nebo iznad krajolika

petak, 28.07.2017.

Rano jutro. Slikano s terase.
Seoce na sjeverozapadu Bosne, kojeg zovem 'Sto godina samoće'.
Utonulo u san, ne vidi se.

gdje jesam

srijeda, 12.07.2017.

Mnogo puta u nekim osamljenim večerima kada bih sklupčana ležala na kauču a poslije tu i zaspala, pitala bih je - ... a što još želiš od mene?
Čemu me držiš; čemu ova prenapunjenost koja se u sebi sama pretače ne izlijevajući se jer rubova ni nema. Čemu to neprestano podsjećanje da si tu i da osvojivši onaj najvažniji dio mene kojemu ključ ni sama nisam našla ostaješ netko tko iznutra gleda na mene prognanu iz svog vlastitog svijeta. Ostajem izvan. Točno znam da sam vani jer pokušavam u izvanjskom pronaći neku tajnu šifru koja će mi objasniti tebe.
Ne uspijevam. Ne znam što trebam činiti. Prepuštam ti se... Polagano, čini mi se da nijemo odobravaš takvo moje slabljenje jer me gledaš nježnije i razumiješ. Ponekad prepoznajem tvoju beskrajnu nježnost u načinu na koji gledam ljude pokušavajući se dosjetiti kojim to mirisom odišu mala dječja lica kraj kojih prođem, a nije samo topli kruh nego i još nešto. Pokušavam suspregnuti osmijeh kad netko gleda zašto ga gledam a ne znam ni ja; čista radoznalost! Ta lica... neobjašnjivo tvoje posredovanje između mene i one skrovite stvarnosti svijeta.
A onda opet, uvučem se u svoje predsoblje koje si mi ostavila i ćutim nedostajanje. Zagrljaj koji mi nedostaje. Nešto izvanjsko potrebno da nas sjedini i iznjedri to nešto što želiš od mene. Biti ti, u svom nedohvatnom blistanju kojim ćeš zračiti kroz mene prema van.... - sama svjetlost ako jesi Ljubav. Biti, jednostavno, biti.
I to progonstvo nije zato da bih negdje lutala tražeći mjesto na koje ću se skloniti da bih bila sigurna, shvaćam konačno, nego da bih ti se vratila, ondje gdje si ti. Da, tu - odakle i ne mogu otići i zato i taj osjećaj da me držiš. Da bih uvijek znala gdje jesam.

sjećanje

utorak, 11.07.2017.

... Preko njihovih neljubljenih godina
izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi
Nije bilo tajni o polegnutoj travi
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom
Bile su noći
bile su žice
bilo je nebo
koje se gleda posljednji put...
- Izet Sarajlić

Cvijet Srebrenice

prijateljice

nedjelja, 09.07.2017.

Znam te školjko kad si biser bila!

Ionako sam se jedva prisilila izaći s njom.
Hoću tvoju ludost,
znam da je u tebi ima još
- govori mi.
Samo si navukla neku mrenu
(smješkam se njenom izrazu - mrena),
zastor. Roletne! sine joj.
Možda je to nakon one nesreće,
možda nakon svega onog s Reneom,
ali to nema veze s godinama,
nemoj mi to govoriti,
znam da nema. Živimo sve dok...
Pitat ću te kroz trinaest,
toliko je ona mlađa od mene. Pitat ću te, da,
odgovara mi, kroz trinaest,
pa ćeš tad vidjeti kakvo je bilo ovo sad.
Zatvorila si se.
A sjećaš se kako si onda u sandalama
išla kroz snijeg
(ne zaboravi mi tu ludost
nikad spomenuti kad se vidimo)
i kako te nije bilo briga ni za kog
a mogla si tu novogodišnju večer imati
silne probleme - Pepeljugo; ali si imala smjelosti
- imala sreću! To je bila ludost!
kažem joj, i takva ostaje neponovljiva
- nisam više ista ta.
Ali ti jesi - samo si se... Znam, mrena.
Molim te, daj neka ti ta žena
salije vrelo olovo u vodu.
Ma neću; ne treba mi. Baš si uporna,
podsjetim je kako sam joj za jednog
zajedničkog ljetovanja
(ne ponovilo se)
lijepo govorila da ujutro nikad ne pijem prvo kavu
a ona bi me opet budila s još jednom šalicom uz svoju.
Bila je ludost i upustiti se u sve ono s izdavaštvom,
a sad iz ove perspektive vidim da...
što sam trebala.
Ne, ja sam svoje ludosti potrošila.
Baš si tvrdoglava, odgovara mi tvrdoglavo.
A svoje nove pjesme, hoćeš.... ne pišem pjesme,
ispravim je, više je to lirska proza
.... hoćeš li od toga napraviti novu knjigu?
Ne, ako bi i bila nova knjiga
pisala bih nešto potpuno novo.
A hoćeš li pisati možda i ono o meni? - nemoj...
Ne brini, budem li samo ću te ukomponirati u tekst.
Smješka se....

foto: maja topčagić

kuda?

nedjelja, 02.07.2017.

not all who wander are lost...

Poput mojih tetki, ni ja "nikud ne idem bez pasoša u tašni", kako je jedna od njih ukratko predstavila svoju raspoloženost i spremnost za putovanja, govoreći - s učinkom koji na atmosferu među prisutnima znaju imati neke izjave što naglo oslobađaju od konvencionalnosti, podižu raspoloženje, djeluju razgaljujuće pa se i drugi počinju manje libiti, kao kad bi u društvu nekadašnjih woodstockovaca rekli 'nikud bez hašiša u tašni' - da ona nikad ni do svoje majke ne ide bez pasoša iako je stanovala samo dvije ulice dalje od nje. Nikad se ne zna!
Tako i ja - dosljedno tradiciji ili tek zbog dopadljivosti te priče s taman toliko doze pretjerivanja i iskrenosti koliko je potrebno da se ona pamti i po kakvima pamtimo možda i življe neka lica iz naše porodice ili njoj bliske ljude.
I uvijek sam u obilasku negdje, bilo kad putujem vani ili se krećem u granicama svoje zemlje, i (za)obilazim. I izgubim se nerijetko, što je isto možda nasljedno - neka porodična karakteristika. Jednom se jedna od mojih tetki izgubila kad je koraknula u kružna vrata, negdje u Italiji, pa je tetak izašao na jednu stranu a ona na neku drugu odakle joj se izgubio trag, ali su je nekako ipak pronašli poslije. Ja sam se znala gubiti izlazeći autom iz kompliciranog i zbunjujuće obilježenog kružnog toka, pa bih iz opreza ubuduće, kružila i samo kružila - do besvijesti. I to zna imati oslobađajući učinak, pa se jednom takvom prilikom, vozeći sa mnom, moja sestra počela nezaustavljivo smijati do suza dok majka koja je sjedila odzada nije podviknula - da već jednom negdje 'progulim'! A često bih se izgubila i u vlastitoj zemlji, na njenim putevima, bez propisnih znakova, kad poplava odnese dio puta ili se mora zaobilaziti pa je dobro imati pasoš jer nikad ne znaš kad nenadano možeš naići na neku granicu, čudeći se.
Izgubim se katkad i u saobraćanju s ljudima. Nisam sigurna - nisam li zalutala u neku zonu sumraka gdje mi ne vrijedi logika, pa ispadam nerazumna ako se nečemu nerazumljivom mi ili apsurdnom, čudim i negodujem.
Pripeklo sunce! I ja trebam nove sunčane naočale. Ulazim u najbliži dućan gdje su na stalku što se može vrtjeti kružno izloženi razni modeli. Ogledalce na vrhu zaklonjeno je fiksiranim komadom ploče na kojoj je neka reklama. Pitam, zašto je ogledalo nedostupno, jer kako da vidim ono što probam? Prodavačica, 'mrtva hladna' bez imalo susretljivosti odgovori samo: "to tako treba!" I ostaje pri tome.
Nisam u prvi mah, ali onda shvatim da sam negdje duboko zalutala ili promašila smjer unatoč očiglednosti. Jer i ljudi mogu biti kružna vrata ili zbunjujući rotor, put kojim se ne može dalje jer dolaziš do granice pa iako imaš pasoš, ne vrijedi ti. Ne vrijedi za granice ozidane u ljudima.