Seksi djevojchice ne nose tange...

Jučer sam bila sretna…
…jer sam ofarbala kosu i po prvi puta je boja na mojoj glavi bila slična onoj na kutiji…
…jer je blizu vikend kada ću i u subotu i u nedjelju ići van…
Danas sam nervozna i tužna…
…jer na radiju ne svira Mr. Tambourine Man…
…jer je petak, a petkom ne idem van…
…jer ne znam što bih sa sobom…
…ali najviše, jer razmišljam, jer analiziram.
Da sam glupača bez mozga i mogućnosti razmišljanja, bila bih sretna. Bila bih jedna od onih vječito veselih ljudi kojima je čaša uvijek napola puna, smiješila bih se i bezbrižno hopsala kroz život.
Ali nisam. I ne mogu biti. Jer se zapravo ne podnosim. Ne volim biti u društvu, ali kada sam ostavljena sama sa sobom, još je gore. Tada mislim o sebi, o pogreškama, pogreškama i pogreškama koje sam učinila. I ta osoba koja me gleda iz ogledala mi se nimalo ne sviđa i ne volim je vidjeti.
Jer je kontradiktorna. Nesređena. Disfunkcionalna. Izgubljena.
Često jedno misli, s drugo govori i čini.
Nije sposobna razgovarati o sebi.
Teško se otvara.
Zajedljiva je.
Ironična.
Često bezobrazna.
Njene su šale neukusne.
Kada je ozbiljna, deprimira sve oko sebe.
Vikendom je pokušavam ušutkati i zatupjeti alkoholom, sve dok sve misli ne umru i ostane samo praznina i tišina. Ali ne uspijeva uvijek. Ponekad se umjesto praznine javi tuga i usamljenost, pa hodam gradom i plačem, ili mislim o smrti.
O Virginiji Wolf koja je ušetala u rijeku s kamenom u džepu.
O Hemingwayu koji si je raznio glavu puškom.
O Jesenjinu koji je pisao oproštajno pismo vlastitom krvlju.
I mislim…da imam više novaca, već bih bila teški ovisnik o drogama i ne bih imala čime misliti jer bi mi mozak bio uništen, i tada bih zaista bila prazna i tupa. I na neki čudan, zajeban i uvrnut način možda čak i malo sretna. Samo mrvicu.
I slijedila bih svog Tambourine mana kuda god pošao…

lilit

Pogledala sam film Donnie Darko. Očarana. Zadivljena. Impresionirana. Mogla bih nastaviti nizati riječi...ali neću.
Svi oni koji niste gledali film definitivno ga pogledajte.
I šećer na kraju je bila pjesma Mad world...Očarana tom pjesmom prije nekih 4 godine kad sam je prvi put čula, tad sam još bila srednjoškolka što je zamišljeno gledala kroz prozor i ispisivala riječi pjesme po bilježnici dok je njen omiljeni profesor fizike nije opomenuo i zabilježio da će sljedeći put morat odgovarat jer ne prati što on govori...hm, da...bili su to dani...
A za sve one koji su film gledali jeste li znali ove podatke?!
• Film je snimljen u 28 dana, točno onoliko koliko Donnie ima za spašavanje svijeta.
• Za vrijeme telefonskog razgovora iz zračne luke prije povratka Donnijeve majke, najava u pozadini kaže da let 2806 polijeće s izlaza 42 u 12 sati. Iste brojeve na početku otkriva Frank, kao vrijeme koje je preostalo prije kraja svijeta: 28-06-42-12.
• Automobil koji Donnie susreće za vrijeme vožnje biciklom na početku filma je isti kao onaj koji kasnije vozi Frank.
• Čovjek u crvenom odjelu, kojeg Donnie i Gretchen zatječu kako ih promatra, je agent koji promatra članove obitelji povodom bizarne nesreće s motorom zrakoplova.
• Ulogu Elizabeth Darko, Donnijeve sestre, igra Maggie Gyllenhaal, sestra Jakea Gyllenhaala.
• Lingvist koji je rekao da je cellar door najljepša sintagma u engleskom jeziku je J.R.R. Tolkien.

I kliknite obvezno na ovu stranicu donnie darko


ISIS

Drunk on immorality, valium and cherry wine
Coke and ecstasy, you're gonna blow your mind

It seems to last for hours, it seems to last for days.............
Zivciraju me ovakve situacije, ovakvi trenutci kada jebeno ne znam sta bi sa sobom... Osjećam se tako usrano, Jebeni nemir mrzim ga...Ne mogu vise bit sama sa sobom, prebolno je osijecati ovakvo sranje. Fizicki sve je u redu, ali jednostavno zivcira me to sto sam ja osudena sudjelovati u raspravama sama sa sobom, Ne znam sto zelim, sudaram se sama sa sobom, sijecem sama sebi misli, mrzim samu sebe, i mrzim to sto se mrzim jer ne znam zasto se mrzim...Mozda sam presla svoju granicu, mozda sam ju pomakla za jedan bolan centimetar... Mrzim samocu, voljela bi da nisam tako sama, Mrzim dijeliti sebe sa svojim demonima. Voljela bi da mi zazvoni telefon... Opet sve je relativno, Predmet mog obozavanja je cisto, sirova sjebanost...ali opet «mozda covjek svoje obozavanje nikada ne bi smio izreci rijecima»...


Kali

Ne volem Božić. Ne zbog samog Božića...
Već zbog onog u što je on pretvoren.
Sve je prenapuhano...
Divno obiteljsko ozračje, mir , ljubav, veselje...
I svi smo sretni i svi uživamo i ne znam što ne.
A istina ne pravi buku, zar ne?

Znam samo da mi je muka.
Muka od svega.
Muka od pretvaranja.
I možda sam pukla.
Možda.

Ne isključujem tu mogućnost.
I možda sam previše kritična i možda bih mogla biti manje sarkastična to the ones who i love.

I Kali će mi oprostiti nadam se na jučerašnjoj meni....Nadam se da je shvatila da se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme i osjetila moje otrovne žalce, onako kako samo ja znam...
Sorry i ono što si mi darovala ocrtava moju dušu sada i na izvanjski način

I hvala ti i oprosti još jednom...

I svima onima koji slave Božić...

Sretan vam Božić, pronađite onaj mir u sebi koji ja nikako ne mogu, budite mi sretni, zdravi i ljubite...jer Isus je prije svega propovijedao ljubav

A ja ću biti tu negdje na periferiji,sa pokidanim slušalicama u ušima...i gledati u daljinu na onoj hladnoći koja je nekad davno bila i jača...i možda je to tračak zadnje nade, tračak cenzuriranog sunca...who knows...
Uživat ću na samo meni svojstven način...
I oslijepit ću kad ugledam istinu što je lebdila sve ove trenutke,
Jer će svjetlost biti prejaka nakon one silne tame...

Dan je dobar ako se probudim sa pjesmom u glavi...................Danas nije jedan od takvih dana.....
Zasto sam ja nesretna.............pa zato sto cujem tisinu...................
Svijet bi bio lijep kada bi svi imali svoje proklete pjesme u glavi,
kada na ulici ne bi bilo krepanih macaka,
kada se prokletnici ne bi umjetno smijali,
kada ne bih cula ni vanjske ni unutarnje glasove,
kada bi potoci krvi postajali plavi,
kada bi brutalnost i sirovost zivota na ljudskim licima izazivali smijeh,
kada ne bi bilo jebenog zanosa,
kada bi zanesenjaci vladali........................
Postavlja se pitanje mogu li biti sretna i bez jebene pjesme u glavi.............
Ne ........to nije moguce... tada bi cula tisinu.........


Kali

Samotnjak sam. Mogu provesti dane bez da razgovaram s ikim. Ne volim beznačajne razgovore koji se svode na prežvakavanje tračeva i ogovaranje zajedničkih (ne)prijatelja. Kada razgovaram, želim saznati nešto o drugoj osobi, ustanoviti koliko mi je slična, razmijeniti ideje.
Cinik sam. Mislim da ovaj svijet ne valja, da samo tonemo dublje i dublje u živo blato i da se nikada nećemo izvući. Kod mene nema ružičastih naočala, shvaćam da je svijet šahovska ploča, a mi ljudi samo figure. Netko moćan vuče sve poteze.
Moj život je rutina. Tijekom tjedna idem na faks ili gledam TV, nalazim se s istim ljudima i vodim jedan te isti razgovor iznova i iznova. Svake subote izlazim s dvjema prijateljicama koje su slične meni, uvijek na isto mjesto. Gotovo da već znamo redoslijed pjesama. I zato sjednemo u separe, razgovaramo o ispraznosti svega i pijemo. Pijemo karlovačko. A ja uz to i pušim, lančano, sve dok me ne zabole pluća, a pogled mi se zamagli. Sve dok ne otupim. Tek tada mogu podnijeti svakodnevicu. Poslije dođu dečki. Onda se zafrkavamo i smijemo, a poslije teturajući idemo kući, svaka u drugom pravcu, svaka sama za sebe.
Depresivna sam. Ponekad plačem bez razloga, sjedim u sobi i pokušavam dokučiti smisao svega, ali ga ne nalazim. Ponekad se sve čini tako crnim da pomišljam na samoubojstvo. Već sam nekoliko puta sjedila na krevetu iza zaključanih vrata s žiletom pritisnutim o zapešće, ali nikad nisam zasjekla. Nikad ni neću. Prevelika sam kukavica.
Student sam. Prva ponavljačka godina engleskog i njemačkog jezika i književnosti u Osijeku. Prokleta bolonja, sve je upropastila! Mrzim kolokvije, učenje glupih, nepotrebnih činjenica, mrzim ispite za koje se gradivo jednostavno ne može naučiti, mrzim zatucane profesore koji ne čitaju testove nego ih ocjenjuju na sreću, i one koji ruše studente iz čistog gušta. I mrzim njemački jezik.
Putnik sam. Svakog dana vozim se autobusom u Osijek. I obožavam to. To je zapravo jedna od rijetkih stvari koje volim činiti. Voziti se u busu, sjediti pored nepoznatih osoba i ne komunicirati s njima, ne znati ništa o tome tko su oni zaista. Volim sjediti na kolodvoru i smrzavati se, čekajući da autobus koji kasni konačno stigne i pritom promatrati ljude oko sebe, zamišljati njihove živote, svakodnevicu, obitelji i probleme, pogađati kakvi su zaista.
Ateist sam. Mislim da ne postoji ništa osim ovoga života koji živimo i da se poslije smrti samo pretvorimo u hrpu truleži i hranu za crva. Nema raja, pakla, anđela i svih tih stvari. Tužno je to zapravo, nemaš se čemu nadati kad tako misliš, ali eto…Nije da inače nisam pesimistična.
Inertna sam, spora, lijena, bezvoljna, nemam cilja ni aspiracija, ne želim ništa, već samo da me puste na miru. Volim slušati Janis Joplin, Boba Dylana, Brucea Springsteena, Gibonnija, Jamesa Blunta, Saru Thom, Nirvanu, HIM, Bon Jovi, Green Day, RHCP. Volim gledati film «Kosa» i maštati o Woodstocku i hipijima. Volim čitati Tolkiena i J.K.Rowling, i Deavera, Grishama i Salingera, i Jesenjina, Rimbauda, Baudelairea, i Wildea. I mnoge druge. Volim biti pijana i pričati gluposti, hodati gradom bez cilja i pokisnuti do kože, pušiti cigarete pred faksom i kritizirati profesore, volim biti glasna, ne odobravati gluposti, protiviti se standardima. Volim biti drukčija od drugih.
Nestrpljiva sam, ne podnosim glupost, predrasude ni rasizam, ne toleriram škrtost ni ljude koji od mene prave budalu. Smetaju me glasne, praznoglave plavuše koje samo misle na dečke i izlaske i ne znaju razgovarati o pametnim stvarima i umišljeni zatucani tipovi, i veliki vjernici koji oglašavaju svoju vjeru na sva zvona i uredno odlaze na sve mise, a u stvarnosti su zatucani, zli i prepuni predrasuda. Ne volim malene, konzervativne sredine, guše me pravila lijepog ponašanja i tabu teme. Dosađuje mi uvijek jednaka svakodnevica i isti ljudi na istim mjestima i stalnost, užasna stalnost.

Lilit

Ujutro ustaneš na lijevu nogu i mrziš cijeli svijet...do podne kažeš svakom što ga ide,po podne se posvađaš sa starcima...i onda izađeš van...
i sve nekako nestane, ispari...sva ta negativnost koja te okruživala taj dan...
i znaš da to samo malo osoba u tvom životu može postići...
i ti si bila baš s jednom od tih na kavi...
I drago ti je što postoji u tvom životu.
Predivno.prekrasno.
I ti ne želiš biti bezobrazna prema toj osobi. Ne, ni najmanje. Ali je to u tvojoj srži, biti bezobrazan.
I ti ne kažeš ono što sigurno misliš.ne, ti šutiš, po običaju.
I u tom trenu mrziš se zbog toga.
Zar bar jednom ne možeš odbaciti masku?
I ti se nadaš da ta osoba ipak shvaća, da je to tvoj obrambeni mehanizam.


I žao ti je.
I ne shvaćaš se.
I ipak ti je drago što bar ta osoba nije ista kao ti.
Bilo bi to strašno.
I ta osoba kaže da je nesigurna.
I ti se iščuđuješ, a istina je da si ti još gora, jer ti to ne želiš priznat.
I zapravo shvaćaš da nije ni čudo što se ona tako osjeća uz tebe
Jer ti si emocionalno disfunkcionalna.

I promjene su nužne, ali ti se ne odlučuješ na taj korak.
I povlačiš se u svoje odaje.
I osjetiš kako te peku oči od neproplakanih suza jer ti ne možeš više ni plakat.
Jer znaš da to više nije ni vrjedno.
Jer ti se nećeš promijeniti.
I izgubit ćeš se opet u vrtlogu svojih crnih misli.
I spavat ćeš na hladnoći, a ta hladnoća neće biti ni usporediva s onom u tvojoj biti.
I samo će rijetki srušiti tu blokadu u tvojoj glavi.
I samo će rijetki shvatiti tebe, kad se već ti ne shvaćaš.
I ja ću Samo reči da si ti jedna od njih.
Jer ti si ipak uspjela.
Hvala ti!

Ja sam opet negdje izgubljena između svjetova u kojima živim.
Izgubljena u vlastitim mislima.
Izgubljena u svijetu kojeg sam sama stvorila.
I ne činim ništa.
Samo gledam.
Gledam kako sve prolazi pored mene
A ja nemam snage pružiti ruku, ja nemam snage napraviti korak.
Ja samo stojim i gledam.
I propadam...sve više i više.
Smanjujem se.
Postajem bezlična masa svih onih koje sam toliko mrzila.
Postajem jedna od njih.
I plačem.I vrištim. Iznutra.
I nitko ne čuje, moj krik je preslab.
I odlazim
U ponor vječne tame.
Čak ni riblja čorba ne može više da me nasmije.
Koja dopire iz zvučnika...

''avione slomit ću ti krila
da ne letiš ona bi tu bila
joj ako ti uhvatim pilota
lišit ću ga njegova života''

lažem...ja se ipak smješim.ipak su uspjeli.
Ma tko kaže da nas jedna pjesma ne može izvući iz sivila i ništavila u koje svakodnevno upadamo?!
Ma nije ni važno.jedna pjesma i na tren zaboravljam sve ostalo.

Isis