Vido Bogdanović
13.08.2014., srijeda
ADIO DUNDO
|
Ne volim zagonetke, generalno. A pogotovo ih ne volim u umjetnosti. Autor, izvođači zamisle nekakvu šemu pa je onda mi ko trebamo odgonetavat. Nekako mi se čini da bi umjetničko djelo trebalo bit doživljaj, a ne enigmatski zadatak. Zazirem od pokušaja takozvanih suvremenih isčitavanja klasičnih dijela. Kažu da je osnovna mjera vrijednosti umjetničkog djela upravo njegovo trajanje. Ako vrijeme (brijeme) i novi ljudi ne uspiju prašinom zaborava prekriti nečiji umjetnički rad on time dokazuje klasičnu vrijednost koja s vremenom postaje univerzalnom. I tako najvećim dijelom precizno sačuvan tekst Dunda Maroja koji je u 16. stoljeću virtuozno sačinio Marin Držić živi svoje već peto stoljeće. Nebrojeni ljudi od kulture taj su tekst isčitavali i isčitavali, prenosili na drvene i kamene pozornice, brojni glumci i glumice nastojali što vjernije ondašnjim dubrovačkim govorom prenijeti doživljaj Dum Marina koji ga je za sve nas složio baš onako kako ga je napiso. E sad, je li Marin Držić najveći renesansni stvaratelj u Hrvata ili nije, ne znam. Je li Dundo Maroje najveće renesansno literarno djelo ili nije, ne bi se štel mešati. Ali sigurno je među publikom najpoznatije i možda najomiljenije. Znalci kažu da je potrebno veliko umjeteonstvo sačinit uspješnu dramu, komediju ili tragediju svejedno. Dugovječnost Dunda Maroja neupitno dokazuje izvrsnost Dum Marinova djela. E sad mene muči osnovno pitanje, ako svi ili velika većina vjerujemo u univerzalnu vrijednost Držićeva teksta, koji to razlozi tjeraju kazališne tumače isti taj tekst dorađivati i mijenjati do neprepoznatljivosti. Uvažavam svu vrijednost i veličinu današnjih izvođača Dunda Maroja, ali vam sa sigurnošću jamčim da se za stotinjak godina njihovih imena niko neće sjećat. A Dum Marinovo bi moglo bit još i veće ako ga u međuvremenu ne upropastimo. Našijenci iz maestralne Držićeve priča trebali su nas odvest u Rim. I prikazat komediju kojom bi doživjeli ne Rim nego uprav Grad, vrijednosti i odnose koji su u njemu vladali. A onda, ako izvođači u temu uspiju, dio tih vrijednosti i odnosa prepoznat i doživjet i u današnjem Gradu. Ima previše filozofskih, dramaturških, socioloških pa i političkih razloga zašto je Držić upravo tako postavio svoju dramu. Izvođači ovogodišnjeg Dunda odustali su od osnovnog Držićeva koncepta. I ostali u Gradu. Rima nijesu i nijesmo viđeli. Neponovljive monologe i dijaloge su razbucali, rasčerupali i dopunili svakakvijem riječima i jezicima. Alo, Držičeva priča, razgovori i dosjetke su im bili nedovoljni pa su ih doradili. Čuj, doradili Držićev tekst ……… tekst koji se sačuvo kroz stoljeća upravo onakav, jer u sebi na najbolji način nosi doživljaj koji je u njemu za nas spremio Dum Marin. I tu počinje zagonetka. Zbog čega odrasli razumni ljudi idu u takvu samoubilačku akrobaciju koja iz brojnih jednostavnih razloga ne može bit uspješna. I kroz nekoliko vrelih ljetnih večeri na, pazite sad, baš Držićevu poljanu dovode po nekoliko stotina uglavnom odraslih ljudi koji plate po nemalo kuna da bi sjedali na stočićima za mučenje kako bi im prikazali, prikazali ….. što prikazali? Ako već društvo nije zadovoljno Držićevim tekstom, ili im se čini da ga ne bi umjeli na najbolji način interpretirat, što onda ne izaberu neki drugi tekst ili ne napišu novi. Neka se i naslanja na izvornu Držićevu priču pa bi se to zvalo rimejk dunda Maroja. Onda bi mogli uspoređivat original i novu varijantu. Možda bi rimejk bio bolji od originala? Moš mislit! Krešimir Dolenčić zasigurno zna o teatru višestruko više od nas pičina koji smo se čudom čudili što se to događa na Držićevoj poljani. Dolenčić nije ni budala ni blesav. I nije bez vraga učinio ovaj cijeli paštroč. Za to jednostavno mora postojat bolji i jači razlog osim ''suvremenog isčitavanja klasičnog teksta''. Maknuli su suvenir barku i onih nekoliko po vazdan pakiranih auta i tako oslobodili zadnju raspoloživu placetu u Gradu za organizirat ambijentalnu predstavu dubrovačkog klasika. Zbili se u kantunu Držičeve poljane između Dvora i DMP galerije, zaklonili ih skelama koje su trebale prikazat nam Rim, valjda. U šušuru dubrovačke ljetne ljepljive noći gdje se ulični žamor miješo s zvukovima obližnjeg restorana i glazbom iz bližih i daljih kafića, a sve začinjeno vonjem prežgana ulja iz friteze, Negromant je započeo predstavu skupljajući ili nudeći prazne plastične boce. Predstava se ne može prepričavat. Ostavila mi je mučan dojam istrzanih dijelova teksta izgovorenih u nekom čudnom raspoloženju našijenaca iz Zagreba potpomognuto i ometano bubicama i ozvučenjem ……. i tako iz slike u sliku. Prvo sam mislio da se neko s nama, da prostite, za!ebava. Kad platiš dvjesto kuna da bi na neudobnu stočiću odsjedo dvije i po ure i umjesto dobro poznatog teksta gledaš kako Deranja okreće auto po ''pozornici'', a Jelkina družba turista razbija i ono malo kontinuiteta preostalog od Držićeve priče pa kad prvi sramežljivi smijeh čuješ nakon Dorisinog spominjanja pedevea i otkriješ da je i kopun ostavio Pometa i odlepršo u Bitange, shvatiš da je vrag odnio šalu. Ne znaš više jesu li tri velika crvena kvadrata na skeli tek znak da se tu krije kazin ili da je cijela Hrvatska postala kazin? Izdržo sam uru vremena i shvatio da te večeri tu neće bit čarolije Držića, ni Rima, već da je sve skupa ekstremna provokacija kojom se željelo pokazat da Dundo pa i same Igre više ne stanuju tu. Dubrovnik je krenuo nekom drugom rotom, u njemu više nema mjesta za Igre pa ni za Držića. Jedina koliko toliko prihvatljiva dramska pozornica na otvorenom ostao je đardin muzičke škole iako se i tamo izvođači trebaju nadmetat sa sve intenzivnijom urbanom bukom. Ma koliko se trudili i nastojali uz sve življi i bučniji grad u ljetnim mjesecima smjestit i Igre na dubrovačke placete, ulice, skaline i tvrđe, za njih jednostavno tamo više nema mjesta i toliko nužne tišine. Dundo je u poruci bio nastavak otvaranja na kojima se pokušavalo nježno upozorit na prostorni problem održavanja Igara. Zaludu su glumci na otvaranju dobili ključe od Grada, nakon ovog Dunda svima je jasno da se oni jednostavno ne osjećaju dobrodošlima. Još jedna dubrovačka falsitat. Istovremeno dok nas ministar turizma hvali izjavljujući da ''Dubrovnik pokazuje kako se gradi turistički proizvod'', izvođači ovogodišnjeg Dunda na 65. Igrama nedvosmisleno i snažno poručuju da nam isti taj turizam ubija i Grad i Igre. Možda je ovo posljednja prilika za poslat snažnu poruku o nužnosti odgovora na pitanje kakve nam trebaju i da li nam uopće trebaju Igre. Nadam se da su oni kojih se to tiče shvatili da ovo nije bila simpatična za!ebancija s Držičevim tekstom na suvremene teme već da smo došli do točke iza koje neće biti povratka. Stoga opraštam razbucanog, ispremješanog pa čak i izriganog Držića jer namjera ovogodišnjeg Dunda nije bila doživljaj već poruka. Poruku sam shvatio već nakon uru vremena i možda bi bilo najbolje da su je shvatili i ostali gledatelji pa pomalo napustili izvedbu i na taj način pomogli izvođačima prenijet poruku onima koji trebaju odlučit oće li uopće više bit pravoga Dunda na dubrovačkom kamenu? P.S. Naivni kakvi već jesmo, vodili smo Pepa i Rinu na njihovu prvu predstavu od Igara. Na koncu, Pepov komentar je bio da nije ništa 'skonto'. !ebo ga ćaća bosanski! |
- 22:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||