blog
izbjegavala sam dugo vremena pogledati a kamoli napisati nešto na ovaj blog. povremeno sam otvorila stranicu i tražila riječi starih prolaznika iako sam znala da će tematika možda biti i pregruba za mene, zato jer sam trebala poznatu ruku (ili riječ) da me zaštiti i utješi zbog svega što se lomilo u meni zadnjih tjedana.
znala sam o čemu je zadnji post. nisam znala točno, no bila sam sigurna u raspoloženje u kojem je pisan. možda ga i nisam znala točno, no znala sam da je obojen prelijepom nadom.
sjedim tu u istoj stolici već 4 tjedna i osjećam se kao dijete koje je oteto iz sigurnog naručja majke i toplog pogleda oca. odnijeto je u neku novu kuću, hladnim ljudima u gradu koji ne poznaje.
ne znam kuda ću dalje sa svojim srcem. tijelo znam kud ću staviti, njemu je dobro jer radi za život i dobro se osjeća. ono sjaji iz nekog razloga i ljudi ga hvale. hvale i moje ja, iako komplimente ne tražim niti očekujem.
svaka stanica mojeg tijela prepolovljena je i ponekad mi se čini da sam znanstveni fenomen jer još živim. pola tijela mi je otrgnuto i ono što je ostalo od njega vapi sa svojim ostatkom.
ostatak je daleko i odvojio se od mene kao što se od utopljenika nakon 2 tjedna ležanja na riječnom dnu odvaja koža, poput rukavice.
ja iz meni neobješnjivog razloga sjajim i dalje. duša mi se bori protiv riječnog dna i želi isplivati. iako zna da ju na površini ne čeka spasonosna splav niti sunce, samo sparina ljetnog popodneva i cijele čete komaraca malaričara.
ne mogu slušati njega kad mi spominje da pustim. to je za mene u ovom trenutku protuprirodno i ravno onome da mi netko kaže da prestanem disati jer su oko nas velike ozonske rupe pa radi općeg dobra a i iz zajebancije, da vidi da li mogu.
posve ironično, prošlost se vraća na moj prag. stare ljubavi mi hrle u naručaj a ja ih gledam i znam da je gotovo.
ne želim ih i ne želim nikog drugog.
|