Lutam...
Lutam ulicama kojima ni imena ne znam. Lutajući, opažam ljude koji besciljno traže neku sreću. Traže sreću u zagrljaju voljene osobe.
I dalje lutam...
Lutam i nailazim na djecu čija su lica uplakana. Crveno lice puno suza, puno patnje... Upućujem im svoj pogled pun topline, pun nade, ali oni i dalje plaču.
Okrećem se na peti i odlazim tražiti sreću. Odlazim u nepoznato. Srljam kao guska u magli.
I dalje samo tama, samo magla.
Hvata me hladnoća.
Tresem se, ruke su mi ledene.
Sva dršćem, ali i dalje s nadom tražim. Tražim neki put, neki znak koji će me uputiti na sigurno mjesto.
Ruke su mi ledene, ali i dalje kopam, rujem lutam s nadom u srcu.
Dolazim do proplanka. Potok teče, čujem neke korake.
Okrećem se i vidim smeđe staklaste oči.
Te oči zure u mene, ali zurim i ja u njih.
Zastaje mi dah, ispuštam tihi jecaj i padam u zagrljaj.
DA, TO JE ONA!
MOJ ANĐEO ČUVAR!
26.08.2008. u 22:12 | 39 Komentara | Print | # | ^
Sreća je jedna čudna stvar.
Ona je prolazna i u jednom trenutku rasprši se poput mjehurića sapuna, rasprši se poput...
Koliko puta ni sami nismo svjesni da nam se sreća osmjehnula?
Koliko puta nismo svjesni da smo doživjeli sreću, pa makar ona bila samo smješak jedne drage osobe?
Tek kada smo shvatili da nam se sreća osmjehnula, njezin osmjeh zamre u našoj nutrini, a pojavi se na licu druge osobe, i tek tada shvaćamo da je vrijeme presporo za one koji čekaju, prebrzo za one koji se boje, predugo za one koji se raduju, ali za one koji se vole, vrijeme je vječnost.
21.08.2008. u 18:25 | 48 Komentara | Print | # | ^
TIŠINA....
MUK...
NEMIR U NUTRINI...
IZGUBLJENOST...
Što za mene znače ove riječi?
TIŠINA= samoća
MUK= strah
NEMIR U NUTRINI= borba
IZGUBLJENOST= (ne)zrelost
Bila je sama u tišini i samoći. Sjedila je u polumraku svoje ogromne sobe i gledala. Samo je razmišljala...
Sjedila je u najskrivenijem kutku svoje sobe s osjećajem bespomoćnosti i samožaljenja. Suze su joj kapale na njezine nove starke, koje je prije mjesec dana s ponosom svima pokazivala.
Sjedila je tako pola dana s jednom jedinom mišlju koja ju proganja cijeli ovaj tjedan.
Poslušati razum ili vlastito srce?
Odreći se svoje vlastite zakletve ili se žrtvovati radi ljubavi?
Da se žrtvuje?! Da se odrekne snova i ambicija?!
Uvijek je bila sama i bilo joj je presuper. Svoju budućnost, odnosno svoj život, zamišljala je u samoći i odanosti svome poslu, iako je jako dobro znala da ne može biti sama, i to cijeli svoj život, ali nije mogla prihvatiti tu činjenicu.
A što je sada, što se sada događa?!
Sada je netko došao i pokucao na vrata njezina srca.
Možda ljubav?
"To ne može biti istina!" - sama sebi je rekla.
To je bila istina koju sama sebi nije mogla priznati i prihvatiti.
Bojala se je i još se uvijek boji, možda još više.
Boji se osjećaja koji buje u njoj, boji se da će ju netko jako povrijediti.
Kada nekome dadeš svoje srce, taj netko ga može jako lako slomiti.
Boji se svoje nezrelosti, odnsono svoje zrelosti.
Bori se s razumom, bori se s srcem...
Zapravo, bori se sama sa sobom!
Što da radi?!
Da samo odmahne glavom, kao što je to uvijek činila, i posleda u pos i misli na svoj život, svoju budućnost u samoći, ili da nekome da priliku?
Zapravo da sam sebi dade priliku!
Da, ona se bori....
Koji će ishod te borbe biti?
11.08.2008. u 22:39 | 26 Komentara | Print | # | ^
KONAČNA ODLUKA
Nakon nekoliko dugih dana razmišljanja, ipak sam odlučila da ne ću izbrisati blog. Jednostavno mi je previše prirastao srcu. S smiješkom na usnama i s nekom nostalgiom se prisjećam euforije. Prisjećam se euforije koja me je obuzela pri pisanju postova, koji su u početku bili i više nego prečesti. Svaki dan kada bih došla iz škole, umijesto odmora ja bih napisala novi post, a nekada se dogodilo da bih u jednom danu napisala i dva posta, i onda bih se čudila što imam tako malo komentara. U početku moj jedini komentator je bila Gabrijela, pa joj na tome i zahvaljujem. Moram priznati da su mi neki postovi bili dosadni, jer sam samo pisala o događajima koji su se zbili u školi, ali jedan je post, priznajem, bio stvarno štreberski. Taj "štreberski" post sam napisala na Dan planeta Zemlje. Pisala sam o ekologiji, globalnom zatopljenju, sankcijama... tek sada me hvata takav smijeh koji mi je izmamio suze na oči. Što se tiče komentara još ih imam malo, ali nema veze. Meni je jedino drago da ja uživam sjediti za računalom i čitati svoje postove. Ponovno se prisjećam euforije, ali i adrenalina koje je bio u meni tijekom stvaranja ovoga bloga. Kako smo tehnologija i ja dva različita pojma, bojala sam se da ne ću uspijeti napraviti svoj vlastiti blog, jer sam ja presmotana za takve stvari. Sada je sve super i ja imam svoj blog. U početku su mi se neki ljudi smijali za adresu, ali meni je bilo svejedno. Ova moja adresa mi je baš štosna. Mislim da nitko nema takvu adresu, a vjerojatno će ju malo ljudi u budućnosti i imati.
Na kraju zahvaljujem i pozdravljam sve one koji su mi komentirali i koji će mi komentirarti!
Sve vas ljubi i pozdravlja Lucija!