"He'll give you everything, everything you want, just not his heart," they told her. She never believed them.
Lucius Malfoy
Emotions were for the weak, weren't they? So when exactly did things start changing?
Eliza Romanov
She believed in happiness and love, but in the end things never have fairy tale ending.
Artemisia Macmillan
May-born witches will marry Muggle. Who'd guess it was true.
Arachne Macmillan
She promised herself she'll get back to everyone who hurt her. It was just matter of time.
Helena Flint
It was never her intention to do things, she did. They were wrong, she admits it.
Alecto Carrow
Being the most loyal or faithful, didn't help when the end came. Some people just don't care.
Annabell Glitth
She had everything, the love, the life, but things went wrong, and she had to pay.
Lucille Ellwood
She was just a temporary replacement and was well aware of that. However things change.
Lysandra Malfoy
The best of the best, she never had flaws. To everyone she was perfect, while suffering inside.
Vladimir Dimitrovski
When he saw her, the world turned upside down and time stopped. Why couldn't he be better?
William Nott
Best friends forever as they say. Or perhaps that there's no friendship between a wizard and a witch?
O Fortune....
O Fortune, like the moon
stands constantly changing,
ever waxing or waning.
Hateful life now oppresses
and then soothes as fancy takes it.
Poverty and power,
it melts them like ice.
Fate - monstrous and empty,
you whirling wheel,
stand malevolent,
well-being is vain and always fades to nothing,
shadowed and veiled
you plague me too.
Now through the game
I bring my bare back
to your villainy.
Fate, in health and virtue,
is against me driven on
and weighted down,
always enslaved.
So at this hour without delay
pluck the vibrating strings.
Since Fate strikes down
the string man,
everyone weep with me!
Poglavlje XII: The honeymoon, the greatest thing of all. Yeah, right
subota, 25.04.2009.
Mature content warning!
I izvinjavam se ako ovaj post ne liči ni na šta. Ponovo sam u čudnom raspoloženju.
I Mea Culpa. Nisam najsigurnija koliko odgovara, ali mi se sviđa.
------------------------------------------
25. kolovoz, 1973. Godine, 16:53 časa
Zabava je bila nešto na šta nije obraćala previše pažnje. Izgubila se u broju plesova koje je otplesala, jer nije željela da se sjeća ovog dana. Sve je trebalo biti tako sretno, svi su se smijali, svi su pričali, svi su djelovali toliko prijateljski natrojeni. Prezirala je to.
Plesala je dok je noge nisu zaboljele. Plesala sve je do onog trenutka dok niko više nije imao snage da se digne na noge i otpleše posljedni ples. A zajedno sa plesom je došlo je i piće. Popila ga je previše, i bila je savršeno svjesna toga. Da, odlučila je, da je ovo bio savršena prilika da proba očev vlastiti lijek. Sada je shvatala na kojem je principu radio. Jednostavno prestaneš obraćati pažnju na svijet oko sebe. Savršeno.
Sjedila je u stolici, teško dišući. Ovo je bio prvi put da je stala sa plesom. Lucius je sjedio pored nje, idilično jedući nešto sa tanjira. Nije obraćala preveliku pažnju. Pozvala je obližnjeg vilenjaka da joj donese još jednu času viskija.
„Ne misliš li da si malo pretjerala sa pićem?“ Eliza je sjela pored nje, tiho govoreći, trudeći se da ne izgleda zabrinuto.
Lucius je tiho ustao, i prihvatio poziv na ples od Helene. Veronica ga je gledala kako odlazi, izdišući.
„Kako si uspjela primjetiti?“ Napokon se okrenula prema svojoj prijateljici. Eliza ju je gledala svojim plavim očima, dok joj se čelo naboralo. Primila je Veronicinu ruku između svoje dvije.
„Kako neću? Ne sjećam se kada sam te zadnji put vidjela da toliko piješ bilo koje piće. I pored toga djeluješ opuštenije.“ Rukom je pokazala na način na koji je sjedila u stolici. Veronica se istog trenutka ispravila i pogledala ispred sebe.
„Uredu sam“, rekla je, izvlačeći svoju ruku iz Elizinih.
Eliza je samo zatresla glavom. „Nisi, nemoj mi lagati!“
Istog trenutka Veronica ju je ljutito pogledala. „Šta ti znaš o bilo čemu? Uživaš bez ikakve obaveze, možeš biti sa bilo kim. Nemoj se praviti da me razumiiješ. Ne znaš ti ništa!“ Ustala je sa stolice, i krenula prema ljuljašći. Mjestu gdje je prvi put upoznala Luciusa, ali je taj mali detalj zaboravila. Samo se sjećala kada je tu provodila sretne trenutke.
Čula je nečije korake iza sebe. Znala je da je to Eliza. Željela je da nešto vikne, ali je shvatila da je već napravila dovoljno scene. Jedva je čekala da pobjegne odavdje. Odahnula je, kada je ugledala ljuljačku, zakačenu za granu hrasta. Požurila je prema njoj.
Jedva je uspjela jesti na nju. prokleta vjenčanica je bila previše velika da bi lijepo sjela. Čim se okrenula, vidjela je Elizu kako stoji, a iza nje, goste koji su se još uvijek zabavljali. Lucius je i dalje plesao sa Helenom, ni ne obraćajući pogled na nešto drugo. Samo vi uživajte. Luciuse, ni ne primjećuješ gdje sam.
„Zašto si me pratila?“, vratila je pogled prema Elizi, koja je sada držala ruke na kukovima, i ljutito gledala Veronicu.
„Zato što me brineš.“ Otpuhnula je pramen kose. „Nikada te nisam vidjela da se ovako ponašaš, iako nitko to nije primjetio, ali uskoro hoće. Neću se praviti da te razumijem, ali Veronica ne mislim da je pijenje dobar način da se riješe probleme. Sama si to rekla!“
„Onda mi ti nađi drugi način!“, očajnički je rekla Veronica, nogama se otiskujući sa tla. Osjetila je kako će uskoro početi plakati. To je bila posljednja stvar koju je sada trebala. Zabacila je glavu i zatreptala nekoliko puta, nadajući se da će suze nestati jednako brzo kao što su se i pojavile.
Čula je da je Eliza pozvala Bonnie, i vidjela je da se vila pojavila, ali nije znala šta ju je Eliza zamolila. Željela je da vikne Elizi kako nema pravo da koristi njenu vilu, ali je shvatila da se ponašala previše djetinjasto. Eliza nije bila kriva ni za šta.
Negdje u pozadini je osjetila tupu bol. Prošlo je toliko dugo od kada ju je glava zadnji put boljela. Nekada je bilo savršeno osjećati bol. Ona je tu bila da bi te podsjetila da si zapravo živ.
Bonnie se ponovo pojavila sada noseći nekakav napitak u ruci. Čisto iz radoznalosti, Veronica se zaustavila. Bila je sigurna da je tim potezom zauvijek uništila cipele.
U nekoliko koraka Eliza joj je prišla, pružajući napitak.
„Popij to.“ Naredila joj je. Veronica je pružila ruku i uzela napitak, i onda upitno pogledala prema Elizi.
„Za šta je ovaj napitak?“
„Jedan jako efektan napitak. Poništava sav uticaj pića“,
Bez daljnih pitanja, otvorila je malu bočicu i popila sve što je bilo napitka. Iskreno napitak je bio grozan, ali se rijetko tokom svog života sretala sa napicima koji su zapravo imali normalan ukus, naravno izuzimajući otrove.
„Šta je ovo?“ Uspjela je reći, nakon što je nekoliko puta progutala pljuvačku, pokušavajući se riješiti ukusa. Eliza se samo nasmijala.
„I je li djeluje?“
„Mislim da da“, rekla, ustajući sa ljuljaške.
Eliza ju je zagrlila. „Sljedeći put, nemoj piti. Budeš stvarno grozna.“
Klimunala je glavom. nije imala dovoljno snage da obeća bilo šta Elizi. Znala je da ovo sigurno neće biti zadnji put da se napila.
„Baš ti hvala na savj-„ U pola rečenice je bila presječena Lysandrinim iznenadim dolaskom. Čim ju je ugledala, Lysandra ju je prostrijelila pogledom. U tom trenutku zahvaljivala je sveogućem Merlinu koji je spriječio da je pronađe u relativno pijanom stanju.
„Svuda sam te tražila! Šta radiš ovdje? Nema vremena za sentimentalne gluposti. Moraš se pripremiti!“, Lysandra ju je zgrabila za ruku. Veronica je osjetila nokte kako joj bodu kožu.
„Za šta se moram pripremiti?“, Veronica je upitala, pomalo zbunjena Lysandrinim nenadanim dolaskom, i grubošću kojom je postupala.
Umjesto odgovora dobila je samo jedan pogled od Lysandre koji je govorio, ti si poludila djevojko. Pogledala je prema Elizi, koja je hodala pored njih. Medeni mjesec, idiote!, obavjestila ju je, a Veronica je poželila o trenutku da se udari po čelu. Pa naravno, nije još kraj.
To je bio samo jedan mali detalj na koji je potpuno zaboravila, jer je cijelo vrijeme bila u potpunosti zaukpljena činjenicom da je željela da se vjenčanje što prije završi.
Kako su se približavala zabavi, Lysandra je pustila njenu ruku. Na zabavi je još uvijek bilo dosta gostiju, iako je to Veronici to bilo relativno čudno, ali onda zar ih nije bilo i prije nekoliko minuta? Kako su mogli propustiti šansu da besplatno jedu i piju koliko ih volja.
„Veronica, čekaj!“, čula je glas iza sebe, koji je prepoznala kao Arachnin. Zaustavila se, i onda polako okrenula.
„Da?“, upitala je. Bacila je jedan brz pogled prema Lysandri, koja je samo gledala u nju, iako bi se Veronica mogla kladiti da je željela prevrnuti oči. Ponovo je pogledala Arachne, kojoj su se sada pridružila njena sestra blizanka, zajedno sa Alecto i Helenom.
„Željele smo se pozdraviti“, rekla je Artemisia, prilažeći joj. Veronica je pretpostavila da je ovo bio trenutak kada ju je trebala zagrliti, ali to stvarno nije željela raditi u sred zabave.
Klimnula je glavom, lagano se smiješeći. „Ne, ovdje. U kući.“
**
Stvarno nije shvatala zašto ju je Lysandra požurivala kada su kovčezi već bili spakovani, a putoključ tek namješten pola šest. A presvlačenje nije uopšte trajalo dugo. Sada je bila obučene u laganu ljubičastu haljinu. Bila je sigurna da nikada više neće obući bilo šta u toj boji. Ali barem je imala sada vremena se oprostiti od svojih prijateljica.
„Vidimo se uskoro!“, rekla je Artemisia, nakon što joj je dala najtopliji zagrljaj koji je mogla dati. Veronica se osjećala nekako hladno poslije njega.
„I duguješ nam bal kada se vratiš“, rekla je Arachne, prijeteći prstom. Onda se samo nasmiješila i zagrlila je. Veronica je bila sigurna da je ovo jedini put kada je vidjela sve svoje prijateljice tako opuštene. Pa dobro, osim Helene, ali nije joj posvećivala preveliku pažnju.
„Da, naravno. Bal je najvažniji“, nije znala odakle je smogla dovoljno snage da odgovori sa nečim smislenim.
Jedina Alecto nije djelovala ni tužno ni sretno. Zagrlla ju je, ali nije rekla ništa, i Veronica je znala da je nešto muči, ali sada je nije bilo previše briga za tuđa osjećanja. Naposlijetku, ovo je bio njen dan. Nadala se da nešto nije bilo ozbiljno.
Pogledala je prema Heleni, i njenim smešim očima, koji su odmjeravale. Helena joj je prišla i ispružila ruke da je zagrli. Nije imala izbora osim da prihvati. Osjetila je Helenine usne nedaleko od svog uha. Ovo još nije gotovo.
Elizu je samo pogledala. Obje su klimnule glavom.
„Nedostajat ćeš mi!“, rekla je Eliza, prekrštajući ruke preko grudi.
Veronica je krenula reći 'I ti meni', ali je shvatila da Eliza nije jedina u sobi.
„I vi ćete meni nedostajati.“
Vrata sobe su se otvorila, i Lucius se pojavio. Udahnula je duboko, ili je barem pokušala. Iako je promjenila haljinu u nešto jednostavnije, i dalje je tu bio korzet, jako čvrsto zavezan.
Uzela je kaput koji je bio prebačen preko stolice i krenula prema vratima. Čula je komešanje iza sebe, i znala je da će biti tu sve dok ne nestane u sekundi. Nije se radovala putovanju putoključem. Bilo joj je jednako mučno kao i aparacija, ali su postojale neke stvari koje je morala uraditi.
Lucius ju je kao i obično uzeo za ruku, i zajendo su krenuli prema dnevnom boravku. Tokom tog kratkom puta, nisu razmjenili ni riječi. Veronica se nikada u svom životu nije osjećala čudnije. Hodala je sa muškarcem kojeg je jedva poznavala, i koji joj je bio muž, i koji joj se sviđao. Bila je potpuno sigurna da će pričati, ali nisu. Cijeloga dana nisu izmjenili ni riječi. Težina tišina se mogla opipati. Željela je reći nešto, ali nije djelovalo kako treba. Mogla je noći provesti birajući riječi koje će reći, i opet ih ne bi smjela reći.
Tišina nije bila loša, ali ovakva vrsta tišine? Prezirala ju je. Jedva je čekala da se ovaj dan završi. Možda i nije.
Bila je izgubljena u svojim mislima, kranje nesigurna u ono što je željela. Bila je rastrgana na dvije strane. Samo se nadala da će uskoro pronaći pravu stranu. Ovako, nije mogla još dugo izdržati.
U dnevnom borakvu je bila dočekana sa jako puno ljudi. Neke od njih nije znala. Njihovi pogledi su ih pratili, kao strvinari koji su tražili hranu. Trudila se da se ne trzne.
Na stolu ih je dočekala prazna konzerva. Ugrizla se za usnicu da bi spriječila smijeh.
„Evo nas“, rekla je Lysandra prilično glasno sklapajući ruke. Onda je pogled podigla prema njima. „Dotaknite putoključ. Trebao bi se aktivirati za nekoliko trenutaka.“
Lucius ju je uzeo, i prinjeo tako da bi je i Veronica mogla dotaći. Našli su se lice u licu prvi put nakon vjenčanje. Nešto u očima mu je bilo drugačije...
Nije imala vremana da shvati šta. U trenutku je bila povučena, da u brzinu nije shvatila šta se desilo. trebalo je samo da vidi kovitlanje boja oko sebe da shvati šta se dešava. Osjetila je kako se sva hrana u njenom stomaku okreće. I u nekoliko treptaja, boje su se prestale okretati, a Veronica se našla u nekoj, bogato ukrešenoj sobi.
Malo je zateturala, ali ju je Lucius uspio zaustaviti. Oslonila se na njega, i udahnula. Soba se prestala okretati.
„Hvala“, rekla je, prinoseći ruku na čelo. Prije nego što je Lucius uspio odgovoriti, vrata sobe su se otvorila, a mali čovjek sa brkovima je ušetao u sobu.
Iako je bio mali i nizak, sa pozamašnim stomakom, uspio je ušetati u sobu, a da to ne djeluje kao geganje. Čim ih je ugledao kako stoje zajedno, ruku pod ruku, osmjehnuo se, i Veronica je ugledala jedan zlatni zub.
„Dobrodošli!“, uzviknuo je, šireći ruke. „Očekivali smo vas! Tako mi je drago gospodine Malfoy što ste došli ovdje!“
Čovjek im je prišao, i rukovao se sa Luciusom. „Ovo mora je da je gospođa Malfoy!?“
Naziv gospođa Malfoy je pokrenuo još jednu buru misli, ali sada nije imala vremena da ramišlja i pokušava shvatiti svaku od njih. Jedino što je znala, da je to zvučalo jako čudno, i da će joj trebati vremena da se navikne.
„Da, da. Gospodine Bartoli, ovo je moja supruga Veronica.“, brzo je rekao Lucius.
Veronica nije mogla suspregnuti iznenađenje. Lucius je djelovao... prijateljski? Da li je to bilo moguće? Morat će se navići i na to. Njegove promjene raspoloženja i maski je bio nevjerovatan. kao onih nekoliko trenutaka koje je bilo potrebno da bi se uništio jedan napitak.
„Veronica, ovo je gospodin Bartoli, vlasnik ovog hotela.“
Pružila je ruku. „Drago mi je, gospodine.“ Prihvatio je ruku, i dao brz poljubac. Onda se okrenuo i rekao nekoliko riječi na italijanskom mladiću koji je stajao pored vrata. bio je toliko prosječan da ga Veronica nije ni zamjetila pored Bartolija.
Željela je znati šta je rekao, ali nažalost nikada nije naučila italijanski, iako joj je majka dolazila iz Italije. Jako čudno, kada je sada gledala na to.
„Pratite me“, rekao je Bartoli, rukom pokazujući prema vratima, i lagano se klanjajući.
Zajedno su krenuli prema vratima, dok je Bartloli hodao ispred njih, rijetko se okrećući.
Hodnik kroz koji su trebali proći je umjesto ukrasa na zidovima zapravo bio ukrašen sa jako mnogo vrata, sa svake strane. Veronica je pretpostavila da su te sobe služile za dolaske, iako nije mogla vjerovati da je zaista toliko soba bilo potrebno.
Iako je na početku djelovao kao kratak, imala je osjećaj da je svakim korakom postajao duži. Ali je ipak uživala hodajući njime. Nije bio klaustofobičan. Obojen u žuto, sa jakim osvjetljenjem, uopšte nije imala takav dojam.
Pogledala je prema Luciusu, ali on ništa nije primjetio. Gledao je pravo, na prvi pogled bi djelovao kao da gleda Bartolija, ali bi se Veronica smjela opkladiti da se zapravo osjećao neugodno.
I napokon su uspjeli doći do stepenica. Upoređujući sa onim u njenom domu su bile nešto uže, ali i dalje je njima sigurno moglo proći na desetine ljudi.
Kada se popela na prvi sprat, tek tada ju je dočekao pravi dokazu luksnuznosti ovog hotela. Dvorana je bila ogromna, sa mermernih pločicama, i jako udobnim sofama u sredini. Vidjela je kako je jedna vještica levitirala jedan jako veliki buket na jedan od manjih stolova.
Iskreno govoreći, bila je zapanjena hotelom, ali godine vježbanja su napokon došle pred pravi test. I ipak, na kraju, je uspjela djelovati kao da joj je dosadno. Kao da je ovo bio samo još jedan hotel koji nije bio izuzetan po bilo čemu.
Ali Bartoli se nije zaustavljao ovdje. Poveo ih je prema liftovima, koji su ih odvezli do posljednjeg sprata. Morala je priznati da je to bilo prilično predvidljivo. Ipak se nadala nekoj sobi na prvom ili drugom spratu.
„Evo, gospodine!“, rekao je Bartoli, pružajući ruku. Veronica je istog trneutka pogledala u pravcu u kojem je pokazivao. Jedina vrata na cijelom spratu? Kako savršeno.
„Hvala vam“, tiho je rekla, ne skidajući pogleda sa vrata, ne želeći da napravi taj korak. Bartoli je kimnuo glavom, i ušao u lift.
Ona nije morala napraviti taj korak. Lucius je to učinio za nju, jer je u trenutku zaboravila da se oslonila na njegovu ruku.
Ovo je bio prvi put nakon vjenčanja da su bili sami, i bila je svjesna činjenice da nisu progovorila ni riječi. Tišina je svakim trenutkom postajala sve teža. Morala je nešto reći.
I kada je krenula da nešto kaže on je otvorio vrata sobe. Ugrizla se za usnu kada je ugledala sobu.
Možda je soba bila na cijelom spratu, i možda je posmilila da je soba bila ogromna, ali je bila u potpunosti u krivu. Soba nije bilo ogromna. Bila je savršeno velika da u nju stane jedan veliki krevet, sa jako puno jastuka, nekoliko fotelja, ormar i stol i stolice.
Suprotno od kreveta je bio ulaz u kupaonicu, koja je bila nešto veća od normalnih dimezija. I na kraju Veronica se pronašla zaljubljena u sobu. Bilo je tu neke magije.
Polako je prišla prozoru i pogledala napolju. Sunce je već počelo zalaziti, i mrak je počeo padati. Ali je na ulicama i dalje mogla vidjeti ljude kako u zagrljaju hodaju, uskim ulicama.
„Gdje smo?“, upitala je, rukom dodirujući staklo. Okrenula se i pogledala ga. Skinuo je kaput, i spustio na obližnju stolicu.
„U Veneciji“, odgovorio je, ispravljajući se.
„Nikada nisam bila u Veneciji“,
„Znam.“
**
Kako je mogla izaći pred njega? Pogledala se još jednom u zrcalo, provjeravajući svoj izgled. Nekada je voljela svoje tijelo, čak je bila ponosna njime, a sada se osjećala tako golo u toj tankoj spavaćici. Okrenula se ispred ogledala, i promatrala svoj odraz.
Ta tako blijeda koža koja se stapala sa bojom spavaćice, čineći je skoro prozirnom. Pogledala se još jednom.
Rekla je prozirnim, da se i sama zapitala zašto ju je uopšte nosila. Udahnula je duboko, pokušavajući pronaći razlog. Nije bilo potrebe. Spavaćica je bila jedina stvar koja će prva biti skinuta sa njenog tijela.
Nasmijala se.
Kao da je imala išta drugo na sebi.
Ako bi se skinula, bila bi potpuno izložena njegovoj milosti ili nemilosti. Obgrlila se rukama, nadajući se da će joj neka sjajna ideja sinuti, ali nije ništa dolazilo.
Tako je sebi djelovala smješno u tom. U toj spavaćici koja ju je podsjećala na one spavaćice koje su nosile osobe koje nikada u svom životu nisu željele da ih iko ikada dotakne.
Uzdahnula je, i povukla krajeve spavaćice, i u jednom spretnom potezu je skinula sa sebe.
Kosu je već pustila. Ni sama nije znala kako je to tačno uspjela, ali na kraju je jedino bilo bitno da je to uspjela uraditi.
Pogledala se ponovo u zrcalo. Da, sada je djelovala puno bolje. Prirodno.
Vrijeme da se skinu maske. Samo je pitanje bilo da li će to svi uraditi.
Okrenula se prema vratima i posegnula za kvakom.
Bilo je vrijeme.
Samo još jedan početak.
**
Nemirno hodao sobom gore-dolje. Nije znao šta više radi u tom kupatilu. Znao je da je bio previše nestrpljiv, ali si nije mogao pomoći. Toliko dugo je čekao da na ovaj trenutak, i samo zbog toga neće dopustiti nestrpljivosti da ovo uništi.
Skinuo je se sve slojeve odjeće koje je imao, sve dok nije bio samo u košulji, i pantalonama. Sjeo je u jedno u mnogobrojnih fotelja u ovoj sobi. Bilo je nevjerovatno šta su sve ljudi smatrali luksuzom. On je cijelu ovu sobu smatrao smiješnom, sa previše blještavila. Sve je bilo tako hladno, kao i on, i to nije želio. bilo mu je dovoljno što je on bio hladan. Mogli su barem zadržati onu iluziju da je sve tako sretno.
Podigao je štapić, i lijenim zamahom prigušio je svijetla u sobi, namjerno ostavljajući upaljeno ono tačno iznad vrata prema kupaonici.
Čuo je kako je ugasila vodu od tuša. Prekrstio je noge, ali nije mogao spriječiti da jednom počne cupakti.
Sa toliko iskustva, i dalje se ponašao kao kakav tinejdžer koji nije znao šta je radio.
Tiho je pozvao kućnog vilanjaka, i naručio vino.
Ne, za nju.
Za njega.
Uzeo je čašu koju mu je vilenjak pružio, i polako počeo otpijati vino. jako polako, dok je pokušavao razaznati zvukove koji su dolazili iz kupaonice. Pokušavao je zamisliti šta je radila.
I odjednom je stala u svemu tome. Bio je potpuno siguran da je zastala pored ogledala na izlazu iz kupaonice. Svi su trudili biti tako savršeno. Osjetio je da je postajao toliko umoran od toga. Ali da je zaista tako bilo ili je jednostavno i dalje bio nastrpljiv.
Bio je tako siguran da je čuo korak, toliko tih da je bio skoro nečujan. Ili je možda ludio od ovog vina. Pogledao je čašu, i zaključio da to nije bilo vino. nije još popio još ni cijelu čašu.
Vrata su zaškripala.
Istog trenutka je pogledao prema njima.
Oštro je udahnuo, šireći oči u iznenađenju.
Uvijek je zamišljao da će pred njega doći u krajnje smiješnoj djevičanskoj haljini koju je samo njegova majka mogla spakovati. Nikada nije vjerovao da će Veronica ikada sama preuzeti incijativu. Tokom svih priprema za vjenčanje bila je tako poslušna, uvijek se slažući sa Lysandrom. Nikada nije ni pomislio da je ovo mogla uraditi.
Stajala je tu ispred njega, potpuno gola. Jednim brzim pogledom obuhvatio je njeno cijelo tijelo. Primjer savršenstva. Njena crna kosa padala joj je preko ramena, nikada dovoljno duga do dođe do grudi. Grudi... bile su manje nego što je očekivao, ali to nije bio ni najmanji problem. Njeno cijelo tijelo, obasjano svjetlošću je bilo sve ono o čemu je sanjao. Ispunjene snova.
Pogledao joj je u oči. Njene sive oči su ga gledale, ali nije mogao reći kako. Viđao je uplašene djevojke, viđao je iskusne djevojke, a sada nije nijedno od toga vidio. Ali joj pogled nije bio leden. Nije bilo ništa. Kao da se pomirila sa nečim.
U tom trenutku je znao da će pokušati da je natjera da vidi ešto suprotno. Natjerat će je da vidi da ovaj brak nije bio samo okov. Natjerat će je da vidi užitak u svemu tome.
Podigla je obrvu.
**
Srela se sa njegovim pogledom. Nije željela da djeluje kao preplašna srna koja je bježala od svog lovca. Primjetila je da ju je odmjerio i također je primjetila da su mu se ivice usana malo trznuli. Kao da se pokušao nasmješiti.
„Priđi“, rekao je tiho, otpijajući jedan gutljaj, onoga što se činilo kao vino.
Na trenutak se osjetila kao da je na inspekciji. Nikada se ranije ovako ranjivo osjećala. Prije nego što je napravila korak, bacila je jedan brz pogled prema noćnom stoliću. Njen štapić je još uvijek bio tamo, ležerno ležeći, ni ne shvatajući koliko se njegova gospordarica osjećala golom bez njega.
„Neću ti ništa uraditi. Ne budi glupa“, nestrpljivo je rekao Lucius. Ipak njen pogled nije mogao proći neopaženo. „Sjedi u krilo.“
Mrzila je naredbe, ali u ovom trenutku cilj je bio da se ovo što prije završi. Prišla mu je, polako sjedajući u krilo. Svoje ruke stavila je oko njegovog vrata, i dalje ga gledajući u oči. Osjetila da mu se ruka pomjerila, i znala je da je spustio čašu vina. Stavio je svoje ruke na njena leđa, polako klizeći niz njih.
Zatvorila je oči, uživajući u tom osjećaju.
Odjednom je prestao micati ruke, i uzdahnula je kada je osjetila njegove usne na svom vratu.
„Sviđa ti se ovo?“ Izazivao je. Pokušala je otvoriti usta nešto odgovori, ali novi osjećaju su svakim njegovim doriom, poljubcom prepljavila njena osjetila.
„Ah!“ To je bila jedina stvar koju je uspjela izustiti.
Lagano je rukom prešao preko njenih grudi, saginjući se da poljubi svaku od njih.
Rukama se oslonila na njegova ramena, a onda promjenila položaj. Sada je nogama ga je nogama mogla obaviti, što je i uradila. Na trenutak je zastao i pogledao ju je u iznenađenju.
Obuhvatio ju je rukama, i podigao. Igrom slučaja krevet nije bio daleko.
Pažljivo ju je spustio na madrac, ne prestajući ljubiti njen vrat, grudi, i ramena. Rukom je prešla preko njegovih prsa, prekrivenih tankom košuljom. Dugme po dugme je počela otkopčavati, dok je on samo tako stajao iznad nje, gledajući je.
Pokušala je to uraditi brzo, ali prokleta košulja je imala previše dugmadi. Prsti su joj se tresli, ali se nadala da to nije bilo primjetno.
Uzeo je njene ruke, i pažljivo počeo otkopčavati. Ipak je vidio. Dopustila je sebi jedan kratka osmijeh, koji nije predstavljao ništa poesbno. Samo se osjećala nekako čudno. Cijelo tijelo joj je gorilo od želje da ga osjeti. Ruke su je boljele od potrebe da sa ovim završi.
Prekrivači su bili tako mekani. Ležala je u njima, posmatrajući Luciusa dok je skidao pantalone. Čim ga je pogledala shvatila je koliko je on zapravo bio snažan. Svaki mogući mišić je djelovao napeto, u iščekivanju.
Kada je napokon završio sa skidanjem, vratio se u krevet. Opet ju je počeo dodirivati, pružati takav užitak za koji nije znala da je moguće. Osjetila je njegove ruke na svakom svom dijelu tijela. Svaki dio tijela joj je gorio, čak i oni koje nikada nije dotaknuo.
Osjetila je njegove poljubce i po prvi put je pomislila da je možda voli. Bila je to velika pogreška, i znala je, ali si sada nije mogla pomoći. Sve je bilo tako savršeno.
Lagano joj je stisnuo grudi, a ona se izvila, ispuštajući tihi uzdah. Polako je rukama i usnama prelazio preko njenog stomaka, bolno polako dolazeći do onog mjesta gdje je osjećala najveću želju. Obavila ga je nogama, pokušavajući ga požuriti. Bila je spremna.
I onda ga je osjetila.
I onda je osjetila bol. Zastenjala je.
I onda je uslijedio užitak.
Nešto najbolje na svijetu.
Ovo je bilo vrijedno svega. Ovo je bilo sve što je bilo potrebno da sve drugo zaboravi.
Poglavlje XI: I can hear the wedding bells and hell they don't sound good (Part II)
petak, 17.04.2009.
Prva stvar, pisanje vjenčanja nije baš moja stvar, tako da se unaprijed izvinjavam ako je ovo ispalo grozno :)
I ovaj post je posvećen Ajli, iako jako puno kasnim. Hope you'll forgive me.
25. kolovoz, 1973. godine, 11:45 časova
Čula je da joj je nešto kvrcnulo u vratu, koliko se naglo okrenula. I krajičkom oka je vijdela da je malo zatresla ogledalo. Nikada nije očekivala da će vidjeti oca u svojoj sobi na dan vjenčanja, u krajnje smiješnoj vjenčanici.
„Otkud ti ovdje?“, upitala je, još uvijek u šoku. Vidjela je kako Lysandra tjera vještice iz sobe, zajedno sa Elizom koja se pokušala sakriti u kupatilo. Richard nije progovorio riječi sve dok svi nisu napustili sobu.
„Došao sam da vidim kćerku prije vjenčanja“, rekao je, iako su oboje dobro znali da je tu bilo nečega mnogo više. Sjeo je u fotelju, tužno je posmatrajući. Sada nije trebala njegovo sažaljenje.
„Nikada me nisi previše podsjećala na nju. Krivio sam te za to“, Veronica je otvorila usta nešto da kaže, ali ju je ušutkao jednim pokretom ruke. Sada stvarno nije morala slušati ovo. Nije željela, ali nije se mogla natjerati da nešto kaže. Ipak je pričala sa svojim ocem.
„Znam da sada možda nije vrijeme, ali samo ti želim objasniti da sam ovo uradio za tebe. Mislio sam da je ovo prilika da počneš novi život, a nikada nisam zastao da pomislim da li ti želiš novi život. Možda sam te trebao pustiti da pronađeš ljubav svog života. Možda sam napravio grešku, ne znam, ali se nadam da ćeš mi nekada oprostiti.“
Posmatrala ga je, gledala u oči, tražila načina da sebe uvjeri da joj je lagao. Ali druga polovica njene svijesti je željela da vjeruje u to. Očajnički čak. Nikada nije prerasla ono dječije: da bude tatina princeza. Nikada nije prerasla onu potrebu da bude voljena, ali sada je bilo kasno. Gledala je u njegove sive oči, i pitala se da li bi mu trebala oprostiti.
Zbog njega je možda upoznala Luciusa, ali će zbog njega možda nekada slomiti sebi srce. Znala je da to neće biti njegova krivica, ali je lakše bilo kriviti nekog drugog, nego sebe. Tako je bilo lakše okriviti oca, i reći da je on kriv što je ona stajala u ovoj vjenčanici, što se udavala za nekoliko minuta, ali nije to bila njegova krivica. On je možda samo ubrzao ono neibježno. Znala je da će nekada brak doći, bilo je pitanje vremena.
Možda je bilo bolje ovako. Ranije.
„Ne znam, oče.“
Klimnuo je glavom u znak razumjevanja. Ustao je iz fotelje, i umjesto da izađe kako je mislila, on joj je približio,
„Mogu li te onda barem zagrliti?“
Nije znala šta da kaže na to, pa je samo klimnula. Dao joj je brz zagrljaj, i to je bio prvi od onog zadnjeg što je dobila sa jedanaest godina, kada je trebala krenuti u Hogwarts.
Uzeo ju je pod ruku i zajedno su se uputili prema dvorištu.
Pretpostavila je da je on bio taj koji je dočekivao goste. Srećom to je bila jedina stvar koju je uspjela izbjeći. Gosti su već sjedili, negdje u dvorištu.
Kao što je Lucretia nekada rekla, dvorište je bilo ogromno, čak je imalo vlastito jezerce. Pored tog jezerceta, u sjeni dva visoka bora, održavalo se vjenčanje. Na nebu nije bilo nijednog oblaka, sunce je sjalo. Stolice su bile poredane u nizovima u sjeni borova. Sve je bilo u krem boji. Od ovog dana je bila sigurna da će početi prezirati tu boju.
Put niz koji je trebala hodati je bio posut laticama bijele ruže, na nekim mjestima u crvene. Nije se usudila dići pogled prema kraju, jer je znala da je tamo čeka Lucius.
Ispred Richarda i Veronica je hodala mala curica, ne više od pet godina, sa preksrasnom plavom kosom. Veronica ju je na trenutak pogledala u oči, te dobro poznate sive oči, i stresla se od straha. Nikada nije vidjela tako bezizražajne oči. Bilo je to kao da gleda u savršeno isklesanu skulpturu, lišenu svake emocije. Stresla se.
Richard ju je vodio pod ruku, nikada ne govoreći niti riječi. Došli su do početka redova stolica, do početka uske staze, koja je vodila prema maloj platofrmi gdje je stajao Lucius. Eliza je već tamo stajala, kao djeveruša. S druge strane, Lucius je doveo Johna Yaxleyja da bude njegov kum.
Muzika, negdje u daljini je počela svirati poznati marš, i Veronica je polako počela hodati. Ispred nje je hodala petogodišnja djevojčica, koja je ritmično bacala latice ruže.
Usudila se jednom pogledati prema Luciusu, i njegovom bezizražajnom licu, koje je sada krasio jedan osmijeh. Bila je sigurna da je to sve bio dio glume, ali je sebi dozvolila da mislim da se smješio zato što se ženio za nju. Na trenutak je sebi dozvolila da pomisli da je ovo sve bilo iz ljubavi. Šta je bila ta bezopasna fantazija?
Korak za korakom, vodili su je sve bliže toj sudbnini, tom životu koji je već bio isplaniran. A ona nije mogla ništa uraditi. Bila je bespomoćna.
Ne, samo su tako željeli da se osjeća. Nije im smjela dozvoliti da pobjede. Morala je nastaviti sa svojim životom, jer on neće čekati da ona shvati svoju grešku. Život ne mazi one koji ne mogu preživjeti. Oni koji su bili jači su preživljavali.
Pogledala je Elizu. Ona se još nije morala sa ovim nositi, ali doći će i njeno vrijeme. Nadala se da će biti jaka za ono šta će doći. Pogledala je glave prijateljica koje su sjedile u prvom redu. One će proći gore nego ona. Veronica je mogla pomisliti da su je roditelji voljeli, ali one. Njihovi roditelji ih nisu. Bile su ženska djeca, i imale su stariju braću. Njihova dužnost je bila da se udaju, rađaju djecu i na kraju se ubiju od muke.
Pokušala je zaboraviti te slike, i nasmješiti se. Već je to radila, i osjetila je kako je vilica boli. Taj lažni osmjeh, na njnom licu, taj lažđni osmijeh na njegovom licu. Nije znala ko je od njih dvoje bio gori. Ova maska iza koje su se svi krili.
Otac se zaustavio, i tek tada je shvatila šta se desilo.
To je bilo to.
Kraj svega i navodnog početka novog života.
Nogom je zakoračila na nešto višu platformu. Lucius joj je pružio ruku, koju je ona prihvatila sa još jednim smješkom. Srce joj je lušački lupalo. Udahnula je duboko, stajući pored Luciusa. Trudila se svom silom da ne gleda u njega, i ponada kao i svaki put da će nešto biti. Kako je bilo lako nešto reći, a toliko teško to sprovesti u djelu.
Na trenutak, uhvatila je njegov pogled kako ju proučava, ali je to tako kratko trajalo, da ni sama nije bila sigurna.
Svećenikov glas je prekinuo njeno razmišljanje. Možda čarobnjaci nisu djelovali kao pretjerano religiozna sorta, i dalje su vjerovali, iako Veronica nije bila sigurna zašto. Možda je jedan od odgovora bio, gluma. Možda je to toliko bilo u njihov sistemu da nisu znali kako se toga riješiti.
„Dragi, okupili smo se ovdje kako bi proslavili sjedinjavanje u brak ovo dvoje ljudi...“, slušala ga je dok govori, dok se sa svakom riječju grizla za obraz trudeći da se ne nasmije. Kako je sve ovo bila tako savršena pozornica, a svi su oni bili lutke koje su igrale toliko poznate ulugo, po tisućiti put.
„Da li ti, Lucius Abraxas Malfoy, uzimaš Veronicu Lillian Rosier, da bude tvoja supruga?“
Kada su došli do ovog dijela, stvari su počele biti malo komplikovanije. Eliza je napokon mogla odigrati svoju ulogu, koju su se naučiti od djetinstva. Zajedno sa Johnom, se približila sredini, gdje su Veronica i Lucius stajali. Oboje su držali svoje štapiće, kao i sveštenik.
Jednom kada se vjenčaju nisu mogli poništiti brak. Mogli su, ali bi u tom slučaju oboje ostali mrtvi.
Ova ceremonija se nije često praktikovala, Lysandra ju je izabrala, iako lično Veronica nije vijdela poantu. Društvo joj je ne bi dozvolilo da se razvede. Ovo sve je samo još više davalo osjećaj da joj je oštrica visjela iznad glave, opasno oštra i jako blizu.
Udahnula je duboko. Ovo je bio trenutak kada su se njih dvoje trebali uhvatiti za ruke. Ovo je bio trenutak kada ga je morala pogledati u oči. U njenoj mašti gledao ju je sa ljubavlju, u stvarnosti nije ništa osjećao.
Vidjela je da je progutao jednom. Znala je da ovo nije želio, kao ni ona.
„Uzimam“, rekao je, a Veronica je izdahnula. Sada nije bilo povratka nazad.
Iz svećenikova štapića bijela nit ih je opasala, a onda jedna za drugom nit, iz Elizina i Johnova štapića.
„Da li ti Veronica Lillian Rosier, uzimaš Luciusa Abraxasa Malfoya da bude tvoj suprug?“
Kao da je imala izbora.
„Uzimam“,
Još jedna bijela nit ih je spojila. Sljedeće riječi je imao reći samo svećenik.
„I sada vas proglašavam mužem i ženom“, samo je to trebao reći, prije nego je ih je i treća nit obavila, i onda nestala istog trenutka.
Do kraja života.
„Možete se poljubiti“, rekao je svećenik, spretno sklanjajući štapić. Eliza i John su se odmakli.
Pogledala ga je. Znala je da to ne želi, a ona je sama sebi pokušavala reći da ni to ona ne želi. Razum je govorio jedno dok je srce išlo protiv toga. Željela je da je poljubi. Po prvi put.
Prvi i zadnji put.
Zatvorila je oči, nadajući se da će to izvršiti.
Morao je. Ovo je bio javni događaj, ako ništa drugo morao je nastaviti glumiti. Pokušala se smiriti. Pokušala je natjerati srce da prestane luđački lupati, ali tu je bitku tako lako izgubila.
Prije nego što je shvatila šta se desilo, osjetila je njegove usne na svojim. Za razliku od ruku, usne su mu bile nježne i tople. I prije nego što je mogla uživati prekinuo je poljubac. Istog trenutka je otvorila oči, samo da bi pogledala u njegove bezizražajne oči. Željela je tako više.
Uhvatila ga je za ruku, i onda su se oboje krenuli prema gostima. Sljedeća stvar koju je čula je bio zaglušujući pljesak. Svi su ustali za noge, i ljubazno pljeskali. Svi zajedno su tvrili nepodnošljivu buku. Veronica se i dalje nastavila smiješiti, iako bi najradije pobjegla u svoju sobu, bacila se na krevet i počela plakati.
Pogledala je u lica Arachne, Artemisie, Alecto i Helene. Prve tri su pljeskale, bile tu za nju, ali su savršeno dobro znale da ovo nije bio trenutak kada su se trebale radovati. A Helena je bila potpuno druga priča. Pljeskala je, lica bezizražajnog, iako je Veronica znala da se jako dobro suzdržava da je izvuče štapić i vikne Avada Kedavra. na trenutak je zaželjela da je Helena bila na njenom mjestu.
Možda bi mogla preživjeti da gleda kako druga hoda sa Luciusom, jer se onda ne bi morala toliko razočarati. Znala bi da nema šanse da završi sa njim. Ovako je uvijek postojala nada, makar ona bila toliko mala da se nije ni osjetila.
Sišli su platorme, još uvijek se držeći za ruke, i sretno se smiješeći. Ceremonija je bila gotova, i to nije bio najbitniji dio ovog dana. Zabava, ono što je dolazilo poslije, je bilo jako bitnije.
**
Morao ju je polljubiti, tako je to želio uraditi, ali se morao suzdržati. Nije želio da ona zna kako se zaista osjećao. Nije želio da zna koliko je zapravo želio da dotakne te njene ljupke usne, da prisloni njeno tijelo uz svoje i osjeti toplinu.
Ruke su ga svrbile od potrebe da joj otkopča korzet, i pređe rukom preko njenih grudi.... Ne, morao je prestati misliti o tome.
Ipak se odlučio za brzi poljubac. Nije se na to mogla žaliti.
I nakon toga je uslijedio aplauz koji je stvarno po njegovom mišljenju bio krajnje nepotreban. On je samo naglašavao činjenicu da je on sada bio oženjen muškarac, sa jako puno obaveza u životu. Obaveze je mogao podnijeti, ali ne i prema ženi.
Poslije ceremonije je uslijedila zabava, koja bi bila puno bolja da sada nije imao ženu pod rukom. Morao se naviknuti na to.
Kao što je već rekao, seks je nasvijetlija tačka. Jedva je čekao noć. To je bio samo početak.
Poglavlje X: I can hear the wedding bells and hell they don't sound good (Part I)
petak, 03.04.2009.
Nadam se da ćete imati strpljenja za dužu poruku. Možda na kraju i ne bude, ali nema veze.
Uglavnom, otvorila sam novi blog. Evo linka. Ima prvo poglavlje, pa ako je neko zainteresovan.
I našla sam pjesmu uz ovo, ali je nema na radio.blogu, a ostali koji hostaju pjesme mi se ne sviđaju (a nije ni da sam se pretrgla sa potragom), pa evo linka sa youtube-a. Nadam se da nije problem, potrudila sam se naći onu što najmanje uzima downloada. Izvinjavam se, ako je nekome problem. :)
-----------
25. kolovoza, 1973. godine, 4:53 časova
Sjedila je u fotelji, u svojoj sobi, nogu podignutih, držeći štapić u ruci koji je osvjetljavao pismo koje je držala u ruci. Toliko puta ga je pročitala da ga je znala napamet, ali ga je i dalje čitala. To je bila jedina stvar koju je sada imala od majke, a da joj je nešto pomogala. To pismo koje je čitala joj je davala više znanja o Lucretionom životu, nego što je ikada sanjala.
Idiotski, ili čak očajnički, je držala svaku majčinu riječ za istinu, kada je bila savšreno svjesna da je ovo pismo nastalo mnogo prije nego što je njena majka postala onakva kakvu je poznavala. Ovo pismo nije bilo poslato iz jednostavnog razloga: bila je malo pošpricano tintom, i nikada završeno. Samo to je Veronici govorilo da je bila prekinuta u pisanju, i nikada nije pronašla vremena da ga završi, ili je možda započela drugo.
Približila je štapić i ponovo počela čitati pismo.
Draga Eugenia,
Tako mi je žao što nisam pronašla vremena da ti ranije pišem, ali ovdje je život mnogo brži nego što sam ikada mogla sanjati. I kao što sigurno pretpostavljaš, još uvijek se pokušavam naviknuti na činjenicu da sam sada udata žena. Ali najvažnije je to da sam žena.
Još uvijek nisam našla tu ugodnu rutinu u kojoj bih se mogla opustiti, kao kada sam kod kuće. Moram priznati da je Richard onakav kakvim smo ga zamišljale, kao pravi engleski gospodin. Sada gledajući nazad nikada neću shvatiti zašto se Carla uvijek toliko žalila. Ja ne vidim ništa loše u braku, barem mi je pomogao da postanem žena.
Ali to nije bitno, pretpostavljam da ti žudiš za detaljima kojim sam ti obećala da ću poslati čim se uselim. Iako sam mislila da ću se useliti u njegovu staru kuću, on je kupio potpuno novu kuću samo za mene. Nisam mogla vjerovati kada sam to čula, ali je to bila istina. Sada sjedim na stolici, u svojoj biblioteci. Toliko knjiga je nabavio, da ne vjerujem da ću imati dovoljno vremena da sve pročitam.
A tek kada vidiš dvorište. Ogromno je, i ništa upoređujući sa tvojim. To sam morala dodati, da te napravim malo ljubomornom. Nadam se da mi nećeš zamjeriti. Sada se nemam s kim svađati, osim sa sovom, ali ne vjerujem da je to primjereno dami.
Richard je savršen. Nikada nisam upoznala muškarca kao što je on. Brine se za mene, nije kao što je Carla govorila da ga neće biti briga. Prije nekoliko noći, nisam sišla sa večeram, jer sam pronašla jednu jako zanimljivu knjigu, i on je došao u biblioteku da vidi jesam li dobro. stvarno se nadam da će i tebi naći jednog ovakvog muškarca. Možda iz Engleske, pa bi onda bile zajedno.
Oh, već počinjem pričati ludosti. Znam da to nije moguće, već imaš zaručnika, ali se i dalje iskreno nadam da će biti isti kao Richard.
...
Nisam mislila da li da ovo dodam, ali sam morala. Pokušala sam zvučati tako sretno, jer jesam, ali mi nešto nedostaje. Richard je... pa Richard. Uredu je, ali imam osjećaj da nikada nije tu. Želim pričati sa njim, ali ga nema.
U ovoj kući nemam ništa drugo raditi nego čitati knjige ili svirati harfu. Uspjela sam čak napisati pjesmu, jer nemam ništa raditi. Svi radovi u vezi kuće su završeno. Ja sam završila moj dio posla i tim se završila moja uloga.
Po cijele dane pada kiša, ja sjedim u biblioteci i čitam knjige. Dosadno je. Iako moram priznati da sam upoznala jako zanimljiv par, odmah do našeg posjeda. Nisam sigurna da li ti prezime Romanov znači išta?
Nedostaješ mi.
Ali ne brini se za mene. Ti si sebi puno važnija. Preživi i samo time ćeš me usrećiti. Mnogo je više od onoga što se krije na površini...
Presavila je pismo, i spustila ga je na stolić pored fotelje. Bilo joj je dosta čitanja.
Negdje u kući je časovnik otkucavao, a njoj bi sa svakim novim otkucajem srce poskočilo. Znala je da se polako vrijeme primiče i da nije imala načina da pobjegne iz ovoga. Nogom je počela lupkati. Nešto joj nije dozvoljavalo da sjedi mirno. Časovnik ju je nervirao. Zar je morao biti toliko glasan? Zar joj se morao tako glasno podsmijavati i napominjati da će za manje od nekoliko sati morati početi voditi novi život.
Ustala je iz fotelje, i počela hodati gore-dolje. Kada je Williamu jednom prilikom rekla da neće pobjeći, tada se to činilo kao kukavičluk, a sada kao sve primamljivija ideja. Zatresla je glavom. Ne, to neće uraditi. Ne smije. Mogla se sa svime suočiti, moći će se i sa ovim. Lucius nije bio strašan.
William.
Nadala se da će se pomiriti sa njim do vjenčanja, ali nije. Niju mu poslala pozivnicu. Bila je previše tvrdoglava za to. Ne. Neće pričati sa njim, dok ne shvati gdje je pogriješio. On će morati biti prvi koji će se izvinuti. Da, tako je bilo najbolje.
Lucius.
O njemu se trudila da razmišlja što je manje moguće. Ionako će morati ostatak života provesti uz njegovu stranu, tako da je imala jako puno vremena za razmišljanje. Stvarno nije smjela ni pomisliti na njega. Previše se brinula.
Ponovo je zatresla glavom, i otvorila je usta da vrisne u frustraciji, ali se zaustavila na vrijeme. Ovo stvarno nije bio trenutak kada je trebala probuditi cijelu kuću. Zgrabila je ogrtač, stavila štapić u džep i otvorila vrata.
Brzim koracima je hodala kroz kuću, prolazeći pored svih skulptura i ukrasa koje je Lysandra uspjela dovući u kuću. Iskreno nije shvatala potrebu za svim tim ukrasima, u dijelovima kuće, gdje gosti nisu imali pristupa. Ponekad je imala osjećaj da je sve to Lysandra radila ili kako bi ju je iznervirala ili pokazavila koliko Malfoyjevi imaju novca.
Ljutito je odmahnula materijal u koji se relativno zapetljala prolazeći kroz luk koji je povezivao još jedan foaje sa hodnikom. Još samo nekoliko koraka, i napokon se našla ispred tih vrata.
Otvorila je, i odmah nasuprot sebe vidjela majčin portret. Udahnula je duboko, zatvorila oči, pa tek onda vrata. Napravila je tek nekoliko koraka, prije nego što je odlučila da će biti najbolje ako ih otvori.
Sada je bila u sobi, jedinoj sobi u cijeloj kući, u kojoj su se mogli naći instrumenti. Ne, to zvučalo kao da ovdje ima jako mnogo instrimenata, a nije bilo. Samo majčina harfa na sredini sobe, jako udobna sofa, i red prozora sa suprotne strane. Često ju je majka, dok je bila još mala, dovodila ovdje i svirala, da je smiri.
Sada je bio red na Veronica da se pokuša smiriti. Još jednom je pogledala prema protretu, i mogla se kladiti da ju je majka izazivala. Uz posljednji uzdah, približila se harfi. Prošlo je toliko od kako je zadnji put svirala.
Prošlo je toliko dugo otkako je vidjela taj portret. Napravljen dok je Lucretia još uvijek imala sedamnaest godina, pokazivao ju je okruženu žutim tulipanima, vedru i nasmijanu. Jedino je njena crvena kosa odstupala od cijele kompozicije,
Pažljivo je sjela na stolicu, spustila je na rame, pripremila prste i onda počela svirati. Prsti su polako prelazili preko žica, svirajući dobro poznatu melodiju. I tako Veronica je svirala i svirala i svirala, dok nije osjetila da se polako počinje smirivati.
Prestala je razmišljati o vjenačnju, o onome što će doći, mogućnosti da će joj Lucius slomiti srce, da se William ipak neće pojaviti, da će je Eliza zaboraviti. Sve te tako krajnje nepoželjnje misli je uspjela ostaviti po strani dok je svirala. Nikada nije ni pomislila da će je sviranje toliko smiriti. Uostalom nikada nije ni pokušala.
Sati su prolazili, a ona je svirala jednu te istu melodiju, svaki put ispravljajući greške. I kada je uspjela da odsvira cjelu pjesmu bez greške, nije mjenjala melodiju, jer je bila previše lijena da bi svirala bilo šta drugo.
Opustila se. Možda i previše, jer ju je iznenadio glasan tresak koji je došao negdje iz kuće. Istog trenutka je skočila na noge, i krenula da izađe, ali je razmislila bolje.
„Bonnie!“ Vila se istog trenutka pojavila, bojažljivo gledajući prema gospodarici. Veronici je djelovalo kao da ju je uhvatila usred posla.
„Šta se dešava, Bonnie?“ Veronica je upitala, prekrštajući ruke preko grudi.
„Stvarno se izvinjavam, gopodarice, ali smo veoma zaposleni, i gospođa Malfoy je dovela još neke nove vilenjake. Imali smo malih problema u prilogođavanju“, Bonnie je rekla, uporno držeći pogled prema dolje, nikada ga ne dižući.
„I prilagođavanje je uključivalo rušenje stvari?“
„Pa gospodarice... Rusty i Ginger su imali nekih problema.“ Na to Veronica se nije mogla suzdržati nego nasmijati, i rukom odmahnuti Bonnie, koja je istog trenutka nestala.
Ali svo to pripremanje je značilo samo jednu stvar. Uskoro će biti vjenčanje. Uskoro će početi ceremonija...
Ne, nije smjela misliti na to. Sebi je rekla da neće, i tu će odluku ispoštovati. Okrenula se na peti krenula prema harfi. Nije posebno marila o tome da li će zakasniti, niti da li će biti dovoljno vremena za spremanje. Lysandra će se pobrinuti za to i to vrlo dobro.
Mogla je uživati još u nekoliko sati slobode. Ponovo je počela svirati. Pustila prstima da slobodno prelaze preko žica i sami biraju novu melodiju. Naslonila sam glavu na drveni okvir, i svirala. Znala je da ta muzika koju je svirala nije imala nekog poesbnog smisla, ali je njoj zvučalo savršeno uredu.
„Ti shvataš da tvoja kuća liči na jedan ogroman poklon?“
Veronica je istog trenutka prestala svirati, i okrenula se na stolici samo da bi buljila u plavokosu djevojka koja je stajala na vratima, naslonjena na drveni okvir.
Toliko je prošlo od kako je zadnji put vidjela Elizu. Kada ju je ugledala, znala je da je izgubila nekoliko kilograma. Izgubila je onu ljupkost, i ona je bila zamjenjena klasičnom ljepotom. Kosti lica su joj bile izraženije, a sama haljina na njoj je visila. U jednom trenutnku Veronica nije bila sigurna da li je to sve samo zbog gubitka kilograma ili napornog putovanja.
Kako god, skočila je sa stolica i pritrčala prijateljici. A onda joj dala jedan medvjeđi zagrljaj.
„Tako si mi nedostajala“, prošaptala je u Elizino rame, dok se druga samo nasmijala.
„Da sam znala da ću ovako biti dočekana, došla bih ranije.“
Veronica se odmakla. „Pa što nisi?“
„Pa šta misliš?“, rekla je Eliza, sjedajući na sofu. „Baka, naravno.“
Veronica je klimnula glavom, smješeći. Trebala je znati. Zar je već zaboravila kakva je bila Miriam? Okrenula se, i vratila se na svoju stolicu, ali nije primicala harfu. Samo je spustila ruku na okvir, posmatrajući Elizu.
„Znaš da te nikada nisam čula kako sviraš? Sjećam se da je Lucretia nekada svirala, kada su me roditelji dovodili.“ Onda je pogledala Veronicu. „A ti si se ponašala kao kraljica svijeta.“
„A ti kao nisi?“
„Pa tehnički gledano, sve smo se tako ponašale, samo si to odvela na potpuno nove razine.“, rekla je Eliza, tresući glavom na stare uspomene.
„Baš ti hv-„, krenula je Veronica reći, kada su u daljini ponovo čule negi prasak, ali ovaj put je dolzio s polja. Obje su pohitale prema prozoru, i pogledale napolje, iako je bilo jako malo mogućnosti da išta vide.
„Mislim da bi trebale krenuti prema mojoj sobi. Imam osjećaj da će Lysandra uskoro doći“, promrljala je Veronica, još uvijek se trudeći da nešto vidi. Eliza je samo nešto odgovoroila, što nije pretjerano razumljivo, a Veronica je to prihvatila kao potrvdu.
Prirpeme su se već mogle vidjeti. Kućni vilenjaci su hitali na sve strane, noseći raznorazna jela, ukrase i skulpture. Neki su pokušavali očistit još malo poda prije nego što je cjelokupna ceromonija počela. Bonnie je bila u pravu. Lysandra je dovela još nekoliko vilenjaka, da pomognu, iako su u stvarnosti stvarali više buke i problema, nego što su pomagali.
Veronica i Eliza su se potrudile da što kraćim putem, i što brže, dođu do sobe. Jedna stvar je bila sigurna kada je Veronica ugledala svu tu gužvu: one tu nisu bile potrebne. Brzo su ustrčale uz stepenice, smijući se vilenjacima, kao nekada kada su bile male. Toliko stvari su se promjenilo dok su neke ostale nepromjenjene.
Ponovo, uz silan napor, Veronica je uspjela istjerati te misli, iako je svakim trenutkom to postajalo teže. Bila je jako svjesna da je vjenčanje sada djelovalo bliže nego ikada, i proklinjala je vrijeme što nije moglo ići sporije, kada joj je to bilo potrebno.
Eliza je bila posljednja koja je ušla, i ona je bila ta koja je zatvorila vrata i glasno udahnula kada je vidjela Veronicinu vjenčanicu.
„Ne pitaj!“, rekla je Veronica, bacajući se na krevet, i na trenutak nestajući ispod svih jastuka i prekrivača. Onda se pridigla na laktove, gledajući Elizu dok je pobliže ispitivala haljinu.
„Znaš, Eliza, još uvijek nisi vidjela svoju haljinu.“
„Hoćeš da kažeš da nešto može biti gore od ovog ?“
„Aha“, Veronica je klimnula glavom, i pokazala prema ormaru u kojem je stajala Elizina haljina. Nije mogla suzdržati smijeh kada je čula Elizin glasan izdisaj. „Rekla si nešto?“
„Da“, rekla je Eliza, lupajući vratima ormara. „Ta žena nije normalna. U toj haljini ću djelovati kao puding! Šta je mislila pod kupovinom svijetlo-krem haljine. Ja imam plavu kosu, i kožu koja je skoro slična boji te haljine, a da ne govorimo o dizajnu!?“
Veronica se samo okrenula na stomak i podbočila. „Kao puding ili gola. Nešto od tog dvoje.“ I onda se nasmijala. „Ali to ti je samo primjer onoga što je Lysandra ovdje radila. Još uvijek nisi vidjela šta je sve uradila u dvorištu. Sve u svemu, jedva čekam da ovo prođe.“
Eliza je samo frknula. „Imaš li koju haljinu rezerve? Možda bih mogla da je uništim, ili nešto slično?“
Međutim na prijedlog, Veronica je samo odlučno zatresla glavom. „Nemoj. Ja sam samo uspjela skinuti taj cvijet sa korzeta. Mislim da je cijela haljina pod nekom zaštitom.“
„Kako savršeno“, rekla je Eliza, natmureno i onda i ona sjela na krevet. „Kako si? Nervozna?“
„Nisam nešto pretjerano, jer pokušavam ne misliti na vjenčanje, ali ti imaš tu moć da me uvijek nekako vratiš na tu temu.“
„Izvini, ali se stvarno brinem.“ Eliza joj je uhvatila ruku, između svoje i pogledala u oči. Veronica je samo zatresla glavom.
„Ne želim govoriti o vjenčanju. Kada Lysandra dođe bit će vremena da pričam. Ja želim da ti meni kažeš kako je u Rusiji?“
„U Rusiji je prekrasno, sav taj snijeg, a tek da vidiš Moskvu. Morat ćeš jednom ići tamo sa mnom. Ali ovaj put, nije bilo tako vedro. Baka je stalno bila ljuta na mene, što se nisam ponašala kako treba, i nisam sudjelovala u potrazi sa zaručnicima, i tako dalje. I tako dalje.“
„A kunem se, da ako mi ne pričamo o školi, onda je to o braku.“
„Slažem se sa tobom, Eliza. Ali gledaj sa vedrije strane, kada se obje udamo, onda ćemo moći pričati o muževima, djeci i trudnoći.“
Plavokosa djevojka ju je udarila jastukom, i počela se hihotati. „Mislim da nije potrebno da pitam, ali gdje je tu vedrija strana?“
„Pa....nema je“
Njih dvije su se nastavile igrati, smijati i pričati, u kratko, uživati u ovih nekoliko posljednih sati.
**
Kada se Lysandra napokon pojavila, sa sobom je povela i četu vještica koje će pomoći da se Veronica i Eliza pripreme za vjenčanje. Čak je u svoj zbrci uspjela i prokomentirati njihovu težinu, i kožu. Veronica se trudila da to sve ignorira kao što je radila kada je organizovala vjenačnje. Lysandra je rijetko slušala, i tome je bila njena mana. Lysandra je samo pričala i radila po svom.
Eliza je, s druge strane, svaki Lysandrin komentar pratila nekim odgovorom, da je čak počela nervirati i Veronicu. Ili možda i nije. Trenutno se Veronica nalazila na rubu živaca, i samo malo joj je nedostajalo da počne vrištati.
Glava ju je boljela od silnih čarolija za ispravljanje i kovrdžanje, lice nije osjećala, a o rukama i nogama da ne govori. Bilo joj je zlo od stalnog prepiranja svih u sobi. Svi su bili tako glasno. Samo da prođe. To je sebi ponavljala u glavi, i nadala se da je vrijeme baš sada odlučilo ići brže.
Uskoro je došao trenutak kada je Eliza obukla haljinu, i naravno time je uslijedio još jedan niz komentara od Lysandre, a ona nije mogla začepiti uši. Prije nego što je znala, žene su je oblačile u vjenčanicu.
„Ovo ne može da se zakopča!“, jedna je vikala, dok je druga pokušavala zakopčati haljinu. Još njih nekooliko se uspjelo nagurati iza Veronice, i svaka je barem jednom pokušala zakopčati korzet.
„A da pokušate nekom čarolijom?“, umorno je Veronica rekla, posmatrajući svoj odraz u zrcalu.
Ovo nije bila bila njena haljina iz snova. Bila je previše široka, bilo se previše teško kretati u njoj. Previše komplikovana. Za sebe je željela neku jednostavnu, elegantnu i po mogućnosti bez cvjetova, ali ovu je haljinu birala Lysandra.
Kada su napokon uspjele zakopčati korzet, to je bio Veronicin trenutak da kaže nešto.
„Izgledam pufnasto!“, rekla je, dižući ruke prema licu u bezuspješnom pokušaju da se zakloni od odraza.
„Ne pričaj ludosti, dijete. Izgledaš savršeno!“, Lysandra je rekla, stavljajući ruke na Veronicina ramena. Hvatajući Elizin pogled u zrcalu, obje su prevrnule očima.
Vjenčanica je bila sve ono što je Veronica prezirala. Gornji dio je bio korzet, zbog kojeg nije mogla normalno disati, dok je donji dio bila jedna ogromna suknja, u kojoj je djelovala ogromno. Na nekim djelovima suknje su se nalazili cvjetovi, koji su se trebali slagati u cijelu ideju dvorišnog vjenčanja. Ili kako god je to Lysandra zvala.
Oko vrata je nosila majčine bisere, zajedno sa ukosnicom. To je bio jedini dio koji joj se sviđao.
Čula je da su se vrata otvorila, ali nije obraćala pretjeranu pažnju na to.
Sve dok...
„Došao si da je vidiš, Richarde?“
------------------
I ako nekoga zanima vjenčanica.
