I žive i traju i priče pričaju
Prošle su godine,a ipak nisu.U očima škabrnjskih žena zastala su vremena,ulogorila su se u prvom plamenu vatre ognjišta, u hladnom burovitom mjesecu,u prvim znacima zime, tamo u mjesecu studenom.U istoj noći i toplina srca jednog sela jače živi.I sjećanja žive i sjećanja bole i sjećanja se ponose.Vidjela sam večeras ponos i tugu škabrnjskih žena.Neke od njih bijahu... i Supruge i Sestre i Djeca,neke samo... Majke. Danas više nisu. Jedna davna noć studenog ubila im je majčinstvo,otela djetinjistvo,darovala bremenito udovištvo,učinila ih silom jedinicama.Ostadoše samo tužne i ponosne žene škabrnjske.I žive i traju i priče pričaju, a književnice nisu, nisu ni pjesnjikinje.Ne slikaju kistom,platna su njihova u bojama devedesetih, srce je njihovo mozaik poštovanja.Večeras poslije promocije knjige "Snaga ljubavi,činiti dobro" pisane sjećanjima žena od stina sazdanih , plove moja sjećanja nošena skrivenom suzom u pakao rata.Misli me opet nose danima potisnutim u sjećanja,na zagrebački autobusni kolodvor, rijeci vukovarskih žena,tužnim staricama i djevojčici s jednom papučicom,blatnjavom i premalom na promrzlim stopalima.Bile su kilometrima daleko vukovarska i škabrnjska žena i njihove kovrčave unučice.Ili.. to bijahu unučice nečije, u ratu izgubljene, u Nebo silom odnesene Bake?Te noći sve bijaju samo Bake i pretihe Djevojčice .A Didovi, a Tate, a Braća, a Supruzi....Kamo ih odvede studeni?Tko ih je ukrao njihovim molitvama?
Noćas gori svijeća, plamen joj se u noćno plavetnilo Neba podiže,nosi toplinu Duše utihnulih žena...škabrnjskih i vukovarskih...!Mnoge su djevojčice Unučice ove noći mlade žene sjajnog pogleda i pomalo tužnog osmijeha.Pogledom predaju plamen molitve sjećanja noćnoj tišini hladnog studenog. I žive... i traju... i priče pričaju kovrčavim djevojčicama.