rukopis

petak, 30.03.2018.

Zabljesnulo me svjetlo u hodniku čim sam otvorila ulazna vrata, iako sam se nadala ući u kuću neopaženo i samo proći do svoje sobe, ali mama se isti tren stvorila preda mnom, čekajući me, jer sam već prekoračila vrijeme dopušteno za večernji izlazak - a imali smo i rođake u gostima pa joj je bilo još gore što su oni tu i što će misliti - pretražujući me pitanjem - gdje sam bila?!! - a ja sam promrsila nešto polurazgovijetno - da sam bila s prijateljicama negdje vani, i da.... - kad mi kroz treptaj oka pogled skliznu na končanu majicu na meni - jednu od mojih djevojačkih rukotvorina - obučenu s naličja, pa se i šara dúge izrađena od raznobojnih konaca preokrenula, a da nisam ni primijetila kad sam je na brzinu obukla žureći kući jer sam već kasnila... - dok je mama gledala samo u moje lice i lovila mi pogled, pa sam i ja samo stajala pred njom i gledala je, uviđajući da joj je promakao taj izdajnički detalj s majicom na meni izloženoj licem naličja, punog končića i petlji.

................................................................***

Zatekla me. Zar stvarno izgleda tako? Za tu knjigu kad sam je objavila, željela sam da ne bude čitana. To je ta dvojakost osjećaja što spreže različite težnje i svojstva osobnosti, iako, postoje u mom životu neki ljudi s kojima se poznajem na način da sam im je željela dati, a jednom od njih - i meni značajnom piscu, kad smo se sreli, zaigrao je osmijeh oko inače mrtvih-ozbiljnih usana dok je govorio zabavljajući se tom mišlju: "haha, objaviti da ne bi bilo objavljeno; nikad nisam čuo za to!", ili bar - tako sam osjećala - da je ne čita nitko od meni bližnjih, poznatih, tko me ne poznaje na tako duboko osoban način niti sam željela da me poznaje, a opet, stasao je uz to korijeneći se u meni i jedan otklon ne-ticanjem za odnos drugog sa čitanim, za mišljenja, možda i zamijeranje ako bi se tko nerado prepoznao negdje, ako je baš i potraže i kupe - ja im neću nuditi, a nije proteklo ni tako puno godina, iako knjige tad nije bilo, od susreta s jednim znancem na kavi, koji me podsjeća kako sam bila samouvjerena kad me pitao, što mislim - kako se odvaži otkrivati sebe svijetu jer on to nikad ne bi mogao; ogoliti svoju intimu pred drugima.

Karmen uopće nije znala za mene. Kad me prijatelj, prije jednog putovanja u inozemstvo i grad u kojem živi, pozvao u goste svojoj obitelji i da za vrijeme boravka odsjednem kod njih, majka ga je prethodno pitala da joj malo opiše tko sam, kakva sam, pa joj je u stilu kratke bilješke o autoru, između ostalog kazao i za knjigu, spomenuvši da je on ima kod sebe.
"Pa daj je!"
Kad sam se upoznala s Karmen, oduševila me na prvi pogled, ali bilo je uzajamno; ona je to naše suglasje i simpatije od prvog trena svela na jednostavu formulu: "To mora bit obostrano!"
Nešto mlađa od moje majke, ali živog mladalačkog duha; gotovo školarke - kad se zasmije a smijale smo se puno, povodima koji se ne bi mogli objasniti drugačije osim smijehom, i tako lijepa - lica kojem su bore dobro stajale, očiju što bi zasjale odsjajima vatri kojim su blistale kad je bila mlada - vidjela sam na starim fotografijama - i tako šik; s daškom glamura što ga je nosila kao parfem; umjetnica - slikarica, čija su brojna platna pejzaža i portreta ukrašavala svaki zid u njihovoj kući.
Kad je uzela čitati moju knjigu, naglasit će jednom poslije, da bi mi dala do znanja da to nije činila površno već joj se posvetila: "Da znaš da sam je čitala polako i s punom pažnjom", obratila mi se glasom, čiji su vokali poput dodira prstiju pijanista padali na tipke klavira, precizno i meko, pa je to zvučalo kao par taktova neke melodije, dok pred prisutnim slušateljem pokazuje kako tu dionicu treba svirati.
A onda, jednom, kad se poveo razgovor o umjetnosti; prisjetila se jednog svog pismenog sastava iz škole - priče o profesoru, govoreći mi je napamet, da bi me malo zatim - nastavljajući olovkom šumno skicirati lagunu obrubljenu vrtlozima stijenja - iznenadila otkrivajući da je taj njen profesor potpuno izmišljen i da nije postojao, pa kad sam ja izrazila svoje divljenje njenoj mašti, čula sam gdje kaže: "Pa i to što si ti pisala je fikcija."

Zatekla me. Zar stvarno izgleda tako? Za tu knjigu, kad sam je objavila, željela sam da ne bude čitana, jer... to je ta s njome pristigla dvojakost osjećaja što spreže istodobno različite težnje... Ili tako izgledam, ja? ... - koja sam tada samo ponovila u poluglasu, polurazgovijetno - Da, fikcija... - gledajući se gdje stojim obučena u vlastiti rukopis s naličja, pun zamršenih spletova linija nalik žilicama korijenja, kapilara ili granja, čvorića i omči, končića i petlji, križeva i praznih mjesta, i brazdi od duga, i pepeljastih zvijezda...

foto: maria lai

sarajevsko proljeće

srijeda, 21.03.2018.

jutros
na radost obožavatelja snijega kao što sam ja
i još pada, gustim pahuljama,
pa i zimsko putovanje još traje...

zimsko putovanje

srijeda, 14.03.2018.

U listopadu, bilo je u cvatu stablo limuna. Ujutro, prolazeći kroz vrt tek rasanjena i još nepočešljana, golih nogu, zastajala bih kraj njeg i spuštala poljubac na cvijet, nježno, posvećeno - posvećujući svoju ljubav svemu svijetu, svemu s čime sam se susretala tih poklonjenih mi dana u za me tada novom kraju, a u siječnju, kad sam mu se opet vratila, u krošnji limunova stabla među lišćem od kog su se bojom tek neznatno razlikovali gnijezdili su se čvrsti i glatki plodovi. Za tri mjeseca. A za to vrijeme, kakav plod sam ja dala?
Vrijeme bi možda trebalo mjeriti po kucajima prirode i prepoznavati ga po njenom ruhu u kom se pojavljuje, nosi ga i presvlači se, s tako nebrojeno detalja što ih stalno mijenja, i mirisa, i nanosa boja.... kad ne bi bili toliko udaljeni od neposrednog dodira s njom; a sjećam se dok sam bila mala kad bih baku pitala - kad se ona rodila, odgovorila bi mi "kad su se šljive brale", što je meni bilo potpuno nepojmljivo i žalila sam baku što ona nema svoj rođendan, ali - ma, kako to može biti! - i čudila se, čudila.....
Moja čuđenja, kad sam doputovala na otok, doplovila zajedno sa mnom, kao slijepi putnici, čim smo se iskrcali, rastrčala su se na sve strane zazivajući me da dođem pogledati čuda - "samo tiho", govorila su mi očima. Tiho, da mogu čuti kako morska obala pucketa u siječnju. Poput kockica leda kad ih se oblije vodom ili pucketave folije sa zračnim mjehurićima kada ih se, igrajući se, stiska među prstima. Ali pokušaj da napregnuta sluha i vida otkrijem odakle, kako, od čega dolazi taj zvuk, neprestan, ostao je uzaludan jer mi je opažanje isuviše sporo za to ili je izvor zvuka u meni nevidljivom.
U melanžu stijenja i raznolikog kamenja uz more boje sirove kave, u njeg umiješane - kao slučajni svjedoci nekom činu koji ih se ni najmanje nije ticao, zauvijek ušutkani - ležale su bjelokosne, glatke i kao skotrljane - lubanje kamenja. Gdje god bi se pogledalo mogao se uočiti i neki okamenjeni krik, očaj, tuga, gnjev, zamišljenost, smijeh... Odasvud kroz kamena lica zure izrazi - galerije likova - kakve im je pripisivao, spuštajući se na njih, moj ljudski pečat pogleda.
Morske vlasulje - jedno čuđenje me vuklo za kosu, i nije puštalo, da bih se prignula što više i osmotrila ih izbliza - što su se za oseke našle na suhom, u procjepima između stijenja, zgrnule su u se svoje bujne vlasi izgledajući kao mekušasto sluzna okrugla klupka vune natopljena vodom. Sve je u siječnju živo a čini se da nije takvo sve - da je opustjelo, ispražnjeno, zamrlo, kao i život iza zatvorenih rebrastih kapaka na kućama uz more u kojima zimi ne boravi nitko. Ali kad uzeh u ruku s namjerom da je zadržim za uspomenu - maleni dražestan detalj, jednu oblikovanu kao spiralni toranj, školjkicu, naizgled praznu, a onda i još jednu istu, kao što sam ih u djetinjstvu skupljajući pronalazila u pijesku plićaka i na plaži, neočekivano mi dlan zagolica nježno grebanje nožica što su izmilile iz svojih kućica, pa ih brzo vratim na mjesto odakle sam ih i uzela. Iznenadili smo jedni druge! Taj tren, zbije se izvan svakog okvira, onkraj predvidivosti. Ali je i tren nakon kojeg sve opet dolazi na svoje mjesto - ako se iznenađenje gnijezdi u nevinosti, bezazlenosti, u njeg se vinulo zabunom, progledalo u zamahu.
Oprezno, nastavljam koračati preko obalnog stijenja.
U zimu, morska obala je akvarel velike oseke, velike i opsežne oseke, i isto tako plime. Ispod prozračnih boja, kad se more povuče, prozire zrnasta podloga pijeska na čijoj se površini ocrtava - blagi reljef valova; napučenost okruglastim ispupčenjima nalik malim pješčanim kraterima kroz koje dišu školjke; obraslost niskog stijenja mekom mahovinastom morskom travom; sljubljenost listića algi jednog s drugim da bi zadržali vlagu sjajni kao zelena sirova svila; kolonija velikih plemenitih periski izgleda raskošnih damskih lepeza od čipke, nježnih pastelnih boja, pobodenih duž pojasa pijeska tik uz obalu, pa su mi tako izložene i brojne izgledale kao da je to groblje školjki, kao da su tu došle umrijeti.......
Hodajući, kroz siječanj i veljaču, obalom, more mi je neprestano zapljuskivalo ušne školjke, dok mi je moja vjerna znatiželjna posada, postajući nerazdvojna od mene, ne posustajući stalno pokazivala
Gle, dva dupina u moru!
Labudovi; patke; morski vranci...
Gole grane tamarisa pune pupova iz kojih će se razviti nježno zelena čipka
Vitke trske bambusa što odolijevaju vjetru
Govor mora neutišan što se valima urezuje u kamen
Pisma u kamenu
Svjetlost, dok blaguje u travi
Badem u cvatu
Pupoljci, ružice i plod, istovremeno, na stablu šipka, pokazujući - svoje vrijeme
A s početkom ožujka - pobrali smo limune.

ako jedne zimske noći...

četvrtak, 08.03.2018.

Kroz vrata što vode na trijem iz pokrajnje sobe apartmana - manje spavaće sobe što miriše po mandarinama kojih je u pletenoj košari sve manje kako koji put svratim u tu sobu pored koje je jedna veća u kojoj spavam i gdje mi kraj uzglavlja uz knjigu Ako jedne zimske noći neki putnik od Italo Calvina stoji i mali, na dodir baršunast, plavo crni portabl radio s kojeg slušam snimljenu klasiku (trenutno, Lyapunov) što je s tog radija, istu, donedavno slušao netko na taj mi način tako blizu da imam osjećaj njegovog iskustva slušanja u tim trenucima, sklopljenih očiju, u postelji s rukama položenim na prekrivač, kao da je još živ - izlazim na balkon - trijem - u zimzeleni vrt, u koji sam se zaljubila na prvi pogled još otkad sam prvi put prošla kroz ta vrata pa iako i iz veće, svoje spavaće sobe imam izlaz na sličan, meni je ovaj draži - pa s kristalnom čašom noćne svježine, kad izađem - jer ne želim propustiti takve trenutke odlazeći spavati - ostajem stajati oslonjena o zid kuće, gledajući u noć punu kao obrazi djevojke, očarana ljepotom zvjezdanog neba. Kao da je netko razderao i ostavio nemarno razgrnutim prozirno tanki bijeli papir za omatanje sačinjen od oblaka pa se tek kroz tako pocijepan, u središtu, pogledu raskriva modra dubina beskraja blistava od zvijezda. Sjaj im svjetluca, problista meko, prosja kroz lišće lovora a na lišću mjesečina što se dolje, dalje na obali razbija o hridi uz huk valova i vjetra, u zavjetrini vrta usidrena u tišini razlivena miruje.

"Postoji li praznina koju bi moje riječi trebale ispuniti?", ponavljam pod znakom pitanja tu tvrdnju što je čitam kod Calvina. "Ono što se može napisati a što čeka da bude napisano; ono što se može ispripovijediti a nitko to ne pripovijeda."

Kao da živim među koricama knjige - leptir što izmiče vlastitoj čiodi - između krila što mogu letjeti i stalno, kao što dišem, tražim praznine što ih želim ispuniti - prazna mjesta na koja šarom mogu sletjeti.

na slici je zimsko jutro