|
Nije mi lako ovo pisati. Prebirem misli i osjećaje, ali nikako ne nalazim početak. Tko zna po koji već put pročitah Maloga princa, ali uvijek je to novi i još posebniji osjećaj. Mogla bih to usporediti s rađanjem novoga života. Tako nekako... Ne znam jesam li uspjela bar malo prikazati riječima kako se osjećam. Riječi su zbrka vremena. Ponekada nam nisu ni potrebne.
Želim napisati nešto novo o Malome princu. Iako sam već pisala o njemu, možda mi ovo nije ni potrebno, ali nisam se mogla oduprijeti Ljubavi koju moje srce osjeća prema (mom) Malom princu. Čudna je to Ljubav za koju vrijedi živjeti i uživati u svim ljepotama koje su oku nevidljive...
Sada ću ponovno ispričati svoju priču vjekova čovjekovih za moga Maloga princa, ali i za sebe.
Svaki put mi zatreperi duša čitajući posvetu Leonu Werthu kada je bio mali dječak... Za ovo riječi nisu potrebne jer su neke stvari gotovo neopisive.
Knjiga svih vremena počinje piščevim pripovijedanjem jednoga događaja iz djetinjstva. Znate već kako odrasli često ne razumiju djecu pa tako nisu ni razumjeli Antoinea. Oni jednostavno neke stvari u životu nikada ne će shvatiti kao što nisu shvatili crtež kojim je pisac želio prikazati zmijskoga cara kako guta divovskoga slona. Savjetovali su mu da se okani crtanja. I tako lijepo, odrasli u nama najranije ubiju želju za nečim. Ali, najvažnije je da oni to rade slučajno! Ne razmišljaju o onome što im pobjegne kao riječ. Ipak im opraštamo!
Pisac nas već na početku upozorava na svijet odraslih, točnije rečeno, na svijet brojki koje odraslima život znače.
Jednoga dana je sletio u pustinju Saharu zbog kvara na svom avionu. Bio je to veliki kvar i nije znao kako ga popraviti. Jedne noći ga tihi glasić probudi iz sna zapovijedajući da mu nacrta ovcu. To je bio naš Mali princ. Pilot, cijeli iznenađen, nacrta Princu malu ovcu koja se nalazila u kutijici. On bješe oduševljen.
Bio je to čudan dječak. Nikada nije odustajao od postavljenoga pitanja što je Antoinea iznenadilo. Vidite, čudni su ti odrasli, ali ipak, pisac nije zakoračio u svijet odraslih jer je još uvijek tragao za nekim tko će razumjeti njegove crteže. Uzalud je tražio sve dok nije upoznao najčarobnijeg dječaka na cijelom svijetu. Polako su postajali prijatelji i ne znajući...
Mali princ započne priču koja je narisana u svačijoj duši...
Sa sjetom se prisjećao svoga Asteroida na kojem je bila njegova,i samo njegova Ruža. Procvjetala u najljepše vrijeme – izlazak sunca. Bila je divna, ali i puna proturječnosti. Volio je cvijet koji je bio jedinstveni primjerak. Ruža je iskorištavala Prinčevu Ljubav koju on nije mogao razumjeti. Zalijevao ju je, štitio od raznih zvijeri, stavljao pod stakleno zvonce... Krasila je njegov planet, ali je često znala riječima uvrijediti njegovo dječje i nevino srdašce. Tada još nije ništa shvaćao. Sudio je po djelima, a ne po riječima. Bio je odviše mlad da bi znao voljeti.
Zastat ću na ovoj rečenici... Jesam li i ja odviše mlada da bih znala voljeti? Ne znam još jer sam u potrazi baš kao i Mali princ. Volim svoju Ružu. Čudna je to Ljubav, ponekad tako nestvarna.
Princ je svakoga dana čistio svoj planet. Imao je tri vulkana koja je redovito čistio jer nikada nije znao kada bi se mogli probuditi. No, najveće muke su mu zadavali baobabi, divovsko drveće koje bi moglo uništiti cijeli njegov planet.
Imamo li i mi svoje baobabe koji bi mogli razoriti sve? Znam da na svijetu ima mnogo baobaba. Često ih ne primjećujemo jer pokušavamo biti slijepi. Nismo svjesni opasnosti. Ljudi su krivi jer ih uzgajaju misleći da su gospodari svega-čega.
I tako jednoga dana Mali princ odluči napustiti svoj Asteroid. Bilo mu se teško oprostiti od svoje Ruže. Odletio je s divljim pticama.
Prvo je sletio na planet Kralja koji je mislio da je Princ njegov podanik. Naređivao mu je zasljepljen svojom dužnosti. Bio je to kralj bez naroda, bez ičega. Sam samcat u svome kraljestvu. Vodio je isprazan život. Mali princ je tada po prvi put zaključio da su odrasli čudni.
Na sljedećem planetu upoznaje Umišljenoga čovjeka koji je smatrao da je on najljepši i najbolji na cijelom svijetu. Nažalost, divio se sam sebi. Mnogo umišljenih ljudi danas korača svijetom. ˝Odrasli su vrlo čudni˝, zaključi Mali princ.
Na drugom planetu živio je Pijanac koji je duboko rastužio Maloga princa. On je pio da zaboravi ono čega se stidi... Nada se da će u tom naći rješenje, izlazak iz svoje bijede i tuge. ˝Odrasli su vrlo, vrlo čudni˝, razmišljao je Mali princ. Čovjek se stidi samoga sebe jer je pokleknuo u životu. Ljudskoj bijedi nema granica...
Četvrti planet pripadao je Poslovnom čovjeku koji nikada nije imao vremena ni za što. Samo je brojio i računao i u tome mu je prolazio život. Ali, što je najžalosnije, Poslovni čovjek bješe uvjeren da on posjeduje sve zvijezde na nebu. Jadni mi ljudi, ponekad smo tako sitničavi i bijedni. ˝Odrasli su zbilja sasvim naobični˝, zaključio je Mali princ.
Na ostalim planetima upoznao je Noćobdiju i Geografa. Noćobdija se jedini svidio Malom princu jer je radio poslušno i odgovorno svoj posao iako je bio besmislen.
Geogarf se nije svidio Princu. Pisao je o vulkanima, morima, planinama, ali nikada to nije vidio vlastitim očima, nikada nije nigdje otputovao. I pitam se kakva je korist od njegova znanja i svega što je ikada napisao u svojim knjigama.
Mali princ je krenuo dalje. Iako tužan i razočaran, odlučio je posjetiti planet Zemlju.
Prvo biće koje je Mali princ upoznao u pustinji Sahari bila je zmija koja ga je naučila da je čovjek usamljen i među ljudima.
Zastala sam na ovom poglavlju. Zmija – simbol opasnosti i smrti, lijepo je pristupila Malome princu jer je on čist i dolazi sa zvijezde. Oduševila sam se i rečenicom koju je izrekla Malom princu. Istina da je čovjek usamljen i među ljudima. Ne možete ni pojmiti kako ta usmljenost može biti strašna... Ljudi su čudni, zar ne?
Zmija mu je ponudila povratak kući kada bude najviše tugovao za svojom Ružom.
Nakon susreta sa zmijom došao je u jedan vrt prepun ruža koje su bile jednake njegovoj Ruži. Osjetio se vrlo nesretnim. Počeo je plakati jer je mislio da je njegova Ruža jedinstvena. Naizgled su sve bile jednake, ali oko nas prevari.
Ležeći uplakan u travi, pozdravi ga mudra lisica. Naučila je Princa kako pripitomiti prijatelje, naučila ga je kako se srcem bitno vidi i da je njegova Ruža najposebnija i najdivnija na cijelom svijetu.
Znete li vi pripitomiti prijatelje? Nije lako. Ne pripitomljavaju se prijatelji novcem i materijalizmom, već ljubavlju, srcem i osmijesima. Ako sam ja nekoga pripitomila, ta osoba je za mene posebna i jedinstvena na cijelom svijetu. Ponekad nama nisu potrebne riječi, dovoljni su osmijesi i pogledi jer se naša srca razumiju. Sve bitno očima je nevidljivo jer su pogledi ljudski različiti, iskvareni jer ne cijene prave vrijednosti. Ono što je najbitnije na cijelom svijetu, očima je nevidljivo... Jer mi smo, ne zaboravite, čudni ljudi...
Mali princ bijaše umoran te zaspi na rukama pilota. Nosio ga je kroz pustinju tražeći izvor pitke vode. Pilot je osjećao veličanstvenu Ljubav spram Maloga princa. Shvatio je zašto je Mali princ poseban: bio je takav zbog svoje vjernosti jednom cvijetu, zbog Ljubavi prema Ruži koja je zračila iz njega čak i dok je spavao.
U zoru su pronašli bunar. Napivši se te vode koja ih je smirila, Princ reče Pilotu kako je došlo vrijeme za njegov povratak na Asteroid te Ruži. Bol brzo dođe. Kada nekoga zavolimo, kada spoznamo koliko nam znači njegov pogled, ta osoba nam ode... Dogovorili su se da će se sutra navečer naći na istom mjestu gdje je točno prije godinu dana Mali princ sišao na Zemlju.
Antoine bijaše vrlo tužan. Ugleda ga kako sjedi na jednoj velikoj stijeni po kojoj gmiže zmija. Bila je to zmija čiji otrov ubija za trideset sekundi. Princ je trebao otići svojoj Ruži.
Te je noći otišao mali dječak; biće svjetlosti, nade i Ljubavi. Polako je njegovo tijelo padalo na pijesak, točno ispod zvijezde... Pilot ga nije htio pustiti! Otišao je tiho, baš kako je i došao, ostavljajući svoj vječni trag ovdje na Zemlji. Svake večeri gledam zvijezde koje mi se smiješe pozdravljajući me. Mnogi to ne razumiju, ali nema veze. Na Asteroidu ga je čekala njegova Ruža za koju je bio odgovoran. Odletio je svojoj Ljubavi za koju je živio. Svakoga trenutka osjećam u srcu nevinu, neizmjernu Ljubav moga vječnoga Princa... I kada me ne bude, on će zauvijek živjeti u mojoj duši...
Upamtite: svatko od nas u svojoj duši krije Maloga princa, samo mu trebate dopustiti da oživi. Ne bojte se!
|
