|
| došla je tiho na usnulo srce sjela i probudila mladost beskrajno more ptica u visini zelene doline samo jedna gitara, jedna harmonika i ljubav |
| ![]() | gledajuci smrt sanjamo zivot... crveno more crveni potoci svijest nestaje u crvenoj magli. zar je moralo zaći sunce? kad bol pređe u tišinu i više ničega nema, da li će se onda stidjeti reći da je ČOVJEK? |
| samo beskraj bez horizonta danima bez svjetla noćima bez tuge kroz dimenzije nepostojanja prestati ... i energija nek se rasprši ovim svemirom za drugi ne znamo ne želimo i nećemo ponekad samo kad sjećanja dođu kad se osmjehne dijete možda? | ![]() |
more
|
tijesne ulice
| ![]() |
| ![]() | život je iskra. svjetlost... a kako u tami? život je i zvuk. muzika sfera. a što u tišini? kad stremen pokušava zatitrati. a nema zbog čega. nekad je bio i dodir. nekad su bile laži. sada nema ničeg. vrijeme je poći... krenuti dalje... |
|
|
| Moja je duša ranjiva (ponuđena proždrljivim pogledima gomile) i sama. Nitko ne shvaća čudake luđake samotnjake. Što želi obična žena bez krila bez nade bez snage? Ja sam ipak samo žena bez krila bez nade bez snage. Već u začetku osuđena na poraz na tamu na smrt. I ne mogu živjeti i ne mogu blistati i ne mogu letjeti... Ali mogu sanjati. | ![]() |
| ![]() | Voljela bih... Volim život. Sloboda je ptica slomljenih krila. Voljela bih... Volim letjeti. Sloboda je duboko skrivena misao. Voljela bih... Volim sanjati. Da li je smrt konačno rješenje? |
| ![]() | U tamne noćne sate duša će iskliziti van kroz otvoren prozor. Lebdeći svemirom ispitivaće svjetove i otkrivati tajne još od djetinjstva zakovane u tešku škrinju neshvaćanja. Lagano kao lahor poletjet će s onu stranu (jer je duša navikla letjeti). A opet, nikada neće sletjeti na tvoj prozor jer su ljudski okovi jači od božjih, a njegove ruke pritiskaju tako jako da je naporno ustati još teže poletjeti nemoguće reći - volim te. |
| paralelePoći ću putem gdje se tvoja riječ ukršta sa mojim mislima. Otići ćemo zajedno u tamu oslobođeni stega i možda sretni. Tvoja će ruka biti u mojoj. A možda se opet probudim sama -golo tijelo u magli. Slušat ću zvukove života iz nekog drugog svemira nezainteresirano ispitivati nepoznate dimenzije duše i shvatiti da me svjetovi više ne trebaju, i ne žele, i ne mogu... Kome ću tada pokloniti osmijeh moje žedne duše? Kome ću darovati moje snove u boji? A kome zadnju suzu umirućeg srca? | ![]() |
|
Muško je tijelo
|
skriveno cvijeće
|
|
| nedovršenaSkrivam svoje tijelo prepuno stega okovana grijehom. A želim ljubav... Moje su želje strastvene ptice poklonjene ljubavi. Noćima ne spavam slikajući tvoje tijelo (atom po atom)... Uranjam u ponore strasti tražeći tvoju ruku tvoje usne tebe. U mislima... A danju - prolazim pored tebe, obična, neugledna žena, saginjem glavu i šutim. | ![]() |
| ![]() | kako su divni nestvarni svjetovi daleki karma stisak zatvara usne pjevati ne smijem ni ljubiti ne smijem -pitat ću tebe- a kad nadođu ogromni vali i otplave sve moje snove ni plakati više neću znati |
| ![]() | koračajući tihosilaze u tamu. Okovima sapeti. Vječnost je pred njima. Ne plaču, ne mole, i nisu sagnuli glave. Usahle ruke, slomljeni udovi. Prolaze... Kolone, duge ljudske kolone. Zašto? Besmisao zla? Pobjeda čovječnosti? Beskrajne kolone... |
moji su snovi
|