Činjenica da se Velika očekivanja prije ili kasnije tijekom ljeta vrate iz Graza s najnovijim kulturnim događanjima u Kunsthausu, gotovo da bi se mogla nazvati tradicijom. Ovoga puta, tradicija je postala ponešto posebnija, jer taj kulturni austrijski grad ugostio je izložbu na kojoj su predstavljena neka od rjeđe viđanih djela Andyja Warhola, a mi smo pristigli na samo otvaranje. Osim njegovih radova, tu su se našli i Christopher Wool, Barnett Newman, Bruce Conner i Sharon Lockhart, kao savršeno uklopljen popratni sadržaj izložbe. Naizgled jedinstven postav razdijeljen je po katovima, pa tako možemo pogledati dvije razine iste izložbe – Screening Real i Painting Real.

Screening Real

Mračni prostori ispunjeni starinskim kino kamerama koje polagano okreću svoje kotače je prvo što ugledate nakon što vas spore pokretne stube dovedu na prvi kat ili popularno u Kunsthausu nazvan Space02. Zatim počinjete primjećivati lica koja svojom mimikom čine kratke filmove. Oni su crno-bijeli, gotovo da nisu dinamični, ali posjetitelji se ispred jednog platna znaju dugo zadržati jer jedna od njihovih najznačajnijih karakteristika je jezgrovitost. Naizgled prazni, dosadni, ovi filmovi postaju važni emocionalni životni trenuci uhvaćeni u kameru koja ih uvijek iznova pušta da se dese. Posebno je upečatljiva snimka poljupca muškarca i žene koji traje dvanaest minuta, a koji se još uvijek savršeno vidi i sa pokretnih stuba koje vode na drugi kat.

"Double Tide", Sharon Lockhart (2009.)

No, prebacimo li se s Warhola, dobivamo sasvim novu stvarnost. Sharon Lockhart, naime, snimila je dva ambivalentna filma koji se u isto vrijeme puštaju na drugim krajevima minijaturnih dvorana. Zapravo prikazuju isto – čovjeka koji za vrijeme oseke vadi školjke iz pijeska – dakako, iz drugih kutova. No zaista, ta dvostrukost čini razliku, čini trodimenzionalnost koju možemo pohvatati jedino ukoliko se brzo okrećemo čas na jednu, čas na drugu stranu. Znatiželja je bit ljudske prirode; ona nikad neće biti ispunjena dok ta oba snimka ne pogledamo u isto vrijeme, a to je nemoguće. I upravo ta nemogućnost spoznaje je ono što film Sharon Lockhart čini zanimljivim.

"Report", Bruce Conner (1963.-1967.)

Usporenost i statičnost filmova u glavnim prostorima lako se može izbjeći ako iza improviziranih kulisa zalutate na projekciju filma kalifornijskog umjetnika Brucea Connera. To je dinamičan, gotovo epileptičan snimak u kojem se ponavljanjem iste scene uvijek otkrije jedan trenutak kasnije, a sakriva onaj prije. Nazvan Report, film prikazuje Johna F. Kennedyja kako sa suprugom Jackie pozdravlja mnoštvo prolazeći automobilom. Ukoliko pomislite tijekom posjeta kako ste se predugo zadržali na ovoj razini, prevarili ste se jer još niste niti kročili na pokretne stube za dalje...

Painting Real

Drugi kat Kunsthausa, nazvan Space03, donosi nam pregled slika Andyja Warhola, Christophera Woola i Barnetta Newmana. Već i sam Graz na svakoj autobusnoj stanici gotovo da vrišti Warhol! svojim posterom dvostrukog Elvisa iz 1963. godine. Ali na izložbi se tako našla i njegova popularna muza Marilyn Monroe u jednom od mnogobrojnih izdanja, ovoga puta nazvanom Liquorice Marilyn, slici koja je bila izrađena godinu dana ranije prije Elvisa. Zanimljivo je kako umjetnik kojega na ovom svijetu nema već dvadeset i dvije godine, još uvijek uspijeva iznenaditi, začuditi, a ponekad čak i zaprepastiti svojom jednostavnom ali promišljenom umjetnošću.

"Self-Portrait", Andy Warhol (1963.-1964.)

Nešto manje promišljen, ali sklon priznati pogrešku, obrisati ju i iznova napraviti sliku jest Christopher Wool. Nešto blaži pop-art, uobličen u slova, odnosno u gotovo nečitljive poruke, nameće posjetiteljima divljenje, koje možda i ne bi bilo toliko snažno da ne postoji određena doza vulgarnosti kojim su one izrečene. Te slike i nisu nastale tako davno – uzmimo u obzir da je Untitled naslikana 1993. godine – ali vjerojatno su ipak tada imale znatno veći utjecaj na onoga tko bi ih iščitao.

"Untitled P186", Christopher Wool (1993.)

I, na kraju, dolazimo do Barnetta Newmana. On je djelovao istovremeno s Warholom, te su često jedan drugome bili inspiracija. Industrijske boje, jednoznačnost prikazanog, dinamika iskazana naizgled greškom u ispisu – to su sve karakteristike ujedno i Warholovog i Newmanovog stvaralaštva, pogotovo onog najpoznatijeg. Naravno da smo se nakon svega imali potrebu odmoriti u Needleu, sjedivši na udobnim bijelim dvosjedima, uživajući u predivnom pogledu na grad koji se može mjeriti samo s onim sa Schloßberga s druge strane rijeke Mure.

Izložba traje do 10. siječnja 2010.