ti umiljata zvijeri

ponedjeljak, 02.12.2019.

Ti, umiljata zvijeri koju tetoših svojim uspješnim nadilaženjima trenutnih slabosti. Ali trajnih, neumrlih, uvijek ponovno oživljavanih slabosti. Onih od kojih je sačinjena moja lako raspadljiva jezgra.
Što mi vrijedi tvoje kroćenje, što? Kad najednom provališ kavez u kojem si sklonjena.
Što mi vrijedi sva ta brižno sastavljana i spletana, tkana stvarnost kad najednom zagrabiš i zagrizeš u to nježno, fino tkivo što sam ga držala među svojim prstima, čuvajući ga kao vrijednost.
Što mi vrijedi kad me želiš pocijepati iznutra. Pokazati mi vlastitu uzaludnost u pokušajima da živim s tobom namirujući te od sebe otkidanim svime onim bez čega sam mogla, što mi se pokazivalo kao višak. Sve te moje iracionalnosti i boli kojima tražih uzročnost pa sretna kad bi mi se kao priviđenja, kao duhovi neotporni na razum i promišljenost što me nagrađivala spokojem i sretnim spašavanjem od njihova požara, rasplinjavali u tijelu i duši pomišljah umirena kao od spoznaja što uvećavaju mudrost da sam pronašla način postojanja sa sobom, da bih mogla postojati s Drugim.
Pokazuješ mi kako ti je žezlo ipak moćno, usijavaš ga i od samo jednog plamička što te neoprezno lizne, htijući ovladati mnome iznutra. Rastaliti krhko srasle završetke razgranitih mi spojeva što me drže na okupu i cijelu.
Zašto ti dopuštam da me nadmudriš? Kao da ne znam na što si podražljiva i uzjogunjena, mameći mi vlastitu lakovjernost da bi me namamila k sebi.
Razumijem te, možda bih naposlijetku mogla reći. Ti si od svijeta kojeg mi udio nije pripao niti mi pripada pa razdražena idejom tog svijeta možeš me samo kazniti! Ti si zahvalna kad te ne dotičem jer je savez između nas postojan, u razgraničenju. A prilike za suživot u miru nisu one s kojima bih se smjela kockati.