Već i sat vremena prije službenog otvorenja napokon dovršenog Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu ispred njegovog glavnog ulaza nalazilo se nekoliko tisuća uzvanika. Svi oni čekali su da budu među prvima koji će kročiti u novo kulturno središte Novoga Zagreba, jedno od rijetkih s južne strane Save, a na koje su građani čekali punih šest godina. Naime, danas možemo reći kako ova zemlja napokon posjeduje zgradu koja je bila posljednja karika u postavljanju Hrvatske u kulturnu kartu Europe.

Uzvanici na otvorenju razgledavaju izloške

Sama zgrada djelo je arhitekta Igora Franića, a na pet tisuća metara kvadratnih smjestili su se kako privremene izložbe, tako i stalni postav koji broji instalacije i djela mnogih svjetski poznatih inozemnih i domaćih umjetnika, kao što su Malevich, Magritte, Rautar, Šarić, Oršolić, Artuković, Picelj i drugi. Također, u sklopu muzeja na sjevernoj fasadi postavljen je i Tobogan, instalacija Carstena Höllera, kao i Tko se boji vuka još u digitalnoj eri?, instalacija arhitekata Vinka Penezića i Krešimira Rogine koja je predstavljala Hrvatsku na venecijanskom biennaleu. Trenutačno, u muzeju je jedna privremena izložba – Akvizicije 2004-2009 – ali i bogat edukativni program nazvan EduAkcija.

Narančasta ekstenzija, Jesus Raphael Soto (1968.-70.)

No, ovo otvorenje je imalo i jednu manu – čak niti umjetnici i akademici nisu smjeli ući u prostor muzeja prije nego su to mogli i ostali uzvanici – što znači da smo svi zajedno čekali službeno otvorenje gotovo dva sata, dok je otvorenje unutar muzeja ipak bilo samo za odabrani krug uzvanika, a pritom moramo napomenuti kako je rijetko koji predsjednički kandidat propustio ovo događanje. Snježana Pintarić, ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti, danas je uputila pismo isprike zbog zastoja do kojega je došlo radi sigurnosnih propisa, i najavila kako će ovaj vikend i sljedeće nedjelje ulaz za posjetitelje biti besplatan.

Bum-bum, Miroslav Šutej (1968.)

Dakle, ukoliko još niste, posjetite MSU ovaj ili sljedeći vikend te uživajte u veoma intrigantnim i vrhunskim umjetničkim djelima i instalacijama u muzeju kojim hrvatska kulturna scena napokon može biti ponosna.

Boris Dundović

Prolazite li pored bilo koje od Algoritmovih knjižara u posljednje vrijeme, teško da ćete ne zamijetiti veliki plavi plakat sa ženom u magli, s krabuljom na licu koji vas svojom mističnošću poziva da pročitate o čemu se radi. Dakako, Algoritam je još jednom ugostio svjetski poznatog pisca, a ovoga puta to je bio Gordon Dahlquist čija je knjiga, nakon tri godine, napokon doživjela hrvatsko izdanje. Naslov romana preveden kao Staklene knjige kradljivaca snova otkriva nam kako se radi o sasvim neobičnoj priči, a već samo prvih nekoliko stranica koje se mogu iščitati na stranicama nakladnika, uvlače čitatelje u novi viktorijanski svijet intriga i zavjera.

Špijun. Ubojica. Uljez. Tri iznimna junaka. To su riječi kojima je englesko izdanje predstavljeno. Dakako, zvuči poput kakvog naizgled klasičnog viktorijanskog misterija, no ovaj zagonetni roman je mnogo više od toga. Priča počinje tako da mlada nasljednica karipskih plantaža, Celeste Temple, jednoga dana dobiva poruku od svoga dugo neviđenog zaručnika, Rogera Bascombea, kako ju ostavlja bez ikakvog objašnjenja. Vođena unutrašnjom intuicijom, ona ga počne pratiti nakon što on završi s poslom u državnom ministarstvu te završi na imanju Harschmort, na kojemu se odvijaju tajni rituali, a ona pak nenamjerno postaje jedna od sudionica.

Kada pročitate svih sedam stotina stranica, najednom vas obuzme želja da upoznate genijalni um koji se krije iza silnih intrigantnih i veoma sofisticiranih, gotovo viktorijanskih rečenica. Upravo iz tog razloga je glavni urednik Algoritma, Neven Antičević, pozvao gospodina Dahlquista da svojim riječima predstavi svoja djela hrvatskom čitateljstvu. On se zadovoljno odazvao, publika i mediji su se okupili, i razgovor je započeo.

Većina razgovora vodila se o ideji za takvu vrstu romana, danas popularno nazvanu fantasy romanom. Dahlquist je rekao da vrijeme u kojemu živimo, u kojemu je moguće prenijeti osjećaje i misli na sve moguće načine niti ne razmišlja koliko je to bilo teško prije samo stotinjak godina. Zato je osmislio staklene knjige, medij pomoću kojega se doživljaji jedne osobe prenose na drugu u potpunosti, te ga je usporedio s današnjom tehnologijom. Također, spomenuo je kako radi na Sveučilištu Columbia, te je osamdesetih godina sudjelovao u istraživanjima vezanima uz internet, kao i pri izradi prve internetske stranice. Osim toga, Gordon Dahlquist je dramaturg, koji uglavnom piše kazališne i filmske komade, te je osvojio brojne nagrade diljem SAD-a. Potreba za pisanjem ovoga romana javila se iz umora od tog posla, kao i iz potrebe da napiše djelo koje će u potpunosti biti njegovo, u kojemu se neće miješati vizija glumca s njegovom i gdje će vrtoglavo uklopiti znanje o prijenosu informacija danas, a istovremeno pokušati tu ideju prenijeti u devetnaesto stoljeće svoje priče.

Gordon Dahlquist na predstavljanju knjige u Zagrebu

Načela se i tema ekranizacije. Prava na ovu priču otkupila je producentska kuća Johnnyja Deppa, a gospodin Dahlquist je rekao kako ne zna mnogo o procesu nastanka filma, nema neke posebne želje za glumcima, iako je u jednom prijašnjem razgovoru za Algoritam natuknuo kako bi Depp pristajao ulozi i Kardinala Changa i Doktora Svensona. Ono što bi on najradije volio jest da svako poglavlje dobije svoj nastavak, nešto poput serije, govoreći kako jedno poglavlje može trajati točno sat vremena. N. Antičević je pohvalio duljinu poglavlja, naglašujući koliko je to rijedak slučaj u nakladništvu. Također, pisac je spomenuo kako je upravo duljina poglavlja pokazatelj u kojem smjeru se njegova ideja razvijala; pisao je o Celeste Temple, i onda se pojavio novi glavni lik pa je logično zaključio kako bi to trebalo biti poglavlje broj dva. Znači, priča se razvijala dosta organično, što je Dahlquist posebno naglasio jer pišući priču nije znao gdje će ga ona odvesti. Danas ovaj roman ima i nastavak, na engleskom naslovljen The Dark Volume koji donosi jednu sasvim novu priču, ali s istim glavnim likovima.
Nakon promocije, svi sudionici su se zaputili u stražnju prostoriju na zakusku, a Gordon Dahlquist i Neven Antičević su nastavili razgovor s posjetiteljima još koji sat.

Boris Dundović

________
Raspored gostovanja možete provjeriti ovdje, a više o knjizi saznati na ovom linku.

I ove godine 11.-15. studenog održat će se 32. međunarodni sajam knjiga.
Ulaz je besplatan, a radno vrijeme je od 10 do 19h, no u petak i subotu je produženo do 21h. Bit će tamo izlagača iz raznih zemalja, uključujući Austriju, Njemačku, SAD, Nizozemsku, Veliku Britaniju i Sjevernu Irsku itd., a od knjiga beletristika, novine, časopisi, putopisi, stručna literatura, rječnici, slikovnice, stripovi te mnogo drugih.

U istom terminu, paviljon pokraj će ispuniti Sajam glazbe i multimedije. Očekujte mnoštvo glazbenih instrumenata, radionica za najzainteresiranije, multimediju, prezentacije izlagača te različiti koncerti (jazz, salonska glazba, rock). Ove godine je Sajam bogatiji za još jedno područje, a to je Festival plesa.


Dođite!



Thora

Nakon dugo vremena nedolaska, dobro se ponovno vratiti u gradsko dramsko kazalište Gavellu i ponovno se uključiti u pozornička događanja koja se odvijaju na tamošnjim daskama. Jer, dobrim prijateljima, čovjek se uvijek rado vrati.

Ovoga puta razlog dolaska nije bila kakva izvedba Gavellinog ansambla, već gostovanje plesnog studija Step by Step i njihov projekt nazvan Ritam života. Radi se o nizu plesnih točaka, koje u sebi objedinjuju najrazličitije žanrove – tango, charleston, swing i, naravno, pravi irski step. Plesovi kao točke u nizu priča kojima tri djevojke, njihova majka i baka prepričavaju svoja sjećanja i doživljaje u životu. I upravo spoj tih malenih sekvenci pokazuje kako bi ples zaista mogao biti ritam života.

Fotografija: Večernji list

Najdojmljiviji dio, a i onaj s najviše ovacija na kraju, bila je točka u kojoj se izveo irski step. Uz energično kuckanje po kazališnim daskama, izmjena ljubičaste i žute boje bila je pogodak. Pogotovo ukoliko je gledatelj sjedio na balkonu, gdje se jasno mogao vidjeti raspored i kretanje baš onakvi kakve bi nam priuštili izvorni irski steperi. Zatim, ples priče o Pepeljugi, bio je poseban jer je to najbolji prikaz kako pokreti mogu pratiti glazbu i pritom vrhunski dočarati atmosferu same pripovijesti. Oduzmemo li toj priči maske, dobit ćemo jednako dobru priču o djevojčici sa šibicama. Pariški tango je bio točno onakav kakav treba biti – emocionalan i energičan – dok je charleston svakako probudio neka druga vremena svojim pokretima i koracima.

Također, posebnom ovu predstavu čine i gostovanje glumice i pjevačice Jasne Bilušić, te glazbeni trio koji čine Vanja Lisak, Branko Ovčarić i Lea Bulić, a koji su svojim glazbenim točkama obogatili predstavu, te je stoga pedeset kuna, koliko je ulaznica koštala, svakako bilo premalo za cilj kojim se ona vodila, a to je donirati prikupljen novac udruzi Krijesnica za djecu oboljelu od malignih bolesti. I kada se ta predstava izvodi dvaput dnevno dva dana zaredom, može se reći kako je studio Step by Step utrošio energiju s veoma pohvalnim (ali i zahvalnim) ciljem.

Boris Dundović