|
Credits.^^
Design:Sk8Designs
Bascode:Electro PoP.
Prilagodila: Murder-scene.
hello stupid!
about her.
- she's different!
- she's optimistic.
- she's artistic.
- she's probably insane.
- she's a bit weird.
- she's fucked up.
- she's a whore.
- she's really stupid.
- she's on her own.
- and she loves him. ♥
- čovjek koji u životu nije radio pogreške obično nije radio ništa. *
|
|
back then i thought it's possible.
Stajala sam pokraj visokih crnih vrata. Gospođica Mayfair stajala je na rubu mračne prostorije u kojoj je obično davala satove klavira rukom mi dajući znak da smijem ući. Ušla sam, za sobom zatvorila vrata i prišla joj. Bila je ona visoka žena. Odjevena u tamnu odjeću. Kosa joj je bila uredno svezana u strogu punđu. Ona je svirala klavir. Vrlo vješto i elegantno. Sjedila bi u svojoj tamnoj sobi i prebirala po tipkama svog starog prašnjavog glasovira. Glasovir je bio crn i na njemu je pisalo Steinway. Usudila bih se reći da je taj taj klavir bio njena prava ljubav. Osim klavira voljela je i knjige. Pogled mi je bježao na visoki red polica prepun debelih, tamnih knjiga. Gospođica Mayfair uvijek je gledala u te police s ponosom. Kao mala uvijek sam sjedila u njenoj sobi i gledala sam je kako svira. Htjela sam položiti prste na te crne i bijele tipke.
Taj klavir mi nikada nije bilo dopušteno svirati. Gospođica se nije prezivala Mayfair i police nisu bile ispunjene knjigama. Soba je bila svijetla s velikim prozorima. Gospođica je imala malog psića i nije bila uopće ozbiljna. Ali svirala je klavir, a ja sam ga htjela dotaknuti svojim krhkim, dječjim rukama. Nikada nisam dobila priliku.
|
|
People with no faces, no names. What did we turn into?
Evo, obečala sam post na hrvatskom. Vjerovatno neče biti dobar kao oni prethodni na engleskom. Ali evo; post se opčenito odnosi na moje mišljenje o društvu u kojem živimo. Uživajte. (:
Hodam. Gotovo da i ne primjećujem ljude oko sebe. Samo siluete. Bez lica, bez imena. Među svim tim ljudima ne prepoznajem nikoga. Bezlični izrazi tuđih lica.
[...]
Koračam sve sporije i sporije. Valjda je razlog to što i nemam volje pomicati noge. Nemam snage. Ljudi izgledaju mučno. Ljutito. Kao da su u nekakvome grču koji ne mogu pojmiti. Polako i u meni nestaje onaj optimizam, volja. Samo jedan pogled na tu bezličnu, tmurnu gomilu čini me bezličnom, nadalje tmurnom. Jesen, lišće i vjetar. Nema sunca, kiše. Samo tmurno nebo. Zaista tmurno. Nema ptica, čak ni onih pretilih gradskih golubova. Spotičem se o opuške. U što smo se to pretvorili?
Nadopuna na post! (:
U Rijeci sam. Tu živim, dakle. Nikada nema snijega po zimi. Ali sada su ga najavili za vikend što me čini jako sretnom. Jako volim snijeg i prije bih često išla baki u Gorski kotar. Volim se grudati, sanjkati. I ne, ne skijam. Tako da jedva čekam vikend za koji će pasti malo snijega i kod nas.
Volim vas! :*
|
|
And can you hear the sound of hysteria?
I was standing face to face with a girl. Lonely, desperate girl. A girl who was about to kill me. A girl who was about to kill our freedom.
- Kill.
- What?
- I wanna kill.
- Why?
- Becouse.
Followed by a moment of silence.
- Drop dead whore.
- Huh?
Drops of blood pierced through the snow.
- Ahh. Why did you do that?!
- Becouse.
I saw that wicked smile in her eyes. Then the pain. I was bleeding terribly. White snow turned red. I couldn't stand it. She killed me. She killed that freedom.
And when I was already dead, then she realized she couldn't live without me. She became a prisoner. Once again.
|
|
