Priče iz prošlosti

utorak, 23.05.2017.

Dr. Mirko Grahovac (1859. - 1937.) - nepoznat današnjim Daruvarčanima

(u povodu 80. godišnjice njegove smrti)

Slava pojedinaca nije dugoga vijeka. Mogla bi se usporediti s vatrom koja gori dok se potiče, u suprotnom ona se gasi. To se događa i slavnim ličnostima koji brzo padaju u zaborav, ukoliko se o njima prestane govoriti i pisati, a sami se, za života, nisu dovoljno potrudili da iza sebe ostave pisane tragove. Da svi takvi ne padnu u potpun zaborav zaslužni su povijesni istraživači koji kopajući po raznim arhivima „ iskapaju“pojedine ličnosti koje se nekad nešto značile, ali danas njihova imena prosječnim našem građaninu ništa ne znače.
Najbolji brisač slave pojedinih ličnost bila je uvijek službena politika, ukoliko je neka takva ličnost nije bila po ukusu nekim kasnijim političarima. Danas se često za takve situacije koristi termin „staviti pod tepih“. Iza tog bezazlenog naziva krije se nakana da se o nekom događaju ili pojedincu ne želi govoriti, niti pozitivno niti negativno, jednostavno se o tome šuti. U današnje vrijeme najveći otkrivači stvari „ pod tepihom“ su novinari.
U slučaju Mirka Grahovca teško je naći odgovor zašto ga Daruvarčani i nakon 80 godina od njegove smrti drže „pod tepihom“. Točno je, nije rođen Daruvarčanin, ali je većinu radnog vijeka proveo u Daruvaru. Puno je bilo toga zbog čega je nekad bio slavljen u Daruvaru, ali njegov politički rad prelio se i na tadašnju državnu politiku u kojoj je također učinio mnogo toga zbog čega bi se ga trebalo barem prisjetiti.
Grahovac jer bio političar, pravaš, ali ne frankovac, već član Hrvatske stranke prava. Bio je veliki hrvatski rodoljub, u isto vrijeme njegova Hrvatska stranka prava bila je 1906. godine u Hrvatsko- srpskoj koaliciji pa nije imao neprijatelja ni među srpskim strankama u Hrvatskoj
Mirko Grahovac rodio se u Bakovčici kraj Koprivnice 19. listopada 1858. godine (jedan izvor navodi 1859. godinu njegovog rođenja). U Zagrebu je završio gimnaziju 1878. godine i nastavio studij prava kojeg je završio 1883. godine. U vrijeme studija bio je predsjednik akademskog društva, a do promicanja za doktora znanosti bio je koncipijent (odvjetnički pripravnik) kod M. Mrazovića u Zagrebu i M. Rojca u Bjelovaru. Godine 1894. postao je član Odvjetničke komore i uskoro zatim javni bilježnik u Daruvaru gdje je otvorio i odvjetničku pisarnicu. Odvjetništvom se prestao baviti krajem 20-tih godina, a javnim bilježništvom 1934.
U politički život ušao je kao kandidat hrvatsko- srpske koalicije, tj. koalirane Hrvatske stranke prava. Bio je izabran zastupnikom od 1906. – 1908. godine za područje daruvarskog kraja u Hrvatski sabor. Jedno je vrijeme bio potpredsjednik Sabora i član Odjela za unutrašnje poslove. Kao vrstan poznavalac prava bio je izabran za poslanika Zastupničke kuće zajedničkog hrvatsko – ugarskog sabora u Budimpešti. Ovdje je sudjelovao u raspravama o Željezničkoj pragmatici. Ostao je zabilježen njegov govor u kojem se suprotstavio nekim mađarskim krugovima koji su htjeli ozakoniti u Hrvatskoj nezakonitu uporabu mađarskog jezika na željeznici. Njegov govor doveo je do sloma polite novog kursa u onom dijelu u kojem se mislilo da hrvatska-srpska koalicija može s mađarskom oporbom zajednički nastupati protiv bečke politike.
Zastupnik u saboru i Zastupničkoj kući bio je i 1909 - 1910. Imao je zasluge da je spriječio da prevrat u Daruvaru 1918. godine nije završio sukobom Narodne garde i srpske vojske.
U Spomenici župne crkve u Daruvaru je zapisano da je Mirko Grahovac „… umro 5. kolovoza 1937. u svojoj kući u Daruvaru na uglu Radićeve i Kumičićeve ulice u 78. godini. Rođen je 19. 10. 1859 u Bakovčici kraj Koprivnice. Došao je u Daruvar kao odvjetnik i javni bilježnik 90-tih godina prošlog stoljeća i postao vođa opozicije u Daruvaru i 3. 5. 1906. pobijedio u Daruvaru na programu HSP – Koalicija. U hrvatskom saboru obnašao je funkciju potpredsjednika. Bio je biran i 27. 2. 1908. godine, a kasnije se nije kandidirao. Bio je oženjen Anom, rođenom Grgić iz Kostajnice, koja je umrla 27. lipnja 1937. godine od srčane kapi u 76. godini. Kao dobar katolik lijepo se pripravio na put u vječnost primivši sakrament za umiruće. Pokopan je u Mirogoju u Zagrebu 7. 8. 1937.“

Dr. Mirko Grahovac bio je u Daruvaru posebno cijenjen u prvom desetljeću 20. stoljeća. Godine 1905. godine njegovo ime nalazimo i u Općinskom zastupstvu trgovišta Daruvar u kojem je s ostalim njegovim članovima vodio politiku grada. Bila je to godina kada su u Daruvaru raspravljalo o gradnji kanalizacije, rješavalo pitanje električne rasvjete i vršilo „asfaltiranje“ nekih ulica. On je tada zastupao mišljenje da se svi ti poslovi trebaju obavljati usporedno i zato je bio u građevnom odboru zajedno sa pl. Antunom Tüköryjem i dr. Završćanom. Također je od općinskog zastupstva preuzeo obavezu da zajedno s Antunom Borošem istraže mogućnost da se općini trgovišta Daruvar ustupi zemljište i zgrada na kojoj je tada bio kraljevski kotarski sud.
Sredinom 1906. godine bili su održani izbori na lokalnoj i državnoj razini. Na njima je dr. Mirko Grahovac postao narodni zastupnik u Saboru. U zapisniku sa sjednice općinskog zastupstva trgovišta Daruvar napisano je da je to s „ velikim ushićenjem pozdravljeno od strane općinstva trgovišta Daruvar“ i da će Grahovac biti jedan od predsjednika sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Pošto je Grahovac i nakon izbora želio i dalje živjeti u Daruvaru, općinsko je zastupstvo predložilo da se prilikom njegovog povratka iz Zagreba svečano dočeka. Za tu priliku napravljene su prigodne pozivnice, a građani su trebali ukrasiti kuće zastavama. Bili su pozvani i vatrogasci koji su trebali sudjelovati u tom dočeku.
Dr. Grahovac je i kao narodni zastupnik vodio brigu o Daruvaru. Tijekom 1906. godine uključio se u pregovore s Daruvarskom dioničkom pivnicom kako bi grad dobio i vanjsko električno osvjetljenje. Nakon velikih napora pregovori su uspješno završili krajem 1906. godine i grad je od početka 1907. godine osvjetljavalo 106 električnih žarulja. Dio zasluga za ovo pripada i dr. Mirku Grahovcu.
Iz govora Mirka Grahovca 1907. godine u zajedničkom saboru u Budimpešti moguće je zaključiti da je dobro poznavao prilike u Hrvatskoj nakon hrvatsko- ugarske nagodbe iz 1868. godine i da je argumentirano, sa puno takta govorio o tadašnjim političkim prilikama u ugarskom dijelu tadašnje dvojne Monarhije. Uvjerljivo je dokazivao da se nagodbom iz 1868. godine Hrvatima dalo pravo da u službenoj uporabi na području Banske Hrvatske i Slavonije bude hrvatski jezik. Ta se odluka htjela poništiti Željezničkom pragmatikom u čijoj jednoj točki stoji da svaki zaposlenik na željeznici mora biti ugarski građanin i mora poznavati mađarski jezik. Tim se htjelo poništiti onaj dio nagodbe iz 1868. godine u kojem se takva mogućnost nije spominjala. Pokazalo se da su Mađari na „mala vrata“, preko željeznice, ponovo željeli uvesti mađarski jezik i u druga područja gospodarskog života Hrvatske.
U svom govoru Grahovac je bio umjeren, razložan i uvjerljiv jer je neprestano isticao da brani samo ravnopravne odnose između dva naroda. Upravo stoga u tom zajedničkom saboru govorio je hrvatskim jezikom, iako je znao i mađarski jezik, ali tim činom je htio ukazati što je to ravnopravnost jer mu nije smetalo kada su mađarski zastupnici govorili mađarskim jezikom.
Grahovčev govor mogao bi se analizirati po njegovom sadržajnoj strani i po nekim porukama. Sadržajna strana sadrži sve podatke o Nagodbi, oni su poznate današnjim povjesničarima, ali su zanimljivije neke njegove poruke koje je on uklopio u svoj govor.
On je ukazao da se Željezničkom pragmatikom žele uskratiti Hrvatima pravo na svoj jezik koji je „za svaki narod temeljno pravo koji svaki narod, koji se uzda u svoju snagu, braniti mora.“ S tim pravom želio je Grahovac upoznati "javno mnijenje Ugarske… i javno mnijenje ne samo u Europi, nego i javno mnijenje čitalačkog svijeta koji živi na kori zemaljskoj neka se osvjedoči da Hrvati imaju pravo kad tvrde da je ovom zakonskom osnovom povrijeđen temeljni državni zakon da se dira u prava Hrvatske, u prava koji Hrvati ne mogu, ne smiju i neće nikad dopustiti, da se pogaze, mimoiđu, omalovažavaju“.
U dijelu govora, u kojem je ukazivao na neravnopravnost Hrvata prema Mađarima, Grahovac je rekao: „Hrvatska kraljevina nije toga zaslužila ako uvažimo historiju po kojoj su Hrvati bili obrana od najvećeg neprijatelja koji je navalio na Europu. Hrvati su mnogo podnijeli u svom životu pak će i ubuduće znati mnogo podnijeti. Sjetimo se samo onih vremena kad je Hrvat uz diljku pušku, uz britki handžar i uz tele na leđima (tako su graničari nazivali telećak- vojnički ranac) vazda nosio glavu na pazar, kada je slao iz svojih zadruga toliki broj vojnika koji su morali ostaviti svoju dječicu, svoju obitelj, kućanske poslove, svoje žene, koje su obrađivale polja…, da budu na braniku za kralja i dom. Velim sve je to Hrvat podnio pa iz toga se baš vidi kako je hrvatska svijest jaka kad je toliko mogla podnijeti u najtežim časovima svoga života. Ovako jaka narodna svijest održat će se i dalje, vjerujući u pravdu Božju, svaku borbu i neće se dati skršiti. Ako Hrvat bude morao trpjeti apsolutizam, ako bude morao trpjeti pritisak, što u ustavnoj državi držim da ne može trajati do vijeka. A Hrvat vičan podnašati razne tegobe, uzda se u svoju svijest i Boga da će to jednom prestati, a njemu sinuti sunce slobode!“
U završnom dijelu govora dr. Grahovac je tražio da se povuče Željeznička pragmatika i da se poštuje ono što je dogovoreno hrvatsko- ugarskom nagodbom 1868. godine. Svoj je govor završio riječima: „Hrvati će snašati sve, uzdajući se u Boga i u svoju svijest, te će nastojati svim ustavnim sredstvima priskrbiti i izvojštiti poštivanje zajedničkih zakona, Nagodbe …jer Hrvati hoće da u toj državnoj zajednici postignu svoja politička prava, svoju narodnu egzistenciju, koja vodi do toga da nama Hrvatima bude bolje nego do sada. Do vas je, visoka kućo, da prihvatite ovaj prijedlog, a ako nećete, Hrvati će znati odatle povući konzekvencije.“
Ovaj govor Grahovac je održao prije 110 godina, a prošlo je i 80 godina od njegove smrti. Stoga je ovo prigoda da se s njegovim imenom i djelom upoznaju prije svega Daruvarčani jer je on to zaslužio. Nije mi poznato da li je zaboravljen i u svom rodnom kraju, ali je za nadati se to nije dogodilo.
Lokalni izbori su iza nas. U prethodnim danima naslušali smo se brojnih obećanja. Ovaj prilog je samo jedan od prvih testova da vidimo kako će se naši političari, bili oni iz pozicije ili opozicije, odnositi prema materijalnoj, a posebno duhovnoj baštini. Naša zavičajna baština ne bi trebala imati stranačku pripadnost, svi bi trebali njegovati kulturno naslijeđe, prikupljati ga i proširivati, a ne da se i dalje gura pod tepih.


23.05.2017. u 08:36 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading