Knjige je i podsjecanje na prelom dva vremena, vrijeme u kojem xsam odrastao i poceo porodicni zivot i na prekid tog zivota na tragican nacin, jer je rat zaustavio onaj zivot koji smno imali i zvijeli, da bi nas svojim krajem, doveo do dilema i nedoumica, kako je moguce da se urusio jedan nacin zivljenja i da je zauvijek sotao samo u sjecanju. A iskreno priznajem, nikada se nisam nadao ni ocekivao da cemo zivot nase3 djce graditi na drugom kraju svijeta.
Ili kako bi to rekli mudri ljudi, zivimo na rubovima sive zone i uloge su nam odlicno podijeljene, zivimo zivotom modernih idiota. Drugu knjigu o rodnom Gradu, daleko od njega, jos mbnogo dalje nego tada, pisem petnaest godina poslije prve, a protekom vremena mnoge stvari ne samo da su zaboravljene, nego puno onoga sto sam onda pisao smatram nevaznim, as dodajem ono sto mi je u posljednjih petnaest godina, postalo mnogo jasnije nego onda. A to je i prirodno s obzirom na protek vremena. Stotine procitanih knjiga, dokumenata, razgovora sa skolskim drugovima, podsjecanja na zaboravljene dogadjaje, pomogli su mi da ovu knjigu napisem s mnogo vise spoznaja, nadam se i objektivnosti, ali koristeci iskljucivo vlastito znanje i iskustvo, zaobilazeci iznosenje cinjenica u koje poslije toliko godina, vise nisam siguran.

Danas je za moju obitelj, za mnoge prijatelje i za mnoge ljude, nadam se dobre volje, Veliki Petak. U ovim dugim australijskim godinama, u mjesavimi nacija i vjera, a i rasa i boja koze, sreo sam puno divnih ljudi, s raznih strana svijeta, koji su u ovu blagoslovljenu Zemlju stigli poslije ili tokom ratova, politickih i vjerskih progona i slicno. Zanimljivo kako svi bez problema slave svoje, cestitatju drugima i zajedno uzivaju u multikulturalnom i multikonfesionalnom zivotu Australije. Poznato je da nijedno novorodjence nije biralo roditelje, naciju i vjeru i da svijet dijelimo na dobre i na lose ljude. Svim takvim ljudima a koji u nedjelju svale Uskrs ili Vaskrs, upucujem rijeci cestitke na tradicionalan nacin, Hristos Vaskrse! Ne mogu a da se ne sjetim i rodnog Dubrovnika i da ljudima, bivsim sugradjanima istocnog obreda zazelim sretan i blagoslovljen Uskrs.

Osnovna skola Preparandija najljepsa je i najstarija skolska zgrada u Dubrovniku. U nju sam krenuo 1960.godine a imao sam srecu da je udaljena od rodne kuce svega 300-400 metara. Daans je to Interuniverzitski centar, a posljednaj generacija ucenika te skole bila je mislim generacija 1961/2. Ostaju prelijepe uspomene na jedno, sad vec daleko vrijeme, ali uspomene i cine nas zivot. Sto vise lijepih uspomena, to ljepsi zivot.

Danas je 26 godina od dolaska u Australiju. S dvije torbe u ruci i jednim kuferom, supruga i dvije kcerke, dvanaest i deset godina, u velikoj ptici celicnih krila, poslije leta preko pola Zemlje, stigli smo u terru incognitu. Bljestavilo aerodroma u Adelaide, znacilo je kraj putesejstvija, ali i pocetak novog zivota, grad na moru Dubrovnik, rodno mjesto svih nas, zamijenjeno je novim gradom na moru, Adelaideom. Kulturoloski sok, novi svijet, neki nepoznati ljudi. Ostalo je sve iza nas, rodni Grad, familja, prijatelji, uspomene. Treba poceti iz pocetka, krenuti u zivot kad sam odradio vise od pola zivota, u to sam siguran. Nije lako krenuti iznova u 41.godini, ali ono sto se mora nije tesko.
Hladno je i suncano jutro, ovog 25. aprila 2021. Slicno onome iz vremena od prije 26 godina. Drugih slicnosti nema. U dugoj smo kuci, boljoj, vecoj novijoj, nego onda. Kceri su odavno odrasle, dvoje unucadi uljepsavaju nam zivot, stalno i neprekidno, a trece je na putu. Sin, rodjen u ovoj cudesnoj zemlji, diplomirao je pravo, radi i ocekuje polaganje pravosudnog ispita. On je s nama u kuci, ostali najdrazi, blizu nas, ni pet minuta kolima.
Sjedimo, slavimo Ljubicin rodjendan i godisnjicu dolaska u Australiju. Sretni i zadovoljni predjenim putem. Na trenutke mislim kako je sve ovo brzo proslo, a na trenutke cini mi se da smo stigli sinoc. Necu misliti na bilo sto drugo, nego da se kcerka za mjesec i po zdravo porodi, da nam se familja uveca. A onda,"soto voce" (ispod glasa) o nekim novim zeljama. Necu ici tako daleko, necu okvir zadati u 26 godina. Do tada, puno je posla pred nama i predamnom.
Kako je lijepo zivjeti u Australiji. Ni corona nije poremetila taj osjecaj. SRETNA NAM GODISNJICA. HAPPY ANIVERSARRY.

Kako covjek stari, uspomene na djetinjstvo sve su jace a nostalgija za proslim vremenima, postaje svakodnevnica. Ovo pisanje posvetio sam uspomeni na meni drage ljude kojih odavno nema, a koji su bili sastavni dio mojeg zivota u vremenima odrastanja. Kako zaboraviti vrijeme kad je zivot bio radost, igranje, saznanje, ushicenje, kad je svaki novi dan znacio otkrivanje novog, zanimljivijeg, boljeg. (S korice knjige)

Ipak od svih priznanja koje sam odbio, Nagrada grada Dubrovnika 1989.godine, meni je najdraza. Posebno jer me podsjeca na drage ljude i na vrijeme kad smo medjusobno bili vise ljudi, nego ovo sto smo postali, kakvi smo danas. Uvijek ce me podsjecati I niko mi nikada nece moci oduzeti istinu , da sam dao nesto rodnom Gradu.I za to nista nisam uzeo, nego sam iz rodnog Grada, na silu izbacen. Ni prvi ni posljednji, I to spada u putovanje, koje nekoga od nas ceka, na tom putovanju sto se zivotom zove. Oni koji su doprinijeli I ucinili sve da me protjeraju iz Grada i oduzmu moju imovinu, ukljucujuci dva stana, ned vjerujem da ce ikada imati cistu savjest. Ali, o tome neka brinu oni.

Ima ljudi koji dobro koriste teske situacije, posebno ratno stanje. Dubrovnik je pocetkom devedesetih dozivio tragediju, svakako najvecu od II svjetskog rata, a opet je bilo onih koji su odlicno "plivali" u toj nesreci, a koji se danas prepoznaju kao ratni profiteri. Oni su danas u Dubrovniku zasticene zivotinje, nazalost najveceg broja Dubrovcana. Oni mrznjom razaraju normalno tkivo Grada, ne daju povratnicima da se vrate (I nemaju se gdje vratite, jer su im stambeni objekti unisteni ili sto je cesce, u njima ilegalno i trideset godine poslije rata, zive "domoljubi" pristigli iz druge drzave. Po smrti moje majke 2/07/1992. u Splitu, gradu moje studentske i sportske mladosti, njezin je stan provaljen i u njemu do danas zive sestre Zdenka i Blazenka Ivanovic, na adresi I.G. Kovacica 91 u Gruzu. Ne znam, kao dugogodisnji odvjetnik, ni jedan primjer da se privatno vlasnistvo moze oduzeti nasilno, a upravo se to dogodilo s mojim stanom u Mokosici, Izmedju dolaca 11, kojeg sam kupio 1989. godine za svoju familju i sebe. Pod prijetnjom da cemo svi biti ubijeni, morali smo supruga, dvije kceri stare tada 5 i 7 godina, napustiti rodni Dubrovnik, slijedeci tako tuzne sudbine srpskih i "mijesanih" familja. Za knjigu koju sam tim povodom napisao ""Zabranjena zaborav" dobio sam mnoga hrvatska i medjunarodna priznanja, a knjigu je objavilo i Sveuciliste u Zagrebu, vijece za srpsku i hrvatsku suradnju.Inace, prvu knjigu,napisanu jos 1995 godine, ""Dubrovnik, adio…" pohvalio je medju ostalima i tadasnji predsjednik Hrvatske, dr. Ivo Josipovic. Nazalost, moj Dubrovnik i dalje stenje okovan raljama mrznje. Ovih dana na godisnjicu stvaranja zlocinacke NDH, u naselju Mokosica, gdje se nalazi i moj privatno kupljeni stan, neki su suludi stanovnici "slavili" taj najsramotniji dogadjaj u povijesti Hrvata, a po prvi put je na jednom balkonu objesena i nacisticka, Hitlerova bandijera s kukastim krizem. Quo vadis, Dubrovnik?

Iza moje rodne kuce, u ulici Marka Marinovica, koja se danas zove Sv. Djurdje, vizavi Sulica, nalazi se u ulici Od Tabakarije, koja je, kazu stari arhivi, dobila je ime po tabaku koze, koja se Susila naokolo, po stijenama, po plazama.Citavo Pile je tada strasno zaudaralo, zapisano je u istim knjigama. Rodna kuca je u unutrasnjem dijelu bila tipicna kuca iz vremena Dubrovacke Republike, u prizemlju su nekada davno bile dvije sobe, koje su u moje vrijeme bile skladisni prostor, u kojem smo drzali odbacene stvari i u jednom dijelu kokosi.

Kuca nam je izvana bila vecim dijelom pokrivena cementom, zato jer su mjestimicno zbog starosti poispadali, a ispod cementa vidjela se kamena obloga, ruzicasto kafene boje.

Tako sam u neocekivanoj igri sudbine, kakvu samo zivot moze odigrati, 1989. godine dobio Nagradu Grada Dubrovnika, a dvije godine kasnije, postao sam izbjeglica. Trnoviti put stradanja, patnji i izbjeglickih muka, postedicu citaoce ove knjige. Jednostavno iz razloga, sto su mnogi od njih bili izbjeglice i zato ste se broj tih nesretnika u svijetu, umjesto da se smanjuje, stalno povecava. Na bruku i sramotu ljudske rase i danasnje civilizacije.

Pamtim dobro i tuzan dan kad je ubijen moj prijatelj i susjed iz djetinjstva Ivica Spacek.
Sjecam se da sam poslije njegovig sprovoda na lapadskom groblju Sv. Mihajla, tog tuznog popodneva, svratio do groba velikog Iva Vojnovica, koji odavno pociva na Mihajlu. Bio je svjezi buket cvijeca. Siigurno od neke osobe koja je voljela djela velikog Dubrovcanina, jer familije nije imao. Na Mihajlu pocivaju tako moj savremenik i velikan proslog vremena. Oba veliki Dubrovcani, jedan evropski prvak u svojoj sportskoj disciplini, a drugi najveci pjesnik Dubrovnika u prvoj polovini dvadesetoga vijeka, neprevazidjen do danas.
Dubrovnik je uvijek bio miran grad, a to je bilo jedino ubistvo koje pamtim do pocetka rata 1991. godine, iako je bilo jos par smrtnih slucajeva, za koja nije utvrdjeno do kraja, kako su se dogodila.Jedno od takvih slucajeva je i nikad razjasnjena smrt starijeg sina naseg kuma Rajka Marica, cije su raskomadano tijelo pronasli na sinama starog cira povise Komolca.