nedjelja, 08.02.2009.
nesvjesno i besvjesno
|
kao da me je nešto zaljepilo za stolac i ne dozvoljava mi da se predam. televizor se nerazumljivo i utišano glasa, kiša mrmolji, a sve ostalo oko mene miruje i spava. mozak je potpuo bistar i svjež kao da sam usred dana. i ne znam da li je ovo upošljavanje tijela, najviše očiju, ali i kičme uopće smisleno.
naravno da je potpuno besmisleno. svakodnevni odlazak u krevet, buđenja, nedjeljni poslovi koji me čekaju, sve se to također čini besmislenim i već toliko puta doživljenim i proživljenim. svakodnevna rutina življenja ponekad tako bude zamorna, beznadna. dani pak koji prolaze u tjednu nešto su što se ne može izbjeći i služe samo da dovedu do jedva čekanog vikenda, koji onda opet prolazi tako nesvjesno i necijenjeno. i tako nažalost i naš život protiče, odrađujemo bez žara ono što je naš stvarni život i što je u stvari vrijedno i pravo i najvažnije, jer, kao što jedva čekamo vikend a onda neznamo uživati u njemu, tako i naš "obični i svakodnevni" život čini se nezanimljivim i nismo svjesni što nam u stvari znači i predstavlja, jer nam misli i nervi vječito plutaju negdje u zamišlljajima, umišljajima i tlapnjama. |
