|
Sjedim na stijeni, sama… Osluškujem kako mi more tiho šapće pjesmu tužne, nikad zaboravljene Ljubavi. U ruci držim uspomenu na njega, Bezimenog Anđela koji me je zarobio u svom srcu za samo jednu noć. Naslonim se na skupljena koljena, zatvorim oči i prepustim se šumu njegove školjke…
Bijaše to jedne ljetne večeri…Nikad zaboravljene, otete sjećanju, nikom opisane. Sjedila sam ovdje, na istoj stijeni, točno prije pet ljeta. Bijah tužna, moje srce ranila je ruka onoga Vraga. Plakala sam igrajući se prstima po vodi. Ono me slušalo…More moje tajno, a njegova nedostižna ljubav milovala mi je kosu. Tješili su me šaljući mi zrakom poljupce daljina… Prepustih se tom zanosu izgovarajući stihove vječne pjesme…
Odjednom, val mi pošalje nešto. Otvorih oči i ostadoh iznenađena i osupnuta… Na stijeni me dočekala boca morske pučina noseći poruku. Nisam znala bih li ju otvorila ili ne. Nisam znala kome je bila upućena. Razum mi je govorio da to ne diram, a srce je tiho progovaralo: ˝ Otvori to. To je samo za tebe. Poruka koju čekaš. ˝ Trgnem se iz sanjarenja, uzmem tu tajanstvenu poruku i stidljivo ju počnem čitati…
Nisam mogla vjerovati. Bilo je upućeno meni. Ne, to nisam mogla prihvatiti!
Pjesmica o jednoj čarobnoj Ljubavi koju nitko nikada nije osjetio. Ja sam bila glavni lik - On i ja. U potpisu: Tvoj Bezimeni Anđeo. Okretala sam se u nadi da će nam se susresti pogledi, u nadi da ću Ga vidjeti…
Sjedila sam još dugo čekajući Ga…Već je vjetar počeo zavijati, cvilio je…Otišla sam kući, ali snu se nisam dala. Te noći sam pročitala pjesmicu po milijunti put i u samu zoru podala se snu, umorna…
To jutro me probudi miris mora. Onaj tajanstveni. Brzo sam se odjenula, zgrabila svoju porukicu i otrčala iz stare kamene kuće. Nisam znala kamo idem… U mislima mi bješe ta pjesmica i On, Moj Bezimeni Anđeo. Otrčala sam na onu istu stijenu… Izvadih pjesmicu te je po tko zna koji put pročitam… Zatvorim oči i bacim se u more. Plivala sam što sam brže mogla u taj morski beskraj.
Na plaži me dočeka crvena ruža…Bijah osupnuta. Udahnem taj miris, tu nepoznatu ljepotu, tu čaroliju i nježne suze potekoše mojim licem…U ruži sam pronašla poruku: ˝ Čekat ću te, čekaj me u sutonu prilikom spaljivanja Dana s Noći kada oni postaju Jedno. ˝
Tvoj Bezimeni Anđeo
Srce mi jače zalupa, obrazi se zarumene, oči zasjaje. Tresla sam se. Nisam mogla vjerovati da se ovo meni događa. Ne, ovo je nemoguće! Potajno sam Ga zavoljela iako nisam ni znala tko je. To mi je postalo nebitno. Zamišljala sam ga…Bio je visok, crne kose i crnih očiju kao ugljen, a svojim gracioznim hodom odavao je onu posebnu nježnost i požudu.
Tog dana nisam otišla kući.Ostala sam na plaži. Na pustoj stijeni, sjedeći sam sanjarila. Nisam znala što osjećam. Ili strah, ili čežnju, ili sreću…
Samo sam molila da ovo ne bude nekakva šala. Ne, to mi sada nije potrebno. Previše bi boljelo.
Sunce je polako odlazilo, napuštalo me je. Dan je nestajao; na zapadu se spaljivao s Noći. Blažen pogled... Počnem drhtati. Noć je pala, a nebo osuto zvijezdama. Mjesec me obasjao. Ja sama sjedim na stijeni, a njegov srebrni trag miluje mi obraščiće.
Već sam počela gubiti svaku nadu, povrijeđena i tužna odlučih otići. Ali, odjednom... Začujem meke i nježne korake koji su mi se približavali. Bojala sam se okrenuti. Cijela sam se naježila. Došao je! Uhvatio me za ramena i tako me strasno poljubio... Ljubio me dugo, a ja sam se prepustila toj čaroliji Ljubavi. Srce prestade kucati, krv prestade žilama kolati, sve stade. Cijeli svemir se zaustavi u tom trenutku. Pogleda me svojim crnim očima, a iz njegovih crvenih usana pobjegle su riječi: ˝ Volim te! Vjeruj mi! ˝
Uzeo me je za ruku i poveo za sobom. Hodasmo pješčanom plažom. Sami... Onda me uze u naručje i odnese ispod jednog bora. Taj bor nikada ne ću zaboraviti; na deblu bješe ucrtana zvijezda i mjesec. Nisam se bojala. Prepustila sam se i prvi put u svom životu osjetila ljubav u pravom smislu riječi... Ljubav, čudnu, tajnovitu.
Ljubio me po cijelom tijelu svojim strastvenim poljupcima. Polako me polegao na topli pijesak i tiho šapnuo na uho: ˝ Volim te životom svojim. ˝ Zatvorila sam oči i prepustila se njemu cijelim tijelom, cijelom dušom. Nije me zanimalo što će biti sutra. Željela sam samo uživati u ovom trenutku, prepustiti se toj Ljubavi i duboko zaroniti.
Te noći vladala je čarolija. Ta noć bijaše nezaboravna. Vodili smo Ljubav pod okriljem mjesečine. On i ja, sami na plaži pored mora. Te noći sam se podala cijela kao nikom nikada do sada. Ljubih mu usne skrletne... Te noći postadosmo Jedno. Zaronio je u mene nježno, polako, tiho... Cjelivao me, ljubio, mazio i krao poljupce.
U samu zoru me položio u svoje naručje i tako smo zajedno dočekali rađanje novoga dana. U sami početak novoga dana prozbori: ˝ Malena moja, oprosti mi! Volim te! ˝ I poljubi me tako starsno. Ja sam ga samo jako zagrlila te zaspala u njegovom naručju...
Probudih se. Nisam ni bila svjesna što sam ove noći doživjela. Sve je bilo kao san... Njega nije bilo. Pobjegao je ostavivši mi malu školjkicu u kojoj je njegovim posebnim rukopisom bilo napisano: ˝ Otišao sam jer sam morao. Ali, ljubim te i ljubit ću te cijeloga života. Ostavljam ti ovu školjkicu da te svojim šumom uvijek podsjeti na ovu vjekovnu noć... Tvoj Anđeo J. ˝
Stavih školjkicu na uho i ponovno začujem njegov blaženi glas. Pjevao je pjesmu o našoj čudnoj Ljubavi. Suza krene... Zaustavih je. Nije mi potrebna. Ne žalim ni zbog čega. Ovo je bila Ljubav smo jedne noći, ovo je bila Ljubav jednoga sanjara i romantika, ovo je vječna Ljubav. Nisam ga poznavala, ali podala sam mu se i vodili smo Ljubav života, Ljubav kojoj se cijeli svemir poklonio... Ljubav naših srdaca, Ljubav nakon koje smo spremni i umrijeti... Tajnovita i samozatajna. Ljubav našega života... Ljubav kakva samo u pričama postoji...
Ja sam voljela kao nitko u životu... Svog Bezimenog Anđela...
P.S. Ovu priču objavih na blog prije tri mjeseca, ali htjela sam ponovno!
|
