kad se to desilo sa mnom

nedjelja, 06.03.2016.

Nadomak Ništavilu
ali samo se nađoh u silovitim udarima
u blizini Njegovih rubova što me i ne okrznuše
već to sila bliskog susreta samo bijaše
tako blizu kako samo gubitak svega
u jednom jedinom trenutku jest uvijek blizu.

Sad me miluje moje Ništavilo na svim
meni dostupnim jezicima
Na jeziku glazbe - zvukom
Na jeziku duboke Tuge
što progovori oduzimajući mi Riječi
tako se ljubavno sašaptava sa mnom, puštajući me

Val je lagan i protežan
Prostor je to što je Nastupio
Prostor zaglušen kompozicijom što je dugo oduzimala dah
Sada čujem
Prvotno što mi se nudi u potpunosti
za sebe oslobođeno, donoseći Ništa više nego što jest

Budi Mi tu i oblijevaj me
iznutra i izvana
ne uskrati mi ni jedan vid svojeg prisustva
dok navike mi ne okopne
dok se ne izgube suvišnosti što me još plijene
dok mi se ne ukaže iz prozirnog mi Tijela, Svijet obnovljen

Budi Mi tu kao ljubavnik kojeg željeh
da me pušta biti
Budi
Najdivotnije nešto
Budi kompletna moja sloboda i najbliskiji rod

(24. 02. 2016.)

zrcalo

utorak, 01.03.2016.

Budi zrcalo.
Budi plima noći što nadolazi u njemu plaveći ga.
Lagano stapanje kad se povuče u smiraj namreškanog ljuljanja.
Budi ispočetka.
Samo polaganiji.
Sad preplavljuješ zrcalo kao pitomi krajolik kroz koji prolazim.
Kraj puta žute se suncokreti.
Kraj puta veliko stablo njiše granama kao kosom.
Vjetar mu razbacuje pramenje i ono je u tren u kovitlacima.
O, znam, to si ti.
Smiruješ se pa opet zavrtiš cijeli prizor.
Oni prsti što gužvaju perspektivu, tvoji su.
Iščezava pod tvojim prstima slika svijeta.
Postaješ unemireni obzor iz kojeg se šire ruke
Postaješ širina ispunjena ljuljanjem.
Možeš me cijelu preposložiti i ispomiješati
ali me puštaš
puštaš me

(16.02.2016. 02:26)