utorak, 05.12.2006.

avione, slomit ću ti krila

Ja sam opet negdje izgubljena između svjetova u kojima živim.
Izgubljena u vlastitim mislima.
Izgubljena u svijetu kojeg sam sama stvorila.
I ne činim ništa.
Samo gledam.
Gledam kako sve prolazi pored mene
A ja nemam snage pružiti ruku, ja nemam snage napraviti korak.
Ja samo stojim i gledam.
I propadam...sve više i više.
Smanjujem se.
Postajem bezlična masa svih onih koje sam toliko mrzila.
Postajem jedna od njih.
I plačem.I vrištim. Iznutra.
I nitko ne čuje, moj krik je preslab.
I odlazim
U ponor vječne tame.
Čak ni riblja čorba ne može više da me nasmije.
Koja dopire iz zvučnika...

''avione slomit ću ti krila
da ne letiš ona bi tu bila
joj ako ti uhvatim pilota
lišit ću ga njegova života''

lažem...ja se ipak smješim.ipak su uspjeli.
Ma tko kaže da nas jedna pjesma ne može izvući iz sivila i ništavila u koje svakodnevno upadamo?!
Ma nije ni važno.jedna pjesma i na tren zaboravljam sve ostalo.


Isis

- 19:56 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Design by Jovianne||Photo by Brooze