immutatio

Ah, zamisli! Tri noći u bunilu sanjam, razgovore.... razgovore.... razgovor kojeg vodim sa sobom, tobom.... i onda ustanem ujutro, počnem šetati potkrovljem, i pokušam obrnuti uloge; pokušam cijeloj toj situaciji koja je prethodila mom odlasku i poslije, dati drugačiji predznak; pogled iz jednog drugog kuta te zamijenim uloge i sebe postavim na tvoje mjesto, prođem još jednom sve, samo sa zamišljenim tobom na mom mjestu i tobom, na mom.... i onda zaključim da bih morala biti gad; pravi gad, pa da bih mogla biti takva prema tebi!

'' Hoću oko sebe imati vilenjake, jer sam odvažan! Odvažnost koja rastjeruje sablasti sama sebi stvara vilenjake - odvažnost se hoće smijati.
Ne ćutim više s vama: ovaj oblak što ga vidim pod sobom, ta crnina i težina, što im se smijem - upravo je to vaša tmasta oblačina.
Vi gledat uzgor kad zahtijevate uzvišenje. A ja gledam dolje, jer sam uzvišen.
Tko se od vas može smijati i biti ujedno uzvišen?
Tko ide po najvišim gorama, taj se smije svim žalobnim igrama i žalobnim ozbiljnostima.
Hrabre, nezabrinute, podrugljive, nasilne - takve nas hoće mudrost; ona je žena i svagda ljubi samo ratnika.
Kažete mi: ''Život je teško podnositi.'' No čemu biste prijepodne imali svoj ponos, a navečer svoju predanost?
Život je teško podnositi; ali tada mi se ne pravite tako nježnima! Svi zajedno pristali smo tegleći magarci i magarice biti.
Što imamo zajedničko s pupoljkom ruže, koji podrhtava zato što mu na tijelu leži kaplja rose?
Istina je: ljubimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli ljubiti.
Vazda ima ponešto ludila u ljubavi. No vazda ima i ponešto uma u ludilu.
Pa i meni se - meni, koji sam naklonjen životu - čini da najviše znaju o sreći leptiri i mjehuri od sapunice i sve što je od njihove vrste među ljudima - najviše znaju o sreći.
Gledati kako lepršaju te lagane budalaste krhke pokretljive dušice - to navodi Zaratustru na suze i pjesme.
Vjerovao bih samo u boga koji bi znao plesati.
A kad sam ugledao svoga vraga, našao sam ga ozbiljnog, temeljitog, dubokog, svečanog: bio je to duh težine - zbog njega padaju sve stvari.
Ubija se ne gnjevom, nego smijehom. Naprijed, daj da ubijemo duh težine!

Naučio sam ići: otada dopuštam sebi trčati. Naučio sam letjeti: otada neću da me najprije gurnu, kako bih krenuo s mjesta.
Sada sam lagan, sad letim, sad sebe vidim pod sobom, sad bog pleše kroza me.
Tako je govorio Zaratustra. "

Znala sam da nisi Taj čovjek, kada si podrugljivo gledao u loše napravljenu frizuru onog konobara. Pitala sam se tada, da li bi me volio da obrijem glavu, ili bi to bilo previše za tebe. Gdje si to zalutao, u kakve sputane misli, vuku se po podu, a ne vidiš moju tugu u očima. I razočaranje.

Kada bih napisala modernu bajku, u njoj bi prinčevi poljupcem tjerali depresiju i tjeskobu, te nemani s tri glave, koje su se nadvile nad uzglavlje moderne princeze.
Kada bih pisala dnevnik moderne princeze, u njemu ona nijemo pruža ruke u tamu i vidi tek nejasne obrise muškarca, koji nikada ne nalazi put do njenog uzglavlja. Sanja poljupce u tjeskobi sumraka.

Moram stati
inaće će omča postati još kraća
prostor gubi jasne oblike
postaje neuhvatljiv, sablasan.
samo buka i gomila otpadaka
poslanih u prazno.
ljudski izmet lebdi i truje nezamjetno.
na površini je gužva, slojevi trulog mesa
po kojima gaze novi naraštaji, u ponavljanju.

Tražim svoj pedalj neokaljane zemlje
gdje neću mirisati vaš truli dah.
Lešinari, u vremenu bez boga i ideala.

Weltschmerz, u srcima otpadnika
i smiješnih tražitelja istine.
Ubija ih gomila bez sjaja u očima.
Dignite se, vi otpadnici,
jer zemlja nade će umrijeti bez vas.