Velika pahuljica

28.11.2017., utorak

A zašto ti pišeš blog?

Par puta sam se zapitala zašto sam uopće opet krenula s ovim piskaranjem. Konkretan razlog ne postoji, osim što mi se svakakve ideje izrode kad imam neke velike obveze, tipa ispit. Tada sam najkreativnija, valjda jer mi mozak radi 1000 na sat pa se aktiviraju i sva ta „neistražena“ polja. U toj fazi sam poželjela slikati pa sam si kupila set akrlnih boja, kistova i platno. U toj fazi sam svima doma dežurni taksist. U toj fazi se očito aktivira i dio za idiotizam jer pomislim da mi šiške ili bob dobro stoje, a pogotovo u kućnoj radilnosti.

Dva dana prije otvaranja sam isto tako otvorila i blog, a već vidim da će ishitrena odluka biti i eventualno brisanje, mogući scenarij pred obranu diplomskog rada. Kao goni sve, kreće novi uzbudljiv period života za mene na burzi rada. Novi ljudi, iskustva i sve. Sve!

Pošto svojom pričom nekad znam debelo skočiti u dalj, bez da kažem što me ustvari muči, evo dajem si još jednu rečenicu. Psiholozi, vjerojatno i onaj psihijatar od neki dan koji je govorio o blagotvornim učincima sljedbeništva Brace, bi rekli kako „pisanje olakšava dušu“. Smislila sam neku glupu metaforu, inače ih ne volim, kao ni pretjerane personifikacije. Al znate kaj mislim pa ajde da ne budem vrag drugima, bit ću ovdje.

Stigao je jedan od nekih dana kada me gadno šoraju duhovi iz prošlosti za koje sam mislila da sam se riješila. A znam da su duhovi jer to moje nije stvarno stanje i znam da zabrijavam, eto da dam na znanje odmah. Svoje ishitrene reakcije i iskrivljena osjećanja znam nekad pravdati PMSom, jer fakat sam tada nekad đavo. To možeš skužiti kada opere, vidim doma recimo po sestri kad čuje lupkanje i škripanje vilice i noža tri prostorije dalje ili recimo frendica kad mi javlja da dečko nikad nema vremena za nju i da život nema smisla, a dečko joj je bio u automehaničarskoj radnji prčkao po autu, mobitel tko zna di.

Mene sad pere da sam si gadna. Tko prizna, ne prašta mu se ništa.

Sinoć sam otišla spavati i razmišljala sam si kako se baš ružno osjećam. I sada kad mi to padne na pamet mislim si – čovječe, tako je tužno da itko to za sebe pomisli. I kaj je najgore osjećam se nesigurno u trenutnoj vezi, da mu nisam privlačna i slično.
Ovaj vikend smo išli van i ja sam se osjećala kao najveća luđakinja. Smetalo mi je jer on gleda okolo cure i tako si zabrijem uvijek kad smo vani. Naravno da mu nisam srala jer ono prije svega imamo oči, druga stvar kaj sad i da gleda sa mnom je, ali meni je palo odmah raspoloženje. Reko koji k, nije valjda da ćeš ti sada biti osoba koja radi probleme u vezi. Još sam mu sinoć onako tragično poslala poruku da je bolje da se danas ne vidimo, da sam si gadna i da bi doma odmarala. Danas sam se predomislila pa smo se druškali. Loco totalno.

Tak sam se ja sjetila, najmanje što mogu napraviti je pisati ovdje i ne maltretirati njega, jer je fakat super. I onda popizdim jer je onaj idiot napravio debila od mene. Jer mi je stalno kad smo bili BILO GDJE govorio što buljim u druge, gledam ih jebozovno/ko kurva i slično. Lik je meni rekao da gledam u glumca kao da bi ga pojebala kad smo bili u kinu. I ajde zamisli da ti to netko tako često govori. Onda sam ja krenula hodati pognute glave, ja njega poštujem, ja ne gledam okolo, samo on postoji i jebemu mater pa jesam li ja to sada krenula očekivati od ovoga, jer mi je onaj isprao mozak. Ja kad sam sa sadašnjim ne zjakam okolo iz poštovanja i kao nadam se da on vidi kako ja samo njega vidim i da mi je samo s njime super – ono o čemu mi pričamo ?!.

I onda to isto krenem očekivati od njega. Valjda sam trebala sa sljepcem prohodati da bi sada sretna bila. I onda mislim kako me ne voli pa to dođe do toga da me uzima zdravo za gotovo. Onda krenem neku vrijednost odnosa procjenjivati preko seksa, jer valjda jedino pametno što sam s tim bivšim radila je bilo to pa sam se prebacila da ovome možda nisam privlačna jer se ne možemo khm koliko bi ja možda htjela.

Mislila sam, ajde prošlo je već neko vrijeme od svega i dobar dio mene je zacijelio, al očito čim započnem nekakav romantični odnos ja se krenem ponašati kao pizda, na granici ludosti, nesigurno i jadno. Ne stalno, al pogodi me pokoji val tu i tamo. Dakle super.

Nikad prije one veze nisam osjećala nesigurnost. Kaj je najbolje nisam ni bila svjesna sebe, osim da kao ajde nisam top ako ćemo izgledom, al karakterom sam tada mislila da sam čist oke. Nedavno sam gledala slike iz srednje, kad sam napunila 18 godina. Da me nije „strah“ prepoznavanja, stavila bi ovjde, al ja sada vidim da sam bila lijepa. Objektivno subjektivno kajgod. I kako sam uopće dopustila to da mi netko toliko uništi samopouzdanje, on točno znao što uvredama na temelju izgleda želi postići.

Ajmo sada fniširati.

Ja znam da se treba „raditi na sebi“. Jučer, danas, sutra. Čitav život.Isto tako se neću uvijek osjećati lepršavo i to je skroz oke. Tipku po tipku ću radije pomalo sve ovdje izbacivati i rigati vatru nego maltretirati druge svojim zabrijanim projekcijama. Tenkju blog, zaboljela bi me ruka za sve ovo. Meni dovoljno.

- 17:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

24.11.2017., petak

Ne pitaj me što želim biti kada odrastem

Baš je smiješno kad se sjetim kakav sam kao mala zamišljala da ću imati život u ovim godinama. Najčešće je u priči bio nekakav stančić i auto pri čemu smo kombinirale koju bismo marku voljele voziti. Ne da sam daleko od toga, nego ono, gasi taj "film" mala Pahuljetina i radije razmišljaj s kojom ćeš se barbikom igrati.

Vezano za to, nedavno sam se sjetila kako su nas često kao klince znali pitati što bismo htjeli biti kada odrastemo. Stvarno ne kužim kakva je fora s tim pitanjem, nešto u rangu koga više voliš mamu ili tatu. Možda namjerne provokacije starkelja da ih se sjetimo kada budemo u njihovim godinama. Šta smo mi tada znali. Šta bi ja trebala znati s pišljive četri godine.

Davno mi se prijateljica pojadala kako po njenom mišljenju nema nikakvih talenata i to ju je baš deprimiralo. Valjda kao ideš od dana do dana, obavljaš svoj posao, jesi ili nisi time zadovoljan? Di su oni dani kada smo govorili kako ćemo biti astronauti ili još bolje mađioničari. Tada smo mislili da sve možemo, samo moramo ići u školu, završit ju i skužit ćemo - znaš kak. Prošla sam faze od pjevačice (izbori za doru su bili popularni i eurosong), veterinarke (kao klinci smo se brinuli za ulične mačke), glumice (španjolske sapunice), misice (tada je izbor za miss bio popularan) i stalno smo kao klinci doma organizirali natjecanja iz pjevanja, plesanja, miss sobe čega već, kao idemo se upgradeat. Nakaze male, baš nam je dobro bilo.

U osnovnoj školi nas je učiteljica jedan dan sve od reda ispitivala što bismo htjeli biti kad odrastemo. Tada sam bubnula fotografkinja pa se žena zgrozila da imam predobre ocjene i da bolje nešto drugo izaberem. Znam da sam i tada osjećala nekakvu glupost njenom izjavom i kao šta ja ne mogu biti što ja želim i volim? Nisam imala blage veze o fotografiji, ali šta sad. Kasnije sam bila na nekom foto natjecanju i položila tečaj, ali dalje u sebe u tom smislu nisam investirala. Jednom sam bratu potajno rekla kako ću imati svoju radijsku emisiju pa je za par godina svima to izlajao. Lijepo sam crtala pa su mi govorili da bi mogla biti slikarica. Vjerojatno bi se i to zgrozili da je bio moj pravi izbor, a jednom mi je teta rekla da budem doktorica da im mogu liječiti noge kad ostare i kurje oči. Kao medicinu trebam završiti da radim pedikerski posao.

Dugo sam patila jer nisam arhitekturu upisala. Govorili su mi kako to nije faks za žene, kako svi briju da će biti nova Zaha Hadid i projektirati aerodrome i bolnice, a da je stvarnost to da građevinari skoro sve obavljaju. Sretna sam što nisam upala na psihologiju jer sada znam da nemam kapaciteta za toliku mentalnu angažiranost oko drugih. Sada studiram to što studiram i često sam se pitala pa na koji sam put ja to skrenula da tu završim. I veselim se završetku fakulteta, veselim se pomagati ljudima i koristiti svoje znanje, ali nisam se oduvijek tako osjećala.

U ovih 7 godina u pokušaju podizanja motivacije za završetkom faksa radila sam svakakve posliće. Mislim da bi svatko tijekom studiranja trebao raditi bar jedan dan u nekom skladištu. Neka te pukne hrvatska realnost, to nisu lagani poslovi pogotovo za žene i svaka im čast. Nek te pukne to da nije svima lako, neki nemaju izbora, a ti ako ga imaš, potrudi se olakšati sebi, a možda pomogneš i drugima. To sam i ja osjetila, poziv da se saberem. Jedan dan sam radila kao peraja u jednom zg klubu. Mislim da mi je to bilo nešto najbolje u životu, ali sam znala da će zbog smjena debelo patit faks pa sam odustala. Pomagala sam u organizaciji različitih događanja i da ne nabrajam druge gluposti, dosta sam i volontirala. Mogla sam si priuštiti pobjeći s nekog poslića jer sam se osjećala da me zatupljuje i da ne iskorištavam ni 5% svog potencijala. Da se razumijemo, radi se o studentskim poslovima.

Uvijek sam tražila neko novo iskustvo kroz koje ću bolje upoznati druge, a i sebe - što ja uopće želim. Kaj je najgore i dalje nemam blage veze. Jel to ok i hoću li ikada znati i osjetiit ono - to je to! Ja ne znam ni koji mi je hobi. Mogu li tu ubrojati traženje fotki interijera na pinterestu za buduću birtiju koju ću otvoriti? Znatiželja?

Zaista kakva je to zajebancija s tim pitanjem što želimo biti kada odrastemo?
Najmanje što sam sigurna je to da barem babama neću kopati kurje oči. Ili barem ne ubrzo.


- 00:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.11.2017., utorak

Tri - Što kad se ogoliš?

Na dan kada sam napisala posljednji post bivši me je opet kontaktirao. Nakon toliko vremena i ajde ti meni reci da je jednostavno izaći iz tog odnosa.

Dakle ajmo redom. Izvana ja sam prosječna djevojka u srednjim dvadesetima. Volim izlaziti van, hobije sam putem izgubila. Uživo mi kažu da sam šaljiva, „znam dobro prepričati priču“. Čak sam imala priliku pisati za jedan portal, ali su mi se javili pola godine prekasno. Volim isprobavati nove stvari, dovoditi se u situacije koje prije nisam iskusila. Volim dobru papicu. Mislim da sam perfekcionist i da uvijek može bolje i to mi često zadaje probleme. Ubacit ću i onu „volim život“. E da volim i plakati, najozbiljnije. Krenem od tuge, nastavim jer sam si blesava. Nekada sam i tužna.

Čovjek bi rekao da je kod mene sve savršeno. Mislim ne mogu se požaliti, stvarno trenutno nemam nikakvih većih problema u životu. Ja sam izabrala spominjati nasilnu vezu u objavama, ako bude bilo dodira s time, jer mislim da bi to moglo pomoći. Ne samo osobama koje su u tim odnosima ili su bile, nego pogotovo onima kojima takvi odnosi nisu jasni. Nisu bili ni meni.

Ako nekoga zanima, neću se toga često doticati. Čisto da budete u šoku nakon pročitanog opisa bloga, da život i nakon toga okrene na koliko toliko normalnu stranu.

Isti dan sam poslala sadašnjem link bloga u kojem sam opisivala dio grozota koje mi je radio i svoje osjećaje. Iskreno nije mi bilo svejedno jer sam tamo pisala baš intimne stvari. Nije mi bilo svejedno poslati hrpu tekstova u kojima sam često spominjala kako nemam volje za životom i da se želim ubiti.

Svi se rodimo mali, ćoravi, bespomoćni i goli. Gradimo od rođenja tu nevidljivu sponu s roditeljima satkanu od ljubavi i povjerenja, takvi kakvi jesmo mi o njima ovisimo. Ne mogu bit još više patetična pa ajmo u grubo. Zar nije da nam se u svima javi neka željica da se još jednom ogolimo. Da nas netko zavoli kakvi jesmo, sa svim manama i vrlinama, svim teretima koje nosimo. Možda i onako nevino kako su nas voljeli i vole roditelji. Da mi nešto ili nekoga volimo na takav način. Budimo realni svi to (da se ogolimo) na neki način radimo i ovdje, samo što naše pojave nemaju ime i prezime, adresu i ostale tvorevine od krvi i mesa.

Nas dvoje smo sada preko godinu dana zajedno. Preživio je moje pokušaje bijega iz tog odnosa, koji su više bili projekcija nekih prijašnjih trauma. Pričali smo o prijašnjim odnosima i spomenula sam svoje onako u crticama. Sve do sada. Htjela sam se opet ogoliti. Da shvati neke moje reakcije. Vrijeme je – uzmi ili ostavi.

I uzeo je. Voli me.

Rekao mi je nešto što mi se nije svidjelo – to da me taj bivši nikada nije volio.
Vjerojatno je u pravu.

Oznake: veze


- 18:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

14.11.2017., utorak

Kako započeti vezu nakon prekida

Dakle prekinula sam prvu vezu. Na stranu što je to bilo nešto što nitko ne bi smio doživjeti, evo priznajem voljela sam tog gada. Valjda jer mi je bila prva veza, jer sam naivna i slijepo svima vjerujem. Tj. tada sam bila takva. I prekid se razvlačio ja mislim bar dvije godine jer me nije htio ostavit na miru. Možda čak tri. Upoznavala sam druge dečke i ti odnosi su propadali jer sam se ja glupača nalazila s prvim, kao bit ćemo frendovi, i bez beda govorila kako sam upoznala nekog i da se viđamo pa bi on prošvikao i rekao da smo mi jedno za drugo, krenuo radit scene i druga divljanja pa bi od straha to raskidala. Nalazila razloge zašto taj novi i ja nismo jedno za drugo.

Pošto je to bio vrlo mučan prekid shvatila sam da ja neću tako lako nastavit dalje. Mentalno me on i dalje držao u glavi i bojala sam se upoznavati nove tipove. Tako sam krenula na razne dejting stranice jednostavno da bi u svojoj glavi napravila rez. Rekla bi tim dečkima s kojima sam se dopisivala da sam nedavno prekinula vezu i da sam sjebana, naše komunikacije su se u jednom trenu svele na psihološke seanse gdje oni mene tješe jer bi im ispričala kroz što sam prošla. Prvi i jedini s kojim sam se našla u nekom romantičnom smislu je bio ok dečko. Mislim da sam namjerno birala malo starije tipove jer su manje šanse bile da se išta među nama stvari (mislim 9 godina stariji je bio), a pogotovo nakon moje priče. Nakon našeg prvog dejta sam se tako odvratno osjećala, kao kurva što mi je bivši stalno govorio, da sam po povratku stala autom kraj jedinog kioska koji je radio kasno i kupila si cigarete. Kao glumim neki taf lajf, pušim jednu za drugom kraj auta na parkingu. Nit sam kurva, nit pušim. Još koji put smo se našli da bismo zaključili da to nema smisla i bok.

Nastavila sam se i dalje dopisivati. Badoo mi je skoro došao kao homepage. Nisu se ti momci nešto ni bunili na moje priče, valjda ne znaš tko je bio očajniji, oni u potrazi za fukom ili ja u potrazi za svojim škarama da usitnim bivšu vezu. I preko foruma sam upoznala nekolicinu, ali to je bilo isključivo u prijateljskom smislu, osim ako su oni zabrijali da "tražim prijatelje" ima neko skriveno značenje. Ah da, poruke bivšeg su bile neizostavne kroz cijeli period. "Samo da me pita kako sam.", "Samo da ti javim da sam prekinuo sa onom svojom.", "Samo te zovem da vidiš novi stan.". Jedi govna.

Na jednom slučajnom izlasku sam upoznala jednog krasnog dečka. To je bila valjda prva osoba za kojom sam nešto osjetila nakon bivšeg. I oboje smo od prvog susreta to osjećali. Znali smo sjediti u parkiću i samo se gledati i smijati, pričali smo o svemu, nasmijavali se međusobno. A bivšem se nije svidjelo što se viđam s nekim, uvijek bi me slučajno sreo i ispitivao kaj ima. Naravno da sam mu rekla da i on bude svjestan da je gotovo. Rekao je da će prebit ovog (iako nije znao tko je). Odjednom sam se ja krenula čudno ponašati. Preispitivala sam voli li me ovaj prvi, ne pokazuje mi dovoljno ljubavi, ne žudi dovoljno zamnom i slične pizdarije, ustvari sam projicirala svoje strahove i uspješno sabotirala nešto što je moglo biti lijepo. Rekla sam mu da mislim da je najbolje da prekinemo da mislim da nismo jedno za drugo. Kao zadnja pička sam se rasplakala (jer nemam kaj ja plakati ako ja prekidam), on je htio da probamo, ja sam rekla da nema smisla. Koji mjesec nakon toga sam ga srela i rekla da sam pogriješila. Nisam mu rekla koliko sam se bojala i kakve sam borbe vodila u sebi. Naravno da ništa više od nas nije bilo.

Nakon njega sam se viđala s još jednim dečkom neka dva mjeseca, ali mislim da smo oboje skužili da nismo jedno za drugo. Napokon sam zaključila da mi škare više ne trebaju, ali da očito nisam spremna za novu vezu.

Iduće dvije godine su mi bile možda najljepše do sada koje sam proživjela. Moje tijelo je trebalo sve ono što sam propustila u bivšoj vezi živeći u četri zida. Izlazila sam svaki vikend, opijala se, zabavljala, upoznavala nove ljude. Znam da nisam najbolji primjer, ali baš me bolio k za život. Bila sam sretna, smijala sam se, ljubila sam se, bila sam slobodna. I baš sam sretna kad se svega toga sjetim, kako je sloboda prekrasna. Sloboda kao sloboda uma, kao sloboda jer nisam u vezi. Sloboda jer sam čovjek. Ljudi moji to je bilo prekrasno.

U jednom izlasku sam upoznala još jednu mušku osobu koja je obilježila moj period "nakon bivšeg" - kako se to slobodno kaže, svog jebača. Nakon upoznavanja se nikako nismo mogli uskladiti oko nalaska, to je bilo svake prijestupne. Iskreno, mislila sam da bi to moglo biti nešto ozbiljno, ali sam popizdila i rekla da mi se tako neda zavlačiti i da se možemo bezveze nalaziti. Priča o ovom čovjeku je za neku drugu objavu, koja u ovoj fazi života više nema smisla. Zaljubila sam se, priznala to i prekinula zbog našeg dogovora da ovo bude samo neobavezno. I patila sam još iduću godinu nakon toga. Mislim nebitno.

Tijekom prekida prve veze, nakon toga, trebala sam slobodu.
Trebalo mi je nešto da me vrati u život. Nove pogreške, ljubavi, iskustva i ne žalim ni za čime.
Jer znam kako je to kad misliš da ti je sutra možda zadnji dan života.

Koja je poanta moje priče?
Da će biti nastavka jer sam trenutno u jednoj prekrasnoj vezi i poslala sam mu stari blog u kojem sam pisala o svojim zlostavljanjima.

- 13:34 - Komentari (16) - Isprintaj - #

12.11.2017., nedjelja

Jedan

Sutra imam ispit.

Znam da pad nije najgore što ti se u životu može dogoditi. Isto sam svjesna da prolaz nisam zaslužila jer sam kasno krenula učiti. Iskreno ne znam zašto započinjem blog spominjanjem ispita. Možda jer znam da bi trebala učiti, ali sve je zanimljivije od toga.

Imam 26 godina i (još) studiram.

Nikad nisam mislila da ću biti jedan od tih vječnih studenata. Prije svega jer sam oduvijek voljela učiti i bila sam uspješna tijekom školovanja. I ne smatram sramotom duže studiranje. Iako mrzim opravdanja, jedna sam od onih koji vole izanalizirati situaciju na tisuću načina i opravdati zašto je tako kako je. Opravdanje vežem uz neki neuobičajen/“loš“ postupak, a pošto mi nije sramota duže studiranje, zašto bi se uopće pravdala? Kužite kaj mislim. (:

Ali svoje duže studiranje doživljavam kao osobni poraz. Ja znam da sam mogla bolje. Ja sam bila bolje. Nisam osoba koja odustaje.

Borila sam se za svoju prvu vezu. Nakon prvih primljenih 20 SMS-ova uvredljivog sadržaja i prijetnji, te njegovih suza nakon toga, odlučila sam mu oprostiti. Jer ga volim. Ljubav je lijepa, ljubav pobjeđuje sve. Sve bi trebale biti lijepe, tako i moja. Kaos koji se kasnije dogodio sam smatrala svojim osobnim porazom.

Kužite povezanost?

Život su dobre i loše stvari koje nam se događaju. Nakon kiše dolazi sunce, ali budimo realni, kad tad će kišiti. Na svijetu ima preko 7 bilijuna ljudi. Baj d vej skuži ovaj fora brojač: http://www.worldometers.info/world-population/ Postupci naše okoline utječu na nas, ali nekad i ti možeš utjecati da ti bude bolje.

Što sam radila da sam ovo što sam danas, što radim da budem ono sutra.
Vidjet ćemo ovdje.

- 19:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  studeni, 2017 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Rujan 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Siječanj 2018 (4)
Studeni 2017 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Freedom is never given; it is won.

Pahuljetina a.k.a. pahuljica - jer svi mi mislimo kako smo posebni

Linkovi