Seksi djevojchice ne nose tange...

Jučer sam bila sretna…
…jer sam ofarbala kosu i po prvi puta je boja na mojoj glavi bila slična onoj na kutiji…
…jer je blizu vikend kada ću i u subotu i u nedjelju ići van…
Danas sam nervozna i tužna…
…jer na radiju ne svira Mr. Tambourine Man…
…jer je petak, a petkom ne idem van…
…jer ne znam što bih sa sobom…
…ali najviše, jer razmišljam, jer analiziram.
Da sam glupača bez mozga i mogućnosti razmišljanja, bila bih sretna. Bila bih jedna od onih vječito veselih ljudi kojima je čaša uvijek napola puna, smiješila bih se i bezbrižno hopsala kroz život.
Ali nisam. I ne mogu biti. Jer se zapravo ne podnosim. Ne volim biti u društvu, ali kada sam ostavljena sama sa sobom, još je gore. Tada mislim o sebi, o pogreškama, pogreškama i pogreškama koje sam učinila. I ta osoba koja me gleda iz ogledala mi se nimalo ne sviđa i ne volim je vidjeti.
Jer je kontradiktorna. Nesređena. Disfunkcionalna. Izgubljena.
Često jedno misli, s drugo govori i čini.
Nije sposobna razgovarati o sebi.
Teško se otvara.
Zajedljiva je.
Ironična.
Često bezobrazna.
Njene su šale neukusne.
Kada je ozbiljna, deprimira sve oko sebe.
Vikendom je pokušavam ušutkati i zatupjeti alkoholom, sve dok sve misli ne umru i ostane samo praznina i tišina. Ali ne uspijeva uvijek. Ponekad se umjesto praznine javi tuga i usamljenost, pa hodam gradom i plačem, ili mislim o smrti.
O Virginiji Wolf koja je ušetala u rijeku s kamenom u džepu.
O Hemingwayu koji si je raznio glavu puškom.
O Jesenjinu koji je pisao oproštajno pismo vlastitom krvlju.
I mislim…da imam više novaca, već bih bila teški ovisnik o drogama i ne bih imala čime misliti jer bi mi mozak bio uništen, i tada bih zaista bila prazna i tupa. I na neki čudan, zajeban i uvrnut način možda čak i malo sretna. Samo mrvicu.
I slijedila bih svog Tambourine mana kuda god pošao…

lilit