koji gazi temeljno pravo na život kosi se sa zdravim razumom. Papa u enciklici navodi, da katolike ne obvezuju zakoni kojima se ozakonjuju pobačaj, eutanazija i bilo koje drugo ubojstvo nedužnih, već katolici imaju pravo protiviti se takvim zakonima, zbog prigovora savjesti.

Mnogo je puta izrekao svoje mišljenje o kontracepciji. Na susretu teologa 12. studenog 1988. godine izjavio je: "Ne postoje osobne ili socijalne prilike koje bi opravdale čin kontracepcije". U govoru 17. srpnja 1994. godine rekao je, da u nastanku života, supružnici ostvaruju jednu od najvažnijih dimenzija svoga poziva: postaju Božji suradnici. U odluci imati ili nemati dijete, ne smije predvladati sebičnost i nemar već pažljiva velikodušnost, koja važe mogućnosti i okolnosti i posebno daje prioritet dobrobiti nerođenog djeteta. I kada nije vrijeme za začeće, treba poštivati bračni čin kao prokreativan (otvoren rađanju) i onaj koji sjedinjuje partnere. Dopuštene su prirodne metode planiranja obitelji, koje poštuju prirodne biološke cikluse, dok kontracepcija nije dopuštena. [3]

Osmislio je i pojam "teologija tijela" razlažući, uvelike nasuprot tradicionalnom shvaćanju po kojem je tijelo (nasuprot duhu) osuđeno kao izvor grijeha, svoju integralnu viziju ljudske osobe kao istovreno tjelesne, duševne i duhovne. Taj je svoj pristup Ivan Pavao II. razvio u svojih 129 izlaganja srijedom, između 1979. i 1984. Današnji Katehizam Katoličke crkve, kojeg je isti papa proglasio 1992., govori o tijelu i tjelesnosti u člancima 2289–2298, a o spolnosti u člancima 2331–2386 (objašnjenje šeste zapovijedi, "ne učini preljuba"). Tjelesno zdravlje je "dragocjeni Božji dar" (2288), ali kršćansko se ćudoređe "protivi novopoganskom shvaćanju, koje promiče kult tijela kome bi trebalo sve žrtvovati, uzdižući tjelesno savršenstvo i sportski uspjeh kao neka božanstva." (članak 2289)
- 00:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 13.02.2010.

Sveti Valentin

Sveti Valentin bio je svećenik i mučenik, a živio je u 3. stoljeću. Pogubljen je 269. godine odsijecanjem glave u doba kad je Rimskim carstvom vladao car Klaudije.

Kasnije je car Julije I. u 4. stoljeću nad njegovim grobom podigao baziliku, te se od tada taj svetac počeo štovati među kršćanima. U 15. stoljeću je ovaj svetac povezan s blagdanom zaljubljenih, što se održalo do danas.

Spomendan u katoličkoj Crkvi slavi se 14. veljače, kao neobavezan spomendan.

Običaj da se Valentin smatra svecem i zaštitnikom zaljubljenih dolazi i od dana njegova slavlja. Naime, nekada se životni ritam uvelike ravnao prema crkvenim blagdanima. Crkva je od vjernika tražila, da vjenčanja ne slave u vrijeme velikih blagdana (na Božić, na Uskrs) jer su oni zasebna slavlja cijele zajednice, a napose je tražila, da se ne priređuju bučne svadbe u liturgijski posebnim vremenima adventa (došašća) i korizme, već izvan takvih razdoblja. A datum 14. veljače pada poslije božićnih blagdana, a neposredno prije korizme. Sveti Valentin se počeo slaviti već u ranom srednjem vijeku, osobito u Engleskoj, a poslije u cijelome svijetu. U Hrvatskoj su ga posebno štovali vjernici u sjeverozapadnim krajevima. Običaj biranja odabranice na Valentinovo najprije se proširio u Englesku i Škotsku. Poznato je da su u 16. stoljeću mladići ostavljali ljubavne poruke i čestitke na pragu svoje odabranice. Čestitke su bile pažljivo izrađene, obrubljene čipkom ili ukrasnom vrpcom i to su vjerojatno bile prve čestitke i razglednice ikada poslane.

Kršćanstvo nikad ne uništava ono što je dobro, nego sve lijepe i dobre ljudske običaje iz raznih naroda i društava uklapa u novi, kršćanski život tih naroda, pa tako dolazimo do pretpostavke kako je običaj slavlja Valentinova kao dana zaljubljenih, kada se izmjenjuju pisma i ljubavne poruke, zapravo poveznica simpatičnih poganskih običaja i moguće Valentinove angažiranosti oko mladih parova.

U starih Grka je od sredine siječnja do sredine veljače bio mjesec Gamelion u kojem se obilježavala svetost braka Here i Zeusa. U antičkom Rimu 14. veljače slavila se božica Juno - zaštitnica a 15. veljače bio je dan kad se slavio Lupercus, bog plodnosti, povodom čijeg slavlja su ljudi izmjenjivali pisma i poruke.

Sve do 1969. godine dan Sv. Valentina slavio se 14. veljače kao spomen. Dan je zatim izbrisan iz katoličkog kalendara, te je postao tek neobavezni spomendan, zbog želje za smanjenjem broja spomena svetaca o kojima nema dovoljno točnih povijesnih podataka. Razlog nedostatku povijesnih podataka jesu i Dioklecijanovi progoni, u kojima je spaljeno mnoštvo kršćanskih zapisa i izvještaja o mučeništvima, ali i svakodnevnom životu prvih kršćana.

U Shakespearovom Hamletu spominje se rečenica: "Sutra je Dan sv. Valentina". U Zagrebačkoj crkvi svetog Franje na Kaptolu postoji oltar svetog Valentina.
- 21:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 03.02.2010.

Svijećnica

Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo u Hramu je kršćanski blagdan. Slavi se 2. veljače.

Blagdanom se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Preko Mojsija, Bog je Izraelcima, dao propis, da 40. dan nakon poroda svećenici u Hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat, dali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. Isusovo prikazanje u Hramu, prorekao je u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite“ (Mal 3, 1). U stilu Isusova skrovita djetinjstva, obred je prošao jednostavno i nenapadno. U Hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, a Mariji je prorekao, da će mnogo patiti, riječima: „Mač boli, probost će ti dušu.“ Proročica Ana je također bila tada u Hramu i uputila je molitve i zahvale Bogu.

Image and video hosting by TinyPic

Na ovaj blagdan, blagoslivljaju se svijeće, koje će se kasnije koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. U Dalmaciji, ovaj se blagdan zove Kandelorum, a u Slavoniji Svitlomarinje.

Prikazanje Gospodinovo u Hramu je četvrto otajstvo radosne krunice.
- 00:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #