
Da se prikrati duga zimska prominska noć, sjedilo se u svakoj kući u selu po redu, po nekom ne pisanom pravilu, vjerojatno zbog promjene ambijenta, ili boljeg lasina, koji se onako crn i gust, tako žitko slijevao niz muška grla, koja su zdušno oooojkalaaa, dok su žene, strine, svekrve i bake, zdušno bile zabavljene sa svojom prešlicom, te čija je pređa lipša i bilja.
Iz hrapavih dlanova babe Luce, i neprestanog pljuckanja u palac i kažiprst, kojim je vukla svilenu vunu iz kudilje na prešlici, a desnom vrtila vreteno, stvarao se konac, gotova sirovina za bičve i đempere, za buru i hladnu zimu.A mi dječurlija, zavlačili bi se ispod stola, kako nas nebi pronašli vukodlaci babe Luce, koje je evo, baš juče trevila isprid šamatorije Svetog Mijovila, kad je ovce gonila.A nije to ništa, a tek vile koje su kolo igrale, tamo na vlaki, kad je liti noćivala kod ovaca.Cilu noć oka nije sklopila, ispod kabana je virila, čudeći se njihovim magarećim nogama, a tilom i stasom od najlipše cure. I sve tako igrale, dok pivci ne zapivaše, odjedanput sve nestade, a ja se prikrsti i zazva Svetog Antu šta me sačuva od zla. I tako na "viđenja" babe Luce, nastaviše se priče i komentari, svi u isti glas nitko nikoga ne sluša, a svi kao da se razumiju. Na dječurliju i njihova zapitkivanja, nitko se nije obazirao, tako da, do današnjeg dana, meni nije jasno kako je baba Luca, čula pivce kako pivaju, a bila je jako daleko od sela, i kakve veze imaju vile i pivci..?
Eto, sve je prošlo, i kad god dođem u prominu i moje malo kameno seoce, po stoti put ponovno, snimam urušenu kućicu moje drage babe Luce, iz koje vire istrunuli rožnjici, njeni davno ispričani vukodlaci.
|