NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 30.03.2007.

GOLI OTOK

PAVIĆ SUVLASNIK HYPO CONSULTANTSA

Image and video hosting by TinyPic

Ninoslav Pavić, suvlasnik EPH-a, jedan je od vjerojatnih novih vlasnika Hypo Alpe-Adria Consultants (HAA Consultants). ''Auctor nas je kontaktirao u fazi pripreme svoje ponude da bi testirao našu eventualnu zainteresiranost za sudjelovanje u nekom od četrdesetak potencijalnih projekata. Čini mi se da u nekim od njih postoji odlična investicijska perspektiva, a da neki još nose teret neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Proučit ćemo sve mogućnosti i opcije i nadamo se da ćemo imati priliku sudjelovati s Auctorom i drugim investitorima u ovim investicijama,'' izjavio je za Poslovni dnevnik Ninoslav Pavić. Kako doznajemo iz neslužbenih izvora, Pavić je u petak 23. ožujka bio na potpisivanju ugovora u Grazu. Time je riješena tajna jednog od vlasnika, no, tko su drugi investitori još je otvoreno pitanje. Vijest o prodaji Hypo Alpe-Adria Consultantsa objavljena je prekjučer kasno poslijepodne. Službeno, kupac je brokerska kuća Auctor. Cijena portfelja nekretnina ukupne veličine 2 milijuna kvadratnih metara, kao ni podatak za koga je zapravo Auctor kupio nekretnine, nije otkrivena. Budući da se radi o nekretninama čiju vrijednost su neki procjenjivali i na oko milijardu eura, jasno je da su u igri veliki igrači, a kako je transakciju obavio Auctor jasno je i da vlasnici ne žele da se njihovo ime spominje. Predsjednika Uprave Auctora Marijana Palića nismo mogli kontaktirati jer je na službenom putu u Makedoniji. No, gotovo istog trena kad je puštena vijest o prodaji, austrijske novine Wirtschaftsblatt objavile su da se iza Auctora krije Damir Farkaš predsjednik Uprave Hypo Alpe-Adria Consultantsa koji je tvrtke iz sastava HAA Consultantsa u Hrvatskoj i Srbiji navodno kupio s partnerima Europapress Holdingom i jednom bankom iz Hrvatske. pd

Dakle, dok je njihova gazda u Gratzu prisustvovao kupovini Hypo Consultantsa, "Jutarnji list" je ovako izvještavao o toj transakciji, nemajući pojma gdje im je vlasnik!:
ZAGREB - Zagrebačka brokerska kuća Auctor novi je vlasnik Hypo Alpe-Adria Consultantsa u Hrvatskoj i Srbiji, priopćeno je u srijedu iz Hypo Alpe-Adria-Groupa. Ugovor je sklopljen prošli petak i time je završena prodaja tvrtke kćeri Hypo banke, koja je trajala nekoliko mjeseci. Cijena po kojoj je obavljena transakacije nije objavljena.
- Zanimanje za našu tvrtku kćer Hypo Consultants bilo je ogromno i na kraju smo se odlučili za ‘visokokaratnog’ kupca koji je uvjeren u dokazanu uspješnost strukture i razvojne filozofije grupacije - istaknuo je izvršni direktor Hypo Groupa Sigfried Grigg te dodao kako za Hypo Group prodaja znači fokusiranje na core business banke.
Tvrtka Hypo Consultants osnovana je 1997. i svoje poslovanje temelji na ulaganjima u strateške vlasničke udjele. Specijalizirala se za kupnju, razvoj i prodaju projekata komercijalnih nekretnina.
Portfelj nekretnina Hypo Consultantsa uključuje više od 50 projekta površine dva milijuna četvornih metara, od čega se dvije trećine odnosi na Hrvatsku. U njemu su, pojašnjava se u propćenju, osim nesagrađenih zemljišta, poslovni, stambeni i turistički projekti.
- Ova akvizicija označava ključni korak prema razvoju tržišta nekretnina te će u jugoistočnu Europu privući vodeće svjetske ulagače i fondove za ulaganja u nekretnine - tvrde u Auctoru.
Prodaja tvrtke kćeri Hypo banke, koju su u Hypo Groupu prozvali kodnim imenom “operacija Cherry”, počela je još u jesen prošle godine. Među zainteresiranim kupcima spominjala su se mnoga zvučna imena, kao što je talijanska grupacija Pirelli, Zagrebačka banka, Anto Nobilo*... Hypo Groupa, koliko se moglo u srijedu iščitati iz priopćenja, nastavit će financirati projekt iz portfelja Hypo Consultantsa. (jl)

Sve je to ipak nevjerojatno: firma u kojoj je jedan jedini čovjek član uprave, pri tome brokerska kuća a ne fond!, navodno kupuje tvtku koja se brže-bolje mora prodati usred skandala Petrač-Zagorec i istrage koju Beč vodi protiv Hypoa, tvrtku čija je knjigovodstvena vrijedost 160 milijuna eura ali koja vrijedi blizu 1,5 milijardi eura, kako tvrde znalci, tvrtku čiji je portfelj nastajao brižnim selekcioniranjem firmi koje su završile u stečaju ostavivši iza sebe lukrativna zemljišta, tvrtku u čijem je nastanku sudjelovala visoka hrvatsa politika i koju nije bilo moguće prodati prije no što se po diktatu te politike izdvoje iz portfelja istarska zemljišta, tu tvrtku, dakle, kupuje Ninoslav Pavić sa svojim partnerima!

Ninoslav Pavić, koliko čujemo, kupuje i 49% gradske firme koja se bavi plakatiranjem! Pokušate li vi konkurirati za taj posao, zasigurno vam to neće poći za rukom, unatoč činjenici da Pavić nema dana staža u poslu s plakatnim oglašavanjem! Trebalo bi već konačno razvidjeti na koji način i zašto Pavić dobija ovakve poslove, tj. je li riječ o fundamentalnom sukobu interesa: Pavić naime nije bilo tko, on je vlasnik najvećeg medijskog pogona zemlje, i vjerojatno bi bilo zakonski nužno precizirati opseg poslova kojima se može baviti takav čovjek - naime, očito je da je bilo dovoljno od ljeta naovamo objaviti desetak tekstova protiv gradonačelnika Bandića, pa da se Pavićeva i Kosorova tvrtka shvati kao ozbiljan partner u poslu s oglašavanjem, a kao što vidimo i par godina trgovanja nekretninama po logici: Milane, mi smo ozbiljni developeri, evo, kupit ćemo "Nadu Dimić", daj nam skini s nje oznaku spomenika industrijske arhitekture, pa da svi istom 400% zaradimo!, dostaje da čovjek, ako ima dovoljno veliku batinu u ruci - a Pavić je itekako ima: s jedne strane tu je Tomislav Karamarko, kao sigurnosno-obavještajni servis, dok je s druge, za nevjerovat!, Mićo Carić, u svom bogatom rasponu svojih veza, od onih u undergroundu, pa sve do onih celestijalnih, Kaptolskih - preko noći postane vlasnik najkvalitetnijih zemljišta Hrvatske!

Jasno, postavlja se pitanje kako je to moguće? Kako je moguće da Pavić uspješno posluje i u turizmu, i u tv-produkciji, i u biznisu s plakatnim oglašavanjem, i u trgovini nekretninama itd.itd.!
Jednako je tako zanimljivo upitati kako to da Pukanić o tome više ne piše niti slova, kako to da Puki, nakon večere na Pantovčaku, mirno ruča s Pavićem, slika se s Grubišićem, i sve to podnosi sa smiješkom!? Je li tome razlog samo činjenica da je i Pukanić dobio kredit za "Republiku" u Hypou, da mu je zajam za zgradu u Vlaškoj dala ta ista banka, ili su tu i dodatni profiti u izgledu!?

Hypo banka je očito servisni pogon hrvatke političke, medijske i poslovne oligarhije.
Bio bi dovoljan jedan jedini čovjek izvan toga milja, kao predsjednik ili premijer, i mafiokratska bi se današnja Hrvatska urušila kao kula od karata. Konačno, zašto ne? Pa to nije više od 1000 ljudi! Dokazuju to godišnji popisi "Nacionala": na jedvite se jade nabroji petstotinjak, a kamoli tisuću utjecajnih Hrvata. Pobrojimo li dakle sve one koji su sudjelovali u pripremi dogovornog rata, ratnom profiterstvu, pretvorbenom kriminalu i sl., bilo bi dovoljno zatvoriti par stotina ljudi a da ova zemlja konačno doživi moralnu katarzu te restituciju načela zakonitosti i vladavine prava.

U tom smislu, dobro je da je Goli otok izvan portfelja Auctora.

Taj otok naime ima nevjerojatan potencijal.

Treba to zapamtiti!

______________________

*Zbog ovog namjernog obmanjivanja čitatelja, EPH bi trebalo primjereno kazniti. Ali, ha, ha, ha, pa tko bi to mogao učiniti...
Da, tako se vjerojatno kese i cerakaju svi imbecili ovoga svijeta koji nisu naučili jednu starodrevnu istinu: ničija nije dogorila do jutra, pa neće ni vaša! Globus je već na tiraži koju je do prije par godina imao "Feral Tribune". "Jutarnji list" stvara gubitke zbog kojih je Auctora Paviću slaba utjeha. WAZ je neumoljiv, WAZ je stalno tu, za vratom! I što će biti kad tikva pukne? Khahahahahazahahastahan.....!

Sredinom devedesetih, kao čovjek u nemilosti Tuđmanova režima, sreo sam Seku, Tuđmanovu kćer. Napravila mi je laku uslugu prenijevši moju poruku svome ocu, zaobilazeći kerbere Predsjedničkih dvora. Jasno, kazao sam joj:"Gospođo, trebate li štogod, nazovite." Dvije, tri sekunde me je netrimično gledala, a onda joj se oteo osmijeh, pri pokušaju da bilo što, pa i kurtoazno odgovori. Pet godina kasnije Seka Tuđman je pohodila sudove, nestavši iz javnog života zemlje, a ja se i dalje čudim toj nesposobnosti da se bilo što nauči iz iskustva drugih, iz povijesti. Ljudi su imbecili, to je moje najdublje iskustvo. Prirodna aberacija.

- 18:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.03.2007.

CITIZEN KANE

BREAKING NEWS

Image and video hosting by TinyPic

Najmoćniji čovjek Hrvatske: Ninoslav Pavić

Danas su kod Majolice ručali Ninoslav Pavić 'Crni' i Ivo Pukanić 'Puki'. Ninočka se Pukiju žalio kako mu ne ide ta prokleta prodaja novina, ne odviše tužan, jer, ipak je Hypov konzalting dopao i u njegovo vlasništvo: Pavić i Nobilo vlasnici su 66% udjela u konzorciju koji je otkupio Hypo Consultants! Tako su Pavić i Nobilo - nevjerojatne li ironije! - postali vlasnici najatraktivnijih nekretnina Lijepe naše. O kojoj su oni sanjali još od najranije mladosti!
Ali, nije to važno, iako je to vijest godine!
Važna je zgoda koja sljedi, a koja ocrtava svu dekadansu trenutka u kojem živimo, gubitak svake moralne i socijalne orijentacije protagonista javnog života zemlje, kao i njihovu bahatost u izolaciji od velike većine njenih građana.
Dakle, u jednom trenutku u restaurant ulazi Vinko Grubišić. Pukanić se nedavno izmirio s Grubišićem, na njegovu molbu (o kojoj nešto više vrlo skoro), a i Pavić se prije dva mjeseca - upravo u trenutku zaoštravanja odnosa s Kutlom - potrudio pridobiti Grubišića za sebe, honorirajući 'Večernju školu' s 2 milijuna kn sponzorstva, pa nitko nije imao ništa protiv da se Grubišić pridruži stolu. Pukanić, vječno spreman na šalu, zamolio je da ih konobar slika, i, kako tvrdi, fotografiju će objaviti u prvom sljedećem broju 'Nacionala'. Pokazao ju je - još u fotoaparatu - predsjedniku, jer je netom po ručku požurio do Ureda predsjednika - i, kako kaže, i predsjednik misli da je to jako smiješno!
Ljubav Pavića i Grubišića jamči skori sukob s Kutlom, napose nakon što je Pavić postao jedan od najbogatijih građana Hrvatske, kojemu je sada sasvim svejedno što 'Globus' ne dosiže prodaju veću od 35000 primjeraka.
Ali, ono što posebno pogađa, to je ta orgijastična, autistična ne-svijest o kontekstu: ti ljudi misle da zaista posjeduju ovu zemlju, i da smo svi mi nemoćno idioti koji dovijeka moraju trpiti njihovo skaredno bahaćenje! Jer, kako drukčije protumačiti to obijesno fotografiranja smrtnih neprijatelja, potpuno nesposobnih čak i za iskrenu mržnju: Pavić i Grubišić ipak su zbog Pukanića završili u Remetincu, ali, što je to spram desetina i milijuna eura koje su stekli naročito nakon demokratskog obrata 2000-te! To je nevjerojatan fenomen: ta činjenica da su Pavić i Grubišić, zapravo cijeli Gruppo, da su ortaci dakle avanzirali uglavnom nakon 2000-te!
Ova zemlja zapravo vapi za 1999.godinom!
Za etičkim čišćenjem! (Hrvoje Franjić 28.03.2007. 23:08)

Image and video hosting by TinyPic

BUSINESS HR:

Iza kupnje Hypo Consultantsa stoje Nino Pavić i Petračev partner Mićo Carić

Iza brokerske kuće Auctor, koja je jučer navedena kao kupac Hypo Alpe-Adria Consultantsa Hrvatska (HCC) i Srbija - čiji portfelj nekretnina uključuje 50 projekata i više od 2 milijuna četvornih metara, od čega dvije trećine u Hrvatskoj - stoje predsjednik Uprave HCC-a Damir Farkaš, suvlasnik EPH Ninoslav Pavić, Zagrebačka banka te Milan Mićo Carić, poduzetnik i partner odvjetnika Ante Nobila, Hrvoja Petrača i pokojnoga Zlatka Bagarića, potvrdio nam je dobro obaviješteni izvor.

O konzorciju kojeg je radi kupnje HCC-a okupio Damir Farkaš - i za koji smo dobili potvrdu iz nekoliko izvora - pisali smo u tjedniku, koji je zaključen prije jučerašnjeg objavljivanja priopćenja iz klagenfurtske središnjice Hypo Groupa o prodaji Auctoru.
Međutim, nakon objavljivanja priopćenja dobili smo još jednu potvrdu kako iza Auctorove ponude stoji taj neobični konzorcij.
Komentar Marijana Palića, predsjednika Uprave Auctora, nismo mogli dobiti jer se nalazi na konferenciji Makedonske burze, što se na Ohridu održava od 29. do 31. ožujka.
Auctor - vodeći broker i vlasnik Lagune Novigrad
Auctor, koji je osnovan 1996., većinski je vlasnik hotelske tvrtke Laguna Novigrad, putem tvrtke Auctor Kapital koja drži udjel od 72,95 posto. Iza sebe Auctor ima ulaganja i u udjele u Končar Split, gdje su u godinu dana ostvarili izuzetan uspjeh, te Hotele Omišalj, a oba su udjela kasnije prodali.
Auctor je lani po prometu dionica na Zagrebačkoj burzi zauzeo prvo mjesto među brokerskim kućama, te drugo mjesto po ukupnom prometu.
Treći suvlasnik u Auctoru, uz Marijana Palića i Michaela Glazera, donedavno je bio Nenad Pavletić, dugogodišnji član NO Zagrebačke burze, za kojeg će mnogi kolege reći kako je uvelike utjecao na rani razvoj tržišta kapitala. Međutim,lani je sve iznenadio povukavši se iz brokerskog posla - izašao je iz Uprave Auctora i prodao svoj udjel u brokerskoj kući, no nije naveo kome.
Marijan Palić trenutačno je jedini član uprave Auctora. Michael Glazer je Amerikanac, koji u Hrvatskoj živi od sredine devedesetih.

Nenad Pavletić i Auctor oblikovali su tržište kapitala u njegovim najranijim fazama, kaže Pavletićev kolega iz Intercapitala Danijel Nevidal. Mišljenje dijeli i Denis Fudurić iz Interfinancea, koji ga kao i ostali kolege cijeni te smatra korektnom osobom koja je za tržište kapitala učinila mnogo. Zato i njegove kolege iznenađuje Pavletićeva odluka o potpunom povlačenju iz tog posla. One koji su i prije nešto načuli u vezi s tom mogućnošću, konačna je vijest gotovo zaprepastila. No možda je takva reakcija samo tradicija domaćeg tržišta na kojemu se poslovi teško mijenjaju ili je pak čuđenje veće jer je riječ o izuzetno cijenjenom brokeru. Njegovi kolege naime još nalaze zadovoljstvo u ovom poslu, što zbog očekivanja novina na tržištu i njegovih promjena, ili pak širenja njihova poslovanja na, primjerice, poslove preuzimanja i spajanja, upravljanja imovinom i sl.

Nenad Pavletić : Prvi istaknuti broker koji se zasitio posla na tržištu kapitala

Nije sigurno da će Pavletić prodati svoj udjel u Auctoru, a sigurno je da se neće povući iz vlasništva Lagune Novigrad, čiji je Auctor Kapital većinski vlasnik

Piše: Lidija Kiseljak
lidija.kiseljak@liderpress.hr

Prema informacijama koje ovih dana kruže tržištem kapitala, dugogodišnji predsjednik Uprave Auctor brokerske kuće Nenad Pavletić odstupit će s tog mjesta i najvjerojatnije se odreći i vlasništva Auctora u kojemu sa svoja dva partnera dijeli 33 postotni udjel. Tu tvrdnju Pavletić ne demantira ali i ne potvrđuje, međutim, na osnovi prijašnjih razgovora s njim ta odluka ne iznenađuje.

- Više od deset godina bavljenja istim poslom zasitilo me i sljedeći mi posao sigurno neće biti unutar brokerske kuće - izjavio je nedavno Pavletić u neformalnom razgovoru. Ta je najava, međutim, iznenadila i u potpunosti zbunila njegove kolege s kojima smo kontaktirali i kojima ona nije draga. Izuzetno ga cijene i smatraju osobom koja je obilježila tržište kapitala. Bio je i prvi voditelj Udruženja brokera u HGK-u. Osim toga, Auctor je od početaka jedna od naših najjačih brokerskih kuća, a prema visini prometa među najvećima. Ove godine Auctor bilježi promet od oko tri milijarde kuna na obje burze, ali i nešto veći pribroji li se i promet od dražbi za tvrtke iz HFP-a. U prošloj godini prema visini prometa zauzeli su na tržištu četvrto mjesto, a u šest ovogodišnjih mjeseci treće. No prema visini prometa dionica prošle su godine zauzeli prvo mjesto, a ove godine, u šest mjeseci, drugo.

Orijentacija na institucionalne ulagače

Nije sigurno da će se Pavletić iz posla povući u cijelosti, odnosno i prodati svoj udjel u Auctoru. No vrlo je vjerovatno da se neće povući iz vlasništva Lagune Novigrad, u kojemu Auctor Kapital ima većinsko vlasništvo i jedno je od najcjenjenih preuzimanja jedne brokerske kuće. Inače, uz Pavletića vlasnici Auctora su Marijan Palić i Micheal Glazer. Zajedno su startali 1996., u vrijeme kad su se na tržištu kapitala počele događati najznačajnije promjene zbog obavljenih ili tek najavljenih privatizacija. Auctor je startao s početnim kapitalom od 400 tisuća kuna, a uskoro ga povećao na 4 milijuna, kako bi mogao zakonski poslovati.

Gotovo je u cijelosti orijentiran na institucionalne ulagače, koji u ukupnom prometu sudjeluju s 90-postotnim udjelom. Među njima ima i stranaca, najvećim dijelom sa sjedištem u Londonu. Domaći klijenti su im vodeće hrvatske tvrtke, i godinama su im ostale vjerne. Auctor brokerska kuća svoje je poslovanje širila na Auctor savjetovanje i na Auctor Kapital. Tako su se okušali i u preuzimanju dijela vlasništva. Primjerice, svojedobno u Končar Split i Hotele Omišalj, ali u oba su slučaju udjele prodali. No, u splitskom Končaru uspjeli su već u prvoj godini nakon preuzimanja ostvariti dobit i povećati likvidnost, bez otpuštanja zaposlenika i uz postojeći menadžment. Kao što nam je svojedobno izjavio Pavletić, ulazak u vlasništo nekih tvrtki iziskuje analitičke vještine zbog procjene vrijednosti tvrtke, uočavanja snaga, slabosti i perspektiva.

Odlazak prije promjena na burzi

- No to jednom stečeno znanje iskoristili smo i za vlastite strateške ciljeve. Ušli smo u najperspektivniju djelatnost u Hrvatskoj, turizam, a ujedno i u nekretnine čija vrijednost raste - rekao je Pavletić.

Iako su mnoge brokerske kuće prerasle u investicijske te otvorile svoje investicijske fondove, Auctor je odbijao ideju osnivanja fondova, iako bi mu to olakšalo poslovanje. Naime, objašnjenje je bilo da bi osnivanje fondova onemogućilo individualni pristup ulaganju njihovih klijenata, jer svaki ima svoju nišu. Osnivanje fondova olakšalo bi im posao, jer bi pod upravljanje stavili 700 do 800 milijuna kuna vrijednih sredstava svojih klijenata i samostalno vodili ulaganje tog novca.


Image and video hosting by TinyPic

NAPRAVIMO SADA MALU TROTAKTNU KRONOLOGIJU DOGAĐAJA:

PRVI TEKST, U KOJEMU SE ŠTURO DAJE OBAVIJEST O PRODAJI HYPO KONZALTING FIRMI

Startao završni krug za prodaju Hypo Consultants

Osam zainteresiranih ušlo je u završni krug natjecanja za prodaju dvije konzultantske tvrtke austrijske banke Hypo Group Alpe Adria, od kojih je jedna i zagrebačka Hypo Alpe-Adria Consultants Croatia, izvijestio je bečki gospodarski list Wirtschaftsblatt. Financijski krugovi navode da je za kupovinu HAAB-ovih konzultantskih tvrtki "jako zainteresiran" talijanski poduzetnik Maurizio Zamparini, predsjednik talijanskog nogometnog kluba FC Palermo i nekadašnji vlasnik lanca trgovina Mercatone-Emmezzetta.
Zamparini je već razgranao poslovanje u Hrvatskoj pa ove godine namjerava u Zagrebu otvoriti trgovački centar, a planira izgraditi i još jedan takav objekt i u Rijeci. Uz Zamparinija, za HAAB-ove tvrtke koje posluju s nekretninama zainteresirani su i američki investicijski fondovi, jedan konzorcij hrvatskih poduzetnika i jedna hrvatska banka.
HAAB želi prodati obje tvrtke odjednom a njihova knjigovodstvena vrijednost iznosi 160 milijuna eura. Dvije trećine objekata iz njihova portfelja nalazi se u Hrvatskoj a ukupna tržišna vrijednost njihovih portfelja znatno premašuje njihovu knjigovodstvenu vrijednost, piše Wirtschaftsblatt. Prodaja bi trebala biti zaključena do 23. ožujka a zaključni pregovori do 12. ožujka. HAAB je dosada potvrdio tek da se vode pregovori o prodaji, ne objavljujući detalje."

Image and video hosting by TinyPic
DRUGI TEKST, U KOJEMU SE ŠTURO DAJE OBAVIJEST DA JE PRODAJA HYPO KONZALTING FIRMI OBAVLJENA

ZAGREB - Zagrebačka brokerska kuća Auctor novi je vlasnik Hypo Alpe-Adria Consultantsa u Hrvatskoj i Srbiji, priopćeno je u srijedu iz Hypo Alpe-Adria-Groupa. Ugovor je sklopljen prošli petak i time je završena prodaja tvrtke kćeri Hypo banke, koja je trajala nekoliko mjeseci. Cijena po kojoj je obavljena transakacije nije objavljena.

- Zanimanje za našu tvrtku kćer Hypo Consultants bilo je ogromno i na kraju smo se odlučili za ‘visokokaratnog’ kupca koji je uvjeren u dokazanu uspješnost strukture i razvojne filozofije grupacije - istaknuo je izvršni direktor Hypo Groupa Sigfried Grigg te dodao kako za Hypo Group prodaja znači fokusiranje na core business banke.
Tvrtka Hypo Consultants osnovana je 1997. i svoje poslovanje temelji na ulaganjima u strateške vlasničke udjele. Specijalizirala se za kupnju, razvoj i prodaju projekata komercijalnih nekretnina.

Portfelj nekretnina Hypo Consultantsa uključuje više od 50 projekta površine dva milijuna četvornih metara, od čega se dvije trećine odnosi na Hrvatsku. U njemu su, pojašnjava se u propćenju, osim nesagrađenih zemljišta, poslovni, stambeni i turistički projekti.

- Ova akvizicija označava ključni korak prema razvoju tržišta nekretnina te će u jugoistočnu Europu privući vodeće svjetske ulagače i fondove za ulaganja u nekretnine - tvrde u Auctoru.

Prodaja tvrtke kćeri Hypo banke, koju su u Hypo Groupu prozvali kodnim imenom “operacija Cherry”, počela je još u jesen prošle godine. Među zainteresiranim kupcima spominjala su se mnoga zvučna imena, kao što je talijanska grupacija Pirelli, Zagrebačka banka, Anto Nobilo... Hypo Groupa, koliko se moglo u srijedu iščitati iz priopćenja, nastavit će financirati projekt iz portfelja Hypo Consultantsa. (jl)

Image and video hosting by TinyPic
TREĆI TEKST, KOJI CIJELU OVU SITAUCIJU JASNO PREDVIĐA I NAJVALJUJE DAVNO PRIJE NO ŠTO SE ZBILA

U tekstu koji sljedi, a koji je objavljen na Patologiji nešto više od prije mjesec dana, BTW su objavljena imena članova konzorcija koji se spominje u uvodnom tekstu o prodaji Hypovih konzultantskih firmi:":...za HAAB-ove tvrtke koje posluju s nekretninama zainteresirani su i američki investicijski fondovi, jedan konzorcij hrvatskih poduzetnika i jedna hrvatska banka."
Otvaram natječaj u pogađanju prezimena hrvatskih poduzetnika koji čine jedan konzorcij!

"... Ovo što ću sada napisati molim da shvatite doslovno, ali, jednako tako ni na koji način ne želim dekuražirati Patogloge od izlaska na izbore, širiti apatiju i stvarati atmosferu defetizma i fatalističke pomirenosti sa zlehudom sudbom večnog status quoa u plebejskoj statici panonskog bentala. Dakle, nedavno sam pitao Malenicu neka nam objasni, kad je već mudo i kad je u ringu, kako su to Stajp, šjor Ivo i Račan uvezani u jedan bizmis, čineći od hrvatske političke scene teatar sjena, običnu farsu, a od građana, da ne duljim - glupane! Pa evo: osim što su Zagrepčani idioti jer toleriraju da Bandić i Sanader na nizu firmi posluju fifty-fifty, kao recimo na televiziji Z1, koja je donedavno, dok ja nisam o tome raspravljao na portalu 'Jutarnjega lista', bila u vlasništvu IGH i tri fizičke osobe, pri čemu je jedna, Pero Lozica, odvjetnik Hypoa i veća šarža od Nobila, Carića i Pavića zajedno, jamstvo participacije Bandića, a IGH, pod kontrolom Radića i Dropulićke te neposrednih upravnih egzekutora, notorna je HDZ-ova firma, da bi se sada ponovo pokušalo zabašutiti to partnerstvo kroz firme neizbježnog gospodine Bitange, tako su na državnoj razini - da, zaboravio sam kazati: ove rabote Sanadera i Bandića već su ionako ostavarena Velika koalicija HDZ-a i SDP-a, i to je Račana još prije Nove godine ponukalo na izolaciju i promišljanje što da učini i kako da uzmakne, jer, očito, izbori su na razini Mesić-Sanader-Bandić dogovoreni!, pa tako Mesić i izlazi s prijedlogom Velike Kolicije stalno iznova - dakle, na državnoj se razini to parterstvo najljepše vidi u Škegrinoj "Trećoj sreći": tu mali Račan reklamira "Mukte" (ne znam znadete li cifre toga posla, ali dvij-tri godine takvih reklama i mali će moći kao Čačić kazati da je prije tridesete riješio život!), Mesić je in posredstvom Ergovićeve "Nexe" grupe, a Ivo Sanader je u zadnji čas ubacio "M San Grupu", koji je baš prošle godine, najviše zbog poslova s državom, prvi put prešao granicu prometa od 1 milijarde kuna! Dakle, predsjednik, premijer i šef oporbe posluju zajedno, pametno, daleko od očiju javnosti, a ovo je samo jedan, najčišći, najogledniji primjer: kao zmija, ležiš, a ideš! (Za znatiželjne, osim Todorićeve Jamnice i švedskog Tele2 u konzorciju su tvrtke Dalekovod, FIMA holding, Croatia osiguranje, NEXE Grupa, Konstruktor inženjering, M San Grupa, Institut građevinarstva Hrvatske te Privredna banka Zagreb; sjajno drušvo, i posebno inspirativno kad se pogleda tko je tu ušao i po kojoj logici: naime, dovoljno je zapitati se kako nastaju takvi konzorciji, KOJOM LOGIKOM!).
Takvih primjera ima kolik god želite: najljepši su oni graditeljski, u ovoj pomami slobodnozidarskog poduzetništva, gdje Bandijeras služi samo kao egzekutiva narudžbama s vrha: nema dana, veli Milan, da ga pet puta ne zovu samo s Pantovčaka! Mada, kakve fotke stižu iz Šelina doma, teško da ima potrebe za telefonskim dogovorima; bit će da je riječ tek o podsjetnicima).
Idemo dakle s Asocijacijama, pri čemu, kao što je vidljivo, nije osnovno pogoditi na koga se tu misli, nego je presudno zadati što bolju asocijaciju: npr., ako želite acocirati vezu Mesića i Jamba, što kažemo? Pa jasno - pop Duka! I tako...bit će jakoooo zabavno.
Mene će, naravno, najaviše zabavljeti asocijacije tipa: Gavin - Šoljan ili ZAMP - Josipović, ali, to su moje male, kako sam kazao, idiosinkrazije. Snifanje, što ćete!
Toliko za sada. Nastavljam sa ovim osmatranjem i javljanjem već za pet minuta. Moram da karam."

Daklem, o kojem je trojstvu riječ? (NEMANJA 19.03.2007. 03:24)

Image and video hosting by TinyPic

AD HOC ANALIZA ONOGA ŠTO SE DOGODILO
Iz pera neznanog obožavatelja

Priopćenje o ovoj transakciji posve je besmisleno, a takvo je što moguće samo u ovoj vukojebini od Kroatistana. Evo ti malo infomracija, prijatelju, da dopuniš panoramu odnosa u našem političko-poslovno-obavjšetajno-kirminalno-rezidentskom untergruntu, o kojem tako nadahnuto i nevjerojatno obavješteno pišeš:
1. Kužatori iz Auctora, to u tekstu ne pise, otisli su u tu firmu iz Zagrebačke banke, ali su sve vrijeme zadrzali s njom vrlo dobar odnos. Dotad, do 1996. radili su u Zabi na pretvorbama i privatizacijama. Zaba je napravila najvise pretvorbi u Hrvatskoj, jer je bila povezana s najvise firmi u Hrvatskoj. Njezine su pretvorbe i Dukat i Ledo, Jamnica, Konzum, turisticki portfelj (Lukovic je godinama bio predsjednik nadornog odbora Lure, a kad je Luka nije htio prodati Vlahovicu, Lukovic je izisao).
2. Ergo, ta dvojica odlaze iz Zabe i osnivaju brokersku kuću. Da bude jasno, brokerska kuća ne može i ne smije kupovati portfelj te velićine za sebe, jer ona radi za klijente. Ovdje stoji da su devedeset posto njezinih klijenata institucionalni investitori. Brokerska kuća je preprodavač i ima ogranicenja u stjecanju vlastite imovine. Ona nije fond.
3. Michael Glazer, kojeg ovdje navode kao suvlasnika, a kojega ti vrlo dobro znaš jer u krugovima financijskih trzista slovi kao američki špicl, žrtva je balkanskog pojednostavljivanja. Da objasnim:
Bila je nekolicina tih stranaca u Hrvatskoj, na primjer Dielacher, koji je organizirao Pukaniću sve njegove relacije s Hypo bankom i cak mislim da je jedno vrijeme upravljao Pukijevom firmom, iz sjene. Što je sve Dielacher odradio u Hrvatskoj, na primjer VIPnet, zatim zastupao Švedjane u neuspjeloj kupnji HT-a kad je Škegro mislio da Dielacher radi za obje strane, moglo bi se u zasebnom tekstu. Takav je i Gavin Susman, predsjednik Uprave Iskon Interneta i sadašnji suprug Ivane Šoljan, i ti su tipovi stvarno radili eufemizmom kazano mutno, ali sasvim primjereno hrvatskim okolnostima.
(zakonskim i obicajnim). Znam da je name droping omiljena metoda EPH-ovih mahera Butkovića i Kuljiša, pa evo, u toj manirai nastavljamo u revijalnom tonu: Glazer je dugo hodao sa onom Snjezanom Plevko, koja je bila pomocnica u Ministarstvu rada zaduzena za mirovinsku reformu a prije toga asistentica na Ekonomskom. Kad je dosla nova vlast (Racanova) ona je otisla u Svjetsku banku. Ali, pogledaj, Glazer nije otisao za njom natrag u Ameriiku nego je ostao u Hrvatskoj, pa je veza prekinuta iako se ona nadala udaji.
4. Idemo dalje. Čovjek koji je u Upravi Hypo banke radio sve te poslove s nekretninama, s financiranjem medija i sl. zove se Igor Kodžoman. Kodžoman je sa Smolecom posredovao u ratu oko Nove tv. Najzanimljivije je da je Kodžoman bio čovjek koji je potpisao šuplju reviziju Dubrovacke banke, dok je radio u hrvatskom Ernst&Youngu, ili nekoj takvoj revizirskoj kuci, nakon čega bi u svakoj normalnoj zemlji, na svakom normalnom financijskom trzistu dobio vjecni izgon. Ne mislim da ga je zasluzio, nije on sam kriv. Ali, umjesto da bude maknut sa strane on ide u Upravu Hypo banke i radi velike poslove kojima je sad kraj.
5. Kraj je nastupio otkad je ondje nakon posljednjih izbora dosao Kresimir Starčević, direktno iz HFP-a, gdje je po Linićevim naputcima privatizirao portfolio, odnosno cistio sranja koja je ostavio Vojković i prethodnici.


Moj je scenarij ovakav. Hypo je upao u krizu likvidnosti. Nije to slucajno, svi su znali što Hypo radi, ali neka radi, dok voda ne dođe do grla. Dakle,
imamo puno imovine, nemamo casha. U Hrvatsku narodnu banku dolazi Davor Holjevac (prije clan uprava Privredne i Zabe, težak covjek koji se posvadjao i s Lukovićem i s Prkom, i mislim da ga je Rohatinski uzeo baš zato). Holjevac je zadužen za kontrolu bankarskog sustava. Prvi zadatak, Hypo. Nalog, dođite do casha, prodajom nekretnina. Nemre se to prodat odjednom, za to je potrebna združena aktivnost financijskih institucija. Uporedi na primjer koliko je svjetskih banaka dalo posljednji kredit Ini, a koji je duplo manji od ove svote koja se spominje kao vrijednost portfolija Hypo banke. Hypo je upao u probleme i u Austriji i u Hrvatskoj. Slučaj je identičan Dubrovackoj banci, samo su ono bila grozna vremena kad casha nije imao nitko, pa se sve slamalo. Dakle, kako god da je bilo, prodaja je obavljena uz potporu Zabe i vjerojatno i drugih banaka. Prodaja sigurno ide na dugi rok, kreditima koji se otplacuju i sigurno ce Hypo opet iskazivati gubitke. Onaj tko je preuzeo nekretnine, a zapravo samo upravljanje njima, nastojat ce daljnjom prodajom dobiti vise nego sto je platio, i to ostvarivanjem pozitivnog cash flowa. Drukce to ne ide, jer nikad ne znas koliko zapravo imas. Pavić i Nobilo za takvo sto nemaju ni znanje ni ljude. Ako Paviću Stipe Orešković vodi EPH, onda je to jasno. Oni su mozda za dobivanje kredita zalozili nesto svoje, oni uvijek mogu kao i Zagorec skupiti milijun ili deset milijuna u cashu, ali upravljati tako velikim poslom moze samo netko jaaaako mocani jako uvjezban, puno mocniji nego Hypo (koji se dakle nasukao). Nutra je netko poput Glazera, ali nutra mora biti i neka moćna financijska institucija. Je li Zaba, ili se ona uobičajeno drzi distancirano (to je Lukovicev obicaj da samo odobri neku kreditnu liniju s prvoklasnim osiguranjima), koliko je u prici Privredna... ili vanjski financijeri... Možda je Pavic založio (a to znaci prodao) sve svoje u EPH da udje u posao s nekretninama... Zuzul je, kazu mi, htio s nekim fondom lani ući u nekretnine, al koliko je usao, nemam pojma. Malo po malo stvari ce izici na vidjelo. Budi uvjeren, kapital je u ovom slucaju impersonalan. Svojedobno Zaba je drzala u saci Todorića. Nije mogla izdrzati stisak jer je taj idiot divljao i prepustila ga je Europskoj banci za obnovu i razvitak. Sta se dogadja, EBRD ulazi u vlasnistvo (desetak posto), ali ondje šalje i svog covjeka, nekog bosanskog Sašu, mislim da je Hrvat moguće iz mješanog braka, za clana uprave, koji vodi poslove u regiji, a to su glavni Agrokorovi poslovi. Dalje, EBRD drzi Todorica s takvim kreditnim linijama i ugovorom u kojem on bez njih ne smije ni auto kupit. Todoric je uspjesan jer je poslusan. Pogledaj njegove izjave iz 2000, kad prelazi iz Zabinog zagrljaja u EBRD-ov. Kaze on, ne idem u Srbiju. Dvije godine posliej kupuje Frikom, pod mus, i sponzorira njihovu rukometnu repku (kroz Frikom). Ja kuzim da Pavic i Nobilo sad nesto kao s Pukijem spletkare. Medjutim, na Haskom sudu Nobilo ne govori engleski, sto znaci da je za susrete sa strancima - papak. Ne znam kakvo je Pavićevo znanje engleskog, vjerujem ne osobito, a Puki govori sigurno varijantu velikogoričkog engleskog. Dakle, kad dečki koji stvarno odlućuju igraju igru onda su ti blesani u stanju samo ugrubo ulovit sta se stvarno dogovara. Ali OK, prihvaćeni su jer imaju u Hrvatskoj svoje krugove. Pogledaj sta Puki pise o susretu s Rajicem u Zenevi- seljacina. Pa to i jest u njihovom dosegu da rucavaju kod Majolice, da setapsu po ramenima i da podriguju. Za prave financijske moćnike to je kao da su u se popeli na stol u Ludnici. A vjeruj mi, takvih u Hrvatskoj ima. Na primjer, Škegro puno bolje kuži priću i ima firmu s dečkom koji je završio Harvard (Tomo Matic). Škegro - koliko vidim - ne ide u nekretnine, jer zna koje je to lobisticko-politicko sranje. Priča s nekreninama je za idiote poput ovih koje si ti spomenuo da budu topovska hrana. Ako su Nobilo i Pavić nutra, to moze biti da su se polakomili, a nesvjesno su uletili u posao koji bi im mogao biti labudji pjev. Zapamti, nitko ne moze izracunati koliko ce neka nekretnina vrijediti za tri godine, nitko, nikad. Evo, u Americi su im cijene pocele padati. Bernake ce morati spustati kamate da odrzi cijene... da ne bude sranja. Koji je scenarij pripremljen za nasu dvojicu idiota, hoce li oni u mirovinu s deset milijuna za dvije godine, ili su pusteni da propadnu - vidjet cemo. Hypo se izvukao, mozda se izvuku i oni. Nemaju na koga. Jedina im sreca moze biti pozitivan scenarij - da H. udje u EU, da se cijene odrzavaju itd. Ali, moze nastupiti i negativan scenarij ... U svakom slucaju, ne čudi me da za njima hoda zaštita.

Inace, Nineka je u biznisu pratio Zdenko, Adrovic (Reiffeisen) naravno, ali mu je Ninek postao prevelik, a Adrović je kukavica. Vjerujem da u ovoj priči s nekretninama nema puno Adrovica (Reiffeisena) Znaš tko bi mogao izvući Nineka kad upadne u probleme s cashom za te nekretnine (naravno, ako ih nije dobio za bagatelu). Naime, o čemu se radi s nekretninama. Ti imaš ljude zaposlene, ali im ne mozeš dati sobu ako nemaju za hranu. Dakle, Ninek i Nobilo te nekretnine moraju nekako pretvarati u živu lovu. Oni moraju imati obavezu vraćanja kredita. HNB neće prihvatiti da im banke prolongiraju obaveze, jer to vodi u krizu, dovodi i banke u opasnost da nemaju casha a to je katastrofa koju smo vec prošli. Sve sto je HNB radila kod prošle bankarske krize je bilo da natjera banke da smanje svoju imovinu u nekretninama i sličnim glupostima. Zato Hypo kaze da se sad vraca svome core businessu. Banke moraju imati sound izvor casha za trenutke poremečaja . Ninek i Nobilo moraju dakle od svojih nekretnina praviti cash da vraćaju dugove bankama. Moraju kad im dospijeva rata (mjesečno, polugodišnje) tržiti te nekretnine... To je cash flow, ugrubo, ima tu jos financijskih finesa. Oni nemaju financijaše koji to znaju raditi. Zapravo, takvih koji to znaju raditi u Hrvatskoj i nema jer je to ludo tržiste, još nestabilizirano, još bez ikakvih trendova. Na takvim se vodama može ili postati milijarder, ili zavrsiti u lancima. Ninek i Nobilo računaju na svoje političke pozicije, to im može biti jedini oslonac. A ni politika nije baš stabilna, svašta se može dogodit. Dakle, ako ih je Hypo oženio, ako su ušli u nekretnine samo ih sreća moze spasiti. Budale.

Image and video hosting by TinyPic

Izložena je analiza istovremeno instruktivna i zbog obilja podataka ali i zbog naivnosti optike. Evo zašto:
1. Sasvim je očito da je cijeli portfelj nastao i ideološki i operativno uz placet državne politike Hrvatske. Dokazuje to i izdvajanje istarskih zemljišta netom prije transakcije.
2. Politika je dakle, što znači državni vrh, odobrila i ovu transakciju.
3. Cijela je transakcija izvedena panično: nakon sječe glava u Hypou koncem prošle godine, i, preventivno, kako stoji u tekstovima, kao anticipando sadašnjih događaja oko Petrača i Zagorca: Beč istražuje Hypo, a Hypo se kao nakanio baviti core businessom, lišavajući se portfelja od 1,5 milijardi eura tek tako! Ha, ha, ha! Imbecilno! Usred projekata kakav je Zavrtnica, npr.!
4. Nevjerojatana je ova transverzala od državnoga vrha, preko obavještajnog vrha, involviranih istražnih organa, začudnih financijskih krugova, medijskih magnata, odvjetnika, poduzetnika nesumnjive prošlosti, stranih agentura, Crkve itd.itd.! Takvo drušvo jamči isplativost cijelog ovog poduhvata, ali, pokazuje i njegov karakter: lukrativne su nekretnine dobrim dijelom zemljišta tvrtki u stečaju, čije je stečajeve brižno nadzirala država!: dakle, sam je portfelj nastajao pod paskom države, učito u jednoj jedinoj namjeri: da ta zemljišta kad-tad dođu u posjed sasvim određenog kruga privatnih vlasnika. Možda je ova transakcija tek cover: možda će zemljišta i novac od njihove prodaje biti konačno distribuiran širem krug političkih korisnika usluga neposrednih egzekutora cijele operacije! Možda su konačno svi uključeni tek menađeri državnog kapitala!

Unatoč svemu, jedno je sigurno: knjigovodstvena vrijednost firmi bila je procijenjena na 160 milijuna eura. Neki su stvarnu vrijednost procijenjivali sve do 1,5 milijarde eura. Ovako ili onako, Nino Pavić je postao vjerojatno najmoćniji čovjek Hrvatske, a, izgleda, i regije.
Zapravo, treba mu čestitati: u 17 godina, od čovjeka koji nije htio ovu zemlju, postao je njen najmoćniji građanin.
To je jedna od najnevjerojatnijih priča o životnom uspjehu za koje ja znam.
Sve bi ostalo bila obična nedostojna zavist.
Nino, čestitam!
Najiskrenije.

Bez obzira koliko je tranu Sanader, koliko Stipe, koliko bog otac, Nino je - jasno, uz Tonija i Miću - ispao nevjerojatan frajer!
Chapeau!

- 12:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #

OPERACIJA CHERRY


BREAKING NEWS

Image and video hosting by TinyPic

ZAGREB - Zagrebačka brokerska kuća Auctor novi je vlasnik Hypo Alpe-Adria Consultantsa u Hrvatskoj i Srbiji, priopćeno je u srijedu iz Hypo Alpe-Adria-Groupa. Ugovor je sklopljen prošli petak i time je završena prodaja tvrtke kćeri Hypo banke, koja je trajala nekoliko mjeseci. Cijena po kojoj je obavljena transakacije nije objavljena.

- Zanimanje za našu tvrtku kćer Hypo Consultants bilo je ogromno i na kraju smo se odlučili za ‘visokokaratnog’ kupca koji je uvjeren u dokazanu uspješnost strukture i razvojne filozofije grupacije - istaknuo je izvršni direktor Hypo Groupa Sigfried Grigg te dodao kako za Hypo Group prodaja znači fokusiranje na core business banke.
Tvrtka Hypo Consultants osnovana je 1997. i svoje poslovanje temelji na ulaganjima u strateške vlasničke udjele. Specijalizirala se za kupnju, razvoj i prodaju projekata komercijalnih nekretnina.

Portfelj nekretnina Hypo Consultantsa uključuje više od 50 projekta površine dva milijuna četvornih metara, od čega se dvije trećine odnosi na Hrvatsku. U njemu su, pojašnjava se u propćenju, osim nesagrađenih zemljišta, poslovni, stambeni i turistički projekti.

- Ova akvizicija označava ključni korak prema razvoju tržišta nekretnina te će u jugoistočnu Europu privući vodeće svjetske ulagače i fondove za ulaganja u nekretnine - tvrde u Auctoru.

Prodaja tvrtke kćeri Hypo banke, koju su u Hypo Groupu prozvali kodnim imenom “operacija Cherry”, počela je još u jesen prošle godine. Među zainteresiranim kupcima spominjala su se mnoga zvučna imena, kao što je talijanska grupacija Pirelli, Zagrebačka banka, Anto Nobilo... Hypo Groupa, koliko se moglo u srijedu iščitati iz priopćenja, nastavit će financirati projekt iz portfelja Hypo Consultantsa. (jl)


PITANJE:

TKO JE VLASNIK VISOKOKARATNOG AUCTORA?

- 01:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 28.03.2007.

Imamo Hypo Consultants!

BREAKING NEWS

Image and video hosting by TinyPic

Vijest kopipejstana s 45 lines:

Danas su kod Majolice ručali Ninoslav Pavić-Crni i Ivo Pukanić-Puki. Ninočka se Pukiju žalio kako mu ne ide ta prokleta prodaja novina, ne odviše tužan, jer, ipak je Hypov konzalting dopao i u njegovo vlasništvo: Pavić i Nobilo vlasnici su 66% udjela u konzorciju koji je otkupio Hypo Consultants! Tako su Pavić i Nobilo - nevjerojatne li ironije! - postali vlasnici najatraktivnijih nekretnina Lijepe naše. O kojoj su oni sanjali još od najranije mladosti!
Ali, nije to važno, iako je to vijest godine!
Važna je zgoda koja sljedi, a koja ocrtava svu dekadansu trenutka u kojem živimo, gubitak svake moralne i socijalne orijentacije protagonista javnog života zemlje, kao i njihovu bahatost u izolaciji od velike većine njenih građana.
Dakle, u jednom trenutku u restaurant ulazi Vinko Grubišić. Pukanić se nedavno izmirio s Grubišićem, na njegovu molbu (o kojoj nešto više vrlo skoro), a i Pavić se prije dva mjeseca - upravo u trenutku zaoštravanja odnosa s Kutlom - potrudio pridobiti Grubišića za sebe, honorirajući 'Večernju školu' s 2 milijuna kn sponzorstva, pa nitko nije imao ništa protiv da se Grubišić pridruži stolu. Pukanić, vječno spreman na šalu, zamolio je da ih konobar slika, i, kako tvrdi, fotografiju će objaviti u prvom sljedećem broju 'Nacionala'. Pokazao ju je - još u fotoaparatu - predsjedniku, jer je netom po ručku požurio do Ureda predsjednika - i, kako kaže, i predsjednik misli da je to jako smiješno!
Ljubav Pavića i Grubišića jamči skori sukob s Kutlom, napose nakon što je Pavić postao jedan od najbogatijih građana Hrvatske, kojemu je sada sasvim svejedno što 'Globus' ne dosiže prodaju veću od 35000 primjeraka.
Ali, ono što posebno pogađa, to je ta orgijastična, autistična ne-svijest o kontekstu: ti ljudi misle da zaista posjeduju ovu zemlju, i da smo svi mi nemoćno idioti koji dovijeka moraju trpiti njihovo skaredno bahaćenje! Jer, kako drukčije protumačiti to obijesno fotografiranja smrtnih neprijatelja, potpuno nesposobnih čak i za iskrenu mržnju: Pavić i Grubišić ipak su zbog Pukanića završili u Remetincu, ali, što je to spram desetina i milijuna eura koje su stekli naročito nakon demokratskog obrata 2000-te! To je nevjerojatan fenomen: ta činjenica da su Pavić i Grubišić, zapravo cijeli Gruppo, da su ortaci dakle avanzirali uglavnom nakon 2000-te!
Ova zemlja zapravo vapi za 1999.godinom!
Za etičkim čišćenjem! (Hrvoje Franjić 28.03.2007. 23:08)


Kakva kitsch zemlja: u ovoj zemlji dva su velika dnevna lista: jedan je 'Jutarnji', drugi 'Večernji' list. Dva su velika tjednika: 'Globus' i 'Nacional'. 'Globus' je dugo vrijeme nosio egidu 'nacionalni tjednik'; 'Nacional', pak, globalni tjednik.
Očito, designeri se naše stvarnosti arogantno ponašaju već od prvog dana.
Neće to dobro završiti.
ˇNo Pasarán!

- 23:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

I NILSKE KONJE UBIJAJU, ZAR NE?

Image and video hosting by TinyPic

Dozvolite da vas podsjetim na svoj post od ponedjeljka, 19.ožujka, objavljen pod naslovom:

KONJI I NILSKI KONJI

HYPO

(U njegovom uvodu impostirana je tema koja nas prati, evo, već u trećem postu):

"Jučer sam časkao sa znancem koji je tridesetak godina u velikom svjetskom businessu: kako kaže, ima toliko kuća i stanova da često po buđenju prvih nekoliko trenutaka ne zna u kojem se gradu probudio! Već desetak godina povremeno prespava i u Zagrebu (pa i nekim obalnim gradovima), prateći, po navici, i ovdašnje dane i poslove; dapače, izvrsno je upućen u finese i potankosti hrvatskog 'poslovanja'.
Začudilo, bolje kazano prenerazilo me je stoga da taj moj prijatelj ne zna da se upravo ovih dana prodaje tvrtka u čijem je portfelju imovina vrijedna - tvrde - 1,5 milijardu eura: riječ je o lukrativnim hrvatskim nekretninama!
Ja sam mislio, usamljen u svojoj bjelokosnoj kuli, da o tome ne samo da svi sve znaju, nego da o tome bruji čitava zemlja: ta, prodaje se tvrtka čiji će vlasnik za razmjerno neveliku svotu od 160 milijuna eura knjigovodstvene vrijednosti firme, kupiti imovinu koja je u startu višestruko vrijednija!
Avaj!, ubrzo sam shvatio da moja prilična investigativna okretnost stvara lažan dojam opće informiranosti hrvatskih građana; često se zaboravim i mislim da ne živim u zemlji u kojoj tek nešto više od 8% ljudi kupuje novine (jedino Albanci manje kupuju novine od Hrvata), a da o korištenju neta kao lupe i ne govorim! Zapravo, o ovome jedva da tko ima pojma, jer, takve se informacije očito u javnost pripuštaju u apotekarsko odmjerenoj količini: tu je prije riječ o zataškavanju činjenica nego o njihovom objavljivanju; dajući nam homeopatsku dozu supstance/informacije, zapravo nas čine imunim na nju!
Neznatnost teksta, tako sugerira neproblematičnost onoga o čemu je riječ!
Evo stoga nekoliko tekstova o ovom poslu koji se odvija daleko od očiju javnosti, daleko od naslovnih stranica naših vodećih dnevnih i tjednih listova, očito iz nekog i nečijeg posebnog interesa: cui bono, treba se zapitati, i odgovori će se ukazati sami!

Startao završni krug za prodaju Hypo Consultants

Osam zainteresiranih ušlo je u završni krug natjecanja za prodaju dvije konzultantske tvrtke austrijske banke Hypo Group Alpe Adria, od kojih je jedna i zagrebačka Hypo Alpe-Adria Consultants Croatia, izvijestio je bečki gospodarski list Wirtschaftsblatt. Financijski krugovi navode da je za kupovinu HAAB-ovih konzultantskih tvrtki "jako zainteresiran" talijanski poduzetnik Maurizio Zamparini, predsjednik talijanskog nogometnog kluba FC Palermo i nekadašnji vlasnik lanca trgovina Mercatone-Emmezzetta.
Zamparini je već razgranao poslovanje u Hrvatskoj pa ove godine namjerava u Zagrebu otvoriti trgovački centar, a planira izgraditi i još jedan takav objekt i u Rijeci. Uz Zamparinija, za HAAB-ove tvrtke koje posluju s nekretninama zainteresirani su i američki investicijski fondovi, jedan konzorcij hrvatskih poduzetnika i jedna hrvatska banka.
HAAB želi prodati obje tvrtke odjednom a njihova knjigovodstvena vrijednost iznosi 160 milijuna eura. Dvije trećine objekata iz njihova portfelja nalazi se u Hrvatskoj a ukupna tržišna vrijednost njihovih portfelja znatno premašuje njihovu knjigovodstvenu vrijednost, piše Wirtschaftsblatt. Prodaja bi trebala biti zaključena do 23. ožujka a zaključni pregovori do 12. ožujka. HAAB je dosada potvrdio tek da se vode pregovori o prodaji, ne objavljujući detalje."

Image and video hosting by TinyPic

U petak, 23.ožujka, pod naslovom KONJI, KONJINE I KONJUSINE, KONJI I NILSKI KONJI II, opet sam pisao o tom nevjerojatnom kolopletu nesumljivih poslova: punch-line glasnogovornice Hypo banke bila je rečenica:
"Ipak, ne može se govoriti o vrijednosti većoj od 257 milijuna eura", naglasila je, ustvrdivši da je ta svota određena potpuno nasumično. Riječ je o poslovanju generala Zagorca s Hypom.

Farsa se nastavlja: Austrija pokreće istragu o pranju novca u Hypou, a ovdašnje tiskovine o cijelom ovom u Hrvatskoj zataškavanom skandalu izvješćuju po primitivnom ideologijskom obrascu koji se uvriježio u svekolikom tumačenju naše zbilje: ovdje je i opet riječ o prasukobu crvenih i crnih, jer, Zagerec je ne samo Šuškova linija nego i, tvrde, vanbračni Tuđmanov sin, pri čemu ga ta popudbina krvi i tla determnira i optužuje gadnije no sva zla koja je počinio; tako barem stvari želi predstaviti službena Ideologija kroz svoj AgitproPogon.
Primitivna, nepismena raja, pred koju je u svakoj ovakvoj zgodi moguće postaviti crvenu krpu Tuđmanova režima - iako, zanimljivo je to, ni Mesić, ni Račan, ni Sanader, vjerojatno iz razloga o kojima smo čitali u prvom postu, 19. ožujka, nisu u zemlju vratili ni eura, ostavljajući taj isti režim vječnom prijetnjom i alibijem u slučaju da se netko zapita i o njihovim računima i odgovornosti za ovaj kriminal - i koja istom poput pamplonskih bikova jurne bezglavo i instinktivno nespostobna zapamtiti ni odakle je krenula, a kamoli kamo ide, puši sve ove budalaštine po ne znam koji put, ne uspjevajući povezati ni pertle na cipelama, a kamoli dva, tri podatka koji su, nekim čudom, promakli hrvatskoj novinskoj cenzuri: ovdje ne samo da su s Hypom poslovali Zagorec i Pašalić, pa je to bilo nekakvo hercegovačko leno, nego su s Hypom poslovali svi, uključujući bližnje predsjednika države i, kako se tvrdi, premijer osobno!
Pročitajmo ipak ponešto o famoznom Doktoru, kojega sadašnja politika navodno progoni, a zapravo ga prikriva i štiti ali ama baš u svakoj, pa i ovoj situaciji - u ovoj situaciji jer se, po običaju, objavljivanjem efemernih, zataškavaju bitne i presudne informacije: u ovom slučaju, to je ona - objavljena također u postu od 19.ožujka - o Hypovom konzaltingu kao suvlasniku firme u kojoj je Doktor direktor!
Da hoće, ova bi vlast mogla procesuirati doktora i oratake u širokom potezu poduhvata od Dubrovačke banke do Gruppoa, ali, budući da su sa svim nosiocima Tuđmanova režima dealovi ionako postignuti u smislu preraspodjele plijena, Doktoru će i opet, kao pasioniranom uzgajatelju duhana, jedno jutro ostaviti, a drugo - popušiti!
Jer, svi su oni duboko unutra, budući da je kriminal u Hypou za nas, Hrvate, konstituivnog značaja, u samom temelju državne zgrade: očito je da je preko Hypoa odrađen ogroman broj prljavih poslova u rasponu od pranja novca pa do koncentriranja najvećeg portfelja najatraktivnijih zemljišta Hrvatske (iz kojeg se po potrebi i preporuci države, što je nevjerojatno ali, eto, iz private firme izuzimaju zemljišta Brijunske rivijere da nekim slučajem Jakovčić i IDS ne bi raspisali referendum o regionalnoj samostalnost Istre!).
Bilo kako bilo, ostaje nam pročitati novosti u ovoj sapunici, u kojoj se već zbog konvencija žanra nikome ništa ne može dogoditi: mrtvi uskrsavaju, oni u komi se iznenada probude, pamćenje se vraća ili gubi po potrebi, a to što se svi jebu međusobno već 368 epizodu i što to neminovno rađa debilitetom, a bože moj, kakva zemlja, takvi običaji.
Evo dakle malo pisanija naših novina o Hypou, pri čemu moram i opet skrenuti pozornost na taj nevjerojatan prosede: u Hrvatskoj, baš kao da smo u Jugoslaviji, sva je mudrost novinarstva u zatajivanju, ne u objavljivanju vijesti! Uostalom, u tome naši novinari, urednici i medijski moguli ionako imaju najviše iskustva: čudi mi zapravo kako smo uopće, uz ovakve novine, doznali da Jugoslavije više nema. Ako je i to točna informacija!

JUTARNJI LIST

ZAGREB - Istraga o računima na koje se slijevao novac za obranu Hrvatske do danas je otkrila kako je za to utrošeno 460 milijuna dolara koji su procirkulirali na više od 77 računa otvorenih u bankama po Austriji, Njemačkoj, Lihtenštajnu i drugim zemljama.

Da bi se vidjelo koliko je tog novca potrošeno na kupnju oružja, a koliko je pokradeno, istraga je usmjerena u nekoliko pravaca. Detektiranje računa i iznosa koji su njima procirkulirali tek je prva faza. Druga, koju je najavio zamjenik glavnog državnog odvjetnika Lazo Pajić, trebala bi utvrditi mogu li osobe koje su bile zadužene za kupnju oružja dokazati legalno podrijetlo svoje imovine.

Treća faza trebalo bi biti ispitivanje poslovnih imperija koji su se naglo razvili i njihove investicije u razne poslove u Hrvatskoj. U toj fazi trebalo bi se, primjerice, doći do podataka kako je Hypo grupa generalu Vladimiru Zagorcu odobrila kredite od 257 milijuna eura.

Ako se razvije istraga u Hypo grupi, austrijski tužitelji i tamošnji Ured za sprječavanje pranja novca mogli bi, smatraju neki naši sugovornici, doći i do Ivića Pašalića. On je, naime, od Hypo banke za svoju tvrtku Kapital Konzalting koja gradi naselja u Zagrebu i Istri dobio kredit od 20 milijuna eura, i to navodno bez pologa. Osim toga, sjedišta društava iza kojih stoje Zagorec i Pašalić - na istoj su adresi.

Pajić ne želi još govoriti na koga je usmjerena akcija ispitivanja podrijetla imovine u kojoj sudjeluju Porezna uprava i Ured za sprječavanje pranja novca. No, proizlazi da je istraga protiv Zagorca zbog dijamanata povod za širu akciju. Najvažniji izvor trebali bi biti podaci iz Hypo grupe do kojih je moguće doći na temelju sudskih naloga koje bi mogao izdati Županijski sud u Zagrebu.


BEČ, ZAGREB - Državno odvjetništvo u austrijskom Klagenfurtu najavilo je kako će zbog sumnje u pranje novca istražiti poslovne veze između umirovljenoga generala Vladimira Zagorca i koruške Hypo Alpe-Adria banke, objavio je bečki dnevnik Der Standard.
- Počeli smo s predistražnim radnjama protiv mjerodavnih osoba u Hypo banci - rekao je dnevniku državni odvjetnik Friedrich Borotschnik o istrazi protiv banke za koju se u bečkim medijima ovih dana tvrdilo da je Zagorcu za njegove projekte odobrila zajam od 257,5 milijuna eura.

Dok je državno odvjetništvo u Klagenfurtu, koje već istražuje protiv Hypo-Alpe Adria banke zbog gubitaka uzrokovanih spekulativnim poslovima u 2004. godini najavilo kako će provjeriti svu dokumentaciju vezanu za poslove Zagorca i Hypo banke, direktor banke Siegfried Grigg demantirao je da je riječ o 257,5 milijuna eura zajma.

- Sa Zagorcem smo poslovali krajem 2003. godine i početkom 2004. godine, no riječ je o znatno manjim poslovima nego što se to piše u novinama - rekao je Grigg koji, pozivajući se na “bankovnu tajnu”, nije htio otkriti koliko je uistinu zajma banka odobrila Zagorcu.

Kako piše austrijski dnevnik Der Standard, u istragu se osim Državnog odvjetništva uključila i Austrijska služba za nadzor banaka (Bankenauficht), koja od ponedjeljka na licu mjesta istražuje poslovnu dokumentaciju u sjedištu Hypo-Alpe Adria banke u Klagenfurtu.

Austrijski mediji pišu kako je pri novoj istrazi u banci riječ o još jednom udarcu za Hypo-Alpe Adria banku, koja je od travnja prošle godine postala predmetom istrage zbog spekulativnih poslova u kojima je izgubila više od 300 milijuna eura.

VEČERNJI LIST

Poslovne veze Vladimira Zagorca i banke Hypo Group Alpe Adria istražuju i pravosudni organi austrijske pokrajine Koruške, piše jučer bečki dnevni list Der Standard u članku pod naslovom "Pravosuđe istražuje poslove Hypo grupe u Hrvatskoj".
Pokrenut ćemo predistražnje radnje protiv odgovornih Hypo banke kako bismo raščistili prigovore o pronevjeri i pranju novca vezane uz Zagorčeve poslove obavljene preko banke Hypo Alpe-Adria potvrdio je bečkom dnevniku Fridrich Borotschnik, prvi koruški državni tužitelj. Glasnogovornica Državnog odvjetništva u Klagenfurtu Carmen Riesinger kazala je za Kleinen Zeitung da je skupina pravnika spremna pružiti pravnu pomoć hrvatskom Ministarstvu pravosuđa, koje je to zatražilo.
Prema njezinim riječima, u središtu su pozornosti Zagorčeve poslovne veze s ostalim austrijskim bankama. Der Standard piše da će koruški pravosudni organi najprije provjeriti je li Hypo banka kreditirala Zagorca i u kojem iznosu, jesu li odobreni zajmovi bili dovoljno hipotekarno osigurani te je li se, znajući za to, poslovalo novcem sumnjiva podrijetla.
Kako je u Klagenfurt već stigao i istraživački tim Austrijske narodne banke, iznos i podrijetlo novca što ga je Zagorec navodno uplatio na račune u dvjema koruškim bankama neće dugo biti pod embargom, zaključuje Der Standard.

Image and video hosting by TinyPic

Kao što se vidi, ni na jedno pitanje o kojemu bi zapravo u ovoj zemlji trebalo govoriti, nema odgovora: umjesto da saznamo tko je firmu s portfeljem vrijednim 1,5 milijardu eura kupio za dvjestotinjak milijuna eura, nama se pod nos gura par dijamanata i poslovi koji će ionako završiti na jedinom zagrebačkom brdu koje mora ostati intaktno, u koje se ionako ne smije dirnuti. I, tu je i početak i kraj priče! Ponovimo pitanja iz prvoga posta, onog od 19. ožujka:

PITANJA

1. Kako to da u Hrvatskoj vlada embargo na informacije vezane uz Hypo banku?
2. Kako je stasala Hypa banka na prostoru ex-Jugoslavije?
3. Kako je u Hrvatskoj nastao portfelj vrijedan 1,5 milijadri eura?
4. Koja je uloga hrvatske politike, bez obizira na koju se državnu nomenklaturu mislilo, u stvaranju toga portfelja? Koja je pri tome uloga ovdašnjih 'dvorskih' stečajnih upravitelja? Jesu li tvrtke gurane u stečaj samo zbog lukrativnih zemljišta u njihovom vlasništvu?
5. Postoje li i kakve su poslovne veze pojedinih hrvatskih političara s Hypo bankom i njenim tvrtkama-kćerima?
6. Zašto se tvrtka Hypo Consultants prodaje u tišini i velikoj žurbi? Zar nije nelogično da o tome ne može čitati u hrvatskom tisku, da se time ne bavi Milićev popularni Dnevnik, čak ni specijalizirane emisije o gospodarstvu javne i inih televizija, da o tome ne čitamo ekspertne analize stručnjaka koji inače pišu plahte tekstova o kretanju cijena balijskim ribarskih mreža na pacifičkom tržištu...? Kako to?
7. Zašto u Hrvatskoj ništa nismo doznali o razlozima smjene u vrhu ovdašnje Uprave Hypo banke, u jesen prošle godine, i, jesu li razlozi tih smjena u ikakvoj vezi s ovom prodajom?
8. Je li domaći konzorcij zapravo provizorij iza kojega stoji jedan ovdašnji medijski magnat, pa je tako djelomično objašnjiv i embargo na informacije o prodaji Hypo Consultantsa?
9. Očito je da su vodeći hrvatski političari i njihovi bližnji izravno poslovali s Hypo bankom. Zašto baš s Hypo bankom? Je li Hypo banka neka vrst banke hrvatske političke elite, njen servis? Ili je Hypo banka hrvatska državna banka, banka nastala djelomično i novcem prikupljanim devedesetih, koji se sada isplaćuje u projekte i u korist nove hrvatske oligarhije?
10. Izvodi li se dakle za građane monstruozan igrokaz: Istovremeno s navodnom potragom za 5 tričavih milijuna u nekakvom dragom kamenju, odvija se prodaja hrvatske imovine - bilo kako bilo, u privatnom je portfelju hrvatsko zemljište, kupovano uglavno 'pametnim' ulaganjem u firme u stečaju, što je poslovno iznašašće demokratskih vlasti: Tuđmanov je režim imao privatizaciju, ovaj demokratski stečajeve! - vrijedne 1,5 milijardi eura!? Služi li možda cijeli slučaj Zagorac odvlačenju pažnje od ove transakcije?
11. Kako se tumači činjenica da mediji, navodno inače neskloni pojedinim političarima, kao recimo "Nacional" Pašaliću, ne pokazuju ama baš nikakav interes za informacije poput one o vlasničkom udjelu Hypoa u Adriadrvu, ali zato objavljuju senznacionalne editoriale prepune redundantih tumačenja koja zapravo služe samo jednom - zamagljivanju istine? Zamagljuje li se time i stvaran odnos snaga i protagonista hrvatske politike, drugim riječima, nisu li neki sukobi u njoj predstava za građane, tj. običan teatar sjena?
12. Kako to da je upravo banka Hypo bila poprište isplate novca u aferi Petrač - Zagorac? Zanimljivo je kako s Hypom posluju baš svi u ovoj zemlji: Zagorac kad diže novac za otkupninu, Pašalić kad diže kredit od 20 milijuna eura za naselje vila, Mesićev bliski financijer Žužić u razgranatoj formi poslovanja, Bandić kad pravda kupovinu penthousea, izgleda i Sanader...solidna neka banka, zar ne!? Jedino, kako to da se u Hrvatskoj prikriva gubitak te solidne banke u iznosu od tričavih 300 milijuna eura?


Danas je tempo života takav da ljudi nemaju vremena misliti.
Za imbecile kojima ništa još uvijek nije jasno, evo POANTE:

Dobro, je li portfelj najatraktivnijih hrvatskih nekretnina prodan jednom domaćem konzorciju ili nije?
Kome je prodan Hypo Consultants?


Image and video hosting by TinyPic

bonustrack

GLOBUS

Gordan Malić

Koliko novca je, zapravo, Vladimir Zagorec deponirao u austrijskim bankama ako mu je u manje od 24 sata uspjelo skupiti milijun eura za sudsku kauciju? Hrvatsko tužilaštvo i policija nastoje ući u trag enigmi Zagorćevih milijunskih investicija, zbog čega će uskoro na informativne razgovore pozvati i pojedine dužnosnike austrijskih financijskih institucija u RH. Hrvatski istraćitelji, naime, smatraju posve nemogućim, da austrijska Hypo Alpe Adria bank International iz Klagenfurta, Zagorcu odobri kredite u iznosu od 260 milijuna eura, bez ikakvog pologa. Riječ je o netipičnom poslovanju i riziku u koji se banke nikad ne upuštaju. Prema podacima iz istrage, poslovi Vladimira Zagorca u Hrvatskoj kreditirani su u enormnim iznosima, gotovo poput najviših hrvatskih tvrtki.
Tako je za kupovinu 60 tisuća četvornih metara zemljiŔta na Hvaru i izgradnju turističkog naselja, apartmana i lučica, Hypo Klagenfurt Zagorcu odobrio 65, 6 milijuna eura kredita. Nakon što je zemljište kupljeno, i po nekim mišljenjima preplačeno, posao s gradnjom naselja je stao, a Zagorčev poslovni partner iz Zagreba, Dragan Jurilj, ovih dana u Austriji pokušava naći drugog kupca za tu investiciju.
Za projekt kupovine zemljišta i gradnju 15-ak elitnih vila u Dubrovniku, pored naselja Zlatni potok, Hypo je Zagorcu odobrio ujedno i najveći kredit od 64,6 milijuna eura. Zemljište od 22 tisuće kvadrata kupljeno je u proljeće prošle godine (neke parcele i ranije), a njegovu cijenu od 11,5 milijuna eura u cjelosti je snosio Hypo bank International, upisašŔi se u nekretninu kao založni vlasnik. Za cijeli projekt postoji i projektna dokumentacija koju je izgadio poznati dubrovački arhitektonski ured “Ivaniši”. Luksuzne vile koje Zagorec namjerava izgraditi imaju gabarite od 800 kvadrata, a osim bazena, posjeduju i goleme terase, vrtove i lounge barove s kojih puca pogled na zaljev ispred hotela Excelsior. U vrijeme kad je Zagorec kupovao pojedine dubrovačke parcele, neke od njih imale su status zelenih zona, koji se promijenio nakon donoŔenja novih prostornih planova gradske uprave, pa u državnom odvjetništvu sumnjaju u mogućnost korupcije gradskih službenika. Projekt, za sada, još nije u fazi izgradnje.
Za izgradnju šoping centra velićine 30 tisuća četvornih metara, na zagrebačkom Kaptolu, nazvanog “Prebendarski vrtovi” , Zagorcu je iz Hypa u Klagenfurtu odobren kredit od 26,5 milijuna eura. Riječ je o možda najprofitabilnijoj Zagorčevoj investiciji budući da se nalazi u najelitnijoj trgovačkoj zoni Zagreba. Projekt značajno pojeftinjuje činjenica da zemljište nije kupljeno, već iznajmljeno od Crkve, na 99 godina. Ova je investicija pokazala da Vladimir Zagorec raspolaže dobrim poslovnim vezama u hrvatskoj Katoličkoj crkvi. Još od organizacije prvog posjeta pokojnog pape Ivana Pavla II Hrvatskoj u koloarima se spominje Zagorčeva suradnja s Mijom Gabrićem bivšim ekonomom Kaptola i voditeljem prebendara. Uz pomoć predstavnika franjevačkog reda iz Austrije, Zagorec je prije nekoliko godina pokušao investirati u nekretnine na na otoku Krku, no to ulaganje nije realizirano. Umirovljeni general raspolaže i dobrim poslovnim vezama u poglavarstvu grada Zagreba koje posljednjih godina intenzivno podrćava projekte Hypo banke i Hypo Leasinga, te generala Zagorca. Tako je, grad Zagreb, za manji dio zemljišta kampa Borozija u Savudriji kod Umaga, veličine 15 tisuća kvadrata, od Zagorca isplažen u iznosu od cca 8 milijuna eura. Zagorcu je dio zemljiŔta na istoj lokaciji proado i grad Umag. Odobreni kredit Hypo banke iz Klagenfurta namjenjen kupovini lokacije i gradnji luksuznog turističkog naselja na u Boroziji s pogledom na trščanski zaljev, iznosio je 42,6 milijuna eura.
JšŔ uvijek nisu poznate sve okolnosti pod kojima je Holding Zagreb prodao Zagorcu dio savudrijske obale, no, za pretpostaviti je da su u transakciji su sudjelovali tadašnji Zagorčev odvjetnik Pero Lozica, inače pravni savjetnik Hypo banke i gradske uprave, te Goran Šarić kreditni referent Hypo bank (danas privatni consultant) zadužen za poslove s Holdingom Zagreb.
Šarić, inače vlasnik luksuznih automobila Mercedes E500 i Audi 8, u tisku se spominjao i kao suvlasnik zagrebačkog prestižnog lounge bara “Tantra”, čiji je nominalni vlasnik bio Zagorčev partner Dragan Jurilj. Oba partnera danas su u svadji, koja je, navodno, kulminirala i fizičkim obraËunom.
Najmanje poznato Zagorčevo ulaganje, jest kupovina kampa Veštar u Rovinju i obalnog zemljišta u istoimenoj uvali - veličine 97 tisuća četvornih metara. Za kupovinu ove nekretnine i izgradnju apartmanskog naselja, Hypo bank iz Klagenfurta Zagorcu je odobrio 45,4 milijuna eura kredita. Među vlasnicima dijela goleme parcele koja zauzima veći dio poznate Rovinjske uvale, bila je tvrtka Maistra d.d., jedna od vodećih hotelijerskih kompanija u Hrvatskoj, inače u vlasništvu Adris grupe. Nije nam poznato zbog čega se ova sve ambicioznija hotelijerska tvrtka odricala dijela svog portfelja u Rovinju, te koliko je Zagorca koštala kupovina samog zemljišta.
I posljednja velika investicija Vladimira Zagorca u Hrvatskoj, jest izgradnja stambeno poslovnog objekta u Puli, sa šoping centrom i podzemnim garažama, čija je gradnja započeta lani. Za dovršenje tog projekta Hypo Alpe Adria Bank International iz Klagenfurta, Zagorcu je odobrio kredit od 12,9 milijuna eura.
Poslovne investicije Vladimira Zagorca u Istri, poklapale su se s poslovnim rastom Hypo banke i Hypo Consultinga u toj hrvatskoj regiji, sa značajnim udjelom u nebankarskom sektoru - osobito na tržištu nekretnina.
Prema podacima kojima raspolaže državno odvjetništvo RH, ovih šest nabrojanih projekata vrijednih ukupno 260 milijuna eura, u cjelosti je, na ime razliËitih tvrtki bliskih Zagorcu, financirao Hypo Alpe Adria bank International AG iz Klagenfurta. Da je riječ o golemom kreditnom iznosu, govori usporedba s poslovnim kreditiranjem naše najveće tvrtke, trgovačko-proizvodnog koncerna Agrokor. Ona je lani, sa sindikatom od četiri evropske i jednom hrvatskom bankom, realizirala strateški razvojni kredit za stabiliziranje na domaćem i širenje na susjedna tržišta, niti upola veći od Zagorčevog - čije tvrtke gotovo da nemaju zaposlenih. Zapravo, osim unajmljenih agenata za nekretnine poput zagrebačkog plejboja i ugostitelja Dragana Jurilja, Zagorec ima tek jednog zaposlenog - direktora svih njegovih tvrtki, Romana Bindera.
Državno odvjetništvo i MUP RH stoga će se idućih dana posvetiti provjerama kreditnog rejtinga umirovljenog generala Vladimira Zagorca u austrijskim bankama Hypo i Bawag (iz koje mu je isplaćena otkupnina od 1,5 milijuna eura prilikom otmice sina).
Kako doznajemo, kao i većina dosadašnjih istraga o Vladimiru Zagorcu, i ova će se voditi u suradnji s austrijskim uredom za pranje novca. Tijekom nje zatražit će se izjave od bivših i sadašnjih dužnosnika Hypo banke, a na okolnosti kredita koji su odobreni Vladimiru Zagorcu, dakako, i zbog sumnji na pranje novca zarađenog kupovinom oružja na međunarodnom crnom tržištu. Ukoliko se ove sumnje potvrde vjerodostojnim, banka bi se našla u ozbiljnom međunarodnom skandalu, budući da se pranje novca zarađenog krijumčarenjem oružja, pogotovo u uvjetima međunarodnog embarga, smatra jednim od največih financijskih zločina.
Prema dosadašnjim saznanjima, sve poslove s Vladimirom Zagorcem, od druge polovice 90-ih, dogovarao je osobno Gunter Striedinger, dugogodišnji dužnosnik i član uprave Hypo Alpe Aria Bank International AG iz Klagenfurta, inače jedan od najzaslužnijih za iznimnu regionalnu ekspanziju te banke u posljednjem desetljeću. Striedinger je, od polovice 90-ih, i osobni prijatelj Vladimira Zagorca i Ivića Pašalića, a prvu poslovnu suradnju u Hrvatskoj ostvario je s Glumina bankom, danas u stečaju. Financirajući klijente Glumina banke, Stridinger je stekao i prvi ozbiljniji uvid u stanje na financijskom tržištu RH. Prema tvrdnjama svjedoka, ovaj se 50-godišnji preplanuli Austrijanac, aktivni tenisač i skijaš, brzo adaptirao na lokalne poslovne prilike i mentalitet hrvatskih poslovnjaka. Njegov staž u Hypo bank je zavidan, u banci se zaposlio 1988., a potom napredovao do najviših razina, zadržavši se najduže u Hypo Leasingu. Premda je posljednjih 10 godina njegova formalna funkcija bila “zamjenik predsjednika uprave za istočnu Evropu”, ovlasti su mu bile daleko veće, a delegirao ih mu je, navodno, osobno Jorg Heider, kancelar austrijske regije Koruške- inače većinske vlasnice Hypo Group.

Image and video hosting by TinyPic

Truskallerova smjena nije došla naglo ako se imaju u vidu potresi u austrijskom sjedištu, u sklopu kojih se iz Uprave povukao i Günter Striedinger, koji je slovio za 'njegova' čovjeka u austrijskoj centrali

Iz austrijskog sjedišta Hypo Group Alpe-Adria u petak su se oglasili u vezi s medijskim špekulacijama o promjenama u upravljačkom vrhu zagrebačke Hypo Alpe-Adria banke koje su se zahuktale s nekoliko dana ranijom objavom promjena u Nadzornom odboru te banke. Potvrdili su da predsjednik Uprave Heinz Truskaller, koji je banku vodio praktički od njezina ulaska na hrvatsko tržište, napušta to mjesto, a NO je donio odluku da njegovu funkciju preuzme Radojka Olić, dosadašnja članica Uprave.

Usto, već je u priopćenju nekoliko dana ranije, uz najavu da su 'do kraja godine moguće i promjene u Upravi... o čemu će javnost biti pravodobno obaviještena', najavljeno pojačanje Uprave za još jednog člana. Zbog planirane fuzije HAAB-a i Slavonske banke koja bi se trebala provesti tijekom 2007. Upravi Hypo Alpe-Adria-Banke d.d. početkom iduće godine bi se trebao pridružiti Harald Edlinger iz Hypo Alpe-Adria-Bank International AG, koji je inače čovjek iz Grawea kao jednog od njezinih dvaju ključnih dioničara. On bi, naime, trebao biti glavna odgovorna osoba za projekt pripajanja.

Intrigantni detalji

U priopćenju koje potpisuje Martina Ulser iz klagenfurtskog središnjeg Ureda za odnose s javnošću ističe se da je Truskallerova 'buduća suradnja s Hypo Group Alpe Adria na savjetničkoj osnovi vjerojatna'. No, jednako kao što tumačenje prethodnih odluka o kadrovskim promjenama u NO-u razvojnim motivima i novom orijentacijom (dio koje su pripajanje i rebranding) ne zvuče jako uvjerljivo, ili barem ne kao cijela istina, tako i najava Truskallerova savjetničkog angažmana teško prolazi kao argument da je sve to dio uobičajenih promjena.

Jednostavno, širi kontekst u kojemu se stvari u sastavnicama Hypo Alpe-Adria grupe posljednjih mjeseci odvijaju nije nimalo uobičajen i prebogat je intrigantnim detaljima. Priča je za austrijsku grupaciju počela još s proljetošnjom aferom Bawag začinjenom političkim srazom predstavnika austrijskih desnih i lijevih političkih struja (potonjima se pripisuje utjecaj u Bawagu). Na Heiderov napad socijaldemokrati i zeleni uzvratili su proljetošnjim otkrivanjem gubitaka u deviznim špekulacijama u austrijskoj matici HAAB-a, a politički su obračuni na ekonomskom terenu poprilično uzdrmali austrijsku financijsku scenu. Do te mjere da je austrijska središnja banka zatražila široku akciju izvanrednih revizija, ukljujučujći i banke regionalne sastavnice. Najnoviji kadrovski potez u Hrvatskoj zanimljiv je i zbog činjenice da je na prijedlog banke Truskaller samo nekoliko tjedana prije dobio suglasnost HNB-a za daljnji mandat.

Prividno naglo

To bi moglo upućivati da je odluka o njegovoj smjeni došla naglo. No, imajući u vidu spomenutim potresima praćene premetaljke u austrijskom sjedištu, u sklopu kojih se iz Uprave povukao Günter Striedinger, već mjesecima se zapravo govori kako bi Truskaller kao 'njegov čovjek' mogao također uskoro odstupiti. To 'uskoro', tvrde upućeniji financijaši, zacijelo se samo ubrzalo nekim svježijim domaćim epizodama. Konkretno, procjenjuje se da je povod tome vezan uz otvaranje sudskog procesa s dvojcem Petrač-Zagorac u glavnim ulogama.

Uza sve, pak, austrijska stranka 'zelenih' je posljednjih mjeseci bila prilično agilna u napadima i optužbama Hypo grupe, a pritom je, među ostalim, iznosila i sumnje u posljedice kreditnih aktivnosti i rizike izloženosti (i) u hrvatskom ogranku grupacije, posebice u turističkom sektoru. Kako god bilo, u svemu se danas čuju i razne teorije zavjere koje sežu šire od same Hypo grupe. Koliko su one utemeljene teško je reći, ali mnogi drže da je rebranding Hypo Alpe-Adria grupe, kao i formalno najavljeni plan pripajanja ujedno i najava dublje transformacije ukupnog Hypova profila. U svojoj orijentaciji, posebice u smislu aktivnostima s nekretninama te stjecanju vlasništva u pojedinim poduzećima, Hypo grupa je dosad bila specifična i prepoznatljiva.

NACIONAL

Heinz Truskaller, još uvijek aktualni predsjednik Uprave Hypo Alpe Adria banke, u ponedjeljak, 6. studenog, dao je intervju Nacionalu u povodu najavljenih promjena na čelu te austrijske banke u Hrvatskoj i nepotvrđenih informacija o njegovoj smjeni. Hypo banka, jedna od šest najvećih bankarskih grupacija u Austriji, početkom godine našla se u financijskom skandalu kada je otkriveno da banka ima gubitke iz prijašnjih godina u iznosu većem od 300 milijuna eura. Uslijedila je inspekcija austrijskih regulatornih tijela koja još traje, a izmijenjen je i menadžment banke. Dugogodišnji glavni izvršni direktor Wolfgang Kulterer premješten je u Nadzorni odbor, a Günter Striedinger, drugi čovjek član Uprave, napustio je banku. Kako Heinza Truskallera smatraju Striedingerovim kadrom, počelo se neslužbeno najavljivati da će i šef banke u Hrvatskoj napustiti svoju poziciju. Osim toga, Hypo banka spominjala se posljednjih tjedana u negativnom kontekstu u nekoliko odvojenih slučaja, među kojima je najpoznatiji smjena urednika i novinara Glasa Istre, koji su za to javno okrivili lobi povezan s Ivanom Jakovčićem i Hypo bankom.

Image and video hosting by TinyPic

- 12:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.03.2007.

BOZZO

mise-en-abîme

Image and video hosting by TinyPic

Bozzo je svjestan učinka svojeg pisanja: da čitajući knjigu, sam piše njezino čitanje i time postaje pisac, kojeg se potom čita. Pisanje čitanjem, dakle, bezdano se prolongira. Riječ je o metatekstualnoj strukturi mise-en-abîme.
Baka



Knjiški moljac aka Božidar Alajbegović 'Boki' nadošao je na jedinstvenu genijalnu misao: unatoč tvrdoj monetarnoj politici i nepokolebljivom tečaju kune, Moljac je pronašao svoju nišu i proizvod za regionalno tržište: Alajbegović kreće u proizvodnju poezije za izvoz! Isprva se kani orijentirati na areal Beogradskog pašaluka, a bude li interesa, kaže poduzimljivo Božo, "posao kani održivo razvijati i u BiH te Crnoj Gori."
Iz Alajbegovićeve zbirke 'Mene boli stih' donosimo monumentali kuplet u kojem pjesnik propituje distancu onog poetskog i ovog književnog introspektivnim promišljanjem vlastite subjektivne osobnosti, kako u pogovoru kaže Branko Danko, koji je ovu zbirku priredio za izdaju. Poslušajmo:

Odsjaj noža brži je od svetlosti

Malo je smislenih životnih
nedaća. Moje su misli odreda firmato.
Umetni mozgovi vape za redukcijom
s neba sipi suton večiti sffumato.
A možda je vreme da se krene jer
već bridi obraz u neonskoj svetlosti.
Zamnom ide san, fetiš i psihoza,
ja ne mogu sam
umoran od svetosti.

Netko odlazi; ne vidim te više, bre.
Odmah iznad krova pogansko je nebo.
Svet je davno, davno otišao dođavola,
A i ti me smaraš, moja bivaša trebo!
Angeli sa krila truse raj u prahu
Oseća se krv izdaje u dahu...
Hoćemo li stići umreti na vreme? My chemichal brother,
jebem li im seme!

Od te misli noću ježi mi se koža:
od svetlosti brži tek je odsjaj noža!

Alajbegović Boža

Kako je ovo dobro.
Alajbegoviću će od jada
Iz dupeta crvi uteći sada.
A sam Bože
Iskočit će iz kože
I tako gol skatat po svijetu
Kako mu se i priliči, kmetu.

Baka

LOL
Droljčeva zbirka se zove "Žulja me gomolj na vratu". Markiz de ga Sad

Meni je Kizo zapravo najdraža ta ideja novoga žanra: izvozna poezija!
To je sjajno iznašašće.
Poezija za izvoz.
Ahahahaahha... NEMANJA

Nemoj tako Nešo, ako uzmemo u obzir implementaciju Bolonjske deklaracije u visoko školstvo prema kojoj je moguće kombinirati raznorodna područja s ciljem stvaranja kvalitetnih kadrova, za očekivati je da će se Bođine izdrkotine naći na popisu literature seminara "Kritičice kao izvozni brand" na Ekonomskom fakultetu. Markiz de ga Sad

Da, Kizo, ali zaboravljaš kako je došlo do Bolonje: izvorni je impuls svake sjajne ideje redovito neka velika nevolja, u ovom slučaju propast tzv.države blagostanja; propast toga koncepta ponajprije je bio očit u radnoj nesigrnosti, gašenju velikog broja radnih mjesta i rastućoj nezaposlenosti; ne bi li se stanovništvu omogućilo veće i brže zapošljavanje, osmišljen je koncept koji je jamčio veću socijalnu pokretljivost te zaposlivost građana: s tri godine faksa ne možeš doduše biti odvjetnik, ali možeš biti javni bilježnik, na primjer; multidisciplinarnost pak za posljedicu ima veću okretnost u pronalaženju socijalnih prilika i iskorištavanju poslovnih šansi građana. Eto, tu konačno dolazimo i do Bože: kao okretni agrikola, naš je Alajbegović dobro shvatio da novo vrijeme traži novoga čovjeka, okrenuvši se unosnom poslu s inozemstvom: pisati Poeziju za Prvog, iz perspektive Drugog, to je naprosto ingeniozno u ovom sutonskom krajoliku Science Fiction republike ex-Jugoslavije: ovdje svi pričaju o Drugom, i Božo je preuzeo na sebe tu ulogu - on će se na srpskom književnom tržištu pokušati afirmirati kao pjesnik koji snažno progovara glasom Srbina kako ga vidi iskošeni pogled Hrvata! Čudesna ideja, zar ne? A tako jednostavna. Bravo! NEMANJA

Kizo, čujem da je u opticaju nova pjesma Bože Alajbegovića, gey-budnica nonkonformističkog naslova 'Dok izlazim iz saune puši mi se kara'. Ovo je piratska verzija, koju je u lobbyju "Westina" off-the-record zabilježio Davor Butković:
Dok izlazim iz saune puši mi se kara
zanimljivo, velim
a ja ne znam da li to želim
ili ne želim.
Dok izlazim nonšalantno iz saune
u večno ista nordijska jutra
(u večito istom provincijskom hotelu)
rekoh već da puši mi se kara
i znojan sam svud po telu.
Pa ipak mislim da nije u redu
da mi se svakog znojnog jutra
tako intenzivno puši kara
dok opasni momci puše vutra.

Jolly good poetry!

Kahahahahahazahahahastahahan :))))) NEMANJA
BOZZO-ČEŠLJUGAR

Mislio je otići s nekom
dobrom knjigom na Hvar
Ali nije, jer mu je rascavlu, hemastu čmarčinu
tamo na Muzilu dodatno iskljucao hrabri češljugar
IZGNANIK

Hrabri češljugar! Ahahaha... Pa to je aluzija na Scotta. IZGNANIČE, je li ta pjesma prevedena na hrvatski? Treba mi za knjigu koju sada prevodim. Baka

Pjesma Češljugar je aluzija na skota, a još nije prevedena na hrvatski, ako se ne računa ovaj moj površan i predoslovan prevod. IZGNANIK

Bozzo nije tako naivan kako vas dvoje dobrohotnika, zaokupljenima nekakvim skotom, vjerojatno Scottom, mislite. Pod izlikom da piše o stvarnosnoj prozi, Bonzo zapravo priprema teren za veliki teorijski obrat: mislim da Bongo zapravo suptilno sugerira da je gro hrvatske proze pisano u najboljoj tradiciji - romantizma!
Evo zašto:"Propituje odnos književnosti i zbilje riječima: “Nikad se neće posložiti, nikad više, točno onako kako je stvarno bilo”. Vidite kako sve ima smisla, pa čak i naoko besmislena polemika Igre i mene oko Nietzschea i ideje vječnog ponovnog došašća! Bozzo zapravo tvrdi da naša suvremena proza, u svom uzoritom vidu, zagovara suprotan metafizički stav: nema tu govora o vječnom vraćanju jednakoga, jer nikad više neće posložiti točno onako kako je stvarno bilo! I, da stvar bude kompliciranija, istovremeno se ispod površine prve teze promalja i druga, ne manje samouvjerena: jednom je nešto STVARNO bilo, a sve je ostalo FIKCIJA! Dakle, ne samo da o vječnom ponovnom došašću nema govora, jer stvari se u stvarnosti nikada ne poslože točno onako kao su FAKTIČKI bile raspoređene - recimo, naši igrači u živom zidu za prvoga gola Makedonaca - nego su sve ostale verzije stvarnosti - fantazijska inačica! I konačno, treća razina, sama srž ovog manifesta, Poeovska je aluzija: never more, nikad više! Alajbegović je vešt na rečima, on ih ne izriče olako, i doslovno citiranje 'Gavranova' refrena ne može biti slučajno! Bongo hoće dakle kazati da je ono najbolje, najviše i izistinsko zapretano u vječnosti Prošlog, i da se u vremenu stari nikad više posložiti neće kako su jednom nekoć stvarno bile: ostaje nam s jedne strane čežnja za tim vremenima činjenične punine, dok s druge stane perenira osjećaj nekog fikcijskog, prividnog trajanja, kao pri onespokojavajućoj spoznaji da ako Hamlet može biti gledatelj Hamleta, a Don Quixote čitatelj Quixotea, ona mi, čitatelji i gledatelji, možemo biti i najčešće jesmo - fikcionalni! (Why does it disquiet us to know that Don Quixote is the reader of the Quixote, and Hamlet is a spectator in Hamlet? I believe I have found the answer: those inversions sest that if the characters in a story can be readers or spectators, then we, their readers or spectators, can be fictitious. In 1833 Carlyle observed that universal history is an infinite sacred book that all men write and read and try to understand, and in which they too are written., Borges).
Suočeni smo, jednom riječju, s mise-en-abîme strukurom, ali ne u tekstu - u literaturi - nego u srcu tame, u samoj neproničnoj tvari od koje smo sačinjeni: u kontigentnoj stvarnosti! U najdublji je osnov zbilje, egzistencijalni grunt (Scehlling, op.p.), duboko položena crna rupa per-verzije, metafizički osnov pervertiranja stvarnosti: tu, dobri nas Bonzzo, vjerojatno aludira na nas, Patologe, ne znam na koga bi drugog!
S tim pomirljivim stavom, pruženom rukom kritičke solidarnosti u stvari, za sada ostavljamo našeg Boxu i njegov neumorni nerv: never more, rekao bi Marinković.

Image and video hosting by TinyPic

Sasvim se slažem, Bozzo je svjestan učinka svojeg pisanja: da čitajući knjigu, sam piše njezino čitanje i time postaje pisac, kojeg se potom čita. Pisanje čitanjem, dakle, bezdano se prolongira. Riječ je o metatekstualnoj strukturi mise en abyme. Baka

Prema posljednjim informacijama druga droljčeva knjiga domaće proze će se zvati:
"Kako sam poboldao svoju prvu kritičicu - tajna brzopoteznog pejsta" Markiz de ga Sad

Metatekstualno kažeš! U pičku materinu, pa kaj je to tak ozbač? I šta sad? NEMANJA

Kizo, točno, samo Droljac će zasigurno upustiti u rizik semiotičkih igara, tako te će naslov glasiti: "Kako sam poboldao svoju prvu kritičicu - tajna brzopoteznog pejsta"! Razlika je jasna, ne? NEMANJA

Bako, opet tražiš naočale s očalama na nosu: pa velim ja da se radi o mise-en-abîme strukuri! Jedino, ja tvrdim da je riječ o fantazmatskoj strukturi, koja u bitnom ideologizira stvarnost, omogućujući i strukturirajući polje simboličkih odnosa u društvu. Dalje ti je sve jasno!
Možda mislimo na isto. Današnji je jezik teorije tako bogat da vlada sveopća potražnja za iskustvom koji bi opisivao i izražavao.
Ja sam na jedvite jade uspio ovu složenu baroknu kovanicu ubaciti u iskustvo postmodernog fraktalnoga svijeta.
Mislim da bi se nakon popodnevne ševice lako dogovorili o opsegu toga pojma, kaj veliš? NEMANJA

Bako, čitajući ovu briljantu dijalektiku pisanja čitanjem, ne mogu se oteti dojmu da je Patologija krinka neobogresijanskih orgijanja: ovdje očito svi držimo jorgeovsku figu u džepu!
Nema tu nikog tko starog bibliotekara ne bi znao napamet i kao jazzer i instrument i glazbu i kontrapunkt: vidim ja da se tu opasno igra ovim sutonjim umijećem čitanja, kako Igra citira: chitati - to je, za trenutak, chin pozniji od china pisanja; vishe pomiren sa sudbinom, uljudniji, duhovniji. NEMANJA

- 21:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

SPONZOR REVOLUCIJE

Image and video hosting by TinyPic

Pasija – obična ili bez kofeina?


Slavoj Žižek



Čini se da su svi oni koji su kritizirali Pasiju Mela Gibsona i prije nego što je film javno prikazan zapravo u pravu: nije li opravdan njihov strah da bi film fanatičnog katolika, koji je poznat po povremenim antisemitskim ispadima, mogao raspiriti antisemitske osjećaje?
Općenitije govoreći, nije li Pasija manifest jednog od naših (zapadnih, kršćanskih) fundamentalista? Nije li utoliko dužnost svakog zapadnog sekularista da se ogradi od filma i jasno dade do znanja kako mi nismo prikriveni rasisti koji napadaju isključivo fundamentalizme drugih kultura (na primjer, muslimanske).
Papina dvojbena reakcija na film dobro je znana: nakon što ga je pogledao, duboko potresen rekao je: Tako je i bilo – pri čemu je izjavu odmah opovrgnuo službeni glasnogovornik Vatikana. Papina spontana reakcija zamijenjena je službenim "neutralnim" stavom, da nitko ne bi bio povrijeđen. Taj potez, uvjetovan politički korektnim strahom od mogućeg vrijeđanja nečijih vjerskih osjećaja, jasno otkriva slabu točku liberalne snošljivosti: iako u Bibliji stoji kako je židovska svjetina zahtijevala Isusovu smrt, ta zgoda na filmu ne smije biti vjerno prikazana, nego je valja ublažiti i kontekstualizirati da bi svima bilo jasno kako se Židovi ne mogu kolektivno osuđivati za Raspeće. Problem kod takva pristupa jest taj što se njime samo potiskuju agresivne vjerske strasti koje bujaju pod površinom te, lišene mogućnosti da budu otpuštene, sve više jačaju.

Barbari – oni koji ozbiljno shvaćaju svoja uvjerenja

Spomenuto zabranjivanje da se vjera živi s potpunim žarom objašnjava nam zašto je u današnje vrijeme religija dopuštena tek kao određena "kultura" ili sastavnica životnog stila, a ne kao supstancijalni način života. Više ne vjerujemo doista , nego samo slijedimo (neke) vjerske rituale i običaje iz poštovanja prema životnom stilu zajednice kojoj pripadamo. Može li činjenica da svakog prosinca u svakoj kući možemo vidjeti okićeno božićno drvce biti išta drugo nego odraz kulturalnog životnog stila , uzme li se u obzir da nitko od nas ne vjeruje u Djeda Božićnjaka . Možda je, stoga, "kultura" pojam kojim imenujemo sve one stvari koje prakticiramo a da u njih doista ne vjerujemo, a da ih ne shvaćamo ozbiljno . Nije li to razlog zbog kojeg vjerske fundamentaliste odbacujemo kao "barbare", kao prijetnju kulturi – oni su se, naime, drznuli ozbiljno shvatiti svoja uvjerenja . Mogli bismo zaključiti kako u današnje vrijeme kao prijetnju kulturi vidimo sve one ljude koji neposredno žive vlastitu kulturu, bez odmaka prema njoj.
Jacques Lacan definirao je ljubav kao "davanje nečega što nemamo" . Često se, međutim , zaboravlja nastavak rečenice: "...nekome tko to ne želi ". To potvrđuje naše najelementarnije iskustvo kada nam netko neočekivano izjavi strastvenu ljubav: nije li reakcija, prije mogućeg potvrdnog odgovora, osjećaj da nam se nameće nešto opsceno i nasilno? To je razlog zbog kojeg je u konačnici pasija politički nekorektna; iako se čini kako je u našoj kulturi sve dopušteno, zapravo se jedna vrsta zabrane zamjenjuje drugom.

Truplo – idealan seksualni partner

Uzmite, na primjer, slijepu ulicu u koju su zašle seksualnost i umjetnost. Ima li išta dosadnije i sterilnije od upornog izmišljanja novih umjetničkih transgresija – izvedbeni umjetnik/ca masturbira na pozornici, kipar izlaže ljudski izmet? Neki radikalni krugovi u Sjedinjenim Državama predložili su da se razmisli o pravima nekrofila. Ako već ljudi potpisuju dopuštenja da se nakon njihove smrti njihovi organi mogu koristiti u medicinske svrhe, zašto im se ne bi omogućilo da potpisom prepuste svoje tijelo nekrofilima? Prijedlog je savršen primjer realizacije Kierkegaardova uvida prema kojemu je dobar susjed samo mrtav susjed. Truplo je idealan seksualni partner snošljivom subjektu koji nastoji izbjeći svaki oblik strastvene interakcije.
Današnje tržište preplavljeno je proizvodima koji su lišeni inherentne im malignosti : kava bez kofeina, vrhnje bez masnoće, pivo bez alkohola. Popis se nastavlja: virtualni seks kao seks bez seksa, doktrina Colina Powela o ratu bez žrtava kao ratu bez rata, politika redefinirana kao stručna uprava kao politika bez politike. Snošljivi liberalni multikulturalizam današnjice želi iskusiti Drugo lišeno njegove Drugosti (idealizirano drugo koje pleše zadivljujuće plesove i pristupa stvarnosti u duhu ekološkog holizma, dok problemi poput zlostavljanja žena ostaju izvan vidokruga). Snošljivost nam, sukladno spomenutom, donosi dekofeinizirano vjerovanje, vjerovanje koje nikoga ne vrijeđa i od nas ne iziskuje predanost.

Čokoladni laksativ

Hedonizam današnjice združuje užitak s ograničenjima. Više se ne govori Pijte kavu, ali umjereno! , nego Pijte kavu do mile volje jer je ionako lišena kofeina. Najsvjetliji primjer je čokoladni laksativ koji počiva na paradoksalnoj pretpostavci: Imate li problema sa zatvorom? Ova čokolada će vam pomoći! – riječ je, naime, o proizvodu koji izvorno uzrokuje zatvor.
Strukturu čokoladnog laksativa , proizvoda koji sadrži agens vlastita dokinuća, moguće je pojmiti kroz optiku suvremene ideologije. Uzmimo, primjerice, način na koji pristupamo kapitalističkom profiterstvu: profiterstvo je u redu AKO je združeno s humanitarnom djelatnošću – prvo zgrnete milijune, a onda dio svote vraćate onima kojima je to potrebno. Isto vrijedi za rat i sveprisutnu logiku humanitarnog militarizma: rat je OK ako donosi mir i demokraciju ili stvara uvjete za raspodjelu humanitarne pomoći. Ne vrijedi li isto za demokraciju i ljudska prava? OK je "prevrednovati" ljudska prava tako da uključuju mučenja i trajno stanje pripravnosti, ako će se time demokraciju iščistiti od populističkih "ekscesa".
Znači li to da bismo se, umjesto lažne snošljivosti liberalnog multikulturalizma, trebali okrenuti vjerskom fundamentalizmu? Apsurdnost Gibsonova viđenja jasno otkriva nemogućnost takva rješenja. Gibson je izvorno htio snimiti film na latinskom i aramejskom, te ga objaviti bez titlova. Izvrgnut pritisku, pristao je na titlove, ali taj kompromis nikako nije bio tek ustupak zahtjevima tržišta. Provedba izvorne zamisli pretjerano bi očito pokazala samo-dokidajuću narav Gibsonova projekta: film koji bi se bez titla prikazivao u golemim trgovačkim centrima obrnuo bi izvornu religioznu dimenziju u njezinu opreku – nepojmljivi egzotični spektakl.

Opiranje kapitalizmu

No, onkraj vjerskog fundamentalizma i liberalne snošljivosti postoji i treća pozicija. Zašto naglašavati distinkciju između islamskog fundamentalizma i islama, kao što to neprestano čine Bush i Blaire, hvaleći islam kao veliku religiju ljubavi i snošljivosti koja nema nikakve veze s odurnim terorističkim zlodjelima. Valja skupiti hrabrost i napokon priznati očitu činjenicu da je islam premrežen nasiljem i nesnošljivošću – da, drugim riječima, u njemu postoji nešto što se opire liberalno-kapitalističkom poretku. Prenesemo li taj problem u samu jezgru islama, spomenuto opiranje otkriva se kao prilika: ono ne mora nužno dovesti do islamo-fašizma , nego bi moglo poprimiti izraz socijalističkog projekta. Tradicionalni europski fašizam bio je krivo usmjeren čin opiranja okovima kapitalističke modernizacije. Kod fašizma NIJE bio pogrešan (kako nam to liberali neprestano govore) njegov san o narodnoj zajednici koja će nadići kapitalističko nadmetanje posredstvom duha kolektivne discipline i žrtve, nego način na koji su ti motivi izobličeni u sklopu specifičnog političkog zahvata. U određenom smislu, fašizam je ono najbolje pretvorio u najgore.
Umjesto da se etička jezgra religije traži u prostoru političkih manipulacija tom jezgrom, valjalo bi samu jezgru podvrgnuti žestokoj kritici – i to u SVIM religijama. Kako u današnje vrijeme same religije (od New Age duhovnosti do jeftinog spiritualističkog hedonizma Dalaj-lame) više nego rado služe postmodernom traganju za užitkom, čini se da – paradoksalno – jedino korjeniti materijalizam sadrži istinski asketsku, militantnu i etičku dimenziju.

S engleskog preveo Višeslav Kirinić

Image and video hosting by TinyPic

Ovaj tekst pejstao sam da bih olakšao razumjevanje svijeta, Uskrsa i Pookinog eseja o sponzoru revolucije.

Bonustrack

SUPEREGO

Image and video hosting by TinyPic

Zizek: I want to begin with Coca-cola. It’s no surprise that Coca-cola was first introduced as a medicine. Its strange taste seems to provide no particular satisfaction. It is not directly pleasing, however, it is as such, as transcending any use–value, like water, beer or wine, which definitely do quench our thirst, that Coke functions as the direct embodiment of "IT", the pure surplue of enjoyment over standard satisfactions. It is the mysterious and elusive X we are all after in our compulsive consumption. The unexpected result of this is not that, since Coke doesn’t satisfy any concrete need we drink it only as supplement, after some other drink has satisfied our substantial need — it is rather this very superfluous character that makes our thirst for Coke all the more insatiable. Coke has the paradoxical quality that the more you drink it, the more you get thirsty. So, when the slogan for Coke was "Coke is it!", we should see in it some ambuigity — it’s "it" precisely insofar as it’s never IT, precisely insofar as every consumption opens up the desire for more. The paradox is thus that Coke is not an ordinary commodity, but a commodity whose very peculiar use–value itself is already a direct embodiment of the auratic, ineffable surplus. This process is brought to its conclusion in the case of caffeine–free diet Coke. We drink a drink for two reasons: for its nutritional value and for its taste. In the case of caffeine–free diet Coke, its nutritional value is suspended and the caffeine as the key ingredient of its taste is also taken away. All that remains is pure semblance, an artificial promise of a substance which never materialized. Is it not that in the case of caffeine–free diet Coke that we almost literally drink nothing in the guise of something? What I am referring to, of course, is Nietzsche’s opposition between "wanting nothing", in the sense of "I do not want anything", and the nihilistic stance of actively wanting the Nothingness itself. Following Nietzsche, Lacan emphasized how, in anorexia, the subject doesn’t simply not eat anything, he rather actively wants to eat the Nothingness itself. The same goes for the famous patient who felt guilty of stealing, although he didn’t effectively steal anything — what he did steal was, again, Nothingness itself. Along the same lines, in the case of caffeine–free diet Coke, we drink Nothingness itself, the pure semblance of a property. This example makes palpable the link between three notions: that of Marxist surplus-value, that of Lacan’s objet petit a as surplus enjoyment, a concept which Lacan elaborated with direct reference to Marxist surplus value, and the paradox of the superego, long ago perceived by Freud. The more profit you have, the more you want, the more you drink Coke, the more you are thirsty, the more you obey the superego command, the more you are guilty. In all three cases, the logic of balanced exchange is disturbed in favor of an excessive logic of "the more you give the more you owe", or the "more you possess what you are longing for, the more you are missing and thus the greater your craving", or the consumerist version, "the more you buy the more you must spend". This paradox is the very opposite of the paradox of love where, as Juliet put it to Romeo, "the more I give, the more I have." This superego–paradox also allows us to throw new light onto the functioning of today’s art scene. Its basic feature is not only the much deplored commodification of the culture, but also the less noted, perhaps even more crucial opposite movement: the growing culturalization of the market economy itself. Culture is less and less a specific sphere exempt from the market and more and more its central component. What this short’circuit between market and culture entails is the disappearance of the old modernist avant-garde logic of provocation, of shocking the establishment. Today, more and more, the cultural economic apparatus itself, in order to reproduce itself, has not only to tolerate but to directly incite stronger and stronger shocking effects and products. Let us recall recent trends in visual arts: gone are the days when we had simple statues or unframed paintings — what we get now are expositions of frames themselves without paintings, expositions of dead cows and their excrement, videos of the inside of the human body, inclusion of smell in the exhibition, and so on. Here, again, as in the domain of sexuality, perversion is no longer subversive: the shocking excesses of part of the system itself. The system feeds on them in order to reproduce itself. Perhaps this is one of the possible definitions of postmodern art as opposed to modern art. So what then is superego, what is this superego injunction which is replacing more and more the old symbolic law of prohibition? Superego is the reversal of the permissive "You May!" into the prescriptive "You Must!", the point in which permitted enjoyment turns into ordained enjoyment. We all know the formula of Kantąs unconditional imperative: "Du canst, denn du sollst". You can do your duty, because you must do it. Superego turns this around into "You must, because you can." Nowhere is this clearer than in the case of Viagra, the potency pill that promises to restore the capacity of male erection in a purely biochemical way, bypassing all problems of psychological inhibitions and so on. Now Viagra takes care of the erection, there is no excuse, you can enjoy sex so you should enjoy it, otherwise you are guilty. At the opposite end of the spectrum, the New Age wisdom of recovering the spontaneity of your true self seems to offer a way out of this superego predicament. However, what do we get effectively? Is this attitude not secretly sustained by the superego imperative? You must do your duty of achieving full self–realization and self–fulfillment because you can. This is the reason why we feel, at least I do, a kind of terrorist pressure beneath the compliant tolerance of New Age preachers. They seem to preach peace and letting go and so on but there is an implicit terrorist dimension in it. So what is superego? The external opposition between pleasure and duty is precisely overcome in the superego. It can be overcome in two opposite ways. On one hand, we have the paradox of the extremely oppressive, so–called totalitarian post–traditional power which goes further than the traditional authoritarian power. It does not only tell you "Do your duty, I don’t care if you like it or not." It tells you not only "You must obey my orders and do your duty" but "You must do it with pleasure. You must enjoy it." It is not enough for the subjects to obey their leader, they must actively love him. This passage from traditional authoritarian power to modern totalitarianism can be precisely rendered through superego in an old joke of mine. Let’s say that you are a small child and one Sunday afternoon you have to do the boring duty of visiting your old senile grandmother. If you have a good old–fashioned authoritarian father, what will he tell you? "I don’t care how you feel, just go there and behave properly. Do your duty." A modern permissive totalitarian father will tell you something else: "You know how much your grandmother would love to see you. But do go and visit her only if you really want to." Now every idiot knows the catch. Beneath the appearance of this free choice there is an even more oppressive order. You seem to have a choice, but there is no choice, because the order is not only you must visit your grandmother, you must even enjoy it. If you don’t believe me, just try to say "I have a choice, I will not do it." I promise your father will say "What did your grandmother ever do to you? Don’t you know how she loves you? How could you do this to her?" That’s superego. On the other hand, we have the opposite paradox of the pleasure itself whose pursuit turns into duty. In a permissive society, subjects experience the need to have a good time, to really enjoy themselves, as a kind of duty, and consequently feel guilty for failing to be happy. The concept of the superego designates precisely this mysterious overlapping in which the command to enjoy overlaps with the duty to enjoy yourself. Maybe we can in this way distinguish the totalitarian from the liberal–permissive superego. In both cases, the message is "You may enjoy, but because you may, you must". In both cases you pay a price for this permission. In permissive liberalism, the "you may" of freely inventing yourself is paid for when you get caught in the cobweb of prohibitions concerning the well’being of yourself and your neighbors. We can do whatever we want today, hedonism and so on, but the result is that we have at the daily level so many prohibitions so as not to prevent others from enjoying. You are constantly told what to eat and drink, no fat, no smoking, safe sex, prohibition to enjoy the other, prohibition of sexual harassment, and so on, life is totally regulated. In an exactly symmetrical way, in totalitarianism the official message is "You should obey." Neo–fundamentalists like to present themselves as "In today’s world there are no firm values, and we offer you safe haven, roots in firm values." This explains the so-called neo–fundamentalist appeal: As sociologists say, in postmodernity, in a reflexive society, there are no firm values, no nature or tradition, people who are used to a firm set of values get lost, long for safe haven… The other aspect of it is the exact opposite. It’s the postmodern subject of total permissiveness who gets caught up in so many prohibitions that precisely in order to be happy, the secret message between the lines of the totalitarian appeal to follow the master is, "If you follow me, you may." You may with impunity rape, sexually harass, kill, etc. I know this from personally talking to some years ago members of the old regime in Belgrade. There message was, "Before we were living this regulated life. Now at the point of us becoming Serb ethnic fundamentalists is that we may." Even before Adorno and Horkheimer, Brecht was attentive to this falsely liberating aspect of fundamentalism. Totalitarianism is not only "safe haven, firm values, we give you a sense of stability", it’s also a kind of false liberation. Which is why in an article from a year ago I offered as a metaphor for totalitarianism, the German fat free salami, whose slogan is Du Darfst. If you obey me, Du Darfst, you can have your salami without fat. Let’s go on. What happens in this superego universe of weak paternal authority? I think the references to two films are of some interest here. On one hand, Roberto Benigni’s "Life is Beautiful", in which the father in the concentration camp constructs a web of fantasies to protect his son from the trauma of the camp. On the other hand, Thomas Vinterberg’s "Celebration", in which the father is not only not the protector against the trauma but the source of the trauma, the rapist father. In one case we have a father assuming an almost maternal protective role and who relies on pure symbolic appearance, creating a protective web for his son, a father who is a kind of ersatz placebo. On the other hand, a father whose core we arrive at through the dismantling of all protective fictions — at the end the father is unmasked and confesses to be the brutal rapist, having sexual exploited his children, a kind of true revival of the Freudian Ur–Father from "Totem and Taboo". It’s my old thesis that Freud was right, he just got it in the wrong temporal succession. I claim that in this obsession with false memory syndrome, imagining some brutal raping father, it is not that, as Freud thought, the we have first in some mystical past the rapist father who possessed all the women of the tribe and then through the murder of the father, the father returns as symbolic authority. It’s rather the opposite. The symbolic authority disintegrates and what fills in its void is this brutal Ur–Father. It’s the modern totalitarian masters who are much closer to this Ur–Father figure. So what about these two father figures? It is crucial to avoid the trap of conceiving these two fathers along the axis of appearance vs. reality. It’s not that Benigni’s good father is a pure appearance of the protective maternal father and then that when we scratch the surface we get the violent real father. "Celebration" tells us a lot about how today, in the false memory syndrome of remembering being molested by one’s parents, Freud’s Ur–Father is resuscitated. "Celebration" tells us this precisely through its artificial character. The ultimate paradox of the film is that it’s the ultimate nostalgia. This horror of the rapist father, instead of shocking us, it articulates a kind of nostalgic longing for the good old times when we had fathers who really had force, and when it was really possible to experience such traumas. This is the paradox I want to address. One would expect that fantasies are defenses against traumas. We have a traumatic experience, we cannot endure it so we build up a protective fantasy web of fictions. I claim that we invent, as a protective web, trauma itself. Now, we would normally expect that concentration camp life would be the trauma and we build a fantasy to shield ourselves from it. But perhaps the trauma is the fantasy we construct to protect ourselves from something else. But what can be worse than concentration camp life itself? Let me return again to the opposition of the two fathers, imaginary and symbolic. I claim that what these horrifying figures fill in is the gap of symbolic authority. These two fathers, protective and rapist, have nonetheless something in common although they are opposed. They both suspend the agency of symbolic law, or symbolic prohibition, the proper paternal agency of authority whose function is to introduce the childhood into the universe of social reality with its harsh demands. The reality to which the child is exposed without any maternal protective shield. Benigni’s father offers the imaginary shield against the traumatic encounter with reality, instead of introducing us into reality. Vinterberg’s rapist father is also a father outside the constraints of the symbolic law, with access to full enjoyment. These two fathers fit the opposition elaborated by Lacan between the imaginary and the real. Benigni’s father offers the imaginary safety against the brutality of lawless violence, while Vinterberg’s father is this very violence outside symbolic law, and again what is missing is simply the father as symbolic authority. So what happens with the functioning of subjects when symbolic authority loses its efficiency? I claim we get subjects who are strangely de–realized, deprived of their psychology as if we are dealing with robotic puppets that are obeying some strange blind mechanism. As a metaphor I would like to introduce the method I learned of how they shoot soap operas in Mexico. Their timetable is so fully packed because each day they have to introduce a half–hour of the soap opera that actors do not have time to learn their lines in advances. How they solve the problem that on the set actors have earphones on, and behind the set there is a man trained reading the lines. So without any practice, the actors are trained to immediately enact the orders. "Kiss her, slap her, withdraw, apologize…" Of course, this minimal gap makes something ridiculously theatrical about it. I think that one of the reasons why David Lynch is one of the filmmakers of today is that in his films we find the same effect, scenes where actors produce stupid cliched statements in quite an earnest way. Another example from contemporary cinema can help us to clarify this point. I’d like to briefly refer to Spielberg’s film "Saving Private Ryan", which has an apparently unmilitaristic message in its brutal depiction of the bloodbath of war. I claim that it is secretly and in a refined way a militaristic film. The way it depicts the horror of film supports the recent tendency of the American army, first fully realized apropos of the bombing of ex–Yugoslavia, to promote the fantasy of war without casualties. Of course this goes only for our side, but I believe that the really ultimate fantasy is we will have war which is somehow virtual and takes place nowhere. In the last bombardments of Iraq a few months ago, in daily reports Baghdad was depicted as just a normal city, as if the bombing is just a nightmare which happens during the night and somehow life goes on. It’s as if war becomes simply virtualized. What’s my point here? I will try to answer the question of why we fantasize about violence. This tendency to erase death itself from war should not seduce us into endorsing the standard notion that war is made less traumatic when no longer experienced by soldiers as an actual encounter with another human being to be killed but as an abstract activity in front of a screen. That’s the idea, that today war is virtualized, nobody even sees the bodies, it’s a kind of videogame. What I learned from talking with war psychologists in the States is that the result is not less guilt but more anxiety. Even in the Gulf War of 1991, I read that in a report, that of American soldiers who had psychological traumas after the war, the majority of them were not as you would expect the ones who actually killed the Iraqi soldiers. It’s even the obverse correlation, those who experienced the war as strictly virtual, they didn’t feel guilt but an unbearable anxiety. This can retroactively explain another paradox. Already in World War I a mysterious phenomenon occurred which is I think a kind of military counterpoint to false memory syndrome. Sixty to seventy percent of soldiers remember this mythical, "authentic" experience of warfare such as that hailed by Ernst Junger. I see you, my enemy and briefly our gazes meet, there’s an authentic real encounter with another flesh and blood being, then it’s always the same, I stick you with a bayonet and throw you over my shoulder. However, according to all data it’s maximum one half percent that actually had this experience of killing in face–to–face combat. Far from being the ultimate traumatic point that you try to erase, the need to have this face–to–face encounter rather has a pacifying aspect of getting rid of anxiety for us. What really causes anxiety is virtualized warfare. My point I hope is now clear. This opposition between modern, virtualized warfare and the need to have the brutal encounter with another soldier this opposition is ultimately the same as the opposition of Benigni’s father and Vinterberg’s father. In the same way that it’s not that unfortunately we have to kill real persons and then we imagine how nice it would be to play just keyboard wars, but that it’s the soldier playing war behind the screen who is full of anxiety and fantasizes about a face–to–face real encounter, which although it would make him guilty would give him a real guilt, but the true horror would be to have a father like Benigni. That’s unbearable, that’s suffocating. It’s Benigni’s son who then fantasizes about a secret, concealed but nonetheless violent rapist aspect. You say "My god, my father cannot just be this maternal, ersatz placebo, that would suffocate me. I need to imagine some horrifying secret behind him in order to survive family life." This then is the deadlock of the superego. How do we get out of this deadlock? By means of what Lacan calls the act. The act means precisely breaking out of this deadlock. What is an act? Psychoanalysis knows a whole series of false acts. Psychotic paranoia, violent passage l’acte, hysterical acting–out, obsessional self–hindering, self–sabotage, perverse self–instrumentalization, all these acts are not simply wrong compared to some external standards. They are inherently wrong since they can only be properly grasped as reaction to some disavowed trauma that they displace, disavow or repress. For example, Nazi anti–Semitic violence was false in the same way. This entire large–scale frenetic activity was fundamentally misdirected in a massive passage l’acte betraying the inability the real kernel of the trauma, the social antagonism. What I claim is that anti–Semitic violence was not only factually wrong, in the sense that Jews were not really like that, they were not exploiting Germans, or organizing a universal plot against humanity. It wasn’t only morally wrong when judged against some elementary standards of decency. Of course it’s morally wrong but that doesn’t really hit the mark. If you claim it was factually wrong, in the sense that "Jews are not really like that", because the moment you accept the discussion in these terms, you are lost. Let’s say that in the 1930’s you try to answer a Nazi by claiming "Wait a minute, you are exaggerating." If you check it out the truth will of course be somewhere in the middle. Of course there were some Jews who were seducing German girls, why not? Of course there were some Jews whose influence in media was very strong. That’s not the point. We get a cue here from one of my favorite dictums of Lacan. Let’s say that you have a wife who sleeps with other men and you are pathologically jealous. Even if your jealousy is grounded in fact it’s still a pathology. Why? Because, even if what the Nazis claimed about Jews was up to a point true, anti–Semitism was formally wrong, in the same sense that in psychoanalysis a symptomatic action is wrong. It is wrong because it served to replace or repress another true trauma, as something that inherently functioning as a displacement, an act of displacement, as something to be interpreted. It’s not enough to say anti–Semitism factually wrong, it’s morally wrong, the true enigma is ,why did the Nazis need the figure of the Jew for their ideology to function? Why is it that if you take away their figure of the Jew their whole edifice disintegrates. For example, let’s say I have a paranoiac idea that you are trying to kill me. You miss the point if you try to explain to me that it’s morally wrong for me to kill you in pre–emptive self–defense. The point is, why in order to retain my balance do I need the fantasy of you trying to kill me? As Freud points out paranoia is not simply the illness, it’s a false attempt of recovery. The true zero point is where your whole universe disintegrates. Paranoia is the misdirected attempt to reconstitute your universe so that you can function again. If you take from the paranoiac his paranoiac symptom, it’s the end of the world for him. Along the same lines, we have false acts. What an authentic act is precisely what allows you to break out of this deadlock of the symptom, superego and so on. In an authentic act I do not simply express, or actualize my inner nature. I rather redefine myself, the very core of my identity. In this since I claim that an act is very close to what Kierkegaard was trying to conceptualize as the Christian rebirth. Kierkegaard was very precise in opposing the Christian rebirth to the pagan pre–modern Socratic logic of remembrance. This is the crucial choice that psychoanalysis is confronted with. Is psychoanalysis the ultimate in the logic of Socratic remembrance, where I say "I must return to my roots, it’s already deep in me the truth of my unconscious desire, I just must realize my inner self", or is psychoanalysis dependent on an act in the way that Christianity is an act, where you are born again, not in a religious sense, but redefine what you truly are. You go through a symbolic suicide and become another person. Let me give you some examples of this logic from Hollywood films, of course, two commercial films which contain a surprising radical gesture. Towards the beginning of the film,"Speed", Keanu Reeves confronts the terrorist blackmailer played as usual by Dennis Hopper. This blackmailer holds a gun to Keanu Reeves’ partner. What does Reeves do? He doesn’t shoot the terrorist in order to liberate his partner as you would expect. He shoots his partner in the leg. This unexpected gesture of, shooting at your own side totally perplexes the terrorist and Reeves saves the day. Along the same lines, an even more cruel example from "The Usual Suspects". In the flashback scene in the middle of the film, the mysterious mega–criminal Keiser Soyze comes home and finds again his wife and small daughter held under a gun by the members of a rival mob. He doesn’t try to kill the opposite gang. He shoots to death his wife and his daughter and says "Now you have no hold over me. Now I will kill you, your parents, your sons, your relatives, all of you!" Something like this is always at work in an authentic act. You always have this dimension of sacrificing the most precious part of yourself. This is the generative moment of subjectivity. Wait a minute, am I totally crazy? The only way to commit an act is to kill your children? You could also accuse me that this is a typically male logic. Women would be more attached to their substantial small universe, while men do this gesture of "Let’s cut off the limb, cut off the roots, let’s embark." Let’s go into more serious waters so you can see I’m not just dreaming about crazy ideas. Doesn’t Freud do something similar in "Moses and Monotheism"? We should read this book as precisely Freud’s answer to anti–Semitism. He doesn’t defend Jews, he strikes against Jews themselves. He deprives Jews of one of the most important parts of their legacy — his point was that Moses was not one of us. Which is why some of his friends were utterly shocked, "Oh my god, in these difficult times, you are taking from us one of our last pillars of hope." I think Freud did the right thing. The Nazis believed that Jews were something special, albeit in a negative way. The true way to combat anti–Semitism is to do as Freud did, to say that "We are not what you secretly think that we are." Let me answer the second reproach, that these gestures are all masculine. No, not only such a radical act is not neutral but at the most radical level, it is a feminine gesture. Lacan proposed as one of the definitions of what he calls a "true woman" a certain act of taking from her partner, obliterating or destroying, that which means everything to him. The precious treasure around which their life turns. The exemplary figure of such an act in literature, of course, is Medea. Upon learning that Jason plans to abandon her, she kills her two young children, her husband’s most precious possession. Perhaps it is time against the overblown celebration of Antigone to reassert Medea, her uncanny counterpart. To make this point clear, let me quote you perhaps the most tragic example of such a Medea–like act which constitutes modern subjectivity. Do you know Toni Morrison, her novel "Beloved"? We have exactly such an act there. This is the novel about the painful birth of African–American subjectivity. "Beloved" focuses on the traumatic desperate act of the heroine "Sita". After escaping slavery in the middle of the last century with her four children, and then enjoying a month of the colored life in the North with her mother–in–law in Cincinnati, the cruel overseer of the plantation from which she escaped attempts to capture her by right of the fugitive slave law. Finding herself in a hopeless situation, she resorts to a radical measure in order to spare her children the return to bondage. She slices the throat of her eldest daughter, tries to kill two boys and bash out the brains of her infant daughter. Crucial to understand this desperate measure, let’s examine Sita’s apparently paradoxical ruminations. "If I hadn’t killed her, she would have died and that would have been something I could not have beared." Killing her daughter was the only was to preserve the minimum dignity of her life. In an interview Morrison says "By what may seem the ultimate cruelty of killing her offspring, she is claiming her role as a parent, claiming the autonomy, the freedom she needs to protect her children and give them some dignity". In a radical situation of a forced choice, in which because of slavery relations Sita’s children weren’t hers at all, the only way to protect them, to save their dignity, was to kill them. The character of Sita’s act becomes clear if we compare it with what is perhaps one of its literary models, William Styron’s "Sophie’s Choice", in which the heroine, confronted with the choice of saving one of her two children from the gas chamber, concedes to this blackmail by the Nazi officer and sacrifices her older daughter in order to save her young son, with the predictable result that this choice will haunt her for the rest of her life, driving her to suicide years later. Although Sita’s act haunts her as well, we’re dealing with the exact opposite action. While Sophie’s guilt results from her compromising attitude of accepting the terms of the choice, with Sita what she was not able to come to terms with was the properly ethical monstrosity of her act. At the end of the novel, the ghost of her daughter disappears and she can finally subjectize and assume her act. What makes her act so monstrous is, to use the Kierkegaardian term, the "suspension of the ethical" involved in it. In reading of Antigone, Lacan emphasizes that after her excommunication from the community, she enters the domain of what in Greek is called ate, the domain unspeakable horror of being between two deaths, still alive but excluded from the community. The same goes for Sita. Morrison has said that "She has stepped across the line. It’s understandable but it’s excessive. This is what the townspeople in Cincinnati respond to by excommunicating her. Not her grief, but her arrogance. They abandon her because of what they felt was her pride. Her statement about what is valuable to her damns what they think is valuable to them. They have had losses too. In her unwillingness to apologize or to bend, they know she would kill her child again. That is what separates her from them." What makes her monstrous not her act as such, but the way she refuses to relativize her act, accept responsibility and concede that she acted in an unforgivable way out of despair or madness. She doesn’t compromise, she says "No, it was a free act, not a desperate psychopathological confusion". I claim that maybe, in Kosovo, the Serbs should do something the same, sacrifice Kosovo. That would be the only authentic political act in ex–Yugoslavia today. Let me conclude with some remarks which explain, after my definition of the act, why I claim what is propagated as so–called human rights are ultimately the defense against this dimension of the act. Of course the problematic of human rights itself is much more complicated and not as self–evident as it may appear. The only way to grasp how human rights function today is as a systematic negation of the Decalogue. The right to privacy. This means you can cheat your wife as long as you are not caught in public. The right to freedom of press, what does it mean? Freedom to lie, in a way. The right to private property, what does it mean? Freedom to steal. The right to bear arms, freedom to kill. The right to religious freedom, the freedom to celebrate false gods. That’s another story. Although I basically support it, let me point out what I find problematic in the logic of human rights, and where would the true act be with regard to Kosovo. Let me begin with Vaclav Havel. In a recent essay titled "Kosovo and the End of the Nation–State", Havel tries to bring home the message that the NATO bombing of Yugoslavia "places human rights above the rights of the state. The Federal Republic of Yugoslavia was attacked by the Alliance without a direct mandate from the United Nations. This did not happen irresponsibly, as an act of aggression or out of disrespect for international laws. It happened, on the contrary, out of respect for the law, for a law that ranks higher than the law which protects the sovereignty of states. The Alliance has acted out of respect for human rights, as both conscience and international legal documents dictate. Human rights, human freedoms, and human dignity have their deepest roots somewhere outside the perceptible world. While the state is a human creation, human beings are the creation of God. The conclusion which imposes itself is none other than that the NATO forces are allowed to violate the existing international law since they acted as a direct instrument of the higher law of God himself. If this is not a clear–cut case of religious fundamentalism, then this term is devoid of any even minimally consistent meaning. To avoid any misunderstanding, I support the NATO intervention, what I’m opposed to is this simple appeal to human rights. Havel’s statement is the strongest assertion of what Ulrich Beck called "militaristic humanism" or even "militaristic pacificism": military intervention on the behalf of humanism or pacifism. What I find problematic is not the militarism side but the pacificism side. What was presented as a purely depoliticized intervention, legitimized only by a concern for human rights, concealed that the targets of bombardment were chosen selectively depending on unadmitted geopolitic interests. The humanitarian legitimization depoliticizes the military intervention, turning it into an intervention against humanitarian catastrophe. My point is that the true victims of this strategy where Kosovans themselves. Havel’s statements have to be read in connection with how war victims were presented in the media. Let me give an example. In an article published in the New York Times a couple of weeks ago on the suffering of Kosovan Albanians, the journalist focuses on what I find false here, let’s call it the logic of victimization. The title is important, In One Kosovo Woman, an Emblem of Suffering. The subject to be protected by the NATO intervention is from the outset identified as a powerless victim of circumstances, deprived of all political identity, reduced to bare suffering. The basic stance of this woman is one of excessive suffering, of traumatic experience that blurs all differences: She’s see too much, she said. She wants a rest. She wants it to be over. As such, this Albanian woman is beyond any political recrimination. An independent Kosovo is not on her agenda, she just wants the horror to be over. She wants a settlement that brings foreigners here "with some force behind them". She’s indifferent about who the foreigners are. "There is tragedy enough for everyone", she says. "I feel sorry for the Serbs who’ve been bombed and who died, and I feel sorry for my own people, but maybe now there will be a conclusion, a settlement for good. That would be great." So here we have the ideological construction of the idea of subject–victim to whose aid NATO intervenes — not a political subject with a clear agenda, but a subject of helpless suffering, sympathizing with all suffering in the conflict, caught in the madness of a local clash that can only be pacified by the intervention of a benevolent foreign power. A subject whose innermost desire is reduced to an almost animal craving to "feel good again". That’s the people NATO wants to help, traumatized, impotent people who just want to feel good again. The ultimate paradox, was not the one which Western pacifists complained about, this usual argument that by bombing Yugoslavia in order to prevent ethnic cleansing in Kosovo NATO effectively triggered a large—scale cleaning and thus created the very humanitarian catastrophe it wanted to prevent. It was a deeper paradox involved in the ideology of victimization. The key aspect to take note of was NATO’s privileging of the now–discredited moderate Kosovo faction over the radical Kosovo Liberation Army. NATO was actively blocking the only obvious alternative to ground intervention, the full–scale armed resistance of Albanians themselves. The moment Kosovans started to fight back, they were immediately dismissed as a bunch of untrained fighters, not really an army, we shouldn’t trust them, they’re involved in drug–trafficking, if they occupy power it will be a new Khmer Rouge, and so on. That’s the ideology that I’m opposed to, that the other is good as long as it is traumatized, immobilized. My god, in Kosovo we didn’t have this other! Albanians were organized and fighting! What horrified me is that after the agreement was signed for Serb withdrawal, the big news was the fear that the power vacuum would be filled by the KLA. In other words "we should liberate Kosovo from the Serbs, but we should not let Albanians themselves take over." It’s this logic that I really find rephrensible, that while NATO is intervening in order to protect the victims, it is at the same time taking care that they will remain victims, not an active political military force able to defend itself. My god, even if you don’t agree with their cause, these people are heroes. The strategy of NATO was perverse in the precise Freudian sense of the term. They acted like the mad governess from my favorite Patricia Highmsith story, in which the governess sets the family house on fire in order to be able to prove her devotion to the family by bravely saving the children from the raging fire. Those who ferociously opposed NATO bombardment shared this basic depoliticized view of innocent people suffering, old ethnic strles, everyone is guilty. To conclude, I claim that the deadlock of the contemporary left can really be nicely discerned in LaFontaine’s stepping down, where all of these utopian energies were invested. People thought that if he were not to step down, maybe magical things would happen, maybe there would be no Kosovo bombardment, no compromise, but the sad thing is that nothing would have happened. There is no alternative. This is I think the sad lesson of the now–fashionable "Third Way" of social democracy. What does the "Third Way" mean ultimately? There is no second way. In the good old days of socialism, we craved socialism with a human face, the "Third Way" is capitalism with a human face, we accept capitalism we just make some small changes. An act would be to reconstitute a true second way. Thank you.

Image and video hosting by TinyPic

Audience: I am very interested in this notion of the authentic act. Is this something that is always possible or do we have to take into account historical limitations? We have here in Saas–Fee a companion program in expressive arts therapy — so I’m interested specifically in what the consequences would be for therapy and for the arts.

Zizek: The consequences for therapy are pretty obvious and hopefully you don’t reach the point where you teach your patients to really kill their children, but that without making a substantial risk in a leap which isn’t not covered in advance by any rules but reconstitutes your subjectivity there is no true therapy. For me this is Kierkegaard against Socrates, at least a particular version of Socrates, being simply "deep within you there is an inner core which waits to be liberated and you just have to open yourself to it." You must have this moment, I am almost tempted to say, of transubstantiation. In the sense that I am "newly born". Not "newly born" in any directly religious sense, but in the sense that I am substantially no longer the same person. Without this leap you don’t have true therapy. In this sense, I claim an act, of course, is not something that can be accommodated into an image of deterministic materialism, because it’s something that comes ex nihilo. I’ll put it in this way. Hegel used often the term "positing the very presuppositions". Let me take my favorite example from religion which every true Christian, which I unfortunately am not, would tell you. As Kierkegaard posits, if you say: "I looked around and Christianity convinced me with its reasons. So since I was convinced by Christian arguments, I believe in Christianity", this is an obscenity. It works the other way around. You must believe in order to understand the reasons. This is why for me falling in love is also an act, because you cannot say: "I fell in love with you because of these features." It is also always in this other direction: "Yes, I did fall in love with you in account of some features, but in order for me to properly recognize these features, I must already be in love with you." This retroactivity is always at work in an act, or to go into an ethical problematic, this is what Kant aims for in his radical ethical stance. So what is the meaning of "du canst, dann du sollst"? My point is that you cannot simply evoke external circumstances such as "Ok, I would like to do my duty, but unfortunately I can’t do it." My point is that the very recognition of circumstances is never simply neutral, especially if there are so–called inner circumstances. This is when you say: "Oh, I would like to do my duty, but I can’t help it." For example I would like to abstain from sex, but I cannot help it, my sexual longing is too strong, so I cannot resist the temptation. Kant’s point is that the very act of acknowledging something as a temptation which you cannot resist is already your free choice. In this sense you posit the very presupposition. However, I claim that in an even deeper sense, Kant’s ethics involves a more radical feature which is extremely interesting ethically and extremely actual today. I claim that at its most radical, Kant’s ethics of autonomy does not mean that the categorical imperative is a kind of neutral black box machine. For example, somebody tells me: "That is your duty." Is it or not, I don’t know, so I put it in the test of the categorical imperative: If it survives the test, than that is what I should do. I claim that it is rather the following: That the message of Kantian autonomy is that not only you cannot use your pathological longings as an excuse why you can’t do your duty, for example you cannot say "This is my duty but I will not do it because it may hurt my friend", you also cannot use duty itself as an excuse do your duty. You cannot say to your friend: "Listen, I must drop you now because it is my ethical duty. I know it hurts you but this is my duty." Because in this way you already objectify yourself, it is not you. Kant means that duty itself is not an excuse to do your duty. You are fully responsible to formulate what your duty is. This is how I read the categorical imperative — it has the structure of what Kant calls aesthetic judgment. Lyotard developed this very nicely: An aesthetic judgment is not simply an application of pre–existing norms to the situation, in the aesthetic judgment you posit the norms yourself and it is your responsibility. Apropos of a particular situation, you have to reinvent the universality which covers the situation, and as such you are fully responsible for it. When you say: "That is my duty", you cannot say: "What can I do, it’s my duty." You fully have to stand behind what your duty is. Now, going back to the materiality of the act. Of course, this definition of the authentic act has an aspect of being almost non–historical, I agree with that. But believe me I am an old–fashioned Marxist, so what I claim is that this notion of act is of special actuality today in our so–called post–modern era, where the predominant ethic, across the entire spectrum of ethical positions, from narcissistic hedonism to neo–fundamentalism or whatever, is an ethic precisely against the ethical act. All these problems of ethical committees, of ethical rules, are always about how to prevent an excess which is precisely the excess of the act. In this sense I claim that it is only today, in today’s so–called permissive society, that society is regulated as no society in history ever was, that such notion of an act was ever elaborated.

Audience: Depression seems to be current pathological form of this historical epoch, everybody’s on Prozac, right? I think that connects to why we are anaesthetized against the act and depoliticized. I have never lived in such an apolitical epoch, being a child of the sixties. Could you comment on that idea of what depression might be — does the act really mean killing, I mean symbolically killing your children, or why are we not taking radical authentic steps in this culture…

Zizek: The way I would put it is the following. First let me answer the last question to disperse any ambiguity that I am preaching child–killing or whatever. Although incidentally if there is an entity which fits perfectly the Kantian notion of radical evil these are children between the ages of 4 and 5. But that is another story. The point I’m trying to make about "child–killing" is for when you are caught in a certain debilitating situation where power doesn’t work as a simple external repression which you just throw off and liberate yourself from. If you simplify it somewhat, power manipulates your psychic needs of perverse satisfaction. What I was aiming at is that in order to properly be able to oppose the power you must sacrifice that innermost part of yourself, your mode of enjoyment by means of which you were attached to power. Marcuse, in the old terms of the sixties, said that in order to achieve social liberation we must first liberate ourselves from the inner hold of consumer society. Liberation is not simply here that I feel my substantial identity threatened by external power and so I oppose it. No, you must sacrifice part of yourself. This can be very hard. Only in this way can you construct the terrain for opposing, embodied in an extreme example by Toni Morrison’s heroine in "Beloved". Without this gesture you do not have the space to act freely, or to even oppose effectively.

Audience: Maybe depression comes from that deadlock.

Zizek: I’m tempted to enter the problematic of depression, but I’m not a pure clinician because I like to travel. And the idea for me to stay in one place… I’ve also noticed that the patients talk — I like to talk as you’ve noticed and there is something in my nature which resists the idea of listening to other people talk for hours. But nonetheless from what I know from my clinician friends about depression is that the description of depression often partially overlaps with the description of melancholia. It’s often said that we live in a post–political society of melancholia and so on — I think we should never forget that in psychoanalysis the definition of melancholia is a very precise one. It is not simply that the melancholic has lost the object. If you read Freud really closely it is almost the opposite, it is that you get the object but you lose the desire for the object. Freud hit it when he claimed precisely that the melancholic complains of losing an object but he is not aware of what feature it is that he lost, he is confused between the object of desire and that which makes me desire the object. The way I read it, the whole point of psychoanalysis is that desire is mediated. It is never: "I like strawberry cake." Ok, maybe you do but that’s another story. The point is that I like the cake because for example I know that another person that I love likes it and I want to impress them. Desire is in a sense always intersubjective, it is never simply me and the object. The suffocating aspect of the melancholia which then leads to depression is that today the more we are bombarded with objects, the less, in this overpresence of objects, the cause of our desire — what makes us desire the object is lost. It is a different dynamic which is probably part of the paradox of permissivity. So I definitely agree with you that what is going on today is a quite serious phenomenon in that perhaps the very fundamental matrix of socialization, of entering the social symbolic order, is somehow changing. My problem with theories such as the so–called "reflexive society" as described by Ulrich Beck and Anthony Giddens, these two court philosophers, is that they paint a little bit too bright of a picture. On a sociological level, for them all these problems like depression are simply that we are not fully ready to take the openness, to assume the risk, the lack of support of postmodern society. It’s not that simple but nonetheless there is basically a fundamental optimism. The problem I have with people like Beck is that both qualitatively and quantitatively they underestimate how this so–much praised "reflexive society", or "second modernity" produces its own immediacy, its own non–reflexivity. Referring to psychiatric practice I’ll give my favorite example, which is for me the horror of reflexivity — this is how symptoms themselves in psychoanalysis are becoming more and more reflexive. You no longer get, as in the good old days, naive patients who come to you and say: "Last night I dreamt about going through a thick wood, killing a dragon, and entering a castle." And you say: "Yes, yes, the dragon is your father. You kill him to enter the maternal castle." No, today you have patients who already know about theory and who theorize, and even sometimes their symptoms themselves have the structure of a theory… you have Lacanian symptoms, Anna Freudian symptoms. The paradox of this is that the interpretation is losing its efficiency. The patient himself comes to you and tells you : "I am an obsessional—neurotic." Like I am obviously. "That is why I have this trauma." He gives you a perfect explanation and then he nicely continues to be an obsessional neurotic. It’s the same as my favorite example from politics, with neo–Nazi skinheads. I listen to some of them on the TV and they tell you, "Yes, I know I am like that. I am beating Turks and foreigners because in my youth I lacked proper maternal care. I lacked paternal authority." And they give you a nice explanation and then they do it. So the other aspect of this global reflexivity is an emergence of a new stupid immediacy which no reflection can help. It’s within this constellation that phenomena like depression should be positioned.

Schmiracher: Lacan always rejected a patient who came with an explanation to him — he would say "You know already what you have so please leave."

Zizek: You know what Lacan also did when the patient tried to explain. He did one of three things: One thing was that he would start doing crossword puzzles and interrupt them with questions, "OK, but tell me a word with five letters that designates an animal." The other thing Lacan did was put out his wallet and started to count money like this. The third thing was, he had these thick, sour cakes… He would put a cake into his tea and then into his mouth and start to suck it disgustingly.

Image and video hosting by TinyPic


- 16:33 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 24.03.2007.

Ein Volk, Ein Reich, Ein Idiot

HOMMAGE IMBECILU

Image and video hosting by TinyPic
MNOGI moji čitatelji u svojim mi pismima nerijetko postavljaju pitanje koje sve vas očito muči, ali sami na nj ne nalazite nedvosmislen ili potpun odgovor: pitate me tko je taj famozni imbecil o kojem ja tako često govorim u svojim poslanicama; tko je njihov priveligirani čitatelj!?
Ne bih li vam izašao ususret, odustat ću od suhoparnih a visokoparnih akademskih elaboracija difuznog fenomena imbecilinosti suvremenih naraštaja; radije, jer slika privodi vjeri bolje od tisuću riječi, i jer ste vi to tražili, u ovom postu dajem tipičan primjer, ujedno i hommage; već sam više puta naglasio da ja poštujem svoje čitatelje i odustajem od sugestija ili zaključaka u vaše ime: ta je prostačka navada koliko uvredljiva, toliko i perfidna i dostojna ovodobnih spin-doktora i tisuće mrtvaca!
Ne pada mi na pamet misliti za vas!
Zašto, zaključite sami.

Prije no što nastavimo, dobro pogledajte donju ilustraciju. Koncentrirajte se, i motrite je 60 sekundi.
(Da se ne dekoncentrirate, nije nužno baš 60 sec...oko 60 sec, recimo.)

Image and video hosting by TinyPic

U redu. Odgovorite na pitanje: Znadete li zašto sam izabrao baš ovu ilustraciju?

Ne?

Izvrsno! Vi ste pravi čovjek na pravom mjestu. Nastavite s čitanjem.

posjetitelj, 23.03.2007. 23:51
Postoji neprepoznato "sačinjanje" (glupa riječ, no sam si je odabrao) između neBuloze i razIgravanja npr. Nesposobnost da se prepozna je u konkretnom slučaju isključivo problem tvojih ograničenja ili osobnog izbora. Radi se, dakle, o ispuštanju, no zato i jesam ovdje (ne mislim na blog). Ipak, ponekad i ti sam (ako se tako može reći) pogodiš. Vidio sam to nekoliko puta. Ima puno ljudi koji nemaju tu "tvoju" vrijednu osobinu. Ovo te saznjanje može ohrabriti, možda i usmjeriti, no od svega je važnije da odluke kojima postaješ donosiš sam.

U okviru se nalazi kratak tekst tipičnog posjetitelja blogosfere: pogađate, riječ je o imbecilu.
To je dakle imbecil i zatičemo ga na djelu.
Ponavljam, ne opisujem ga i ne želim ga tumačiti: već me vrlo dobro poznajete i možete mi vjerovati na riječ kad vam kažem da ja jedino i samo želim - pomoći!

Zato sam napisao sljedeću poruku: i nju dobro pročitajte, ako treba i s prekidima i vraćajući se na pojedine rečenice pa i više puta! Dajte si vremena. Vidjete ćete, za svoj ćete trud biti višestruko nagrađeni.

NEMANJA
Rigor mortis

Posjetitelju, zabunom si stigao na Patologiju - ti vjerojatno tražiš Mišaka i njegov blog 'Preko ruba znanosti'. Naime, tamo je elaborirana tema koja je tebi od životne važnosti, ali da ne bazaš uokolo s tim svojim hendikepom na vratu, prosljeđujem ti, dobrohotan kakav već jesam u svojoj notornoj filantropiji, najvažnije informacije:

"Koliko nam je potreban mozak?
Kada je na Sveučilištu u Sheffield-u u Engleskoj, doktor primio jednog od svojih studenata zbog neke manje ozlijede primjetio je da je glava studenta malo veća od prosjeka. Proslijedio ga je na neurologiju kod profesora John Lorber-a na snimanje glave (CAT). Rezultat pregleda pokazao se dosta nevjerovatnim, naime umjesto dvije hemisfere koje bi ispunjavale prostor lubanje, u studentovoj glavi nalazilo se manje od 1 mm cerebralnog tkiva - odnosno laički rečeno taj čovjek uistinu nije imao mozga. Kao paradoks svemu tome student je imao IQ 126, i dobro mu je išao studij.
Prema onome malo što znamo o neurologiji student je po svim pravilima trebao biti mrtav, te nije čudno što je takav nalaz začuđivao u istoj mjeri koliko je i fascinirao. No to nije bio izoliran slučaj. 1970 godine u New Yorku na autopsiji čovjeka od otprilike 35 godine ustanovljeno je kako ni on nije imao mozak. Profesor Lorber je otkrio još ljudi sa istim nedostatkom, no ipak su živjeli posve normalnim životom.
Ovaj paradoks povukao je mnoga pitanja. Jedno od njih je: gdje pohranjujemo memoriju? Ukoliko mozak nije taj u kojem pohranjujemo sjećanja i iskustva, kako bi naučili živjeti - čemu on služi? Gdje se nalazi inteligencija i o čemu ovisi? Gdje je naš um?"

Eto. Bitno sam potcrtao ja. Nemoj zahvaljivati, pusti to. I ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. Nažalost postoji pobratimstvo takvi lica (in fronte) u svemiru: dobri profesor Lorber otkrio je još ljudi s istim nedostatkom, no ipak su živjeli, tja, posve normalnim životom: jeli su, čohali se po trbuhu, navijali za Dinamo, pisali neBuloze, glasovali za HDZ ili SDP, čitali 'Sportske novosti', gledali Red Carpet i Schpitzu, nastupali u Najslabijoj karici, drkali uz Severinin home-video, pjevali uz Mladena Grdovića, ljetovali na Viru, čitali Bulića, šljakali u EPH (ahahahahahah...)...
Ima puno ljudi koji nemaju tu "tvoju" vrijednu osobinu. Ovo te saznjanje može ohrabriti, možda i usmjeriti, no od svega je važnije da odluke kojima postaješ donosiš sam: prije no se otruješ*, popuši si kurac. Kad stigneš na patologiju, konačno ćeš biti u nečemu jedinstven: bit ćeš prvi čovjek bez mozga koji je u glavi imao - kurac!
Nije puno, ali, i to je nešto.
Pogodiš li tajming i dozu, možda ti na usnama zauvjek ostane smiješak.
Rigor mortis!
___________________

*Čemu trovanje? A kako si mislio drukčije? Pucanj u glavu gubitak je vremena i metaka: tebi metak uđe na jedno uho unutra, a na drugo izađe, kao čovječanstvu za Prvog svjetskog rata, kao je rekao Kraus. Vješanje se pokazalo neučinkovitim: tako praznoglav visio bi obješen i tijekom cijelog Božića a da se ništa ne promijeni, i samo bi ti stara majka predbacila da si obješenjak.
Da se giljotiniraš, nema svrhe, kako je pokazao slučaj glave Cara Lazara, tvog zagrobnog supatnika:"Pođe glava preko polja sama...". (Usput, pronašao sam u guslarskim napjevima o Kosovskom boju divnu sliku:"očima rasutim po polju: Aj krst i luna na nebu se kolju"; kako je imaginacija srpskog narodnog genija osebujna, primjećuješ li?)
Da ne duljim, ti si gotovo besmrtan: tebi je nemoguće nauditi dekapitacijom, tebi je nužno odstraniti tijelo, a ne glavu! Očito, Endlösung je u Gestaltu!
Nisam stručnjak, ali mislim da se riješenje krije u blokiranju autonomnog živčanog sustava i pokušaju da obustaviš disanje: jesi li probao ne izdahnuti? To bi bilo originalno!
Bio bi prvi čovjek u povijesti čovječanstva koji je umro Krajnjim Paradoksom: tvoj bi Epitaf glasio: Izdahno je, ne izdahnuvši!
E, ako ti ja nisam pomogao, ne znam tko jest!

Prof.dr.hi-fi Stefan Nemanja, veliki župan

Kao što vidite, ja držim do svoje riječi i ispunjavam obećanja: Vi ste praktički drugi čovjek!
Have a nice life!

Image and video hosting by TinyPic

Prof.dr.hi-fi Stefan Nemanja, veliki župan

Ceci n'est pas un post.

Bonustrack

Fyodor Dostoyevsky


The Idiot


CHAPTER IV.

THEY passed through the same rooms which the prince had traversed on his arrival. In the largest there were pictures on the walls, portraits and landscapes of little interest. Over the door, however, there was one of strange and rather striking shape; it was six or seven feet in length, and not more than a foot in height. It represented the Saviour just taken from the cross.

The prince glanced at it, but took no further notice. He moved on hastily, as though anxious to get out of the house. But Rogojin suddenly stopped underneath the picture.

“My father picked up all these pictures very cheap at auctions, and so on,” he said; “they are all rubbish, except the one over the door, and that is valuable. A man offered five hundred roubles for it last week.”

“Yes—that’s a copy of a Holbein,” said the prince, looking at it again, “and a good copy, too, so far as I am able to judge. I saw the picture abroad, and could not forget it—what’s the matter?”

Rogojin had dropped the subject of the picture and walked on. Of course his strange frame of mind was sufficient to account for his conduct; but, still, it seemed queer to the prince that he should so abruptly drop a conversation commenced by himself. Rogojin did not take any notice of his question.

“Lef Nicolaievitch,” said Rogojin, after a pause, during which the two walked along a little further, “I have long wished to ask you, do you believe in God?”

“How strangely you speak, and how odd you look!” said the other, involuntarily.

“I like looking at that picture,” muttered Rogojin, not noticing, apparently, that the prince had not answered his question.

“That picture! That picture!” cried Muishkin, struck by a sudden idea. “Why, a man’s faith might be ruined by looking at that picture!”

“So it is!” said Rogojin, unexpectedly. They had now reached the front door.

The prince stopped.

“How?” he said. “What do you mean? I was half joking, and you took me up quite seriously! Why do you ask me whether I believe in God

“Oh, no particular reason. I meant to ask you before—many people are unbelievers nowadays, especially Russians, I have been told. You ought to know—you’ve lived abroad.”

Rogojin laughed bitterly as he said these words, and opening the door, held it for the prince to pass out. Muishkin looked surprised, but went out. The other followed him as far as the landing of the outer stairs, and shut the door behind him. They both now stood facing one another, as though oblivious of where they were, or what they had to do next.

“Well, good-bye!” said the prince, holding out his hand.

“Good-bye,” said Rogojin, pressing it hard, but quite mechanically.

The prince made one step forward, and then turned round.

“As to faith,” he said, smiling, and evidently unwilling to leave Rogojin in this state—“as to faith, I had four curious conversations in two days, a week or so ago. One morning I met a man in the train, and made acquaintance with him at once. I had often heard of him as a very learned man, but an atheist; and I was very glad of the opportunity of conversing with so eminent and clever a person. He doesn’t believe in God, and he talked a good deal about it, but all the while it appeared to me that he was speaking OUTSIDE THE SUBJECT. And it has always struck me, both in speaking to such men and in reading their books, that they do not seem really to be touching on that at all, though on the surface they may appear to do so. I told him this, but I dare say I did not clearly express what I meant, for he could not understand me.

“That same evening I stopped at a small provincial hotel, and it so happened that a dreadful murder had been committed there the night before, and everybody was talking about it. Two peasants— elderly men and old friends—had had tea together there the night before, and were to occupy the same bedroom. They were not drunk but one of them had noticed for the first time that his friend possessed a silver watch which he was wearing on a chain. He was by no means a thief, and was, as peasants go, a rich man; but this watch so fascinated him that he could not restrain himself. He took a knife, and when his friend turned his back, he came up softly behind, raised his eyes to heaven, crossed himself, and saying earnestly—‘God forgive me, for Christ’s sake!’ he cut his friend’s throat like a sheep, and took the watch.”

Rogojin roared with laughter. He laughed as though he were in a sort of fit. It was strange to see him laughing so after the sombre mood he had been in just before.

“Oh, I like that! That beats anything!” he cried convulsively, panting for breath. “One is an absolute unbeliever; the other is such a thorough—going believer that he murders his friend to the tune of a prayer! Oh, prince, prince, that’s too good for anything! You can’t have invented it. It’s the best thing I’ve heard!”

“Next morning I went out for a stroll through the town,” continued the prince, so soon as Rogojin was a little quieter, though his laughter still burst out at intervals, “and soon observed a drunken-looking soldier staggering about the pavement. He came up to me and said, ‘Buy my silver cross, sir! You shall have it for fourpence—it’s real silver.’ I looked, and there he held a cross, just taken off his own neck, evidently, a large tin one, made after the Byzantine pattern. I fished out fourpence, and put his cross on my own neck, and I could see by his face that he was as pleased as he could be at the thought that he had succeeded in cheating a foolish gentleman, and away he went to drink the value of his cross. At that time everything that I saw made a tremendous impression upon me. I had understood nothing about Russia before, and had only vague and fantastic memories of it. So I thought, ‘I will wait awhile before I condemn this Judas. Only God knows what may be hidden in the hearts of drunkards.’

“Well, I went homewards, and near the hotel I came across a poor woman, carrying a child—a baby of some six weeks old. The mother was quite a girl herself. The baby was smiling up at her, for the first time in its life, just at that moment; and while I watched the woman she suddenly crossed herself, oh, so devoutly! ‘What is it, my good woman I asked her. (I was never but asking questions then!) Exactly as is a mother’s joy when her baby smiles for the first time into her eyes, so is God’s joy when one of His children turns and prays to Him for the first time, with all his heart!’ This is what that poor woman said to me, almost word for word; and such a deep, refined, truly religious thought it was—a thought in which the whole essence of Christianity was expressed in one flash—that is, the recognition of God as our Father, and of God’s joy in men as His own children, which is the chief idea of Christ. She was a simple country-woman—a mother, it’s true— and perhaps, who knows, she may have been the wife of the drunken soldier!

“Listen, Parfen; you put a question to me just now. This is my reply. The essence of religious feeling has nothing to do with reason, or atheism, or crime, or acts of any kind—it has nothing to do with these things—and never had. There is something besides all this, something which the arguments of the atheists can never touch. But the principal thing, and the conclusion of my argument, is that this is most clearly seen in the heart of a Russian. This is a conviction which I have gained while I have been in this Russia of ours. Yes, Parfen! there is work to be done; there is work to be done in this Russian world! Remember what talks we used to have in Moscow! And I never wished to come here at all; and I never thought to meet you like this, Parfen! Well, well—good-bye—good-bye! God be with you!”

He turned and went downstairs.

“Lef Nicolaievitch!” cried Parfen, before he had reached the next landing. “Have you got that cross you bought from the soldier with you?”

“Yes, I have,” and the prince stopped again.

“Show it me, will you?”

A new fancy! The prince reflected, and then mounted the stairs once more. He pulled out the cross without taking it off his neck.

“Give it to me,” said Parfen.

“Why? do you—”

The prince would rather have kept this particular cross.

“I’ll wear it; and you shall have mine. I’ll take it off at once.”

“You wish to exchange crosses? Very well, Parfen, if that’s the case, I’m glad enough—that makes us brothers, you know.”

The prince took off his tin cross, Parfen his gold one, and the exchange was made.

Parfen was silent. With sad surprise the prince observed that the look of distrust, the bitter, ironical smile, had still not altogether left his newly-adopted brother’s face. At moments, at all events, it showed itself but too plainly,

At last Rogojin took the prince’s hand, and stood so for some moments, as though he could not make up his mind. Then he drew him along, murmuring almost inaudibly,

“Come!”

They stopped on the landing, and rang the bell at a door opposite to Parfen’s own lodging.

An old woman opened to them and bowed low to Parfen, who asked her some questions hurriedly, but did not wait to hear her answer. He led the prince on through several dark, cold-looking rooms, spotlessly clean, with white covers over all the furniture.

Without the ceremony of knocking, Parfen entered a small apartment, furnished like a drawing-room, but with a polished mahogany partition dividing one half of it from what was probably a bedroom. In one corner of this room sat an old woman in an arm-chair, close to the stove. She did not look very old, and her face was a pleasant, round one; but she was white-haired and, as one could detect at the first glance, quite in her second childhood. She wore a black woollen dress, with a black handkerchief round her neck and shoulders, and a white cap with black ribbons. Her feet were raised on a footstool. Beside her sat another old woman, also dressed in mourning, and silently knitting a stocking; this was evidently a companion. They both looked as though they never broke the silence. The first old woman, so soon as she saw Rogojin and the prince, smiled and bowed courteously several times, in token of her gratification at their visit.

“Mother,” said Rogojin, kissing her hand, “here is my great friend, Prince Muishkin; we have exchanged crosses; he was like a real brother to me at Moscow at one time, and did a great deal for me. Bless him, mother, as you would bless your own son. Wait a moment, let me arrange your hands for you.”

But the old lady, before Parfen had time to touch her, raised her right hand, and, with three fingers held up, devoutly made the sign of the cross three times over the prince. She then nodded her head kindly at him once more.

“There, come along, Lef Nicolaievitch; that’s all I brought you here for,” said Rogojin.

When they reached the stairs again he added:

“She understood nothing of what I said to her, and did not know what I wanted her to do, and yet she blessed you; that shows she wished to do so herself. Well, goodbye; it’s time you went, and I must go too.”

He opened his own door.

“Well, let me at least embrace you and say goodbye, you strange fellow!” cried the prince, looking with gentle reproach at Rogojin, and advancing towards him. But the latter had hardly raised his arms when he dropped them again. He could not make up his mind to it; he turned away from the prince in order to avoid looking at him. He could not embrace him.

“Don’t be afraid,” he muttered, indistinctly, “though I have taken your cross, I shall not murder you for your watch.” So saying, he laughed suddenly, and strangely. Then in a moment his face became transfigured; he grew deadly white, his lips trembled, his eves burned like fire. He stretched out his arms and held the prince tightly to him, and said in a strangled voice:

“Well, take her! It’s Fate! She’s yours. I surrender her.... Remember Rogojin!” And pushing the prince from him, without looking back at him, he hurriedly entered his own flat, and banged the door.




- 08:05 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 23.03.2007.

KONJI, KONJINE I KONJUSINE

KONJI I NILSKI KONJI II

Konji su plemenite životinje, konjusine ne dodaju loptu u nogaču, a konjine - to smo mi, Hrvati.

Image and video hosting by TinyPic

19. ožujka pisao sam o Hypou*, vjerojatno jedini u Hrvatskoj: za vatrometa nitko ne gleda zvijezde, pa tako ni sada, za afere Zagorec, nitko ne brine zbog prodaje Hypo konzalting tvrtki u čijem su portfelju hrvatske nekretnine vrijedne, tvrdi se, 1,5 milijardu eura! Ipak, izgleda da Pavić i drugovi ne preuzimaju Hypo Consultants (mada, kako je Nobilo nagazio Hypo na HTV-u, može biti da je naprosto riječ o kontinuiranom pritisku upravo radi prodaje!), jer 'Jutarnji list' izještava o nevjerojatnoj svoti zajma koji je HGAA odobrila generalisimusu Vladeku Zagorcu: ne možemo dakle govoriti o vrijednosti većoj od 257 milijuna eura, veli glasnogovornica banke.
Pri ovom prizoru pada mi tek na pamet moj genijalan slogan poklonjen HDP-u, hrvatskom demografskom pokretu: Hrvati, jebite se!
Takvih idiota zaista nema nigdje!
Pročitajmo tekst Jutarnjega, a onda komentar jednog od kumeka s portala: on je radio u Klagenfurtu i sve i sva je tamo vidio! Ahahahaha...
Ovdje zaista vlada mafiokracija i nema nikakve šanse da se bilo što promijeni: pročitajte samo post Konji i nilski konji – prvi dio, te tekst Predstavke u postu Enjoy Your Symptom!, i očistite oružje. Trebat će vam. Da se ubijete.

Image and video hosting by TinyPic

ZAGREB - Hypo Group Alpe Adria opovrgnuo je u petak medijska izvješća u kojima se navodi da je taj koncern sa sjedištem u Klagenfurtu umirovljenom hrvatskom generalu Vladimiru Zagorcu odobrio zajmove ukupne vrijednost 257,5 milijuna eura za projekte vezane uz nekretnine.

Podatak od oko 260 milijuna eura "teških" zajmova koje je Zagorec navodno dobio od Hypo Groupa Alpe Adria za više svojih poslovnih projekata u Hrvatskoj objavio je u najnovijem broju hrvatski tjednik "Globus".

Glasnogovornica Hypoa, Martina Uster u razgovoru za APA-u nije zanijekala da je banka načelno upletena u neke od Zagorčevih projekata.

"No, financiramo samo djelić tih investicijskih svota, a svi su odobreni zajmovi i hipotekarno osigurani", rekla je Uster, istaknuvši da je riječ o "prvoklasnim projektima".

"Ipak, ne može se govoriti o vrijednosti većoj od 257 milijuna eura", naglasila je, ustvrdivši da je ta svota određena potpuno nasumično.
Hypo Group nije komentirao medijske napise po kojima Zagorec navodno namjerava prodati te nekretnine zbog istraga koje je protiv njega pokrenulo hrvatsko pravosuđe.

U banci tvrde da poslovni odnos sa Zagorcem postoji tek od 2003. te da prethodno između njih nije bilo nikakve veze.

Glasnogovornica Hypoa kazala je da je banka od Zagorčevih odvjetnika dobila dozvolu da iznese te informacije što, kako je rekla, s obzirom na institut bankovne tajne, nije nužno.

Ja sam kao student imao priliku 1998 godine u sklopu stud. razmjene raditi 6 mjeseci u klagenfurtu u hyop banci i to u odjelu za kreditiranje klijenata iz hrvatske. dakle, kakvih sam tamo stvari vidio i cuo nebi mogao ni opisati. nije bilo ondasnjeg politicara ili tajkuna koji u tih 6 mjeseci nije hodostastio u st. veit st. (mislim da se tako zvala ulica gdje je bila smjestena banka) kutle, novalic, ne mogu se vise ni sjetiti likova...vecina ih je vec propala ili su u zatvoru, a tek kreditnih dosjeea poznatih hrvata... pa kombinacije s kojima su dolazili..rep. hrvatska mu da jamstvo na par mil. maraka da kupi neku firmu, hypo da kredit bez mrve provjere rizika (boli ih qrac kad znaju da RH mora vratiti) a hrvatska se nadavala tih jamstava u korist hypa ajme. i da se gladimo da veliki dio nikad nije naplatila. Gubec- beg

__________________________________
*Startao završni krug za prodaju Hypo Consultants

Osam zainteresiranih ušlo je u završni krug natjecanja za prodaju dvije konzultantske tvrtke austrijske banke Hypo Group Alpe Adria, od kojih je jedna i zagrebačka Hypo Alpe-Adria Consultants Croatia, izvijestio je bečki gospodarski list Wirtschaftsblatt. Financijski krugovi navode da je za kupovinu HAAB-ovih konzultantskih tvrtki "jako zainteresiran" talijanski poduzetnik Maurizio Zamparini, predsjednik talijanskog nogometnog kluba FC Palermo i nekadašnji vlasnik lanca trgovina Mercatone-Emmezzetta.
Zamparini je već razgranao poslovanje u Hrvatskoj pa ove godine namjerava u Zagrebu otvoriti trgovački centar, a planira izgraditi i još jedan takav objekt i u Rijeci. Uz Zamparinija, za HAAB-ove tvrtke koje posluju s nekretninama zainteresirani su i američki investicijski fondovi, jedan konzorcij hrvatskih poduzetnika i jedna hrvatska banka.
HAAB želi prodati obje tvrtke odjednom a njihova knjigovodstvena vrijednost iznosi 160 milijuna eura. Dvije trećine objekata iz njihova portfelja nalazi se u Hrvatskoj a ukupna tržišna vrijednost njihovih portfelja znatno premašuje njihovu knjigovodstvenu vrijednost, piše Wirtschaftsblatt. Prodaja bi trebala biti zaključena do 23. ožujka a zaključni pregovori do 12. ožujka. HAAB je dosada potvrdio tek da se vode pregovori o prodaji, ne objavljujući detalje.

Image and video hosting by TinyPic

- 19:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Welcome to the Desert of the Real: hrvatska stvarnosna proza

Za dr.Kuru Bajraktarea, kad naiđe

Image and video hosting by TinyPic

U proljeće 2002. bio sam na Silbi da ispitam mogućnosti za slijedeći festival paradigmatičkih zbivanja
i u povratku sam u autobusu čuo pjesmu mislim jebote ili me puca fleš ili je neko obradio 'Super Trooper' tako da bude o Anti Gotovini,
ali u visokoj produkciji
Iz zvučnika se čuju deseci tisuća eura uloženi u produkciju
Zamislim se i shvatim da je stara Hrvatska, koja se prostire između ideologija i bijede, mrtva
tu je nova Hrvatska koja živi između dva mita
onog o Gotovini i onog o korporaciji
A živi od manče i milostinje stranih korporacija
dakle opet manče

Vilenjak*

Image and video hosting by TinyPic

Malo prije, čitajući posljednji Derzin komentar o monoteizmu, nadošao sam na još jedan argumetnt protiv Vlade Bulića kao metonimije hrvatske suvremene književnosti.
U stvanosnoj prozi ljudi govore ovako:

- Ma sere, pustite ga.
- Kaj si ti? – pita jedna od njih.
- Kako misliš to?
- Pa Dejvid je programer, Joke je doktor, kaj si ti?
- Narkoman! – uleće Joke i prasne od smijeha. David isto, mada ne kuži, ali skoksan je pa mu je sve fani.
- Odjebite, idioti! Kontent menadžer sam u Dejvidovoj firmi.
- Menadžer. Vau! Ja studiram marketing – kaže ona i odlazi do tipa koji je upravo ušao.

U stvari, u stvarnosti, primjerice u onom njenom metonimijskom dijelu koji tvori ovaj cyperspace, osobe se izražavaju bitno drukčije:

- Panteizam je ultimativna paranoja: Sve je sa svime u vezi i iza svega postoji nešto što sve povezuje u jedno! Ili se to meni samo čini?
- Prije će bit da je monoteizam ultimativna paranoja. Recimo; u panteonu uperiš prst u onog za koga sumnjaš da ti je počinio neko sranje, a uzdajući se u zaštitu nekog od (ili svih ostalih) prisutnih, jer nema tamo onog mušketirskog "Svi za jednog, jedan za sve!" Najgore što se može dogoditi je da ti kažu; " E, sori, al to je između vas dvojice."
- Ha, ha, ha, e, sori, al' to je između vas dvojice! Sjajno. Na što Bog kaže: This world ain't big enough for both of us. Ipak, prije nego kao u Panteonu, s panteizmom stvari stoje kao u nekom univerzitetskom amfiteatru, u kojemu desetak studenata psihijatrije u golubljem sffumatu sutona sjedi čekajući da prođe akademska četvrt, nelagodno se međusobno pogledavajući budući da na dnu amfiteatra, bijelom kredom na crnoj ploči piše: Jedna je od osoba u ovoj prostoriji profesor! Ahahhaha....O ovoj stvarnosti iza stvarnosti, i svima koji sumnjaju u sve jer svatko je sumnjiv - svatko može biti taj jedan!- više se može pročitati u tekstu o Matriksu... Nomina sunt odiosa, jasno.

U stavarnosti ljudi govore pametnije, duhovitije, literarno artikulirano*, misaono sasvim elaborirano, kao što pokazuje ovaj kratki razgovor Derze i Nemanje.
Nije riječ samo o tome da ja sa stvarnošću koju navodno svjedoči proza Vlade Bulića qua HSP-a (hrvatskog suvremenog prozaika) ne želim imati ništa jer na tom levelu ne želim biti niti sekunde svoga životnog vremena, nego je riječ o tome da tzv. stvarnosna proza, to je sasvim očito iz svakog razgovora na ovome blogu primjerice, nevjerojatno pauperizira svijet života stvarnih, realnih ljudi ove zemlje!
Stvarnošću svijetova hrvatskih stvarnosnih prozaika bauljaju neartikulirani imbecili; bilo koji razgovor s Vaseljene ili Patologije - ali ama baš svaki razgovor Markiza, Njetočke, Izgnanika, Luce, Manistre, Liječenog, Slave, Bake, Igre, Derze...- pokazuje nevjerojatno bogatstvo osoba, njihovu složenost, rafiniranost, nadarenost, duhovitost, pamet, obrazovanje...
Bože, u kojim to svijetovima, u kojim to virtualnim stvarnostima Matriksa žive Vlado Budala i ostali idioti hrvatske suvremene književnosti?
U tome je problem! Kuiš. (NEMANJA 23.03.2007. 13:49)

• Drugari hej, javljam se ekstatična jer sam nakon tjedna apstinencije u funkciju vratila internet i od jutra se opijam. Nemanjinim postovima, naravno. Langella kao Dracula. Oh, yes. Kate Nelligan koja je osvojena i prije negoli grof stupi nogom na čvrsto tlo. Sjetimo se drhtaja koji joj potresaju tijelo dok se njegov brod razbija o obalu. Njami. Znam da komentar nije jako pametan, ali me nije briga, jer sam ipak samo žena, znači stvorenje nerazumno, okrenuto ponajprije užitku. (njetocka 23.03.2007. 14:01)

• Evo dokaza*:

Ovako ne govori, ovako nije u stanju govoriti niti jedan jedini lik hrvatske stvarnosne proze; to što ovako nije u stanju o svijetu progovoriti cijela jedna književnost, indeks je mizerije te književnosti, a ne mjera naših taština - konačno, ovo nisu moje riječi; reci Luce:

Vani doista postoji svijet!
Vani postoje ljudi i stabla, to nije izmišljotina!
Vidjela sam ih vlastitim očima!
Ponašaju se, doduše, malo nastrano,
kad viču, ne boldaju, već naprežu glasnice,
kad žele na nešto skrenuti pažnju, ne pišu «kosa slova» već se koriste gestikulacijom,
potpisuju se pravim imenima, a ne nickovima,
voze se autima i vlakom, umjesto linkovima,
bave se čistom, zdravom zajebancijom,
smiju se ustima umjesto da tipkaju dvotočje i zagradu,
na hranu i na piće, umjesto na pretplate
troše svoju mjesečnu zaradu.
Čudno.

Okupljaju se na strašnim mjestima, sjedi ih nekoliko oko jednog jedinog stola,
ispred svakog je čaša ili boca, a glazba glasno svira i sve je puno dima,
nitko nema tipkovnicu ispred sebe, drže se za ruke i sretni su, tako se bar čini,
sve im ide od ruke, ne mogu vjerovati, sve im nekako i bez neta - štima.

U dobro poznatom kutu, u našem negdašnjem kutu si ti.
Sam
i ja dobro znam:
da ću opet, ako ti dozvolim,
da ćeš me opet, ako ne pobjegnem.

I zato bježim natrag, tamo gdje sam Luce,
gdje te bez pardona mogu u kurac stjerati,
gdje me jebu veće face, gdje stalno pušim, a ne mogu popušiti,
gdje sam također na poljuljanim nogama, ali me ti ne možeš srušiti.
Zato hitam četveronoške natrag u svoj Harem;
kad bi znao, barem
koliko sam ovdje kul i kako uopće ne urlam kad me boliš,
jer ovdje se bolda umjesto urlanja,
ovdje se skrola umjesto prebiranja po uspomenama.

Ili, kako bi svim tim jebačima u drugoj pjesmi Luce kazala:
Prije nego izvadiš kurac, oralno zadovolji moje rečenice,
jer ni ja ni one ne padamo na jebački pedigre,
preskoči smoking i lizing i peting,
porječkaj se sa mnom
umjesto predigre.

Toliko za danas. (NEMANJA 23.03.2007. 14:06)

• Točkolinac, Welcome to the Desert of the Real!
Uživaj! (NEMANJA 23.03.2007. 14:09)
*(...) He offers three possible interpretations of Lacan's "letter which always arrives at its destination":

1. an approach pointing to "imaginary misrecognition", in which one misrecognizes oneself as the addressee of a message and accepts it as having uncannily arrived at the right place (rendered succinctly by Barbara Johnson as quoted in Zizek (1992) as "A letter always arrives at its destination since its destination is wherever it arrives." (p.10).
2. a symbolic interpretation, in which "the sender always receives from the receiver his own message in reverse form," and "the repressed always returns" (p.12). At this level of interpretation, the letter or message always says more than it intends to, and the unintended effects of a signifier cannot be known until its consequences are enacted -- that is, "there is no repression previous to the return of the repressed" (p.14).
3. a further symbolic interpretation related to the Lacanian concept of the Real -- that the "letter which always arrives at its destination" can be interpreted to mean that "one can never escape one's fate", or "the symbolic debt has to be repaid" (p.16). It is this third level of interpretation I would like to examine here.


Image and video hosting by TinyPic
____________________
*NADRKAN
Luce je zadizala nogice dok joj je Nemanja objašnjavao Gödelov teorem.
- Oh, da Nemanja, zakucaj me tim kvrgavim kurcem!, jecala je pohotna Lucija.
Vilenjak je stajao sa strane i trijebio uši sa stidnih dlaka. Želio ga je izdrkati na novi roman Vlade Bulića ali mu je nešto uletjelo u guzicu i omelo njegovu pažnju.
Što je to, mislio je, što me tako žulja?, čohao se Vileni žičanom kefom po šupčanom otvoru.
- To ti je stvarnosna proza, uzvrati Jagna u obliku Zvončice koju potom proždre Nemanjin mačor.
Luce je sad zavezala umjetni kurac oko struka i pohotno navalila na Vilenjaka.
- Satri me Lucika, zabij taj dildo u mene!, vrištao je Vileni kao usplahireni nerast.
Nemanja sa stajao s blokićem u ruci i bilježio svaku njegovu riječ koju će, kaže, kasnije ukoričiti.
- Reci mi Vileni, kakav je osjećaj primati gumeni pendrek u čmar?, upita Nemanja.
- Kad su mi ga prvi put uturili u autobusu za Zadar 'iza devet sela' 2001. imao sam isti slijed asocijacija. Shvatio sam da postoji hrvatski kurac o kojemu nitko ne piše, a koji je stvarniji od stvarnog pendreka.
- Oh, da još, još! vapio je Nemanja za stvarnosnim opisima i drkao.
- Volim kad mi lagano klizi. Velike ideje više ne postoje nego ekstazi, bijelo i kako si povećat prihod za sto maraka da se može dići novi kredit i ante gotovina, ali ne kao realan heroj ili zločinac nego kao psihopomp.
- Psihomodo pop? Lucija će zbunjeno.
- Ma neeee, ludice., uzvrati Vilenjak i razjapi sladostrasno usta shvativši da mu je Nemanja pripremio zlatni tuš.
Marquiz de ga Sad, genije

Image and video hosting by TinyPic

- 14:15 - Komentari (17) - Isprintaj - #

BONUSTRACK

DIO komentara zaslužuje naći se u zasebnom postu. Evo današnjeg kolaža:

Image and video hosting by TinyPic

Panteizam je ultimativna paranoja: Sve je sa svime u vezi i iza svega postoji nešto što sve povezuje u jedno! Ili se to meni samo čini?

Psychiatric Hotline
If you are obsessive-compulsive, please press 1 repeatedly.
If you are co-dependent, please ask someone to press 2.
If you have multiple personalities, please press 3, 4, 5, and 6.
If you are paranoid-delusional, we know who you are and what you want.
Just stay on the line so we can trace the call.
If you are schizophrenic, listen carefully and a little voice will tell
you which number to press.
If you are manic-depressive, it doesn't matter which number you press. No
one will answer.


Ekskurs o parfemima:

A za parfeme si u krivu. Veruj mi, nije to stav tek pasioniranog čitatelja Sűskinda niti obožavatelja Ciprine interpretacije mističnog 98. fragmenta: 'Duše mirišu u Hadu'; bez obzira na to što se tebi čini da tu postoji odviše kombinacija da bi neka bila prava, upravo je na sreću tako: uvek ima neka točna, sasvim, posve precizna formula(cija)!
Recimo, danas je jedan od čuvenijih, ako ne i najpoznatiji parfumer svijeta Lorenzo Villoresi, potomak stare toskanske obitelji koja je tijekom stoljeća oplemenjena ugarskim utjecajima ali i savojardima, kao što je primerice Carlo de Loche, kapetan broda dostojan pustolovina Emilia Salgaria, oca Sandokana. Firentinac - zanimljivo, dakle poput Renata Bianca, u povijesnici zabilježenoga kao René le Florentin jer je 1512. na njenu udaju za Henryja II pratio Katarinu Medici u Pariz kao njen osobni parfumer, donoseći modu finih parfema s talijanskih dvorova u Francusku - Villoresi je doktor filozofije; doktorirao je kod Adorna s temom smrti u helenističkom i drevnom židovskom mišljenju. Taj rafinirani 48. godišnji Maitre Parfumeur, kako bi kazao drugi veliki Maitre Parfumeur et Gantier (ovo nisu slučajne titule) Jean-F. Laporte, ove je godine dobio nagradu Coty kao "the first Italian perfumer to win the Coty Prize, in the heart of the ultimate perfume-making country. He is also the leading independent fragrance creator, which means he does not belong to any international company.The Coty Prize is an international award, now in its seventh year, which celebrates the perfumer of the year. It is a kind of Oscar ceremony for fragrance creators held at the Château d‘Artigny, one of the most beautiful castles in the Loire valley, built in 1912 for François Coty, the famous perfumer of the Belle Epoque."
Pustimo sada da sam maestro, l-Artisan du Parfum osobno, u moje ime progovori o bespoke fragrances, točnije o nastanku jednog osobnog parfema, kakve svakodnevno spravlja u svom predivnom studiolou u prozračnom potrkovlju Via de' Bardi:
"It happens sometimes. For example last year I made a personalized fragrance in an unusual way: it was for a lady who was on the phone with me from Argentina, while her husband was in front of me in our studio in Florence. She asked for a violet fragrance and we all know that violet is a classic note, sometimes particularly sweet and powdery, like the Parma violet. But then the lady specified, speaking French, that it shouldn’t be for a woman, but “pour un etre” (“for a being”)…After the phone conversation I made the first violet, a rather classic one, using traditional ingredients with touches of green leaves and powdery notes. But I was not satisfied. So I started again and the second violet was made using the absolute of violet leaves, the absolute of wild violet, some special notes recalling the green undergrowth of the woods were violets thrive and others ingredients used to obtain a less “cosmetic” effect, that is more natural, more herbal-floral-“transparent”, not sweet and powdery, but rather deep floral-green- herbaceous– and not “embellished”, as violets are. The result of this second compound was quite impressive even for us: both violets were sent to the lady but the latter was the chosen one."
Pour un etre! Genijalno!
Dragi moj, vidiš kakvi svjetovi postoje između neba i zemlje. Kakvi ljudi.
Ako želiš, dašak tih svijetova i njihova rafinmana možeš pomirisati i u Zagrebu. Javit ću ti gdje, da ovu finu etidu ne uništim jefitinim marketingom: kad pomirišeš objektivno najsuptilnije parfemske kreacije kao što su Yerbamate ili Teint de Neige, ili pak oporiji, no meni najdraži Vetiver, pomislit ćeš da nisu s ovoga svijeta. Ne možeš vjerovati da ovaj svijet (i) tako miriše! (NEMANJA 10.01.2007. 14:53)*

BOREALNI KONJ
Kad klonu moje misli o konju
Na nebosklonu tad se javi
Taj konj u propnju
Kad tonu potezi njegvi
U širno polje u pijesak

Kad mu griva ledbi
U izmaglici mora
Što se brušeno pjeni
Ko češka čaša
Na tvrdu hrastovu stolu

I kad ga jaši knez
I kad ga jaši biskup
Kada ga jaši rudar
I kada ga jaši Wagner

Tu je njegov norvegijski nerv
Njegov tirkizni mač
I taj pješčani Negev
I ta pusta madžarska
Bez jahača

Kolike gizde u konja
Kad se propne i stane
I ostane
U bijeloj boji
Bijeli konj

Josip Sever
_________
* Ovu etidu treba pročitati pažljivo: ispod lelujave arome opojnoga svijeta maesta Villoresija, od početka do samoga kraja provlači se neobična misao: duše koje kade Had (i tako očituju svoju moralnu kakvoću) za života ni ne slute da bi ovaj svijet mogao tako mirisati: kao da miris nije s ovoga svijete, rekoh!

Bonustrack

DerzaFanistori
Prije će bit da je monoteizam ultimativna paranoja.

Recimo; u panteonu uperiš prst u onog za koga sumnjaš da ti je počinio neko sranje, a uzdajući se u zaštitu nekog od (ili svih ostalih) prisutnih, jer nema tamo onog mušketirskog "Svi za jednog, jedan za sve!" Najgore što se može dogoditi je da ti kažu; " E, sori, al to je između vas dvojice." 23.03.2007. (12:53) - #

NEMANJA
Ha, ha, ha, e, sor, al' to je između vas dvojice! Sjajno.
Na što Bog kaže: This world ain't big enough for both of us.

Ipak, prije nego kao u Panteonu, s panteizmom stvari stoje kao u nekom univerzitetskom amfiteatru, u kojemu desetak studenata psihijatrije u golubljem sffumatu sutona sjedi čekajući da prođe akademska četvrt, nelagodno se međusobno pogledavajući budući da na dnu amfiteatra, bijelom kredom na crnoj ploči piše: Jedna je od osoba u ovoj prostoriji profesor!
Ahahhaha....

O ovoj stvarnosti iza stvarnosti, i svima koji sumnjaju u sve jer svatko je sumnjiv (svatko može biti taj jedan!), više se može pročitati u tekstu Matriks... Nomina sunt odiosa, jasno.

- 12:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

So there's a funny story: DERZA FANISTORI!

Raj kao tip, a Drakula l'homme fatal!

You know... we are what we do in
this world, sweetie, and you're a
waitress. All that requires is
that you bring the food and drink
to and from the table without
making a mess. That's it. So
when you screw up something so
incredibly simple as that...
well that just doesn't say a whole
helluva lot about you, does it?

Edgar Price

"Once a man commits himself to murder, he will soon find himself stealing. The next step will be alcoholism, disrespect for the Sabbath and from there on it will lead to rude behaviour. As soon as you set the first steps on the path to destruction you will never know where you will end. Lots of people owe their downfall to a murder they once committed and weren't too pleased with at the time."
Alfred Hitchcock
Image and video hosting by TinyPic
Često nam se dogodi aliteracija motiva, kako bi to kazao Valery: sasvim divergentni motivi odjednom se pokažu povezani, istovrsni: Hitchcockov jezuitski odgoj, monolog Franka Langelle u filmu 'Sweet November', moje tumačenje Hitchcockovog sna o IBM-mašini za pretvaranje scenarija u film, Nietzscheov stilistički tik i, zaokružimo za sada motivski krug, Ivanovo evanđelje, ipak imaju nešto zajedničko!
Loši sačinjavci sami sugeriraju te veze i budući im se epifanije događaju once in a lifetime, nasrtljivo su dobrohotni u njihovom isticanju; ja sam diskretan čovjek i neobično cijenim svoje čitatelje, duboko vjerujući da će sami otkriti tu, ili možda neku drugu vezu u ovom svojevrsnom metafizičkom six degrees of separation.
Pogledajmo kako je to teklo posljednja dva dana:

Markiz de ga Sad

Kako se Kantov kategorički imperativ nije osjetio kao životno opasan?… Samo ga je teološki instinkt uzeo u zaštitu! – Djelovanje, na koje prisiljava instinkt života, dokazuje se radošću da je pravo djelovanje: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor… Što razara brže negoli raditi, misliti, osjećati bez unutarnje potrebe, bez duboko osobnoga izbora, bez radosti? kao automat "dužnosti"? Upravo to je recept za dekadenciju, čak za idiotizam… Kant je postao idiot. – I to je bio suvremenik Goethea! Toga pauka zloslutne mreže smatrali su njemačkim filozofom – i još ga smatraju!… Pazim da ne kažem što mislim o Nijemcima… Nije li Kant u francuskoj revoluciji vidio prijelaz neorganskoga oblika države u organski? Nije li se on pitao postoji li događaj koji se uopće ne može objasniti drukčije nego moralnom sklonošću čovječanstva kako bi se njome jednom zauvijek dokazala "tendencija čovječanstva prema dobrome"? Kantov odgovor: "To je revolucija." Promašeni instinkt u svemu i svakomu, protupriroda kao instinkt, njemačka dekadencija kao filozofija – to je Kant!

F. Nietzsche: ANTIKRIST - prokleto kršćanstvo

NEMANJA, CAR

Self-plagiarism is style., rekao je Hitchcock. Ali, Hitch je kazao i to da nikada nije za glumce rekao da su stoka, nego tek da trebaju biti tretirani kao stoka, pa tog istinskog zabavljača ne treba uvijek shvaćati neozbiljno. Zašto posebno napominjem da je plagiranje samoga sebe možda stil?
Upravo sam otkrio Nietzscheov stilistički tik, idiosinkrazijsku* prisilu: Kanta je opisao ovim riječima: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor…, da bi se na drugom mjestu o Sokratu pitao ovako: Bješe li Sokrat zločinac? Ružnoća po sebi prigovor, u Grka je gotovo opovrgavanje.
Ovdje me se ne tiče istina o Sokratu, izvedena logikom: monstrum in fronte, monstrum in animo: Sokrat je bio ružan, ružni su kriminalci, kriminalci su dekadentni!
To je dakle pravi Nietzscheov prigovor: vrhunaravna uvreda za Nietzschea nije socijalnog, već psihološkog karaktera: Sokrat - jer je ružan - ne samo da je kriminalac, nego je i dekadent! I dok bi mu prvo, s godinama, i oprostili, drugo je zauvijek neoprostivo! Možda je Sokrat, vjerojatno je Sokrat bio grd k'o lopov - vidite, i naše jezičko iskustvo čuva tu frenološku predrasudu da su lopovi nužno ružni ljudi - ali je Nietzsche bio glup k'o kurac - vidite, i naše jezičko iskustvo čuva tu venerološku predrasudu da je kurac glup, valjda zato jer ima rupu na glavi: a kaj je s delfinima onda, a? - pa za života nije mogao smisliti nikakvu veću objedu od dekadencije, iako, da završim s Hitchcockom, za razliku od njega nije znao odrediti njen smisao, logiku i istinski razmjer njene razornosti: "'Once a man commits himself to murder, he will soon find himself stealing. The next step will be alcoholism, disrespect for the Sabbath and from there on it will lead to rude behaviour. As soon as you set the first steps on the path to destruction you will never know where you will end. Lots of people owe their downfall to a murder they once committed and weren't too pleased with at the time."
___________
* Ha, ha, ha, sjajno je uz Nietzschea dopisati riječ idiosinkrazija, pa čak je potiho, lento, otegnuto, i izgovoriti; Nietzsche bi uživao znajući da to činimo. NEMANJA 22.03.2007. 08:59

• Mnogi me pitaju zašto sam baš delfine naveo kao dokaz pretpostavljene pameti unatoč rupetini koja ionako nije baš na glavi.
Nevjerojatno je kako ste vi sitničavi i bijedni ljudi!
Pa zar bi missice htjele plivati s delfinima i Nelsonom Mandelom a da nisu pametni?
Pa mislim stvarno, ono.... NEMANJA 22.03.2007. 10:38

@Nemanja - vidiš, interesantno je ovo u zadnjem citatu... gdje počinje put prema grubom/bezobraznom/neuglađenom ponašanju :-) DerzaFanistori 22.03.2007. 11:07

Koji citat?
Hitchcockov!?
On je genij, na svaki način.
Zamisli samo ovo: Televizija je vratila zločin u domove - tamo gdje mu je i mjesto!

Ili: “When an actor comes to me and wants to discuss his character, I say, 'It's in the script.' If he says, 'But what's my motivation?, ' I say, 'Your salary.'”

Ili: Netko mi je kazao da se svake minute dogodi ubojstvo, pa ne bih zlorabio vaše dragocjeno vrijeme jer znam da čeznete da se vratite poslu!

Ahhahahhahaha.... NEMANJA 22.03.2007. 11:46


@Nemanja - dva njegova, meni najdraža:
"Disney has the best casting. If he doesn't like an actor he just tears him up."
i
"Revenge is sweet and not fattening. " ;-)) DerzaFanistori 22.03.2007. 13:30

Derza: Ne znam jesi li pročitala onaj intervju u kojem veli da cijeli život sanja IBM mašinu u koju na jednom kraju ubaciš scenarij a na drugom ispadne film!
Hitch rulez! Glupi scenografi, šminkeri, rasvjetljivači, glumci, kaskaderi, kamermani, tonci...sva ta uzmuvana silesija inertne tvari koja se opire njegovoj idealnoj zamisli! He, he, he, blaženi Hitchcock, on je patron cijele jedne rijetke kaste tankoćutnih: ne radi se tu samo o redateljima delikatnog habitusa, niti o jogunastim umjetnicima u širem smislu, riječ je o vrlo specifičnom svjetonazoru koji je bolje opisati nego imenovati, da se netko ne uvrijedi: dobro, a zakaj glavinjate tu, po mom svijetu, u tom kolopletu budalaština, umjesto da se stavite i dovedete u red! Ionako se od vas očekuje samo to da na trenutak tu budete, i ništa više! Ostalo ću ja učiniti, ako ne uprskate stvar.
Hitch je zapravo Montažer. Ruska škola. Kulješov, krupni plan bezizražajnog lica glumca Možuhina, i montaža može početi!
Strašno atraktivno. NEMANJA 22.03.2007. 16:18

Stop it. You know sweetie, we are what we do in this world, and you're a waitress. All that requires is that you bring the food to and from the table without making a mess. That's it. So when you screw up somthing as incredibly simple as that, doesn't say a whole hell of a lot about you does it.


Derza, tek sam danas shvatio kako su stvari duboko povezane. Obrati pažnju na moj jučerašnji opis Hitchova svjetonazora: "Dobro, a zakaj glavinjate tu, po mom svijetu, u tom kolopletu budalaština, umjesto da se stavite i dovedete u red! Ionako se od vas očekuje samo to da na trenutak tu budete, i ništa više! Ostalo ću ja učiniti, ako ne uprskate stvar.
Usporedi to sad s opaskom Edgara Pricea: All that requires is that you bring the food to and from the table without making a mess.
Ovo without making a mess je progonilo Hitcha: sve što trebate jest donijeti i odnijeti kavu, Isuse, samo nemojte nekaj unerediti! Nemojte nekaj na svoju ruku! Pustite motivaciju, to piše u MOM scenariju! Vaša je motivacija 'Your salary': na kraju života dragi će vam Bog udijeliti manču za to što niste napravili nikakav mess, i to je sve! Raj kao napojnica! Kakva ideja! Fantastično. To je zaista ultimativna mizantropija, ta ideja da Bog zapravo gleda s visoka na ljude, da ih prezire a ne ljubi: to je izravan napad na srž kršćanskog učenja: "Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni" (Iv 3,16)! Hitch je bio zaista duboko dirnut svojim jezuitskim odgojem, ahahahahaha.... NEMANJA 23.03.2007. 11:17

Image and video hosting by TinyPic

Derza i ostali kojima je stori fani!

Molio bih malu kolegijalnu filmofilsku pomoć!
U filmu čijega se naslova ne mogu sjetiti Frank Langella* igra nekog opasnog tipa koji se zatekne na kavi u nekom kafiću/restaču ili sl.. Konobarica donosi kavu no ruke joj zadrhte i kava se prolije na tanjurić. I sad počne...Langella, nevjerojatno sadistično, započne svoju predilekciju o općem poretku bića u univerzumu u kojem jadnica ima neznatnu ulogu donositeljice i odnositeljice kava do i sa stolova gospode, pa ako ni to nije u stanju...
Jasno, sirota se žena rasplače!

Kako se zove taj film? Popizdit ću od muke. Ne mogu se dosjetiti već danima.
Mislim da je film snimljen devedesetih. Za stolom je s Langellom još jedan muškarac, mislim protagonist filma. Ničega se drugog ne mogu sjetiti, jer mi je na pamet pao samo taj sumanuto prijekorni monolog. Pomoć! Molim ostavite odgovor i na mome blogu. Hvala!
_______________
* Frank Langella was best known early in his career for his success in the title role of Dracula in the Broadway production designed by Edward Gorey. In a recent interview Langella, commented that people (in fact, mostly men) always complimented him on the sexual energy of his stage performance as the Count, telling him, "Boy, did my wife make love to me that night!" after seeing him onstage.
Sjajno!

NEMANJA • 23.03.2007. u 09:45
Našao sam! Ne biste vjerovali.
Nakon što sam danima pretraživao net, jednostavno sam upisao Waitress, Langella, i pronašao sam sljedeće:
"Sweet November (2001):
Someone must like movies like "Sweet November," because they keep getting made. Keanu Reeves and Charlize Theron play mismatched lovers who spend a whirlwind month together while Theron wastes away from a fatal yet impossibly glamorous disease. It's "Love Story," only crappier. Or, to be more precise, it's "Sweet November" circa 1968 with Sandy Dennis and Anthony Newley, only crappier. Reeves plays a successful ad exec (read: asshole) in San Francisco who falls madly in love with Theron's kooky, madcap free spirit and learns to live life to its fullest through cavorting with puppies and small children. No, really - he cavorts with puppies and small children, and whatever your feelings about Reeves, you have to admit that's just cruel to do to an actor. Reeves reaches an epiphany about his high-pressure lifestyle over a business lunch with a ruthless titan of the ad industry (Frank Langella); when Langella berates a waitress until she runs off in tears, Reeves realizes that, hey, he really doesn't want to work for this guy, and walks out of the restaurant a liberated free spirit. Which is several notches less helpful than actually comforting the poor sobbing waitress or defending her against Langella's harangue, but I suppose every epiphany is unique.

Derza:
Priznajem da mi negdje zvoni, ali još malo informacija ne bi bilo naodmet. Prema izopačenosti lika mislim da bi mogao biti The ninth gate ili čak Dave, ali nisam sigurna. Morala bih pogledati. ako se sjetiš još kakvog detalja samo ga dopiši, a ja ću malo prolistati svoju kolekciju.

Pozdrav ;-)

Sorry, nije ono.

to je u Sweet november.

Tu ti je i taj citat.

D.F.

"When you see you`re gonna make a mess, go home."
eto vidiš, nick mi je prava zvijer! ;-)))

vidim da smo i u isto vrijeme postali komentar na tvoj blog ;-)

i sad da nije fani stori ;-)))
Clearing their plates, the Waitress spills a drink. It
soaks the napkin Price is writing on and pours into his
lap.

WAITRESS
I'm sorry. I'm so sorry.

PRICE
You know... we are what we do in
this world, sweetie, and you're a
waitress. All that requires is
that you bring the food and drink
to and from the table without
making a mess. That's it. So
when you screw up something so
incredibly simple as that...
well that just doesn't say a whole
helluva lot about you, does it?

Stunned, the Waitress carries the dishes to a nearby
wait-station where she breaks down and cries.

VINCE
Women like that I give dumb a bad
name.

ON NELSON
as he watches the Waitress cry, then turns to appraise
Price, who doesn't skip a beat as he grabs a new napkin.

PRICE
They should fire her.
(pauses)
I always say -- a bad hire
strengthens the competition's
hand. A good general feeds off
his enemy.

NELSON
Actually, Sun Tzu said the last
line, in The Art of War.

VINCE
Did he? Interesting.

@Nemanja - dakle, Sweet November, 2001. Langella je odličan u takvim ulogama, čak bi rekla da je pomalo zapeo u type-castingu.
Ono što mi nikako ne ide u glavu što se tiče filma Sweet November je da bi netko stvarno ostavio Lauren Graham da bi bio s Charlize Theron. Malo miskast, IMHO.... Ah, de gustibus zbunjibus ;-))
DerzaFanistori • 23.03.2007. u 10:36

Langella se slaže s tobom; evo što je napravio i rekao posljednjeg dana snimanja 'Drakule': On his last day of shooting, Langella reports that he hung the cloak on costume rack firmly knowing he could never pick it up again for fear of being typecast.
Mislim da on ima punu svijest o vlastitoj karijeri i da je sam izabrao taj solidan, unosni put: uvijek u kutu, nikome na putu; danas bi se kazalo: pronašao je svoju nišu. Ali, i o tome je sam govorio, i tu nema nikakvih nedoumica: od nečega se treba živjeti, pa makar i od glume.
Hm...zapravo se slažem. I ja bih se nakon nekog vremena vratio Lauren Graham.
NEMANJA

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack

Derza, a pogledaj sad ovo!
Pišući o 'The Residents' povodom njihova novoga albuma, prije dva sam mjeseca napisao sljedeće:

Stat ću ja njima na kraj! Neće se oni meni Luce provlačiti kroz život kao kroz blogove, incognito! Dosta su oni meni zla napravili. Šta je previše, previše je! Vidi šta oni rade po svetu:
"Fate had again stepped in and The Residents saw no reason not to have a look at the studio. The group boarded a jet for Bucharest in early 2006 with the idea of recording a couple of tracks while taking a nice vacation in a country they had never visited. Since no ideas had been formed in advance as to what would be recorded, they felt it was appropriate to record everything during the trip, including the jet's take off. Once on the plane and bored, ideas started coming and soon The Residents were roughing out an idea for a whole album.

The group's ultimate destination was not Bucharest, but a town 400 kilometers away, Hunedoara. Hunedoara is in the area of Romania known as Transylvania, historically the home of Count Vlad III, fictionalized by Bram Stoker as the vampire Dracula. By the time they landed in Bucharest, they had outlined an album about a "vampire" of sorts. Not a Bela Lugosi vampire, but one that feasted on broken hearts; a man who devoured the romantic emotions of others as a source of power. A man who took the stance that anyone who would stoop so low as to love him was not worth loving in return.
As it turned out, the group fell in love with Hunedoara and as they produced their story of sexual compulsion, their impromptu recordings of street musicians, church bells and a small traveling circus with its strong Felliniesque presence, soon made it into their electronic pieces. The Residents' product manager at Mute happened to be Romanian and he had connections with classical musicians in Bucharest."
Svašta! Šta sve ljudi neće da urade da budu u centru pažnje. 11.01.2007. (21:31) - #

NEMANJA
A man who took the stance that anyone who would stoop so low as to love him was not worth loving in return. Dakle, fatalni muškarac! Ekvivalent femme fatale.
Drakula kao l'homme fatal!
U srce motiva, ovdje nije pretjerano kazati. 11.01.2007. (21:57) - #

A Langella skromno commented that people (in fact, mostly men) always complimented him on the sexual energy of his stage performance as the Count, telling him, "Boy, did my wife make love to me that night!" after seeing him onstage.

Panteizam je ultimativna paranoja: Sve je sa svime u vezi i iza svega postoji nešto što sve povezuje u jedno! Ili se to meni samo čini?



- 11:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

PREDSTAVKA, ili:

ENJOY YOUR SYMPTOM!

Image and video hosting by TinyPic

18. ožujka na svome blogu 45 lines, agilni Željko Peratović objavljuje sljedeći tekst:

"Ovo je samo mali dio službeno zatajene, od novinara bliskih tajnih službama, napadnute, nikada ne prezentirane u cijelosti i još uvijek aktualne Predstavke djelatnika HIS-a/OA-e iz 2003. o njihovom tada v.d. šefu Damiru Lončariću, njegovim vezama s kriminalom (Hrvoje Petrač, Josip Lončarić, Zlatko Bagarić, Zoran Pripuz, Veselin Marinov...) nadređenim i podređenim špijunima, te policajcima (Josip Peković, Tomislav Karamarko, Zdravko Šeničnjak, Gordan Akrap, Jerko Ljubičić, Ivan Ivanković, Željko Radovanović, Juraj Bahnik, Vladimir Faber, Miroslav Musić, Igor Fučkar, Ratko Blagović, Tomislav Lacković, Ante Letica, Goran Mihić, Gordan Papac, Željko Bagić, Franjo Turek, Boris Gaćina...)

Predstavka se dogodila u vrijeme kada je tadašnji premijer Ivica Račan odbijao supotpisati kandidate predsjednika Stjepana Mesića: Damira Lončarića i Franju Tureka za šefove OA-e i POA-e.

Gordan Malić u Globusu i Ivica Đikić u Feral Tribuneu odmah su stali u zaštitu prozvanih Damira Lončarića i Josipa Perkovića pišući kako saborskim hodnicima, ali i novinarskim kuloarima kruži uradak iz obavještajnog podzemlja. Autorstvo podrivačkoj "Predstavci" pripisali su obavještajcima Dubravku Derku, Darku Domišljanoviću, Dragutinu Frančiškoviću, Anti Barišiću, Boži Kovačeviću... ljudima koje se kasnije prozvalo da su lažno informirali Carlu Del Ponte o skrivanju Ante Gotovine, te da su sačinjavali posebni policijski tim ravnatelja MUP-a Ranka Ostojića. Prozvani "podzemni obavještaci" imali su neprilika u svakodnevnom životu, nekima koji su radili na državnim poslovima, a interno su bili sumnjičeni kao koaturi, onemogućeno je napredovanje i šikanirani su na poslu. Iako dostupna, gotovo svim medijskim kućama, ova Predstavka nikada do ovoga trena, nije ugledala svjetlost dana.

Ivica Račan je popustili pritiscima Stjepana Mesića, pa su Lončarić i Turek supotpisani. Kasniji su događaji potvrdili da su autori Predstavke, barem u nekim jako važnim stvarima bili u pravu (ustanovilo se da je Damir Lončarić bio upućen u lažiranje putovnica za Hrvoja Petrača i Antu Gotovinu, pomagao na druge načine Petraču...).

Ivo Sanader je smijenio Damira Lončarića i Sašu Perkovića, ali njegovo suprotstavljanje špijunskom klanu Josipa Perkovića, nije bilo duga daha. Ubrzo je morao smijeniti Joška Podbevšeka i na njegovo mjesto staviti Tomislava Karamarka. Saša Perković je postao Mesićev savjetnik umjesto "potrošenog" Željka Bagića, kći Damira Lončarića koja je radila kod Petrača sada je zaposlena u SOA-i. Damir Lončarić je pomoćnik direktora aerodroma na Plesu, i kako kaže Ivan Hrvačić, stvarni šef na aerodromu. Većina spomenutih Lončarićevih i Perkovićevih špijuna ima odlično plaćena mjesta ili u centrali kod Tomislava Karamarka ili u diplomaciji.

Moguće je da neki dijelovi ove Predstavke (imate je u pdf-u pod linkom ispod uvodnog citata i pod ovim) daju odgovore na pitanja kako je moguće da je Perkovićeva mreža tako žilava, odnosno da ostaje u igri bez obzira koji su političari trenutno na vlasti. Zato si dajte truda i pročitajte ju!"

Predstavku o kojoj Željko govori, s pravom nas pozivajući da je pročitamo, donosim u cjelosti; ovo je kopija pdf-a do kojega dovodi Peratovićev link.
Pročitajte ovaj sumanut, nevjerojatan tekst, pa potom malo porazgovarajmo o njemu (namjerno ne želim opteretiti vaše nevine oči ikakvim prethodnim komentarom; pročitajte tekst sami, bez ikakve uvodne sugestije).

Image and video hosting by TinyPic

Predmet: Damir Lončarić
-v.d. ravnatelja Obavještajne agencije Vlade
RH,
-saznanja, dostavljaju se

Napomena: U prilogu su kronološkim redom prezentirana prikupljena djelomična saznanja državnih tajnih službi koja su prikupljena tijekom dugog niza godina kada su službe pratile njegovo protuzakonito djelovanje. Damir Lončarić je povezan sa organiziranim kriminalom već od 1993.g. kadaje bio načelnik u PU Zagrebačkoj, za vrijeme dokje načelnik PU bio njegov bliski suradnik i prijatelj Tomislav Karamarko, bivši suradnik KOS-a. Te godine Damir Lončarić je službeno obaviješten i dostavljena su mu saznanja SZUP-a o organiziranom kriminalu koji je vodio Josip Lončarić, u ovom trenutku uhićen i nalazi se u zatvoru u Sloveniji, a odnosio se na ilegalno krijumčarenje ljudi preko aerodroma "Pleso", te još nekih graničnih prijelaza iz BiH-a prema RH, a putovi ilegalnog prebacivanja ljudi išli su prema zemljama Zapadne Europe. Tadašnji načelnik Operativnog sektora PU Zagrebačke Damir Lončarić znao je za sve ove aktivnosti i nije ništa poduzimao, jer je već tada primio novac od Lončarića. Štoviše, da bi "posao" bolje funkcionirao Damir Lončarić u posao uvodi i svog prijatelja poznatog organiziranog mafijaškog "bossa" Hrvoja Petrača, koji investira novac u organizaciju Josipa Lončarića i ovaj tokom godina postaje jedan od najopasnijih krijumčara ljudi na prostoru Evrope. Da bi povećao i poboljšao posao Josip Lončarić i investitor Petrač osnivaju svoju avio-kompaniju, a "zaštitnik" Damir redovno ubire svoj "danak" u velikim sumama novca. Da bi efikasno proveo kontrolu posla na aerodromu "Pleso" odakle se prebacuje najviše ilegalnih migranata iz cijelog svijeta, Damir Lončarić zajedno s Karamarkom uspijeva posmjenjivati sve poštene policajce na aerodromu, a svi oni mogu posvjedočiti o ovom organiziranom kriminalu (jedan od zapovjednika je prebačen na Policijsku akademiju). U to vrijeme (1993-95.g.) SZUP prikuplja podatke o ovim
ilegalnim aktivnostima i spoznaje tko je sve u njih uključen iz državnog sustava. Dio tih podataka prezentiranje Damiru Lončariću još 1993.g., dok je bio načelnik Operative u PU Zagrebačkoj, ali kako se on osobno uključio u organizirani kriminal, SZUP mu nije više dostavio niti jednu informaciju o nezakonitim aktivnostima na Plesu, već je nastavio sa operativnim prikupljanjem informacija i nakon toga. U ovom trenutku ravnatelj SZUP-a gosp. Franjo Turek raspolaže sa ovim saznanjima, ali ih nikada nije upotrijebio kao što je i trebao po službenoj dužnosti. Čak štoviše, od operativca (Vučković) u Centru SZUP-a Zagreb izuzima sva operativna saznanja prikupljena primjenom operativnih mjera i radnji nad Damirom Lončarićem i sada prikriva te dokaze kako bi ga zaštitio od kaznenog progona.
Odlaskom Karamarka s mjesta načelnika PU Zagrebačke, Damir Lončarić je umirovljen, ali je u cilju nastavljanja posla organiziranog kriminala, čiji je član sada defmitivno postao, postavljen na mjesto šefa sigurnosti na najvažnijem mjestu za nastavak najprljavije rabote
ilegalnog prebacivanja ljudi, a to je aerodrom "Pleso". Damir Lončarić sada sajoš većim žarom nastavlja svoj prljavi posao, a sustav je sam "dotjerao u red" još ranije postavljajući odane policajce na sva ključna mjesta na aerodromu. Josip Lončarić, Hrvoje Petrač, Tomislav
Karamarko i Damir Lončarić šire svoj posao do neslućenih granica, sve uz obavještajnu potporu Josipa Perkovića, a sada njegovog sina Saše Perkovića, tako da je sve veći broj ilegalno prebačenih ljudi u zemlje Zapadne Europe. Damir Lončarić sudjeluje u organizaciji ovog posla od 1995.g. do 2001.g. kadaje postavljen za ravnatelja HIS-a.
Još nikad u povijesti obavještajnih službi nije se dogodilo da bivši policajac bude postavljen na mjesto šefa takvih službi, osim u RH. Svojim "direktorovanjem" Damir Lončarić učinio je, zajedno sa svojim mentorom Josipom Perkovićem, nepropravljivu štetu obavještajnoj zajednici RH i zbog toga mora snositi adekvatne posljedice. Sa obavještajnog gledišta prema dosad učinjenoj šteti samoj službi i državi nepobitno se može utvrditi daje Damir Lončarić doslovno "ubačen" na mjesto ravnatelja OA kako bi paralizirao službu i njeno djelovanje. U njegovu postavljanju na tu funkciju ključnu ulogu odigrao je Josip Perković, poznati jugoslavenski udbaški funkcionar i organizator više od 180 ubojstava hrvatskih emigranata širom svijeta, posebno u mnogim zemljama Zapadne Evrope. Budući da je Josip Perković znao za nezakonite djelatnosti Damira Lončarića, metodom kompromitacije uspijeva ga vrbovati i pridobiti za suradnju. U međuvremenu Josip Perković odlazi kod Predsjednika Mesića i uvjerava ga kako on može riješiti sve probleme unutar sigurnosno obavještajnog sustava, a istovremeno traži putove kako bi došao do utjecaja kod Račana i to mu uspijeva preko Gorana Granića. Uvidjevši da preko Damira Lončarića može kontrolirati svu djelatnost HIS-a, sada OA, Josip Perković otkriva sve sjoje karte: postavlja za načelnika operativne uprave u ms-u svog sina Aleksandra Perkovića (sada Saša) a nakon nekoliko mjeseci promovira ga u pomoćnika za operacije. Kako bi imao potpunu kontrolu nad svime što se događa u operativno-sigurnosnom smislu, za načelnika Operativne uprave u ms-u (sada OAJ postavlja Ivana Ivankovića koji je ranije bio pripadnik zloglasnog KOS-a JNA i koji je izbačen iz svih hrvatskih sigurnosnih službi, da bi se vratio u HIS tijekom mandata Tomislava Družaka. Ivankovićje obavio mnoge prljave poslove na koje ga je direktno slao Josip Perković, a u ovom trenutku odrađuje sve što mu nalogodavci narede (oba Perkovića i Lončarić). Da bi imao potpunu kontrolu nad događajimau ms-u Perković je preko Lončarića posmjenjivao sve načelnike koji su do tada godinama izgrađivali sustav, te postavio sve svoje ljude (Gordan Papac je načelnik Odjela za sigurnost HIS-a koji na nezakonit način, primjenom operativnotehničkih mjera prati sve njima sumnjive ljude u mS-u). Tokom dugih godina svojih nezakonitih aktivnosti organizacija JOSipA Lončarića postaje trn u oku za sve sigurnosno-obavještajne službe Zapadnih zemalja, posebno Njemačke, Italije, Austrije, Francuske i Slovenije. One usmjeravaju svoje operativne aktivnosti i poduzimaju sve potrebne mjere kako bi otkrili organizaciju koja stoji iza silnog priljeva ilegalno prebačenih ljudi u njihove zemlje preko RH i u tome uspijevaju. Rezultat tog radaje konačno uhićenje Josipa Lončarića u Sloveniji 200l.g., iako je prije toga o aktivnostima ove organizirane skupine zločinaca od strane zapadnih službi kao što je talijanski SISMI, njemačka BND i druge, a preko IDS-a izvještenaje i hrvatska vlada i sve mjerodavne državne institucije kako bi poduzele zakonske mjere protiv Josipa Lončarića i njegove organizacije. Dakako da tada ništa efikasno nije poduzeto od strane policije i mjerodavnih službi II RH (samo su uhićene "sitne ribe" kako bi se javnosti zamazale oči), jer je ova skupina uspjela potplatiti čitav izvršni sustav, počev od pojedinih moćnih ljudi u samoj policiji i pravosuđu. Konačno, neposredni sudionici organiziranog kriminala kao što je Damir Lončarić, sada su zauzeli visoko pozicionirana mjesta u državnim službama, Damir Lončarićje postao ravnatelj Obavještajne agencije. Uhićenjem Josipa Lončarića II Sloveniji još uvijek ne prestaje intenzitet ilegalnog prebacivanja ljudi preko RH u Evropu, jer najmoćnije osobe iz organizacije su još uvijek na ključnim pozicijama unutar sustava..
Ipak, nakon terorističkog akta u New Yorku, zbog pritisaka SAD-a, granice RH se mnogo striktnije nadgledaju, pa su i ilegalni prijelazi ljudi smanjeni. Kao jedan od dokaza velike bliskosti između ravnatelja IDS-a Damira Lončarića i mafijaškog bossa Hrvoja Petračajeitaj da je Petrač zaposlio Lončarićevu kćer u svojoj firmi. Ravnatelj Lončarić zajedno s Petračem prljavo zarađeni novac nastavlja investirati u legalne poslove, pa zajedno sjednom od nekoliko Petračevih firmi, gradi male stambene vile na elitnim mjestima po gradu. Budući da kao ravnatelj OA Lončarić raspolaže velikim sumama državnog novca, dio tog novca prelijeva u zajedničke poslove sa Petračem. Ovaj dio posla iz OA obavjj:. pomoćnik Željko Radovanić, koji je došao iz MUP-a. Nakon imenovanja Damira Lončarića za ravnatelja IDS-a u glavama vođa ove zločinačke organizacije rodila se ideja o tome da Hrvoje Petrač preuzme vodeću ulogu kao glavni kum mafije u RH. Za to je bilo potrebno eliminirati konkuretnu mafijašku organizaciju Sliška. Sliško je ubijen s sprezi mafijaške organizacije Hrvoja Petrača, i uz potporu policijskih inspektora PU Zagrebačke, te pojedinih djelatnika i visoko pozicioniranih djelatnika sigurnosno-obavještajnih službi, a u tome je najviše sudjelovao ravnatelj OA Damir Lončarić i njegov mentor Josip Perković. Dva tjedna prije samog ubojstva Vjeke Sliške u ms je na konzultacije skoro svakodnevno dolazio načelnik iz PU Zdravko Šeničnjak, ali i Josip Perković. Prilikom ubojstva Sliška na Cvjetnom
trgu, pronađena su sredstva za komuniciranje kod izvršitelja James Capiaua, za koje se sumnja da ih koriste u policiji. Nakon ubojstva ravnatelj HIS-a Damir Lončarić ilegalno se nalazio s Petračem po gradu, a najčešće u Samoboru u restoranu zajedničkog prijatelja, kako bi ga redovno izvještavao o toku istrage i kako bi ga upozorio na sve opasnosti koje prijete Petraču od pripadnika Sliškove organizacije (Sliškova supruga obećala je velike novce za informacije o nalogodavcima i izvršiteljima obojstva njenog supruga). Sastanke s Petračem,
kao ravnatelj HIS-a Lončarićje redovno tajno održavao po Zagrebu i okolici, pazeći da ne bude primjećen (što nikako nije uspijevao, jer nije iskusan u tajnoj pratnji, iako je svoju karijeru započeo u tajnoj pratnji). Sastanke je održavao i u stranim zemljama, pa se je susreo s Petračem i u Parizu za vrijeme službenog sastanka na vrhu s direktorom francuske obavještajne službe DGSE. Preko veza Josipa Perkovića unutar SZUP-a, SIS-a, HIS-a, MUP-a i ministarstva pravosuđa, Lončarić dobiva pravovremno podatke o namjerama državnog sustava i klana Sliško prema Petraču i na taj način štiti svog poslovnog prijatelja. Na mjestu ravnatelja HIS-a Lončarićje u mogućnosti kontrolirati sve poslove obavještajne zajednice izvan RH, ali i posredno u RH, preko starih veza Josipa Perkovića u svim institucijama države. Kada je u pitanju uhićenje Zorana Pripuza, jednog od kriminalaca koji je povezan sa zločinačkom organizacijom ubijenog Bagarića čiji se pripadnici trenutno nalaze u zatvoru u Remetincu, Lončarić je mogao angažirati operativce HIS-a da ga pronadu u Njemačkoj, jer se trenutno tamo nalazi, ali jednostavno nije to htio učiniti, budući da bi nataj način štetio pojedincima iz zločinačke organizacije. Da bi učvrstio svoj položaj-kod Predsjednika Mesića i premijera Ivice Račana, Lončarić i njegovi sponzori idu dalje. Zloupotrebom vrhunske sofisticirane ofenzivne i pokretne opreme za prisluškivanje koju je HIS ranije nabavio od elAi njenim nezakonitim korištenjem (jer je ekipa za korištenje te opreme sastavljena od vrlo pouzdanih Lončarićevih i Perkovićevih ljudi na čelu sa Boris Gaćinom), izlazila vikendima iz zgrade IDS-a i sa tom opremom odrađivalaposao. Pouzdano se zna da su tom opremom prisluškivani ministar Lučin, premijer Račan, zatim predsjednik Mesić kojemu su posebno "sjeli za vrat" kada su doznaJi da njegov savjetnik Zeljko Bagić, preko Cede Komljenovića
(bavi se vrhunskom prostitucijom u Milanu, jedna od njegovih klijenata bila je i jedna od najbogatijih Hrvatica Slavica Radić Ecclestone) organizira za Predsjednika Mesića "specijalne masaže" mladih djevojaka u jednom stanu u Ilici. Prisluškivanjem su doznali i za sve kontakte predstojnika UNS-a Tomislava Karamarka kojeg su kasnije i prisilili da da ostavku na mjesto predstojnika UNS-a (Karamarko je vrbovan još dok je radio u Kršćanskoj sadašnjosti", na vezi ga držao oficir KOS-a Željko Škovrlj, sada u Beogradu. Njegovog suradnika u UNS-u bivšeg ravnatelja SZUP-a Smiljana Reljića također je držao na vezi kao suradnika KOS-a oficir KOS-a Špiro Ninčević, sada takoder u Beogradu. Reljić je umirovljen nedavno kao djelatna vojna osoba iako za to uopće nije imao uvjete. Upotrebom ove tehnike doznali su i daje Karamarko došao na nezakonit način do kuće na Markuševcu, koju trenutno prodaje za 5 milijuna DEM. Inače je Karamarko svojim utjecajem kod Predsjednika Mesića za ambasadora RH u Turskoj, Ankara, postavio Adnana Muharemija, koji je oženio sestru Karamarkove supruge (kći bivšeg ambasadora RH u Iranu Muftića). Petrač se trenutno pred opasnošću od Sliškovog klana i opasnošću od službene istrage u RH~ sklonio kod Muharemija u Ankaru. Nakon toga bio je jedno vrijeme u Italiji, odakle je povremeno dolazio diplomatskim kombijem koji mu je "sredio" ravnatelj Lončarić. Preko mreže HIS-ovih operativnih pozicija u RH i posebno izvan zemlje, Lončarić i Perković
prikupljaju najtajnije informacije o pojedincima iz političke opozicije. Najviše ih zanimaju informacije o Ivi Sanaderu, pa u Austriji pokušavaju dobiti informacije o Sanaderovim ilegalnim poslovima u Austriji. Dobili su informacije o njegovim ilegalnim fmancijskim transakcijama u njegove firme u Austriji iz RH, dok je Sanader bio šefUreda Predsjednika Tuđmana, te dokje bio zamjenik Mate Granića u MVP RH. Prema glasinama koje se šire oko Sanadera, ispitivali su osobe koje imaju informacije o njegovim biseksualnim sklonostima. Postoji priča da su uspjeli dobiti video kazetu na kojoj je Sanader prikazan u vrlo kompromitiranom položaju.
Također su aktivni u prikupljanju kompromitirajućih informacija za pojedine visoko pozicionirane članove HSS-a, nakon odlaska HSLS-a iz vladajuće koalicije (čiji članovi su također na isti način kompromitirani od istih operativaca), kako bi oslabili HSS. Ovaj zadatak dobili su direktno od predsjednika Vlade Ivice Račana i njegovog šefa kabineta Igora Rađenovića, vezanog na KOS I bivšu Službu državne sigurnosti (brat muje tamo ranije radio). Josip Perković je preko Lončarića naredio samo nekolicini vrlo
povjerljivih operativaca unutar HIS-a (Ante Letica, Goran Mihić, Ivan Ivanković, Gordan Papac), te povjerljivih ljudi u SZIJP-u, VOS-u, SISu, kao i nekoliko njegovih stalnih i dugogodišnjih suradnika kao štoje Nikola Krišto (ranije vođen kao suradnik Službe Državne Sigurnosti RH pod pseudonimom Bokser"), te Mirko Ljubičić zvani "Šveps", bivši djelatnik VOS-a MORH-a, nezakonito prikupljanje informacija o aktivnostima Ivića Pašalića prilikom svoje predsjedničke kampanje unutar HDZ-a. Švepsov brat Jakov Ljubičić
sadaje zaposlen u Upravi za suradnju sa stranim službama OA-e, bez kvalifikacija za taj posao, jer ne govori niti je.dan strani jezik. Takoder su isti ljudi dobili u zadatak da na sve moguće načine saznaju gdje se nalazi general Gotovina. Ovaj zadatak je koordiniran sa
naredbom savjetnika Predsjednika RH za nacionalnu sigurnost gosp. mr. Željka Bagića, koji je dugogodišnji prijatelj Damira Lončarića. Bagić je bivši šef osiguranja Stjepana Mesića dok je još bio Predsjednik Jugoslavije i sjedio u Beogradu, koji zajedno s Lončarićem
dogovara i koordiniraovu akciju kojanikadanije službenozavedenakao operativna akcija u ms-u ili SZUP-u, ali se neslužbeno tajno provodi preko Perkovičevih poslušnika unutar ovih službi. Otkakojena postavljen namjestoravnateljaHIS-a Damir Lončarić čini
sve što mu naredi njegov nalogodavac Josip Perković. Prije svega, čini sve kako bi u ovom trenutkuostao namjestu ravnatelja,od.toga da će se'sukobitii sadugogodišnjimprijateljem Karamarkom, zbog dokumenata kojeje Karamarko iznio iz Ureda za nacionalnu sigurnost i odvezao u Državni arhiv. Čim je za to.saznao, Lončarić se je dogovorio sa Perkovićem da se odmah reagira i da policija zapečati sobu s dokumentima II Arhivu, a kasnije preveze II HIS, gdje se i sada nalazi. Tako sada Perković i Lončarić mogu nastaviti svoje prljave rabote tako da kompromitirajusve one koji im se nađu na njihovom putu,jer su dobilii vrlo povjerljive informacije i UNS-a. Ovdje treba istaknuti važnu činjenicu koja se odnosi na nezakonito iznošenje dokumentacije HIS-a II početku mandata Lončarića, kada je on dozvolio iznošenje dokumentacija HIS-a s.oznakama državna tajna u nekoliko kombija u Državni arhiv, a poznato je da se to nikada do tada nije radilo niti u jednoj zemlji. Nakon štoje ova dokumentacijas.oznakamadržavnetajneodvezenau Državniarhiv,u njemu je slobodan pristup omogućen haškim istražiteljima koji su tim dokumentima pokrenuli optužnice protiv hrvatskih generala. Ovaj čin nezakonitog iznošenja izuzetnoosjetljive dokumentacije za hrvatske nacionalne interese iz tajne službe predstavlja čin kršenja zakona i rušenja državnih nacionalnih interesa, kada su državne tajne direktno predane u ruke haških istražitelja, a sankcioniranje ovakvog čina ravnatelja tajne službesamo j pitanje vremen jer je previše svjedoka tome sramnom činu. Lončarić je od samog početka uveo strahovladu u HTS, pa je svojim poslušnicima podijeli oslužbene stanove,bezobzira na kriterije i dugogodišnje liste prioriteta. Tako je službeni stan po drugi puta dobio Ivan Ivanković, čovjek koji je u obavještajnu službu došao nakon što je izbačen zbog svojih prliavih rabota iz svih službi u kojima je do tada bio. I na kraju najgora stvar, postoji još jedna sitna mrlja na Lončarićevoj biografiji, a to je direktno sudjelovanje u "samoubojstvu" Marka Bezera, kojeje Lončarić inscenirao kao takvo.

Komentar:

Prikupljena saznanja traže postavljanje pitanja do kada će Vlada RH i mjerodavne državne institucije na ovaj način rješavati ovakve probleme unutar najvažnijeg segmenta državne uprave, postavljajući na ključne pozicije u sustavu naprljavije i najkorumpiranije osobe. Time se zapravo ne izgraduje, nego ruši državni sustav. Dokaz tome je i ostavka državnog odvjetnika Radovana Ortinskog. O svim ovim navodima svaki ozbiljniji istražitelj može dobiti potvrdu unutar postojećeg sustava od ljudi koji su, najčešće ne svojom voljom, neposredno bili uključeni u prljave rabote Damira Lončarića i njegovih sponzora. On je samo jedna od poluga kojima se koristi organizirani kriminal u RH, a II borbi dobra i zla, zlo u ovom trenutku pobjeđuje. Da li će odnijeti i konačnu pobjedu, ovisi direktno o predstavnicima vlasti. Do sadaje vlast pokazala kako već više od pola godine nije potvrdila sadašnje ravnatelje OA, POA i VSA, a imala zakonski rok od samo mjesec dana da to učini. Dakle, sama Vlada RH krši zakon, omogućuje da i dalje na čelu izuzetno važnog segmenta svoje vlasti, ostaju ljudi poput Damira Lončarića koji umjesto da izgraduju taj istivladin sustav, on ga sustavno ruši na vlastitu korist i korist organiziranog kriminala (petrač) i obavještajnog podzemlja (perković). Ova saznanja prikupljala su se godinama od ljudi koji samo žele pošteno raditi svoj posao za državu. Svaki od ovih navoda povezanje sa lako
provjerljivim činjenicama koje su prikupljene radom pojedinih službi i državnih insititucija.

Predmet: Damir Lončarić,
dopuna saznanja
-dostavljaju se

Nakon što je preko svojih doušničkih veza Josip Perković saznao za saznanja koja su upućena relevatnim državnim službama i političkim dužnosnicima, II Obavještajnoj agenciji započeo je teror njezinog v.d, ravnatelja, bivšeg policajca Damira Lončarića. Kao II najgora vremena komunističke torture, kada se zbog izgovorene riječi išlo II zatvor, a zatim i čitav život šikaniralo, takva je i sadašnja situacija u GA. Više se nitko ne usuđuje progovoriti niti riječi o bilo čemu što se može odnositi na rukovodstvo OA, bolje rečeno Lončarića, mlađeg Perkovića, Ivankovića, Papca i Leticu. Čitava kuća je premrežena pravim doušnicima koji hvataju svaku izgovorenu riječ i kao poslušni psi odmah trče Lončariću (čitaj Saši Perkoviću) kako bi mu "objasnili tko stvara pomutnju i širi dezinformacije o rukovodstvu kućeli . Štoje još gore na nezakonit način prisluškuju službene telefone, a II radne prostorije postavljaju prislušne uređaje kako bi mogli nadgledati nepoćudne djelatnike. U takvoj atmosferi straha i beznađa u ovom trenutku rade djelatnici OA. Lončarić je otvoreno izjavio svojem vozaču
(inače nećak od pomoćnika u MUP-u Fabera) kako će ih sve "počistiti" čim ga ponovoimenuju. Da bi pojačao svoje prijetnje, Lončarić je u OA (čitaj "Otac i sin Perković", kako se posprdno aA i naziva u kuloarima) nametnuo prave policijske metode: zbrajaju se minute kada netko zakasni, telefonske račune za službene mobitele se protupravno i nezakonito zaračunavaju i odbijaju direktno od plaće, uveo je plaćanje hrane u restoranu na elektronski način, ali je ponovo protupravno i nezakonito ukinuo tzv. topli obrok. Istovremeno svojim poslušnicima, poltronima i ulizicima omogućio je sve pogodnosti, pa je tako Tomislava Lackovića, sina bivšeg ravnatelja Nadzorne službu UNS-u i člana HDZ-a Lackovića(koji je to pokušao zanijekati kadaje 3. siječnja došla nova vlast), inače neradnika i ljenčinu, a uz to bolesno ambicioznu osobu, bez ikakvih radnih rezultata, od 1.8.2002.g. poslao u veleposlanstvo Beč na deviznu plaću. Razlog tome je što je uredno svaki dan odlazio kod Saše Perkovića i iznosio mu što je tko rekao na ručku, u kafiću, u uredu, u zahodu.
Istovremeno je nagradio još jednog neradnika i profitera bez rezultata, a to je Ratko Blagović, koji je poslan u veleposlanstvo RH u Madrid,namjesto ministra-savjetnika!?Pa svima je jasno daje to nagrada bez pokrića jer Obavještajna agencija sigurno nema nikakvih interesa operativno radili u Španjolskoj, a osim toga časnik za. vezu španjolske službe već se nalazi u RH. Nadalje, sina poznatog dr. Fučkara" Igora, Lončarićje poslao u Rim, a isti nikada nije radio nitijedan dan u Upravi za suradnju, a tamo je poslan kao djelatnik te Uprave, dakle kao časnik za vezu s talijanskom službom. Dakako da taj momak, zbog totalnog nepoznavanja tehnologije posla suradnje sa stranim službama, jednim od najvažnijih poslova OA, koji dobivaju ljudi koji imaju iskustava u operativnom radu i kao nagradu pri kraju svoje karijere, nije niti mogao postići nikakve rezultate, jer jednostavno nije bio obučavan za taj posao prije nego što je otišao u Rim. Ne treba ni spomenuti da talijanska služba ima svog časnika u Zagrebu. Miroslav Musić je također za nagradu poslan u svibnju u Ankaru,
iako turska služba u Zagrebu ima svog časnika. Musić je prije toga skoro 5 godina bio u Moskvi kao časnik za vezu i običaj je kada se vrati u domovinu, određeno vrijeme (najmanje godinu ili dvije) ponovo radi u službi i svojim znanjem i iskustvom pomogne izgradnji službe. No međutim samo nakon nekoliko mjeseci provedenih u sjedištu odmah je poslan u Tursku, čime se krše sva pravila službe (osim toga iz sigurnosnih razloga vrlo je važno da čovjek kojije duže boravio vani bude podvrgnut sigurnosnim provjerama u službi, što dakako nije učinjeno). Gordan Akrap je bivši šefoperative HIS-a, direktno je surađivao s Josipom Perkovićem, a njegov otac je radio za SDS i "pokrivao" je Hrvate u Njemačkoj u kojoj se još uvijek nalazi, pa je na taj način i sin nastavio raditi za Perkovića. Gordan Akrap je nagrađen mjestom u konzulatu RH u Munchenu, jer je pod patronatom Perkovića vodio akciju "Barakuda", koja se odnosila na vrbovanje i vodenje nedavno ubijenog suradnika HISa Veselina Marinova. Akrap je već ranije bio pozivan na sud zbog prljavih igara koje je vodio s Marinovim. U ovom trenutku Josip Perković vodi operativni tečaj za pomno odabrane poslušnike II OA, a tečaj prije svega služi da bi Perković zaradio veliki novac koji će mu Lončarić isplatiti za jednomjesečni tečaj po nekoliko sati dnevno i to svakih nekoliko dana tokom mjeseca. Tečaj nije koncipiran da obuči djelatnike, nego da ih Perković dobro prouči prije nego njihova imena pošalje stranim službama, a posebno srpskoj s kojom on i dalje održava dobre veze. Kako bi na bilo koji način zadržao svoju poziciju kao ravnatelj GA, Lončarić svakodnevno izlazi iz kuće kako bi se po gradu sastajao sa Josipom Perkovićem i dobio instrukcije za sve poteze koje vuče. Tako je vrlo očigledno da se zapravo sav posao OA odvija uz neprestani nadzor i utiecaj Josipa Perkovića,lj. njegova sina, jer Lončarić ne vuče niti jedan potez bez suglasnosti oca i sina Perkovića. Nakon što je Perković preko svojih veza saznao da su određena saznanja o Lončariću i njemu završila u Saboru, te na još nekim relevantnim mjestima, Saša Perković je, misleći da on stoji iza tih sazanja, nazvao bivšeg ravnatelja HIS-a Miroslava Šeparovića i rekao mu da će ga odmah poslije toga nazvati Damir Lončarić, što je ovaj i učinio, te je
došlo do verbalnog sukoba potonje dvojice, međutim važno je znati da se Miroslava Šeparovića ne može zaplašiti prijetnjama. Nakon toga Josip Perković lobira i vrši pritisak preko svojih starih operativnih suradničkih pozicija unutar političkih stranaka, da Lončarić
ponovo bude imenovan, a ako mu to ne uspije, istovremeno predlaže svog sina Aleksandra Perkovića (promijenio ime u Saša) za novog ravnatelja. Treba napomenuti da je Josip Perković oženio kćer zloglasnog UDBA-ša Đure Lukića, a desna ruka Josipa Perkovića u njihovim igrama u obavještajnom podzemlju je Rade Bego, kojije sudjelovao u mnogim ubojstvima Hrvata, kojije trebao također doći u OA, ali se to ipak nije dogodilo zbog loše sigurnosne provjere za Begu kojaje stigla iz POA-e (veze sa visoko pozicioniranim
oficirima KOS-a II RH za vrijeme rata). Kada su u pitanju veze Perkovića i Lončarića, treba napomenuti da je u vrijeme nerazjašnjenih ubojstava Hrvata u Zagrebu (Udiljak, Garbin, Paradžik, Zec, Bezer, itd.) Lončarić bio na operativnoj poziciji s koje je mogao za1aškavati i ometati istrage, pa mnoga od ovih ubojstava i nisu razjašnjena. Perković je u to doba bio pomoćnik ministra obrane Šuška zadužen za sigurnosne poslove (ili bolje rečeno za poslove diskreditacije i kriminalizacije hnratske vojske, jerto sada izlazi na vidjelo
na aktualnim suđenjima, a postoje pouzdano utvrđena saznanja o Perkovićevim i Beginim vezama sa vojnim sigurnosnim službama bivše JNA, s puk. Latasom, Sabolovićem, Vasiljevićem). Perković i Lončarić su za nagradu dobili (uzeli) stanove na Pantovčaku,jedan ispod drugoga, još prije desetak godina. Nadalje, kada je Lončarić (perković) saznao da se je Dubravko Derk kandidirao za ravnatelja OA i da je bio na razgovorima u Vladi, započela je prava tortura prema njemu. Prije svega, Perković je preko svojih veza u POA utjecao na stvaranje takove sigurnosne provjere za Derka, da ga, prema lažnim informacijama u njoj, ne bi primili niti u jednu državnu službu. Sigurnosnu provjeru je radio povjerljivi čovjek Josipa Perkovića i Tureka i napunio je lažnim podacima, kako bi na taj način diskreditirao Derka. Korištenjem paralelnih veza unutar sustava došlo se do saznanja daje ravnatelj POA Turek vratio uslugu svojem mentoru Perkoviću. U svemu ovome sudjelovao je i Željko Bagić savjetnik predsjednika Mesića, koji iz poznatih razloga protežira Lončarića, kako bi ovaj ostao na svojem položaju, dok bi Bagić trebao preuzeti visoko mjesto unutar sustava nacionalne sigurnosti (u Savjetu za nacionalnu sigurnost), iako Bagić o sustavu nacionalne sigurnosti nezna puno, a istovremeno ima mnogo kompetentnijih ljudi u samim službama od njega Međutim to dakako nije sve, Derk je dekretom Lončarića premješten unutar OA u Upravu za suradnju sa stranim službama, a ranije je bio savjetnik Lončarića, ali nije dobio nikakvo zaduženje, pa čitav dan samo sjedi u sobi i čita novine. Sramotno je da čovjek
koji ima ogromno iskustvo u obavljanju visokih državnih službeničkih poslova (5 ratnih godina buo je načelnik PU Karlovačke) mora trpiti ovakve Lončarićeve torture. Postoji u DA dosta iskusnih obavejštajaca koji su takoder na sličan način šikanirani kao i Derk, pa npr. Stjepan Balog takoder nema nikavih radnih obaveza, a u OA (ranije mS) je od samih početaka izgradnje službe obavljao važne dužnosti, a takoder i Davor Strenja, iskusni obavještajac kojije na sličan način šikaniran od Lončarića i Perkovića. Postoji i čitav
niz ljudi u OA koji su izloženi Lončarićevim (čitaj Perkovićevim) šikaniranjima, koji su spremni na sudu posvjedočiti sve njihove prljave rabote. Ovakve poteze Lončariću omogućava njegova pozicija, jer je novim Zakonom, a onda i Pravilnikom o unutarnjem redu sam sebi omogućio da bude apsolutni gospodar života djelatnika OA, što u ovom trenutku maksimalno zloupotrebljava, i to bez ikakve kontrole, jer ona trenutno i ne postoji jer se nije ustrojila obavještajna zajednica do kraja. Zamislite biti u rukama organiziranog kriminalca 24 sata dnevno, kojemu jejedini zadatak poslušno služiti svom gospodaru Josipu Perkoviću u njegovim prljavim igrama. Ne treba zaboraviti da Lončarić i dalje održava vezu s još jednim mafijašem, a to je Hrvoje Petrač, koji se prema pouzdanim saznanjima, nakon odlaska iz Turske, nalazio na sjeveru Italije. Nedavno je u strogo zaštićen krug kompleksa zgrada OA ušao automobil BMW talijanskih registracija, a čovjek koji je došao s tim autom zove se Leo Dolezil, koji je odmah išao u kabinet Lončarića Lončarić je osobno naredio osiguranju
da ne smije upisivati njegov ulazak u krug OA. Leo Dolezil je zapravo glasnik Hrvoja Petrača iz Italije, a donio je vijesti za Lončarića. U kabinetu su razgovarali o zajedničkim poslovima. Leo Dolezil je inače susjed Damira Lončarića i Josipa Perkovića
na Pantovčaku. Razgovor koji su Dolezil i Lončarić vodili snimljen je i bit će sigurno jednog dana korišten kao dokaz na sudu, uz adekvatno svjedočenje. Prema provjerenim i utvrdenim saznanjima prikupljenim unutar državnih ministarstava i službi, nedavni dolazak mafijaškog bossa Hrvoja Petrača u Zagreb organizirali su ravnatelj OA Damir Lončarić, pomoćnik ministra UP Faber, Josip Perković, supruga Damira Lončarića koja radi u Ministarstvu uprave i pravosuđa. Nedugo nakon dolaska Petrača u RH u Osijeku je ubijen Dakić, koji je imao mjenjačnice u tom gradu, a dugovao je novac Petraču. Prema dostupnim informacijama iz POA, Petrač je platio za njegovo ubojstvo. Iza napada na direktora PBZ Božu Prku također stoji Hrvoje Petrač, koji smatra da mu banka treba isplatiti 26 milijuna DEM. Istraga koju
vode policajci PU Zagrebačke pokazat će da Petrač stoji iza premlaćivanja Prke. Istovremeno kadaje Dubravko Derk nepravedno i nezakonito izložen šikaniranju, Lončarić je u suradnji s FranjomTurekom, ravnateljem POA, podigao kaznenu prijavu protiv Darka Domišljanovića,takoder njegovog savjetnika (kao i Derk) jer je smatrao da, uz Derka, i ovaj stoji iza iznošenja istine koja ga kompromitira kao pripadnika organiziranog kriminala. Domišljanović je II ovom trenutku II vrlo teškom psihičkom stanju zbog toga, a on je stari i iskusni obavještajac, ali ipak nije očekivao da će Lončarić i Perković tako prljavo igrati protiv njega Kaznena prijava je podnesena zbog neovlaštenog prisluškivanja visoko rangiranihpolitičara, a Domišljanović je angažirao 2 odvjetnika. Za sada je vrlo teško reći
kako će proći cijeli postupak, ali važno je reći da Lončarićeva supruga radi u državnom odvjetništvu, dok istovremeno Perković
ima svoje vrbovane suradnike medu sucima i odvjetnicima (jedan od tih odvjetnikaje i Nobilo, kojemuje Perković, preko ministra obrane Šuška, namjestio dobro plaćeni posao (država RH plaćala je njegove usluge 30.000 USA dolara mjesečno netto, sa svim plaćenim troškovima, a dio tog novca dogovorom je završio II Perkovićevimdžepovima) branitelja generala Blaškića u Haagu. Važno je znati da je pokojni ministar Šušak vrbovan od bivše SDS na čelu koje je bio Perković, a vrbovan je u Norvalu u Kanadi preko fratra iz Širokog Brijega koji se zove Petar Krasić (brat toga K.rasića vodi danas skijaški centar iznad Mostara). Supruga pokojnog ministra Šuška Đurđa, rođ. Gojmerac je također vrbovana od istog fratra i zajedno s mužem je radila za bivšu Službu državne sigurnosti. Kako bi mogao voditi svoje prljave igre treba napomenuti da je Perković za šefa sektora koji se brine o kompletnoj arhivi bivše Službe državne sigurnosti, zatim SZUP-a i sada POA, stavio svojeg čovjeka Juraja Bahnika, koji uvijek koristi podatke iz arhive kadaje to potrebno Perkoviću
i tajno mu ih dostavlja Kada je u pitanju suđenje kriminalnoj skupini II Remetincu, onda treba
znati daje obrazac, po kojemu se.kriminalci koriste za najprljavije poslove, bivša Služba državne sigurnosti koristila najviše za vrijeme dok je na njenom čelu bio Josip Perković. Početkom ratnih sukoba uRH, Perković je u RH iz Njemačke doveo ubijenog Bagarića,
koji je onda povukao u Hrvatsku i sav šljam koji je imao oko sebe u Njemačkoj, da bi
pod patronatom Perkovića razarao svaki pokušaj izgadnje jake državne strukture. Ovakav obrazac korištenja krimnalaca za svrhe ubojstava i stvaranja mafije unutar državnog sustava Perković je već pokazao u nekoliko navrata, kada je npr. organizirao suđenje ubojici Vinku Sindičiću, od čega je ispala prava farsa, a taj ubojica žena i djece (obitelj Ševo u Italiji, Bruno Bušić u Francuskoj, Nikola Štedul II Velikoj Britaniji) je sada na slobodi i šeće se Rijekom!? Dovoljno je samo provjeriti koji je sudac donio takvu presudu, pa će odmah biti jasno odakle korumpiranost u hrvatskom pravosuđu. Ivica Kušurin, bivši djelatnik SZUP-a, koji je prema Perkovićevim naređenjima pokojnom Bagariću donosio izliste telefonskih razgovora koje je službeno ili ilegalno (što je bilo češće) provodio tada SZUP, II
hotel Intercontinental, sklonjenje iz službe kod Branka Jordanića, u glavni inspektorijat (Jordanić je kum Vjekoslava Brajovića, bivšeg državnog tajnika MUP-a i još jednog u plejadi korumpiranih državnih službenika, kojije davao državljanstva RH i izdavao hrvatske putovnice najvećim kriminalcima na planeti kao što je Semjon Mogilevič). Brajević je upravo svjedok na suđenju zločinačkoj organizaciji u Remetincu. Prema vrlo pouzdanim i provjerenim saznanjima, Josip Perković je kao pomoćnik ministra Šuška sudjelovao u organiziranju ubojstva Mire Barešića. Lažnu hrvatsku putovnicu napravio je Perković, a Antonio Lekić ju je osobno odnio II Madrid gdje se tada nalazio Barešić. Nakon dolaska u RH, organizirano je njegovo ubojstvo na području linije razgraničenja u zaleđu Zadra. Čovjek koji je sudjelovao II tom ubojstvu je kasnije ubijen u Zagrebu (ima prezime Mustać), a u svemu je sudjelovao i Đuro Župan. Josip Perković angažiran je i oko "operativnog pokrivanja" političkih stranaka, a trenutno radi za potrebe SDP-a i HNS-a. On osobno organizator jc rasturanja HSLS-a, a sad je dobio zadatak da sto učini i sa HDZ-om, a još više sa HSS-om. Za tGY zadatak iskoristio je i Željka Radovanića, pomoćnika ravnatelja Lončarića, koji je dobio zadatak da pristupi HSS•u što je nedavno i učinio. Obavještajna tehnologija kojom se koristi je metoda pritisaka i ucjena na osobe kao što je Radovanić,jer imaju mrlje u svojoj karijeri koje ga kompromitiraju i čine pogodnim za obavještajno manipuliranje. Budući da bi u nekakvoj raspodjeli političke moći unutar vladajuće koalicije, nakon odlaska HSLSa, HSS mogao dobiti mjesto ravnatelja OA, Radovanić je dobio zadatak da postane član HSS, pa bi to bio argument u pregovorima između Račana i Tomčića. Kada je u pitanju predstavljanje hrvatske obavještajne zajednice prema drugim evuropskim i svjetskim obavještajnim službama, onda je Lončarić prava sramota za zemlju. U ovom trenutku OA surađuje sa desecima stranih službi i svaki direktor govori barem jedan strani jezik, ako ne i više, dok Lončarić već intenzivno godinu dana uči engleski jezik i još uvijek treba prevoditelja za svaki razgovor koji ima sa predstavnicima stranih službi. Da bi stvar bila još gora, njegova desna ruka (ili obratno) pomoćnik za operacije Saša Perković takoder ne može komunicirati niti sa jednomstranomslužbom nastranom jeziku,kao nitinjegov šefoperativne uprave Ivan Ivanković.
Ovi ljudi predstavljaju državu i stvaraju sliku i dojam o OA prema svim službama Evrope i svijeta i pokazuju kakav je nivo obrazovanja managmenta OA, čiji djelatnici rade u stranim zemljama.

Komentar:

Konačno je vrijeme da se odgovorne političke strukture I državni vrh na čelu
s predsjednikom Vlade zamisle pred činjenicom da su vođenje i upravljanje sigumosno-obavještajim službama dali ljudima koji su zapravo pripadnici i stvarne vođe organiziranog kriminala i koji s tih pozicija taj isti štite svim sredstvima i resursima, koje im je zapravo
država dala u ruke, ali ne na korist državi i njenim ljudima nego "državnoj mafiji", koja se obračunava sa svakim časnim i poštenim unutar sustava koji se usudi dignuti glavu protiv njihovih prljavih rabota. Resurse koje imje državna vlast dala u ruke, oni zloupotrebljavaju da bi šikanirali vlastite djelatnike, a najviše za to da bi sačuvali vlastite mafijaške interese. Zbog čega Lončarić koristi tajnu pratnju OA kada npr. djelatnik OA ide izvan vlastitog doma posjetiti kuma ili prijatelja (primjećeni su ljudi iz tajne pratnje OA na Rudešu, zatim kod Privredne banke u Račkog), a ne za poslove za koje su i plaćeni: da rade izvan zemlje prije svega prema ciljevima koji ugrožavaju interese RH a ne prema vlastitim djelatnicima u svojoj zemlji. Još jednom potrebno je istaknuti: ukoliko se ovi organizirani kriminalci ne onemoguće II svojim prljavim rabotama, ovakva saznanja više neće završavati na stolovima pojedinih političara i državnih dužnosnika, nego će cjelok-upnahrvatska i svjetskajavnost biti o tome obaviještena, jer se zloupotrebe gore navedenih moraju okončati i sudski procesuirati.
Borba za čiste ljude II obavještajnoj zajednici, kojaje najvažniji segment profiliranja cjelokupne državne uprave, u ovom trenutku jedan je od najvažnijih zadataka ove vlasti i ona se mora svim sredstvima obračunati protiv svih Lončarića i Perkovića, koji sustavno uništavaju ne samo sigurnosno-obavještajne službe, nego i cjelokupni državni sustav. Do sada im nitko nije stao na put, a time je odgovornost državnih dužnosnika i političara za ovakvu situaciju (čitaj korupciju) veća, jer oni imaju moć da svojim angažiranjem spriječe daljnje urušavanje državnog sustava. Apsurdnoje dajezaravnateljaObavještajne agencije kojar aspolaže novcima poreznih obveznika, postavljen bivši policajac (što se nikad nije dogodilo niti u jednoj zemlji na svijetu, osim u Hrvatskoj) Damir Lončarić koji za osobne potrebe kao ravnatelj DA vozi čak 8 različitih automobila, zloupotrebljava državni novac za svoje osobne interese i interese organiziranog kriminala na čelu sa Hrvojem Petračem. još apsurdnije je da je taj kriminalac već 7 mjeseci vršitelj dužnosti u Obavještajnoj agenciji, a Vlada i Sabor još nisu raspravljali o njegovom smjenjivanju (ili ponovnom postavljanju?!), ali isto tako niti o konačnom ustroju cijele obavještajne zajednice RH. Zbog svega navedenog cijeli sigurnosno obavještajni sustav je potpuno paraliziran i time je ugrožena nacionalna sigurnost, te je potreban hitan koncenzus političkih stranaka kada je u pitanju dogovor o izboru ljudi koji će rukovoditi pojedinim službama u ovom izuzetno važnom segmentu državne uprave.

Image and video hosting by TinyPic

Nevjerojatno, zar ne?
Ne mislim na sadržaj ovog teksta. Mislim na njegovu imanentnu imbecilnost.
Naime, pročitavši Predstavku, na Željkovom sam blogu odmah ostavio sljedeću molbu:

Žac, daj mi molim te rastumači ovu rečenicu Predstavke:
"Da bi učvrstio svoj položaj kod Predsjednika Mesića i premijera Ivice Račana, Lončarić i njegovi sponzori idu dalje. Zloupotrebom vrhunske sofisticirane ofenzivne i pokretne opreme za prisluškivanje koju je HIS ranije nabavio od ClA-e i njenim nezakonitim korištenjem (jer je ekipa za korištenje te opreme sastavljena od vrlo pouzdanih Lončarićevih i Perkovićevih ljudi na čelu s Boris Gaćinom), izlazila vikendima iz zgrade HIS-a i sa tom opremom odrađivala posao. Pouzdano se zna da su tom opremom prisluškivani ministar Lučin, premijer Račan, zatim predsjednik Mesić kojemu su posebno "sjeli za vrat" kada su doznali da njegov savjetnik Željko Bagić...".
Naime, nejasno mi je sljedeće: da bi učvrstio svoj položaj kod Stipe, Lonac tajno prisluškuje Mesića! To tvrdi rečenica: vrlo pouzdani Lončarićevi ljudi s vrhunskom opremom CIA-e prisluškuju vikendom, pouzdano se zna, i predsjednika Mesića!
Što sad to znači? Da je Lončarić ucjenjivao potom Mesića? Ne vjerujem! Zašto se Mesić onda toliko zalagao sa Lončarića? Zbog Petrača ili zato jer je bio ucjenjen?
Ne vjerujem naime da bi bilo tko u zemlji bio toliko lud da na svoju ruku prisluškuje predsjednika, premijera, šefa oporbe i ministra policije!
Naime, to sljedi iz ovog teksta.
Ako je to istina, onda su ti tipovi drugorazredni idioti. (NEMANJA 21.03.2007. 06:40)


Žac je zaposlen tumačenjem afere Zagorec, pa mi nije stigao odgovoriti, ali zato je stigao odgovor vjerojatno jednog od najobavještenijih ljudi ove zemlje, čovjeka čiji identitet znam, a spominjem to samo zato jer jamčim da je sljedeća rečenica istinita:

Za NEMANJU - Ako hoces vjerovati predstavka je cca 25% istinita, a ostalo su tlapnje frustriranih diletanata koji su se dotepli u sluzbu ! Pitanje je uopce na temelju cega su je izradili i na ciji nalog ! (Bivsi 21.03.2007. 21:56)

Da, očito je da tu ima malo istine, a puno laži. Rekli bi: ali to je uglavnom tako, to je u ovom žanru konvencija, kao histeričan slom fatalne blondine u hard-boiled krimiću. Jest, no ovo je ipak tekst o predsjedniku i premijeru, između ostalih, pisan za predsjednika i premijera, prije svih ostalih! Hoću kazati: nije moguće da je notorni idiotizam udružio svoj rad s bezumnom perfidijom: ta kome bi palo na pamet do te mjere obmanjivati prve ljude države, k tome lažima o njima samima?

Da ne duljim, pozivam vas da skupa sa mnom napravite listu osnovnih pitanja koja se nameću po čitanju ovog teksa.
Koja je svrha takve vježbe?
Svrha je jednostavna: riječ je o demonstraciji metode kojom se sustavno u Hrvatskoj zatire javnost!
Naime, javnost počiva na stanovitom racionalitetu: barem bi forma javne argumentacije morala biti razumska, da bi javnost uopće mogla biti konstituirana.
U Hrvatskoj se taj javni razum stalno iznova, pomno i ustrajno izluđuje: tekst koji donosim, vrijedan je uzorak ne redukcije, nego induciranja apsurda! Netko bi kazao da se brižnom manipulacijom činjenicama stvara redundanca, ili da se one selekcioniraju, da se uz činjenice pojavljuje i laž kako bi i činjenice postale jednako upitne a laž podjednako uvjerljiva, ali, sve je to irelevantno i od drugorazrednog značaja: osnovna je nakana induciranje tog osjećaja apsurda, paraliziranje bilo kakve logike u uporabi javnog razuma!
Građanima ne samo da ništa više ne smije biti jasno, nego im se mora onemogućiti sam način proziranja, pojašnjenja i objašnjenja stanja stvari: građani, usred potpuna apsurda, moraju s vremenom odustati od pokušaja da razumiju političke događaje ove zemlje, jer bi mogli ostati skamenjeni od užasa istine: istine ne o našoj stvarnosti, nego o sebi samima, istine koja bi ih mogla suočiti s grozomornim osjećajem vlastite prividnosti - mogli bi naime shvatit da su samo statisti jedne loše napisane provincijske farse! Da su nestvarni! Dematerijalizirani. Da su aveti. Utvare.

Jer što bi drugo čovjek o sebi mogao pomisliti nego da vodi prividan život u ovoj dolini suza od Zemlje zalazećeg sunca, na što se Kroatistan sveo, čitajući tekst koji počiva na pretpostavci da će jednom, pripušten u javnost, zaista navesti na pomisao da je grupa špiclova, na svoju ruku, vikendom, uhodila predsjednika, premijera, ministra MUP-a i šefa oporbe, a da ni u jednom trenutku nisu pomislili da bi to četvoro relativno moćnih ljudi ove zemlje iste te pikzibnere, potezom prsta, mogli uputiti na desetljetne robije! Pri svemu tome, ti su se zavjerenici pravde svojom vikend-investigacijom, osmatranjem i dojavljivanjem bavili - i tu počinje apsurd, jer, ono malo prije je bila glupost, što još nije ni predvojre apsurda - da bi se dodvorili predsjedniku RH!?

Jasno da odgovora na moje pitanje nema. Ne može ga biti. Kako bi netko mogao uhoditi predsjednika e da bi učvrsnuo svoju poziciju u Uredu Predsjednika RH, osim ucjenjivanjem Predsjednika tim istim spoznajama o njemu i njegovoj dokolici. Pomisao da bi obavještajci hrvatskih sigurnosnih službi na svoju ruku nakanili ucjenjivati predsjednika zemlje, e da bi za sebe izborili njegovu naklonost, dostojna je Tertulijanova pera: ne samo da je istovremeno mračna a blještava, nego je naprosto uvjerljiva jer je apsurdna!, računa imbecilni um koji stoji iza ovog teksta. Naravno, netko bi mogao upitati: Kako je moguće da je taj um imbecilan, a nakana mu je tako sofisticirana! Čujte, ono što ću vam sada kazati neka ostane među nama: uopće nije sofisticirano pripustiti u javnost gomilu gluposti koje garniraju par neugodnih istina, kako bi i same istine bile nepovratno potrošene i obezvrijeđene! Razumijemo li se?

Apsurd koji s jedne strane paralizira bilo kakvu javnu raspravu o divljanju našeg obavještajnog aparata, s druge strane radi u njegovu korist, preciznije u korist njegovih kontrolora: ovdje je i budali očito da su lako provjerljive materijalne neistine (recimo ona o kumstvu Brajovića i Jordanića), kao i nelogičnosti i alogičnosti teksta, zapravo njegov bitan sadržaj i metoda: najbolji način obrane od optužbe za šverc horsa s turskih brodova tijekom domovinskoga rata, svakako je širenje glasine u javnosti o lažnim uzbunama usljed kojih su ljudi bježali u skloništa uplašeni artiljerijskim plotunima s naših položaja, što je omogućilo da se bez svjedoka mirno gliserima krene prema pučini, u što jasno, ovako ispričano u dahu i jednoj rečenici, ne bi mogao povjerovati nitko razuman! A ipak, tvrde, baš je tako bilo. Ovdje je doduše sam jezik događaja toliko apsurdan da u nj nitko živ ne vjeruje, no tamo gdje se sama stvarnost izražava manje beckettovskim idiomom, od vitalne je važnosti, šine, istinu učiniti ne neistinitom, nego nevjerojatnom!
Jednom je Hribar kazao: uz pomoć ovako glupe istine moći ćete lagati do kraja svijeta, a ovdje se pak može reći: uz ovako nevjerojatnu istinu, ne morate čak ni lagati!

Što sad to znači? Je li onda ovo gore istina ili nije? I, ako tu ima ikakve istine koja se pokušava zataškati svođenjem ili hiperbolizacijom ad absurdum, postavlja se to meni tako drago i važno pitanje: Cui bono? Za čije dobro?
Tko bi imao dakle interes plasirati u javnost ovakvu priču: Obavještajci na svoju ruku, kao vikend-pravednici, ne bi li se dodvorili predsjedniku, uhode istog tog predjednika!? Što se hoće s tom pričom, i kome, kazati? Jer, ta priča nije subplot osnovne radnje: Perković inc. vlada državom! A ne! Upravo obratno: taj je priča okvir svih ostalih priča, njihova temeljna perspektiva: o Loncu i Perkovićevim poklopcima doznajemo tek iz vikend-motrišta pravednih obavještajaca i tek po CIA-high-tech fokaliziranim izvješćima o tome tko koga masira i gdje!
Sad smo već korak bliže odgovoru: ovaj gotovo suvišni moment cijele farse o Predsjedniku koji uz pomoć omniscijentnog Perkovića vlada državom - jer, ne lažimo se, priča nam priča upravo o tome! - a koji se na trenutak pokazuje kao temeljni manjak naracije, clue je cijelog ovog slučaja, dragi moj doktore Watson!

Moja je dakle pretpostavka - ne želim kazati zaključak, jer, to ionako u Hrvatskoj ne bi nikome ništa značilo - da ovo nije tekst koji prokazuje nekakvu (ne)časnu rabotu špijuna koji su, pod izgovorom da se bave mafijom, zapravo uhodili vrh države - s idiotskom ambicijom da mu se tako dodvore - nego je suvišni idiotizam te epizode kao osnovni manjak cijele ove priče zapravo ključ odgonetke na zagonetku koju tekst postavlja samim svojim pojavljivanjem: očito je da taj suvišni nedostatak tekst stalno iznova pokušava poklopiti prokazivanjem Lonca, pokazujući zapravo da, ako je većinu navoda u njemu moguće demantirati već letimičnim uvidom u novinske tekstove dostupne i posredstvom inerneta, onda je očito i sam napad na Lončarića u bitnom promašen, pa je tako Lonac - spašen!
Mislim dakle da je to bila osnovna intencija: spasiti što se spasiti dade, tj. spasiti Lončarića od gotovo neminovne propasti. Pokušati ga spasiti tako da istina o njemu bude ispričana na tako apsurdan način da jednostavno postane nevjerojatna! I stoga - spasovna.
Jasno je da je to bio interes ponajprije samog Lončarića.
Ali, čak se ni on ne bi usudio svojim pomno odabranim i provjerenim ljudima naložiti uhođenje bilo koga od državnih čelnika: konačno, nije se tu uhodilo nikoga, jer očito je da su rezultati uhođenja stereotipi i jeftini tračevi koji kolaju među obavještajnim polusvjetom: svode se uglavnom na drugorazredne erotske poluskandale koji su ionako urbane legende ovog grada: Stipe jebač i Sandi gey, neš ti trača! Pa to nije ni za 24 sata, a nekmoli za Predstavku!

Ovaj blog čitaju pametni ljudi. Ne želim vrijeđati vašu inteligenciju konačnim ogovorom, pa čak ni aluzijom na onu vrhovnu instancu koja je pokrenula cijelu priču. Da, jasno, samo je jedna moguća adresa na koju je ovo pismo odaslano. A ono, skriveno kao u Poeovoj priči na taj napčin da je ostavljeno tu, pred nosom, dakle skriveno kao otkriveno, neminovno stiže na svoju konačnu destinaciju: recimo, tamo odakle je odaslano!*
Čovjek bi trebao biti jedan od Lončarićevih idiota pa da sada ne naivno, nego perfidno upita: A gdje je to?
_____________________________

*(...) He offers three possible interpretations of Lacan's "letter which always arrives at its destination":

1. an approach pointing to "imaginary misrecognition", in which one misrecognizes oneself as the addressee of a message and accepts it as having uncannily arrived at the right place (rendered succinctly by Barbara Johnson as quoted in Zizek (1992) as "A letter always arrives at its destination since its destination is wherever it arrives." (p.10).
2. a symbolic interpretation, in which "the sender always receives from the receiver his own message in reverse form," and "the repressed always returns" (p.12). At this level of interpretation, the letter or message always says more than it intends to, and the unintended effects of a signifier cannot be known until its consequences are enacted -- that is, "there is no repression previous to the return of the repressed" (p.14).
3. a further symbolic interpretation related to the Lacanian concept of the Real -- that the "letter which always arrives at its destination" can be interpreted to mean that "one can never escape one's fate", or "the symbolic debt has to be repaid" (p.16). It is this third level of interpretation I would like to examine here.

Image and video hosting by TinyPic

Enjoy Your Sympotom!, dakle.

- 00:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.03.2007.

VEČAN, SVEČAN, LEP.

VER SACRUM*

Da ponosni, Care, nepodnošljivo svjesni tvog iluminantnog prisustva, ne manje. Maria Paola Grazia 08.03.2007. 11:20

I. THE BURIAL OF THE DEAD

APRIL is the cruellest month, breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire, stirring
Dull roots with spring rain.
(...)
'You! hypocrite lecteur!—mon semblable,—mon frere!' *

Image and video hosting by TinyPic

Care Nemanja, gospodaru Srbalja, Bugara i Grka, razumijem ja tebe, ali poslušaj i ti mene:

a) Bulić je prepoznatljiv kao pisac kratke proze već najmanje dvije godine
b) Publika ga voli i čita; iščekuje njegove nove materijale; promociju uopće nema kroz mainstream medije, nego kroz razne varijante undergrounda
c) Ovo nije njegova prva knjiga, već treća: u jutarnjem su ga krivo razumjeli kad je davao izjavu
d) Nagradu jutarnjeg je dobio jednostavno zato jer je konkurencija bila slaba; neugodno mi je o tome i govoriti, jer su to sve ljudi koje poznajem, neke više od 10 godina, ali kome bi ti od pet koji su ostali u konkurenciji dao nagradu? A van konkurencije? vilenjak

Dobro je sve ovo, ponovo imam čitat zanimljivo štivo kad dođem na posao. Nemanja je prvi blog-književni teoretičar. jebote, rasna, suvremena književna teorija na blogu. Neviđeno, on je pionir. Još sam isto to čuo od nekih vodećih intelektualnih njuški koji jesu debilni jadnici ali ipak su studirali i čitali neki kurac pa valjda kad to kažu ipak može stajati. I tu se dogodila ta odurna paralelela, gnjusno đavolsko podvajanje: Bulić je prvi donio tu svoju prozu na blog, a Nemanja je prvi donio najpraviju književnu suvremenu teoriju isto na blog. I sviđa mi se što kod njega nema tragova Solarovih izdrkotina s kojima su zaraženi otužnici s filozofskog, Nemanja je eruditni samouk, učio je teoriju po instinktu klešući je u radionici, a ipak samoniklo, dakle u radionici najvećih. Nitko mi ovo ne može osporiti. Ako može, onda je žvakač gusjeničnog kurca, dakle nećeg vrlo tankog, ahhhaaa---haaaaaaaaaaaaaaaa! Ližite sestrama mengalnu sukrvicu, dobro je jezične vježbe, ahhhaaa-haaaaaa, prvi dan proljeća, i Nemanja ponovo u punoj formi, ahaaa-hhhhhaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! IZGNANIK

hihihi...nema me dan i po a ono padnu orgije Slave

Dakle, da nije bilo Bulića, ne bi bilo ni Nemanje, tko što mu (joj) i ime kaže. Kakav je to vrsni vidioc, znao je da ga od drkanja po Šekspiru može spasiti samo Vlado. On sam je to znao, a maloga je iskoristio i bacio u svemir. "Ja sam centar svijetaaaaaaaa..... " posjetitelj

Oprostite, pravilno se piše nečeg, sad mi je javila jedna izdrkana lektorica iz susjedne firme. IZGNANIK

Ova posjetitelj je uvreda za svaku samosvijesnu ženu. Zamišljam je kako histerično đogira nasipom, bazdeći na vučjakov drek. IZGNANIK

Izgovnaniče zelen bor... posjetitelj

posjetitelj je Bobi, Buli, Bubić...jebemu...zovite mi Velimira...Velja, druže, kako se zove mali kojem smo dali nagradu? ahahhhahhaaaa manistra

Nemanja je zapravo i jeben prozaista, ovo gore s Trnjem, satirom i steranjem Zagreba, odvalio sam u pičku materinu od smijeha, baš onako prostodušno poput Ribafiša koji se od srca smije prvim, nevještim koracima (kako pratim u njegovu 'dnevniku oca') svoga sina Roka. IZGNANIK

Izgnaniče, Manistro, hvala lijepo!

Ipak, Izgnaniku moram kazati da sam za studija filozofije i povijesti umjetnosti redovito pohađao Slamnigove seminare o svemu i svačemu, jer je a) Slamnig bio strašno zabavan u pričicama o trubadurima koji nakon bitke, izjutra, oduševljeno pjevaju o krvavoj rosi na proljetnim sočnim vlatima trave (briljanto, zar ne!), b) dobar dio moje ekipe studirao komparativnu pa sam umjesto po Moši visio s njima na faksu.
Ipak, jasno je svima da sam ja misaono formiran u skladu s najboljim hrvatskim metafizičkim tradicijama: s ponosom ističem da sam bio, po njegovu povratku s Zauberberga, Ciprin 'đavolji učenik', nešto kao filozofijski demonstrator! Eh, to su bili dani: pun amfiteatar, Cipra u crnoj perlerini, sluša se valcer, a on obrzlaže trotakt, Marsilia F., pitagorejce i kako iz onoga hen nastaje pola, korjen iz dva, neodređena dvojina - mnoštvo!
Divni moj profesor Cipra!
Sve vas volim, a sada idem kat više, i posvetit ću vam jednu pjesmicu, pravu, prvu proljetnu!

Nasmijane potočnice

Zumbuli su zazumbulili
mace se omastile
pastiri napasli,
a odojci odrasli.
Ruže su zaružile,
a brijaći ne briju!
Uplakanoj djevici zumbuli se smiju.
Smijte se govna simijte
dok ne zazvone potočne vile.
Smijte se mutavi kosci
dok koljete čarobno pile.

Ovo sam napisao samo zato da se vidi da sam ja ne samo Bog teorije, nego vrsan Prozaik (prozni sastavak "Sterao se Zagreb..."), Dramatičar (dramolet 'Sterao se Zagreb'), te, konačno, Pjesnik! I humanist s kraja 20. veka!
Jasno, ovo je poezija pisana suprotivu T.S.Eliotu i njegovoj invektivi na račun Ver Sacruma: mislim da je Eliot bio prestrog prema Travnju.
Mada, okrutan mesec!
Jest da i mene to bujanje, nicanje, nastajanje kao biće rekao bi Igra na tragu onog najboljeg što je recepcija Nietzschea u Srbiji dala (Uroš M.Terzić: Od Ničea do Ničega, Valjevo, 1982.), to vršljanje gore-dolje i inside-out po tratini (vidi Lynch, 'Blue Velvet'), sve to mene enervanto i trajno aficira već cijeli jedan život i kao čoveka i kao pesnika, ali ipak mislim da nije sasvim opravdano olako za to kriviti - proljeće!
Zato ja, dakle - pevam od 12., i sati i godine, nikad na tašte; objavljujem isključivo pod pseudonimom Kurelijus - ovde direktno pišem protiv Eliota, a za Blocha: ima Nade! Opet je Proljeće!
Sve se budi.
Sve rađa.
Maha-rađa.
Iz bez-nađa.
Nova nada
Nova stada
Ispod zlatnog
kišopada.
(U Vilenjakova usta. Tusta. Pusta. Zemlja.)

Hvala! NEMANJA 21.03.2007.

_____________________________

* Ver Sacrum

Article by Leonhard Schmitz, Ph.D, F.R.S.E, Rector of the High School of Edinburgh,

A Dictionary of Greek and Roman Antiquities, John Murray, London, 1875.

VER SACRUM. It was a custom among the early Italian nations, especially among the Sabines, in times of great danger and distress, to vow to the deity the sacrifice of every thing born in the next spring, that is between the first of March and the last day of April, if the calamity under which they were labouring should be removed (Festus, s.v. Ver sacrum; Liv. XXII.9, 10, XXXIV.44; Strab. V. p172; Sisenna ap. Non. xii.18; Serv. ad Aen. vii.796). This sacrifice in the early times comprehended both men and domestic animals, and there is little doubt that in many cases the vow was really carried into effect. But in later times it was thought cruel to sacrifice so many innocent infants, and accordingly the following expedient was adopted. The children were allowed to grow up, and in the spring of their twentieth or twenty-first year they were with covered faces driven across the frontier of their native country, whereupon they went whithersoever fortune or the deity might lead them. Many a colony had been founded by persons driven out in this manner; and the Mamertines in Sicily were the descendants of such devoted persons (Fest. l.c. and s.v. Mamertini; compare Dionys. I.16; Plin. H.N. III.18; Justin. xxiv.4; Liv. XXXIII.44).

In the two historical instances in which the Romans vowed a ver sacrum, that is, after the battle of lake Trasimenus and at the close of the second Punic war, the vow was confined to domestic animals, as was expressly stated in the vow (Liv. l.c.; Plut. Fab. Max. 4).

Image and video hosting by TinyPic

Toliko višnjem životu težim
Da umirem što ne umirem.


Sveta Tereza


GIOVANNI PAPINI
Ne želim biti ono što sam

Svega je deset sati prošlo otkako sam postao svjestan svojega strašnog stanja. Do pred deset sati nisam još znao što može bit najstrašnije na svijetu. Vjerovao sam da sam već pred koju godinu diplomirao užaš. Iskusio sam, promislio, zamislio i prosanjao sve ono što jest, što će biti i što bi moglo biti najgroznije, najmučnije, najjezivije, najluđe i najbezumnije tjeskobno. mora; podrhtavanja nevidljivih satova što usred noći otkucavaju vječne ure; grčeve neizrecivih mučenja; beznadne jecaje izgubljenih duša; žarku grozničavost razgovora sa zlodusima. Ali još nisam bio upoznao ono najstrahovitije što postoji na zemlji – još nisam spoznavao krajnju patnju, vrhovnu patnju. Samo deset je sati prošlo od te objave, a već mi se čini da su mnoge dinastije otada prošle zemljom i mnoga sunca napustila nebo.
Prisiljavam se da budem miran. Prisiljavam se da budem jasan . Biram najčišći, najjednostavniji i naprirodniji iskaz: Postao sam svjestan da ne mogu ne biti ja. Postao sam svjestan da nikad neću moći – nikad, razumijete? - da nikad neću moći prestati biti ja sam.
Možda se nisam dovoljno jasno izrazio. Evo: želio bih se, dakle, izmijeniti. Ali izmijeniti uistinu – shvaćate? – izmijeniti potpuno, sasvim, korjenito. Biti drugi , jednom riječju. Biti netko drugi koji nema nikakve veze sa mnom, koji nema nikakvih dodirnih točaka sa mnom, koji me ni ne poznaje, koji me nije nikad niti poznavao.
Promjene i obnavljanja za zabavu poznajem već odavno. Riječ je o brisanju prašine, selidbi, prebojavanju. Mijenjaju se zidni tapeti ali soba ostaje uvijek ista, - mijenja se boja ogrtača ali tijelo koje prekriva je isto – mijenja se raspored namještaja, pribije se malim čavlićima na zid nova slika, doda se polica s knjigama, udobniji naslonjač, širi stol ali soba ostaje ista, uvijek, zauvijek, nesmiljeno neumoljivo ista. Ima isti zrak, isti oblik, isto duhovno ozračje. Mijenja se fasada kuća, iznutra, ima iste stepenice i sobe – mijenja se korica, mijenja se naslo, mijenjaju se ukrasi omotnice, tipovi slova, inicijali poglavlja, ali knjiga priča uvijek istu priču, - uvijek, zauvijek, nesmiljeno i neumoljivo istu staru, dosadnu plačnu priču.
Već sam umoran od te vrste promjena i obnavljanja. Koliko sam puta i sam očetkao svoju jadnu dušu! Koliko sam puta dao novu boju svojemu razumu! Koliko sam puta zaveo red u zbrci svojega srca! Sašio sam nova odijela, putovao u nove zemlje, stanovao u novim gradovima, ali uvijek sam na dnu sebe osjećao kako nešto ostaje, kako uvijek ostaje ono što sam ja, što sam uvijek ja sam, što se mijenja u licu, u glasu, u hodu, ali i ostaje vječno kao neumorni i nepotkupljivi čuvar.Oko njega stvari iščezavaju ali on ih ne pamti; oko njega se stvari pojavljuju ali on se ne povlači...
A sada sam umoran od vječnog življenja sa samim sobom. Dvadesetičetiri su godine što živim u društvu samoga sebe. Već je dosta: sasvim mi je dodijalo. Samo dodijalo? Ali ni u snu! Kažite čak da sam i ozlojeđen, zgađen,da me hvata mučnina od ovoga samoga sebe s kojim sam poživio dvadesetičetiri godine u nizu.
I vjerujem, konačno, da imam pravo da se napustim. Kad nam se jedna kuća ne sviđa možemo iz nje iseliti; kad nam neka sprava više ne služi bacamo je u vodu. A zar moje tijelo nije kuća – koliba ili hram, svejedno? Zar moja duša nije sprava – luk ili lira, kako hoćete?
Ipak ne mogu iseliti iz svojeg tijela i ne mogu baciti u more svoju dušu. Svaki put kad se približim nekom zrcalu vidim ponovno svoje blijedo i mršavo lice, s poluotvorenim ustima kao da su žedne vjetra ili gladne plijena, s raščupanim i nemirnim vlasima kao u divljaka, s očima boje sutonske bare usred kojih se otvaraju velike crne zjenice kao zmijske jazbine.
I svaki put kad preispitujem svoj duh nalazim draga ali uobičajena poznanstva: lica što se posmjehuju s očajničkom nježnošću, lica što plaču s malo stida, tajanstvena lica uokvirena pramenovima odveć crne kose, a u daljini odjeke rossinijevskih melodija i diderotovskih dosjetki, beethovenovskih simfonija i stihova Laa Giannija, Scarlattijevih napjeva i Berkeleyevih izvoda, zatim svirku flaute što prati ples lakoumnih bijelih žena, hujanje orgulja ispod velikih zlatnih i ljubičastih mozaika i povorke plemića u paunovskim odijelima kroz velike, prazne i slabo osvijetljene dvorane.
I još toliko takvih i drugih stvari nalazim i otkrivam u duši, koja mi bijaše tako mila i koju sam obilato hranio i resio neumjerenim sjajem. Ali to je uvijek moja duša; nešto od onoga što je bilo još je i sada u njoj i nitko ne može učiniti da to ne bude tako.
Tko će me, dakle, podučiti, među tolikim ljubiteljima ognjišta i suhog cvijeća, kako da se oslobodim svojega tijela i duše? Tko može učiniti da ja ne budem više ja nego se preobratim u drugoga, tako da se više ni ne sjećam onoga koji sam sada? Tko mi može dati, čovjek ili zloduh, ono što tražim s najdubljim očajem svoje duše bijesne na samu sebe?

Jedan me je drevni zloduh, nedavno, savjetovao, podmećući mi staru metodu: neka se ubijem. Ali ja nemam nikakva povjerenja u tog zloduha. Poznajem ga kratko vrijeme i mislim da je u dosluhu s grobarima i klesarima ploča, jer sam ga više puta sreo kako luta oko groblja. A osim toga, čemu bi to koristilo. Nemam nikakve namjere da se uništim, da ne živim. Ja želim biti, ali biti nešto drugo; želim još živjeti, ali živjeti drugi život. Nemam nikakvih sklonosti prema samoubojstvu. Nikada nisam odveć volio onoga jadnog Werthera koji se ubio jer nije pronašao neku drugu plavokosu lutku, a pogotovo ne volim njegove sljedbenike koji su, općenito, još mučniji od tog čuvstvenog nesretnika iz njemačke pokrajine. Revolveri, sa svojim blistavim cijevima što glupavo strše u zraku, izgledaju mi beskorisni kao laboratorijske naprave: otrov me gnjavi čak i u engleskim romanima na talijanske teme, a vješanje smatram dostojnim jedino onih najbjednijih među mojim neprijateljima.

Nemam, dakle, nikakve želje da ne budem, ali imam očajničku i silovitu želju da budem na drugi način, da budem drugi. Imam podjednako očajničku želju da ne budem ono što jesam, jer ja sam takav da želim ono što nikad neću moći imati. Ja želim ne biti ja, jer znam da nikad neću moći biti drugi nego jesam.
Evo me dovedena do besmisla. Evo me dovedena do trenutka kada nitko ne može više znati što kažem i što hoću. Nitko neće nikad doznati što je u meni, u ovim strahovitim trenucima. Nitko, baš nitko: ni najtankoćutniji, najpsihološkiji, najstendhalskiji od mojih kućnih zloduha.
On je ovdje skupa sa mnom. Njegovo je lice crvenije i nadutije nego obično, a ispod kape od vučje dlake gledaju me, s razdražujućim spokojem, njegove poluzatvorene i posebno lukave oči. On je vidio ovo što pišemi više se puta nasmiješio s neizrecivim zadovoljstvom. A sada mi kaže, u ovom trenutku, sarkastično umiljatim glasom: „ Sjetite se, prijatelju, onoga liječnika koji je tražio mazgu dok je na njoj jašio. Vi ste večeras pomalo nalik njemu. Tražite da budete netko drugi. Ali tko ima neku želju koju nitko drugi nije imao već je, prema sudu drugih ljudi, na najboljem putu da ne bude više ono što jest. A vi ste u takvoj prilici, mili moj i brzopleti prijatelju. Vi ste na pragu Vaše duše i možda – tko zna? – možda ćete iz nje izaći ako se odveć ne preplašite tam koja je vani“.

Rekavši ove riječi otiđe brzim koracima, a od njega u mojoj sobi ostade samo ugodan miris nalik tamjnu.

Giovanni Papini, Zrcalo koje izmiče

Image and video hosting by TinyPic

Mihail Aleksandrovič Vrubelj

_______________________

* Primjetio sam da sam pišući o ljubičicama zapravo pisao o umjetnosti, kako je vidimo Hegel i ja (veliki umovi slično, ili čak isto misle): po svom najvišem određenju, umjetnost je ono prošlo! Podsjetit ću što u tom, sada već klasičnom retku o ljubičicama kažem: "svijest o tome da je sve već zauvijek prošlo, sve što uopće može biti, već je bilo... ". Nije tu riječ o vječnom vraćanju istog/jednakog, iako rafinirano i u najboljoj metafizičkoj tradiciji odgojeno uho mora čuti ovo sve što uopće može biti već je bilo! Jednako je tu važno da je sve već zauvijek prošlo, ali ne u smislu najboljih godina što su za nama, nego doslovno u smislu Hegelova određenja umjetnosti. Preciznije se to pojmovno ne da odrediti.
Nevjerojatno je također da je za Eliota ljiljan ono što je meni ljubičica: ...breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire.
Idemo odmah na malu analizicu: breeding vs. dead; memory vs. desire. Rađanje i smrt, sjećanje i čežnje. Prije no što će Točkolinac prizvati duh Eliota, ja, ingeniozan kakav u ožujku redovito jesam, napisao sam o ljubičicama i ovo: "nešto istovremeno živo a s ehom smrti". Očito, Eliot i ja i Hegel mislimo isto, kako to već s genijalnim umovima biva.
Ne znam jeste li svjesni koliko biste trebali biti ponosni što živite u vremenu kad je zemljom hodao Car Nemanja Prvovenčani!
Ja sam toga jako svjestan.
Ovako večan, svečan, lep.

Image and video hosting by TinyPic

Ako vidi Škiljan, možete i vi!

- 01:09 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 21.03.2007.

VLADO RED BULIĆ DAJE TI KRILA

Igra je počeo pričati sam sa sobom, a to je poveliko društvo.
Priča on ne samo sa sobom, nego i s a) predsobljem i b) losom, ali to je druga priča.
Skrenuo bih s uma i pažnju da prethodna rečenica počinje i završava s riječju 'priča'.
Meni se ova igra sve manje sviđa.


Image and video hosting by TinyPic

Sve je počelo sasvim nedužno, mojim prilično intimnim pismom Kizi, za mene nesvojstvenom iskrenošću:


Kizo

Ne znam što da radim. Evo zašto:"Vlado Bulić pod pseudonimom Denis Lalić pisao je iznimno čitan blog “Pušiona”. Denis Lalić je i glavni junak njegova romana. “Rast i razvoj” Bulićeva Denisa Lalića praćen je iznimno uvjerljivim seciranjem političkog i socijalnog backgrounda na kojem se odvija. Satirična i opako kritička slika Hrvatske devedesetih i nultih. Stepenice odrastanja i sazrijevanja Denisa Lalića su sljedeće: djetinjstvo u vrijeme uzbuna u Dalmaciji, kad je glavni doticaj s ratnom katastrofom onaj preko rođaka, pripadnika HOS-ovih postrojbi i prisluškivanja razgovora odraslih, potom mladalaštvo povezano s pripadnošću punkerima za koje u “stvarnosnom” ludilu više nema šanse, preko tipičnog studentskog brijanja do podstanarskih stanova, prvih poslova i konačnog ulaska u ozbiljniji svijet odraslih, koji ne donosi smirenje." Jagna Pogačnik

Bulić je dobio nagradu "Jutarnjeg lista". Hrvatskom hara pandemija: taj endemični idiotizam! Ali, znao sam ja to, predosjećao:
"Ooooo, jebote, ti me stvarno veseliš, jedino, nabijem te na kurac s vlado budalom: taj vaš Bulić, uzeo sam da čitam, stvarno kurcu ne valja, i zaista je hrvatski pandan Marku Vidojkoviću! Dođem ja kod Joke, a ono Joke digo kredit, kupio srebrni pladanj, stavio na nj hašiša, pa si mota smotku i u guzicu tura motku. Jebem ti takvu literaturu, a i život koji piše takve romane, skupa sa stvarnosnom prozom vascele Hrvatske: ne vredi to jedne jedine rečenice onog Kiklopa po kojemu se valjda i nagrada prozvala. Markinković opali po velopipederastima trezan, to Bulić ne moš ni ušlagiran. Nevjerojatno je zapravo neduhovit: pročitaj samo scenu ukoksirane zajebancije s hostesama. Jedino što njemu i frendu pada na pamet, u jebote duha, taman da se hostese nasmeju do suza, jest da prevode jebo ti pas mater na engleski! Neverovatno, je l da, nikom to još nije palo na pamet, čudnokako je baš sad u ovo vreme Buliću! A još je fascinantnije da je sve on to sam smislio, i to paralelno radeći u marketingu jedne čuvene korporacije. Možda još samo da smisli kako se na francuski kaže kefom se kefa, pa će svi da odemo u tri pizde materine od smeha, a Bulić će izravno da odleti u Wašington da kao stend 7 up komidijen zabavlja iz Bele kuće Američku Naciju za Hepi Nju Jieargh. Veruj mi,nemam ništa protiv čoveka, ali ako je to literatura, onda je Zlatan Zuhrić Nušić! Iz neobične potrebe, kao što sam već pisao, za književnošću i književnicima - koji je to kurac, kakvi su to kompleksi? - sada je i Vlada Bulić postao književnik, jer, zakoni ponude i potražnje nalažu da čak i u zemlji od 4,5 milijuna stanovnika svake godine imamo novog laureata: ta, kako bi to bilo da stalno nagrade osvajaju Jergović i Tomić!? Pa to uopće ne bi bilo umesno ni isplativo. Čak ni njima. Prestanite zato srati s tim Bulićem, i koncentrirajte se na dvije bitne činjenice tog njegovo tekstuljka: na svijet života koji opisuje, a koji je siromašniji od bilo kojeg posta bloga na kojemu se upravo nalazimao, i potom književni način samog auktora: taj Bulić nije u stanju napisati jednu jebenu rečenicu a da čovjek ima osjećaj kako čita literaturu. Poetičniji su mi neki dijelovi marketinške ponude ovdašnjih turističkih agencija! Ovdje su svi srali nešto o Kišu kao zakonu. E, pa, drugovi, ako stvarno tako mislite, onda čujmo Kiša: stepen se banalnosti neke literature meri stepenom banalnosti literarnih asocijacija! Taj priručni Danilov estetski kriterij (imao je on mnoge; recimo, drugi je onaj o kome govori Kovač:"Danilo Kiš bio je osjetljiv na lošu upotrebu priložne riječce kao; bio je gotovo razradio neku vrstu estetskog testa inteligencije za provjeru pisca i njegova dara upravo na tomu kako rabi riječ kao za gradnju usporednih figura i pojmova") primenimo na Vladu nam Bulića. Evo kako izgleda čuveni Jokin stan: "čuveni Jokin stan izgleda kao da si ga izvukao iz lajfstajl magazina. Bijeli namještaj, bijele kožne fotelje, stakleni stolić, plazma. Osjećaš se kao u ordinaciji." Što mislite što bi Kiš uradio s knjigom u kojoj stan izgleda kao iz magazina, a bijelina ga ambijenta podsjeća tek na ordinaciju!"
Kizo, iskreno, ne zezam se, razmišljam da odem iz ove zemlje. Kako ćeš ti izdržati živjeti s ovim idiotima?
Da se ne veli da kenjam, evo dakle vrijednog uzorka toga štiva:

Vikend

Jokin stan izgleda kao da si ga izvukao iz lajfstajl magazina. Bijeli namještaj, bijele kožne fotelje, stakleni stolić, plazma. Osjećaš se kao u ordinaciji. On pokušava kuhati. Izvukao je neki recept s neta i sad kuha nešto na francuskom. Na stoliću je otvorena boca Johnny Walkera i srebrni pladanj. Na njemu su rizle, šit i filteri.

Otkako mu je tetak sredio specijalizaciju, Joke je temeljito zabrijao. Kredit za stan, kredit za auto, onda namještaj, onda gomila ovih detalja poput srebrnog pladnja.

Sad mu je dosadno. Trebao bi neku ozbiljnu žensku nać, ponavlja, ali uvijek nekim čudom završi s klinkama s nekakvog partija. Onda mu bude u kurcu poslije. Onda pije. Ako i nađe neku ozbiljnu, kaže, smeta joj to što duva i pije pa ni to ne završi hepiendom.
Loki rola i priča o Secondlifeu.
To ne moš uopće nazvat video-igrom. To ti je cijeli jedan umreženi svijet u kojemu, ako znaš programirat, moš zaradit skroz dobru lovu.
• Kako, jebote?
• Pa prodaješ iteme preko neta. U početku si moga igrat samo s ljudima, a onda se ekipa pobunila pa su otvorili stvar za sve šta ti padne na pamet. Sad se pojavila u igri neka sekta vampira i trebaju im plaštevi. Eto ti lova. Žena iz Berlina počela dizajnirat i programirat te plašteve i prodaje ih preko neta za pedeset eura komad. Ka da ima krojačnicu, samo je sve na netu.
• Pa šta čekaš?
• Ne čekan, smišljan šta da počnen. Tek san počeja igrat. A i ne stignen od posla, jebiga.
Loki i Maja ne napuštaju svoj stan na 21. katu. Ona i dalje brije na teoriju književnosti, on na programiranje. Pronalaze načine kako doći do love, a ne napuštati stan. Jer tu mogu duvati. Loki je trenutno na frilensu u nekoj firmi, ali Secondlife mu se čini kao bolja varijanta. I Maja je unutra pa je na pomolu obiteljski virtualni biznis.
• To bi tebe moglo zanimati – nastavlja Maja. – Znaš koja se rasprava o rodu povela. U početku su svi likovi bili muški i ženski, a onda je jedna teoretičarka iz Stockholma napisala raspravu, kao otvoreno pismo, i tražila da se otvore i neke treće varijante. Jer, kao, virtualno je pa što se ograničavati. Sad imaš jednog lika koji je lisica s ogromnim rozim kurcem.
Joke prekida raspravu. Donosi hranu u crnim, kvadratnim tanjurima. Ima i bijele, ali ovo što je kuhao, svijetlih je boja pa zbog kontrasta. Porcije su od tri zalogaja. Pokušavam jesti to šarenilo na francuskom, ali ne ide. Opet je temeljito zasrao stvar. Loki i Maja pokušavaju jesti, ne ide ni njima. Gledam Joku. Stavlja komadić tog u usta, a onda vraća na tanjur.
• Amo naručit ćevape – govori.
• Dobro da si se sitija – odgovaramo skoro uglas.
Sat vremena kasnije, cijeli taj fensi stan smrdi po kapuli. Zalijevamo ćevape Johnnyjem i duvamo. Na velikoj plazmi, dokumentarac – Što nakon Big Brothera.

***

Krećem prema doma. Putem, po svakodnevnoj inerciji, stajem kod Konzuma. Idem do dijela s mesom, do dijela s povrćem, do dijela s ribom, do dijela sa sladoledom... Ne kupujem ništa. Samo zujim okolo s praznom košarom i gledam sva ta šarena sranja. Kod svakog zastanem, uzmem ga u ruku, gledam, važem i vratim ga na policu. Nećeš sam sebi kuhat, jebiga. Do blagajne dolazim s bocom Johnny Walkera. Večeras je parti, jebiga. U Hemingwayju. Klijent nam lansira novi proizvod i svi smo pozvani.
U stanu, televizija, ja i boca viskija. Kao i sto puta do sada. Samo je onda stan bio manji, i televizija je bila manja, i nije bilo viskija nego pelinkovca. Ali u principu, isti kurac, samo drugi level.
***

Bauljam po Hemingwayu. Na stepenicama, nalećem na Marića. Sa ženom iz Labirinta. Ona je voditeljica marketinga u toj firmi koja ima promociju. Tridesetak joj je godina. Zgodna. Razgovaraju. Ona je nešto ljuta pa samo kimam glavom i nastavljam prema dolje. Joke samo što nije.

Spuštam se do ulaza. David se zalijepio za hostese. Jednu cijelo vrijeme drži oko struka i melje na engleskom. I am David. I am from Chikago. One dijele letke i cijelo vrijeme umiru od smijeha. Zadivljene su. Joke stoji na metar od njih s letkom u ruci i čeka.

• Oćemo šmrkat? – govori umjesto pozdrava.
• Može i on s nama? – kimam glavom prema Davidu.
• Može.
Kimam glavom Davidu. Odljepljuje se od hostesa i dolazi do nas.

- Dis iz Joke, aj told ju abaut him – kažem.
- Ou, the joke doctor.
- Fak ju! – odgovara mu Joke i smije se.
- Du ju vont tu blou? – pitam ga.
- What?
- Joke hez sam kokejn vit im.
- A doctor on cocaine. I love this country! – kaže i desnom rukom grli Joku. – I think this is begining of a beautiful friendship.

Nakon dvije minute smo u WC-u. Smjenjujemo se nad školjkom, a kako koji iziđe, trlja nosnice, šmrče, trese glavom. Onda se gledamo i cerekamo se kao idioti. Do hostesa dolijećemo kao avioni.

One se smiju. I predivne su. Ali liče jedna drugoj kao jaje jajetu, kao da si ih sve iz istog kataloga iščupao. Na svakoj topić s logom od firme i tona mejkapa.

• Ma sere, pustite ga.
• Kaj si ti? – pita jedna od njih.
• Kako misliš to?
• Pa Dejvid je programer, Joke je doktor, kaj si ti?
• Narkoman! – uleće Joke i prasne od smijeha. David isto, mada ne kuži, ali skoksan je pa mu je sve fani.
• Odjebite, idioti! Kontent menadžer sam u Dejvidovoj firmi.
• Menadžer. Vau! Ja studiram marketing – kaže ona i odlazi do tipa koji je upravo ušao. Uvaljuje mu letak i nudi mu da sudjeluje u nekoj nagradnoj igri. Tip bulji u logo na njenim sisama, smješka joj se i, naravno, zanima ga sve što mu ima za ponuditi.
Joke i David rasturaju. Joke ga uči psovati na engleskom, a hostese plaču od smijeha.

• Jeba ti pas mater!
• What does that mean?
• Let d dog fak jor madr!
• You Croats are perverts!

Image and video hosting by TinyPic

I to je roman godine u Hrvatskoj!?

Jasno da je, zato jer:

"Svakoga tko je mislio da nikakva kreativnost ne može niknuti u birtijama iz kojih trešte Severina i drugi, pa makar se noću ondje potajno puštala i urbana glazba, "Pušiona" bi mogla podsjetiti da nije moguće predvidjeti gdje će se dogoditi literarna vitalnost. Kada se činilo da je naša stvarnosna proza već doživjela svoje metastaze, i da se tematiziranje izgubljene generacije odrasle u narkofilskom filmu već doista istrošilo, pojavila se "Pušiona". Sada odjednom izgleda kao da nitko prije Denisa Lalića nije uvjerljivo opisao kako je odrastati u našoj mladoj demokratskoj državi."

Gordana Crnković, Feral Tribune

Naravno. Stvarnosna proza i hrvatska stvarnost koja se svodi na sve ono o čemu od početka devedesetih iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, iz prošlog u ovo desetljeće piše EPH: evo vam Hrvatske, pička vam materina i vama i vašoj Hrvatskoj. Putovanje u srce hrvatskoga sna, jasno, san je o Hrvatskoj, a još je jasnije da je taj san noćna mora pogona koji ispostavlja milijune kvadratnim kilometara papirnatih invektiva na račun Hrvatske, dok istovremeno gleda u smjeru milijuna kvadratnih metara lukrativnih zemljišta te iste Hrvatske!
Doduše, ta se stvarnosna proza ne može pročitati na stranicama novina istog tog pogona, ali, tako je to: Hrvatkska je dobra kao portfelj Hypova konzaltinga, ali je taj san o Hrvatskoj maltene Srce tame! Da ne bi ostalo neke sumnje u pogledu onoga što se u pogonu o toj zemlji i ovom štivu misli, evo glas "Slobodne Dalmacije", lista o kojem također ništa ne možemo doznati čitajući stvarnosnu prozu izvješća o transakciji na relaciji Vlada RH - EPH, tj. Sanader - Pavić:
"Jasno da iz dramskih razloga ne možemo odati što se to odvija u srcu hrvatskog sna, ali možemo konstatirati da se nešto kasnije i sam akcijski junak Denis Lalić uhvatio za glavu: "Jebote, počeo sam s Hunterom Thompsonom, a završio na krvi, narodnoj epici i počeo se pretvarati u pravog hrvatskog junaka. A trebalo bi biti obrnuto."
Da je obrnuto, ovo bi bila drugačija zemlja, pa Denis Lalić možda ne bi ni postojao, niti bi otišao tražiti srce hrvatskog sna. Ako je zbog ičega ovaj rat morao biti pobjeda dinarske epike, neka je bio zbog ovog putovanja: sad znamo gdje je srce domovine i kako kuca."

Damir Pilić, Slobodna Dalmacija


Obrad Pit?
Nešo, nisam još stigao pročitati nagrađeni roman pa ne mogu suditi o tome. Ovo je ulomak iz romana ili koji kurac? "Pušionu" sam svojedobno čitao na Indexu i to uopće nije bila loša zajebancija (ne mislim na blog "Pušiona" nego na "priče/kolumne" koje je pisao za index.hr). Ako je to uvršteno u roman onda sigurno ima jako dobrih dijelova, a ako je uvršteno ovo što si pejstao onda to možemo nazvati uredničkim propustom. Markiz de ga Sad

Nađi mi tu dobru zajebanciju. Javno ću se ispričati kad pročitam komad te dobre zajebancije. Pa čovjek koji piše ovakve tekstove ne može pisati nelošu literaturu.
Osim toga, roman je dobio nagradu za ideologiju, k vragu, pa pročitaj kritike!
Koga tu zanima proza sve dok imamo stvarnost!
Takvu kakva jest, posredovanu uvidom Imperije Zla.

Moje najdublje isprike Miljenku Jergoviću. Miljenko Jergović je zaista klasik, u rangu Ive Andrića, u usporedbi s ovim štivom.
Tek sad postaje jasna gesta tog dobrog, pametnog Barda: Miljenko Jergović je jedina osoba u ovoj zemlji koja je, prezrevši osobne probitke i moguću doživotnu nagradu za doživotno djelo "Jadna Pogačnik 'Dvijemajkesisa'", poslao u krasan kurac i "Jutarnji list", i njihovu nagradu, i njihove kriterije, i svjetonazor koji bi, silnički, da se uspostavi kao mjera svemu što jest a nije da nije! Oni bi arbitrirali baš u svemu i o svemu u ovoj zemlji, oni bi odlučivali o romanu godine, o sportašu godine, o godini berbe...oni bi jednostavno vladali ovom zemljom, i EPH treba zaustaviti!
Ne zbog ove ili one idološke pozicije tog pogona, nego zbog te nedvosmislene arivističke Bahatosti: netom što su se oparili i prispjeli u Društvo, a već bi, tipično za skorojeviće, oni određivali who is who, i što je in a što je out. Zato je EPH veliko Zlo. Stop the Press!
P.S.
Vilenjak, tebe se to ne tiče! Ti si iznimka koja potvrđuje pravilo. Moment nepotpunosti teorije. Utoliko, potvrda njene istinitosti. Ili dokazivosti. Tko će ga znati; Gödel je mrtav! NEMANJA

Zapravo, sad sam ponovno pričitao tvoj komentar:

Nešo, nisam još stigao pročitati nagrađeni roman pa ne mogu suditi o tome. Ovo je ulomak iz romana ili koji kurac? "Pušionu" sam svojedobno čitao na Indexu i to uopće nije bila loša zajebancija (ne mislim na blog "Pušiona" nego na "priče/kolumne" koje je pisao za index.hr). Ako je to uvršteno u roman onda sigurno ima jako dobrih dijelova, a ako je uvršteno ovo što si pejstao onda to možemo nazvati uredničkim propustom.

Jebote, zvučiš mi kao čovjek koji razgovara znajući da se razgovor snima!
Daj se opusti, nebuš se zameril! NEMANJA

Svoje jeftine provokacije možeš okačiti mačku o rep i još mu zabiti kitu u pak. Čitao sam njegove priče na Indexu prije par godina i tvrdim da je bilo dobrih tekstova. Ne bih želio ispasti debil kada shvatim da ulomak koji si pejstao uopće nije objavljen u romanu. Markiz de ga Sad

Trebali bismo pozvati Liječenog katolika koji je čitao roman i kaže da je dobar. Znači li to da je i Liječeni debos? Sigurno je pristran zato što radi za EPH.
buhahaha Markiz de ga Sad

Ne, nije, nego vidim da je odjednom čak i Bulić postao doajen...
Liječeni i ja smo komentar više i niže od citiranog vodili diskusiju o Buliću.
Uključila se citatom i Zoe: "Baš sam jučer, kad su objavili novu Pušionu, ostavila komentar na naslovnici:"Denis Lalić piše kao H. S. Thompson kojemu su umjesto acida podvalili kiselinu za ispiranje želudca.Ili, kao Allen Ginsberg koji je osto zaleđen u vremenskoj kapsuli, a ondak se materijalizirao u selendri s milijun stanovnika, ne bi li u supermarketu, prateći halucinaciju Whitmana, shvatio kako razmišlja o jebenoj reklami za Ledolino zbog čega, nažalost, ostajemo zakinuti za neke od boljih beatnik kontekstualizacija. Jednom riječju, pohrvaćeni Amer iz Dallasa s početka 70-ih koji se, osim svojom trgovinom rabljenih vozila, bavi i pisanjem pričica."
Lečeni je o svemu tome tada pisao sljedeće:"Nemanja, Bulić se može čitati nakon Bulgakova. Eto, sam si postavio meru. Ja sam, pak, Nemanja, najbolji hrvatski pesnik. Nemanja ja, na žalost, moram mnogo da čitam jer nisam završio fakultet. Još kao neiskvaren dečak pobegao sam od gomile kretena koji tamo primaju platu i kupuju Kvorum ili Aralicu. Pobegao sam i s kazališne akademije jer tamo doslovno caruju imbecili. Bio sam u ratu od prvog dana.
...
Elem, ja nigde nisam usporedio Bulića i Bulgakova. Napisao sam da se Bulić može čitati nakon Bulgakova. Nemanja, dečko je talentiran i, jebi ga, ko će da ga podrži od starih prdonja. Nitko, ako baš ne mora. E ja hoću, a imam i gde. Nemanja, Bulgakov se nikad neće pojaviti u Hrvatskoj."

Čuj, Kizo, dakle ne znači da je Liječeni debos, ali, njemu se dopada i Severina u ulozi barunice Castelli, pa, znaš, nekako o tome najradije ne bih razgovarao. Mislim da mu se djelomično dopada jer radi za EPH, da.
Gle, Kizo, ti si postao strašno niskog praga tolerance čim se dirne netko od tih imbecila koji ne znaju napisati razglednicu. Ovaj smo razgovor vodili, pa ga ne moramo ponavljati. Kad smo prvi puta polemizirali o Buliću - ako je ovo što je Liječeni napiso ikakva polemika - nisi kazao niti slova za i protiv Bulića.
Ovaj grohot na kraju i opaska o radu za EPH mizerna je koliko i blesava: i ti sam vidiš o čemu se tu radi, kakvo je to putovanje u srce hrvatskoga sna i za što Bulić dobiva nagradu, ali, jebiga, već koliko dogodine, tko zna, kak je krenulo...
Ali, zadnje što sam očekivao jutros jest ponovni razgovor s tobom o ovim temama.
Nema veze. Ionako sam kazao gore da to, kad pročitaš, pobrišeš, jer doista izgleda kao spam.
Nego, kaj veliš na zahlađenje? Baš nas je sve zateklo, ne? NEMANJA

Image and video hosting by TinyPic

U nedostatku pravog mačka - možete uzeti mene za gore pomenute radnje, ja sam također- prava mačka.
Hm, da, nedostaje mi Liječeni...On me jedini volio neprikosnoveno i bez susprezanja. Luce

Luce, još bi ti i nabili kitu u pak, ali gdje da nađemo rep?
A bez repa, kako ću okačiti svoje jeftine provokacije i gdje da ih o'kačim?
Liječeni je tu, s nama, stalno: SVI SMO MI LIJEČENI!
Samo sam ja izliječen!
Vi, vidim, niste. NEMANJA

Picajzliraš, Nemo, rep, ili ne-rep, koga boli kurac za to, daj malo pusti mašti na volju, možda se opet uspiješ vratiti među ne-izliječene, jer njihovo je (naše je) kraljevstvo nebesko Luce

Lako je tebi, ja sam reper! NEMANJA

A ja stalno mislim da si štemer. baš bezveze. Ali uljana repica je skroz okej, ako si uljani reper. Luce

Dragi drugovi, mislim da ste pretjerali u kritici Vlade Bulića. Da, on nije Krleža, ali je napisao jednu zabavnu i čitljivu satiru koja se ne događa ni u 1941. ni u 1945. niti u 1991. nego upravo u vremenu kad je napisana, vremenu u kojem je Thompson vrhunac kulturne produkcije a manča na šanku glavni izvor prihoda u 60% Hrvatske, dakle o vremenu i prostoru (OVDJE I SADA) koje cijela hrvatska kulturna scena izbjegava. Napisao je satiru u zemlji ironije, u kojoj je zadnji kvalitetan humorist prastari Ivo Brešan. Tu će satiru mnogi pročitati, za razliku od ostalih mnogohvaljenih knjiga koje će se pridružiti ocenu papira u Profilovim skladištima (po nekim procjenama tamo trune više od 800.000 primjeraka knjiga koje nitko nikad neće kupiti). Mislim da to nije loše.
Tko objavi čitljivu satiru, nek prvi baci kamen na mene.
Nemojte sad samo ironijom, ta je mazohistička forma upropastila hrvatski humor. vilenjak

Kurcovilenjak ne znam zašto pišeš u pluralu. Prvo pročitaj komentare.
Popuši mi kurac. Markiz de ga Sad

Dragi markiže u pluralu sam zato što je generalna recepcija bulića neopravdano negativna.
u pravu si za kolumne, one nisu objavljene u knjizi (neke jesu u razvijenoj formi, a pušiona 2 je nastala nakon knjige)
obliži mi jaja vilenjak

Dakle ti si pročitao roman? Hajde onda napiši neku kritičicu.
nabijem te nakurac Markiz de ga Sad
Pročitao sam neke priče koje mi je drugarica dostavila u word formatu još prije izlaska knige
dakle, to nije velika literatura
ali to je čitljivo štivo
što govorim kao veliki, veliki kompliment
u hrvatskoj nitko ne piše čitljivo štivo
ići ću i dalje
zavidan sam buliću što ja to nisam napisao
pogotovo naslovnu priču
jer kad sam prvi put čuo 'iza devet sela' u autobusu za zadar 2001. imao sam isti slijed asocijacija
shvatio sam da postoji hrvatska o kojoj nitko ne piše a koja je stvarnija od stvarnog
ali eto bavio sam se budalaštinama osnivanjem i uređivanjem medija itd
pa nisam napisao knjigu
zelenim od zavisti vilenjak

Vilenjak, pa ti si jedan običan štreber. Luce

Markiz, nabijem te na pičku. Baka

Ipak je to bilo proljeće 2002.
bio sam na silbi da ispitam mogućnosti za slijedeći festival paradigmatičkih zbivanja
i u povratku sam u autobusu čuo pjesmu
mislim jebote ili me puca fleš
ili je neko obradio 'super trooper' tako da bude o anti gotovini, ali u visokoj produkciji
iz zvučnika se čuju deseci tisuća eura uloženi u produkciju

zamislim se
i shvatim da je stara hrvatska, koja se prostire između ideologija i bijede, mrtva
tu je nova hrvatska
koja živi između dva mita
onog o gotovini i onog o korporaciji
a živi od manče i milostinje stranih korporacija
dakle opet manče

velike ideje više nego postoje
nego ekstazi, bijelo i kako si povećat prihod za sto maraka
da se može dići novi kredit
i ante gotovina ali ne kao realan heroj ili zločinac nego
kao psihopomp

zafantaziram da bi trebalo napisat roman
ili bolje zbirku ulančanih kratkih
ali prosvjetljena me prodrma
štaaa je opet nešto briješ autistično
mogli smo ostat još koji dan na silbi

dođemo u zagreb a tamo stare
igračke projekti
dnevna rutina
i eto on napisa roman

slava mu vilenjak
Molim neka netko nabije vilenjaka na ku-ku manistra

Nemanja je išao secirati Bulićev roman kiševskom metodom, udario je i na imbecilne poredbe na koje je Kiš odma bacao knjige o zid. Jedino je stvar što samozatajni Bulić tvrdi da njemu ni nije stalo do lijepog pisanja i izražavanja. Možda Bulić namjerno rabi najbanalnije poredbe ne bi li dočarao tako i banalnost naše suvremenosti? Možda on sve namjerno tako. Nemanja, odgovori molim te na ovo. Možda je Bulić naš Keno. Mozak mi je postao žvaka pa imam pravo ovako pisat. Riječ ostavljam Nemanji. IZGNANIK

hmph
ovo dobro zvuči
ali možda bi bilo preoptimistično pretpostaviti da je tako
ali dobro zvuči, o banalnom banalno
da vilenjak

Natjerat ćete me da pročitam Bulića. Kaže li taj do čega mu jest stalo, ako mu već nije stalo do lijepog pisanja i izražavanja? njetocka

Do što vjernijeg prenošenja zbilje koja ga okružuje; sada i ovdje. IZGNANIK
NADRKAN

Luce je zadizala nogice dok joj je Nemanja objašnjavao Gödelov teorem.
- Oh, da Nemanja, zakucaj me tim kvrgavim kurcem!, jecala je pohotna Lucija.
Vilenjak je stajao sa strane i trijebio uši sa stidnih dlaka. Želio ga je izdrkati na novi roman Vlade Bulića ali mu je nešto uletjelo u guzicu i omelo njegovu pažnju.
Što je to, mislio je, što me tako žulja?, čohao se Vileni žičanom kefom po šupčanom otvoru.
- To ti je stvarnosna proza, uzvrati Jagna u obliku Zvončice koju potom proždre Nemanjin mačor.
Luce je sad zavezala umjetni kurac oko struka i pohotno navalila na Vilenjaka.
- Satri me Lucika, zabij taj dildo u mene!, vrištao je Vileni kao usplahireni nerast.
Nemanja sa stajao s blokićem u ruci i bilježio svaki njegovu riječ koju će, kaže, kasnije ukoričiti.
- Reci mi Vileni, kakav je osjećaj primati gumeni pendrek u čmar?, upita Nemanja.
- Kad su mi ga prvi put uturili u autobusu za Zadar 'iza devet sela' 2001. imao sam isti slijed asocijacija. Shvatio sam da postoji hrvatski kurac o kojemu nitko ne piše, a koji je stvarniji od stvarnog pendreka.
- Oh, da još, još! vapio je Nemanja za stvarnosnim opisima i drkao.
- Volim kad mi lagano klizi. Velike ideje više ne postoje nego ekstazi, bijelo i kako si povećat prihod za sto maraka da se može dići novi kredit i ante gotovina, ali ne kao realan heroj ili zločinac nego kao psihopomp.
- Psihomodo pop? Lucija će zbunjeno.
- Ma neeee, ludice., uzvrati Vilenjak i razjapi sladostrasno usta shvativši da mu je Nemanja pripremio zlatni tuš.

Image and video hosting by TinyPic

Ovo će samo potpiriti literarnu diskusiju koju je otvorio ovaj naš skup ljubitelja lijepe književnosti. Mi o svemu volimo proćaskati, nas se sve tiče. Koga bi bolio kurac za suvremenu hrvatsku književnost da nema ovog bloga? Nikog. Ne računam one drkave književne časopise i debilni Balkanski glasnik. Mi smo jedini entuzijasti u Hrvatskoj, mi smo Pptimisti. IZGNANIK

Može li se i pripovjetka "Nadrkan" koja vjerno bilježi stvarnost, a koja je pri tom i lijepo napisana, također smatrati stvarnosnom? njetočka

Ne može, to je ovdje valjda svakom jasno. Zašto? Zato što se vidi da je izmišljena. Niti jedan iole normalan čitatelj ne bi povjerovao da su se Luce i Nemanja ikad u stvarnosti sreli, niti da takvi likovi postoje u stvarnom životu. IZGNANIK

Ali jesu u virtualnoj stvarnosti. Ha, sad te imam . njetocka

Onda se i pripovjetka 'Nadrkan' može smatrati virtualno stvarnosnom, he, he, he... NEMANJA

Pokušao sam stvoriti bajkovit ugođaj, pokidati žanrovske okove i popišati se vilenjaku u usta. Markiz de ga Sad

Argh, rasplakala sam se od smijeha. Baka

Čuj, Izgnani, stvar i jest u tome da ja protestiram i protiv ovakve literature i protiv stvarnosti koju generira: upravo je u tom obratu, bitno ideološkom, stvar!
Riječ je naime o tome da stvarnost, koju navodno stvarnosna proza deskribira, zapravo biva tom prozom proizvedena: nameće se kao jedini stvarnosni stereotip!
Taj stereotip, očito je, odgovara ideološkim obrascima kojima barata EPH. I to je sve.
O svemu ostalome dovoljno si kazao sam: nema tu velikih literarnih ambicija.
To je moguće jedino u ovoj bijednoj zemlji: literatura bez velikih literarnih pretenzija!
I, još nešto: Izgnaniče, nije riječ o tome da Bulić šturim sredstvima slika sliku šturog svijeta!
Riječ je o tome da on očito ne zna i ne može, a ne da neće drukčije: naime, poredba: "Bijeli namještaj, bijele kožne fotelje, stakleni stolić, plazma. Osjećaš se kao u ordinaciji" , ne govori o siromaštvu svijeta koji Bulić opisuje, nego o siromaštvu Bulićeve poetske imaginacije, Bulićeva autorskog svijeta! Njemu jadnom, dok sijedi usred bijelog, ništa drugo na pamet ne pada nego: Jebote, k'o u ordinaciji!
I to je sve. NEMANJA
Nemanja, opet si me prosvijetlio i ulio nove nade u nešto, kao na samom početku tvog zimskog pojavljivanja. Volim kako pišeš i razmišljaš, malo si me munuo iz debilnog ravnodušja i skrame koja mi se skupila oko dijela mozga zaduženog za intelektualna promišljanja. Opet si me izveo na pravi put. Tako se bojim da ponovo ne padnem u neke idiotske zablude u sljedećim mjesecima. Tako brzo sve zaboravljam. I da si klošar koji usmrđen spava pod mostom nekako bi te pokušao slijediti. Ovo iznad mene su razorne rečenice. Kad se za to stvore uvjeti ja s velikom radošću i besramnošću nekom popušim kurac. Njetočka, oprpsti na pravopisnim greškama koje mi se tako često potkradaju u komentarima. IZGNANIK

Hajde ti onda nastavi, pametnjakoviću. Deskribiraj ti na što te podsjeća ta slika. Pun si govana, ne znaš sastavit tri jednostavne jake rečenice. "Pejstaš Nemanja". Evo, ja ću ti kopirat, a ti se osjećaj...

"Bijeli namještaj, bijele kožne fotelje, stakleni stolić, plazma. Osjećaš se kao u ... posjetitelj

'Riječ je naime o tome da stvarnost, koju navodno stvarnosna proza deskribira, zapravo biva tom prozom proizvedena: nameće se kao jedini stvarnosni stereotip!', morao sam ovo podcrtati, ova je rečenica u meni proizvela pravu lavinu. Dobro je da sam se danas uključio, nešto mi je govorilo da ću naići na OTKRIVENJE. IZGNANIK

@Bako, zašto si se ti rasplakala?
@Izgnani, Vilenjak: Jednom je Goethe, u Wertheru, objašnjavao neku seljančicu koja gleda kako lišće pada i pri tom misli samo jedno: "Gle, ide jesen." E, to je krasan i duhovit način da se opiše banalnost neke osobe, svjetonazora, svijeta...Dakle, duhovito i maštovito može se i o banalnome!
Opaska: o banalnome banalno, banalna je i sama, a, Vilenjače, i neistinita je: čekajte, pobogu, pa zar smo mi takvi idioti da čak i u zemlji koja je imala rat, tranziciju iz socijalizma u kapitalizam,privatizacijsko poraće, organizirani kriminal spram kojega je Sicilija Švicarska, etc.etc., dakle da čak i u takvoj zemlji govorimo o - banalnosti! Pa koji bi se kurac trebao desiti a da ovdašnji Knjigovođe imaju motiv za priču? Vama je ta stvarnost - banalna!?
Ma idite mi u kurac!
Osim toga, otkad se to literatura, umjetnostu uopće, iscrpljuje u motivu? Mladi je Rembrandt slikao pohabane šešire jer je mislio da je draž likovnog imanentna stvarnosti koju slika, no stari Rembrandt jasno uviđa da i najobičniji predmet posjeduje istinsku evokacijsku snagu! To što Bulić nema niti jedne jedine rečenice koja bi, recimo kao Capote - e, sad, ne biram slučajno tog genija - udarac groma i iznenadi prolom oblaka te tuču (grad) opisala kao da je prsnulo kristalno nebo čije se mirijade krhotina sručuju na zemlju (ovo je moj opis, moja transpozicija, ne citat), nego je njemu albofilija dostojna Saše Šekoranje istom asocijacija na sanitarnu higijenu bolničkih bijelina, strašan je i evidentan dokaz jalovosti njegove Muze.
Dakle, da rezimiram, kako bi jasno istaknuo svoje teze:
1. Nije riječ o tome da Bulić namjerno bira svoj poetski instrumentarij tako da o banalnome govori na banalan način, nego je riječ o banalnosti njegova poetskoga svijeta i iskaza koji ne može biti drukčiji no što jest.
2. Čudom se čudim o kojem vi to banalnom svijetu govorite? Cijeli se svijet već 17 godina sjatio na Balkan, a vama je čak i to doba svijeta u kojem živite nedovoljno gusto, povijesno, uzbudljivo i - motivirajuće!? Banalnost svijeta gospodina Bulića njegov je osoban duhovni problem. Ništa drugo.
3. Moj je problem pak što živim u svijetu u kojem stalno iznova uočavam neprijepornu činjenicu: ovaj se banalan opis svijeta pokušava nametnuti kao ideološki obrazac. O tome govorim već predugo: ili bih trebao odseliti, ili se adaptirati. Eto, dovoljno sam pošten da progovorim i o svojoj poziciji i svojim problemima: ja zaista nemam ništa sa svijetom Vlade Bulića, kao ni s polusvijetom koji taj svijet želi nametnuti kao jedinu stvarnu verziju Stvarnosti. Taj je idološki interes preočit: svijet podjela na ruralne, ognjištarske dinarske tipove, i navodne građane EPH-ovskog tipa, koji jasno honoriraju literarno bavljenje seljačinama jer one dijalektički omogućuju i njih, građane svijeta, najobičnija je ideološka fikcija: ako nešto nije stvarno i nema veze sa stvarnošću, onda je to ta fantazma koja je ustrojava. Ali, ima nešto drugo, nešto tipično zagrebačko u svemu tome: na ovaj isti način na koji se visokoparna akademska čeljad Žirija klanja Bulićevom bavljenju hrvatskim snom (zašto izbjegavate temu, zašto se ne razgovara konkretno o onome što taj Bulić jest i što se tu uistinu honorira!), Zagreb se nekoć klanjao Kusturičinim Ciganima: dame u lisičjem krznu frenetično su aplaudirale krezubim makedonskim naturščicima, oduševljeno slaveći vlastitu predrasudu da se istina života nalazi jedino tamo gdje se živi u dreku! To se zove ne banalnost, nego - malograđanština. To je početak i kraj priče o našoj stvarnosti. Kad se tako uzmu stvari, onda dolazimo do nevjerojatnog obrata: Čujte, pa i Krleža je pisao o istoj toj banalnoj starnosti, ali čini mi se na literarno malo ambicioznije, kaj ne?
Recimo, kad Filip L. dolazi u Zagreb, nakon 23 godine izbivanja, već u prvoj rečenici stiže na - Kaptolski kolodvor. Jasno, na Kaptolu kolodvora nikad nije bilo niti će ga biti. Banalno, ali, genijalno: Krleža zapravo govori da se čovjek nema kamo vratiti! (Boris Buden bi kazao da onaj koji je napustio svijet nacionalne kulture zapravo nema ni od čega pobjeći, otići!). Možda je u ovoj opasci najrazornija kritika Vlade Bulića: po onome što sam ja na njegovom blogu pročitao, nije riječ o banalnosti njegova teksta, niti stvarnosti o kojoj govori, nego - misaonog svijeta! Bulić je jednostavno simpleton! I to je ono što me smeta. Banalne misli.
Gledaš u drvo, pada lišće, i jebiga, sve što ti pada na pamet jest: Dolazi jesen!
Djevojčice i dječaci, jednostavno mi se čini da nemam više životnoga vremena i volje baviti se budalaštinama. Kažem, možda je to samo moj problem.
Ali, čini mi se ipak daa je to i vaš problem: evo, ta se ispraznost nameće kao Litaratura, kao Poetski Domet, kao kriterij! Tada to više nije ničiji osobni problem i s time se više ne može izaći na kraj kako to Zagreb stoljećima radi: protjerujući kanonika Vramca jer je zarana primjetio da Purgeri nemajuć puno hvastaju se! Ha, ha, ha, kako pametno: to je stvarnosna proza! NEMANJA

...Osjećaš se kao šupku tvoje mame kojoj je tata posve spermom zaprskao i zabijelio analni otvor u koji jedino gura karu od kad si mu se iz pičke zalomio ti, posjetitelju IZGNANIK

Hahahahaha, Posjetitelj, baš si našao crkvu u kojoj ćeš se moliti.
Majmune, pogledaj samo što zapravo piše u toj rečenici tvoj imbecil Bulić: bijeli namještaj, bijele kožne fotelje! Ha, ha, ha, genijalno, zar ne!
Inače, ta albofilija mene bi podsjetila na lice tvoje sestre nakon bukkakea.
Jednostavno, a lijepo.
Slika mislim, ne lice.

Izgnani, hvala na komplimentima. Mene pak veseli kako ste se sjatili na Patologiju, kao djeca na trešnje. (genijalna poredba, a tako stvarnosna!) NEMANJA

Sad će to nama Nemanja vizualizirati snagom svoje imaginacije, kao djela svijesti, kako je to Bulić trebao napisati rečenicu. Tja, to je to je tako lako, a Nemanja je tako elokventan (da li i dojmljiv, osviješten?)
Tja, to je tako lako; puno lakše od analiza natopljenih umjetnim gnojivom, a koje su Nemanjin zaštitini znak. iskra

U Nemanjinu i guzu ovog debila koji si je u času magnovenja zadao ime Izgnanik može da uđe više posjetitelja nego u njihov pederski podstanarski ruPičak. Nemanja, sjatim ti se ko djeca na mamu prije jebanja! (genijalno, jelde, a tebi tako reminiscentno, nabijem te u to dupe poluinteligentno!) posjetitelj

Još jedan post u kom sam glavni lik. Oh, kako dosadno...
(mahanje lepezom i kolutanje očicama).
Prigovaram i protestiram! Zašto mi nisi doveo i Njetočku u klinč?!
A obeć'o si, još zimus...
To je što se tiče priče, a stvarnosna proza...Hm. Bulić? Hm. Vilenjak i Nemanja u "zlatnom tušu"? Mmmm:)
A ti se Bako ništa ne ceri, za tobom riču u Haremu zvijeri! Luce

Iskra, Posjetitelj: Kad bi danas bili neke sreće vas dva govnara zaista biste bili dvije različite osobe, pa biste ostatak večeri mogli provesti u nježnom zagrljaju i cjelivanju, te pušenju malih shar-pei kurčića. Ovako, teško da bi u tako kratkom vremenu tako dva glupa čovjeka boravila na istom mjestu: to je, čak i u Hrvatskoj, fizički nemoguće!
Kizo, Izgnani, Manistra, Luce, Bako...evo, o ovome ja pričam: svaki pisac ima svog privilegiranog čitatelja, nekoga za koga i kome piše. Ovo je dakle Čitatelj Vlade Bulića: sad će to nama Nemanja vizualizirati snagom svoje imaginacije kao dijela svijesti kako je to Bulić trebao napisati rečenicu. Nemanja će vizualizirati ako je Bulić trebao napisati rečenicu! Snagom imaginacije kao djela svijesti!
Kakva javnost! Kakva kultura! Kakva zemlja!
Zemlja u kojoj je roman godine štivo napisano za ovakvog čitatelja/idiota, nesretna je zemlja; nesreća je ove zemlje u tome što EPH, sasvim cinično i namjerno, jer je to Pogonu komercijalno - kao koketiranje s blogerima i njihov angažman u novinama - sasvim svjestan toga što čini, a ipak to čini, kao što i doliči prosvjećenim ideolozima, suvremenom cinizmu. Znaju oni da je to smeće a ne literatura, znaju oni da je to tekst za imbecile, ali, konačno, takve su i njihove novine: šteta jedino što i u Knjigama nema velikih slika i naslova, pa bi se možda Bulić mogao i prodati!
Odvratno nešto!
P.S.
Imam dva primjera literature na blogu.
Iz istog su izvora. Oba sam sejvao, toliko su mi dragi:
1. Nakon razuzdane proslave, vratio sam se kući i usnuo plastičan san – sjedim u žutoj kugli i prilazi mi patuljak s cilindrom na glavi:
- Ovo nije tvoja kugla., reče on.
- Ali žuta je boja agresivnog intelekta! viknuh i probudih se u znoju.
2. Treba provesti temeljitu dilersku reformu, sasuh si u lice dok sam promatrao svoj iskrivljeni kemijski odraz u ogledalu.
Ovaj iskrivljeni kemijski odraz u ogledalu postao je dio moje svakodnevne spike; ova slika patuljca na žutoj kugli koji tako rezolutno progovara: Ovo nije tvoja kugla., mogla bi biti
jednako tako dio scenarija bilo kojeg Lynchovog filma.
Očito da naša stvarnost nije tako banalna kako nam naša literatura sugerira! NEMANJA


Opet uništa, Nemanjiću. Poanta je da uglavnom kenjaš, ti s očitom namjerom guraš sjeme laži u šupak istine. A jasno je da ti je stalo da oblatiš kuću u kojoj si nekad radio. Bulić je ovdje nebitan, nagužen sasvim slučajno. To samo govori o tebi kao čovjeku. Furaš neki svoj interes preko leđa čovjeka kojeg uopće ne poznaješ. Kakva si ljiga, da ne govorim o umišljenosti.

Btw. ako tri je u Zagrebu tijesno, idi... široko ti polje. Idi u kurac. posjetitelj

To je bilo onda kad je Inhibitor pojeo onaj trip od kojeg mu kurac nikako nije htio pasti?
Sjećam se, da, vrijedno sejvanja, i svjetskog veličanja, dabome.
Gute Nacht Patologijo, ajmo spavati Nemanja, mislim, svatko u svoj krevet, naravno.
(Pratiš li, Izgnani?) Dug je dan iza nas. Dug i produktivan. Zijev, zijev. Luce

Nemoj da moram dalje, jer bi ova tvoja trenutna ekipica koju si nabrojao mogla doznat još neke, po tebe, ne baš zgodne stvari. O tome koliki si licemjer. posjetitelj

Posjetitelj, imbecilu, od imbecila imbecilu, pa ti ti zaista Krdo, a ne Glupi Konj!
Ha, ha, ha, ja bum sad rekao nakaj kaj znam o tebi! Pa ti si idiot, majmune. Pa ovdje ali ama baš svi koji sudjeluju u razgovoru znaju gotovo sve o meni, čak recimo i to da ja u EPH nikada u životu radio nisam, kao što bi ti moglo pred sudom i na Bibliju prisegnuti najmanje još dvoje ovdjašnjih diskutanata, koji, Krdo Glupih Smrdljivih Konja od Glupana Imbecilu, u tom EPH-u rade!
Majmune, majmunskoga majmuna majmunčiću, imbecilu nesposoban shvatiti ma i najjednostavniju misao, primitivni priglupi smrade koji nosom kljuca po tastaturi sporije nego kokoš po govnima, otkud bi ti kretenu mogao meni, Bogu Svih Svijetova, savjetovati da od nekuda odem ili nekamo dođem?
Smeće, tebe bi čak i vjetar, da izađeš na ulicu, odnio na Jakuševac!
Što se tiče sirotog Bulića, on je zaista žrtva, ali EPH-ovog žirija: čovjek sad ide lud po cesti vjerujući da je književnik.
Ha, ha, ha... NEMANJA

Image and video hosting by TinyPic

Luce, seljankušo, znači u toj vašoj selendri se ide spavat u pol deset. Došla si među građane, mi se tek sad budimo, nenapojena kozo. Posjetitelju, 'sjeme laži u šupak istine', o, pička ti materina maloumna IZGNANIK

jebiga stari, i ti misliš da si neki kurac u nekom selu. ha ha ha

vidiš, ovdje (ne mislim na blogu) je sigurno samo da svak ima svoje zablude. veće ili manje. posjetitelj

Izgnaniče, to je preteško za tebe. Previše je značenja... objasnit ću ti drugi put. Kad ti odradim mamu. Ti nekako lakše kapiraš poređenja s mamom. posjetitelj

Nemanja najbolje dere kad je bijesan i kad mu se neki debil splete pod nogama. Zasmijo sam se IZGNANIK

Posjetitelj, a koji kurac nisi ovako koncilijantno odmah počeo, pa bismo mogli i bez prostakluka porazgovarati kao dva pristojna čovjeka?
Čuj, meni zaista nije stalo da ti odeš u nešto uvjeren, niti mi je čak stalo do toga da po svaku cijenu oblatim Bulića, ali zaista mi je stalo da objasnim kako, po meni, to nije neka velika književnost. No, ako ti u tom tekstu uživaš, O.K., molim, pa nisam ja tu da spaljujem knjige i otimam ih iz ruku - boguhvala, bolje da čitaš, pa makar i Bulića, nego da pišeš scenarije za domaće sapunice.
Ajmo, prije spavanja, mir, mir, mir, nitko nije kriv.
Ja se tebi ispričavam za sve uvrede, ali, stav o Buliću ne mogu promijeniti, mada, velim, ako ti misliš da je to štivo kakvo bi i inače volio čitati, onda, dopuštam, ja ne komuniciram s duhom vremena.
Jesam li mogao biti koncilijantniji? NEMANJA

e jebiga sad. bio si mi draži onakav bez isprika. ovo je neozbiljna tema. previše je već ovdje napisano o tom tvom otkriću o naravi vremena i razvlačenjem promišljenih zlobnika iz EPH (jes ti meta).

Izgnaniće, BU! posjetitelj

Posjetitelj je djevojka, osjećam to po tonu. Sad mi je prisjelo zbog svega izgovorenog. Idem. Oprosti posjetitelj. IZGNANIK

idi posjetitelj

Pa, vidio sam da i ti nastupaš pomirljivo rekavši "vidiš, ovdje (ne mislim na blogu) je sigurno samo da svak ima svoje zablude. veće ili manje", pa onda, pomislih, ako već čovjek ima dovoljno pameti i pristojnosti razgovarati bez ove flejmerske ornamentike, zašto bih ja bio idiot koji se inati. Ja nemam problema prijatelju s time: Sorry, bio si u pravu! Tako i sada: Ako ti zaista uživaš u književnosti Vlade Bulića, pa što onda, izvrsno, pa hvala bogu da netko nekoga čita i ta pisci imaju svoju publiku. Jedino, ja nisam time pretjerano oduševljen, ali, meni se - nemoj nikome kazati! - ne sviđa baš ni Ivo Andrić, a ipak sam uvjeren da čovjek ima svoju publiku; ja bih prije s Karahasanom putovao vlakom do Vladivostoka nego s časnim nobelovcem, bilo osobno bilo uz njihove knjige, prije bih čak s Karahasanom kazao da je Andrić literatura za seoske učiteljice (da, to je Karahasan rekao, ne ja!), ali, opet, siguran sam da taj Andrić ipak ima nekog vraga kad ga toliki vole čitati. Tako je i s Bulićem, iako i ne pomišljem da bi on mogao biti Andrić: ako ga toliki vole čitati, onda on ipak komunicira sa svojom publikom i tzv. stanjem u duhu, zar ne! To što ja o tom Zeitgeistu mislim sve najgore, očito, moj je problem.
I još nešto...
Možda ne ćeš vjerovati, ali unazad godinu dana dva sam puta nazvao i čestitao Butkoviću na teksovima, što je i njega, jer se znamo dvedesetak godina, iskreno začudilo, ne stoga jer bi se mi do te mjere razlikovali u svjetonazoru ili na bilo koji drugi način da bi to bilo gotovo nezamislivo da mu ja skinem chapeau, nego naprosto stoga što u ovoj kulturi nije običaj da se ljudi koji oblikuju našu javnost poštuju; nigdje nema toliko mrtvih krava u Hrvatskoj koliko ih je po medijima. Ipak, vidiš, dva su me njegova tekst zaista ponukala da mu velim kako je možda na vrhuncu svoje karijere. Ne slažem se ja s Davorom uvijek, ne nužno, pa čak ni često, ali to nije razlog da čovjeku ne kažeš: Dobar si!, kad zaista briljira. Hoću kazati, ne gledam ja na EPH kao na Monolit Zla. Ipak, tu i tamo za broj ih presnažno opalim, da ne prevrše mjeru, jer na najboljem su putu u Pakao: zaista žele biti svemu mjera. Možda mi je zapravo više stalo do Ninoslava nego nekim njegovim bližnjima: ambicija da se bude Demijurg svijeta koji te okružuje nužno vodi u demoniju, ponajprije onu osobnu, i to njega više razdire no što itko u toj neposrednoj okolini misli. Ali, nemoj pretjerano o tome brinuti, imamo mi svi u tome staža. NEMANJA

Uh odem na piće i eto ti novog posta i 32 komentara! Dragi markiže, ovo je dobra jebačina, sve mi guzice bride, ali svejedno je to ironija a ne oslobađajuća satira. Naime tvoj je post smiješan samo insajderima koji znaju likove i njihove živote, virtualne i stvarne, dok je satira po definiciji smiješna i neupućenom prolazniku.

Za neupućene:

Svi citati Bulića o kojima se ovdje raspravlja nisu iz nagrađene knjige već sa njegovog bloga 'pušiona 2' koji je podigao kako bi se osvetio bivšem poslodavcu i koji, koliko je meni poznato, nije pisan s književnim pretenzijama nego više kao čišćenje od doživljenog. vilenjak

Pomirljivo je kriva riječ. S tobom se lako složit, a to je dosadno i to može svak. Bulić me ne zanima. Kao ni izgnanik, ha ha ha... Ako je on (Bulić Vlado) za tebe ono srednje zlo koje odvlači zadnje zdrave i neodlučne snage u prosjek, u redu. Što se tiče Ninoslava, i treba da ga razdire. Tek će da ga razdire. Djeca su danas najčešće da se jedu... posjetitelj

Ha, ha, ha, pa ti si čak i zajebant! O.K., imaš pravo, kurčina je to biti pristojan i slagati se, to je dosadno. To se ni meni ne da.
Jebeš Bulića, nije on za mene nikakvo (o)srednje zlo, ja ti o njemu ne razmišljam previše: činilo mi se da je za kurac to kaj je natrkeljao na blogu, pa sam ga opalio onak, kao kad nogom napucaš kartonsku kutiju nošenu vjetrom - ništa osobno, dakle.
Nemoj tako o Ninoslavu: ja stalno inzistiram na tome da protivnike - ne neprijatelje, nismo fašisti - treba poštovati kao ljude; Nino je bolestan čovjek, ima svojih vrlina i svojih mana, ali nikome ne treba poželjeti da ga razdiru njegovi demoni, jer, svaka hiža ima svoga križa a naša (misli to svatko za sebe) i kapelicu! Hoću kazati, nikome ne želim nikakvo osobno zlo.
To što ja jebem po EPH ne znači da Paviću želim besane noći: nikako ne bih htio biti vinovnikom ničije osobne drame, pa čak ni njihov gledatelj! Rađe mu želim, kao i tebi i sebi, mir, ili barem spokoj.

Vilenjak
Znaš li u čemu je problem? Zamisli da Nabokov ili Matoš pišu blog. Stari, misliš li ti da bi to litererno bilo neambicioznije, lošije ili čak nepismenije od prave literature? (I nemoj da te Kizo čuje, jebat će ti mater! Znaš da je Kizo, s pravom, osjetljiv na blog kao medij ravnopravan ostalim medijima.)
Pička mu materina, drugovi i drugarice, pa zar nitko nikada nije čitao ničiju književnu ostavštinu! Dnevnike možda? Pa Matoševe ili Ujevićeve su marginalije uz posudbu novca od prijatelja književno značajnije i uspjelije ostvarenje od Bulićevog romana! I što to onda znači da je ovo na blogu uputni štos, dok je roman vrsno štivo!? Pa moj je prigovor, kao što vidiš, da je on do te mjere evidentno i notorno isprazan da njegov roman ne može biti bogznakakvo štivo, jer, očito je da je nepametan i nenadaren!
Vi mislite da se ja zajebavam kad velim da je EPH učinio medveđu uslugu Buliću i da će sada kao lud hodati Zagrebom misleći da je književnik, ali, koliko čujem, čovjek se nije snašao već na dodjeli nagrade! NEMANJA

Čuj, posjetitelju, ako si ti zaista djevojka, a da mi razmjenimo brojeve, pa da se još koliko večeras dobro istaslačimo. A ako nisi djevojka - kako nagađa intuitivni Izgnanik - da probudim ja časkom Bulića, pa da se barem on provede? NEMANJA 20.03.2007.

Image and video hosting by TinyPic

- 00:19 - Komentari (47) - Isprintaj - #

utorak, 20.03.2007.

Gödel, Escher, Bach

RUPA U SRCU MATEMATIKE

Image and video hosting by TinyPic

Pozamašna knjiga objavljena prije dva desetljeća, Gödel, Escher, Bach: An Eternal Golden Braid (1979), učinila je Douglasa Hofstadtera (1945) svjetski poznatim autorom znanstveno-filozofske esejistike. Za časopis »Time«, poseban broj posvećen »najvećim umovima 20. stoljeća«, od 29. ožujka 1999, Hofstadter je napisao članak o matematičaru Kurtu Gödelu.
Prevodimo ga u cijelosti, u našoj opremi.



Kurt Gödel rođen je 1906. u Brnu (njem. Brunn), gradu koji se tada nalazio u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a danas pripada Češkoj Republici, od oca koji je posjedovao tvornicu tkanine i bio privržen logici i razumu, i od majke koja je smatrala da sinovo obrazovanje treba započeti rano. S deset godina, Gödel je proučavao matematiku, vjeronauk i nekoliko jezika. S dvadeset i pet, izradio je nešto što mnogi drže najvažnijim rezultatom matematike u 20. stoljeću: svoj glasoviti »teorem o nepotpunosti«. Gödelovo iznenađujuće i zbunjujuće otkriće, objavljeno 1931, dokazalo je da je približno čitavo stoljeće napora najvećih svjetskih matematičara bilo osuđeno na neuspjeh.

Kako bi se mogla ocijeniti vrijednost Gödelova teorema, ključno je razumjeti kako se u to vrijeme gledalo na matematiku. Pošto je kroz mnoga stoljeća bila tipično nesređena ljudska mješavina u kojoj su ravnopravno supostojale mutne intuicije i precizna logika, matematika je potkraj 19. stoljeća konačno uobličena. Izumljeni su takozvani formalni sustavi (najuspjeliji primjer je Russellovo i Whiteheadovo djelo Principia mathematica) u kojima teoremi, slijedeći stroga pravila izvođenja, niču iz aksioma kao grane iz debla. Taj proces nicanja teorema morao je negdje započeti i tu su onda nastupali aksiomi: oni su bili prvobitne sjemenke, prateoremi iz kojih su klijali svi ostali.

Ljepota te mehanicističke predodžbe matematike sastojala se u eliminaciji svake potrebe za razmišljanjem ili prosuđivanjem. Sve dok su aksiomi bili istinite tvrdnje i dok su pravila izvođenja bila takva da čuvaju istinitost, matematika nije mogla ispasti iz kolosijeka; lažne tvrdnje jednostavno se nikako nisu mogle potkrasti. Istina je bila automatsko nasljedno svojstvo teoremstva.

Zbirke simbola kojima su se tvrdnje u formalnim sustavima bilježile redovito su uključivale, zbog jasnoće, standardne znamenke brojeva te uz njih znakove, zagrade i tome slično, ali to nije bilo nužno obilježje; tvrdnje su jednako dobro mogle biti načinjene od ikona koje bi predstavljale šljive, banane, jabuke i naranče, ili od neke posve arbitrarno odabrane zbirke kokošjih zagrebotina, pod uvjetom da se određena kokošja zagrebotina uvijek pojavljuje na mjestu koje joj pripada i samo na takvu pripadajućem mjestu. Matematičke tvrdnje u takvim sustavima, postalo je tada jasno, bile su samo precizno strukturirani uzorci arbitrarnih simbola.

Uskoro je nekolicini pronicavih duhova, i među njima ponajprije Gödelu, postalo jasno da takav način gledanja na stvari otvara posve novu granu matematike — naime metamatematiku. Poznate metode matematičke analize mogle su se okrenuti prema samim procesima proizvodnje uzoraka koji tvore bit formalnih sustava — među kojima je matematika trebala biti poglaviti primjer. Tako se matematika nadvija nad samu sebe, kao zmija koja guta svoj rep.

Marsovska matematika

Gödel je pokazao da se čudnovate posljedice pojavljuju kada se leće matematike usredotoče na samu matematiku. Jedna mogućnost da se to konkretizira jest da zamislimo da na nekom dalekom planetu (recimo Marsu) svi simboli što se koriste pri pisanju matematičkih knjiga, zahvaljujući nekoj zapanjujućoj slučajnosti, izgledaju kao naše znamenke od 0 do 9. Tako kad Marsovci raspravljaju u svojim udžbenicima o stanovitom važnom otkriću koje mi na Zemlji pripisujemo Euklidu i koje bismo mi izrazili ovako: »Ima beskonačno mnogo prim-brojeva«, ono što oni zapisuju izgleda ovako: »8445329844508787863070005766619463864545067111«. Nama to izgleda kao jedan veliki 46-znamenkasti broj. No, za Marsovce to uopće nije broj nego tvrdnja; ona za njih zaista iskazuje beskonačno mnoštvo primova jednako bjelodano kao što to, koji redak iznad, za vas i mene čini onaj niz od 29 slova što tvore pet riječi.

Sada zamislimo da želimo razgovarati o općenitoj naravi svih matematičkih teorema. Zagledamo li u marsovske udžbenike, svi takvi teoremi nama će se činiti kao sami brojevi. I tako bismo mogli izgraditi složenu teoriju o tome koji se brojevi mogu pojaviti u marsovskim udžbenicima, a koji se ondje nikada neće pojaviti. Naravno da pritom zapravo nećemo govoriti o brojevima, nego o nizovima simbola što nama izgledaju kao brojevi. Pa ipak, ne bi li nam bilo lakše zaboraviti što ti nizovi simbola Marsovcima znače i jednostavno gledati na njih kao na obične stare znamenke?

Pomoću tog jednostavnog pomaka motrišta, Gödel je izvodio moćnu čaroliju. Gödelovski trik sastoji se u tome da zamislimo proučavanje onoga što bi se moglo zvati »brojevi proizvodljivi na Marsu« (to jest onih brojeva koji su zapravo teoremi u marsovskim udžbenicima), i postavljanje pitanja kao što je »Je li broj 8030974 proizvodljiv na Marsu (skraćeno PM) ili nije?«. To pitanje znači: hoće li se tvrdnja '8030974' ikada pojaviti u marsovskim udžbenicima?

Razmišljajući vrlo pomno o tom poprilično nadrealnom scenariju, Gödel je uskoro shvatio da svojstvo PM nije uopće toliko različito od takvih prisnih pojmova kao što su »prim-brojevi«, »neparni brojevi«, i tako dalje. Tako bi se zdravorazumski teoretičari brojeva mogli, pomoću svojih standardnih alata, pozabaviti pitanjima kao što je na primjer »Koji su brojevi PM, a koji nisu?«, ili »Ima li beskonačno mnogo PM brojeva?«. Napredniji matematički udžbenici — na Zemlji, a u načelu i na Marsu — mogli bi sadržavati čitava poglavlja o PM brojevima.

I tako je Gödel, u jednom od najprodornijih uvida u povijesti matematike, sročio iznimnu tvrdnju koja jednostavno glasi: »X nije PM broj«, gdje je X upravo onaj broj koji čitamo kada se tvrdnja »X nije PM broj« prevede u marsovsku matematičku notaciju. Mislite malo o tome dok ne shvatite u čemu je stvar. Prevedena u marsovsku notaciju, tvrdnja »X nije PM broj« izgledat će nam tek kao neki dugi niz znamenaka — kao vrlo velik broj. Ali taj komad marsovskoga pisma jest naš zapis broja X (o kojem govori sama tvrdnja). Čuli smo za svakakve uvrnutosti; ali ovo je zaista uvrnuto! No, uvrnutosti su bile Gödelova specijalnost — uvrnutosti u tkivu prostor-vremena, uvrnutosti u rasuđivanju, uvrnutosti svake vrste.

Nepotpunost formalnih sustava

Razmišljajući o teoremima kao modelima simbola, Gödel je otkrio da je moguće ne samo da tvrdnja u nekom formalnom sustavu govori o sebi samoj nego i da porekne vlastito teoremstvo. Konzekvencije toga neočekivanog zapetljaja prikrivena u njedrima matematike bile su bogate, izluđujuće i — začudo — vrlo žalosne za Marsovce. Zašto žalosne? Zato što su se Marsovci, kao i Russell i Whitehead, od sveg srca nadali da će njihov formalni sustav obuhvatiti sve istinite matematičke tvrdnje. Ako je Gödelova tvrdnja istinita, ona nije teorem u njihovim udžbenicima i nikada se, baš nikada, neće u njima pojaviti — zato što sama tvrdi da neće! Ako bi se pak pojavila u njihovim udžbenicima, tada bi ono što o sebi tvrdi bilo netočno, a tko bi — makar i na Marsu — želio matematičke udžbenike koji naučavaju neistine kao da su istinite?

Konačni učinak svega toga jest da se priželjkivani cilj formalizacije pokazao himeričkim. Svi formalni sustavi — ili barem oni koji su dovoljno moćni da bi bili zanimljivi — pokazuju se nepotpunima, zato što su sposobni izraziti tvrdnje koje o sebi govore da su nedokazive. I to je, u biti, ono što se ima na umu kada se kaže da je Gödel 1931. demonstrirao »nepotpunost matematike«. Zapravo, nepotpuna nije sama matematika, nego bilo koji formalni sustav koji kuša uhvatiti sve matematičke istine u svoj konačni sklop aksioma i pravila. Vama to ne mora izgledati šokantno, ali je matematičarima iz tridesetih godina preokrenulo čitav svjetonazor i matematika odonda nikada više nije bila ista.

Gödelov članak iz 1931. učinio je još nešto: izumio je teoriju rekurzivnih funkcija, koja je danas temelj jedne moćne teorije računalstva. Zaista, u srcu Gödelova članka leži nešto što se može motriti kao složen kompjutorski program za proizvodnju PM brojeva, a taj je »program« napisan u formalizmu koji uvelike nalikuje programskom jeziku Lisp, koji je izumljen istom gotovo trideset godina kasnije.

Gödel kao čovjek nije bio ništa manje ekscentričan od svojih teorija. On i njegova žena Adele, plesačica, pobjegli su pred nacistima 1939. i skrasili se na Institutu za viša istraživanja u Princetonu, gdje je Gödel radio s Einsteinom. U njegovim kasnijim godinama Gödela je obuzeo paranoičan strah od širenja klica i on je postao čuven po opsesivnu čišćenju svoga pribora za jelo te nošenju skijaške obrazine s otvorima za oči kamo god bi išao. Umro je u dobi od 72 godine u jednoj prinstonskoj bolnici, u biti zbog toga što nije htio jesti. Slično kao što su formalni sustavi, upravo zahvaljujući svojoj moći, osuđeni na nepotpunost, živa su bića zahvaljujući svojoj složenosti osuđena da propadnu, svako na vlastiti jedinstven način.

Douglas Hofstadter

Preveo Stanko Andrić

Image and video hosting by TinyPic


Bonustrack

nemanja - primjeti Das Schloss : ;)

"Godel's Theorem has many profound implications, both for science and for philosophy. ... Godel's message is that mankind will never know the final secret of the universe by 'finitistic' or constructivistic thought alone; it's impossible for human beings ever to formulate a complete description of the natural numbers. There will always be arithmetic truths that escape our ability to fence them in by any kind of finite analysis. As Rudy Rucker has expressed it, Godel's Theorem leaves scientists in a position similar to that of Joseph K. in Kafka's novel 'The Trial'. We scurry around, running up and down endless corridors, buttonholing people, going in and out of offices, and, in general, conducting investigations. But we will never achieve ultimate success; there is no final verdict in the court of science leading to absolute truth. However, Rucker notes, "To understand the labyrinthine nature of the castle [i.e., court] is, somehow, to be free of it." And there's no understanding of the court of science that digs deeper into its foundations that the understanding given by Godel's Theorem."

Casti, John - Searching for Certainty

skica dokaza:

The proof of Gödel's Incompleteness Theorem is so simple, and so sneaky, that it is almost embarassing to relate. His basic procedure is as follows:

1. Someone introduces Gödel to a UTM, a machine that is supposed to be a Universal Truth Machine, capable of correctly answering any question at all.
2. Gödel asks for the program and the circuit design of the UTM. The program may be complicated, but it can only be finitely long. Call the program P(UTM) for Program of the Universal Truth Machine.
3. Smiling a little, Gödel writes out the following sentence: "The machine constructed on the basis of the program P(UTM) will never say that this sentence is true." Call this sentence G for Gödel. Note that G is equivalent to: "UTM will never say G is true."
4. Now Gödel laughs his high laugh and asks UTM whether G is true or not.
5. If UTM says G is true, then "UTM will never say G is true" is false. If "UTM will never say G is true" is false, then G is false (since G = "UTM will never say G is true"). So if UTM says G is true, then G is in fact false, and UTM has made a false statement. So UTM will never say that G is true, since UTM makes only true statements.
6. We have established that UTM will never say G is true. So "UTM will never say G is true" is in fact a true statement. So G is true (since G = "UTM will never say G is true").
7. "I know a truth that UTM can never utter," Gödel says. "I know that G is true. UTM is not truly universal."

Think about it - it grows on you ...

With his great mathematical and logical genius, Gödel was able to find a way (for any given P(UTM)) actually to write down a complicated polynomial equation that has a solution if and only if G is true. So G is not at all some vague or non-mathematical sentence. G is a specific mathematical problem that we know the answer to, even though UTM does not! So UTM does not, and cannot, embody a best and final theory of mathematics ...

Although this theorem can be stated and proved in a rigorously mathematical way, what it seems to say is that rational thought can never penetrate to the final ultimate truth ... But, paradoxically, to understand Gödel's proof is to find a sort of liberation. For many logic students, the final breakthrough to full understanding of the Incompleteness Theorem is practically a conversion experience. This is partly a by-product of the potent mystique Gödel's name carries. But, more profoundly, to understand the essentially labyrinthine nature of the castle is, somehow, to be free of it.

Rucker, Infinity and the mind

Od Gödela do Boga ;)

Malo analogija:

Gödelov teorem u biti glasi - Sustav ne može u isto vrijeme biti konzistnentan i konačan, odnosno: ono nedovršeno i ono dinamično je Bolje od onog statičnog i onog konačnog.

Robert Pirsig u svojim dvijema knjigama (Zen and the Art of Motorcycle Maintenance: An Inquiry into Values (1974) i Lila: An Inquiry into Morals (1991) ) koncipira zametnutu ideju kvalitete (što je dobro Fedro?) ističući upravo kvalitetu kao - to proton kinoun -- primum movens. I tako povezao Dobro sa Dinamičnim.

sa wiki:

Quality

"Quality", or "value" as described by Pirsig, cannot be defined because it empirically precedes any intellectual constructions. It is the "knife-edge" of experience, known to all. "What distinguishes good and bad writing? Do we need to ask this question of Lysias or anyone else who ever did write anything?" (Plato's Phaedrus, 258d). Likening it with the Tao, Pirsig believes that Quality is the fundamental force in the universe stimulating everything from atoms to animals to evolve and incorporate ever greater levels of Quality. According to the MOQ, everything (including mind, ideas and matter) is a product and a result of Quality.

Static and Dynamic qualities

The MOQ(Metaphysics Of Quality) divides Quality into two forms: static quality patterns (patterned) and Dynamic Quality (unpatterned). The four patterns of static value as well as Dynamic Quality account exhaustively for all of reality. As the initial (cutting edge) Dynamic Quality become habituated, it turns into static patterns. It is important to note that Pirsig is not proposing a duality: Quality is one, yet manifests itself differently.

Dynamic Quality

Dynamic Quality includes everything not static. Dynamic Quality is the force of change in the universe; when this aspect of Quality becomes habitual or customary it becomes static. Pirsig called Dynamic Quality "the pre-intellectual cutting edge of reality" because it can be recognized before one can think about it. What does it mean ? Quality lies in the moment we sense anything during the instantaneous present; with a short delay we give this impression a static form by describing it as emotion, thing, word etc. These static forms, if they have enough good or bad quality, are given names and are interchanged with other people, building the base of knowledge for a culture. So some cultures divide between things other cultures perceive as equal (Pirsig give as example the sounds of the Indian syllables "dha" and "da" which are absolutely equal for western ears) and some cultures haven't any words for a specific meaning at all (The exact meaning of the German word "verklemmt" cannot be translated in English). It also explains that the Dynamic beauty of a piece of music can be recognized before reading any static analysis explaining why the music is beautiful.

Platonova (jedna od formi) ideja Dobra (koja je istovjetna ideji kršćanskog Boga prema nekim ) je u smislu prožetosti, napetosti : "My opinion is that in the world of knowledge the idea of good (the Good) appears last of all, and is seen only with an effort; and, when seen, is also inferred to be the universal author of all things beautiful and right, parent of light and of the lord of light in this visible world, and the immediate source of reason and truth in the intellectual." (517b,c) Republic Book 7

i neizostavni Bela:

Bela Hamvas u Scientia Sacra II - Kršćanstvo :

Božje prisustvo nije u gorkom i divljem mraku prve prirode. Ali nije ni u izjednačenju, ni u miru, ni u svjetlosti. Bog je u transformaciji, u kojoj mahnitost hvata za gušu sila koja je jača od nje. Bog je u kretnji iz koje zrači i koja se u samoprijegoru okreće protiv vlastite prirode, slavodobitno izlazi iz tog zaokreta, istodobno stoji u opreci s mračnim silama, ponovno se okreće protiv sebe i ponovno svladava sebe. Napor da stalno bude on sam, istodobno da bi bio iznad sebe,da živi i da pobijedi sebe. Da razriješi sve svoje strasti i da ih drži na uzdi. Da potone u mraku i da se pokaže kao svjetlost.

A na istoku Shiva pleše već tisućama godina... Brat Vertebrata

Image and video hosting by TinyPic

- 09:29 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ZUMBUL SADIM, MENI FRIDRIH NIČE!

SASVIM NEMOGUĆA PRIČA

Image and video hosting by TinyPic
Lou Andreas Salome

Es war spätabends, als K. ankam Das Dorf lag in tiefem Schnee. Vom Schlossberg war nicht zu sehen,Nebel und Finsternis umgaben ihn, auch nicht der schwächste Lichtschein deutete das grosse Schloss an. Lange stand K. auf der Holzbrücke, die von der Landstrasse zum Dorf führte, und blickte in die scheinbare Leere empor.
Das Schlöss

GIOVANNI PAPINI, Zrcalo koje izmiče

Prije četiri dana, dok sam s bolnom razdraženošću ispisivao neke od najlažnijih stranica svojih uspomena, začuh tiho kucanje po vratima ali ne ustadoh niti ne odgovorih. Udarci su bili odveć slabi, a ja ne želim imati posla s plašljivcima.
Dan kasnije, u isti sat, ponovno začuh kucanje, a ovoga puta su udarci bili jači i odlučniji. Ali ni toga dana ne htjedoh otvoriti jer ne volim baš one koji se prebrzo poprave.
Slijedećeg dana,opet u isti sat, kucanje se ponovilosa znatnom žestinom i prije nego stigoh ustati vidjeh kako se vrata otvaraju i pojavljuje se jedan prilično mlad čovjek srednje veličine, zažarenog lica i riđe, kovrčave kose na glavi s kojom se neprestano klanjao ne prozborivši ni riječi. Čim je ugledao stolicu spustio se na nju, a kako sam ja ostao stajati pokazao mi je naslonjač da sjednem. Poslušavši, pomislio sam da ga imam pravo zapitati tko je, te ga zamolih, ne baš ljubaznim glasom, da mi kaže svoje ime i razlog koji ga je naveo da upadne u moju sobu. Ali čovjek se nimalo ne zbuni i odmah mi dade do znanja da zasad želi ostati ono što je za mene i bio: neznanac.
„Razlog koji me vodi k vama – nastavi sa smješkom – u mojoj je torbi i odmah ću Vam ga pokazati“.
Primijetih tada da u ruci doista drži kovčežić od prljave žute kože s izlizanim mjedenim pločama, te ga u tom trenutku otvori i iz njega izvadi jednu knjigu.
„Ova knjiga – reče, stavivši mi pred oči veliki svezak, omotan u pomorsku kartu izjedenu velikim krugovima rumene rđe sadrži jednu izmišljenu priču koju sam ja stvorio, izmaštao, složio i prepisao. U čitavom svom životu napisao sam samo tu priču i sklon sam vjerovati da bi Vam se mogla svidjeti. Dosad sam Vas poznavao samo po čuvenju i tek pred nekoliko dana jedna mi je žena, koja je zaljubljena u Vas, rekla da ste jedan od rijetkih ljudi za koje znade da se ne plaše sama sebe i jedini koji ima hrabrosti savjetovati smrt mnogima od svoje vrste. Stoga sam pomislio da Vam mogu pročitati ovu svoju priču o životu jednog neobičnog čovjeka kojemu se zbivaju najjdinstvenije i najneočekivanije pustolovine. Kad je počujete reći ćete mi što da činim. Ako Vam se moja priča dopadne obećat ćete mi da ćete me učiniti slavnim kroz jednu godinu – ako Vam se ne svidi ubit ću se u roku od jednog dana. Kažite mi da li prihvaćate ove uvjete i ja započinjem.
Uvidjeh da mogu samo produžiti sa svojim dotadašnjim pasivnim držanjem i obznanih mu jednom grimasom, koja mi i nije baš ljubazno ispala, da ću ga saslušati i učiniti sve ono što je želio.
„ Koja bi to žena mogla biti – mislio sam u sebi – što je u mene zaljubljena i što mu je govorila o meni. Nikada nisam čuo da me neka žena voli, ne bih ni dozvolio da se to dogodi, jer nema neugodnijeg i smiješnijeg položaja nego li biti idol bilo koje životinje...“ Ali nepoznati me odvuče od takvih misli, zastrugavši lagano ali jasno nogom po podu. Knjiga je bila otvorena moja se pažnja smatrala neophodnom.
Čovjek započe čitanje. Prve mi riječi promakoše; prema drugima bijah pažljiviji. Odjednom naćulih uši i oćutjeh sitne žmarce po leđima. Kroz deset ili dvanaest sekundi lice mi pocrveni, noge mi se nervozno pomaknuše – nakon novih deset sekundi bijah već na nogama. Nepoznati prekinu čitanje i pogleda me, ponizno me ispitujući čitavim licem. I ja sam njega pogledom ispitivao, možda čak molećivo, ali bijah odveć zapanjen da bih ga otjerao i samo mu rekoh, poput obične konvencionalne budale: „ Nastavite, molim Vas“.
Neobično čitanje se nastavi. Nisam mogao sjediti mirno naslonjaču, a žmarci su mi obuzimali ne samo leđa nego i glavu i čitavo tijelo. Da sam mogao vidjeti svoje lice u nekom ogledalu možda bih se bio nasmijao i sve bi prošlo,jer je ono moralo biti ispunjeno podlom zapanjenošću neodlučnom okrutnošću. Nastojao sam na trenutak da ne slušam riječi sabranog čitača, ali mi je uspjelo samo se još više zbuniti i čuo sam čitavu priču, riječ po riječ i stanku po stanku , priču koju je čovjek čitao nagnuvši svoju riđu glavu na dobro omotan svezak. Što sam mogao ili trebao učiniti u toj najnesvakidašnjoj zgodi? Uzeti knjigu, razderati je, zgaziti, baciti u vatru? Zgrabiti prokletog čitača, ugristi ga ili izbaciti iz sobe kao neugodnu prikazu?
Ali zašto da sve to učinim? Ipak to mi je čitanje zadavalo nizrecivih muka i stvaralo tjeskoban osjećaj besmislenog i neprijatnog sna bez nade u buđenje. Pomislihza trenutak da će me obuzeti grčevito bjesnilo, te zamislih bolničara u bijelom ogrtaču kako mi, s nepristojnim oprezom, oblači luđačku košulju.
Ali čitanje konačno završi. Ne znam koliok je sati trajalo no zamijetih, unatoč svoj svojoj pometnji, da je čitačev glas promukao a čelo mu orošeno znojem. Neznanac je zaklopio knjigu i odložio je u kovčežić te me gledao prepun iščekivanja, premda mu oči ne bijahu tako lakome kao prije. Moja je utučenost bila toliko jaka da je i on to primijetio, a još više se začudio kad je vidio da trljam jedno oko, ne znajući što da odgovorim. Činilo mi se u t trenutku da nikad više neću progovoriti i najednom su mi se najobičnije stvari oko mene ukazale tako čudnovatima neprijatnima da sam se zgrozio.
Sve to ja sam smatrao vrlo niskim i sramotnim ne mogu sebi oprostiti što sam se uzbudio. Ali bilo je te kakva razloga mojoj smetenosti: Priča koju je taj čovjek pročitao bijaše potpuna i podrobna pripovijest o mojem unutarnjem i javnom životu. Kroz čitavo to vrijeme slušao sam vjeran, cjelovit i nesmiljen izveštaj o svemu onome što sam osjećao, snovao i uradio otkad se pojavih na svijetu. Da je neko božansko biće, čitatelj srdaca i nevidljivi svjedok, stajalo pokraj mene od rođenja i zapisivalo sve ono što je vidjelo u mojim mislima i mojim činima, napisalo bi priču savršeno istovjetnu toj, za koju je nepoznati čitač tvrdio da je izmišljena i da ju je on sam izmaštao. Sve najsitnije i najtajnovitije stvari bile su spomenute, a piscu nije izbjeglo ni jedan san, ni jedna ljubav, ni skrivene prostote, ni podli proračuni. Grozna je knjiga čak sadržavala događaje i preljeve misli koje sam ja zaboravio i kojih sam se prisjećao tek slušajući o njima.
Moju smetenost i moj strah ponajviše su izazvale baš nepogrešiva točnost i uznemirujuća savjesnost. Tog čovjeka dotad nisam poznavao – taj čovjek je tvrdio da me ne poznaje. Živio sam vrlo usamljenički, u jednom gradu u koji nitko ne dolazi ukoliko ga ne prisili slučaj ili potreba, i nikada ni jednom prijatelju, ako sam uopće mogao reći da ih imam, nisam povjerio svoje doživljaje lovca na prevaru, svoja putovanja pljačkaša duša, svoje hlepnje dobrovoljca neostvarivoga. Nikad nisam napisao, ni za sebe ni za druge, potpun i iskren izvještaj o svojemu životu i upravo tih dana spravljao sam lažne uspomene da se i nakon smrti skrijem od ljudi.
Tko je dakle mogao tom čovjeku reći sve to što je bestidno i nemilosrdno pričao u svojoj groznoj knjizi, omotanoj u staru kartu boje rđe. A on je tvrdio da je tu priču izmislio i prikazivao je meni, moj život, sav moj život kao priču iz mašte!
Bio sam strahovito uzbuđen i uzdrman ali u jedno sam bio siguran: ta knjiga ne smije biti pokazana ljudima. Neka i umre taj nevjerovatni i nesretni pisac i čitač, ali ja nisam mogao dozvoliti da se moj život širi i upoznaje po svijetu među svim moji neosobnim neprijateljima.
Ta me odluka, koju čvrsto i postojano oćutjeh u sebi, polako počela ohrabrivati. Čovjek me i dalje promatrao s preplašenim i skoro molećavim licem. Prošle su bile svega dvije minute što je završilo čitanje i nije izgledalo da shvaća razloge mojega uzbuđenja.
Konačno sam uspio progovoriti.
„Oprostite, gospodine – zapitah ga – Vi tvrdite da ste tu priču baš izmislili?“
„Upravo tako – odgovori zagonetni čitač, već malo ohrabren – ja sam je zamislio i mislio o njoj niz godina, a povremeno sam unosio izmjene i dopune u život mojega junaka. Ali sve je plod moje mašte.“
Ove riječi me još više zbuniše, ali ipak mu postavih i drugo pitanje:
„Kažite mi, molim Vas, jeste li doista sigurni da me niste nekad ranije upoznali? Da niste možda nekoć čuli priču o mojem životuod nekoga koji me poznaje?“
Na ove riječi nepoznati nije mogao zadržati smiješak čuđenja.
„ Već sam Vam kazao – odgovori – da Vas do malo prije nisam poznavao nego po imenu i da sam tek pred nekoliko dana doznao da ste u stanju dati nekome savjet da se ubije. Ali o Vama nisam doznao ništa više od toga“. Njegova je osuda već donesena i bilo je neophodno da se što prije izvrši.
„Jeste li još uvijek spremni - upitah ga svečano – ispuniti one uvjete koje ste sami postavili prije čitanja?“
„Bez ikakva oklijevanja – odgovori s lakim drhtajem u glasu. – Nemam drugih vratiju na koja bih mogao pokucati, a ovo je djelo sav moj život. Osjećam da ne bih mogao ništa drugo učiniti“.
„Moram Vam dakle reći – nastavih s istim svečanim tonom, ali ublaženim s malo sjete – da je Vaša priča glupava, dosadna, necjelovita i odvratna. Taj kojega nazivljete svojim junakom običan je razbojnik prepun dosade, koji bi ogadio priču svim čitateljima od ukusa. Ne želim biti odveć okrutan i reći Vam nešto više.“
Vidjeh dobro da čovjek nije očekivao takvih riječi i zamijetih sa strahom da su mu se oči načas zaklopile. Ali odmah ustanovih da je njegovo vladanje sobom podjednako njegovu osjećanju časti. Odmah je otvorio oči i promatrao me bez straha i bez mržnje.
„Hoćete li me ispratiti?“ zapita me glasom odveć prijaznim da bi bio prirodan.
„Svakako“ odgovorih i stavivši šešir na glavu izađosmo iz kuće bez riječi. Nepoznati je u ruci nosio svoj kovčežić od žute kože a ja sam ga smeteno pratio sve do obale rijeke, koja je nabujalo i hučno tekla između mrkih kamenih zidova. Pošto je pogledao okolo i vidio da nema nikoga koji bi ga mogao spasiti, okrene se prema meni govoreći: „Oprostite mi što sam Vam dosađivao svojim čitanjem. Vjerujem da više nijednom živom stvoru neću smetati. Zaboravite na mene čim budete mogli“.
A to su mu bile baš posljednje riječi, jer je hitro preskočio ogradu i naglim se skokom bacio u rijeku, skupa sa svojim kovčežićem. Nagnuh se da ga još jednom vidim, ali ga je voda već bila prihvatila i prekrila. Jedna plaha, plavokosa djevojčica primijetila je iznenadnog samoubojicu, ali kao da se nije tome začudila i nastavila je ići svojim putem grickajući lješnjake.
Vratih se kući nakon nekoliko uzaludnih pokušaja. Čim dođoh do svoje sobe ispružih se na krevet i zaspah bez prevelikog napora, utučen i izmoren od neobjašnjivoga.
Jutros sam ustao prilično kasno i pod čudnim dojmom. Izgleda mi kao da sam već mrtav i da samo čekam da me dođu zakopati. Odmah sam dao upute za svoj pogreb i osobno sam išao u poduzeće za pogrebne svečanosti kako ništa ne bi bilo propušteno. Iz trena u tren očekujem da iznesu lijes. Osjećam kako već pripadam drugome svijetu i sve stvari što me okružuju imaju neizreciv izgled bivših i proteklih stvari, sasvim nezanimljivih za mene.
Jedan mi je prijatelj donio cvijeće pa sam mu rekao da je mogao malo počekati i staviti ga na moj grob. Pričinilo mi se se nasmiješio, ali ljudi se uvijek smiješkaju kad ništa ne razumiju.

Image and video hosting by TinyPic

Što se mirca tiče, vidim da u Srbiji imate po kuhinjama sutre, a ne narodne poslovice: Kuharice manje zbori da ti čakra ne zagori! Ahahahah...Sve sami balansirani yogini! Poznat je klasičan razgovor Domaćina Vuksana i njegove blagočastive Devi Milice, tijekom proučavanja Mahamudre yantre:
- Je li bre Vuksane, da ja tebi jaja prepečem?
- A da ja tebi sise zgnječim, a!?
- De bre sise, Vuksane, otić će mi anahata u pizdu lepu materinu, pa de smo onda Vuksane!?
- Opet si vidim yogirala, mater ti jebem, jesam ti reko da ne želim više da te vidim da mi po selu medituješ, jebo sam ti mater ako te uvatim...
Ulaze dva yogina s Ravne Gore:
- Hare Rama, domaćine!
- Hare Rama, junaci! Kojim dobrom?
- Pa eto, šalje nas Shree Čičananda i pita ima li kakvih tantrika ovde po selima?
- Iju, black you, kakvih bre tantrika!? Ovde živi miran svet, svi sede u asanama i po ceo dan vežbaju pranayamu. Samo gdegde netko dane dušom i ode na chat...
- Ma nemoj? Baš u asanama kažeš!? Om shanti, Milice, nego, da ipak nema tih tantrika, znaš kako je, nemoj dvaput da dolazimo...
- Ma jok, de bre, nema, nije tantrika ovde nikad ni bilo, kažu ljudi da su zadnji otišli još za prošlog Činodejstvovanja. Nego, kako Bhagwan Čičananda, šta priča, šta, šta, levitira li se štogod, pričajte junaci!?
- Eh, da levitira! Čiča svakoga jutra postroji dva voda yogina, sva jedan prosvetljeniji od drugog, pa udri u meditaciju! Znaš kako je... Nije lako, al' šta se mora, nije teško, je l' tako bre batice, šta si ti zamro, jebote Šiva šepavi, alaj si se usuk'o, vidi ga, da nisi ti neki tantrik, a, Vuksane, pičkin dušmanine?
Na to Vuksan pogleda ispod oka pa vako reče:
- Pih, popišam ti se na sidhi, budalo! Ja tantrik? Oca ti jebem u guzicu da ga jebem, dok sam ja uvežbavo indriya sadhanu po Čairu ti si gologuz muda mrsio! Ajde begaj, nema od tebe ni go kurac, kakav yogin, nema, ništa nema od tebe...
- Nemoj tako Vuksane, umeša se daikini, vidiš da su ljudi pošteni, realizovani, mlogo si strog, pusti ljude da ćeraju te tantrike...znaš kako se kaže: Yogas citta vrtti, gde burigija nemoš!
- Ćeraćemo se mi još, prozbori po prvi put i drugi yogi, Svami Momčilo, pristali usredsređeni sanyasin iz okolice Ražana, koji je osobno spasio nekoliko američkih pilota nakon što su yogini, iz nehata, levitirajući udarili u stealth-avione.
Svi se začuđeno pogledaše.
Yogini odlaze. Milica briše tanjir čudesnom krpom. Vuksan dugo gleda kroz prozor, i jedino se čuje duboki timbar njegova basa: Ommmmmmmmm........


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

- 01:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.03.2007.

KONJI I NILSKI KONJI

HYPO

Jučer sam časkao sa znancem koji je tridesetak godina u velikom svjetskom businessu: kako kaže, ima toliko kuća i stanova da često po buđenju prvih nekoliko trenutaka ne zna u kojem se gradu probudio! Već desetak godina povremeno prespava i u Zagrebu (pa i nekim obalnim gradovima), prateći, po navici, i ovdašnje dane i poslove; dapače, izvrsno je upućen u finese i potankosti hrvatskog 'poslovanja'.
Začudilo, bolje kazano prenerazilo me je stoga da taj moj prijatelj ne zna da se upravo ovih dana prodaje tvrtka u čijem je portfelju imovina vrijedna - tvrde - 1,5 milijardu eura: riječ je o lukrativnim hrvatskim nekretninama!
Ja sam mislio, usamljen u svojoj bjelokosnoj kuli, da o tome ne samo da svi sve znaju, nego da o tome bruji čitava zemlja: ta, prodaje se tvrtka čiji će vlasnik za razmjerno neveliku svotu od 160 milijuna eura knjigovodstvene vrijednosti firme, kupiti imovinu koja je u startu višestruko vrijednija!
Avaj!, ubrzo sam shvatio da moja prilična investigativna okretnost stvara lažan dojam opće informiranosti hrvatskih građana; često se zaboravim i mislim da ne živim u zemlji u kojoj tek nešto više od 8% ljudi kupuje novine (jedino Albanci manje kupuju novine od Hrvata), a da o korištenju neta kao lupe i ne govorim! Zapravo, o ovome jedva da tko ima pojma, jer, takve se informacije očito u javnost pripuštaju u apotekarsko odmjerenoj količini: tu je prije riječ o zataškavanju činjenica nego o njihovom objavljivanju; dajući nam homeopatsku dozu supstance/informacije, zapravo nas čine imunim na nju!
Neznatnost teksta, tako sugerira neproblematičnost onoga o čemu je riječ!
Evo stoga nekoliko tekstova o ovom poslu koji se odvija daleko od očiju javnosti, daleko od naslovnih stranica naših vodećih dnevnih i tjednih listova, očito iz nekog i nečijeg posebnog interesa: cui bono, treba se zapitati, i odgovori će se ukazati sami!

Image and video hosting by TinyPic

I.
2.03.2007.
Startao završni krug za prodaju Hypo Consultants

Osam zainteresiranih ušlo je u završni krug natjecanja za prodaju dvije konzultantske tvrtke austrijske banke Hypo Group Alpe Adria, od kojih je jedna i zagrebačka Hypo Alpe-Adria Consultants Croatia, izvijestio je bečki gospodarski list Wirtschaftsblatt. Financijski krugovi navode da je za kupovinu HAAB-ovih konzultantskih tvrtki "jako zainteresiran" talijanski poduzetnik Maurizio Zamparini, predsjednik talijanskog nogometnog kluba FC Palermo i nekadašnji vlasnik lanca trgovina Mercatone-Emmezzetta.
Zamparini je već razgranao poslovanje u Hrvatskoj pa ove godine namjerava u Zagrebu otvoriti trgovački centar, a planira izgraditi i još jedan takav objekt i u Rijeci. Uz Zamparinija, za HAAB-ove tvrtke koje posluju s nekretninama zainteresirani su i američki investicijski fondovi, jedan konzorcij hrvatskih poduzetnika i jedna hrvatska banka.
HAAB želi prodati obje tvrtke odjednom a njihova knjigovodstvena vrijednost iznosi 160 milijuna eura. Dvije trećine objekata iz njihova portfelja nalazi se u Hrvatskoj a ukupna tržišna vrijednost njihovih portfelja znatno premašuje njihovu knjigovodstvenu vrijednost, piše Wirtschaftsblatt. Prodaja bi trebala biti zaključena do 23. ožujka a zaključni pregovori do 12. ožujka. HAAB je dosada potvrdio tek da se vode pregovori o prodaji, ne objavljujući detalje.


II.
Iz portfelja Hypo Consultantsa izdvojeni istarski projekti

Iz portfelja Hypo Consultantsa, nebankarskog biznisa Hypo banke, izdvojene su tvrtke AD Maris i Darija, nositelji vrijednih turističkih projekata u Istri. Hypo Consultants je 26-postotni suvlasnik tvrtki AB Maris i Darija u čijem je vlasništvu 750 tisuća četvornih metara zemljišta u Barbarigi i 395 tisuća četvornih metara zemljišta u Dragoneri. Suvlasnici AB Marisa i Darije su tvrtke iz Švicarske. Hypo Consultants bit će prodan do kraja ožujka.

III.
Hypo prodaje nekretnine za 1,5 milijardi eura

Jedan od najvećih vlasnika i financijera na hrvatskom tržištu nekretnina, Hypo Alpe Adria banka (HAAB) pokrenula je velik proces prodaje svega što ta banka ima u nekretninskom biznisu. Do kraja prvoga tromjesečja 2007., potvrđuju u banci, prodat će cijelo društvo HAA Consultants u kojemu su koncentrirane nekretnine koje se procjenjuju na čak 1,5 milijardi eura

Izlazak na burzu

Prodaja goleme imovine u Hrvatskoj dio je šire operacije matične banke iz Klagenfurta koja iz konglomerata biznisa čisti sve što nije bankarski posao. Zasad su iz toga izuzete Srbija, BiH, Crna Gora, zemlje u koje je Hypo ušla kasnije i nije stigla razviti nekretninski biznis tako velikih razmjera kao što je nekretninski biznis u Hrvatskoj. Krešimir Starčević, član uprave Hypo banke u Zagrebu, kaže da je konzalting tvrtka u vlasništvu matične banke i da je isključivo ona prodaje, i to u cijelosti. Ponude stižu u Austriju, a razlog je izlazak banke na burzu. Zbog toga se prodaju i društva u nekim drugim zemljama kako bi se ustvrdila prava vrijednost banke, što nije moguće ako su i nekretnine u portflelju.

Za hrvatske prilike, velik preokret u HAAB-u zanimljiv je upravo sa stajališta njezine imovine u našoj zemlji, koja je impresivna, usto što je Hypo uspjela zauzeti peto mjesto na ljestvici najvećih bankarskih grupacija u zemlji. Kupnja nekretnina u Hrvatskoj počinje 1997. godine, u vrijeme kad su one bile višestruko podcijenjene, HAAB na čijem je čelu sve donedavna bio Heinz Trushaller, sama kupuje nekretnine na prvorazrednim lokacijama, kreditira ekskluzivne projekte, kreditira tvrtke koje također imaju atraktivne nekretnine ili su locirane na jadranskoj obali, uz autoceste i gospodarske zone.

Kroz sve ove godine teško je rekonstruirati što je ta banka i njezina konzalting tvrtka izravno kupila, što joj je dospjelo u portfelj kroz stečajeve tvrtki, a što kao hipoteka na neplaćene kredite. Primjerice, Hypo banka financirala je austrijskog poduzetnika Waltera Wolfa koji je ulazio u rizične, uništene tvrtke s namjerom da ih stabilizira i potom proda. Wolfova ekspanzija bila je posebno intenzivna na zadarskom području tvornica Maraska, brodogradilište u Kalima i još neke.

Zadar bio meka

Od Waltera Wolfa više nema traga u Hrvatskoj, a tvornica i zemljište u posjedu su Hypo banke. Zadar je općenito bio investicijska meka za tu banku, kreditiranjem hotela, infrastrukture, a hoteli na Boriku u vlasništvu su bančina konzaltinga, Još tri regije u Hrvatskoj su bile zanimljive, Zagreb i okolica u kojem ta grupacija posjeduje goleme površine građevinskog zemljišta, izgrađena ili započeta stambena naselja, Istra, gdje je banka lako dolazila do velikih građevinskih parcela, poljoprivrednog zemljišta, maslinika. Četvrta je Slavonija i Osijek, gdje je sjedište Slavonske banke, dijela Hypo grupe.

Kupci- fondovi za nekretnine

Proces prodaje društva s nekretninama daleko je odmaknuo. Zainteresiranih je mnogo, čak 30 velikih svjetskih fondova javilo se na poziv banke. Procjenjuje se da toliku imovinu, i to u paketu, može kupiti samo neki veliki inozemni specijalizirani fond za nekretnine. Dolazak takvog fonda bila bi novost za naše tržište na kojem operiraju dva društva za upravljenje fondovima, u Puli i Splitu, čija ukupna imovina tek prelazi 100 milijuna kuna. Hypo banka u posljednje vrijeme došla je u žarište interesa javnosti zbog financiranja početničkih, ali megalo-manskih građevinskih pothvata Ivića Pašalića, bez imalo vlastitog kapitala. Pašalićevu kupnju zemljišta i gradnju financira Hypo Leasing, a to društvo kao i ostala u Hrvatskoj pod nadzorom su nadležnih institucija.

IV.
Najveća prodaja nekretnina

Prodajom dviju Hypo Consultants tvrtki niz nekretnina dobiva novog vlasnika već za mjesec ili dva


Hypo-Alpe-Adria je od dolaska na hrvatsko tržište postala dominantna na tržištu nekretnina

Još za ljetošnje smjene na vrhu austrijske Hypo Alpe-Adria grupe i najave temeljite transformacije, nagovijestilo se da okosnicu tog zahvata čini prodaja nebankarskog, odnosno investicijsko-nekretninskog biznisa. Kako je on najjače razvijen upravo u Hrvatskoj kao općenito najjačoj podružnici, i početak provedbe te strateške odluke, početkom prosinca, u domaćim je medijima izazvao veliku pozornost. Otvaranje projekta prodaje dviju tvrtki iz sastava Hypo Consultants Holdinga - HAA Consultants sa sjedištem u Zagrebu i istoimene tvrtke sa sjedištem u Klagenfurtu (ali s imovinom mahom u Hrvatskoj) - popraćeno je napisima o dosad najvećem paketu hrvatskih nekretnina koji se našao na prodaji i koji bi trebao dobiti novog vlasnika do kraja ožujka.

Selekcija

Pritom je za kraj prošlog tjedna najavljena i faza selekcije, odnosno odabira užeg kruga interesenata koji su od ovog tjedna trebali dobiti pristup dubinskom pregledu. No nasuprot prilično preciznim tehnikalijama natječaja do kojih je došao Novi list - od kodnog imena projekta do sastava savjetničke logistike i rokovnika pojedinih faza, procjene težine očekivane operacije u medijima su zasad postavljene prilično široko. Od oko 600 milijuna eura (prema izvorima Novog lista) do 1,5 milijardi eura (koliko su sugerirali izvori Večernjeg lista). Kad bi se izlistala neka ranija licitiranja procjenama težine pojedinih hrvatskih projekata HAA Consultantsa, naročito na području Istre, Zadra i Zagreba, lako bi se došlo i do većih brojki. Znatno većom ukupnom vrijednošću Hypova nekretninskog biznisa baratalo se proteklih mjeseci i u austrijskim krugovima. No, osim samih razmjera u odnosu na bankarski biznis, uz taj se segment veže i više mutnih konotacija što je pak sa zaoštravanjem sukoba na austrijskoj političkoj sceni (raspirenih prethodno otvorenim aferama u dvjema bankama) i otvaranjem nekih ovdašnjih 'zvučnih' procesa samo dobilo na osjetljivosti i požurilo strateške odluke o jasnijem razgraničenju. Uza sve, iz dosadašnjih aproksimacija nije se dalo razaznati jesu li pritom uzeti u obzir različiti operativni statusi i financijska opterećenja pojedinih projekata, a uz sadašnji organizacijski ustroj i nerazvidnu isprepletenost vlasništva i poslovnih odnosa unutar grupacije vjerojatno je i krug onih s punim uvidom u stvarno i ažurno stanje kompletnog portfelja tih tvrtki prilično uzak. Na internetskim stranicama zagrebačkog HAA Consultantsa, primjerice, na listi nekretnina navodi se desetak projektnih lokacija, od Poreča, Duge uvale i Ičića do nekoliko njih u Zagrebu i okolici. Jednako tako, uz nekoliko u medijima zabilježenih prodaja nekretninski zanimljivih projekata u vlasništvu ovdašnje ili austrijske podružnice posljednjih mjeseci (prodaja 80% Nauta Lamjane i Maraske) o nekim se prodajama, poput zemljišta na lokaciji zagrebačke Zavrtnice samo neslužbeno govori, a navodno je prodano lokalnom privatnom investitoru. Kako god bilo, u prodaji dviju tvtki HAA Consultantsa atribut goleme vrijednosti transakcije je nedvojben, a isto vrijedi i za nastojanje da se sve obavi što diskretnije, za što je, prema nekim tumačenjima, prodavatelj spreman kupcu ustupiti i nemali diskont. U austrijskom sjedištu taj strateški plan otpočetka nastoje prikazati ponajprije kao razgraničavanje u sklopu priprema HAAB International AG-a za planirano burzovno izlistavanje. To u osnovi ne mora biti netočno, ali u cijeloj genezi plana neke su druge pokretačke sile ipak bile presudnije.

Uži izbor

Upućeniji promatrači reći će kako ne treba očekivati ni da će budući vlasnik biti sklon previše raspredati o samoj transakciji. No, u tako velikom dealu svakako su zanimljive i kombinatorike koji bi se profil investitora mogao očekivati u završnici. Trenutačno se tako 'uži izbor' kuloara vrti između vaganja koliko je izgledno da se cijela priča zatvori u 'austrijskom dvorištu', odnosno je li ipak mnogo izglednije da se natječaj zaključi ulaskom, recimo, neke američke nekretninske (real estate) kompanije ili međunarodnog fonda za ulaganja u nekretnine. U Hrvatskoj se veliki institucionalni investitori tog tipa dosad zapravo nisu jače kapitalno angažirali pa su na tržištu nekretnina dosad aktivnošću prednjačile upravo austrijske financijske grupe. Među njima najduži staž ima upravo Hypo grupa koja je dosad zagrabila i najveći komad, najprije kroz projekte vezane uz privatizaciju, a potom i kroz klasičnije razvijanje projekata. Pravodobni ulazak na određeno tržište analitičari obično opisuju kao prepoznavanje investicijskih ciklusa, no u zemljama s bliskim iskustvom rata, slabostima funkcioniranja institucija i razine pravne sigurnosti to obično uključuje više od ekonometrijskih modela i alata. Premda će svakako biti zanimljivo vidjeti koji će se profil investitora zainteresirati za Hypov paket, neki istaknuti akteri domaćeg tržišta nekretnina s tim projektom ne vide značajniji utjecaj na tržište nekretnina. U nas se, kažu, puno više napuhuje ukupna klima, institucionalnih investitora ima tek u tragovima, a danas bi teško bilo izdvojiti neki ozbiljniji 'start up' projekt. Pa ih onda više zanima zadržavanje stabilnosti u postojećem sustavu financiranja.

V.
Hypo u Zagrebu

Tvrtka Hypo Alpe-Adria Consultants, u vlasništvu Hypo banke, planira uložiti oko 150 milijuna eura veliki projekt izgradnje poslovno-stambenog naselja na Savskoj opatovini, kraj Zagrebačke avenije. U tijeku je ishođenje dozvola za četiri stambene i jednu poslovnu zgradu, koje bi sve zajedno trebale imati oko 140.000 četvornih metara bruto razvijene površine (BRP). Kompleks će sadržavati i vrtić, a svi stambeni i poslovni prostori će biti ponuđeni na prodaju. U četiri stambene zgrade različite veličine ukupno će se nalazizi 320 stanova. Zgrade će biti visoke pet i sedam etaža, s po dvije ili tri podzemne etaže rezervirane za parkiranje. Kraj same Zagrebačke avenije nalazit će se objekt namijenjen za poslovnu namjenu. Objekt će u sedam katova imati 84.000 kvadrata, dok će se stambene zgrade nalaziti u njegovoj pozadini. Zbog važnosti prostora za poslovni objekt je morao biti raspisan urbanističko-arhitektonski natječaj.

Gradnja kompleksa bi trebala početi u jesen 2007. godine, a rok dovršetka je pet godina. Parcelu na kojoj će se graditi kompleks Hypo Consultants je kupio od više malih privatnih vlasnika još od 1998. godine. Osim ovog naslja, Hypo Consultants planira izgraditi još luksuznije naselje na Zavrtnici, gdje su otkupili bivšu tvornicu Pobjeda.

VI.
HYPO KVART U ZAGREBU

Hypo Alpe-Adria Consultants uložit će 150 milijuna eura u svoj dosad najveći projekt - poslovno-stambeno naselje na Savskoj opatovini uz Ljubljansku aveniju. Članica Hypo grupe završava ishođenje dozvola za četiri stambene zgrade i jednu poslovnu, koje će sve zajedno imati površinu od 140.000 kvadrata

Kompleks će se nalaziti na 10,5 hektara zemljišta između ulica Savska opatovina i Svilikovići te će biti prvi takve vrste koji će se vidjeti sa zapadnog ulaza u grad.

Gradnja bi trebala početi najkasnije u jesen sljedeće godine, a rok dovršetka je sljedećih pet godina. Postepenom kupnjom od mnogih manjih privatnih vlasnika još od 1998. godine Hypo Consultants su osigurali da investiciju grade sami i na svojemu zemljištu. Kompleks će sadržavati i vrtić, a i stambeni i poslovni prostori će u cijelosti biti na prodaju jer u Hypo grupi nemaju potrebe za novim poslovnim prostorima.

U četiri stambene zgrade različite veličine ukupno će se napraviti 320 stanova koji će se prostirati na 56.000 četvonih metara bruto razvijene površine. Katnost zgrada je pet i sedam etaža, a po dvije ili tri podzemne etaže rezervirane su za parkiranje. Uz samu Ljubljansku aveniju, duž cijelog prostora između dviju susjednih ulica, protezat će se najreprezentativniji objekt namijenjen za poslovnu namjenu - u sedam katova imat će 84.000 kvadrata bruto, a stambene zgrade nalazit će se u njegovoj pozadini.

Zbog važnosti prostora za poslovni objekt je morao biti raspisan i posebni urbanističko-arhitektonski natječaj koji će mu definirati izgled.

Još prije osam godina prepoznali smo važnost prostora na Savskoj opatovni i njegove razvojne mogućnosti.

Želimo napraviti reprezentativno poslovno-stambeno naselje koje nikako neće biti samo spavaonica, nego će unutar sebe imati dodatne sadržaje poput vrtića, svih potrebnih trgovačkih i ugostiteljskih objekata, biciklističke staze, zelenilo i parkove, a razmatra se i gradnja manje kinodvorane.

'Na takvu vrstu projekta odlučili smo se zbog pozitivnih reakcija i iskustava u gradnji Hypo kvarta, ali i vrijednosti prostora uz Ljubljansku. O cijeni po kojoj ćemo prodavati stanove i poslovne prostore još je preuranjeno govoriti jer je projekt u ranoj fazi realizacije', objašnjava Anja Filipec, direktorica Odjela razvoja projekata Hypo Consultantsa. Hypo Consultants upravo dovršavaju tzv. Hypo kvart na križanju Buzanove i Heinzlove u koji je uloženo 40 milijuna eura i koji se sastoji od pet stambenih zgrada i ima 25.800 kvadrata neto korisne površine.

Ta četvrt je najpoznatija jer je na vrhu jedne od zgrada stan kupio i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, što već neko vrijeme puni novinske stupce. Grad je inače pri gradnji novog kompleksa u Savskoj opatovini izašao u susret tvrtki Hypo Consultants i odobrio da tvrtka izvadi lokacijsku dozvolu i za 1400 četvornih metara gradskog zemljišta za potrebe jedne od stambenih zgrada.

Nakon te načelne lokacijske dozvole grad će prodati zemljište Hypo grupi, ali se još ne zna po kojoj cijeni. Inače, izmjenama zakona, za prodaju svog zemljišta na kojem se dozvoljava gradnja privatnicima, grad ne mora raspisati javni natječaj. Iako su se pojavile sumnje o povezanosti izdavanja navedene načelne dozvole s kupnjom Bandićeva stana, činjenica je da gradska uprava svaki tjedan na poglavarstvu raznim investitorima odobri prosječno pet takvih dozvola pa se Hypo Consultants ne čine iznimkom.

Novi projekti: Cimos i Zavrtnica

Sljedeći građevni projekti u koje će se upustiti Hypo Consultants je preuređenje zgrade Cimosa pored Getroa uz Ljubljansku aveniju koje je tvrtka kupila. Napravit će se nova zgrada isključivo poslovne namjene koja će imati 23.000 četvornih metara BRP-a. Potrebno ulaganje u to tzv. gradsko ruglo oko kojega su se godinama vodili imovinsko pravni sporovi je 24 milijuna eura (zajedno s otkupom i izgradnjom).

Na Zavrtnici će se na mjestu bivše tvornice Pobjeda također graditi nova stambena četvrt, a Filipec najavljuje da će se u tom projektu otići i dalje, pa će se napraviti i bazen i sportske dvorane, ali točnih brojki o zgradama i stanovima još nema. Filipec zaključuje kako im je u cilju visokokvalitetnom gradnjom postati prepoznatljivi brend na tržištu

VII.
STANOGRADNJA: HYPO CONSULTANTS ULAŽE U POSLOVNO-STAMBENI KOMPLEKS OD 140.000 KVADRATA

Hypo grupa gradi u Zagrebu naselje od 150 milijuna eura
Grad je pri gradnji novog kompleksa u Savskoj opatovini odobrio tvrtki Hypo Consultants da izvadi lokacijsku dozvolu i za 1400 četvornih metara gradskog zemljišta, koje će im tek prodati, za potrebe jedne od stambenih zgrada
Hypo Alpe-Adria Consultants uložit će 150 milijuna eura u svoj dosad najveći projekt - poslovno-stambeno naselje na Savskoj opatovini uz Ljubljansku aveniju. Članica Hypo grupe završava ishođenje dozvola za četiri stambene zgrade i jednu poslovnu, koje će sve zajedno imati površinu od 140.000 četvornih metara bruto razvijene površine (BRP). Kompleks će se nalaziti na 10,5 hektara zemljišta između ulica Savska opatovina i Svilikovići te će biti prvi takve vrste koji će se vidjeti sa zapadnog ulaza u grad. Gradnja bi trebala početi najkasnije u jesen sljedeće godine, a rok dovršetka je sljedećih pet godina. Postepenom kupnjom od mnogih manjih privatnih vlasnika još od 1998. godine Hypo Consultants su osigurali da investiciju grade sami i na svojemu zemljištu. Kompleks će sadržavati i vrtić, a i stambeni i poslovni prostori će u cijelosti biti na prodaju jer u Hypo grupi nemaju potrebe za novim poslovnim prostorima. U četiri stambene zgrade različite veličine ukupno će se napraviti 320 stanova koji će se prostirati na 56.000 četvonih metara bruto razvijene površine. Katnost zgrada je pet i sedam etaža, a po dvije ili tri podzemne etaže rezervirane su za parkiranje. Uz samu Ljubljansku aveniju, duž cijelog prostora između dviju susjednih ulica, protezat će se najreprezentativniji objekt namijenjen za poslovnu namjenu - u sedam katova imat će 84.000 kvadrata bruto, a stambene zgrade nalazit će se u njegovoj pozadini. Zbog važnosti prostora za poslovni objekt je morao biti raspisan i posebni urbanističko-arhitektonski natječaj koji će mu definirati izgled.

Još prije osam godina prepoznali smo važnost prostora na Savskoj opatovni i njegove razvojne mogućnosti. Želimo napraviti reprezentativno poslovno-stambeno naselje koje nikako neće biti samo spavaonica, nego će unutar sebe imati dodatne sadržaje poput vrtića, svih potrebnih trgovačkih i ugostiteljskih objekata, biciklističke staze, zelenilo i parkove, a razmatra se i gradnja manje kinodvorane. Na takvu vrstu projekta odlučili smo se zbog pozitivnih reakcija i iskustava u gradnji "Hypo kvarta", ali i vrijednosti prostora uz Ljubljansku. O cijeni po kojoj ćemo prodavati stanove i poslovne prostore još je preuranjeno govoriti jer je projekt u ranoj fazi realizacije", objašnjava Anja Filipec, direktorica Odjela razvoja projekata Hypo Consultantsa. Hypo Consultants upravo dovršavaju tzv. "Hypo kvart" na križanju Buzanove i Heinzlove u koji je uloženo 40 milijuna eura i koji se sastoji od pet stambenih zgrada i ima 25.800 kvadrata neto korisne površine. Ta četvrt je najpoznatija jer je na vrhu jedne od zgrada stan kupio i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, što već neko vrijeme puni novinske stupce. Grad je inače pri gradnji novog kompleksa u Savskoj opatovini izašao u susret tvrtki Hypo Consultants i odobrio da tvrtka izvadi lokacijsku dozvolu i za 1400 četvornih metara gradskog zemljišta za potrebe jedne od stambenih zgrada. Nakon te načelne lokacijske dozvole grad će prodati zemljište Hypo grupi, ali se još ne zna po kojoj cijeni. Inače, izmjenama zakona, za prodaju svog zemljišta na kojem se dozvoljava gradnja privatnicima, grad ne mora raspisati javni natječaj. Iako su se pojavile sumnje o povezanosti izdavanja navedene načelne dozvole s kupnjom Bandićeva stana, činjenica je da gradska uprava svaki tjedan na poglavarstvu raznim investitorima odobri prosječno pet takvih dozvola pa se Hypo Consultants ne čine iznimkom.

Još prije osam godina prepoznali smo važnost prostora na Savskoj opatovni i njegove razvojne mogućnosti. Želimo napraviti reprezentativno poslovno-stambeno naselje koje nikako neće biti samo spavaonica, nego će unutar sebe imati dodatne sadržaje poput vrtića, svih potrebnih trgovačkih i ugostiteljskih objekata, biciklističke staze, zelenilo i parkove, a razmatra se i gradnja manje kinodvorane. Na takvu vrstu projekta odlučili smo se zbog pozitivnih reakcija i iskustava u gradnji "Hypo kvarta", ali i vrijednosti prostora uz Ljubljansku. O cijeni po kojoj ćemo prodavati stanove i poslovne prostore još je preuranjeno govoriti jer je projekt u ranoj fazi realizacije", objašnjava Anja Filipec, direktorica Odjela razvoja projekata Hypo Consultantsa. Hypo Consultants upravo dovršavaju tzv. "Hypo kvart" na križanju Buzanove i Heinzlove u koji je uloženo 40 milijuna eura i koji se sastoji od pet stambenih zgrada i ima 25.800 kvadrata neto korisne površine. Ta četvrt je najpoznatija jer je na vrhu jedne od zgrada stan kupio i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, što već neko vrijeme puni novinske stupce. Grad je inače pri gradnji novog kompleksa u Savskoj opatovini izašao u susret tvrtki Hypo Consultants i odobrio da tvrtka izvadi lokacijsku dozvolu i za 1400 četvornih metara gradskog zemljišta za potrebe jedne od stambenih zgrada. Nakon te načelne lokacijske dozvole grad će prodati zemljište Hypo grupi, ali se još ne zna po kojoj cijeni. Inače, izmjenama zakona, za prodaju svog zemljišta na kojem se dozvoljava gradnja privatnicima, grad ne mora raspisati javni natječaj. Iako su se pojavile sumnje o povezanosti izdavanja navedene načelne dozvole s kupnjom Bandićeva stana, činjenica je da gradska uprava svaki tjedan na poglavarstvu raznim investitorima odobri prosječno pet takvih dozvola pa se Hypo Consultants ne čine iznimkom.

VIII.
Mesićev krupni donator Željko Žužić više ne želi financirati i njegova zeta Renata Obranovića kojem banka prijeti stečajem

Pisala: Nelija Vržina

U sljedećoj predsjedničkoj kampanji, doznaje Globus, vrlo je vjerojatno da će zatvaranju financijske konstrukcije izbornog stožera Stipe Mesića znatno pridonijeti tvrtka Solidum hrvatskog poduzetnika Željka Žužića. Njegova se poduzeća bave preradom drvne građe te proizvodnjom parketa i furnira, koje izvozi u dvadest i pet zemalja svijeta. Prije četiri godine Željko Žužić je kupio bivšu tvornicu namještaja Šavrić u zagrebačkom Jankomiru i na njezinu mjestu izgradio tri trgovačka centra: Solidum, Baumax i Euroline. Iako će vjerojatno financirati kampanju predsjednika Stjepana Mesića, Globus doznaje da je Žužić odustao od pomaganja njegovu zetu Renatu Obranoviću, čiji je dobar znanac. Obranović je, prema našim informacijama, u velikim poslovnim i financijskim problemima, a njegova tvrtka Mellita, pod pritiskom nagomilanih dugova, navodno je pred stečajem. Preko tvrtke Mellita prije dvije godine Obranović je kupio Pčelarsku centralu u stečaju, koja je dotad, osim po kvalitetnim proizvodima od meda (poput kozmetičke linije "Iva"), najpoznatija bila po velikom poslovnom prostoru u najstrožem središtu Zagreba, u Gajevoj ulici, preko puta kafića Charlie.

OPREZNI AUSTRIJSKI BANKARI

Međutim, Pčelarska centrala, najstarija i najveća hrvatska tvrtka koja se dulje od pola stoljeća, od 1947. godine, bavi proizvodnjom, prikupljanjem i obradom pčelinjih proizvoda, taj je prostor prodala prije nego što ju je kupio Mesićev zet, pa je njemu ostao tek proizvodni pogon smješten u Petrovinoj ulici 80 u Petrovini Turopoljskoj pokraj Velike Gorice. Kada je prije dvije godine kupovao Pčelarsku centralu u stečaju, Obranović ni njegova tvrtka nisu imali potrebna financijska sredstva za tu investiciju, a njegovi prijatelji kažu da nije imao ni znatniju ušteđevinu. No, tada je tvrtki Mesićeva zeta ususret izašla Hypo Alpe-Adria banka. Ipak, austrijski bankari nisu bili fascinirani spoznajom da kredit daju zetu predsjednika države, pa su se dobro osigurali. Jamstvo na iznos od jedan i pol milijuna njemačkih maraka Obranovićevoj tvrtki gotovo na neviđeno navodno je dala jedna od tvrtki poduzetnika Žužića.

ISPLATA VJEROVNIKA KREDITOM HYPO ALPE-ADRIA BANKE

Obranović je iz stečajne mase Pčelarske centrale isplatio tri vjerovnika, uložio je u njezinu proizvodnju, a njegovi prijatelji kažu da je novcem od kredita sebi kupio Mercedes. No, budući da nije redovito plaćao rate kredita, Hypo banka brzo je aktivirala jamstva i upisala se u vlasništvo Pčelarske centrale. Paralelno s tim, navodno uglavnom zbog poslovne neozbiljnosti, Željko Žužić razišao se s Mesićevim zetom. Obranović je, naime, za premošćivanje poslovnih problema od Žužića tražio još jednu bankovnu garanciju ili posudbu, no nije ju dobio. Obranovićevi prijatelji kažu da novi kredit nije dobio ni od Hypo Adria- Alpe banke, kao ni od ostalih banaka, koje u posljednjih sedam, osam mjeseci obilazi tražeći pozajmicu. Sada, navodno, Obranović izlaz vidi u kreditu Hrvatske banke za obnovu i razvoj... Ipak, unatoč Obranovićevim financijskim teškoćama u posljednjih sedam, osam mjeseci, dvanaest do petnaest zaposlenika Pčelarske centrale cijelo to vrijeme prima plaće bez kašnjenja.

ZET ILI ZNANAC

Renato Obranović u protekle četiri godine nije se ni na koji način eksponirao ni vezivao uz svoga tasta, iako mu je pomagao u vrijeme kandidiranja za predsjednika. Četrdesetšestogodišnji Renato Obranović nevjenčani je suprug Saše Mesić, zaposlenice zagrebačkog Instituta za građevinarstvo, s kojom ima sina Bornu. Iza sebe ima jedan brak iz kojeg također ima jedno dijete. Studirao je povijest umjetnosti, ali studij nije završio. Godinama se bavio organizacijom i promocijom koncerata, a najveći poslovni uspjeh u tom segmentu bio mu je koncert Davida Bowieja 1990. godine na nogometnom stadionu u Maksimiru, koji je realizirao u partnerstvu s poznatim glazbenim promotorom Marijanom Crnarićem. Preko tvrtke Capitol festival, čiji je suvlasnik sa Zoranom Bručićem, posljednjih deset godina organizira aukcije slika, od kojih su najpoznatije one koje se održavaju u prosincu, u predbožićno vrijeme, u zagrebačkom hotelu Opera. Posljednjih pet godina organiziraju i aukcije grafika u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Sjedište je tvrtke Capitol festival na Pantovčaku broj 5, u stanu predsjednikove druge kćeri i sestre Obranovićeve nevjenčane supruge, Dunje Mesić. No, unatoč uhodanom i sigurnom poslu, Renato Obranović se posljednje dvije godine, otkako je uz pomoć kredita kupio Pčelarsku centralu, gotovo uopće ne bavi poslovima sa slikama i aukcijama, već je glavninu obveza prepustio svom partneru i prijatelju iz studentskih dana Zoranu Bručiću.

IX.
Pašalićevo Adriadrvo osnovao Hypo Consultants
(Josip Bohutinski)

Ivić Pašalić kao investitor poduzetnik, bez iskustva, koji je bez ikakva pologa od Hypo Leasinga dobio zajam od 30 milijuna eura, pobudio je u javnosti mnoge sumnje, uz pitanje kako je moguće dobiti toliki zajam bez ikakva pologa. No, rješenje tajne, po svemu sudeći, krije se u poduzeću Adriadrvo, kojemu je Ivić Pašalić direktor, a jedan od osnivača bio je i Hypo Alpe-Adria Consultants, tvrtka iz iste grupe kao i Hypo Leasing.
Ivić Pašalić kao investitor poduzetnik, bez iskustva, koji je bez ikakva pologa od Hypo Leasinga dobio zajam od 30 milijuna eura, pobudio je u javnosti mnoge sumnje, uz pitanje kako je moguće dobiti toliki zajam bez ikakva pologa. No, rješenje tajne, po svemu sudeći, krije se u poduzeću Adriadrvo, kojemu je Ivić Pašalić direktor, a jedan od osnivača bio je i Hypo Alpe-Adria Consultants, tvrtka iz iste grupe kao i Hypo Leasing.
Objavljeno: 15.11.06 15:39:51
Veličina: 6491 znakova (769 riječi)

X.
PAŠALIĆ

Banka mi je dala kredit isključivo na temelju studije isplativosti. Ni kune depozita", izričito je odgovorio Pašalić na pitanje Jutarnjeg je li dao kakav depozit.

No, u službi za odnose s javnošću Hypo Group Alpe Adria, na pitanje jesu li ikad dali kredit nekom građevinskom investitoru samo na temelju studije isplativosti odgovorili su kako ne pamte takav slučaj u svojoj praksi.

I Jadranka Čorić, PR menadžerica u Hypo Leasingu, potvrdila je da ne zna za slučaj u kojem su nekom klijentu dali kredit samo temeljem studije isplativosti.

Praksa je da klijent plaća od 20 do 30 posto učešća u ukupnim troškovima projekta. Točni iznos ovisi o bonitetu klijenta, odnosno o tome radi li se o postojećem klijentu s iskustvom u branši ili novom klijentu.

Kao vlastito učešće banka priznaje gotovinu (depozit), registrirani temeljni kapital tvrtke ili nekretnine koje procijeni Hypo banka.

Pašalićeva tvrtka Kapital Konzalting, podsjetimo, ima temeljni kapital od samo 20 tisuća kuna, a prije naselja s 300 stanova u Odri jedino iskustvo u građevinskoj branši bila je gradnja vile u zagrebačkim Remetama, u koju se na proljeće ove godine preselila Pašalićeva obitelj.

Sudeći po uobičajenoj praksi banke, Pašalić je morao dati depozit da bi dobio kredit od 20 milijuna eura za gradnju naselja u Odri. No, on uporno tvrdi da nije.

"Tu se radi o povjerenju u projekt i povjerenju u osobu. Moj minuli rad ima vrijednost. To što sam ja radio u politici očito je dovoljno jamstvo da banka kaže: 'OK, to je čovjek kojemu možemo vjerovati da će izgurati projekt.' I banka je sigurna da će svi u tom poslu zaraditi. Neki se sada pitaju zašto čovjek s ulice ne može dobiti kredit samo na temelju studije isplativosti, ali to nije pitanje za mene. To treba pitati banku. Ja ne mogu pitati banku zašto ona meni vjeruje", govori Pašalić, dugogodišnji savjetnik Franje Tuđmana kojeg mediji godinama sumnjiče da ima skriveno bogatstvo.

Tjednik Nacional u travnju je otkrio kako je "Pašalić pokazao svoja prva 22 milijuna eura". Otkriveno je da je temeljni kapital tvrtke Adriadrvo, čiji je direktor Ivić Pašalić, 24. listopada 2005. povećan s 20 tisuća na 166 milijuna kuna.

Riječ je o novcu koji je Adriadrvo dobilo u obliku kredita od zaklade Croscan Handels iz Lihtenštajna. Pašalić, međutim, demantira da je novac iz Adriadrva njegov.

"Adriadrvo nije moja tvrtka", tvrdi Pašalić.

Pašalić se nada kako njegovu biznisu neće naškoditi sumnje koje se vežu uz njegovo ime, a koje je naglasio i predsjednik Stipe Mesić u emisiji Nedjeljom u 2.

"Ako šef države misli da je nešto sumnjivo, neka to istraži. Ali ne smije se onako izražavati jer to remeti moje normalno poslovanje. On svoju političku netrpeljivost seli na područje na kojem za to nema mjesta. Na koncu, ja sam porezni obveznik i ja također plaćam Mesića. A ne on mene", kaže Pašalić.

Pašalićev Kapital Konzalting gradi naselje Odranska zavrtnica u Zagrebu, a u Paradižu blizu Vodnjana priprema gradnju 25 vila u istarskom stilu. Stanove u Odri još nije ponudio na tržištu, ali za vile u Istri već je sklopio 15-ak predugovora.

"Surađujem s jednom dobrom agencijom u Londonu koja prodaje te kuće na britanskom tržištu i već je sklopljeno 15-16 predugovora", otkriva Pašalić. Kuće u prosjeku imaju 140 četvornih metara, a cijena kvadrata bit će oko 1900 eura.

Je li Pašalićeva prodaja istarskih nekretnina Englezima u proturječju s političkom platformom njegove stranke Hrvatski blok, koja se protivi "rasprodaji hrvatske obale strancima"?

"Nema tu nikakve nekonzistentnosti. Protivim se tome da se za sitne pare rasprodaje zemljište na kojem onda stranci zarađuju, ali ne protivim se tome da stranci kupuju stanove i kuće. Dapače, to je sasvim u redu", kaže Pašalić.

XI.
Ivo Sanader je 1995. godine raspolagao sredstvima nezakonitog kredita Hypo banke
Prilog za dopunu podataka imovinske kartice hrvatskog premijera


Ivo Sanader je 1995. godine raspolagao sredstvima nezakonitog kredita Hypo banke

"Dokumentacija kojom raspolažem dokazuje umiješanost HDZ-ova premijera Ive Sanadera u trenutno najveću financijsku aferu u Hrvatskoj – aferu pranja novca u sustavu poduzeća i banaka Hypo Alpe Adria banke iz Austrije. Početkom devedesetih godina ta je banka krenula u projekt velikih financijskih plasmana u Hrvatskoj, međutim kako tada nije imala svoje poslovice, niti poduzeća, niti banke kćeri u Hrvatskoj, taj su posao odrađivali povjerenici Hypo banke koji su imali ovlaštenja Hypicine centrale u Klagenfurtu za pronalaženje investicijskih projekata u koje bi ta banka plasirala svoja kreditna sredstva. Vrijeme je pokazalo kako su ti povjerenici bili vrlo bliski određenim tehnomenadžerskim krugovima u HDZ-u, a jedan od „prijatelja kuće“ kako su ga često nazivali u Hypo banci i jedan od glavnih povjerenika poslovog sustava Hyo banke u Hrvatskoj postao je tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, a današnji premijer Vlade Ivo Sanader.

Nezkonito kreditiranje i zaduživanje države

Kako bi osigurala svoju povoljniju poziciju na tržištu Hypo banka u Klagenfurtu nastojala je isposlovati posebnu poziciju vjerovnika hrvatske Vlade. Tako je uz pomoć Ive Sanadera, Mate Granića i Bože Prke Hypo banka uspjela ući u tajni krug kreditora državne administracije. Takvi su se krediti hrvatskoj Vladi odobravali interno tijekom 1995. godine, o tomu nije bilo javnih natječaja niti odobrenja Hrvatskog sabora za takva zaduživanja, a novcem koji bi Hypo banka uplaćvala na poseban izdvojeni račun Minitarstva financija kojeg je otvorio Božo Prka kao tadašnji ministar, raspolagao je po Prkinom ovlaštenju i punomoći osobno i isključivo Ivo Sanader. U jednom trenutku iznos sredstava na računima kojima je raspolagao Sanader prelazio je današnju protuvrijednost 140 milijuna eura. Za trošenje toga novca Sanader nikada i nikome nije morao polagati račune, a njegovu su ulogu svojevrsnog perača tog novca pokrivali tadašnji ministar vanjskih poslova i formalno Sanaderov šef Granić i tadašnji ministar financija Prka. Potrebno je napomenuti kako prilikom zaključivanja takvih kreditnih aranžmana tadašnji HDZ-ov tehnomenadžerski trojac nije potšivao zakonom predviđenu proceduru koja se uobičajeno provodila kod kreditnog zaduživanja države, posebno kod inozemnog zaduživnja. Vrijeme će pokazati da je u kasnijim godinama Hypo banka postala jedan od najvećih inozemnih vjerovnika hrvatske države, te svakao najveći vjerovnik kojemu su bile izdana državna jamstva za kredite u vrijednosti stotina milijuna eura.

Tehnologija pranja novca stečeno nezakonitim kreditima Hypo banke Ministarstvu financija

Obzirom da je novac formalno zaduživalo Ministarstvo financija i da su ugovori bili potpisani između države i poslovne banke iz Austrije trojac Sanader – Granić – Prka morao je osmisliti i nain kako taj novac oprati i prebaciti na privatne račne. Formulu su iznašli Granić i Sanader koji u tom trenutku odobravaju kupnju zgrada hrvatskih konzulata i veleposlanstava u svijetu. Formalno ć se taj novac trošiti za kupnju veleposlanstava, a kroz isplate provizija na treće tajne račune, trojac će sebi osigurati popriličnu financijsku dobit bez ikakvih zakonsko kaznenih posljedica ili mogućnosti da se raotkrije njihov kriminalni plan pljačke novca za koji su zadužili državu. Do kraja 1995. godine cijela je operacija bila završena. Ono što, međutim, Sanader,Granić i Prka nisu nikada očekivali jest činjenica da bi dokumentacija o tim njihovim radnjama mogla završiti u novinarskim rukama. Ma koliko se oni trudili prikriti svoj kriminal – danas raspolažem takvom dokumentacijom. Kada objavim knjigu ili seriju članaka o slučaju „Sanader – Hypo banka“, zanima me hoće li Državno odvjetništvo postupiti po zakonu i hoće li i za ovu pljačku i kriminal tražiti skidanje imuniteta i uhićenje aktualnog šefa hrvatske Vlade?

Svakako se nadam da će neki od medija prihvatiti moje članke o ovom slučaju pa ćete moći pročitati sve etalje i dokumente o ovoj aferi. U slučaju da nitko u sljedećih nekoliko dana ne prihvati tu temu sve ću objaviti na blogu margetic.blog.hr."

PITANJA

1. Kako to da u Hrvatskoj vlada embargo na informacije vezane uz Hypo banku?
2. Kako je stasala Hypa banka na prostoru ex-Jugoslavije?
3. Kako je u Hrvatskoj nastao portfelj vrijedan 1,5 milijadri eura?
4. Koja je uloga hrvatske politike, bez obizira na koju se državnu nomenklaturu mislilo, u stvaranju toga portfelja? Koja je pri tome uloga ovdašnjih 'dvorskih' stečajnih upravitelja? Jesu li tvrtke gurane u stečaj samo zbog lukrativnih zemljišta u njihovom vlasništvu?
5. Postoje li i kakve su poslovne veze pojedinih hrvatskih političara s Hypo bankom i njenim tvrtkama-kćerima?
6. Zašto se tvrtka Hypo Consultants prodaje u tišini i velikoj žurbi? Zar nije nelogično da o tome ne može čitati u hrvatskom tisku, da se time ne bavi Milićev popularni Dnevnik, čak ni specijalizirane emisije o gospodarstvu javne i inih televizija, da o tome ne čitamo ekspertne analize stručnjaka koji inače pišu plahte tekstova o kretanju cijena balijskim ribarskih mreža na pacifičkom tržištu...? Kako to?
7. Zašto u Hrvatskoj ništa nismo doznali o razlozima smjene u vrhu ovdašnje Uprave Hypo banke, u jesen prošle godine, i, jesu li razlozi tih smjena u ikakvoj vezi s ovom prodajom?
8. Je li domaći konzorcij zapravo provizorij iza kojega stoji jedan ovdašnji medijski magnat, pa je tako djelomično objašnjiv i embargo na informacije o prodaji Hypo Consultantsa?
9. Očito je da su vodeći hrvatski političari i njihovi bližnji izravno poslovali s Hypo bankom. Zašto baš s Hypo bankom? Je li Hypo banka neka vrst banke hrvatske političke elite, njen servis? Ili je Hypo banka hrvatska državna banka, banka nastala djelomično i novcem prikupljanim devedesetih, koji se sada isplaćuje u projekte i u korist nove hrvatske oligarhije?
10. Izvodi li se dakle za građane monstruozan igrokaz: Istovremeno s navodnom potragom za 5 tričavih milijuna u nekakvom dragom kamenju, odvija se prodaja hrvatske imovine - bilo kako bilo, u privatnom je portfelju hrvatsko zemljište, kupovano uglavno 'pametnim' ulaganjem u firme u stečaju, što je poslovno iznašašće demokratskih vlasti: Tuđmanov je režim imao privatizaciju, ovaj demokratski stečajeve! - vrijedne 1,5 milijardi eura!? Služi li možda cijeli slučaj Zagorac odvlačenju pažnje od ove transakcije?
11. Kako se tumači činjenica da mediji, navodno inače neskloni pojedinim političarima, kao recimo "Nacional" Pašaliću, ne pokazuju ama baš nikakav interes za informacije poput one o vlasničkom udjelu Hypoa u Adriadrvu, ali zato objavljuju senznacionalne editoriale prepune redundantih tumačenja koja zapravo služe samo jednom - zamagljivanju istine? Zamagljuje li se time i stvaran odnos snaga i protagonista hrvatske politike, drugim riječima, nisu li neki sukobi u njoj predstava za građane, tj. običan teatar sjena?
12. Kako to da je upravo banka Hypo bila poprište isplate novca u aferi Petrač - Zagorac? Zanimljivo je kako s Hypom posluju baš svi u ovoj zemlji: Zagorac kad diže novac za otkupninu, Pašalić kad diže kredit od 20 milijuna eura za naselje vila, Mesićev bliski financijer Žužić u razgranatoj formi poslovanja, Bandić kad pravda kupovinu penthousea, izgleda i Sanader...solidna neka banka, zar ne!? Jedino, kako to da se u Hrvatskoj prikriva gubitak te solidne banke u iznosu od tričavih 300 milijuna eura?


"Problem je u načinu knjiženja, odgovaraju iz Hypo Alpe-Adria Bank u Austriji, a nove bilance za 2004. i 2005. upravo se završavaju
Hypo Alpe-Adria Bank u Austriji, prema informaciji koju je službeno dobila HNB, ima oko 300 milijuna eura gubitka. HNB prati situaciju, ocjenjujući da austrijski problemi ne bi trebali imati posljedica na Hypo Alpe-Adriju u Hrvatskoj niti na Slavonsku banku, članicu naše Hypo grupe.
Austrijsko bankarstvo, međutim, prolazi dosta teško razdoblje s obzirom na nimalo bezazlen slučaj Bawag. Ta je banka, naime, prijevarama oštećena za oko 1,3 milijarde eura.
Za Hrvatsku je, naravno, važniji rasplet s Hypo bankom pa smo pokušali doznati kakva je trenutačno situacija i što kažu najnoviji nalazi.
“Jedan djelatnik u odjelu riznice Hypo Alpe-Adria Grupe u Austriji 2004. godine realizirao je rizične kamatne i devizne swap transakcije, no taj je gubitak od 288 milijuna eura u swap portfelju 31. prosinca 2004. bio pokriven pozitivnim rezultatima ostvarenim u istoj skupini poslova. Isprva revizori nisu imali prigovora na način knjiženja te negativne vrijednosti u bilanci za 2004. Tim je veće iznenađenje bilo povlačenje revizorskog mišljenja - i to bez prethodnog razgovora s bankom, što u Austriji nije standardni postupak”, kaže se u objašnjenju austrijske banke na upit našeg mjesečnika, uz dopunu kako su se “te negativne vrijednosti mogle bez problema u cijelosti proknjižiti u bilanci 2004. godine zbog toga što Hypo Alpe-Adria Grupa raspolaže značajnim rezervama. Nove bilance za 2004. i 2005. godinu bit će završene u svibnju.
Dakle, po objašnjenju iz banke, nije upitan bonitet Hypo Alpe-Adria Grupe već samo način knjiženja. To nema nikakvog utjecaja na tržišnu poziciju i poslovanje našeg koncerna (kao i Hypo Alpe-Adria banke i Slavonske banke u Hrvatskoj). Očekujemo da će Hypo Grupa u 2006. godini ostvariti operativni rezultat nakon rezervacija od oko 260 milijuna eura, navodi se u odgovoru.
Prema informacijama koje smo dobili “u Hrvatskoj nije provedena posebna kontrola od strane interne revizije kao ni od strane Hrvatske narodne banke jer za to ne postoji potreba, s obzirom na to da se sve spomenuto dogodilo izvan Hrvatske i neće imati nikakvih posljedica na poslovanje i rezultat Hypo Alpe-Adria Bank i Slavonske banke Osijek”."

13. Zar nije nimalo čudno da se imovina u Istri ipak izdvaja iz portfelja netom prije prodaje? Evo teksta i o zemlji Brijunske rivijere:

Kako su rasprodane iznimno vrijedne nekretnine u Istri

Majić: Neurbanizirano zemljište prodano je za prosječno sedam eura po četvornome metru da bi se nakon prodaje zatražila urbanizacija, pa se cijena popela na oko 100 eura / Kajin: Neka se taj slučaj što je moguće prije istraži intervencijom državnih vlasti / Žufić: Elementarno nisu točne tvrdnje koje plasiraju mediji, jer je područje Barbarige i Dragonere urbanizirano još 1983., a potom prostornim planom tadašnje općine Pula iz 1992. godine i o tome postoje vjerodostojni dokumenti

PULA, 3. rujna - »To što župan Ivan Jakovčić tvrdi da želi istjerati na čistac sve nezakonite radnje krajnji je cinizam, jer upravo on i njegove stranačke kolege već godinama prednjače u nezakonitostima. Jakovčićeva taktika nam je poznata - želi motive pisanja Glasa Istre ispolitizirati i sve predstaviti kao da mu mi vraćamo zato, što nas navodno raskrinkava«, odgovara na Jakovčićeve tvrdnje novinar Glasa Istre Dražen Majić.

Taj tridesetosmogodišnji investigativni novinar do sada je objavio pedesetak članaka u kojima je kritički, na temelju istraživanja i dokumenata, lokalne dužnosnike IDS-a, ali i čelnike te stranke Ivana Jakovčića i Stevu Žufića, povezao s nezakonitim radnjama.

Sve je počelo, pojašnjava Majić, kad je, istražujući način na koji je poznati filmski redatelj Rajko Grlić 2000. godine od općine Grožnjan kupio kuću, otkrio da je Ivan Jakovčić nezakonito kupio selo Sveti Juraj, nekoliko kilometara sjevernije. Čelnik IDS-a ruševno je selo kupio u prosincu 1996. godine, desetak dana prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, navodno bez natječaja, za 10.000 eura.

No, afera o Jakovčićevoj kupnji sela, koja je početkom ove godine sudskom nepravomoćnom odlukom proglašena nezakonitom, a prije petnaestak dana zaustavljena zbog bespravne gradnje vinskog podruma, zakuhala se nakon otkrića Glasa Istre. Novinari su najprije otkrili da je župan dvije uličice u selu prekrio starim kamenim pločama kojima je prije toga bio popločan trg ispred pulskog Slavoluka Sergijevaca. »Riječ je o kamenim pločama koje su prije nekoliko godina naprosto nestale nakon što je trg pokriven novim pločama«, tvrdi Dražen Majić. »Iznenađenje je bilo potpuno kad sam došao u Sveti Juraj i tamo zatekao nestale ploče.«

No, Jakovčićev prijatelj i stranački kolega Damir Kajin ima sasvim drugo mišljenje o aferi ploče: »Sve je to politiziranje, jer ploče su kupljene legalno i za njih postoji račun«. Jakovčić ih je, tvrdi Kajin, kupio na pulskom otpadu na kojem su tko zna kako završile. »Istražujući nepravilnosti u brojnim kupoprodajama, došao sam do zapanjujućeg rezultata, da je čitavo IDS-ovo rukovodstvo tog kraja, sakriveno pod kišobranom Jakovčićeve kupnje, na isti način, bez natječaja i budzašto, kupilo mnoge nekretnine u tom atraktivnom djelu Istre u čemu je prednjačio grožnjanski načelnik Rino Duniš«, tvrdi novinar Glasa Istre.

»Neka se taj slučaj što je moguće prije istraži intervencijom državnih vlasti - od policije preko Džavnog odvjetništva do sudstva - i već jednom stavi ad acta. Jer, ovakva klima koja se stvara počinje štetiti ne samo Istri nego i cijeloj državi, jer time bi mogli otjerati strane investitore«, smatra Kajin. I njegov stranački kolega, u slučaju prodaje Barbarige jedna od najspominjanijih, sad predsjednik Županijske skupštine i direktor AB Marisa Stevo Žufić, zalaže se za raščišćavanje:

»Elementarno nisu točne tvrdnje koje plasiraju mediji, jer područje Barbarige i Dragonere urbanizirano je još 1983., a potom prostornim planom tadašnje općine Pula iz 1992. godine i o tome postoje vjerodostojni dokumenti. Istina je, dodaje, da je Županijska skupština u ožujku 2001. godine jednoglasno odlučila izmijeniti i dopuniti prostorni plan kojim se smanjuju kapaciteti s do tada planiranih 9000 kreveta na 4000, ali više kategorije. Umjesto izgradnje autokampa, master plan predviđa gradnju golf igrališta, hotele s pet zvjezdica i dvije marine. Na 20 posto zemlišta, po Žufićevim riječima, trebali bi biti hoteli, a na ostaloj površini golf igrališta, parkirališta i prateća infrastruktura.

Tvrdnju da je zemljištu u vlasništvu AB Marisa cijena desetostruko narasla, Žufić naziva smiješnom. »Moji vlasnici (nepoznati i zastupa ih odvjetnički ured iz Klagenfurta, op. a.) bili bi bi sretni da zemljište u Barbarigi mogu prodati po 20 eura za četvorni metar, jer to bi bio izvrstan posao. Uostalom, investitori ne ulaze u posao da bi izgubili novac«, tvrdi Žufić. Kritičke članke u novinama smatra politizacijom u predizborne svrhe i stvaranjem štetne klime, koja Istru odvlači od europskih standarda. Žufić to obrazlaže činjenicom da projekt njegove tvrtke u Barbarigi podrazumijeva zapošljavanje 670 ljudi. Stvaranje klime po kojoj »smo svi lopovi i kriminalci«, ističe Žufić, moglo bi otjerati strane ulagače, pa bi štete mogle biti nesagledive.

Otkrića Glasa Istre unijela su, čini se, dodatnu nervozu u IDS-ove redove, koja je kulminirala, prije dva mjeseca, pritiscima Ivana Jakovčića na upravu i novinare tog u Istri utjecajnog dnevnog lista. »Zbog monopola vlasti u Istri, IDS je postao politički iracionalan«, tvrdi komentator Glasa Istre Zoran Angeleski, čije je smjenjivanje navodno također tražio istarski župan. Politički napad na list po njegovim je riječima proizveo snažnu reakciju javnosti, pa će, kaže, »superiorni« Jakovčić dugo trpjeti posljedice uvjerenja da logikom moći može ušutkati nezavisni medij.

»Jakovčić je za kolegu Majića i mene, u svom suludom i opasno taštom pohodu na Glas Istre, ali i čitateljsko pravo na takav list, više puta rekao da sustavno lažemo pišući i da predvodimo hajku protiv IDS-a. Nakon tih riječi mogu samo zaključiti: predsjednik IDS-a i istarski župan vrlo je nasilna i beskrupulozna osoba, nesposobna za samokritiku, što godinama osjećam na vlastitoj koži. Valja se kloniti ljudi koji vjeruju u vlastitu nepogrešivost, a njegovih postupaka treba se pribojavati i ubuduće«, tvrdi Angeleski.

I on i njegov kolega Majić, ali i dio istarske političke javnosti jedinstveni su u ocjeni da su nervozne i, što se medija tiče, neprimjerene reakcije IDS-a posljedica gubitka na lokalnim izborima 2001. godine, grada Pule, turistički vrlo bogate općine Medulin i još nekih mjesta u srednjoj Istri.

»Sukob nije pao s neba, razlog mu je gubljenje povjerenja građana u IDS u nekim istarskim mjestima, čiji građani grcaju u infrastrukturnim problemima. A sad to čelnici IDS-a prebacuju u crno-bijelu projekciju i na "urotnike" iz Glasa Istre«, ocjenjuje Majić.

Naglašavajući da nema ništa protiv IDS-a, taj novinar ukazuje na »potencijalnu opasnost od zatvaranja vertikale vlasti u Istri, jer onda bi kontrola te vlasti bila nemoguća«.

»Za vrijeme HDZ-ove vlasti u državi, IDS je vladao u Istri prijeteći stalno tvrdnjom da, "ako nema, nas doći će HDZ". No, sada, kad nema HDZ-a, IDS je preuzeo njihov model vladanja«, tvrdi Majić. »Slici pastoralne idile Istre nedostaje još nešto: istinsko višestranačje, demokratizacija i politička kontrola vlasti.«

Prodano oko milijun četvornih metara atraktivnog zemljišta

Duniš je, navodno, bio široke ruke i prema rodbini i stranačkim prijateljima. Tom logikom, do kuće u središtu Grožnjana, navodno za male novce i bez natječaja, došao je Žarko Domljan. Slično se događalo i na području Vodnjana, gdje su lokalni IDS-ovci prodavali djelove najatraktivnije istarske zemlje - brijunsko priobalje. Oko milijun četvornih metara zemlišta u Barbarigi i Dragoneri prodano je, navodno, netransparentnim natječajem tada anonimnim tvrtkama Darija i AB Maris. »Neurbanizirano zemljište prodano je za prosječno sedam eura po četvornome metru da bi se nakon prodaje zatražila urbanizacija nakon koje se cijena popela na oko 100 eura«, tvrdi Dražen Majić, ističući da je središnje mjesto u toj priči imao tadašnji župan Stevo Žufić, koji je navodno lobirao za urbanizaciju, a nakon odlaska s mjesta župana postao direktor tvrtke AB Maris.

14. Kako to da se sve vrti oko Klagenfurta?
15. Mogu li se na istarskom primjeru pokazati ne samo veze politike i gospodarstva, nego i Velike Koalicije SDP-a i HDZ-a, kad je 'zemlja' u pitanju? Evo još jednog teksta o tome:

Studija slučaja: ISTARSKI ŽUPANIJSKI REFERENDUM
Nenad Klapčić

"Istarski i primorski mediji posljednjih godina upozoravaju javnost, o kako kažu, skandalu koji potresa Istru, ali koji u hrvatskoj javnosti začudo ne izaziva zanimanje koje zaslužuje, iako je slučaj »Sunčanog Hvara«, kako ističu u Glasu Istre i Novom listu - u odnosu na istarske županijske skandale - po novčanom iznosu sitnica. Novinar Dražen Majić iz Glasa Istre najsustavnije je istraživao i pisao o «spornim postupcima vodstva Istarske županije» i zbog toga bio izložen prijetnjama.
Što se zbiva sa javnim zemljištem u Istri? Kakva je uloga župana, županijske skupštine, pojedinih privatnih i javnih lica? Postoje li sukobi interesa i po kojoj osnovi? Kako građani mogu pokrenuti postupak opoziva županijskih akata koje smatraju štetnim? Na kojim je međunarodnopravnim ustavnim i zakonskim osnovama utemeljen zahtjev za referendum? Kakve su reakcije županijskih i državnih vlasti? Mogu li se malverzacije sa javnim zemljištem u Istri usporediti sa sličnim radnjama drugdje u Hrvatskoj, na primjer u Dalmaciji? Ovo su samo neka od pitanja na koje će pokušati odgovoriti ovaj tekst.

Istarski Odbor za referendum i njegov background
U lipnju 2003. osnovana je građanska inicijativa Odbor za referendum koja je od 05. srpnja do 05. kolovoza 2003. prikupila 12.129 potpisa građana, kojima, temeljem pozitivnih propisa građani traže održavanje referenduma kojim bi se osporile odluke o naknadnoj prenamjeni zemljišta i druge odluke iz domene prostornoplanskih kompetencija županijskih predstavničkih vlasti.
Za razumijevanje okvira istarskog županijskog «prostornoplanskog» referenduma kao još nekonzumiranog prava, od važnosti je izložiti slijedeći sažetak :
Vladajuća istarska stranka Istarski demokratski sabor u posljednje je tri godine malo poznatim austrijskim investitorima u bescjenje prodala više od milijun četvornih metara najatraktivnijeg zemljišta na brijunskom priobalju. IDS-ova glasačka mašinerija u skupštini Istarske županije ubrzo nakon toga urbanizirala je prodanu zemlju čija je vrijednost, nakon izmjena u prostornom planu, porasla 20 puta – s pet na više od 100 eura po četvornom metru. Bivši istarski župan Stevo Žufić, koji se u doba velike prodaje priobalnih terena 2000. godine nalazio na toj najutjecajnijoj regionalnoj funkciji, nakon izmjene prostornog plana koje su novim vlasnicima donijele stotine milijuna eura, zasjeo je na funkciju direktora projekata Porto Mariccio i Dragonera koji se trebaju realizirati na spomenutih milijun četvornih metara. Žufić danas kao predsjednik Županijske skupštine nastavlja mijenjati prostorni plan omogućujući svojim austrijskim gazdama, koje predstavlja klagenfurtski odvjetnik Gerhard Kucher, dodatni dobitak koji je običnim smrtnicima teško i zamisliti. Zanimljivom se čini i činjenica da su osim vladajućeg IDS-a u raznim segmentima ovog sramotnog poslovnog poduhvata sudjelovali HDZ i SDP, vjerno pokazujući da jagma za zaradom i pozamašnim provizijama ruši sve stranačke, zemljopisne i ideološke barijere. Iako su IDS-ovi čelnici u više navrata, najčešće predizborno, upozoravali da se istarska zemlja ne smije prodavati, već isključivo davati u koncesiju svjetski renomiranim tvrtkama, primjeri Dragonere, a potom i Barbarige, pokazuju da su to bile tek puste priče za mazanje očiju lokalnom pučanstvu. Unatoč obećanjima, IDS je zemlju u bescjenje prodao potpunim anonimusima, jer u krugovima uglednijih europskih hotelijera apsolutno nitko nikad nije čuo za klagenfurtskog odvjetnika Gerharda Kuchera. S obzirom na to da sam Kucher nikad nije otkrio tko stoji iza preostalih 50 posto vlasničkog udjela u tvrtkama Darija i AB Maris (polovinu vlasništva drži Kucherov odvjetnički ured), u Istri su se pojavile sumnje da tajnovitu polovicu vlasničkog udjela posjeduje pojedini istarski političari ili, pak, IDS kao stranka. Nakon što su kupili više od milijun četvornih metara zemljišta, austrijski investitori su u suradnji sa IDS-om krenuli u drugi dio realizacije svoga plana: u promjene prostornog plana koje bi im dozvolile da na kupljenoj zemlji sagrade 300-tinjak vila, par hotela dvije marine, golf terene i stotine apartmana. Promjena prostornog plana kojom je ovo zemljište postao građevinsko, središnji je dio ovog unosnog posla jer se njome vrijednost kupljenih terena povećala barem za 20 puta Stoga se doličnim čini sljedeće pitanje: zbog čega IDS nije najprije promijenio plan pa tek onda prodao zemlju i tako Istri donio prihod koji će sada otići u Austriju? Milijun četvornih metara brijunskog priobalja nakon izmjena prostornog plana vrijedi najmanje 100 milijuna eura, a Austrijanci su ih platili oko sedam milijuna. U studijama investitora piše da će cijena koštanja svake od 300-tinjak vila u izgradnji iznositi milijun eura po građevini, a bolji poznavatelji tržišta nekretnina procjenjuju da će investitori na svaka dva uložena eura zaraditi još jedan tako da će upravo vile, s potencijalnom zaradom od 150 milijuna eura, biti središnji dio biznisa. To je odmah nakon saznanja o prodaji terena u Barbarigi i Dragoneri isticao Bruno Poropat, nekadašnji IDS-ov predsjednik županijskog odbora za prostorno planiranje koji je u međuvremenu napustio stranku. Iako se svatko normalan ne bi protivio transparentnim investicijama koje osiguravaju zapošljavanje i razvoj šire lokalne zajednice, središnjim se ipak nameće sljedeće pitanje: tko je čelne istarske političare ovlastio i dao im legitimitet da prodajom istarske zemlje u bescjenje ostvaruju pojedincima vrlo profitabilne vizije? Zbog tih vrlo šuškavih razloga nije ni najmanje čudno da su IDS-ovi čelnici sada u žestokom lobiranju, osim za cjelokupnu brijunsku rivijeru, i za pulski zaljev, kao i dijelove poluotoka Kamenjak kraj Premanture. Svi su ovi tereni naznačeni u IDS-ovom projektu »Brijuni Rivijera«.

Sporazum o suradnji u pripremi i provođenju referenduma o statusu Brijuna i istarskog priobalja kao građanska reakcija
U Fažani je 13. lipnja 2003. potpisan Sporazum o suradnji u pripremi i provođenju referenduma o statusu Brijuna i istarskog priobalja.
Potpisnici Sporazuma pošli su od činjenice da je Brijunsko otočje i istarsko priobalje neprocjenjiva vrijednost, bogatstvo i izvor za nova zapošljavanja i razvoj Istre, ako će on biti utemeljen na sudjelovanju građana u odlučivanju, poštivanju zakona i propisa, i transparentnom raspolaganju resursima Istre, te upozorili da su baš u Istri kupovana sela bez javnog natječaja, sklapane tajne nagodbe između lokalnih vlasti i turističkih poduzeća, prodavano zemljište prije okončanja javnog natječaja, propuštala pravovremena uknjižba zemljišta u korist lokalne samouprave, te upisivala Istarska županija na pravo prvokupa vrijednih dijelova istarskog zemljišta s jedne strane (Rt Kamenjak), a odustajala od prava prvokupa s druge strane (Barbariga i Dragonera). Neosporne su činjenice, nastavlja se u Sporazumu, da je u Brijunskom priobalju u bescjenje prodano milijun kvadrata istarske zemlje za 5 eura po metru kvadratnom, da je županijska skupština nakon prodaje, a ne prije nje, donijela promjene prostornog plana i urbanizirala zemljište, te da zarada od takvih transakcija nije usmjerena u zapošljavanje, razvoj istarskih gradova i općina, i Istarske županije, što pojedincima a ne istarskim gradovima, općinama i županiji, donosi profite koji se mogu mjeriti stotinama milijuna eura.
Naglašavamo, istakli su potpisnici Sporazuma, da je Republika Hrvatska potpisnica Agende 21, temeljnog dokumenta UN-a o okolišu i održivom razvoju (donesenog u Rio de Janeiru 1992.), koji upozorava na potrebu da se prije ulaska u velike projekte ostvari dijalog između građana, lokalnih organizacija i poduzetnika o održivom razvoju, te da se održivost razvoja ne odnosi samo na održivost resursa, nego i na pristanak stanovništva.
Zato je u Sporazumu posebno upozoreno da je neposredno odlučivanje građana, kada je Brijuni Rivijera u pitanju, potpuno izostalo, premda je sudjelovanje stanovništva u odlučivanju (unaprijed a ne naknadno) jedina garancija koja vodi ka uspjehu, održivosti i povećanju zapošljavanja. Niti jedno općinsko ili gradsko vijeće ili poglavarstvo, niti građani, nisu se unaprijed službeno mogli pojaviti kao uvažavani partneri u projektu koji navodno vrijedi milijarde eura. Odluke i drugi dokumenti o Brijuni Rivijeri unaprijed su pripremljeni, bez mogućnosti bitnog utjecaja na njihov sadržaj, iako je obaveza iz Agende 21, da u donošenju ovakvih odluka svi moraju biti uključeni od samog početka.
Potpisnici Sporazuma su se u njegovom završnom – izvrsnom dijelu složili da «radi zaštite javnih dobara i vrijednosti» osnivaju «Organizacijski odbor za izjašnjavanje o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma, koji će donijeti odluku da se pristupi izjašnjavanju birača o raspisivanju referenduma, predložiti pitanje o kojem se traži raspisivanje referenduma, rok unutar kojeg će se sakupljati 5000 potpisa birača koji traže raspisivanje referenduma, mjesta na kojima će se održavati izjašnjavanje birača o potrebi da se raspiše referendum, način obavještavanja javnosti o poduzetim koracima, te o podnošenju Skupštini Istarske županije zahtjeva za raspisivanjem referenduma."

16. Kako objasniti činjenicu da je hrvatski tisak uglavnom tabloidnogkaraktera pa živi od skandala svih vrsta, ali da ama baš niti jedna novina ove zemlje nije bila zainteresirana za sljedeći senzacionalan materijal, dostupan na netu svakom zainteresiranom znatiželjniku?

"
Odvjetnik
Dr.Gerhard PODOVSOVNIK
1010 Wien, Habsburgergasse 6-8
Tel.: 536 37 / Fax: 536 37 DW 888
office.dr.gerhard@podovsovnik.at
Prethodno telefaksom na:
Zemaljski sud za kaznena djela
(Landesgericht für Strafsachen Wien)
Landesgerichtsstrasse 11
1090 Wien
Wien, 19.03.2007
Dr GP (Kaznena prijava 03)
Broj akta: 206/04
Stranke koje podnose prijavu: 1. Leopold Spitzbart, 1st Avenue 1450, 260 Suite,
10005 New York
2. Edward D. Fagan, Broadway 140, 46th Floor, 10005 NY
zastupane preko:
Dodijeljena punomoć/
ADV-Code R143823

Prijavljene stranke: 1. Dr Wolfgang Kulterer,
Niederdorf 1, 9300 St Veit an der Glan
2. Mag Günter Striedinger,
Fresachergasse 16, 9020 Klagenfurt
3. Thomas Klaus Morgl, pA Hypo Alpe Adria Bank International AG, Alpen Adria Platz 1, 9020 Klagenfurt
4. Željko Žužić, Petrova 60, Zagreb, Hrvatska
5. Dragutin Bašić, Trakošćanska 4, Zagreb, Hrvatska
6. Marinko Paić, Lj. Posavskog 37, 10000 Zagreb, Hrvatska
7. Mag Andreas Binder, Raugasse 49, 2700 Wr Neustadt
8. Željko Ratković, Podostra bb, 53000 Podprolog Hrvatska
9. Anton Golik, Ribnicka 6, 10000 Zagreb Hrvatska
10. Mag Heinz Truskaller, Koturaška 47, 10000 Zagreb, HR

zbog: Sumnje na iznudu (teška gospodarstvena)
Sumnja na prijevaru (šteta € 25.467.097 s.A)
Sumnja za sudjelovanje u kriminalnoj organizaciji
(JAHAG TRANSAKCIJA, STEČAJ WMP BANKE, KASHOGGI, RAKESCH, Berthaumieu, uam)

- a. Zanemarivanje obveza kontrole i nadzora,
- b. Sukob interesa (nedopušteni oprečni poslovi),
- c. Grub nemaran odnos prema novcu investitora,
- d. Neobaziranjeu na potrebne brižne obveze pri poslovima sa bankom,
- e. Djelovanje suprotno dobrim običajima pri poslovima sa bankom,
- f. Prekoračenje i nemarnost prema internim bankovnim pravilima,
- g. gruba povreda obveza pojedinačnih suradnika Hypo Alpe Adria koncerna,
- h. prevarantsko zajedničko djelovanje Hypo Alpe Adria banke i Željka Žužića,
- i. prevarantsko podcjenjivanje kreditnog posla uz zanemarivanje svake trgovačke namjere


Prikaz stanja stvari
I. Punomoć
U gore navedenoj pravnoj strani, stranke koje podnose prijavu su dodijelile punomoć odvjetniku, koji ih zastupa i poziva se na dodijeljenu punomoć.
II. Sadržaj
Odvjetniku koji istupa je na osnovu njegove djelatnosti, za stranke koje podnose prijavu, sljedeće sastavljeno stanje stvari u vršenju svojeg poziva dano na znanje.
Nadležnost pozvanog Suda proizilazi iz toga, da je djelo ili počinjeno u Beču, ili je u najmanju ruku u Beču pokazalo učinke, ili je počinjeno protiv osoba, koje su se u momentu nastojanja da se počini djelo, imale uobičajeni boravak u Austriji (ne vrijedi za Edwarda D. Fagana, ovdje vrijedi nastupanje očekivanog uspjeha u Beču i počinjenje djela u Beču) ili je u najmanju ruku trebalo imati uspjeha u Beču:
A. U svezi stanja stvari za tešku privrednu iznudu
Po trenutačno postojećem stanju stvari i informacija, čini se da je to tako bilo, da je Hypo Alpe Adria, protiv svakoga, tko je podnosio zahtjeve protiv nje, odnosno htio podnositi, odmah prijeti kaznenom prijavom ili drugim prijavama i ove na kraju i podnosi. Ukoliko prijavljeni ne popusti, kazneni postupak se tako dugo tjera, dok on do svog oslobađanje ne izgubi svoju ukupnu imovinu (slučaj Kössner 6 mjeseci).
Dr Wolfgang Kulterer, Mag Günter Striedinger, kao i Thomas Klaus Morgl su članovi uprave bivše Hypo Alpe Adria Banke AG, i još više nakon dijeljenja Hypo Alpe Adria Banke International AG (dalje skraćeno Hypo Alpe Adria Bank). Dragutin Bašić je voditelj poslova 100% kćerinske Hypo Alpe Adria Consultants d.o.o. (Hrvatska) i 50%-tne kćerinske Ratraco asfalt i beton d.o.o. (Hrvatska). Željko Žužić je hrvatski klijent Hypo Alpe Adria Banke, kao i klijent u Austriji. Istovremeno je on također i Joint Venture partner prvog podnositelja prijave, gospodina Leopolda Spitzbarta u Hrvatskoj i čak Beton i asfalt Uniona d.o.o. (Hrvatska), koji je istovremeno također klijent Hypo Alpe Adria Banke u Hrvatskoj. Marinko Paić je u Hrvatskoj (Zagreb) poznati stečajni upravitelj, koji intenzivno surađuje sa gospodinom Željkom Žužićem. On je između ostaloga nadležan za stečaj Ratraco i gradnja d.o.o. (Hrvatska) (dalje Ratraco I), koji je prethodno društvo Ratraco asfalt i beton d.o.o. (Hrvatska, dalje Ratraco II) surađuje, ali također i za zajedničko Joint Venture društvo Beton i asfalt union d.o.o. (Hrvatska). Mag Andreas Binder je aktivni član Općinskog savjeta FPÖ u Bečkom Neustadtu i radi kao posrednik za poslove ili Joint Venture partnerstva u Hrvatskoj, između ostalog i za Hypo Alpe Adria Banku. On je posebno i uspostavio poslovni odnos između Hypo Alpe Adria Banke, gospodina Željka Žužića, kao i gospodina Leopolda Spitzbarta. On je također više mjeseci, do njegova otkaza kao prokurist radio za Spitzbart Beton d.o.o. – prvog podnositelja prijave. Željko Ratković je voditelj poslova prijamnog društva, Ratraco II i u ovom društvu je vjerojatno također i 50% član sa Hypo Alpe Adria Bankom. Anton Golik je voditelj poslova Beton i asfalt Uniona d.o.o., kojeg je u ovom društvu angažirao Željko Žužić. Mag. Heinz Truskaller je član uprave hrvatske kćerinske banke Hypo Alpe Adria Banke, naime Hypo Alpe Adria Banke d.o.o. koja je između ostalog dala kredit Beton i asfalt Unionu d.o.o. koji je predmet spora. Dr Wolfgang Brandstätter je univerzitetski profesor za kazneno pravo u Beču i angažiran je od strane Hypo Alpe Adria Banke, naime, konkretno od gospodina Wolfganga Kulterera za podnošenje kaznene prijave protiv gospodina Edwarda D. Fagana i Leopolda Spitzbarta.
Čini se da se može zaključiti, da je uobičajena poslovna praksa Hypo Alpe Adria Banke, kao i nekih članova uprave, da se protiv poslovnih partnera, koji im nisu dragi, kao i suparničkih odvjetnika podnose kaznene prijave:
Edward D. Fagan je njujorški odvjetnik, koji je 21. svibnja 2004. u okviru jedne tiskovne konferencije objavio, da se tuži Hypo Alpe Adria Bank u New Yorku zbog, između ostalog Insider trgovine, neprijavljivanja poslova, koji se moraju prijaviti i drugih tzv. Order to show cause, američkog načina postupanja, po kojima se moraju izdavati dokumenti, ili se u najmanju ruku ne smiju više uništavati.
Ovaj Order to show cause je onda, kao što je i najavljeno, bio stvarno i podnesen. Edward D Fagan je povodom ove tiskovne konferencije također napravio i Homepage, koja je napravljena kao informacijska platforma za oštećenike Hypo Alpe Adria Banke. Kako se je u međuvremenu ustanovilo, u više od 6 različitih zemalja Europe i Amerike postoje procesi u vrijednosti od preko US $ 1.350.000.000,00. protiv Hypo Alpe Adria Banke. (Dokaz: izvod iz Homepagea prilog ./1). Pri tomu je u međuvremenu i dalja tužba protiv Hypo Alpe Adria Banke, naime stvarni glavni proces (u svezi sa Order to show cause) sa vrijednošću spora od US $ 90.000.000,00, kao i kaznena nadoknada štete u visini od US $ 450.000.000,00. (Dokaz: Tužba zbog Insider trgovine i poslova, koji se moraju prijaviti, prilog ./2)
Najprije je kao neposredna reakcija na ovu tiskovnu konferenciju odmah 21.5.2004. dan jedan Statement ukupne uprave Hypo alpe Adria Banka AG, po kojemu su “sve tvrdnje Fagana i kolega ili suprotne činjenicama ili slobodno izmišljene”. Time je Edwardu D Faganu pripisano nepošteno ponašanje i nanesena šteta njegovu ugledu. Iz ovog razloga je pri Okružnom sudu u Döblingu podnesena privatna tužba, sukladno § 111 StGB i pri Okružnom sudu u Klagenfurtu civilno-pravna tužba na uvredu časti, sukladno § 1330 ABGB. Dalje je pokrenut postupak zbog klevete u USA u visini od US § 180.000.000,00, u visini naknade štete od US $ 1.000.000.000,00.
Sljedećeg dana je odvjetnik tvrtke, Dr. Johann Quendler dao Statement Kleine Zeitungu:“ Da Hypo Alpe Adria Bank AG još ne zna, kako će postupati sa gospodinom Edwardom D Faganom. Jedno je svakako jasno, higijenski je zahtjev, da ga se zaustavi”. (Dokaz: Isječak iz novina od 22.5.2004. prilog ./3) Poznato se radi pri ovoj izjavi o nacističkom zakukuljenom jeziku. U Trećem Reichu je naime u Ausschwitzu higijenski zahtjev, da se leševi, nakon što su pomoreni plinom, spale, da ne bi počeli smrdjeti. Navedena rečenica je time bila i poticanje protiv ukupnog židovskog naroda, koja je normalno strana rečenica kako pravnoj, tako i ekonomskoj jezičnoj uporabi. Također i zbog toga je odmah podnesena kaznena prijava protiv gospodina Dr. Johanna Quendlera pri Državnom odvjetništvu Beč. Ovo također i u svezi sa kaznenim djelom ponovnog bavljenja. (Dokaz: Prijava zbog ponovnog bavljenja protiv Dr. Quendlera, prilog ./4 saslušanje Dr. Johanna Quendlera, odvjetnik 9020 Klagenfurt, Villacher Ring 19)
Kako je u tijeku ukupnih istraživanja u okružju Hypo Alpe Adria Banke upadljivo, Hypo Alpe Adria Bank je već jedanput prijavila jednog svog poslovnog partnera, koji joj je postao nemio i njegova odvjetnika zbog kazneno pravnih činjeničnih stanja. Ovo se desilo u jesen 2001. u tijeku skandala i stečaja WMP Banke i problema oko sveukupnog Hypo Alpe Adria Koncerna. Gospodin Wolfgang Kössner se zajedno sa 3 druga suradnika General Partners Koncerna, ovlaštena za donošenje odluka, kao i sa odvjetnicima uputio u Klagenfurt, da bi se vodili nagodbeni razgovori. Povodom ovog razgovora gospodin Wolfgang Kössner, kao i suradnici ovlašteni za donošenje odluka su zbog kaznene prijave Hypo Alpe Adria Banke brzo uhićeni. Primjedbe protiv gospodina Wolfganga Kössnera se do danas nisu utvrdile kao postojane. Gospodin Wolfgang Kössner je na osnovu ove kaznene prijave proveo 6 mjeseci u istražnom pritvoru u jednom zatvoru u Klagenfurtu. On je za to vrijeme izgubio svoju ukupnu imovinu od okruglo ATS 240.000.000,00. Cilj tužbe je bio da se gospodin Wolfgang Kössner obori na koljena. Ovo potvrđuje također i Uprava Hypo Alpe Adria Banke AG, naime gospodin Dr. Wolfgang Kulterer u jednom pismo Upravi CA. U ovom pismu se tvrdi, da Uprava Hypo Alpe Adria Banke AG smatra potrebnim, da se najprije sačeka sa civilnim- i državno-odvjetničkim progonom gospodina Wolfganga Kössnera, dok se ne provedu potrebna čišćenja organa u društvima. (Dokaz: Pismo Hypo Alpe Adria Banka od 1.12.2000, Prilog ./5, Saslušanje Wolfgang Kössner).
Protiv bivšeg poslovnog partnera u Belgiji, gospodina Raoula Berthaumieua je nedavno, naime sa sada već podnesenom kaznenom prijavom protiv gospodina Edwarda Fagana, istovremena podnesena i prijava zbog klevete. Raoul Berthaumieu je bio angažirani član nadzornog odbora u WMP Banci i navodno suodgovoran za neuspjeh sanacije WMP Banke (Dokaz: izvod iz knjige tvrtki WMP Banke, prilog ./6), iako je on od strane Hypo Alpe Adria Banke dugo vremena predstavljan kao saniratelj banke i u svezi s ovim Genera Partners Koncerna. (Dokaz: Pismo Uprave Hypo Alpe Adria Banke AG od 1.12.2000, prilog ./5) Svakako mora da je najmanje do ožujka 2003. postojala znatna ekonomska upletenost interesa između gospodina Raoula Berthaumieua i Hypo Alpe Adria Banke (Dokaz: Organigram Prilog ./7 i pismeni prikaz isprepletnosti Prilog ./8). Odvjetnik gospodina Raoula berthaumieua je prijavljen pri nadležnoj Odvjetničkoj komori zbog prikazivanja isprepletenosti (Dokaz: Dr Georg Muhri, odvjetnik, 8010 Graz, Neutrogasse 47/1). Također se i ova prijava uspostavila kao nepostojano okrivljavanje. Gospodin Raoul Berthaumieu je, po izvješću FBI-a sa 22 godine već od prije kažnjavani teški prijestupnik. FBI izvješće potiče od rujna 2001. (Dokaz: Izvod iz kaznenog akta, Prilog ./9). Na Homepageu Hypo Alpe Adria Banke (Dokaz: Izvod iz Homepage Hypo Alpe Adria Banke Prilog ./10) gospodin Raoul Berhaumieu se predstavlja također i nakon policijske provjere kao besprijekoran. U jednom pismu uredskog kolege Dr. Johanna Quendlera, naime gospodina odvjetnika Dr. Klausa, utvrđeno je, da se svaki bliži odnos ka gospodinu Raoulu Berthaumieu odbija. (Pismo Dr. Klaus, Odvjetnik i uredski kolega Dr. Johanna Quendlera, Prilog ./11), jer je on dokazano prethodno kažnjavani počinitelj kaznenog djela. također u jednom pismu iz prošlosti upućuje odvjetnik Hypo Alpe Adria Banke AG na kriminalnu prošlost Raoula Berthaumieua. Ipak na začuđujući način ostaje priopćenje za novinstvo od 6.8.2001. još uvijek na Homepage Hypo Alpe Adria Banke AG (Dokaz: Pismo Dr. Johanna Quendlera od 26.3.2003, Prilog ./12) Novinska informacija je uprkos već podnesenoj tužbi za zanemarivanje zbog dovođenja u zabludu, dalje otisnuto na Homepage (Dokaz: tužba zbog zanemarivanja, Prilog ./13). (Dokaz: Ispis do 15.7.2004 sa Homepage-a Hypo Alpe Adria Banke AG, Prilog ./14). Višekratne izvjave odvjetnika Hypo Alpe Adria Banke su utoliko nerazumljivije, ukoliko se točnije pogleda pismo odvjetnice Wolfganga Kössnera, naime gospođe Dr.UrsuleXell-Skreiner od3.2.2001. Ovdje ona već snažno upozorava, da se je Hypo Alpe Adria Banka svjesno i sa voljom upustila u suradnju sa međunarodno osuđivanim gospodarstvenim kriminalcima (Dokaz: Pismo Dr. Ursule Xell-Skreiner od 13.2.2001, Prilog./15, saslušanje Dr. Ursule Xell-Skreiner, odvjetnica, Börseplatz 6 Top 23, 1010 Beč)
Također i odvjetnica Wolfganga Kössnera je prijavljena pred Odvjetničkom komorom od strane Hypo Alpe Adria Banke. Također je i ovaj proces bez rezultata u međuvremenu obustavljen. (Dokaz: Dr Xell-Skreiner)

Povodom tiskovne konferencije od 21.5.2004. postavljena je tvrdnja preko Edwarda D Fagana, da je on u posjedu pisma, iz kojega proizilazi, da je predsjedavajući Uprave Hypo Alpe Adria Banke, Dr. Wolfgang Kulterer pitao prijašnjeg poslovnog partnera Hypo Alpe Adria Banke, naime gospodina Raoula Berthaumieu, da li on nekoga zna, tko bi ubio gospodina Wolfganga Kössnera. (Dokaz: Declaration od 5.3.2003, Prilog ./16). Za ovu Declaration je podnesen prikaz stanja stvari odvjetnika koji istupa (Dokaz: Prikaz stanja stvari Prilog ./17), koji se trenutno nalazi pred Kaznenim zemaljskim sudom Beč. K tomu je 12.7.2004. čak i bilo saslušanje odvjetnika koji istupa pred Gospodarstvenom policijom. (Dokaz: Dr Gerhard Podovsovnik, Odvjetnik, 1010 Wien, Habsburgergasse 6-8). Postoji jaka sumnja, da je sada već podnesena kaznena prijava protiv Edwarda D Fagana, isključivo na osnovu upravo tako reproducirane kaznene prijave zbog možebitne zavjere za ubojstvo. Kako se već iz novina od 2.7.2004. moglo isčitati, Dr. Wolfgang Kulterer je protiv Edwarda D Fagana podnio prijavu zbog iznuđivanja. Stoga postoji hitna sumnja, da je podnositelj prijave ovu tužbu podnio kao čisti potez osvete. Mora se u ovom kontekstu pomenuti, da su u oblikovanom izvješću također svjesno dani neispravni podaci. Podnositelj prijave je naime dao preko novina lansirati, da je pod jednim određenim poslovnim brojem već podnesena kaznena prijava. Pri točnoj provjeri poslovnog broja ustanovilo se, da se kod navedenog poslovnog broja radi o poslovnom broju, pod kojim se trenutačno istražuje protiv gospodina Dr. Wolfganga Kulterera zbog zavjere za ubojstvo. U to vrijeme nije bila podnesena prijava zbog iznuđivanja. Kako je podizanje prijave pri nadležnom Državnom odvjetništvu pokazalo, tek 15.7.2004. je stvarno podnesena prijava zbog iznude protiv Edwarda D Fagana. Ako sada informacija tiska o događajima u okviru Hypo Alpe Adria Banke trebaju prikazati iznudu (točan sadržaj trenutno ne zna niti odvjetnik koji istupa, niti podnositelji prijave, jer je informacija trenutno još tajna, samo izvješće Formata od 2.7.2004. da naslutiti u ovom smjeru), onda pogrešna informacija javnosti, naime, da je prijava već podnesena, ne može ništa drugo predstavljati, nego pokušaj iznude. Naime, u smislu, Fagan budi dalje od Austrije i Hypo Alpe Adria Banke, jer ćeš inače dobiti kazneno – pravno relevantne sankcije, kao i svi drugi odvjetnici koji su do sada istupali, koji su dalje gore navedeni. Način ophođenja protiv Edwarda D Fagana je u svezi sa izjavom Dr. Johanna Quendera, koji je upravo tvrdio, da se 22.5.2004. u Hypo Alpe Adria Banci AG još nije znalo, kako će se postupiti protiv Edwarda D Fagana, posebno njihov predsjedavajući Uprave protiv suparnika Edwarda D Fagana, koji je postao nemio, da bi ga se učinilo neštetnim. Ovo se sa pogrešnim vijestima u časopisu Format širi i na kraju od strane drugih austrijskih medija u istom neispravnom obliku tiska.
Ovo se da predočiti na osnovu dalje dolje otisnutih nalazišta na internet tražilici Google:

1. Hypo Alpe Adria-Bank zeigt Ed Fagan wegen Erpressung an ...
01. Juli 2004 13:41 MEZ, Hypo Alpe Adria-Bank zeigt Ed Fagan wegen Erpressung
an Vorstand unter Druck gesetzt - Staatsanwaltschaft ermittelt. ...
derstandard.at/standard.asp?id=1714693 - 14k - Im Cache - Ähnliche Seiten

2. ORF ON News
Hypo-Chef zeigt Ed Fagan wegen Erpressung an. Übersicht, Der Kärntner
Hypo-Bankchef Wolfgang Kulterer hat gegen den US-Anwalt Ed ...
news.orf.at/ticker/150936.html?tmp=868 - 4k - Im Cache - Ähnliche Seiten

3. NETWORLD
... Staatsanwalt Franz Ruzicka gegen Fagan unter der ... versuchten, schweren und gewerbsmäßigen
Erpressung" (Strafrahmen: bis ... der Chef der Kärntner Hypo Alpe Adria ...
www.news.at/articles/0427/10/85817.shtml - 32k - Im Cache - Ähnliche Seiten

4. nachrichten.at
... und gewerbsmäßigen Erpressung. Nach wochenlangem Schweigen reagierte die Bank damit
gegen eine Flut von Klagen, mit denen Fagan die Hypo eingedeckt hatte und ...
www.nachrichten.at/apanews/apaw/282685 - 42k - Im Cache - Ähnliche Seiten

5. Aon - Wirtschaft - Startseite
... Die Kärntner Hypo Alpe Adria-Bank hat den US-Anwalt Ed Fagan bei der ... wegen des
Verdachts der versuchten, schweren und gewerbsmäßigen Erpressung. ...
www.aon.at/jet2web/FE/LayoutTemplates/ FE_Layout/0,4972,1102-1-504649-0,00.html - 48k - Im Cache - Ähnliche Seiten

6. diepresse.com - die online Qualitäts-Tageszeitung Österreichs
... Hypo Alpe Adria wiederum konterte ihrerseits mit einer Flut von Klagen. Die Staatsanwaltschaft
Wien ermittelt wegen des Verdachts der Erpressung gegen Fagan. ...
www.diepresse.com/ Artikel.aspx?channel=k&ressort=k&id=429950 - 61k - Im Cache - Ähnliche Seiten

7. kaernten.ORF.at
... Thema, Hypo-Chef zeigt Ed Fagan an Hypo-Bankchef Wolfgang Kulterer hat gegen den
US-Anwalt Ed Fagan Anzeige bei ... Diese ermittelt nun wegen versuchter Erpressung. ...
oesterreich.orf.at/oesterreich. orf?read=detail&channel=9&id=328670 - 30k - Im Cache - Ähnliche Seiten

8. Kleine Zeitung Online - Nachrichten Sport Wetter Anzeigen ...
... zeigt Ed Fagan an. Die Kärntner Hypo Alpe Adria ... Bank hat den US-Anwalt Ed Fagan bei
der ... des Verdachts der versuchten, schweren und gewerbsmäßigen Erpressung. ...
kleinezeitung.at/nachrichten/ wirtschaft/artikel/_619542/index.jsp - 35k - Im Cache - Ähnliche Seiten

9. presseportal.at: das Portal für multimediale Presseinformation ...
... Ermittlungen wegen versuchter schwerer und gewerbsmäßiger Erpressung. ... Staatsanwalt
Franz Ruzicka gegen Fagan unter der ... OTS) - Die Kärntner Hypo Alpe-Adria ...
www.presseportal.at/trefferliste. php?suchbegriffe=(QUELLE%3DFMT) - 42k - Im Cache - Ähnliche Seiten

10. politikportal.at - Österreichs Portal für politische ...
... seit einer Woche Ermittlungen wegen versuchter schwerer und gewerbsmäßiger Erpressung. ... stattfand,
hatte der US-Anwalt E. Fagan gegen die Hypo Alpe-Adria ...
www.politikportal.at/ trefferliste.php?suchbegriffe=(ST=Gericht+OR+DESKRIPTOR=Gericht)&operator=manuell - 42k - Im Cache - Ähnliche Seiten

11. Tirol Online
... Strafanzeige der Hypo Alpe Adria-Bank gegen Fagan wegen Erpressung
Vorstand unter Druck gesetzt - Staatsanwaltschaft ermittelt MEHR. ...
news.tirol.com/wirtschaft/national/?UI=b - 19k - Im Cache - Ähnliche Seiten

12. kaernten.ORF.at
... ERPRESSUNG, Hypo-Chef zeigt Ed Fagan an Hypo-Bankchef Wolfgang ... hat gegen den US-Anwalt
Ed Fagan Anzeige bei der ... Diese ermittelt nun wegen versuchter Erpressung. ...
oesterreich.orf.at/oesterreich. orf?read=forum&channel=9&id=328670 - 45k - Im Cache - Ähnliche Seiten
[ Weitere Ergebnisse von oesterreich.orf.at ]

13. Der Standard | FinanzNachrichten.de - Alle News zu Aktien, Börse ...
... 01.07. / 14:05, Hypo Alpe Adria-Bank zeigt Ed Fagan wegen Erpressung
an. 01.07. / 13:36, Abkommen mit Bodenpersonal abgeschlossen. 01.07. ...
www.finanznachrichten.de/ nachrichten-medien/der-standard-10.asp - 42k - 13. Juli 2004 - Im Cache - Ähnliche Seiten

14. ORF | FinanzNachrichten.de - Alle News zu Aktien, Börse und ...
... 01.07. / 14:35, Hypo-Chef zeigt Ed Fagan wegen Erpressung an. 01.07.
/ 14:35, Arbeitslosenzahl im Juni gegenüber Vorjahr gestiegen. 01.07. ...
www.finanznachrichten.de/nachrichten-medien/orf-5.asp - 42k - 13. Juli 2004 - Im Cache - Ähnliche Seiten
[ Weitere Ergebnisse von www.finanznachrichten.de ]

15. NETWORLD
... den Rechtsstreit mit dem Klagenfurter Hypo-Anwalt Johann ... Bild: Reuters/Ngwenya.
FORMAT: Fagan in Wien ... Strafanzeige wegen versuchter Erpressung, Bild: Reuters ...
news.at/articles/0427/10/85854.shtml - 34k - Im Cache - Ähnliche Seiten

16. ORF ON News
... Arbeitslosenzahl im Juni gegenüber Vorjahr gestiegen. Hypo-Chef zeigt Ed Fagan
wegen Erpressung an. Chronik, Regenguss löst Verkehrschaos in Wien aus. ...
news.orf.at/ticker/editorial.html?tmp=14014 - 16k - Im Cache - Ähnliche Seiten
[ Weitere Ergebnisse von news.orf.at ]

17. ORF | FinanzNachrichten.de - Alle News zu Aktien, Börse und ...
... gestiegen. 01.07. / 14:35, Hypo-Chef zeigt Ed Fagan wegen Erpressung
an. 01.07. / 14:35, Konfrontation der IT-Messen in Wien. 01.07. ...
www.zockeronline.de/nachrichten-medien/orf-2.asp - 26k - Im Cache - Ähnliche Seiten

18. Webspace, Domain, Domaintechnik.at Webhosting Österreich
... Telekom Austria will ab 2005 Kabel-TV anbieten » Konfrontation der IT-Messen
in Wien » Hypo-Chef zeigt Ed Fagan wegen Erpressung an » Umfrage: Kfz ...
www.domaintechnik.at/news/ - 56k - Im Cache - Ähnliche Seiten

19. ORF.at Übersicht
... IT. Konfrontation der IT-Messen in Wien. WIRTSCHAFT. Hypo-Chef zeigt Ed Fagan wegen
Erpressung an. CHRONIK. Umfrage: Kfz-Auslandsreparatur kein Renner. WIRTSCHAFT. ...
www.orf.at/uebersicht/ - 77k - Im Cache - Ähnliche Seiten

U sada u USA podnesenom procesu protiv Hypo Alpe Adria Banke AG radi se o jednom dijelu General Partners Koncerna gospodina Wolfganga Kössnera, kao i o Insider trgovini i drugim u USA kažnjivim deliktima, koji su u najmanju ruku pretrpjeli štetu od 90.000.000,00 US $. Također je i procijenjena šteta u visini od US $ 450.000.000,00 od US odvjetnika ed Fagana. Ovdje je razumljivo, da odvjetnik Hypo Alpe Adria Banke sa rasističkim i antisemitskim iskazom, čovjek mora Edwarda D Fagana zaustaviti, nastupa na javnost i zašto je dobro plasirana najprije pogrešna informacija protiva Edwarda D Fagana u Formatu preko Hypo Alpe Adria Banke objavljena, da bi se mogle dalje provoditi medijski djelotvorne iznude. Pokušaj, koji stoji iza prvotne krive vijesti, da se Edward D Fagan zaustavi u Austriji, sa primjedbom iznude, time postaje kristalno jasan i čini samo osvetnički potez Dr. Wolfganga Kulterera. U prvobitnom procesu, Order to show cause, Hypo Alpe Adria Bank AG je čak mogla ponukati jednog suradnika, da preda svjesno lažnu izjavu pod prisegom u korist Hypo Alpe Adria Banke, koja treba kao osnova služiti tomu, da nije nadležnost Suda Supreme Court of New York. (Dokaz: izjava pod prisegom Mag Gerhard Rieder Prilog ./18). U svezi ovoga potvrdio je Mag. Gerhard Rieder, da nikada nije postojao ured Hypo Alpe Adria Banke, a time također i svih kćerinskih društava u USA. Ovo je stoga netočno, jer je General Partners Koncern, u kojem Hypo Alpe Adria Koncern ima udio veći od 25%, imao vlastiti ured sa svojim kćerinskim društvom Global Capital Partners Inc na Wallstreet 111. Dalje navodno nisu postojali bankovni računi u USA. Ali u međuvremenu postoje iz pouzdanih izvora informacije o tomu, da Hypo Alpe Adria Bank kod najmanje tri američke banke u USA ima poslovne račune. Ali kako će se u stvarnom glavnom procesu još utvrditi, postoji također i Insider trgovina, kao i neprijavljivanje poslova, koji se moraju prijaviti, kao related party transactions. Odvjetniku koji istupa su dane do znanja najmanje 60 neprijavljenih transakcija sa istim udjelima. Dalje se još ovdje mora obratiti pozornost na do, da od 1.4.2004. Hypo Alpe Adria Bank također nudi trgovinu preko US burzi. (Dokaz: Homepage izvod od 15.7.2004, Prilog ./19) Stoga je utoliko manje razumljivo, kada gospodin Mag. Rieder u svojoj izjavi pod prisegom od 8.5.2004. navodi, da nema trgovine u USA. Slučajno je zaboravio i previdio gospodin Mag. Gerhard Rieder pri svojoj izjavi pod prisegom također i okolnost, da Hypo Alpe Adria Bank također posjeduje Headquaters u Belgiji i Njemačkoj. Za ostvarenje svojih ciljeva, tako gledano, Hypo Alpe Adria Bank koristi sva, također i protupravna sredstva, koja joj stoje na raspolaganju, da bi protivnika diskreditirala i oklevetala. Povodom tiskovne izjave u Api, prije 4 tjedna je obznanjeno, da je sada gospodin Dr. Wolfgang Brandstätter dobio zadatak provjere činjeničnog stanja protiv Edwarda D Fagana i Leopolda Spitzbarta u kazneno pravnoj relevanci od Hypo Alpe Adria Banke.
Iz ovog razloga nije do sada već pripremljena kaznena prijava protiv gore navedenih osoba (osim protiv gospodina Dr. Wolfganga Brandstättera) podnesena, obzirom da je odvjetnik koji istupa mišljenja, da se podnošenje kaznene prijave traba upotrijebiti kao posljednje sredstvo.

Ovo je također gospodinu Wolfgangu Brandstätteru s jedne strane e-mailom, kao i telefaksom priopćeno. Dalje dolje navedeni drugi dio kaznene prijave je prenesen gospodinu Dr. Brandstätteru u cilju uzimanja u obzir svog načina djelovanja protiv gospodina Edwarda D Fagana i protiv gospodina Leopolda Spitzbarta. (Dokaz: Poruka o priopćenju gospodinu Dr. Wolfgangu Brandstätteru, Prilog ./20 zjedno sa popratnim pismom Prilog ./21). Gospodin Wolfgang Brandstätter je time potpuno sadržajno i o ukupnim okolnostima, koje su dalje dolje prikazane, informiran.
Do sada pripremljena kaznena prijava nije još podnesena zbog razmišljanja, jer Dr. Wolfgang Brandstätter ipak još može uvjeriti Hypo Alpe Adria Bank AG o svom nezakonitom ophođenju prema Leopoldu Spitzbarti i produljena je također i protiv Dr. Wolfganga Brandstättera kao posljedica izvješća Formata od 2.7.2004. kao kaznena prijava zbog okolnosti iznude, jer se pretpostavljalo, da je ovaj tisak odgovarajuće informirao o podnošenju kaznene prijave i pisani dio predao reporteru Dr. Johannesu Reichmannu. Kako se je upravo uspostavilo, najprije se radilo o pogrešnoj informaciji , koja je svjesno podnesena od Uprave Hypo Alpe Adria Banke AG, da bi se protiv gospodina Edwarda D Fagana djelovalo iz higijenskog zahtjeva. Ovakvim načinom ophođenja je predsjedavajući Uprave gospodin Dr. Wolfgang Brandstätter gotovo izložen kaznenom progonu, jer je Dr. Wolfgang Kulterer svjesno tisku proslijedio krivu informaciju. Sljedeći pod navodnicima citirani dio je već bio predmetom pripremljene kaznene prijave i preko vikenda od 3. na 4. srpnja 2004. je ugrađen u kaznenu prijavu, kao reakcija na tiskovno priopćenje od 2.7.2004.
„Kao što se može isčitati iz izvješća Formata od 02.07.2004. ovo nije gospodina Dr. Wolfganga Brandstättera odvratilo od toga, da podnese kaznenu prijavu protiv gospodina Edwarda D Fagana i gospodina Leopolda Spitzbarta zbog navodne klevete – usprkos boljem znanju.“
Ovom kaznenom prijavom se kroz davanje na znanje i objavljivanje u medijima pokušava izvršiti nedopušteni pritisak na gospodina Edwarda D Fagana i gospodina Leopolda Spitzbarta i da ih se ponuka, da se distanciraju od daljih pravnih koraka protiv Hypo Alpe Adria Banke. Ovo je jednako napravljeno kao i u slučajevima gospodina Wolfganga Kössnera, gospodina Berthaumieua, gospođe Dr. Xsell Skreiner, Dr. Muhri i još drugih. Dakle, radi se o istom modelu načina ophođenja, koji moguće nemile protivnike treba pomoću kaznenih prijava najprije isključiti.
Dr. Wolfgang Brandstätter predbacuje upravo Edwardu D Faganu i Leopoldu Spitzbarti, da se oni koriste medijima, da bi izvršili nedopušteni navodni pritisak na Hypo Alpe Adria Bank. Ukoliko je upravo to kažnjivi delikt, onda je utoliko za odbaciti, kada što više Dr.Wolfgang Brandstätter, odnosno Dr. Wolfgang Kulterer izvod podnesene kaznene prijave protiv Edwarda D Fagana, kao i Leopolda Spitzbarta prepuštaju časopisu Format za pravljenje izvješća o kaznenom procesu, koji je u tijeku. Upravo u ovom smislu se mogu kazneno optužiti kako Dr. Wolfgang Brandstätter, tako i Dr. Wolfgang Kulterer, pri čemu Dr. Wolfgang Kulterer na osnovu mnogobrojnih postojećih drugih prijava, koje su podnesene od njegove strane, odnosno od Hypo Alpe Adria Banke, za vrijeme njegove karijere kao predsjedavajućeg Uprave i mogu se predbaciti kao teška gospodarstvena iznuda, i da su se ponašali relevantno kaznenom pravu.
Dokaz: Leopold Spitzbart
Dr. Georg Muhri
Wolfgang Kössner
Raoul Berthaumieu
Iz navedenih razloga se postavlja želja naspram gospodina Dr. Wolfganga Brandstättera, protiv ovoga uredan kazneni postupak zbog teške iznude; naime, radi se o podnošenju kaznene prijave protiv gospodina Edwarda D Fagana, kao i protiv Leopolda Spitzbarta, znajući ukupne protuargumente, da bi se ovu dvojicu ponukalo, da se distanciraju od svojih pravovaljanih vlastitih zahtjeva protiv Hypo Alpe Adria Banke i da se protuzakonito Hypo Alpe Adria Bank obogati za najmanje US $ 90.000.000,00, naime za opravdane zahtjeve za nadoknadu štete u svezi sa procesom Order to show cause, kao i za € 25.467.097 (Vrijednost spora u pravnoj stvari Leopolda Spitzbarta).
Dr. Wolfgangu Kultureru se svakako mora prigovoriti, da je on 2 tjedna prije stvarnog podnošenja kaznene prijave dalje predao lažno tiskovno priopćenje Formatu i reportera Formata, Dr. Johannesa Reichmana svjesno lažno informirao o jednoj još nepodnesenoj kaznenoj prijavi. U tomu je pokušaj iznude protiv Edwarda D Fagana, protiv kojega on sada zna, kako se treba ophoditi, da bi ga zbog higijenskih zahtjeva zaustavio. On pokušava zaustaviti gospodina Edwarda D Fagana preko medijskog utjecaja i da se time protuzakonito obogati, da se Edward D Fagan preko medijskog pritiska, koje on proizvodi lažnim vijestima (20 vijesti su samo u Online-verzijama interneta) distancira od daljeg zakonitog utjerivanja zahtjeva svojih mandanata.
Dr. Wolfgangu Kultereru se stoga i zbog već prije pomenutih iznuda gospodina Wolfganga Kössera mora predbaciti počinjenje teške gospodarstvene iznude. Stoga se podnosi
Zahtjev
da se pokrene uredan kazneni postupak protiv Dr. Wolfganga Kulterera, zbog teške gospodarske prijevare. Isto vremeno da se pokrene postupak protiv Dr. Wolfganga Kulterera zbog klevete Dr. Wolfganga Brandstättera.

B. U svezi stanja stvari teške gospodarstvene prijevare
I. Kratak sadržaj
U predmetnom predstavljanju stanja stvari, radi se o podmuklom ponašanju jedne banke nasuprot članova društva jednog klijenta banke, pri čemu je ovaj o većini aktivnosti koje su se desile između banke i klijenta banke tek kasnije saznao, nakon što su se već desile ukupne novčane transakcije.
Dotična banka je hrvatsko kćerinsko društvo jedne austrijske banke, koja ima dalje velika kćerinska društva, koja su već prije osiguranja kredita trebala imati većinski udio u društvima koja slijede nakon „ciljnog društva“, čiji najvažniji asset klijenta banke dobiva putem kredita koji se daje. Kako davanje kredita preko kćerinskog društva (iznos € 1.500.000,00), tako i udio u društvu u Hrvatskoj su poslovi koji se obvezno moraju odobriti, i koji su se najzad, moraju i odobriti od austrijske banke. Na osnovu identiteta osobe između Uprava austrijske banke, nadzornih organa hrvatskog velikog kćerinskog društva, kao i nadzornih organa hrvatskog kćerinskog društva radi se ovdje o koluzivim oprečnim poslovima, koji se rade pri gruboj povredi nadzornih i kontrolnih obveza nadzornih organa. Iz toga se da izvesti posljedica za jamstvo nadzornih organa, kao pojedinačnih austrijskih banaka, koje stoje iza toga. Između hrvatske banke i drugog člana društva klijenta banke bila je zajednička igra, jer je kredit u visini od € 1.500.000,00 osiguran u roku od 2 dana, bez da se držalo bankovnih internih smjernica za davanje kredita. Stvarna kupovna cijena asseta je iznosila samo okruglih € 1.030.000,00, tako da je € 470.000,00 preko naputka drugog člana društva, bez znanja prvog člana društva upotrijebljeno „kreditno nepoznato (nenamjenska uporaba kredita)“. Nenamjenska uporaba kreditnih poslovnih sredstava u Hrvatskoj nije dopuštena i kredit se smije osigurati samo nakon detaljne kontrole poslovnih temelja (Kupovni ugovor).
Na osnovu povrede nadzornih i pomnih obveza nadzornih organa u Austriji (Klagenfurt) je zbog postojećih predmeta jamstva po austrijskom Zakonu o dionicama podnesena tužba. Optužene stranke čine na osnovu koluzivnog zajedničkog djelovanja hrvatskog kćerinskog društva i drugog člana društva klijenta banke sporno udruženje i za sve stranke je iz ovog razloga data nadležnost austrijskog suda za sve optužene stranke. Na osnovu koluzivnog načina djelovanja prijavljenih stranaka, postoji hitna sumnja na prijevaru.
Inače su pri ne uzimanju u obzir svih obveza pomnosti i kontrole i također suprotno općenitim uvjetima kojima se barata za tijek bankovnih poslova, pri bankovnim poslovima ovog reda veličina, bez znanja jednog zakinutog člana društva, interne postojeće bankovne smjernice prešle za razvoj kreditnih poslova.

Dokaz: Leopold Spitzbart, Praterstrasse 38/1/5/1, 1020 Wien;
Dalji dokazi za sporni slučaj su pridržani ;
stručno mišljenje koje se treba donijeti za razvoj bankovnih poslova u Hrvatskoj u svezi sa poslovanjem banaka i daljih internih propisa, kojih se treba držati kod Hypo Alpe Adria Banka dd i AG u Hrvatskoj i Austriji.

II. Stranke
Dotična društva Hypo Koncernsa(Banka)
Dotična austrijska banka je HYPO ALPE-ADRIA-BANK International AG (FN 108415i),
unesena u Registru tvrtki Zemaljskog suda Klagenfurt. Dotična hrvatska kćerinska društva, kao i njihovi odnosi udjela su predstavljeni kako slijedi:



a. Za Hypo Alpe Adria Bank AG:
Hypo Alpe Adria Bank AG (Austrija) je 100% vlasnik Hypo Vermögensverwaltung (uprava imovinom) GmbH (Austrija). Aktivna i dotična Uprava Hypo Alpe Adria Banka AG (Austrija) je predsjedavajući dr. Wolfgang Kulterer, rođ. 17.12.1953. kao i član Uprave Mag. Günter Striedinger, rođ. 23.2.1960. koji je odgovoran za sveukupne hrvatske aktivnosti. Oba člana Uprave su najkasnije od 2000. godine članovi Uprave Hypo Alpe Adria Banke AG (Austrija).
Dokaz: otvorena Knjiga tvrtke za FN 108415i (Prilog ./22).

b. Za Hypo Vermögensverwaltung (Uprava imovinom) GmbH
Hypo Vermögensverwaltung GmbH je 100% vlasnik Hypo Consultants Holdinga GmbH (Austrija). Aktivni i dotični voditelji poslova Hypo Vermögensverwaltung GmbH su gospodin Wolfgang Kulterer i gospodina Mag. Günter Striedinger.

Dokaz: otvorena Knjiga tvrtke za FN 105456h (Prilog ./23)

c. Za Hypo Consultants Holding GmbH (Austrija)
U nadzornom odboru ove 100%-tne kćeri Vermögensverwaltung GmbH (Austrija) je između ostalog također gospodin Dr. Wolfgang Kulterer i istovremeno gospodin Mag. Günter Striedinger. Ovo društvo drži opet 100% Hypo Alpe Adria Consultants d.o.o (Hrvatska).

Dokaz: otvorena knjiga tvrtke za FN 48496 (Prilog ./24)

d. Hypo Alpe Adria Consultants d.o.o
Voditelj poslova ove 100%-tne kćeri Hypo Consultants Holding GmbH (Austrija) je pored ostalog gospodin Dragutin Bašić. Ovo društvo je opet većinski vlasnik Ratraco Asfalt i Beton d.o.o.
Dokaz: priloženi neprevedeni izvod iz Knjige tvrtke za 080163717 (Prilog ./25)


e. Ratraco Asfalt i Beton d.o.o.
Ovo društvo je ustrojeno kao društvo sa ograničenom odgovornošću po hrvatskom Pravu. Pored ostalog je gospodin Dragutin Bašić istovremeno voditelj poslova ovog društva. Ovo društvo je društvo nasljednik Ratraco Gradnje d.o.o. koje se od 2001. godine nalazi u stečaju. Dalje će se ovo društvo koje je u stečaju nazivati Ratraco I, a društvo nasljednik kao Ratraco II.
Dokaz: predočeni ovjereni izvodi iz Knjige tvrtke (Prilog ./26)

g. Hypo Alpe Adria Bank d.d.
Hypo Alpe Adria Bank dd (Hrvatska) je istovremeno 100% kćerinsko društvo Hypo Alpe Adria Banka AG (Austrija). Članovi nadzornog odbora ovog društva su pored ostalog i gospodin Dr. Wolfgang Kulterer i gospodin Mag. Günter Striedinger.
Dokaz: neovjereni i neprevedeni izvod iz Knjige tvrtki (Prilog ./27)

Kako iz prikaza poslovnog izvješća Hypo Alpe Adria Konzerna (Austrija) proizilazi, zajedničko djelovanje Hypo Alpe Adria Banke d.d. i Hypo Alpe Adria Consultantsa d.o.o. je bitan preduvijet za “funkcioniranje” Hypo koncerna. Po poslovnom izvješću predstavlja područje Consultants logičnu dopunu ukupnom konceptu Hypo koncerna. Iz ovih izvoda, kao i po ukupnoj slici Hypo koncerna, između oba kćerinska društva vlada živa komunikacija i održavaju se odgovarajući razgovori i diskusije o sudjelovanju i financiranju. To utoliko više, kada je u pojedinim Nadzornim odborima i Upravi djelomično identitet osobe dan do gore u majčinski koncern. Centralnu poziciju zauzimaju ovdje kako gospodin Dr. Wolfgang Kulterer, tako i gospodin Mag. Günter Striedinger.
Dokaz: Izvod poslovnog izvješća 2002 (Prilog ./29);
Izvod poslovnog izvješća 2002 (Prilog ./30).

Udjeli gospodina Leopolda Spitzbarta
Društva u kojima gospodin Leopold Spitzbart ima udio i koja su u predmetnom procesu djelomično relevantna, mogu se predstaviti na sljedeći način:
a. Spitzbart Handels GmbH
Kod ovog društva radi se o 100% vlasništvu gospodina Leopolda Spitzbarta postojećeg austrijskog društva.
Dokaz: otvorena Knjiga tvrtke
b. Spitzbart beton d.o.o.
Spitzbart beton d.o.o. je hrvatsko društvo sa ograničenom odgovornošću. Gospodin Leopold Spitzbart je ovdje preko Spitzbart trgovačkog društva do 100% indirektno u udjelu. Gospodin Leopold Spitzbart je također ovdje voditelj poslova društva.
Dokaz: neovjereni izvod iz Knjige tvrtke (Prilog ./31)

Dokaz: Izvod iz Knjige tvrtke Spitzbart Handels GmbH (Prilog ./32)
Izvod iz Knjige tvrtke Beton i Asphalt Union d.o.o (Prilog ./33)

IV. Predpovijest
Spitzbart grupa i gospodin Leopold Spitzbart rade od otprilike 1992. godine u cementnom i betonskom poslu. Gospodin Leopold Spitzbart je htio 2000/2001. godine svoj posao proširiti na Hrvatsku. Ovo posebno stoga, jer se trebao graditi novi autoput i duž autoputa su bile slobodne mnogobrojne šljunčare i kamenolomi, koji su se mogli dobiti.
Za izgradnju svog posla, stupio je sa kontaktnom osobom, naime sa Mag. Andreasom Binderom u vezu. Ovaj je po svojim vlastitim iskazima imao najbolje kontakte sa poslovnim ljudima u Hrvatskoj i sa hrvatskim bankama. Nastup Mag. Andreasa Bindera kao kontaktne osobe je bio upečatljiv, on je uspostavljao kontakte sa poslovnim ljudima, sa kojima je zet hrvatskog Predsjednika države bio prijatelj. Dalje je Mag. Andreas Binder uspostavio kontakt sa hrvatskim Hypo koncernom.
Ovdje je gospodin Leopold Spitzbart imao gotovo isključivo kontakt sa hrvatskim kćerinskim društvom Hypo Alpe Adria Banke d.d. naime se gospodinom Adolfom Regenfelderom i gospodinom Karlom Heinzom Truskallerom.
Kontaktna osoba je uspostavila kontakt sa gospodinom Željkom Žužićem. Gospodin Leopold Spitzbart se je dogovorio sa Željkom Žužićem, da se između njih napravi Joint Venture za izgradnju hrvatskog posla sa betonom grupe Spitzbart. Pravni istjecaj ovog Joint Ventura je bio Beton i Asfalt Union d.o.o. Društvo je bilo u 50% vlasništvu gospodina Leopolda Spitzbarta i gospodina Željka Žužića. Svaki od oba člana društva je imao mogućnost postaviti jednog vlastitog voditelja posla, koji je sam imao pravo zastupanja. Gospodin Leopold Spitzbart je u ovu svrhu imenovao gospodina Karla Frischa, a gospodin Željko Žužić gospodina Antona Golika.
Dokaz: Osnovni ugovor o povezivanju posla od 29.4.2002 (Prilog ./34)

Prvi zajednički projekt predstavljala je kupnja kamenoloma Gospić. Ovaj kamenolom je radio prvobitno pod tvrtkom Ratraco I, koja se od ljeta 2001. nalazi u stečaju. Već 1998. godine osnovano je društvo Ratraco II od dosadašnjeg vlasnika Ratraco I, naime gospodina Ratkovića. Ovo društvo je koristilo u ovom kamenolomu postojeće strojeve Ratraco I, da bi sebe samo time reduciralo. Ova okolnost nije bila poznata, niti se mogla prepoznati od strane drugih iz vana, koji nisu raspolagali Insider znanjem.
Dolje dalje predbačeno djelovanje drugog voditelja posla, gospodina Dragutina Bašića se mora također podrediti gospodinu Ratkoviću kao drugom voditelju posla, koji je također morao imati saznanja o ukupnom načinu djelovanja, jer su se strojevi tvrtke Ratraco II dalje bez nadoknade koristili.
Dokaz: Izvješće stečajnog upravitelja Marinko Paića od 17. Juni 2002 (Prilog ./35)
Gospodin Leopold Spitzbart je zajedno sa svojim voditeljom posla, gospodinom Karlom Frischom preuzeo predrazgovore kod banaka. Predrazgovori su uvedeni od strane Mag. Andreasa Bindera, člana FPÖ, kao član FPÖ do Bečkog općinskog vijeća WR Neustadta. Gospodin Mag. Andreas Binder je mogao preko energičnog sudjelovanja gospodina Leopolda Spitzbarta odviti svoj vlastiti privatni stečaj. Kao hvala za to, gospodin Mag. Andreas Binder je u svojoj funkciji kao prokurist tvrtke Spitzbart Beton d.o.o. direktno zagrabio u kasu, pri čemu je ukupno okruglih 800.000,00 KN nestalo. Zbog ovog delikta je već podnesen prikaz stanja stvari pri Zemaljskom sudu za kaznena djela Beč.

Dokaz: Prikaz stanja stvar LG za kaznena djela Beč (Prilog ./36)
Prvi sugovornik je bila upravo preko posredovanja Mag. Andreasa Hypo Alpe Adria Bank dd. Ovaj stvara mnogobrojne veze između Hypo Alpe Adria Banke dd odnosno Hypo Alpe Adria Banke dd, kojima se u slijedu događa isto što i gospodinu Leopoldu Spitzbartu, da se oni naime dovode u Hrvatsku kao investitori i tamo stvarno svoj bonitet stavljaju na raspolaganje za osiguranje kredita i tada kao posljedica zbog propadanja posla, na što je u pravilu Hypo Alpe Adria Bank AG, odnosno dd energično sudjelovala, doživljava znatne financijske štete.
Gospodinu Leopoldu Spitzbartu je iz predrazgovora sa gospodinom Žužićem poznato da se treba financirati kupovna cijena od € 1.500.000,--, da se tim novcem trebaju steći strojevi u kamenolomu Gospić i da se dalje još udjeli u poslu za osiguranje, trebaje ustupiti banci. U okviru jednog od ovih predrazgovora, gospodin Leopold Spitzbart je potpisao također jednu mjenicu, kojom on treba osobno jamčiti do iznosa od € 1.500.000. Razgovor o financiranju je održan 28.5.2002. Povodom ovog razgovora, gospodin Spitzbart je donio sa sobom ukupnu kalkulaciju za razvoj cjelokupne trase autoputa za prezentaciju. Kalkulacija je nastala na osnovu dugogodišnjeg iskustva gospodina Spitzbarta u betonskoj i cementnoj branši.
Dokaz: Ukupna kalkulacija (Prilog ./37)
Kupovni ugovor za strojeve (Prilog ./38)
Leopold Spitzbart za sveukupne dosadašnje navode.
Dalje se mora navesti, da je on sa građevinskim tvrtkama autoputeva također vodio predrazgovore i ovi su mu potvrdili, da on nakon stjecanja pojedinačno navedenih kamenoloma svakako miže s time računati, da će građevinske tvrtke materijal (beton i asfalt) uzimati iz kamenoloma navedenih u kalkulaciji. Također su obećane i usluge transporta za beton i skidanje usluga kipanja:
Za to se došlo posebno do sljedećih ukupno kalkulacijskih dobiti, koje bi on odbijanja ukupnih troškova bile ostale:
Kamenolom € 7.581.336,00
Asfalt € 5.278,482,00
Beton € 2.363.493,00
Transport betona € 265.158,00
Kipertransport € 4.361.928,00
Stoga sve zajedno € 19.850.397,00

Dokaz: Ukupna kalkulacija (Prilog ./37)
Leopold Spitzbart

Vjerujući ovim obećanjima građevinskih tvrtki i usmenom pristanku za financiranje preko Hypo Alpe Adria Banke dd, koj je već bilo 28.5.2002. gospodin Leopold Spitzbart je preuzeo preko oba svoja društva, Spitzbart Handels GmbH, kao i Spitzbart Beton d.o.o. razgovore sa proizvođačima strojeva, kao i trgovcima strojevima za strojeve za proizvodnju, kamena, betona i asfalta, da bi naručio strojeve potrebne za kamenolome. Sljedeći strojevi su naručeni i na kraju krajeve isporučeni Spitzbart grupi:

Razbijač € 420.000,00
Razbijač sa strane € 360.000,00
Mlin za pijesakMag Im€ 150.000,00
Volvo 330 polovan € 190.000,00
Fiat Kobelko 270 nov € 390.000,00
Finlay € 150.000,00
Bager Kobelko 2x € 340.000,00
Bager Case € 140.000,00
Stroj za buš. Atlas Co.€ 340.000,00
20 Kiper Iveco € 1.800.000,00
Mješalica Scania € 55.000,00
Mješalica Man € 60.000,00
Mj.sa pum. pol.Merced€ 68.000,00
Mj.sa pum novSchwing€ 250.000,00
Mješalica Iveco 97 € 32.700,00
Mješalica Sattel 00 € 86.000,00
Uređ.z.mješ. Stetter € 600.000,00
Ukupno: € 5.616.700,00
Dokaz: Postavljanje strojeva (Prilog ./39)
Leopold Spitzbart
Dalje sljedeće događaje, koji nastupaju, gospodin Leopold Spitzbart je saznao tek naknadno i to čak tek preko izvješća stečajnog upravitelja Ratraco I, gospodina Marinka Paića, koje je on tek 2004. godine dobio u ruke.
Dokaz: Leopold Spitzbart;
Osnovni ugovor za osnivanje Beton i Asfalt Union d.o.o. (Prilog ./34);
Prezentacijska mapa od 28.5.2002 (Prilog ./37);
Karl Frisch, pA Spitzbart Handels GmbH, Praterstrasse 38/1/5/1, 1020 Wien
inače dokazi kao i do sada.

III. Zaključivanje kredita
Dalji tijek pri Hypo Alpe Adria Bank dd uslijedio je preko gospodina Željka Žužića, i gospodina Antona Golika, voditelja posla gospodina Žužića pri Beton i Asfalt Union d.o.o s jedne strane i gospodina Regenfeldera i gospodina Truskallera pri Hypo Alpe Adria Bank dd.
Sada postojeći ugovor o kreditu je potpisan 28.5.2002. od strane gospodina Antona Golika. Iz ovog ugovora o kreditu se čak jasno vidi, da se novac treba upotrijebiti isključivo za sredstva tvrtke (članak 2), ali također i za kupovinu društva Ratraco I, čiji bi poslovni udjeli trebali biti preneseni na Hypo Alpe Adria Bank dd.
Upravo ovdje se dešava prvo, ne samo neobično, nego u bankovnom svijetu upravo zlo reguliranje. Novac treba odmah biti isplaćen i tek u roku od sljedeća tri mjeseca se trebaju prenijeti udjeli na banku. To je očito trebalo biti bez povjerenstva ili drugih osiguranja. Ali o tomu gospodin Leopold Spitzbart nije imao pojma. Također i okolnost, da je prezentacija cijelog projekta bila 28.5.2002. i da je već istog dana ugovor o kreditu bio potpisan, dokazuje, da su pri davanju kredita nastupile znatne povrede obveza brižnosti. U najmanju ruku nisu poduzete nikakve provjere boniteta. Ovdje je potpuno jasno, da davanje kredita očito nije samo u svrhu kupnje kamenoloma Gospić, sa svim strojevima koji su tamo bili, nego da su, kako gospodin Žužić, gospodin Golik, kao i namještenici banke, koji su odlučivali, zajedno radili na štetu gospodina Leopolda Spitzbarta, koji je dao osobno jamstvo u visini od € 1.500.000,00 prema Hypo Alpe Adria Banku d.d.
Dalje se namještenik banke, koji je zaključivao kredit uopće nije držao ukupnih mjera za osiguranje, koje obično traže banke pri novčanim transakcijama. Ovdje se misli kako na provjeru boniteta stranaka koje sudjeluje, tako i dosadašnjeg načina djelovanja uključenih stranaka. Ali također se očito nije držalo niti bankovnih internih pravila za davanje kredita. Kod ugovora od kreditu od € 1.500.000,-- Hypo Alpe Adria Bank d.d. ima posebne smjernice za dodjelu. Ali one su očito također potpuno izostavljene iz vida.
Još prije nego je kupovni ugovor o kupnji strojeva bio zaključen, banka je već prebacila novac stečajnom upravitelju Marinku Paiću. Bankovna potvrda je bila od strane banke potpisana i također doznačena. Također u tomu je gruba povreda obveza u urednom tijeku bankovnih poslova, u koje svaki klijent banke može i mora imati povjerenja. Prebacivanje novčanog iznosa je naime uslijedilo već očito nakon zaključivanja ugovora o kreditu. Stečajni upravitelj Marinko Paić piše naime već 3.6.2002. da je on već 31.5.2002. dobio iznos od hrvatskih kuna 11.039.073,65 okruglo € 1.500.000,--. K tomu tvrdi, da je on od Beton i Asfalt Union d.o.o. dobio samo jednu ponudu od 7.580.324,69 Kn. U ovom pismu on traži uputu, kuda da se prebaci ostali novac. Iz toga proizilazi, da su gospodin Žužić i gospodin Anton Golik, koji su poslali ponudu za kupnju stečajnom upravitelju Marinku Paiću, vrlo dobro znali visinu stvarne kupovne cijene. Ovo je sa sigurnošću znao i namještenik banke. U drugom slučaju ne bi prezentacija za uzimanje kredita, zaključivanje ugovora o kreditu, kao i prebacivanje ukupnog iznosa kredita uslijedili u roku od manje od 3 dana. Tijek ovom brzinom nije moguć bez zajedničkog djelovanja umiješanih osoba i dokaz koji govori za sebe za ukupni našin rada između Hypo Alpe Adria Banke dd i gospodina Žužića. Obzirom da niti jedan namještenik banke niti u jednoj banci ne smije sam odlučivati o davanju kredita u visini od € 1.500.000,00, sigurno su nadležni članovi Upravi, kao i Nadzorni odbor upoznati sa davanjem kredita u ovom iznosu. Kako je gore već izvedeno, to su za posao u Hrvatskoj nadležni Mag. Günter Striedinger kao i gospodin Dr .Wolfgang Kulterer. Interno je poznato, da se u Hypo Alpe Adria Banci AG održavaju tjedne sjednice o kreditima, na kojima se diskutira i o zaključivanju kredita, njihovom dolasku na naplatu i sličnim bitnim sastavnim dijelovima kredita. Ali također i gospodin Mag. Heinz Truskaller čini povredu obveza brižnosti i kontrole novaca ulagača, koji su mu povjereni, obzirom da je on kao član Uprave Hypo Alpe Adria Banke dd morao bankovne poslove, koje su radili njegovi suradnici, u ovom iznosu odobriti. Najkasnije 20.6.2002. morale su članovima Uprave i Nadzornog odbora, koji su ovome sudjelovali, upasti u oči, odgovarajuće nepravilnosti, kada su se u hrvatskim dnevnim novinama pojavila izvješća o borbi za kamenolom Gospić. Preko sada više od dvogodišnjeg nedjelovanja članova Uprave i Nadzornog odbora, njihovo nedjelovanje predstavlja najmanje psihički doprinos za počinjene kazneno – pravno relevantne okolnosti.

Dokaz: Ugovor o kreditu od 28.5.2002 (Prilog ./38)
Pismo Marinka Paića od 3.6.2002 (Prilog .39)
PV Leopolda Spitzbarta
Potvrda o prebacivanju od 31.5.2002 potpisana od strane namještenika banke (Prilog ./40)
Ugovor o kupnji (Prilog ./41)
Pismo Željka Žužića od 4.6.2002 (Prilog ./42)
Stručno mišljenje koje se treba dostaviti, bankovnog stručnjaka, koji kontrolira i prikazuje poslovnu želju i uobičajene načine rada pri bankovnim kreditima u Hrvatskoj, posebno kod Hypo Alpe Adria Bank AG i dd.
Do tada gospodin Leopold Spitzbart nije imao pojama niti o prebacivanju, niti o pripremi ugovora o kreditu. Pismo Marinka Paića je gospodin Leopold Spitzbart dobio na ruke tek u proljeće 2004. Na ovo pismo je onda odgovorio Solidum Žužić d.o.o. putem svojeg direktora, gospodina Željka Žužića, kao i voditelja poslova gospodina Željka Žužića, gospodina Antuna Golika, da je stečajni upravitelj Marinko Paić jedan dio iznosa novca, kojeg je previše prebačeno, prebacio na Astra-Marijana d.d. u stečaju, naime u visini od kuna 1.797.707,40 i drugi dio u visini od kuna 1.661.041,56 na račun Solidum Žužić d.o.o Ovo pismo potječe od 4.6.2004. Također i ovo pismo je gospodin Leopold Spitzbart dobio na ruke tek u proljeće 2004. Ove transakcije su tada također sukladno poduzete od strane stečajnog upravitelja Marinka Paića. U svezi s ovim se mora dodati, da je stečajni upravitelj Astra-Marijana dd u stečaju također gospodin Marinko Paić. Po tomu je gospodin Žužić dodjelu kredita koristio za to, da bi asset iz jednog drugog stečaja dobio i za sebe iz toga dobio dodatnu prednost.
Dokaz: Pismo od 4.6.2002 Solidum Žužić d.o.o. (Prilog ./40)
PV Leopolda Spitzbarta.
Sama okolnost, da je Hypo Alpe Adria Bank dd pri zaključivanju ugovora o kreditu ispustila poduzeti bilo kakve brižne mjere za zaštitu banke i izdavatelja mjenice i transfer od €1,5 milijuna sa potpisom namještenika banke, bez dopuštenja od Spitzbarta, dokazuje, da ovdje postoji prevarantsko zajedničko djelovanje između Hypo Alpe Adria Bank dd kao i gospodina Željka Žužića. Hypo Alpe Adria Bank dd je također jedna od najvažnijih bankovnih veza gospodina Željka Žužića i tvrtki koje se njemu pripisuju u Hrvatskoj. Gospodinu Leopoldu Spitzbartu je za vrijeme njegova poznanstva sa gospodinom Željkom Žužićem još preko gospodina Željka Žužića osobno dano do znanja, da je on dobio jedan drugi kredit od Hypo Alpe Adria Banke AG u visini od okruglo SFR 16.000.000,00. Kroz ovo postaje jasan način rada Hypo Alpe Adria Bank Koncerna.
Također i davanje jednog ovako visokog kredita treba suglasnost Uprave banke i Nadzornog odbora. Ona ili nije bila dobivena ili se rizik koji je iza toga bio prevarantski potcijenio od strane odgovornih nositelja odluke i kreditni posao je ne uzimajući u obzir bilo kakav trgovački oprez odobren. Već u tomu leži jedna u najmanju ruku gruba nemarna krivnja Uprave banke i Nadzornog odbora društva. Ovo ponašanje se mora pripisati odgovornim osobama, naime gospodinu Dr. Wolfgangu Kultereru kao i gospodinu Mag. Günteru Striedingeru. Dalje se time prouzročena šteta mora dodijeliti Hypo Alpe Adria Bank AG kao nadzornom organu u Austriji, jer su ovdje bitne obveze kontrole nadzora izostavljene. Kako je već gore opisano, u osobama Uprave i Nadzornog odbora, je identitet osoba između uključenih društava. Jamstvo Uprave i Nadzornog odbora oslanja se na svaku moguću pravnu osnovu, ali posebno na naknadu štete, kao i na jednoznačne odredbe §§ 84 i 99 öAktG i u ovom smislu također i na odredbe nevjere, ili pronevjere, odnosno kazneno relevantnih odredaba, koje su sa time povezane.
Čak nastaje i jaka sumnja, da je dano svjesno zajedničko djelovanje Hypo Alpe Adria Bank dd sa gospodinom Željkom Žužićem. Ova sumnja se utoliko više pojačava, ukoliko se korespondencija, koja je dobivena od strane stečajnog upravitelja Marinka Paića bliže istraži i uzme u obzir.
Dokaz: kao i do sada.

IV. Korespondencija stečajnog upravitelja Marinka Paića
Stečajni upravitelj Ratraco I, koji je radio prvobitno na predmetu kredita, kamenolomu Gospić sa kupljenim strojevima, naime gospodin Marinko Paić, opisuje u jednom pismu od 20.6.2002. sljedeći događaj:
„Tek na četvrti oglas pri sakupljanju pismenih ponuda se javio jedini ponuđač, koji ispunjava uvjete, društvo Europartner d.o.o. iz Zagreb, zastupano po direktoru Mladenu Ivanušu. Sa navedenim društvom je stečajni upravitelj, u suglasnosti sa vjerovnicima zaključio ugovor o kupnji.”
U članku 3 ugovora kao važan dio je rok plaćanja, 30 dana od zaključivanja ugovora, navedeno sa posebnom napomenom, ukoliko u navedenom roku ne uslijedi isplata u potpunosti, ugovor se smatra raskinutim, bez posebne pismene obavijesti kupcu. Kupac nije u određenom roku ispunio ugovor. Na njegov zahtjev i sa suglasnošću stečajnog suda i odvojenih vjerovnika, stečajni upravitelj je aneksom ugovora produljio rok za kupnju do 1.5.2002. i pod oslobođenim uvjetom, kako je u prošloj točki navedeno i uz uvjet kupca, da na dan dobivanja uplate obračuna, on uplaćuje mjesečno kamate na zakasnjelu uplatu u visini od 1,5% mjesečno.
U utvrđenom roku priloga, kupac nije uplatio kupnju i kamate. Još jedanput je na njegov zahtjev i uz suglasnost stečajnog suda i odvojenih vjerovnika pismom od 14.5.2002. produljen rok za plaćanje kupnje do 20.5.2002. sa istim uvjetima o raskidu navedenih prethodnih točaka.
U nevedenom roku kupac opet nije uplatio i stečajni upravitelj ga je usmeno obavijestio, ako on ne izvede plaćanje u potpunosti sa kamatama i PDV-om, da će on obavijest od 14.5.2002. uništiti i da će ugovor zadržati svoju valjanost.
Također i u navedenom roku nije kupac nikakvu uplatu napravio. U međuvremenu, 27.5.2002. stečajni upravitelj je u pismenom obliku primio ponudu društva Beton i Asfalt Union d.o.o. u kojoj se poziva na Zagrebačku banku d.d. i nadležno ministarstvo, da je saznao o tijeku prodaje predmetnih uređaja u kamenolomu Oštra u gospiću. O cijeloj situaciji i ponudi društva Beton i asfalt Union d.o.o. je stečajni uupravitelj 31.5.2002. obavijestio stečajni sud i po njegovoj uputi tražio dalje djelovanje. Savjetnik je dao naputak, da u najkraćem roku stečajni upravitelj treba posjed u skladu sa zakonom prodati. O istom naputku je stečajni upravitelj usmeno obavijestio ponuđača Beton i asfalt Union d.o.o., koji uplatu u cjelosti, uključujući PDV u skladu sa njegovom ponudom, da je rok plaćanja po pismenoj ili usmenoj obavijesti 3 dana i u slijedu zaključivanja ugovora, istog dana uplatio.”
Za stečajnog upravitelja Marinka Paića nisu strojevi u kamenolomu Gospić, po njegovoj predodžbi umiješani u spor i stoga se mogu slobodno prodati Beton i Asfalt Unionu d.o.o. Od okolnosti, da nije moglo biti znatnog pravnog spora zbog strojeva još sa bivšim ugovornim partnerom Europartner d.o.o., stečajni upravitelj nije to gospodinu Leopoldu Spitzbartu priopćio. Od ove možebitne postojeće dvostruke kupnje bi se gospodin Leopold Spitzbart, odnosno njegov voditelj posla svakako distancirao, da je o tome prethodno znao.
U međuvremenu eskalira situacija između stečajnog upravitelja i tvrtke Eurpartner dalje i otvorila se jedna dodatna, do sada nepoznata fronta protiv stečajnog upravitelja i također protiv Beton i Asfalt Union d.o.o.
Stečajni upravitelj opisuje dalje događaje kako slijedi:
„3.6.2002. kupac Europartner d.o.o. je dostavio faks o obavijesti o uplati na iznos od 3.689.209 Kn na račun stečajnog dužnika. Stečajni upravitelj je ovo odmah provjerio kod Fine i banke i ustanovio, da ne postoji transakcija i da se radi o lažnom dokumentu (mislio je očito na krivotvorinu).
5.6.2002. je na žiro-računu stečajnog dužnika od strane RP Trgovina d.o.o. za kupca Europartner d.o.o. uplata od 3.644.170,41 Kn, a 6.6.2002. je dospjela uplata od strane Hypo Alpe Adria Consultants d.o.o. u visini od 1.359.120,08 Kn., čime je uplata u potpunosti učinjena, do dogovorenih kamata na zakašnjele uplate i PDV. U ovoj uplati Hypo Alpe Adria Consultants d.o.o. vide podnositelji prijave posebno krajnje zlo ponašanje Hypo Alpe Adria Banke.
Ona plaća nakon zaključenja kupovnog ugovora, kojeg je koncern sam financirao, novac za neposrednog konkurenta, naime Europartner d.o.o., da bi ovoga podržao a Beton i asfalt Union d.o.o. i svoga vlastitog poslovnog partnera službeno da bi prevario.
O tomu stečajni upravitelj nije opet obavijestio stečajni sud i nakon daljeg načina djelovanja pokušava, ovaj ga je na to uputio, da se sa odvojenim vjerovnicima konzultira.
7. lipnja 2002. stečajni upravitelj je najavio zahtjev za razjašnjenje za odvojene vjerovnike, da se očituju o nastaloj situaciji, odnosno, da li se zadržava valjanost ugovora sa Europapartnerom d.o.o. ili će se zaključiti ugovor sa novim ponuđačem.
Odvojeni vjerovnici su u pismenom obliku odgovorili stečajnom upravitelj, da on treba raditi u skladu sa zakonom, držeći se na odredbama ugovora u aneksu ugovora.
Na osnovu ovih odgovora od 13.6. 2002. i na osnovu članka 125 Zakona o obveznim odnosima, stečajni upravitelj je kupca obavijestio, da je ugovor raskinut i o tomu je također obavijestio i stečajni sud.
Kada je uručeno priopćenje o raskidu, istog dana je zaključen ugovor sa društvom Beton i Asfalt Union d.o.o.
Nakon zaključenog ugovora, uplaćuje kupac Europartner d.o.o. također dalje na račun stečajnog upravitelja, odnosno 13.6.2002. u ime obračuna kamata od strane RP Trgovine d.o.o. i na račun Europartnera d.o.o. iznos od 213.554,23 Kuna.
Stečajni upravitelj je 17.6.2002.napravio povrat uplate, svih uplaćenih sredstava od Europapartnera d.o.o. sa pismenom obaviješću, do jamstva, koje je bilo zadržano na osnovu članka 3 ugovora i aneksa ugovora.
14.6.2002. je stečajni upravitelj pokušao posjed stečajnog dužnika predati u posjed kupca (Beton i Asfalt Union d.o.o.), pri čemu je on od strane prijašnjeg kupca, sa kojim je ugovor raskinut, bio spriječen od prijašnjeg vlasnika stečajnog dužnika gospodina Ratkovića, koji koristi posjed dužnika i u svojem posjedu drži bez ikakve pravne osnove. O tomu je bio obaviješten stečajni sud, koji je 17.6.2002. donio rješenje, da je posjed stečajnog dužnika i predmet kupnje, da se na silu preuzima i da se treba uz asistenciju policije predati kupcu 20.lipnja 2002.
Ovo se tada također nije desilo.“
Dokaz: Pismo do 20.6.2002 Marinka Paića (Prilog ./39);
Pismo Zagrebačke banke od 10.6.2002 (Prilog ./43);
Zapisnik Stečajnog suda Zagreb od 13.6.2002 (Prilog ./44)
Rješenje Stečajnog suda Zagreb od 17.6.2002 (Prilog ./45)
V. Zapisnik Stečajnog suda Zagreb
Iz zapisnika Stečajnog suda Zagreb od 17.6.2002. proizilazi sada sljedeća dalja novost, koja nije bila poznata gospodinu Leopoldu Spitzbartu u trenutku kupovine strojeva od Ratraco I pri financiranju Hypo koncerna:
Nad društvom Ratraco I je 11. lipnja 2001. otvoren stečaj. Sa suglasnošću Stečajnog suda, stečajni upravitelj je iznajmio strojeve Ratraco II do najavljene sudske rasprave od 20.09.2001. Ali najmoprimac Ratrako II nije platio najamninu. Dalje je Ratraco II također dalje zadržao strojeve bez ikakvog pravnog osnova. Također je Ratraco II protupravno kopao kamen. Pravo iskopa je u tom trenutku još glasilo na Ratraco I.
Iz toga proizilati protupravno korištenje prodanih strojeva koji su predmet spora i iskop kamena od strane Ratraco II bez naknade.
Dokaz: Rješenje Stečajnog suda Zagreb od 17.6.2002 (Prilog ./45)
Pokušaj pravno pokrivenog preuzimanja u posjed strojeva iz kamenoloma Gospić i time oduzimanje protupravnog korištenja od strane Ratraco II je išlo kroz sve medije u Hrvatskoj.
Nadzornim i kontrolnim organima Hypo koncerna je stoga na osnovu ovog medijski krajnje djelotvornog načina djelovanja stečajnog upravitelja protiv tvrtke Ratraco II postojeći problem morao upasti u oči i biti poznat.
Dokaz: kao i do sada:
Leopold Spitzbart.
Situacija za Hypo koncern se zaoštrava utoliko više, kada su poznate sljedeće informacije:
Na osnovu jednog e-maila Leopolda Spitzbarta sa sljedećim sadržajem:“Vi financirate nas, tražite sve dokumente, koristite stručno znanje, sudjelujete preko kćerinskog društva na istoj stvari, onda koristite našu imovinu protiv naše izričite volje (gotovo dolazi do otuđenja), želite nas gospodarstveno ruinirati i onda se obogatiti.“
Reakcija na ovaj e-mail je bila, da se voditelj poslova, gospodin Bašić javio kod gospodina Spitzbarta i dao mu je pouku o pravnom lijeku o hrvatskim odnosima posebne vrste. Njegova predodžba o prigovorima gospodina Leopolda Spitzbarta je glasila:
„Strojevi:
Beton i asfalt union d.o.o. je od Ratraco gradnja d.o.o./Zagreb “u stečaju” protupravno kupila strojeve, ipak nije nikada došla u posjed istih, obzirom da se oni nalaze na zemljištu za koje Ratraco asfalt-betoni d.o.o./Gospić ima pravo korištenja, pri čemu Ratraco II pravo korištenja imao tek od studenog 2002. Za to je pri Trgovačkom sudu u Zagrebu pod P-4961/02 započeta parnica. Cijela infrastruktura, koja je potrebna za rad strojeva (temelj, prilazna cesta, struja i voda), je u posjedu Ratraco asfalt betoni d.o.o. Ratraco asfalt betoni d.o.o./Gospić je u pravnom posjedu ovih strojeva, obzirom da je iste koristio u posljednje dvije godine.“
Hrvatski vlasnički odnosi i posjedi se dakle po ovakvom prikazu zasnivaju na tomu, da onaj tko strojeve stvarno koristi je također i u njegovom vlasništvu.
Dalje on izvodi, što je za predmetnu pravnu parnicu najrelevantnije:
„Tvrtka Ratraco asfalt betoni d.o.o./Gospić je u travnju 1998. godine osnovana i od tada radi u ovom kamenolomu. Osim toga je društvo od lipnja 2000. godine klijent Hypo koncerna. Hypo Alpe Adria Consultants GmbH (HCA) je 03.04.2002. potpisala sa Ratraco asfalt-betoni d.o.o. Gospić ugovor o komercijalno – tehničkoj i poslovnoj suradnji. Hypo Alpe Adria Consultants je na sjednici od 26.4.2002. godine dobila dopuštenje, da se određena suma sredstava stavi na raspolaganje za projekt Ratraco asfalt betoni d.o.o./Gospić.
Financiranje za njihovu tvrtku Beton i asfalt union d.o.o. je osigurano od strane Hypo Alpe Adria Banke d.d. Hrvatska (HBC) kraje svibnja i nema veze sa sudjelovanjem Hypo Alpe Adria Consultants na Ratraco asfalt betoni d.o.o./Gospić.
Samo iz ovog opisa voditelja poslova Ratraco II, naime gospodina Bašića proizilazi, da je Uprava Hypo koncerna već mjesec dana prije osiguranja kredite putem Hypo Alpe Adria Banke dd (Hrvatska) znala, da je jedno kćerinsko društvo, naime Hypo Alpe Adria Consultants d.o.o. imalo udjela u tvrtki Ratraco II, koje je strojeve Ratraca I protupravno i bez naknade koristilo. Obzirom da se kredit u visini od €1,5 milijuna mora odobriti putem Nadzornog odbora banke, došlo je do znatne povrede nadzornih i kontrolnih obveza kroz identite osobe Uprave Hypo Alpe Adria Banke AG (Austrija). U tomu je prigovor prevarantskog zajedničkog djelovanja između Hypo koncerna i gospodina Žužića.
Hypo koncern je imao udjela s jedne strane u jednom društvu, koje se već godinama nalazi u protupravnom „gratis“ korištenju strojeva i ukupnog kamenoloma i sa druge strane financira nekomu kredit za kupnju istih strojeva, koje kasnije ne daje. Ovo je sigurno sa znanjem, da se kredit nikada neće moći servisirati, jer strojevi neće doći u vlasništvo primatelja kredita.
U ovom smislu si sam Hypo koncern financira strojeve jednog društva u kojem ima udjela preko osiguravanja kredita trećem i tako si kroz osiguranje kredite putem osobne mjenice likvidnost dužnika jedan dodatni jamstveni fond za „pokvareni“ kredit, koji se mora isnjižiti. Vučenjem mjenice se likvidni dužnici u sljedećem nastavku financijski iskorištavaju. Ovo se od strane predsjedavajućeg Uprave u dnevnim novinama označava kao „potrebna žrtva“ (tada sa mislilo na industrijalca Wolfa, koji je također bio podnio tužbu protiv Hypo koncerna).
Ovaj način ponašanja banke je izgleda pravilna praksa, kao što se iz puno drugih slučajeva ove vrste pokopavanja posla i pokazalo:
Ovdje se mora navesti i novinski isječak iz Gospodarstvenog lista (Wirtschaftsblatt), koji je sličan način ponašanja Hypo Alpe Adria Banke AG naspram industrijalca Waltera Wolfa pokazao. Ovdje se radi o tvornici cipela i tvornici likera. Krediti su dani na naplatu, kada kratkotrajno nisu mogli biti servisirani; u nastavku se iz izvješća isčitava, da Walter Wolf zastupa stav, da je on prevaren od strane Hypo Alpe Adria Banke AG dok je bio na odmoru.
Dokaz: Walter Wolf
Novninski isječak u svezi Waltera Wolfa (Prilog ./47)
Pismo Leopolda Spitzbarta od 20.2.2003 (Prilog ./48)
Pismo VP Dragutina Bašića od 23.2.2003 (Prilog ./46)

Saznanja Hypo koncerna o gospodarstvenom pokopu Ratraco II je dano financijsku brigu od 2000. godine putem Hypo koncerna, kako sam voditelj poslova piše. Time zna Hypo koncern, posebno Uprava majčinskog društva, naime Dr. Wolfgang Kultere, kao i Mag. Günter Striedinger točno gospodarstveni i financijski položaj poduzeća Ratraco II. Okolnost da se strojevi protupravno i bez naknade koriste, kako je to opisao stečajni upravitelj Marinko Paić i rješenje Stečajnog suda Zagreb opisuje to točno, bila je Upravama također poznata. Osiguravanje kredita, koje obavezno mora dobiti dopuštenje, stoga nije smjelo nikada biti osigurano, jer se mora pridržavati mjera brižnosti, koje se normalno moraju primijenjivati u bankovnom svijetu. Time se radi o postupku protiv povjerenja i vjere i protiv dobrih običaja pri davanju kreditne linije. Posebno je to potaknuto izdavanjem bianco mjenico, tako da je izdavatelj, gospodin Leopold Spitzbart vučenjem mjenice namjerno trebao biti oštećen. U međuvremenu je to također i najavljeno. Odgovarajuće pismo je i poslano gospodinu Leopoldu Spitzbartu 19.04.2004.
Dokaz: kao do sada
VI. Pismo pravnog zastupnika Hypo Koncerna
U pismu od 6.5.2004. krivo misli pravni predstavnik Hypo koncerna, da je sudjelovanje bilo tek 11.6.2002. sa 50% udjela na Ratraco asfalt i betoni d.o.o. (Gospić). Ali bitna je odluka Hypo Alpe Adria Consultantsa d.o.o. od 3.4.2002. i dopuštenje od strane Uprave Hypo Alpe Adria Banke AG Austrija od 26.4.2002. o zajedničkoj suradnji. Također se pri ovom stavu prešućuje i okolnost, da Hypo koncern daje usluige i financira Ratraco II od 2000. godine.
Način gledanja na strojeve, da je stečajni upravitelj napravio duple prodaje, nije sigurno točan. Društvo Europapartner nije naime nikada steklo vlasništvo nad strojevima. Inače se mora uputiti na to, da je novac od strane stečajnog upravitelja vraćen nazad tvrtki Europapartner. Tvrtka Europapartner staga nije mogla nikada postati vlasnik. Sada se postavlja tobožnja izjava, da su strojevi čak jednom drugom društvu u obliku Sale and Leaseback trećem društvu, sadašnjem navodnom davatelju Leasing Ratraco Asfalt i beton d.o.o. prodani i dani nazad na leasing. Tvrtka Ratraco II je po tomu sa potpunim znanjem o sporovima između stečajnog upravitelja, tvrtke Europartner, Beton i Asfalt Union d.o.o. kao i na kraju krajeva također i sa Sptizbart grupom, strojeve protivno dobrom znanju uzela na leasing od nekog trećeg, koji nikada ne može steći vlasništvo.
Ovdje se svakako tvrtkik Ratraco II mora osporiti dobra namjera. Ovo svakako također i pod točkom gledišta, da je tvrtka Ratraco II strojeve već 2 godine protupravno i bez naknade koristila i time zaradila znatan novac. Ovaj novac je ostao kao dobit društva, u kojem je Hypo koncern upravo sa sazanjem za ovu „dobit“ i sudjeluje kao banka koja financira od 2000. godine. Nadležni nadzorni organi Hypo Alpe Adria Koncerna moraju znati i biti svjesni ovakvolg načina ponašanja. Kroz njihovo nedjelovanje su nadzorni organi Dr. Wolfgang Kulterer, kao i Mag. Günter Striedinger u najmanju ruku svojim psihičkim prilogom doprinijeli ovoj svjesnoj dvostrukoj prodaji i protupravnim radnjama. U svezi s ovim se također mora razjasniti, što se dogodilo sa novcem, koji je nazad vraćen tvrtki Europapartner d.o.o. da li je ovaj novac ponovno došao u područje utjecaja tvrtke Europapartner ili ne. Također i tvrdnja, koja je postavljena u ovom pismu, da nisu napravljena nikakva naknadna istraživanja unutar Hypo Koncerna, u svezi moguće dvostruke prodaje putem stečajnog upravitelja, čini zaštitnu izjavu. Ovo posebno zbog toga, jer je Hypo Alpe Adria Bank dd, po navodima voditelja poslova sama od 2000. godine banka, koja financira Ratraco II, koji protupravno koristi strojeve Ratraco I. Upravo ako ovi izvodi pravnog zastupnika optuženih stranaka su točni, onda je to još više za odbaciti, ako Hypo Alpe Adria Bank dd, kao banka koja financira Ratraco II, koji koristi strojeve koji su predmet spora, također daje kredit drugom društvu, koje želi tim kreditom financirati strojeve, koji su predmet spora. Upravo okolnost pravnog spora sa tvrtkom Europartner, koja je strojeve navodno prodala jednom drugom društvu, koje ih je ponovno dala na leasing Ratracu II, je ovdje visoko konstruiran prikaz, koji se više ne može naknadno istražiti i vjerodostojan je, posebno utoliko više što u pravom svjetlu prikazuje očiti štetni način ponašanja Hypo Alpe Adria Banke AG (dd) spram svojih klijenata.

Dokaz: Pismo BKQ od 6.5.2004 (Prilog ./49)

Za tvrdnju, da Hypo Alpe Adria Bank dd i Hypo Alpe Adria Consultants d.o.o. nisu o međusobnim aktivnosti imali nikakvih saznanja, mora se navesti još jedna potvrda o prijenosu sredstava, koja potvrđuje plaćanje kupovne cijene preko Beton i Asfalt Union d.o.o. od strane Hypo Alpe Adria Banke i od strane odvjetnika Hypo Alpe Adria Consultants d.o.o. Naime, gospodina Plisu se dalje predaje stečajnom upravitelju.
Ovo potvrđuje, da je zajednički odvjetnik Hypo Alpe Adria Consultantsa d.o.o. kao i Hypo Alpe Adria Banke dd znao o prijenosu sredstava Beton i asfalt Uniona d.o.o. Potvrda o prijenosu sredstava potječe od 4.6.2004. Navodno sudjelovanje je uslijedilo 11.6.2002. također ovdje se pokazuje interna komunikacija i prevarantsko zajedničko djelovanje Hypo Alpe Adria Banke dd i Hypo Alpe Adria Consultantsa d.o.o.
Dokaz: Potvrda o prijenosu sredstava Plisu (Prilog ./40).
Preko okolnosti, da je o koncern već dugo sudjelujovao koncernu preko društva Ratraco II, naime, prije davanja kredita, Hypo koncern je u prevarantskom zajedničkom djelovanje kroz poduzimanje nedopuštenih oprečnih poslova i ne uzimanje u obzir svih internih bankovnih propisa, se suprotno običajima ponašao pri davanju kredita klijentu banke. Koluzivno zajedničko djelovanje pri tomu sa gospodinom Željkom Žužićem se svakako ukida i da je Hypo Koncern svakako imao saznanja o tomu, da je kupovna cijena strojeva bila gotovo polovina odobrenog iznosa kredita.

VII. Nepravilnosti u poslovnoj djelatnosti Hypo
U svezi s ovim je još od velikog interesa, da se sada bivši poslovni partner, Leopold Spitzbart, 50%-tni sučlan Joint Venture poduzeća Beton i Asfalt Union, podnio zahtjev za stečaj sa jednom od svojih drugih tvrtki protiv Beton i Asfalt Union.
Ovdje leži jedinstveni pokušaj, da si prisvoji one mašine, koje se u međuvremenu nalaze u protupravnom posjedu gospodina Željka Žužića i koje su preko Spitzbart Beton d.o.o. odnosno Spitzbart Handels GmbH uvezene u Hrvatsku za korištenje za Beton i Asfalt Union d.o.o. Voditelj poslova gospodina Željka Žužića, gospodin Anton Golik, je pri saslušanju u povodu kazneno – pravne predistrage u Hrvatskoj već izjavio, da su strojevi legitimno vraćene tvrtki Spitzbart Beton d.o.o. Ipak se strojevi u vrijednosti od € 1.500.000,00 dalje koriste od gospodina Željka Žužića, bez da za to plaća naknadu. Zbog ovoga se trenutno vodi odvojeni civilno – pravni postupak.
Na stečaju su bili nazočni gospodin Dragutin Bašić, voditelj poslova Ratraco II, društva nasljednika, koje koristi strojeve u Gospiću, također sa gospodinom Željkom Žužićem.
Na stečajnom ročićtu bio je nazočan gospodin Dragutin Bašić, voditelj poslova Ratraco II, društva nasljednika, koje koristi strojeve u kamenolomu Gospić, zajedno sa gospodinom Željkom Žužićem. Sadašnji stečajni upravitelj Beton i Asfalt Uniona je dosadašnji stečajni upravitelj društva Ratraco I, gospodin Marinko Paić. On bi morao sam sebe tužiti zbog protupravnog povrata iznosa od € 470.000,00, što on, naravno, neće napraviti, kada je on stečajni upravitelj oba društva.
Iz toga se da izvesti koluzivno zajedničko djelovanje gospodina Dragutina Bašiće, suradnika Hypo, gospodina Željka Žužića, kao i Marinka Paića i Antona Golika. Postoji također i sumnja, da su o ovome znali nadzorni i upravni organi, naime gospodin Dr. Wolfgang Kulterer, Mag. Günter Striedinger kao i gospodine Mag. Heinz Truskaller.

Dokaz: Leopold Spitzbart
Marco Kern, Odvjetnik Zagreb
Postavljanje strojeva, koje je zaplijenio gospodin Željko Žužić (Prilog ./50)
Neovjereni prijevod izjave Antona Golika (Prilog ./51)
Prijenos nazad strojeva na Spitzbart Beton d.o.o. (Prilog ./52)

Sada podržava Hypo Alpe Adria BankAG preko svojeg kćerinskog društva svog stalnog poslovnog partnera, gospodina Željka Žužića, da zadržit strojeve u daljoj vrijednosti od € 1.500.000,00 protupravno u svom posjedu, a preko podnošenja zahtjeva za stečaj preko svog poslovnog partnera, gospodina Željka Žužića vrši veliki pritisak na Spitzbart grupu i želi ga ponukati, da dalje ne poduzima nikakve dalje pravne korake u Hrvatskoj, odnosno već je 16.6.2004. u APA izjavi za novinstvo najavio da će preko renomiranog eksperta za kazneno pravo, univerzitetskog profesora Dr. Wolfgang Brandstättera podnijeti prikaz stanja stvari.
Dalje se vrši pritisak na podnositelja prijave, da njegov hrvatski odvjetnik mora vratiti svoj mandat, na osnovu agitacija Hypo koncerna i ovdje se njegovo pravno predstavljanje sa lažnim argumentima isključuje. Kaznena prijava je sada pri uporabi medija stvarno i podnesena, pri čemu već 2 tjedna prije stvarnog podnošenja, u novinama Formata od 2.7.2004. pri navođenju lažnog urudžbenog broja je priopćeno, da je podnesena prijava protiv Edwarda D Fagana i Leopolda Spitzbarta zbog teške gospodarske prijevare i iznude.
Ovdje se radi o argumentu, da se također proces protiv gospodina Žužića više ne smije voditi putem dosadašnjeg hrvatskog odvjetnika, jer je gospodin Žužić poslovni partner Hypo Alpe Adria Banke AG (dd) i gospodin odvjetnik Marco Kern ovdje mora obustaviti svoju djelatnost, jer je radio za jedno kćerinsko društvo Hypo koncerna u Hrvatskoj u poslovu leasinga.
Optužene stranke stoga su dodale u svjesnom koluzivnom zajedničkom djelovanju stranaka koje tuže, štetu u visini od € 470.000,00, kao i štetu ukupnih posljedica u visini od € 25.467.097,00. Kroz način ponašanja optuženih stranaka postoji također i sumnja, da optužene stranke češće na ovakaj način zajedničko nastupaju. Na Home page www.hypowatch.com se mogu također još vidjeti djela u drugim državama, kao npr. u USA, Italiji, Španjolskoj, kao i u Austriji. Stoga se mora poći od toga, da je ovakav način ponašanja postavljen po jednoj jedinstvenoj shemi. Preko posrednika se dovode investitori, u predmetnom slučaju preko gospodina Mag. Andreasa Bindera, koji je u međuvremenu od strane predsjednika pokrajine Dr. Jörga Haidera postavljen za predstavnika Pokrajine Koruška u Hrvatskoj, u zemlju osigurava kredite, gdje se već zna, da će postojati velike poteškoće pri plaćanju ugovora, uzima od tvrtki kojima dobro ide najbolje bonitete i na samom kraju naplaćuje kredite. Zajedničko djelovanje u ovom veliko postavljenom prevarantskom scenariju se mora pokriti preko zajedničke igre sa poslovnim partnerima, koji se predstavljaju kao ozbiljni poslovni ljudi, kao i sa stečajnim upraviteljima, koji se angažiraju pri brojnim projektima.


Dokaz: kao i do sada

VIII. Slučaj Jahag - Liechtenstein
Pored navedenih slučajeva se mora također pomenuti i jedan slučaj u Liechtensteinu, koji je nastao povodom prodaje dionica, koje su se do 31.12.1999. nalazile u posjedu Hypo Alpe Adriaq Banke AG. Za to postoji izvješće Vlasti za nadzor vrijednosnih papira, koje potvrđuju, da su se u tom momentu desile velike transakcije dionica. Ovo društvo, po imenu Jahag je tek dva mjeseca, nakon što je steklo dionice, kod stvarnog vodstva posla upitalo, da li postoje bliže informacije u svezi

Stranje stvari I
JAHAG:
Prodaja udjela, odnosno vrijednosnih papira koje možebitno Nadzorni odbor Hypo Alpe Adria Banke AG nije odobrio, očito neinformiranom investitoru u Vaduzu (Liechtenstein) 30.12.1999.

1. Stjecanje kvalificiranog udjela u General Partners Beteiligungs AG:
Po saznanjima mojih punomoćnika, Hypo Alpe Adria Bank AG je bila u najintnzivnijem poslovnom odnosu sa General Partners Beteiligungs AG i povezanim društvima koncerna. U tijeku ovog poslovnog odnosa, Hypo Alpe Adria Bank AG je akumulirala vrijednosne papire General Partners Konzerna u iznosu od ATS 195.124.936,00 (= € 14.180.282,12) (Vidi Prilog ./52).
Uprava Hypo Alpe Adria Banke AG u tom momentu po infomacijama mojih punomoćnika je bez dopuštenja Nadzornog odbora imala samo pravo, raditi angažmane do obima od ATS 40.000.000,00. (vidi Poslovni red stanje 1999. koji se nalazi kod Hypo Alpe Adria Bank AG).
Nakon što je Hypo Alpe Adria Bank narasla do najvećeg dioničara General Partners Gruppe, počela je također poduzimati odgovarajuć imenovanja kod organa. (Prilog ./53).
Pri tome je interesantna okolnost, da je uprava Hypo Alpe Adria Banke AG već 22.12.1998. poslala obavijest svim vodećim suradnicima Hypo Koncerna, u kojoj se obznanjuje postavljanje gospodina Mag. Sgaga (vodeći suradnik Hypo Alpe Adria Banke AG) za financijskog upravitelja General Partners Beteiligungs AG. Na osnovu informacija kojima raspolažu moji punomoćnici, ova obavijest je dana bez znanja nadzornog odbora, koji je odgovoran za postavljanje upravitelja u General Partners Beteiligungs AG.
Najviše je moje punomoćnike začudila okolnost, da je očito uprava Hypo Alpe Adria Banke AG dovela u zabludu sve uključene osobe sa ovakvim načinom ponašanja, obzirom da je u priopćenju od 22.12.1998. (Prilog ./53) riječ o tomu, da Hypo Alpe Adria Bank AG ima namjeru, „pojačati postojeće sinergije i poslovne potencijale, kao i optimizirati strukturu organizacije, koja će nastati iz ovog poslovnog odnosa“. Na osnovu ovog stava se po mišljenju mojih punomoćnika jedan niz klijenata Hypo Alpe Adria Banke AG odlučio, pojačano investirati u vrijednosne papire General Partners Konzerna. Još začuđeniji je bio moj punomoćnik, kada je dobio da pročita stav renomiranog bečkog odvjetničkog ureda (sada) Hausmanninger Herbst Rechtsanwälte GmbH, u kojem je ovaj po nalogu Hypo Alpe Adria Banke AG Bečkoj Komisiji za preuzimanje dao sljedeći Statement: „napeti financijski položaj General Partners Grupe i paralelno k tomu stjecanje General Partners Aktien nasuprot izričitom naputku uprave Hypo Alpe Adria Banke AG, bilo je potrebno da se od nevjernog suradnika bez velike buke odvoji“. (Prilog ./54)
Posebno pri aspektu, da su klijentima kođer poslije postavljanja gospodina Mag. Sgaga u upravu General Partners Beteiligungs AG, vrijednosni papiri General Partners grupe bili prodani, sa argumentom budućih potencijala i sinergije (Prilog ./52), gura način ponašanja uprave Hypo Alpe Adria Banke AG, po mišljenju mojih punomoćnika u svezu sa stavom odvjetnika Hausmanningera u područje zavaravanja klijenata sa predumišljajem, što je dovelo do različitih procesa protiv Hypo Alpe Adria Banke AG ( vidi Prilog ./55 Kronenzeitung i Trend). Moji punomoćnici još više sumnjaju, da je Hypo Alpe Adria Bank AG, kratko prije dana za predaju bilance, bila u poziciji, da svoje udjele u General Partners Konzernu proda za cijenu od ATS 167.919.348 (= € 12.203.174,93). (Prilog ./56).
Ova transakcija dalje postaje sve interesantnija, kada se uspostavilo, da je kupac paketa dionica bila do tada potpuno nepoznato društvo po imenu Jahag u Liechtensteinu (Vaduz). Gotovo kuriozno je, sumnjaju dalje moji punomoćnici, da Jahag internationale Anlagenholding akcionarsko društvo očito nije provelo Due Dilligence ili druge Researche, koji se tiču udjela, koji su stečeni. (Prilog ./57). Bez obzira na to – kako se vidi iz priloga ./6, Jahag nije niti jedanput imao aktualna poslovna izvješća udjela koje je stekao, a da ne govorimo o planskim računima ili sličnim poslovnim izgledima.
IX. Slučaj Berthaumieu
Kao što se u različitim izvješćima iz Homepage www.hypowatch.com može vidjeti, Hypo Alpe Adria Bank je izgradila znatne odnose prema Belgiji. Ovo je posebno bio slučaj sa jednim bivšim poslovnim partnerom gospodinom Raoulom Berhaumieuom, koji je sudjelovao također u okviru stečaja WMP banke i General Partners Konzerna Wolfganga Kössnera preko Hypo Alpe Adria Banke Ag. Ovdje se mora prikazati odgovarajuće izvješće, koje pokazuje, da upletenost Hypo Alpe Adria Banke AG dalje doseže, nego što se to priznaje od strane Hypo Alpe Adria Banke AG.
Iz priloženih dokumenata, posebno izjava i prikaza suradnika Hypo Alpe Adria Banke Age, koji su o događajima najbolje informirani, proizilazi sljedeća rana veza:
Do kraja 1999. Hypo Alpe Adria Banka AG (dalje HAAB) je direktno sudjelovala sa 28% glasova u General Partners Beteligungs AG (GPB); u ovom momentu je HAAB držala također 20% glasova u General Partners Immobilienbesitz AG (GPI), koji sa njene strane većinski stoji u vlasništvu GPB.
Posljednje je neposredno sudjelovalo sa okruglo 20% u General Commerce Bank AG.
U okviru intenziviranja poslovnih odnosa između HAAB i poduzeća u General Partners Konzernu, Hypo Alpe Adria Banka AA je putem svog odvjetnika, Dr. Johanna Quendlera u proljeće 1999. godine dala zadatak za pravljenje sindikalnog ugovora, koji čak na koncu nije niti potpisan; iz ovoga se ipak prepoznaje, da se sindiciranje udjela u GPB zbog toga imalo u namjeri, da bi se pojačao posao sa nekretninama GPI preko kupovine novih pokretnina; financiranje je trebalo uslijediti povećanjem kapitala i/ili financiranjem preko HAAB. Sa druge strane se je trebalo Know how General Commerce Banke AG, koja je tada još djelovala pod firmom WMP Banke AG, iskoristiti za izgradnju (međunarodnog) posla vrijednosnicama.
Razlike u poimanju između gospodina Wolfganga Kössnera, koji je do ovog momenta nastupio kao poslovni partner na strani General Partners-Grupe i upravitelj General Partners Immobilienbesitz AG (GPI), su doveli do toga, da je HAAB krajem 1999. godine prodala pakete dionica GPB kao i GPI i Jahag Internationale Anlagenholdingu AG (JAHAG) sa sjedištem u Liechtensteinu. Čini se da je okidač bio pokušaj HAAB da se pozove Mag. Dieter Domer u upravu GPI.
Sa ovom prodajom, koja, do tadašnjeg momenta iz razmišljanja, koja se ne mogu provjeriti, u papirima udjela, koji se nalaze kod nas, su uslijedila očito također i obavijesti o vrijednosti u visini od nešto manje od ATS 100,000.000,00 u bilanci 1999.Okolnosti u svezi sa ovim paketom dionica i pod dolje navedenim događajima preknjižavanja su pored ostalog predmet jedne tužbe stečajnog upravitelja GPI-AG protiv HAAB o preko okruglo ATS 40,000.0000,00.
Događaji oko prodaje predmetnog poduzeća ne dopuštaju nikakav drugi zaključak, osim da je HAAB (ako ništa drugo, onda posredno) većinski vlasnik ovog društva (JAHAG).
Masivni angažman HAAB (odnosno poduzeća koja su sa njom povezani) čini se da je do toga doveo, da su prekoračene granice velikih kredita i ulaganja banaka, bez suglasnosti nadzornog odbora. Kroz razne procese preknjižavanja, koji ovdje nisu detaljizirani, moglo se ovo čak formalno i ukloniti. Činjenično se ipak sa prolaskom vremena pokazalo, da je General Partners-Grupa financijski masivno napadnuta.
Tako je samo kod General Commerce, pored ostalog potaknuto kroz kupnju nazad zajma, nasuprot postojećej koncesiji, ali pod, njihovom agidom i nadzornikom danog, nastao vanjska tražbina od okruglo ATS 53,000.000,00. Ukupna vanjska tražbina je bila značajno veća.
U osobi Raoula Berthaumieua, odnosno poduzeća koja su mu bila bliska, ili ih je on držao, HAAB je očito vidjela mogućnost, da se ova salda, odnosno rizik masivno reducira.
Raoul Berthaumieu je 24.08.2004. izabran u nadzorni odbor General Commerce Banke AG i dao ju je intenzivno gospodarski provjeriti. U okviru ovih istraživanja, utvrdio je da samo koraci dubokog saniranja mogu omogućiti gospodarsko preživljavanje ove bankovne nistitucije i pored ostalog je kontaktirao Hypo Alpe Adria Banku AG i pri predstavljanju cijele situacije koja je njemu poznata, pokušao je naći gospodarstveno rješenje.
Ipak o sveukupnim, Hypo Alpe Adria Banci AG poznatim,pravnim problemima u svezi sa preuzimanjem General Commerce Banke AG (Obveza davanja suglasnosti austrijskih vlasti i slično, kao i koncesija koja je samo ograničeno postojala) da informira, Hypo Alpe Adria Bank AG je signalizirala svoju spremnost za saniranje ovog poduzeća, ukoliko Raoul Berthaumieu bude spreman, staviti vlastita financijska sredstva na raspolaganje.
Na osnovu problematične situacije poduzeća, kojem se sanacija mogla omogućiti samo pri suglasnosti svih banaka vjerovnika, na razgovorima sa Hypo Alpe Adria Bankom AG je dogovoreno sljedeće:
2. Način postupanja
Da bi se izbjegao prebliski odnos između HYPO-ALPE-ADRIA-BANK AG na jednoj i General Commerce Bank AG, koja je najmanje u tom trenutnku vjerojatno još posredno bila u djelomičnom vralništvu HYPO-ALPE-ADRIA-BANK AG, sa druge stran, bilo je dogovoreno da:
• se 28.11.2001. General Partners Immobiličre da kredit od € 5,000.000,00. Prethodni put je već bio razjašnjen, da će ovaj krediti biti samo na jedan račun uplaćen, koji je kod HAAB i da bi trebao služiti tomu, da se pokriju jamčeće obveze General Commerce Banke AG (najmanje djelomično) kao i otvorene obveze GPI S.A. naspram druge bankovne institucije, kao i dalje obveze ovog AG, tako da kupovina 2000 dionica, za koje je Hypo Alpe Adria Bank AG osigurala pravo prvokkupa preko svoje 100%-ne (posredne) kćeri Hypo Alpe Adria Consultants GmbH, predstavlja odgovarajuću protuvrijednost bez obveza.
• istog dana, naime 28.11.2000, Hypo Alpe Adria Consultants GmbH je zaključila predugovor sa Thomasom De Witte o 50% udjela u General Partners Immobiličre S.A.
• 11.12.2000 su onda Pacific Federal S.A., koji je u tom momentu raspolagao sa 3.999 komada dionica, kao i Raoul Berthaumieu, koji je raspolagao dionicom General Partners Immobiličre S.A., 50% ovih akcija prodao Hypo Alpe Adria Consultants GmbH, za cijenu od
€ 3,000.000,00
• Tok novca ipak stvarno nije bio prema prodavcu. Stvarno je Thomas De Witte, koji je već u rujnu od HAAB dobio iznos od € 1,000.000,00, time prije potpisivanje prava prvokupa, na ovaj datum također dobio € 2,000.000,00, koji se gospodarski pripisuju njima.
• U ovoj svezi se čini interesantnim također, da su 28.11.2000. dva ugovora o kreditu od svaki € 5,000.000,00 u korist GPI S.A. potpisane od strane Mag. Riedera. Drugi ugovor o kreditu na njemačkom jeziku predstavlja bitnu promjenu sadržajne prirode u odnosu na ugovor na francuskom jeziku, koji je potpisan 28.11.2000. Diskrepancija između ovih ugovora će biti predmet pravnih istraživanja u belgiji, po mojem čvrstom uvjerenju prouzrokovan ipak ili kroz njihovu nedjelotvornost, ili postojanje dva ugovora o kreditu. U posljednjem slučaju bi GPI S.A. još pripadalo € 5,000.000,00
• 14.02.2001. došlo je do naplate zahtjevi, u kojoj je HAAB sve obveze GCP AG ustupila Pacific Federal S.A. za obročno plaćanje od € 1,500.000,00. Tu se radilo o iznosu od ATS 52,151.088,14.
Plaćanje ovog iznosa od € 1,500.000,00 je uslijedilo – kako se nikako bliže ne može objasniti – iz kredita, koji je General Partners Immobiličre S.A. odobren.
Mora se znati, da se u ovom dogovoru o zahtjevu za naplatu HAAB obvezala, izdati sve vrijednosne papire, koji su se nalazili na depou vrijednosnih papira Nr. 410-715221-5; ovo se do danas nije desilo. Ova sredstva osiguranja su se sa datumo 8.veljače 2001. od strane Hypo Alple Adria Bank AG još procijenjene sa preko € 4,300.000.00.
3. Obzirom da Raoulu Berthaumieu nije pošlo za rukom, (također) sa drugim bankama, posebno sa Creditanstalt AG, da se dogovori, propao je koncept saniranja i preko General Commerce Bank AG sa rješenjem HG Wien od 07.08.2001. po GZ 5 S 343/01 b otvoren je stečajni postupak.
Time su sveukupni pokušaji saniranje, pod čijim uvjetom se moraju vidjeti ugovorni dogovori sa Hypo Alpe Adria Bankom AG, slabi.

4. Za pojedinačne ugovore:
Unaprijed se mora još jedanput utvrditi, da su svi ugovori zaključeni pod osnovnim razmišljanjem, da se time može postići saniranje (i dalje vođenje poduzeća) General Commerce Bank AG.

4.1. Ugovor o kreditu između HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG i General Partners Immobiliere S.A. od 28.11.2000:
Ovim ugovorom o kreditu je General Partners Immobiličre S.A. po uobičajenim kreditnim kondicijama omogućen iznos od € 5,000.000,00, pri čemu se kao osiguranje uzima pravo zapljene na najveći iznos od € 500.000,00 na nekretninu General Partners Immobiličre S.A., Avenue Reine 1 u Bruxelles-Waterloo i uknjiženje daljeg prava zapljene u najvišem iznosu od € 4,500.000,00 na istoj nekretnini.
Kod ove punomoći, koja je ovjerena od javnog bilježništva Dr. Friedrich Pettau & Partner, radi se o specijalnoj punomoći, sa kojom je HYPO ALPE ADRIA BANK AG gosp. Mag. Gerharda Riedera opunomoćila za potpisivanje ugovora o kreditu o iznosu kredita od € 5,000.000,00.
Dalja osiguranja niti su dogovorena, niti tražena. Na predmetni ugovor o kreditu se primjenjuje austrijsko Pravo.
Izdvojeno promatranje ovog ugovora o kreditu, pri neuzimanju u obzir popratnih okolnosti, (još) ne izbacuje pravne probleme. Činjenično je HYPO ALPE ADRIA BANK AG ipak jednom društvu, u kojem sudjeluje (sada) sa 50%, dala kredit, koji je gospodarski njoj samoj došao u korist. U trenutku kreditiranja, HYPO ALPE ADRIA BANKA AG si je kroz davanje prava prvokupa (opcija) 50% udjela General Partners Immobiličre S.A. osigurala ovo „samokreditiranje“.
Posebno sa bankovno-pravnog gledišta je svakako sumnjivo, da je Hypo Alpe Adria Bank AG imala namjeru, zaključiti isti dan ugovor o kreditu sa GPI S.A. u kojem je potpisnik ovog ugovora kredita na strani HAAB bio postavljen kao direktor korisnika kredita.
Iz ovih dokumenata se ne može prepoznati poimanje potrebnog rješenja po § 28 BWG.
U konačnici je svakako ostvaren ugovor sa Pacific Federal S.A., a nikako sa General Partners Immobiličre S.A. Ukoliko čovjek prati gornje prikaze, oni dovode do toga, da se dana osiguranja (nekretnine u Bruxellesu) ne smiju koristiti za zadovoljavanje tražbina HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG.
Stvarno je GPI S.A. sa saznanjem i sa suglasnošću Hypo Alpe Adria Banke AG, ugovor o kreditu samo zato potpisao, da bi time platio sa jedne strane zahtjeve Vašeg poduzeća protiv GCB AG i sa druge strane da bi se upravo osiguralo financiranje ove banke. GPI S.A. ipak nije dobio za ove uplate nikakvu protuuslugu, tako da je ugovor o kreditu faktički napravljen sa GCB AG. Ovaj pravni slijed, kao i komponente koje proizilaze iz njega su evidentni.
4.2.Ugovor o prodaji dionica između Pacific Federal S.A., Mr. Raoul Berthaumieu na jednoj, kao i HYPO ALPE-ADRIA Consultants GmbH na drugoj strani od 11.12.2000:
Ovim ugovorom o prodaji dionica, HYPO ALPE-ADRIA Consultants GmbH je u svoje vlasništvo preneseno dobila 50% udjela General Partners Immobiličre S.A.
Na strani prodavatelja je ovaj ugovor potpisan od Mr. Raoula Berthaumieua kao Managing Directora Pacific Federal S.A. kao i za njega osobno. Na strani kupca je Mag. Gerhard Rieder predmetni ugovor potpisao za HYPO ALPE-ADRIA Consultants GmbH.
Osnovno razmišljanje ovog ugovora o prodaji dionica je bilo prvenstveno prebacivanje prvobitno dogovorenih osiguranja kredita od € 7,500.000,00 na Pacific Federal S.A. koji se GPI S.A. zbog bankovno – pravnih razmišljanja nije mogao dati. Plaćanje kupovne cijene dionica od € 3,000.000,00, koje nikada nije proteklo na prodavatelja, već direktno (sukladno danoj opciji) preko Vaše poduzeća Thoomasu de Witteu, odnosno, vjerovnicima GPI S.A. u iznosu od okruglo € 1,500.000,00, bilo je smišljeno kao “povišenje” kredita za osiguranje održivosti vrijednosti dionica.
Na koncu ovo znači, da je predmetni ugovor o prodaji dionica zaključen kao zaobilazni posao ništavan i svakako ugovor o kreditu sa GLPI S.A. gdje je, ali, moguće – sa uputom na gornje izvode – također i sa GCB AG.
Neovisno od toga, mora se uputiti na čl. 4.2. dogovora, u kojem se kupcima daje samo pravo (ali nikako obveza “entitled”) za kupnju nazad predmetnih akcija. Obveza u tekstovnoj svezi ne proizilazi iz 2. rečenice ove odredbe, po čemu se predmetne akcije trebaju otkupiti nazad do najkasnije 11. prosinca 2001. Tekstiranje 2. rečenice čl. 4.2. „he shall have bought back all this shares ....“ mora po smislu u prijevodu glasiti:”on je bio trebao ....sve dionice otkupiti nazad”, jer inače se gubi pravo na kupnju nazad. Iz toga ipak ne proizilazi nikakva obveza, već se radi samo o pravu (kupnje nazad) kupca, koje mu je dano, u smislu jedne “mogućnosti”.
Neovisno o ovim jezičnim razmišljanjima, predmetni ugovor o prodaji dionica, također i pri temeljenju na odredbama bankarstva, može biti ništavan.
Kod predmetnog ugovora o prodaji dionica, radi se, po mom mišljenju, o perfektuiranju zaobilaznog posla, koji je trebao služiti zaobilaženju § 28 BWG . Ništa drugo nije niti kratki vremenski period između zaključivanja gore u točki 3.1. navedenog ugovora o kreditu između HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG i General Partners Immobiličre S.A i sa sada predmetnim ugovorom o prodaji dionica između Pacific Federal S.A (i Vas osobno) i HYPO ALPE ADRIA Consultants GmbH, koja je u gospodarskom jedinom vlasništvu HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG, kojoj se (HYPO ALPE ADRIA Consultants GmbH) izlazi u susret davanjem prava prvokupa upravo ovih dionica, istovremeno sa potpisivanjem ugovora o kreditu, a ovo neovisno od toga, da njegova pravna djelotvnornost nije dana.

4.3.Dovovor o naplati zahtjeva od 14.02.2001:
U okviru ovog dogovora o naplati zahtjeva Pacific Federal S.A je HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG ponudila na naplatu obveze General Commerce Bank AG u visini od
ATS 52,151.088,14 mit einem Betrag von € 1,500.000,00

pod uvjetom da, HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG za plaćanje ovog iznosa prizna kao plaćene ukupne zahtjeve preko Pacific Federal S.A i da se izdaju vrijednosni papiri, koji su joj dani kao osiguranje i koji se nalaze u depou vrijednosnih papira Nr. 4109-715221-5.
U točki VII. ovog dogovora o naplati zahtjeva, HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG je ponudu prihvatila.

Pacific Federal S.A. je iz ovog dogovora obveze utoliko ispunio, kada je iznos od € 1,500.000,00, koji je njemu predan kao zajam od strane General Partners Immobiličre S.A, dospjelo na uplatu (plaćanje nazad) HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG.
Više urgentnih pisama kolegice Dr. Fruhstorfer očito nisu k tomu vodili, da je HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG ispunila dotične obveze za izdavanje vrijednosnih papira, koji su se nalazili u ovom depou. Još su više u svom pismu od 08.11.2001.primijetili pravni predstavnici HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG, da je vlasnik ovih vrijednosnih papira, kao i do sada General Commerce Bank AG i na osnovu stečaja, ovi vrijednosni papiri se nisu mogli izdati.
Bez da želimo okolnost podvrći najprije nesolventno – pravnoj ocjeni, ipak nesumnjivo proizilazi, da se predmetnog ugovora nije držala HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG.
Pri točnijem promatranju načina djelovanja HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG, čovjek se ne može oteti dojmu da si je HYPO ALPE-ADRIA-BANK AG kao 50% sučlan osigurala kredit, koji joj je konačno opet došao u korist, da bi se transakcije, koje su do sada išle „krivo“ pokrile.
Dokaz: Organigramm Hypo Beteiligungen u Belgiji (Prilog ./58)
Dr Georg Muhri, odvjetnik, 8010 Graz, Neutorgasse 47/1.
X. Navodni kontakti sa Kaschoggi, Rakesch
Po novinskim izvješćima postoje također intenzivni kontakti sa ozloglašenim osobama, o kojima tvrdi, da su trgovci oružjem. Gore predstavljeni kontakti sa gospodinom Raoulom Berhaumieuom su također dotične prirode, jer je ovaj, po izvješću FBI više od 22 godine već proveo u zatvoru.
Dokaz: Isječak iz novina (Prilog ./59)

Zahtjev

Stoga se podnosi zahtjev, da se pokrene uredni kazneni postupak protiv optuženih osoba zbog teške gospodarstvene prijevare, kao i sudioništva u kriminalnoj organizaciji, da se sačini prijedlog kazne i održi uredan kazneni proces.

Leopold Spitzbart
Edward D Fagan

72/04
02.12.2004.
«Ovime ja, IVICA MARTIĆ, stalni sudski tumač za NJEMAČKI JEZIK, imenovan rješenjem Predsjednika Županijskog - Trgovačkog suda u Zagrebu, Br. 4 Su-1051/04, od 02.11.2004. potvrđujem da gornji prijevod potpuno odgovara izvorniku sastavljenom na njemačkom jeziku."

Čudno da ovaj slučaj nikoga nije zainteresirao, zar ne?
Čudno da ovaj slučaj nikoga nije zainteresirao, zar ne?




- 01:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 17.03.2007.

Vječno ponovno došašće


Branko Despot
— povijesno mišljenje?


Image and video hosting by TinyPic


povijesno mišljenje?



pokušali bi, u neprilici, jer svjesni nesavladivih teškoća, čak, možda, i nedoraslosti samoj stvari, ipak, radi razčišćavanja vlastitoga bitišta, slušajući i pokušavši vidjeti ono što progovara kroz djelo Vanje Sutlića, s jedne, i nošeni vlastitim, fragmentarnim, filozofiju na metafiziku nesvodećim iskustvom, s druge strane, dati riječ povijesnome mišljenju.

povijesno mišljenje misli ono nemišljeno: ne nemišljeno u već mišljenom kao još--ne-mišljeno, nego nemišljeno u cjelini svih mogućnosti mišljenog mislivog. povijesno mišljenje živi od drugačije mislivosti onog mislivog.

mislivost onog mislivog nepovijesnog mišljenja jednokratno je priređena bitkom kao prisutnošću i vremenom kao sadašnjošću. mišljenje koje traži identitet, istovetnost, neproturječje prisutnosti i sadašnjosti jest metafizika. metafizika je na kraju, dovršava se, kada kroz cjelinu mogućih proturječja onoga biti-prisutno i biti-sada, dospijeva do sadašnjosti koja jest prisustvovanje, do prisustva koje kao takovo jest sada, do «vječne sadašnjosti». bitak kao sada-prisustvo zadnja je riječ metafizike. Ne ovom identitetu, ovom posredovanom neproturječju bitka i vremena, te samom «principu proturječja», skrivenom u posredujućem «i», prva je riječ povijesnog mišljenja. ono, jer je povijesno, jest nemetafizičko.

povijesno mišljenje kao nemetafizičko nije puka negacija metafizike, antimetafizika, obrtanje, odbacivanje ili čak ignoriranje metafizike. Ne metafizičkome mišljenju jest Ne bitku i vremenu, Ne onome biti svedenom na «bitost bića», Ne vremenu svedenom na bitošću bića, bitstvom predodređenu sadašnjost, Ne «načelu protuslovlja», koje svojim ili-ili omogućuje mislivost mislivog, bitivost bitivog i rastvor vremena samog u bezvremenost i njoj suprotstavljenu prolaznost onog uvremenjivog. no ovo Ne nije vanvremena, prazna, utopička, bezmjesna negacija. ono kao Ne dolazi iz jednostavne životne punine onoga biti samog nesvodivog na bitak-prisustvo i vremena samog nesvodivog na bitnu prošlost i puku sadašnjost. da metafizika sama nije u sebi otkrivanje, i, utoliko «istina» svođenja i porobljavanja onoga biti i pravog vremena, ovo živo, puno, možno Ne povijesnog mišljenja ne bi bilo niti moguće niti nužno. u metafizičkome vremenu i na njegovu kraju, povijesno mišljenje je nemetafizički glas, oglas, zov vremena-slobode. stoga, radi čistoće i drugojakosti vlastite misli mora ono ponajprije sebe razlučiti od filozofije kao metafizike, presuđujući metafizici u njenoj biti.[1] kao razlučujuće presuđivanje nemetafizičko mišljenje je kritika, i to radikalna, u sam korijen, tj. temporalnu strukturu bitka metafizike osvjetljujući zadiruća kritika.

kritika metafizike lučeći detemporaliziranu egzistenciju i temporalnu bit metafizike (ono biti svedeno na trajanje sveprisutnog sada) ima u vidu cjelinu metafizike, njene logičke pred-postavke i etičke, za bitnu, metafizičku praksu odlučujuće konsekvencije. Ne metafizici je ujedno Ne ontologici, teologici, kosmologici, psihologici, Ne logici i etici, s onu stranu svakog moralizma i imoralizma, na putu u pravi ęthos, zavičaj, štoviše, domovinu. interna pak struktura metafizike, očitovana u jedinstvenom sklopu generalne metafizike (ontologika) i specijalnih metafizika, na putu žive negacije, ispostavlja, povijesnom mišljenju samom, njegovu vlastitu, u metafizici kao takovoj skriveno nazočnu, njega omogućujuću strukturu. o čemu se radi?

ontologika u sebi sabirući iznosi na vidjelo ono biti kao bitak bića, teologika, na temelju tog sabrano iznesenog, utoliko obistinjenog bitka, određuje bitost, egzistenciju i esenciju najvišeg bića, kosmologika određuje proizvedenu cjelinu bića (neprolaznu bit svijeta i prolazni bitak unutarsvjetskih bića), dok psihologika određuje bit, bitstvo onoga bića koje se sasvim iznimno, odnosi, može odnositi (i kada se odnosi jest u svom metafizičkom dignitetu) spram sebe sama (kako u svojoj biti tako i u svojoj egzistenciji), spram svijeta i unutarsvjetskih bića, spram najvišeg bića, te spram cjeline i samog bitka bića. odnos čovjeka spram sebe kao bića i spram cjeline bića moguć je na osnovu njegova bitnog odnosa spram bitka bića. taj osnovni odnos biti čovjeka i biti bitka, – kroz kritiku metafizike, tj. oslobađajući ono što se u tome odnosu odnosi, bit čovjeka i bit bitka njihovog eterniziranja –, razotkriva povijesno mišljenje kao svoj, njega samog omogućujući povijesni odnos. povijesni odnos jest odnos biti čovjeka, – biti ne više mišljene kao esencija, nego, temporalno, kao ono biti, čovjekovanje čovjeka, vremenovanje vremenitosti (čovjeka) –, i biti bitka, – i opet, ne bezvremene, «vječne» esencije bitka svega što jest, nego, temporalno, vremenjenje vremenosti onoga biti samog. povijesni odnos je zapravo odnos vremenjujuće vremenitosti (čovjeka) i vremeneće vremenosti (onoga biti) na osnovu vremena samog kao «srži» toga odnosa. istražujući «bit čovjeka i njeno otuđenje u građanskom svijetu», već pri tim prvim, pripremnim koracima na putu k povijesnom mišljenju, Sutlić kaže: «Povijesno vrijeme je veza čovjeka i bitka, srž njihova odnosa, po kojoj čovjek jest, a bitak se objavljuje, bivstvuje, tu je. Povijesno vrijeme, povezujući bit čovjeka i bit svega što jest u iskonski sklop, pronosi odnos čovjeka od bitka, po kojem izvještava čovjek o primljenoj 'vijesti', donosi je, i time se sabire za dodijeljenu povijest...»[2]). a u bilješci uz to mjesto: «Bit čovjeka, bit svega i njihova veza (povijesno vrijeme) nisu tri izolirane veličine; veza nije nešto naknadno između biti čovjeka, s jedne strane, i bitka, s druge. Sve troje sklapa se u cjelinu što je nazivamo poviješću.» drugim riječima: tu se ne radi više o transcendiranju konačnog bića u smjeru beskonačnog bića, niti o transcendiranju iz bića u bitak, nego o transcendiranju i bića i bitka u samo, odnošenje povijesnog odnosa, ili, što je isto, vremenovanje vremenitosti (čovjeka) i vremenjenje vremenosti (bitka) omogućujuće vrijeme. po ovom transcendiranju, označenom kao «povijesni transcendentalizam», povijesno mišljenje nije samo nemetafizičko nego je i transmetafizičko (transfilozofijsko). kao transmetafizičko ovo mišljenje nije više samo kritičko i radikalno, nego, više od toga, ono nastoji oko pripremanja obrata u odnosu samom, – obrata, iz metafizičkog, nepovijesnog odnošenja u nemetafizičku, transmetafizičku, iskonsku zgodu povijesnog odnosa. po ovom intendiranom obratu iz metafizičkog odnosa esencije čovjeka i esencije bitka u povijesni odnos predesencijskog i predegzistencijskog (u transcendentalnome smislu) slobodnog vremenjenja iskonskog vremena-slobode, povijesno mišljenje ima karakter revolucionarnosti.

povijesno mišljenje kao nemetafizičko i transmetafizičko, kritičko, radikalno i revolucionarno odgovara krizi kao zbivanju susreta i razilaženja biti metafizike, metafizičkoga bitka i iskonski povijesnoga biti. kriza se tu ne očituje tek kao kritika metafizike, koja istom čisti uvjete metafizike kao znanosti (Kant), nego, upravo obrnuto, ona je izazvana «kriticizmom» pripremljenom metafizikom kao sebe samu omogućujućom apsolutnom znanošću. kriza nije tek kriza nekog bića ili područja unutar metafizičkog odnosa sklopljeno-razsklopljenog u cjelinu povijesnog sklopa bitka, boga, svijeta i čovjeka. smrt boga, smrt prirode i čovjeka, odsustvo bitka koji jest kao ništa, samo su simptomi krize. kriza je kriza cjelovitosti cjeline ili povijesnog odnosa samog porobljenog, umrtvljenog metafizičkim odnosom, koji, lišen povijesnosti, nepovijesno vlada svime što se još uvijek čini i pričinja da jest. kriza kao trenutak odluke u smrtonosnoj bolesti povijesnog života odlučuje o životu ili smrti, tj. o života dostojnom življenju slobode svega što povijesno može biti, ili, života nedostojnom (metafizičkom) robovanju bitka, čovjeka, onog božanskog i prirode. u trenutku i na mjestu krize sve je u tome da se bolest preboli. ali nadilaženje u ozbiljenju, ukidanje, prevladavanje metafizike, «realizacija filozofije» nije prebolijevanje. prebolijevanje metafizike zadaća je povijesnog mišljenja.

prvi i pravi, zapravo jedini sugovornik pri prebolijevanju metafizičke bolesti u krizi, usprkos bitnih konsultacija s Nietzscheom, Marxom i Heideggerom, jest i ostaje Hegel. dakako, «dijalog s Hegelom» nije razgovor s «Hegelovom filozofijom», koja, sačuvana u objelodanjenom djelu profesora Hegela, nudi materijal za strukovno-filozofijsku, više-manje učenu obradbu, tzv. znanstveni rad, što u nedostatku (povijesne) misaonosti, a ipak radi kakve-takve samoafirmacije, sebe predstavlja kao hegelijanizam, neohegelijanizam, ili, na najnižoj razini obezduhovljenog, zdravog, tj. bezumskog (da ne kažemo bezumnog) razuma kao afilozofijski, pozitivistički antihegelijanizam.

razgovor s Hegelom je razgovor s onim što kroz Hegela progovara. to je transfilozofijski sugovor-razgovor s onim apsolutnim koje kao supstancija, ili ono čemu bijaše da kroz sebe bude (utoliko prisutno), i, kao subjekt, ili ono što sebe sama u svome sadašnjenju omogućuje, te utoliko kao supstancija-subjekt (sebe sama osadašnjujuće prisustvo), sebe objavljuje, obistinjuje u apsolutnoj znanosti onog apsolutnog.

uvjet toga razgovora je filozofijski obrazovani, ili barem, na prvom koraku, metafizički formirani duhovni vid. to i takovo, formirano i obrazovano «duhovno oko» sebi ne dopušta nikakovo zaslijepljivanje bilo kakovom datošću, – ni predmetnošću predmeta, ni objektnošću objekta, još manje činjenicama, pojavama, fenomenima u cjelini jednog vremena, ni bilo transcendentalnom bilo empirijskom subjektnošću subjekta, ali niti pukim (makar i religioznim) vjerovanjem ili čak imaginativnim dočaravanjem nerealnog, nadrealnog, irealnog, fiktivnog u tzv. umjetničkom, produktivnom ili konsumentski-pasivnom doživljavanju. ono se ne da dekoncentrirati još kako velebnim empirijskim događajima, – političkim, društvenim, historijskim, prirodnim ili egzistencijalno-individualnim –, kao što se ne da ni impresionirati nikakovim mističkim, mitskim, mitologijskim ili bilo kakovim drugim, vulgarnim, svjetonazornim inspiracijama. duhovni vid se ponajprije koncentrira, sabire u vidu, gledu, iz-gledu onoga koje sebe dajući daje sve dato, i, uspije li providjeti apsolutni vid, «ideju» u njenoj apsolutnosti, daje se u izviđanje onog neviđenog, jedva naslutivog, nečuvenog, nekazanog, čak možda nekazljivog, – metafizički svakako nemislivog –, upravo samo po vijesti primljivog i preuzimljivog. ukratko: biva povijesnim mišljenjem.

za povijesno mišljenje razgovor s apsolutnom znanošću onog apsolutnog znači, prije svega i nakon svega, vidjeti, izvidjeti kako stvar stoji s poviješću i s mišljenjem u apsolutnome vidokrugu apsolutnoga vida, «ideje».

povijest se tu, putem onog apsolutnog, lišava svoje povijesnosti. negirana (tollere) u svojoj povijesnosti, čuva se ona (conservare) kao čisto samobivanje apsoluta, i, u punom, trostrukom smislu ukidanja, uzdiže (elevare) do apsolutne povijesti, povijesti onog apsolutnog ili apsoluta kao povijesti. apsolutnost onog apsolutnog postaje povijesnost povijesti.

drugačije: ono apsolutno ili apsolutna ideja, kao ono vazda već kroz sebe prisutno, – «puka» «ideja slobode», po Kantu, kao čisti umski pojam –, realizira, osadašnjuje vlastitom moći i voljom sebe samu adekvatno sebi samoj, te utoliko kao istinski, kroz sebe sama realizirani i sa sobom usklađeni pojam biva i jest odista apsolutna ideja (ono apsolutno-apsolutno u Znanosti logike), koja je u sebi ukinula, nadišla život, spoznaju i volju, te kao ideja postala sloboda i kao sloboda jest ideja. apsolutna ideja, dalje, radi sebe same, kroz svoju drugotnost («priroda»), i u svom vlastitom elementu, duhu, kroz svoju umsku sebesvijest, realizira sebe sebi primjereno kao apsolutni duh. apsolutni duh, u negativnome smislu, kao od svakog nešto i netko (čovjek, priroda, bog) odriješeni, očišćeni i oslobođeni, i, u pozitivnome smislu «apsolutnog negativiteta», kao kroz sebe sama iz ništa sebe sama sebe proizvodeći i proizvedeni, jest duh koji u apsolutnoj znanosti u svojoj slobodi samooprisutnjeno sadašnjeći sebe zna kao duh. ovo samooprisutnjeno sadašnjenje, «vječna sadašnjost» apsolutnoga duha, kao, takoreći, do nadživota iztjerana životnost života, jest, po načinu svoga biti, produktivno, dijalektičko i spekulativno mišljenje. u tome mišljenju ono apsolutno proizvodi, s onu stranu «teorije» i «prakse», sebe sama kao cjelinu mislivih misli, dijalektički oslobađajući sebe kroz proturječja svake bitno moguće određenosti, i dospjevši k sebi, pri sebi, sebe sama određujući, spekulativno gleda, «uživa» sebe sama u svojoj samstvenosti: apsolutnoj slobodi.

Image and video hosting by TinyPic

«filozofija povijesti», tj. metafizika svjetske povijesti pak kao sustavni znanstveni moment na putu samouspostave sustava apsolutne znanosti, nužno stoga poima povijest kao napredovanje, dijalektičko samooslobađanje duhovne svijesti bitne slobode. oslobodivši svijet, proizvevši svijet kao svijet slobode, povijest se kao svjetska povijest dovršava. ispunivši svoju svjetsku svrhu uzdiže se ona, ne više kao svjetska, u sferu apsolutnoga duha, kao povijest umjetnosti, religije i filozofije. moglo bi se kazati: ono što je filozofija povijesti o sebi, to je (filozofijska) povijest filozofije (i na nižim razinama, povijest umjetnosti i povijest religije) za sebe, a to jedno te isto, povijest kao znanstvena metafizika i znanstvena metafizika kao povijest, jest apsolutna znanost o sebi i za sebe. povijest apsoluta, konsekvencija koju Hegel ne izriče, postaje time apsolutna povijest, ono apsolutno jest povijest.

u apsolutnoj znanosti ukinuta i sačuvana povijest konstituira bitak apsolutnoga duha. apsolutni duh jest povijest-sloboda-život lišen vremena, bez prošlosti, bez budućnosti, kao sebe u svome jednom i jedinom, jednoobraznome vidu («ideja»), iz ništa sebe sama sebe u svojoj sadašnjosti samooprisutnjujući nadživot. i tu tek, povijesno mišljenje, živeći od povijesnosti povijesti, a ne od njene apsolutnosti, i misleći, ne više dijalektički-spekulativno ni logičko-metafizički, nego kao mišljenje otkrivajući, pokušavajući iznijeti na vidjelo, na čistac iznijeti, samu povijesnost onog apsolutnog (apsolutne «ideje», apsolutne slobode, apsolutnoga duha), s onu stranu onto--logički raztvorenog vremena u bezvremenost i puku prolaznost, može, kako to Sutlić formulira, reći: «Ako je za Hegela ono što je intendirano kao 'apsolut' bilo najživotnije, sam život, za radikalno revolucionarno mišljenje baš to je smrt.»[3]

na pitanje, kako je moguće smisleno živjeti nakon Hegela, nepovijesno, metafizičko mišljenje, ne padne li u nefilozofiju, ima samo jedan mogući odgovor: «ozbiljenje», «realizacija filozofije». za razliku od filozofijske samorealizacije filozofije (=metafizika) u sustavu «filozofijskih znanosti» (istodobnost apsolutne «ideje», prirode i duha u elementu produktivnog mišljenja), tu se radi o vanfilozofijskoj, kao zadnjoj, stvari primjerenoj mogućnosti, moglo bi se kazati, podmetafizičkoj, upravo «fizičkoj», «ovostranoj» realizaciji apsolutne znanosti (kao bitka slobode) u elementu, u suprotnosti spram produktivnog mišljenja prepoznate, «zbiljske», «materijalne produkcije». misao je da metafizika, apsolutna znanost, znanost slobode, može još sebe dostojno živjeti samo, ako zbiljski život sam postane «istinska sloboda». «osvjetovljenje filozofije», «ozbiljenje filozofije» putem njenog ukidanja, uzdizanje zbilje na rang «ideje» itd., različiti su izričaji povijesnog stanja stvari: viješću metafizičkog vremena nošeni povijesni sklop raz-sklopio se u dva svijeta, neživotni istinski svijet (bitne smrti) bez vremena i bezbitni, živi, zbiljski svijet prolaznog vremena. unutrašnja nužnost održavanja jedinstva toga sklopa-raz-sklopa («otuđenje») traži eterniziranje temporalnosti (u smislu prolaznosti) i temporaliziranje eterniteta (u smislu neprolaznosti). otuda potreba, kako Sutlić to vidi, «metodičke refilozofikacije Marxove misli». ono što je kroz Marxa progovorilo kao «kritika političke ekonomije» (= kritika materijalne produkcije = kritika otuđenog rada) valja uzdignuti na spekulativnu razinu. dijalektika, kao logika oslobađanja, ima i tu centralnu, posredujuću funkciju. no, dok «konstruktivna dijalektika», u Hegela, gradi sustav apsolutne slobode, «destruktivna dijalektika» kritike političke ekonomije, gradeći sustav svih kategorija kapitalom određenog načina proizvodnje-rada razgrađuje ujedno taj sustav otuđenog, kapitalom porobljenog rada, svodeći sve što jest i može biti na ono jedno jedino, «oslobođeni rad» sam. to je rad koji nije više niti uvjet egzistencije niti bit, porijeklo apsolutnoga bogatstva kao kapitala. to je rad koji radeći urađuje sebe sama kao sebe sama i radi sebe sama, ili, ideja, apsolutna sloboda kao Rad. Rad, u Marxa prikriven još u humanističkoj i naturalističkoj redukciji, i u tom horizontu okarakteriziran kao «prva životna potreba», kao «proizvodnja radi proizvodnje», kao revolucijom, tj. pukim obratom u metafizičkom vremenu realizirano «istinsko carstvo slobode», kao komunizam, otkriva se, spekulativno, putem «metodičke refilozofikacije», kao apsolutni rad. apsolutni rad radeći uvremenjuje ono bezvremeno (sloboda kao ideja), obezvremenjuje ono prolazno, ili, kazano jezikom metafizike, radeći jest, biva, samobiva kroz sebe sama uniformni identitet, ne sinteza, onog transcendentnog i onog imanentnog.

po apsolutnome radu i bit, bitak čovjeka jest rad, i sva bića (i čovjek kao biće) jesu uradljivi uradci rada, i svijet rada, u svojoj svjetovnosti (prije ontičkog, unutarsvjetskog razlikovanja tzv. radnog i slobodnog vremena), jest svijet vremena-rada. povijesni odnos biti čovjeka i biti bitka, nošen metafizičkim vremenom, dovršava se tu u uniformnoj, ono bezvremeno i puko vremenito (prolazno) u identitetu sabirućoj, temporalnoj strukturi Rada. temporalitet biti, bitka čovjeka kao rada, Sutlić, koristeći rezultate Heideggerove temporalne fundamentalno-ontologijske analitike onoga tu-biti (Dasein), razlažući sabire ovako: «Ako rad promišljen ponajprije kao bit (bitak) čovjeka ima formalno-ontologijsku i sadržajno-ontohronijsku strukturu: 1) prethodnosti plana, projekta, svijesti..., 2) «mijene tvari s prirodom», upućenosti na tvari prirode i njihovog nalaženja već pred sobom..., 3) «preinake formi» tih tvari, «preobražavanja» kao bavljenja tvarima i njihovog pribavljanja ... – onda rad jest (egzistira) tako da ide samom sebi unaprijed, već uvijek upućen na tvari i stvari, i tako, transformirajući ih, prisustvuje pri njima. Razumijevanje bitka rada moguće je iz ujednosti, istodobnosti njegovog bivanja i hoda, tj. iz njegove budućnosti, bilosti i prisustvovanja.» [4] ovo razumijevanje bitka rada iz vremenovanja vremenitosti čovjeka odgovara vremenjenju vremenosti bitka rada samog. ovu pak vremenost otkriva Nietzscheova «formula» «vječnog ponovnog vraćanja i vječnog ponovnog došašća onog jednakog». no vrijeme samo, kao sama «srž» povijesnog odnosa tu se iz-vijestilo, dokrajčilo u vremenjenju istovetnosti vremenitosti («ujednost, istodobnost njegovog bivanja i hoda») i vremenosti («vječno ponovno vraćanje») kao trajanju. vrijeme-trajanje je vrijeme-Rad kao sebe sama omogućujući i sebe sama ozbiljujući, sebe sama esencijalizirajući i sebe sama egzistencijalizirajući, kao Jedno u Svemu i Sve u Jednome sebe realizirajuća (Volja-htijenje) Moć. jednom, u povodu Axelosovog shvaćanja vremena kao «ritma univerzalnog kretanja» u horizontu «planetarnog mišljenja», koje na tragu Marxa i Heideggera luta pustinjom realizirane filozofije, Sutlić će reći: «No ovakvo vrijeme (=ritam univerzalnog kretanja) ipak je samo vrijeme vječnog vraćanja jednakog – to je posljednja metafizička formula za vrijeme (Nietzsche) – vrijeme koje nije sabrano u logici svega što jest (Hegel), koja prekoračuje običnu verziju temporalnosti kao prolaznosti, nego je vrijeme u prolaznosti samoj sabrano do identiteta s vječnim, Hegelovski rečeno: loša beskonačnost jednog te istog. A time se – to je bit metafizike – vrijeme u svojoj vremenitosti zaustavlja u trajanju, jednako, kao što se u Hegela, prepušteno sebi kao samo prolaznosti, nebitnosti, zaustavlja u vječnoj logičnoj strukturi apsolutnog pojma.»[5]

bit metafizike je vrijeme koje je u svojoj vremenitosti-vremenosti zaustavljeno u trajanju. trajanje je vremenovanje-vremenjenje koje sve razlike vremenskosti nivelira. sve što jest, ukoliko traje i tako prisustvujući sadašnjuje, istodobno je i bezvremeno i prošlo i sadašnje i sutrašnje, i, ujedno nije ništa od svega toga. vrijeme-trajanje nije vrijeme Nečega. gledano iz bića kao bića ono je vrijeme Ničega, ništenje Ničega samog kao vrijeme. ovo vrijeme-nevrijeme je Moć koja u «realiziranoj metafizici» kao (apsolutni) Rad radi, tj. traje. vrijeme-Rad, kao sve što jest i sebe sama ništeće vrijeme, jest temporalno, ne više puko metafizički, nego kroz bit metafizike određeni nihilizam.

«uinterpretiravši» u Marxovo mišljenje, kako sam Sutlić kaže, «transmetafizičku problematiku povijesnog mišljenja koje je prošlo kroz katarzu jedne kritički, tj. temporalno utemeljene ontologije»[6], povijesno mišljenje dospijeva na svoje vlastito povijesno mjesto. na ovome mjestu nihilizma – kao realizirane biti metafizike –, stoji povijesno mišljenje pod zakonom toga mjesta (toponomija). povijesno mišljenje nije niti autonomno niti heteronomno, proizvoljno ili samovoljno. zakon njegova mjesta je nužda koja, prvo, u krizi iziskuje životnu odluku «otkazivanja poslušnosti» («otkaz, odricanje poslušnosti jednoj zapovijedi»[7]) nihilizmu vremena-trajanja kao biti metafizike same i njene realizacije, i, drugo, nalaže zadaću misaonog otvaranja za iskonsko vrijeme kao «srži» povijesnog odnosa. iz toga vremena, okarakteriziranog, jednom, dijelom u neprilici, kao ono «što nikada ne bijaše a ipak će uvijek biti i što bivstvuje kao buduće u svemu prošlom, sadašnjem i pukom sutrašnjem iako se u njima ne ustaljuje»[8], iz te iskonske budućnosti, na putu prebolijevanja biti nihilizma, imalo bi povijesno mišljenje iznijeti vijest jedne drugačije povijesti.

ocrtavajući u biti samoga sebe Sutlić kaže: «Biti izvjestilac na kraju tradicije i primatelj vijesti na početku drugačijeg doba, znači biti suvremeni vjesnik. Naslov 'filozof' više nije primjeren; taj put je zatvoren. Po vijesti smo povjesnici: naše mišljenje je povijesno mišljenje. Iz műka ili radne buke razdoblja naviještamo suglasje svijeta bíve koja još nije bivala, ali bude.»[9]

mogući preuzimatelj i oživotvoritelj te vijesti jest narod. «Narod stoji u epohi znanosti i rada pred izborom: hoće li biti potpunom nacijom u cjelini metafizičkih atributa te podložan dijalektici ukidanja, i uzdizanja na viši stupanj čuvanja, hoće li svoju 'prirodnost' i od nje dobivenu 'posebnost' (usp. Hegel, Rechtsphilosophie, § 346) staviti u službu svjetskog duha i rada, svjetske znanosti qua produkcije – ili će svoju zakašnjelost u svjetskoj povijesti obratiti u priliku za prigod drukčijeg iskona koji je njegova domovina.

Mora li i hrvatski narod, kao 'nepovijestan' u smislu 'filozofijske povijesti', ne u smislu 'historijske povijesti' (Hegel), sasvim poći putem i primjerom drugih naroda, kad su postajali i postali 'narodni duhovi', tj. svestrane nacije, i s njima nestati, propasti na korist i uspjeh 'svjetskog duha', svjetske znanosti, svjetskog rada, žrtvujući se pod vidom svojeg ozbiljenja za ono što je tu i bez njega ili može – znanošću još posve nedefiniran – nacijama epohe otvoriti, pokazati, kazati, domovinu do koje im je pod raznim epohalnim likovima, svima kao suvremenicima biti ovog svijeta, naposljetku stalo?»[10]

narod pak prije svega jest jezik kroz koji bi kazivanje povijesnog mišljenja da progovori. rođen u jeziku, ali bez prisebnog naroda, potpunoma sam u neizdržljivoj zbilji lažnog, Radu robujućeg, i utoliko mrtvog zajedništva, a ipak, s povjerenjem u jezik kao zbor, sabor vremena i slobode, Sutlić je, rastajući se s Heideggerom, u knjizi Kako čitati Heideggera, izrekao: «Uopće, naše je mišljenje da su, po rangu koji u sebi skrivaju, slavenski jezici (a onda i naš jezik) podobniji za filozofiju i za mišljenje koje bi se nekako drugačije htjelo odrediti (ali ostaje mišljenje) od skupine romanskih, pa čak i germanskih jezika. Ako je njemački jezik par excellence jezik filozofije, onda bi slavenski jezici imali u sebi mogućnost da to budu u još većem smislu riječi, što važi i za naš jezik – da smo imali mišljenje! Sam kvalitet jezika je to dozvoljavao. Prema tome, mi se nemamo što tužiti na jezik, nego na misao koja je nedostajala.»[11]



--------------------------------------------------------------------------------

[1] «(– Kritika filozofije [=metafizike, B. D.] suponira njeno bitno određenje, a ovo sustav filozofijskih pojmova. Ona je dakle ujedno prikaz filozofije, bez koje povijesno mišljenje pada u prazno ništa.)», V. Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje, Demetra, Zagreb 1994., str. 174. navođenje mjesta citata jest ustupak konvenciji. ova ima svoje mjesto u «demokratskom ozračju» neograničene dostupnosti svega pozvanima i nepozvanima. ipak ne treba zaboraviti: informiranost je daleko od razumijevanja, a razumijevanje nije još nikakav uvid. tko nema u vidu, prozirno, cjelinu Sutlićeva djela njemu nikakovi citati, pa ni onaj upitnik (povijesno mišljenje?) u «naslovu teme», ne znače ništa. tko vidi, taj već zna, da mi u mišljenju, danas, taj upitnik jesmo.

[2] V. Sutlić, Bit i suvremenost, s Marxom na putu k povijesnom mišljenju, Veselin Masleša, Sarajevo 11967., str. 34–35, 21972., str. 33–34. u drugome izdanju autor se, kako kaže, «ograničio na ono što misli da je bitno», str. 5. jedno historijsko iztraživanje dobro bi učinilo, kad bi promislilo, što je sve kao nebitno u drugome izdanju ispušteno.

[3] V. Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Drugo, prošireno i popravljeno izdanje, Globus, Zagreb 1987., str. 101. još jednom valja istaknuti: navođenje mjesta citata tek je uputa, možda mogući putokaz u cjelinu djela. za primjereno razumijevanje kao orijentir: mjesto se nalazi u II. dijelu knjige pod naslovom Bit rada. «bit rada» sama sobom izaziva «urgentnost radikalno revolucionarnog mišljenja». s obzirom na «urgentnost» razlikuje se, pod IV., «unutarsvjetovno i revolucionarno mišljenje», i unutar toga, pod 7., «futurologija i iskonsko mišljenje». tek u tom «kontekstu» ima uopće smisla govoriti o životu-apsolutu kao «smrti», – jer, nerevolucionarno mišljenje je mrtvo mišljenje!

[4] isto, str. 57. u okviru «teme»: Zadaća, horizont i vrijeme društvene kritike, u aspektu pod naslovom «temporalna struktura kritike».

[5] isto, str. 245. studija pod naslovom: Jedan pokušaj pregorijevanja epohe (metafizika – igra svijeta – povijesno mišljenje).

[6] Bit i suvremenost, 11967., str. 72, bilj. 1; 21972., str. 69, bilj 1.

[7] Praksa rada..., str. 157, u fundamentalnom iztraživanju Rad i bog.

[8] Bit i suvremenost, 1str. 357, 2str. 277.

[9] V. Sutlić, Kako čitati Heideggera, Uvod u problematsku razinu «Sein und Zeit»-a i okolnih spisa, August Cesarec, Zagreb 1987., str. 96.

[10] Praksa rada..., str. 213, u iztraživanju Narod i povijesno mišljenje, koje iztraživanje je izvršeno u četiri koraka: I. Narod kao objekt i mišljenje na narod, II. Narod kao subjekt i mišljenje na narod, III. Narod i svijet rada, i IV. Narod i povijesni sklop. filozofijsko-metafizički («Hegelov») pojam naroda ekspliciran je u knjizi Uvod u povijesno mišljenje, Prvi dio: Povijest u Hegelovoj filozofiji. povijesno mišljenje, kao nemetafizičko i transfilozofijsko, računa, u razlici spram metafizičkog pojma naroda, s narodom kao svjetsko-povijesno neupropaštenim. za filozofiju, kojoj je nemetafizičko i transmetafizičko povijesno mišljenje svojevrsna propedeutika, tu iskrsava pitanje nerođenog naroda (narod onog nerođenog), kojega bi plodonosno, narod-rađajuće filozofiranje u njegovu istinovanju istom imalo omogućiti.

[11] Kako čitati Heideggera, str. 177.

Image and video hosting by TinyPic

- 08:44 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 16.03.2007.

NEBOLOMSTVO


ONTOLOŠKA OMRAZA I VERA PAVLADOLJSKA

Image and video hosting by TinyPic

Matija Bećković* pjeva:

Ćeraćemo se još
Sve može biti
Sem da se nećemo ćerati
Ovo što smo se ćerali
Samo je uvodno ćeranje
Predgovor glavnom ćeranju
Sve ima svoj kraj
Sem ćeranja
Iz raja smo išćerani
Ali iz pakla nije niko
I niko se nije ćerao toliko
Da se nije mogao ćerati
više
I koliko se god ćerao
Nije do kraja doćerao
Na mladima ćeranje ostaje
ćeraćemo se još
Ali se više nećemo ćerati
Napamet i osumice
Brže - bolje i kako bilo
Tek onako od duga vremena
Na pola srca, nadvoje
Natroje
Svako na svoju stranu
Ne znajući šta bi drugo
Pa ajde da se ćeramo
Nego ćemo se ćerati pametnije
ledene glave
Po planu ćeranja
Koji smisle najmudriji
Ćerolozi
Sa katedri za ćerologiju
Onaj ko hoće danas da se
Ćera
a ne prati razvoj i domete
Ćeranja
Nema šta da traži
Na ćeralištima i ćerijadama
_______________

* MATIJA, Bećković (Senta, 29. XI 1939), najpre pesnik, potom novinar i satiričar, pa saradnik dečjeg programa TV Beograd, onda akademik, član Odbora za slobodu misli i izražavanja, predsednik UKS-a u najslavnijim danima (1988-1992), naposletku dvorski pesnik, nacionalni bard i narodni mudrac. Na književnu scenu stupio je ljubavnom poezijom, angažovanim pesmama i satiričnim zapisima koje je objavljivao u Ježu, Zumu i Čiku uglavnom pod pseudonimom dr Janez Paćuka. Kada je srpski bog Mars pozvao na povratak veri otaca, Matija Bećković Paćuka je bio spreman. Već godinama nije govorio u svoje ime, nego „iz glave cijela naroda„. Lansiranjem slogana „Kosovo je najskuplja srpska reč„ i „Srbi u Hrvatskoj su ostatak zaklanog naroda„ postaje vodeći copywriter srpskog nacionalizma. Radno obeležava 600. godišnjicu Kosovske bitke u ulozi putujućeg propovednika. Obilazi srpsku dijasporu po Australiji i Evropi, prorokujući o najskupljoj reči – „bez krvi se nije mogla kupiti, bez krvi se ne može ni prodati„. Ubrzo prelazi s reči na dela. Godine 1990. učestvuje u predstavljanju novoosnovane SDS-BiH zajedno s Radovanom Karadžićem. S grupom odabranih akademika 1991. pokušava da osnuje Srpski nacionalni savet koji je trebalo da radi na ujedinjenju svih srpskih država. Pošto je projekat propao, ista grupa osniva Srpski sabor koji se uspešno bavio izradom etničkih karata. Dr Janez Paćuka postaje član Krunskog saveta 1992. godine, kada je konačno shvatio da Slobodan Milošević nije izdanak kraljevske loze. Više puta je pokušao da opere biografiju, ali bez većeg uspeha. Objavljivanjem poeme Ćeraćemo se još zasigurno je potvrđen status „pesnika ontološke omraze„ u novijoj srpskoj književnoj produkciji. Dobitnik je svih nagrada, osim Zlatnog skakavca.


VERA PAVLADOLJSKA

Lukavica je htela da me nadlukavi
Punio se mesec u avgustu kao lokva
Ispaljivane pune duge preko jezera i glava
Na radilištima u rudnicima boksita
Ubeđivao sam nepoznate ljude
U tvoje ime
Vera Pavladoljska

Grešile su pijane ptice u prostoru
Prepelica je kljunom gore okretala
Svest je mrčala među liticama
Gonjen točilima kršima i gubom
Do grla u živom blatu mislio sam
Koliko si me volela
Vera Pavladoljska

Mrak je u mraku sjao kao životinja
Grom u lancima čamio za brdima
Molio sam za sluh fizičkih radnika
Divio se njihovom surovom apetitu
Zaklinjao jednog gluvonemog mladića
Da izgovori tvoje ime
Vera Pavladoljska

Ceo dan u nebu izgoreo mesec
Pod lažnim imenom leči svoj pepeo
U mrcavi među dvojnicima
Dok muzika sneg u uši ubacuje
Kleo sam se u obe ruke naročito desnu
Da te nisam voleo
Vera Pavladoljska

Udvarao se nepoznatoj devojci
U kanjonu Tare kod Kolašina
Govorio istine na svim jezicima
Žario i palio da ih poveruje
Dok je ćutala sećao sam se
Da si mi najkrupnije laži verovala
Vera Pavladoljska

Pevao je slavuj sa grlom grlice
Sve na svetu me na te podsećalo
Hvalio sam se da si luda za mnom
Cela plaža da ti se uzalud udvara
Kako te teram da ideš iz glave
I kako nećeš
Vera Pavladoljska

Kulo crnog žara pod slepim očima
Zarazna zvezda sve i svašta saždi
Dok mi se padobran nije otvarao
I kad sam u zavičajne bezdane padao
Pričali su da te zovem iz sveg glasa
Al nisam priznavao
Vera Pavladoljska

Ronio u najdublje bežao u gore
Da te glasno zovem da niko ne čuje
Bio sujeveran - pitao prolaznike
Kako tvoje lice zamišljaju
Čeznuo da ceo dan prolaziš kraj mene
Pa da se ne okrenem
Vera Pavladoljska

Na ljubavnoj promaji između dve zvezde
Nevidljivi uhoda ima nešto protiv
Žeđ za rakijom je slična fantaziji
U teretnom kamionu koji juri snegu usred leta
Bile su dve usne nepismenih žena
Po ugledu na tvoje
Vera Pavladoljska

Po nevremenu sam lovio na ruke
Med zlatnih meridijana u vodi
Opisivao oči jedne žene mesec dana
U vozovima bez reda mnoge saputnice u prolazu
Ubedio da su mi sve što imam u životu
Misleći na tebe
Vera Pavladoljska

Pita za mene metak lutalica
Sada me pogrešno traži oko zemlje
Vučen tajnim magnetom mog čela
Napija mesec da prokaze gde sam
Zlostavlja mora kuša vazduh i podmićuje
Ti ćeš me izdati
Vera Pavladoljska

Traje monotona biografija sunca
Sve sijalice gore usred dana
Slovoslagači su srećni dok ovu pesmu slažu
Vazduh ne shvata da sam sebe bombarduje
Jedan od vlašića sklon je porocima
I jedni i drugi vetrovi te ogovaraju
Nekoliko država tvrdi da si njina
Ti si na svoje ime ljubomorna

Kablogrami se u dubokoj vodi kvare
Niko ne zna gde su slova tvog imena
U mrtvim i lažnim jezicima u pogrešnim
naglascima
U rukopisu zvezda po nekoj samoj vodi
Ko će uhvatiti sjaj samoglasnika
Koje ptica kuka
Vera Pavladoljska

1960.

- 04:48 - Komentari (25) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.03.2007.

La doctrina de los ciclos


Za Igru

Image and video hosting by TinyPic

Borges, Nietzsche, Cantor: Narratives of Influence


Gisle Selnes

University of Bergen



At bottom, indeed, that which was once possible could present itself as a possibility for a second time only if the Pythagoreans were right in believing that when the constellation of the heavenly bodies is repeated the same things, down to the smallest event, must also be repeated on earth: so that whenever the stars stand in a certain relation to one another a Stoic again joins with an Epicurean to murder Caesar, and when they stand in another relation Columbus will again discover America.

F. Nietzsche (1874)

I.

It is not unlikely that the celebration of Borges' Centenary aroused—in a manner which might recall the half Millenium of Columbus's first voyage—a sensation of ethical discomfort, of being entrapped by history. Indeed, Borges was the object of much eulogy, as Columbus had been some seven years earlier (albeit with more severe reservations). Still, the almost univocal praise of the writer's powerful inventiveness, his labyrinthine memory and crystalline (and complex) style only confirmed what was being suspected, namely, the overwhelming and even oppressive presence of his writing. Although Columbus' lauded seamanship, his personal courage and inventive geography, initiated a historical chain of events of unfathomable consequences—the "latinization" and "americanization" of the unsuspected fourth continent—I believe that the presence of the Admiral is differently, and less immediately, felt than that of the Author. Columbus's impact on the situation of the "common" citizen has by now been mediated and modified by a vast series of go-betweens, whereas Borges still has a direct influence on the situation of intellectuals and artists.

The most general phrasing of the problem sested by this observation is quite simply, "how to read and write after Borges"? A bit more specifically, one might ask, "Is it possible to assume the Borgesian heritage (which of course is unavoidable) in a non-submissive manner?" A way of answering these questions is sested by Josefina Ludmer when she proposes to "sacarlo [a Borges] del presente de las celebraciones oficiales y pensarlo histórica o arqueológica o genealógicamente" (Ciberletras Aug. 2001). What Ludmer implies is of course a recognition of the historicity of a writer who tends to be thought sub specie aeternitatis. Thus one might hope to open up a present—and a future—in which Borges could be made to "sound" differently, modified by our present and future concerns. Yet even so there is a return of the "repressed" when Ludmer finally asks, "[ż]de qué tradiciones Borges se alimentará?" She thereby ends her interrogation, no doubt deliberately, with a truly Borgesian metalepsis. Formally and thematically, Borges seems to be unforgettable. Likewise, Sylvia Molloy proposed a few years ago a "different way" of reading Borges, "como a contracorriente, prestando atención al detalle, a la contingencia," i.e. to everything she had previously discarded, in order to reflect on the radical strangeness of these residues; elegantly, and perhaps inevitably, she inserts the following partenthesis: "(es esta una lección que he aprendido de Borges)" (Clarín 9 May 1999). It should perhaps be added that this strategy of admitting a debt even in the very moment of swerving is also a lesson learnt from Borges.

Apparently, Borges does not have to await "a certain relation" of the heavenly bodies in order to become possible a second time. Each time one speaks of Borges, and especially when it comes to the questions of tradition and influence, there seems to be a kind of "Borges effect"—a (sudden? constant?) imperative or temptation to ward off any suspicion that one has relapsed into a pre-Borgesian poetics and to make sure that nobody believes Borges' own lesson has been forgotten. Herein lies perhaps a crux which makes the situation all the more complicated: Borges is not only an influential author, he is also an author (an artist, a creator) of influences. Borges is—as has been observed not only by Harold Bloom—a supreme theoretician of literary indebtedness. Willingly, and cunningly, he admits, and manipulates, a series of predecessors of (or into?) his own writing. Also, perhaps less overtly, Borges stages and anticipates the impact of his work: Constantly amending his earliest books, he reduces and refines the effects of his juvenilia; embedding the reader's perspective and dismantling her interpretive interventions in his more baroque essays and stories, Borges apparently produces a mature work almost immune to creative misreadings. Finally, the poetics of rewriting emerges as an ultimate weapon against external influences: Borges has become the precursor of Borges. Shortly before his death, he virtually and symbolically seals off his own work ("ce que l'on veut bien appeler mon oeuvre") by the rare gesture of writing a "Préface de l'auteur" to the Pléiade edition, as always insisting on the impersonal and circumstantial character of everything he has written.

II.

However, Borges has gone through various stages before arriving at what now seems to be a postmodern, gay science of "being influenced." This prehistory might even reveal a less benevolent undercurrent in his work, which has only occasionally been brought to light, and according to which influence appears as a more severe and unwanted phenomenon. Again, Borges seems to have anticipated his own critics in denouncing this tendency in his writings. In El Hogar (26 Feb. 1937), he recalls how he, himself, and other Ultraists loudly and in public ridiculed the "modernista" aesthetics of Leopoldo Lugones in a kind of defense against the impact of the precursor's poetry: "Yo sé que nos defendíamos de esa belleza y de su inventor. Con la justicia, con la denigración, con la burla. Hacíamos bien: teníamos el deber de ser otros." Borges inserts this apology in a context where it obviously is meant to function as a caveat, directed primarily against the "new generations" of his own times, dissuading the continuation of such rituals of poetical parricide. (Ironically, the first full-length book on Borges was precisely a "generational" attack by one of his detractors: Adolfo Prieto's Borges y la nueva generación.) However, according to Noé Jitrik ("Sentiments complexes sur Borges"), Borges' apparently self-critical revaluation of Lugones could well be seen as part of a more abstruse scheme whose primary objective was to belittle Macedonio Fernández—the most "Borgesian," and anti-Lugonian, of his precursors, and the one who "lui ouvrit la voie […] de l'écriture"—in order to conceal his own debts.

More recently, some of Borges' less malevolent "misreadings" of other Argentine precursors (such as Hernández and Güiraldes) have been studied by Beatriz Sarlo (Borges, un escritor en las orillas) and Ivonne Bordelois (Ciberletras Aug. 1999)—but even here the public image of Borges' emblematic theory of indebtedness is corrected by a more violent and assertive practice. It might, therefore, be possible to understand Borges' present influence in a more historical (archeological) fashion, a kind of genealogy of literary power, retracing the dialectics of influence which underlies the official Borgesian ideology of openness and impersonality.

I shall propose Friedrich Nietzsche, a writer discovered by Borges during his first European "exile," as a touchstone for a brief review of the prehistory of Borges' ideas on influence. Perhaps it is not superfluous to recall, as a backdrop for the following remarks, Borges' lasting loyalty to Schopenhauer, whom Nietzsche first admired and subsequently detracted. To be sure, Borges dislikes Nietzsche—and he has a particularly low opinion of his opus majus, Also sprach Zarathustra. The main reason why Nietzsche appears in quite a few of Borges' writings seems at first sight to be rather circumstantial. In "La doctrina de los ciclos" (Sur May 1936), the context is the discussion (and refutation) of the idea of the eternal return; the same is true of "Tres formas del eterno regreso" (La Nación 14 Dec. 1941). The latter also enters a series of texts on German letters published during the Second World War in order to "de-nazify" some of the principal references of the "germanófilos." In the same vein, "Algunos pareceres de Nietzsche" (La Nación 11 Feb. 1940) presents a series of quotes, mainly from the posthumous Unschuld des Werdens, which effectively debunks the image of Nietzsche as a German nationalist and anti-Semite; "El propósito de 'Zarathustra'" (La Nación 15 Oct. 1944) is primarily concerned with an aesthetic explanation of Nietzsche's misunderstood prophesies. Yet perhaps Borges' most intriguing rewritings of Nietzsche are those which fail to recognize their literary antecedents. To study Borges' appropriation and rewriting of Nietzsche is thus to consider an intricate network of relationships.

III.

Let us return to what might resemble an origin: "El retorno eterno de Nietzsche es un verbalismo sin importancia," writes the young Jorge Luis Borges from Buenos Aires in a letter to his friend Jacobo Sureda, whom he had left behind in Mallorca. This opinion, which is as blatant as it is out of place in the context of the letter, is repeated throughout Borges's writings on Nietzsche. Almost forty years later, he admits to Richard Burgin that
I think I am unfair to Nietzsche, because though I have read and reread many of his books, well, I think that if you omit Thus Spoke Zarathustra […]—a kind of sham Bible, no?—I mean a sham biblical style—but if you omit that book you get very interesting books.
Nietzsche is interesting, all right, but the idea of the eternal return and its principal teacher, Zarathustra, are not. Yet paradoxically, between the two statements, especially during the 30s and 40s, Borges' longest and most provocative pronouncements on Nietzsche are concerned with exactly this part of his work. And perhaps even more paradoxically, Borges sests in some of these texts that it is precisely the prophetic, pseudo-biblical style of Zarathustra which "saves" Nietzsche from the accusation that he merely repeats an age-old Pythagorean philosopheme. There is, thus, at the heart of Borges' Nietzschean preoccupations, the question of influence.

In "," Borges raises the question why Nietzsche, himself an erudite Hellenist, apparently omits every reference to the precursors of his own thinking. "Nietzsche sabía," he answers, "que el Eterno Recurso es de las fábulas o miedos o diversiones que recurren eternamente, pero también sabía que la más eficaz de las personas gramaticales es la primera." According to Borges, in other words, a stylistic-rhetorical feature precluded Nietzsche from admitting the ancient sources of his most fundamental thought—since quotation marks and learned references do not pertain to the speech-act of prophesy. What was only a circumstantial obervation in the 1936 essay is amplified to become the main theme of "El propósito de 'Zarathustra'":
El tono inapelable, apodíctico, los infundados anatemas, la ambigüedad, la preocupación moral […], las repeticiones, la sintaxis arcaica, la deliberada omisión de toda referencia a otros libros, las soluciones de continuidad, la soberbia, la monotonía, las metáforas, la pompa verbal; tales anomalías de Zarathustra dejan de serlo, en cuanto recordamos el extrańo género literario a que pertenece. […] Olvidamos, propendemos siempre a olvidar, el enorme propósito del autor: la composición de un libro sagrado.
Nietzsche "[n]o se rebajó a la tarea servil de nombrar a sus precursores," writes Borges in 1944, letting it be understood that this was an appropriate solution since Nietzsche himself "fue el primero que […] sintió [el Eterno Regreso] como una trágica certidumbre." In 1936 Borges is even more explicit in his judgement of Nietzsche's definitive appropriation of the grand thought of the Return: "De mucho repensarlo y padecerlo, el eterno regreso de las cosas es ya de Nietzsche y no de un muerto que es apenas un nombre griego" (Borges is of course referring to Pythagoras).

There is a great deal of irony involved in this apparently concessive gesture. The idea of the eternal return itself tends to return eternally; the philosopher of the eternal return is himself framed by a circular, recurrent structure. Borges also sests a more somber explanation of the Nietzschean amor fati: Himself an incurable insomniac, Nietzsche desperately wished to be a Walt Whitman, a man profoundly enamored of his own destiny. He therefore sought out the most intolerable of nightmares—the Greek doctrine of eternal repetition—in an heroic attempt to turn it into an occasion for unconditional affirmation. Arguably, just as the principal force of the stylistic apology of Zarathustra resides in its aesthetic pleasure, the main attraction of this argument ad hominem is its "quasi-literary" paradox of inclusion and exclusion, of involvement and distance, of irony and tragedy.

IV.

Borges' attribution of the thought of the Eternal Return to Nietzsche is, one might suspect, primarily a pretext for his further literary operations on the subject. Having identified the protagonist(s) of this "idealistic" drama, the German philosopher and his Oriental double, Borges can more easily stage the second act of his "deconstruction" of Nietzsche's main thought. His mise-en-scčne is probably an intentional misreading. How does this Borgesian misreading work? It ascribes to Nietzsche the view that the universe is made up by a finite number of components (atoms) which in an infinite span of time must necessarily exhaust their combinatory possibilities, after which they will have to return to a state which is the exact reproduction of an earlier configuration. Thus Nietzsche's philosophy is explicated as though it were a matter of scientific dispute on the physical constitution of the universe. Although Borges somewhat modifies this picture by rightly citing Nietzsche's disavowal of the idealistic fiction of the atom, which he replaces by the notion of power or force, the refutation takes on a decidedly mathematical character.

Borges argues as follows: Nietzsche's thought owes its force of evidence entirely to the axiom that the number of combined elements which constitute the universe is limited. Therefore, any verifiable contention that the universe is not a calculable set of fixed and finite entities will undermine Nietzsche's version of the cyclical structure of time. To sustain such an objection, Borges introduces a third figure, the German mathematician Georg Cantor. The number of points in any fraction of the universe is strictly infinite, Cantor and Borges object to "Nietzsche"; whenever one thinks that an in-dividual a-tom has been established, there is actually nothing that prevents a further division of space. Granted the logical possibility—or, indeed, the necessity—of postulating a transfinite number of points in space, there would be an infinite variety of particles to be combined. These permutations would in their turn have to exhaust the strictly unlimited amount of different positions according to which the configurations might be arranged. Borges thus draws the following conclusion:
El roce del hermoso juego de Cantor con el hermoso juego de Zarathustra es mortal para Zarathustra. Si el universo consta de un número infinito de términos, es rigurosamente capaz de un número infinito de combinaciones –y la necesidad de un Regreso queda vencida. Queda su mera posibilidad, computable en cero.
By using the words "roce" and "juego," Borges sests that Nietzsche's metaphysical system suffers a kind of internal disintegration or deconstruction as soon as it enters into contact with the refractory ground of Cantor's transfinite ensembles. Metaphorically, the quotation conjures up the image of a thinker absorbed by his own structural models, putting together some kind of metaphysical modeling kit (or a house of cards) which suddenly caves in—or more exactly, dissolves and turns into dust—as soon as the forceful argument of Georg Cantor shatters its feeble foundation.

Characteristically, the argument referred to above has been nicknamed "Cantor's dust." As interpreted by Borges, it proves fateful to any thesis of cosmological circularity or recurrence. These narratives of influence therefore rely on two figures which somehow defy the very figurality of narrative: Zarathustra's eternal circle, which is interesting but ultimately untenable as a refutation of rectilinear time, and Cantor's infinitely divisible ensembles, which apparently dismantles both time and eternity. Of course Borges will know how to invest these (non) narrative schemes in order to achieve a more immediate aesthetic effect.

V.

For Borges, then, Nietzsche's thought is motivated by his own psychological inadequacies. It rearticulates an age-old doctrine whose novelty is simply a question of rhetorical conventions, whose essence is of a logical and mathematical order, and which is easily debunked by way of the latest achievements of transfinite mathematics (developed well after Nietzsche wrote his last readable sentence). Thus Borges refrains from considering Nietzsche's involvement with the fundamental questions of philosophical thinking, replacing it by a static scenario of idealist metaphysics. A contemporary reader will probably find nothing in these writings that reminds her of "our" Nietzsche—a Nietzsche modified by Martin Heidegger's profound understanding of his attempt to think through and beyond nihilism, by Michel Foucault's emphasis on his genealogy of power, by Paul de Man's identification of a rhetorical matrix even for his critique of metaphysics, or by Jacques Derrida's insistence on a "feminine" and affirmative Nietzsche. In the words of Gilles Deleuze, Borges' reading of Nietzsche could be cited as an example of those "childish hypotheses" which understand "the eternal return as the return of a particular arrangement of things after all other arrangements have been realised" (Nietzsche et la philosophie).

For similar reasons, I believe that the "roce" between Borges' interpretation of Nietzsche and that of Martin Heidegger (Die ewige Wiederkehr des Gleichen) would be "mortal" to Borges. As Borges' essay "Tres formas del eterno regreso" (1941) reasserts with sufficient clarity, for him the doctrine of eternal return is basically a "structural" scheme: the affirmation that time must be circular since "un número n de objetos […] es incapaz de un número infinito de variaciones." This is surely a strange limitation of what Heidegger calls "the domain of the thought of return"—to account for nothing but a mathematical principle of exhaustion.

The point, however, is not to "correct" Borges' conception of Nietzsche's thought of the Eternal Return—a vain and somewhat anachronistic exercise. Moreover, I do not believe that Borges' version of Nietzsche actually suffers from these shortcomings. The "algebraic" interpretation of eternal recurrence should rather be seen as a necessary and creative misreading. Borges reads Nietzsche in the fashion which is most attuned to his own concerns as a writer, more or less irrespectively of what might be the empirical and immanent "truth" about his thinking. His essays should therefore be considered as more than quasi-serious philosophical documents: They represent decisive steps towards the innovative structure of his narrative fictions. In this scenario, the 1936 "La doctrina de los ciclos" is of seminal importance since it is the first of Borges' Nietzschean writings—and since it is strictly contemporary with "El acercamiento a Almotásim," the first Borgesian ficción (whose bibliographic destiny is nevertheless rather confusing). This latter text stages a series of revisions and misreadings, and its plot line is interwoven with uncanny, and essentially counter-narrative, figures of circularity and infinite division.

In Borges' writings, circularity and infinity appear as figures which oppose the notion of a unified and "narratable" time. The former maintains that the history of the universe—which is undoubtedly a narrative of sorts—is but the mechanical permutation of a limited set of narratable terms. There is apparently no place for other designs or intentions than those which determine the circular form; and from a sufficiently elevated and detached viewpoint, even the most insignificant event forms part of this geometrical figure. The latter version (based on Cantor's conception of transfinite numbers) is more radically non-narratable, insofar as it figures the world as a continuum of infinitesimal terms in which time hardly progresses. There is an excess of space. This figurative form implies that even the most standardized sequence is infinitely divisible. No succession would ever be capable of reaching the final term, or even of departing from its initial condition. Thus, whereas the doctrine of the cycles derives its conclusion from a vision of the world as essentially limited—as too "poor" for there to be any unheard-of event—the doctrine of infinite divisibility bases the impossibility of narrative on an over-abundance of terms—the very construction of any sequence would be totally arbitrary. On the one hand, then, Borges poses the simplicity of the circle; on the other, the complexity of the infinitesimal. These fascinating yet hazardous figures will emerge in his fictional narratives where they produce the effect of a frustrated narrative project which nevertheless allows the narrator (and the reader) to experience, however furtively, the frontiers of reality (or unreality), of the world, and of the text.

Another "prophetic" aspect of Borges' writings on Nietzsche is their staging of an impossible dialogue between Nietzsche and Cantor—i.e. between an ontological approach to the problem of time and being, on the one hand, and the abstract, technical science of mathematics, on the other. One result of this meeting is the phantasm of an anachronistic philosopher ("Nietzsche") who—by reinventing, as it were, the monadology without being able to postulate any preestablished, divine harmony—appears as a belated version of Leibniz: a truly Borgesian figure! Yet the most transcendental outcome is probably the very juxtaposition of these opposing "philosophical" tendencies. In Borges' later writings, this conflict reappears, with varying outcomes, as a narrative scheme. Sometimes the protagonist's reasoning more geometrico is undermined by a sudden reminder of man's temporal, finite "Being-towards-death" (Nietzsche's revenge over Cantor); on other occasions, his very existence turns out to be an illusion: an abstract scheme is revealed as the ultimate and "inauthentic" truth about the universe (Cantor is again one up). The most explicit example of the first version is probably the final paragraph of Nueva refutación del tiempo ("And yet, and yet…"), but it also surfaces in stories such as "La muerte y la brújula"; the second scheme is found in several of Borges' "historical" essays (cf. for example the end of "El sueńo de Coleridge"), and in narratives such as "Tlön, Uqbar, Orbis Tertius."

In retrospect, Borges' "mature" narratives somehow reveal the intentionality of his Nietzschean's misreadings—the will to fictionalize not only the history of metaphysics but also its philosophers—and to "narrativize" the strategies of revisionism and influential relations in order to forge his own textual labyrinths. Even Borges' own reductive interpretation of Nietzsche has been transformed into the subject of a story, "Deutsches Requiem," whose protagonist believes he surpasses Zarathustra in his relentless preparing for the advent of the "Übermensch." Significantly enough, his ethical remedies include not only a self-sacrifying use of violence (a somber, parodical correction of Zarathustra's compassion) but also a translation of Nietzsche's ontology into what appears to be a metaphysical determinism gone awry.

VI.

At the same time, there seems to be a genuinely Nietzschean impact on some of Borges' earliest essays on literary issues. In "La postulación de la realidad" (1931), for instance, he approaches the question of mimesis in a manner that recalls Nietzsche's critique of the fictionality of thinking and perception. Borges writes that
la impresición es tolerable o verosímil en la literatura, porque a ella propendemos siempre en la realidad. La simplificación conceptual de estados complejos es muchas veces una operación instantánea. El hecho mismo de percibir, de atender, es de orden selectivo: toda atención, toda fijación de nuestra conciencia, comporta una deliberada omisión de lo no interesante. Vemos y oímos a través de recuerdos, de temores, de previsiones. […] Nuestro vivir es una serie de adaptaciones, vale decir, una educación del olvido.
Clearly, these observations show intimate affinities with Nietzsche's "phenomenology of consciousness" and could easily have been corroborated by extensive quotations from, say, Der Wille zur Macht. Yet, as always seems to be the case on similar occasions, Borges abstains from this obvious gesture. There is, however, a perfectly ironic recognition of the passage's Nietzschean debts when Borges ten years later reworks "his" ideas on perception and memory into the fictional testimony of "[u]n Zarathustra cimarrón y vernáculo," the remarkable "Funes el memorioso." This story's resemblance with Chesterton's "How I found the Superman" is revealing: "Funes" is contemporary with Borges' "wartime writings" on Nietzsche, and there is no question as to the Nietzschean genealogy of its protagonist. As Mark Garnett has recently sested, Nietzsche is the real "autor de Funes el memorioso."

Curiously enough, the story addresses aspects of Nietzsche's thinking which Borges never explicitly ascribes to the philosopher, such as the "rhetorical" character of perception and the "unfinished" nature of the world. Moreover, these qualities are embodied by a "vernacular" Zarathustra, the Uruguayan Ireneo Funes, and hence they are implicitly related to the thought of the eternal return. Such a reciprocity reveals a different understanding of Nietzsche, more attuned to his ontological critique of metaphysics, and closer to the influential 20th century readings of his work. Why did Borges silence these insights in his essays on Nietzsche? Is it possible that he has perceived the intimate relationship between becoming, circularity, and the end of metaphysics, yet displaced them—on aesthetical grounds—from his essayistic discussions in order to elaborate them ironically and fictionally in a story? Is Borges' profoundest understanding of Nietzsche only expressable in literary terms? If this is true, this might perhaps be Borges' most Nietzschean moment, yet also the most Borgesian one, insofar as he has taken care to transform everything into his own "porteńo" idiom.

In the end, then, after having conceded the misunderstood idea of the eternal return to Nietzsche, Borges appears as the true author of a series of Nietzschean preoccupations. Through the figurality of Funes' memory and perceptions, even the transfinite paradoxes which according to Borges' misreadings should belong to "el hermoso juego de Georg Cantor" and not to that of Nietzsche now become associated with Nietzsche's phenomenology of consciousness. Yet only for the split second of an allusion: They immediately acquire an unmistakably Borgesian tinge. Quid pro quo: this seems to be the subterranean yet simple logic of Borges' narrative of influence.

VII.

As a literary figure, Borges has appropriated an unhistorical persona, foreign to the preoccupations of personal debts, belongings, fame, ambitions, etc. Yet he also shows a profoundly historical—not to say "temporal"—character in the construction of this figure, negotiating (more or less furtively) with those who represent, for him, the access to literature's true domain. Is there any use to be made of this duplicity when it comes to the more pressing questions regarding the relation between "Borges and us"? At least two possible strategies may be inferred, the one drawing on the subjacent historical side of Borges, the other on his professed unhistoricality.

In a series of readings over the last few years, Daniel Balderston has sought to reconstruct the often overlooked historical contexts in Borges, which is one way of making him sound a bit differently. And indeed, this might be the moment to insist on a discursive and dialectical thrust even in the more textual moments of Borges' oeuvre. What should also be recognized, however, is that contextual concerns are not what constitute the essential Borges and least of all when it comes to his dealings with philosophical and literary issues. In order to retrieve these questions and contexts, one has to read Borges differently; it is not merely a matter of "getting it right." Borges must somehow be read "contre Borges"—or else it will be impossible to situate historically "le moins historique des hommes."

"There is a degree of sleeplessness, of rumination, of the historical sense, which is harmful and ultimately fatal to the living thing, whether a man or a people or a culture," writes Nietzsche in the second of his Untimely Meditations. The official mode of reading Borges amounts to an exercise of rumination, be it in the fashion of the celebratory "alephization" of the Author which culminated with the Centenary—or in that of a more theoretical (structuralist, deconstructivist, postcolonialist) endeavour to turn Borges into a precursor of the newest trends—thus sesting that it was all, always, already there. This is perhaps the Borges which should now be forgotten, if only temporarily and for curative purposes. As readers and writers one might, as Nietzsche implies, need a period of unhistoricality to delimit a horizon of one's own, to exclude the most unbearable part of the burden of the past. If Borges belongs within this domain, it will be in the form of the most unrecognized and non-canonical elements of a radically fragmented Borgesian figure.

And yet, and yet… Is the frequent "return" of Borges whenever one tries to discuss and delimit the effects of his work—however rhetorically employed—also an indication that history is not so easily turned into a project? How is one to achieve a proper admixture of forgetfulness and remembrance, of history and ahistory, so as to move beyond both the monumental and the excessive critical delimitation of the figure of the past? Is it really granted to modern readers, as historical beings, to realize exactly when and how something happens with our relation to Borges which might produce a figure comparable to the incredible Nietzsche, reduced by Cantor, whom Borges has by now immortalized? If we, for a brief moment bracket the obvious necessity of supplementing the Borgesian concerns with some of those, he either overtly criticized or silently neglected, is it not possible that Borges' heterogeneous stance towards history, tradition, and influence once again turns out to be the anticipation of any attempt to think beyond the limits which he, like every other historical being, was unable or unwilling to surpass?

- 14:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.03.2007.

BARRY LYNDON

ILI O KOREOGRAFIJI EMOCIJA

Lady who sets her heart upon a lad in uniform must prepare to change lovers pretty quickly,
or her life will be but a sad one. This heart of Lischen's was like many a neighboring town
and had been stormed and occupied several times before Barry came to invest it.


Image and video hosting by TinyPic

Pročitao sam negdje da u prizoru koji sljedi Kubrick koreografira emocije: genijalno, i režirano, i uočeno, i rečeno:



Pogledajmo taj isti prizor, sada kao dio sekvence 'Povijest ljubavi Radmonda Barrya':



Inagaki Minoru, G.F. Händel, Sarabande

- 22:03 - Komentari (13) - Isprintaj - #

THE GLASS BOOKS OF THE DREAM EATERS

G.W.DAHLQUIST*

Image and video hosting by TinyPic

Gordon Dahlquist has written and directed numerous plays and experimental films in Los Angeles and New York. In this interview, he discusses what drove him to write his debut work of fiction, THE GLASS BOOKS OF THE DREAM EATERS, and how this experience differed greatly from his film and theater work. Dahlquist also expounds on the mysterious objects for which his novel was named, shares his literary influences, and describes how much --- or how little --- research was involved in the preparation of this book.

Q: Your novel is fascinating in both its premise and scope. What was your intent in writing it?

Gordon Dahlquist: My first intent with the book was to write something that I myself would consider a kick in the pants. When people ask me to describe THE GLASS BOOKS OF THE DREAM EATERS, it's very easy to fall back on genre labels that clearly connote certain feelings --- thriller, science fiction, romance, mystery, etc., and it's true there are elements of all of them in the book. But I really don't think it's any of those things, or not any one apart from all of the others. We live in a world where science fiction and romance and mystery overlap in our newspapers and our lives on a daily basis, so I think people know what that experience feels like pretty intimately --- which is again perhaps to describe the book as a kind of realism. I enjoy complicated and immersive stories, and if I don't really know dirigibles and blue glass books and machines that suck out your memories, I certainly do know computers and bullet trains and digital podcasts from Kyoto --- and they strike me as every bit as fantastic and strange. And if it seems like a glass book is somehow a better way to talk about something like a computer --- or the space a computer takes up in our dreams and our fears --- then that says something interesting to me about the impulse to make up and tell stories about something else as a way to understand our lives. It was certainly the impulse that drove me for a year on subways and in coffee shops.

Q: On the day you finished this story, what went through your mind?

GD: First, probably relief, both to finish such a complicated story in a way I was pleased with, but second a certain sort of wonder that I think most writers feel upon looking back over what they've come up with --- because of course it's full of all sorts of elements, big and small, that you never could have imagined beforehand, that have risen up out of the immediate circumstances of writing. Also, as a playwright --- plays taking a good deal less time to write --- I'd never spent so long in the company of my characters, and so I felt like I knew these that much better, and so I was also a bit sad to let them go.

Q: Did one of your characters emerge as a favorite? Or did you find yourself surprised by how one or several of them developed?

GD: My favorite of the three is probably Miss Temple, simply because, since she's younger, there's more of her character still up in the air. With all of them, though, I'm interested in how darker character elements (in her case, a fairly unexamined relationship to privilege and to slavery, with Chang a savage amorality, with the Doctor a crippling hesitancy), can co-exist within a character we nevertheless recognize as a heroine --- and of course the more deeply we know such a person, the more dynamic those unresolved elements become, and the more poignant.

Q: Your experience as a playwright must have influenced how you created the action of your novels. Can you give examples of how your stage experience complemented or challenged your novel's creation?

GD: Writing for the theatre is always about a specific room, or a specific sense of place (all the more when often the details of that space --- what it means --- is often defined by spoken dialogue alone). Since I made a point of not knowing too much about what was going to happen as I wrote THE GLASS BOOKS, the solutions the characters came up with to deal with their predicaments had to arise from the physical facts of where they found themselves: how big is the room, where are the doors, who's standing where, how dark is it, etc. Because of this, I think the action scenes have a certain organic flow to them, and that however incredible the circumstances what happens remains credible in human terms because we have a sense of a person at the heart of it making decisions.

The other way of course is a habit of telling a story through dialogue, and so THE GLASS BOOKS contains a fair amount of talking ...

Q: How did you plot the locations for this novel? Did you map out the city? Draw diagrams of the Manor? Visit a dirigible?

GD: All of these, especially the city itself, were made up entirely as I went along. As the novel itself was written without any free-standing outline, the locations evolved as the action required --- neighborhoods in the city being fleshed out as the characters needed to pass through, the various wings and floors in Harschmort House filled in as the action expanded through them. The dirigible is based on later airships, giving the cabal the benefit of the doubt in allowing them to be a bit ahead of their time. I knew I didn't want the city to be any one place --- explicitly London, or Paris, or Amsterdam --- so I particularly enjoyed making up place names. I think the only real bit of research I did for the book was to find out when the mango made it to the New World (16th century in Brazil, as it happens), to see whether Miss Temple might have eaten them as a child in the Caribbean.

Q: The concept of the Glass Books is a seductive one: a keepsake place for vivid memories that can be experienced again and again. What prompted this? At what point in your creative process did you determine that the Glass Books needed to be in your title?

GD: A lot of the thinking behind the glass books themselves simply comes from thinking about computers, and specifically thinking about them as things that have profoundly changed how we see ourselves, how we communicate, our basic notions of society and social interaction, even how we think to begin with. This happens in various degrees throughout history with new technology, of course, but in our time many of the crucial questions revolve more explicitly around how the intimate experience of others is that much more available to us --- and so quickly! --- as ours is served up to others. Not that this is news, but in the same way how we write was changed by the arrival of word processors (without people at that time being quite aware of what that meant), I think communication technology is changing so fast that our basic social assumptions are being constantly nudged without our realizing it.

I think "The Glass Books" was in the title from the point in the second chapter where Chang stumbles onto a book's construction. In fact, I might have had that part of the title before I even knew what he was going to find in the room --- certainly I had the notion of a glass book before at all knowing how they functioned, or what they even were.

Q: What specific books, or types of books, inspire you?

GD: I am inspired pretty equally by "classic literature" and by genre fiction, and then a few things --- William S. Burroughs, for instance --- that fall somewhere in between. I am a great admirer of Joyce, Proust, Nabokov, Austen, and Sterne --- writers who take a real pleasure in language --- but also of William Gibson, Ross McDonald, George Macdonald Fraser, Neal Stephenson, Roger Zelazny, and Neil Gaiman (and reading Fraser constitutes a good portion of my "research" for THE GLASS BOOKS). But my biggest influences as a writer are probably playwrights --- more than anyone Harold Pinter and Samuel Beckett, and actually Shakespeare, but also William Congreve and Euripides, which is to say, writers whose works are incredibly daunting when you're trying to make work of your own.

Q: Will there be a sequel to THE GLASS BOOKS OF THE DREAM EATERS?

GD: It is being written at the moment, and presently lacks a title. The action picks up perhaps a week after THE GLASS BOOKS ends.

Q: Can you envision this as a movie? If so, do you already have a dream cast or casts?

GD: I can certainly imagine it as a movie, though to make a feature film one would probably have to cut two-thirds of the plot, which I --- no doubt like scores of writers before me --- find a little depressing. But the book is certainly full of visual set pieces crying out to be staged, and it would be a blast to see actors sink their teeth into such juicy roles. As for dream casts, it's hard to say --- the parts begin to change as you imagine different people in a role, which is part of the fun.

Q: You are a writer: a playwright and an author. If you'd chosen another career path, what would it have been?

GD: Painting fascinates me, and I have several friends who are visual artists. It's an entirely different way of thinking and seeing, but if I was not a writer, that is very much what I'd want to do.
___________________

*GW Dahlquist is a notorious millionaire, recluse and inventor.

A Very Unlikely Project

By Gordon Dahlquist

Since the courts in Manhattan are near Chinatown, I like jury duty, as it means a few days of excellent lunches, stalking the perfect dumpling. In January 2004, I was "lucky" enough to be selected for a three-week trial (at the very same time Martha Stewart went to trial in the next building over – we all had to walk past the 15 media vans to get to our courthouse), but New York was hit with a ferocious, sub-zero ice storm that went on for days, which made it impossible to wander in the way I had hoped. So we jurors were marooned for close to four hours each day in the jury room – it all promised to be grim. But the second night of the trial I had a strange dream, where a friend of mine appeared in the exact garb of one of The Glass Books of the Dream Eaters' three main characters, Doctor Svenson, and together we faced a mystery in a strange, dark, Victorian building – kidnappings, incantations, and a creepy upstairs room without a door. While I very rarely remember my dreams, the next morning I found this one percolating in my head quite vividly. But then, for no reason I can recall, I took out a notebook, and two strange things happened. First, I began to write a story in prose, instead of a play. And second, I began writing about – instead of the doctor, who I would get to almost off-handedly in another 100 pages or so – a willful young woman from the West Indies whose fiancé has abandoned her without explanation, making it up as I went along. By the end of the trial I had the first chapter, and I was hooked.

I am by trade a playwright, and had not written prose fiction of any kind for nearly 20 years. Instead, I've written 15 plays, most of which have been produced in theatres few people outside of downtown New York or hipster Los Angeles have heard of – which is only to say, as a writer, I'm shaped by the specific discipline of writing for the theatre. But I found myself captured by the story and the characters of what became "The Glass Books of the Dream Eaters" – perhaps out of my own desire to know what happened next – and so persisted with what to both me and most of my friends seemed like a very unlikely project, putting aside everything else, writing for the most part in coffee shops and on the subway, until I finished the book almost exactly one year later.

And writing the novel was very different – it took over my head for a much longer period of time than a play, had 10 times as many characters, and a setting where absolutely anything could happen at just about any time. With a play, because the story is told through dialogue, and people talk in certain ways, it's usually clear what words to use – it's determined by voice. With prose, my goodness, why use any given word over another to describe a room? Or how much of the room should be described? What limits are there, really? Of course, there are any number of sensible ways to proceed, but as a world to be made it is almost inexpressibly more open-ended.

In other ways, a theatre mindset seemed useful. Like my plays, the book was deliberately written without working out any of the story in advance, without an outline, all 300,000 words' worth. Part of this was simply a way to keep the writing as fresh as possible for me, so that every morning was a question of "What's next?" Similarly, the locations evolved as the action required – the never-named city being fleshed out district by district, just as the various wings and floors in Harschmort House were filled in as the action expanded through them. I knew I didn't want the city to be any one place – explicitly London, or Paris, or Amsterdam – so I particularly enjoyed making up place-names (and in this sense at least, because so many of these names veer toward the Dutch, "The Glass Books" is a book by a New Yorker). I think the only real bit of research I did for the book was to find out when the mango made it to the New World (16th century in Brazil, as it happens), to see whether Miss Temple might have eaten them as a child in the Caribbean.

But the most important influence that my being a playwright had on the book was simply how writing for the theatre is always about a specific room, or a specific sense of three-dimensional place. "The Glass Books" is a story of adventure, and since I made a point of not knowing too much about what was going to happen as I wrote, the solutions the characters came up with to deal with their predicaments had to arise from the physical facts of where they found themselves (how big is the room, where are the doors, who's standing where, how dark is it, etc.), from whatever might be possible, as opposed to from what I already decided. Because of this, I think the action scenes have a certain organic flow to them, and what happens remains credible in human terms, since we have a sense of a person at the heart of things making decisions – and hopefully this, in turn, makes even the strangest parts of the action seem, in a vital sense, realistic.

But more than anything, my first intent with the book was to write something that I myself would consider a kick in the pants. When people ask me to describe "The Glass Books of the Dream Eaters," it's very easy to fall back on genre labels that clearly connote certain feelings – thriller, science fiction, romance, mystery, etc. – and it's true there are elements of all of them in the book. But I really don't think it's any of those things, or not any one apart from all of the others. We live in a world where science fiction and romance and mystery overlap in our newspapers and our lives on a daily basis, so I think people know what that experience feels like pretty intimately – which is again perhaps to describe the book as a kind of realism. I enjoy complicated and immersive stories, and if I don't really know dirigibles and blue glass books and machines that suck up your memories, I certainly do know computers and bullet trains and digital podcasts from Kyoto – and they strike me as every bit as fantastic and strange. And if it seems like a glass book is somehow a better way to talk about something like a computer – or the space a computer takes up in our dreams and our fears – then that says something interesting to me about the impulse to make up and tell stories about something else as a way to understand our lives. It was certainly the impulse that drove me for a year on subways and in coffee shops.

Interview 2

Q: Describe your latest project.

Dahlquist: "The Glass Books of the Dream Eaters" is my first novel, begun while I was on jury duty in the midst of ice storm, after a particularly strange dream the night before. The book takes place in an unnamed city in 19th-century Europe, and begins with a young heiress from the West Indies who decides to follow the fiancé who has jilted her as a way of understanding why. Very quickly, she stumbles upon a sinister conspiracy using a new invention – a sort of psychotropic blue glass – able to capture a person's memories and then allow anyone else to experience them in every bodily particular. Falling in league with a mercenary criminal and a foreign spy – both targeted in their way by the wicked cabal – the heiress finds herself facing both deadly peril and heartbreaking challenge, where very few people – especially, perhaps, oneself – are truly what they seem. The book is very much an epic adventure, with elements of romance, mystery, and even a stripe of Victorian science-fiction. As someone who loves these sorts of stories, I take all of this fairly seriously, but that only means that my main intention was to write a novel that I myself would consider a kick in the pants.

I am a playwright, originally from the Pacific Northwest, who has lived in New York since 1988. As a writer, I am very interested in what stories we choose to tell and in the ways we choose to tell them. I am especially interested in genre stories, because these are ones we tell to ourselves again and again, without necessarily asking ourselves why.

Q: If someone were to write your biography, what would be the title and subtitle?

Dahlquist: I don't have a subtitle, but a good title would be "The Punishment Element, Perhaps," which is a quote from "A Clockwork Orange," spoken by a doctor when they realize that the aversion therapy is desensitizing the main character against classical music as well as violence. For me it's a lovely moment pointing out how many unintended consequences arise out of human intentions, and also how we tend to do our best to rationalize and moralize what we realize too late that we can't control. It's as good a distillation as any for what I try to write about – and am no doubt as subject to as anyone else....

Q: Introduce one other author you think people should read, and sest a good book with which to start.

Dahlquist: Since Philip K. Dick is getting so much deserved publicity of late, I'll instead sest Robert Coover, a writer I've loved since reading "The Public Burning," an intensely imaginative novel about the Rosenberg executions that features a very persuasively captured Vice President Nixon as a narrator. But my favorite book by Coover – who's amazingly creative, caustic, wicked, and luscious in his wordplay – is probably "Gerald's Party," a really amazing novel about an enormous party that goes very, very out of control. The book is fantastic and sprawling, hilarious and sexy, and entirely too prophetic about the state of America right now.

Q: How did the last good book you read end up in your hands and why did you read it?

Dahlquist: I was recently given "Mansfield Park" by a friend, who considers it one of her favorite books, precisely because it makes such an odd fit with the rest of Jane Austen's books. Though it's very funny and romantic, it also seems like a book where a brilliant writer is really pushing herself around, trying new things and breaking her own perfectly excellent rules just to see what's going to happen.

Q: What is your astrological sign? If you don't like what you were born with, what sign would you change to and why?

Dahlquist: I'm a Taurus – and since I am a Taurus, I think it goes without saying that I'm perfectly happy with it and can't imagine wanting to be anything else, no matter how dull, stubborn, plodding, determined, or just "reliable" being a Taurus might turn out to be.

Q: What is your favorite indulgence, either wicked or benign?

Dahlquist: I fence every week in the park with three friends – "slop fencing" – where we throw out the fineries of Olympic fencing and use a wide variety of heavier, longer, or broken weapons, often several in combination, with tripping, pushing, grappling, and ganging-up allowed and encouraged. It's an enormous amount of fun, regular bruising aside.

Q: Aside from other writers, name some artists from whom you draw inspiration and talk a little about their work.

Dahlquist: More than anyone would be Diego Velásquez, the great Spanish painter, who I find remarkable both for his astonishing paintings – as free with his brush as a 17th-century Impressionist – as that he spent nearly all of his career as a court painter to the same king, that he was able to document the most powerful man in the world with such bitter truth and profound compassion. I'm also a big admirer of Francis Bacon, who dealt I think with many similar questions in terms of composition, and who has spoken very eloquently about the elaborate lengths artists travel to provoke spontaneity, to spark the unconscious and the instinctive. I find Velásquez and Bacon equally elegant and raw, and it's a mixture I look for in my own work.

Interview 3

Gordon Dahlquist '83 has lately been the talk of the town, at least in literary circles, for landing a $2 million advance as a first-time novelist. The deal with New York-based Bantam House is for two books; the first, "The Glass Books of the Dream Eaters", came out in August. The novel, set in a vaguely Victorian European city, weighs in at 760 pages, which led Publishers Weekly to run with the headline "Playwright Kills Trees – Makes $2 million."

Dahlquist, who has been a working playwright and director in New York since 1988, spoke with editor Mitchell Hartman.

Q: Your first novel, "The Glass Books of the Dream Eaters" seems to fit into a popular genre – Victorian fantasy novels – along with Susanna Clark's "Jonathan Strange and Mr. Norrell" and Philip Pullman's "His Dark Materials" trilogy. Was that your aim?

Dahlquist: The book is historical – it's a big, fake historical story. It leans toward London, but it's not London, all the place names are kind of Dutch or pseudo-Dutch, an homage to New York, and it's not any particular time, probably the 1850s, pre-Civil War.

It's a contemporary novel, and there's no claim to be historically accurate, that's not what I care about. You look in your newspaper and see things that might as well be sci-fi, or historical, and accept them all. It's a modern novel in that it doesn't accept genre distinctions. I think there's a big stripe of Jules Verne or maybe H.G. Wells in it. The way the blue glass and the glass books work in the novel is a way to talk about a piece of technology that records or encapsulates identity and experience. If the book has any theme, it's how people deal with encapsulating experience. As much as it's a novel of entertainment, it's a novel of second-year humanities.

Q: You've said the idea for the book came from a dream you had in 2004 while doing jury duty in Manhattan, and that you wrote the first 20,000 words in longhand over three weeks. What was the rest of the writing process like?

Dahlquist: I'm a playwright, and this [novel] came up by accident. In a play, the dialog flows – one thing to another to another – and you don't know what they're going to be talking about in minute 10. I don't think literally planning it out is a good idea when it comes to playwriting.

I didn't know how long the novel was going to be. I had no idea what was going to happen. A murder happens in the last 50 pages and I didn't know who did it – it could have been any number of people. I never knew who and what was important. It's one way in which being a playwright really helped the novel.

Q: What do you read for pleasure?

Dahlquist: There's a split between "serious" fiction and genre fiction, and I read very little serious fiction because I find it narrow and not as imaginative as I like. I like novels that mix it up more. Neal Stephenson's "Cryptonomicon", about Alan Turing and the invention of the computer and code-breaking, treats all of the characters as if they were in a science fiction novel. I would rather read that than read about author Jonathan Franzen and his family. As well-written and sensitive as it is, I don't care about his family.

Q: It's pretty extraordinary for a first-time author to get a $2 million, two-book deal. Did you have an inside track to publishers?

Dahlquist: I know someone who is an audiobook editor, and I sent it to her in March 2005, a couple of weeks after I finished it. She got to it on July 4. Her boss read it and liked it, and a few weeks later hooked me up with an agent. But the deal didn't happen. The editor liked it, but the publisher said, "it's got all these different genres, how will we market it?"

Then my agent contracted with another agent, put together a book auction, sent it to 15 major houses. It was really lovely having a bidding war, and by the middle of September I had a deal. It never happens, ever – it's incredible. It's just a crazy thing and I'm incredibly fortunate.

Q: Before this $2 million advance, you were working in electronic publishing at Columbia University. Do you ever have to work again?

Dahlquist: Well, I have to work on the next book. And I live in New York. It's not enough to buy New York real estate. If I play my cards right and live fairly modestly, I don't need to go back to Columbia.

Q: "Publishers Weekly" wrote that "Glass Books" is "a mishmash of Sherlock Holmes, Jane Eyre and 'Eyes Wide Shut' that never quite comes together." "Washington Post Book World" called it "a wordy brick that's epic in length if not in scale." What do you make of those reviews?

Dahlquist: People can think whatever they want about the book, that's their right and their privilege. Reviews from within the publishing world have been really snipey – the reviewers are almost all novelists. Reviews from out-of-town have been really positive.

It's a genre novel, and the idea of a big fat story getting all this attention gets all sorts of people burned – "Why does this thing with a dirigible and sword fighting get all this money?" No one reads Pullman, Tolkein, or "The Three Musketeers", and says, "Damn, they're so long." It's not short, it's got luscious, sumptuous detail, it's a big exotic layer cake of a book, and if you don't like that, that's fine, but that's what it is.

Q: You studied theatre at Reed with professor Craig Clinton, then got into the Portland theatre scene. How did your time at Reed influence you?

Dahlquist: It was utterly formative. In my year we had nine theater majors and it was an incredibly vital place to be. Craig was the hub of all of that. He's incredibly good with a huge variety of people. They're Reedies, doing everything off the wall, and they're theatre majors so they're even more so – and he ran herd on us.

Reed is the formative intellectual experience of my life. Grad school at Columbia was nothing compared to that. How the way you make a story affects its quality, and the way you have a conversation about a topic affects your understanding of a topic – conference teaches you how to think and talk. It's a fundamentally theatrical thing, a scene of thinking and talking.

Oregonian

Gordon Dahlquist was serving on a Manhattan jury in 2004. It was a three-week federal trial involving a crack cocaine ring, and there were lots of procedural delays. Dahlquist was stuck in the jury room with nothing to do.

On the second night of the trial, he had a strange dream – something about a friend and a blond man with a monocle, in a vaguely Victorian setting. Dahlquist usually doesn't remember his dreams, but he remembered this one. He pulled out his notebook – he's an "experimental downtown playwright, which means I have a full-time job doing something else" – during the trial and started writing a version of the dream, changing the characters but keeping the Victorian setting and mystery angle.

By the end of the trial, Dahlquist had written 20,000 words and knew his manuscript wasn't a play. He kept writing, using some of the techniques he learned as a playwright who grew up going to the Oregon Shakespeare Festival in Ashland and writing and directing plays in Portland after graduating from Reed College. He'd write himself into a hole and write himself back out, combining elements of fantasy, suspense and action/adventure and letting his love of language loose in every direction.

A year later, Dahlquist had a huge book that he gave to his only friend in publishing, an audio-book editor, to read. She didn't get to it for a couple of months but loved it when she did start reading. He got an agent, one thing led to another, and by the middle of last September Dahlquist had a $2 million, two-book deal with Bantam for "The Glass Books of the Dream Eaters."

Publishers Weekly reported the news with the headline "Playwright kills trees – makes $2 million," a reference to the 1,300-page manuscript Dahlquist turned in. In town last week after two days of negotiating a movie sale in Hollywood (plenty of interest, but no deal yet), Dahlquist is enjoying what he calls "a pretty whirlwind ride."

The ride started in the Northwest. Dahlquist's father was in the military, but the family had roots in Portland and came home between tours. Dahlquist went to high school in the Tacoma area, when his father was stationed at Fort Lewis, and went to Reed as a literature and theater major, writing and directing plays under the supervision of Craig Clinton. After graduating from Reed in 1983, Dahlquist worked at the Multnomah County Central Library, shelving books and developing his skills as a playwright. He did plays at the Sumus, the Echo and the Oracle theaters and directed plays by Robert Wilson at the Storefront.

"I totally loved Reed, and I loved the theater scene here," Dahlquist said. "It was an odd amalgam of more mainstream theater and experimental."

Dahlquist has lived in New York since 1988 and worked in electronic publishing at Columbia University, where he went to graduate school. He's written dozens of plays, including "Messalina," "Delirium Palace" and "The Secret Machine" and said the discipline he learned as a playwright helped with "The Glass Books of the Dream Eaters."


- 02:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

TARKOVSKY: "To the man who saw the Angel"*

The Thing from Inner Space
by Slavoj Zizek

Image and video hosting by TinyPic

JACQUES LACAN DEFINES ART itself with regard to the Thing: in his Seminar on the Ethics of Psychoanalysis, he claims that art as such is always organized around the central Void of the impossible-real Thing - a statement which, perhaps, should be read as a variation on Rilke's old thesis that "Beauty is the last veil that covers the Horrible" (1). Lacan gives some hints about how this surrounding of the Void functions in the visual arts and in architecture; what we shall do here is not provide an account of how, in cinematic art, the field of the visible, of representations, involves reference to some central and structural Void, to the impossibility attached to it - ultimately, therein resides the point of the notion of suture in cinema theory. What I propose to do is something much more naive and abrupt: to analyze the way the motif of the Thing appears within the diegetic space of cinematic narrative - in short, to speak about films whose narrative deals with some impossible/traumatic Thing, like the Alien Thing in science-fiction horror films.
What better proof of the fact that this Thing comes from Inner Space than the very first scene of Star Wars? At first, all we see is the void - the infinite dark sky, the ominously silent abyss of the universe, with dispersed twinkling stars which are not so much material objects as abstract points, markers of space coordinates, virtual objects; then, all of a sudden, in Dolby stereo, we hear a thundering sound coming from behind our backs, from our innermost background, later rejoined by the visual object, the source of this sound - a gigantic space ship, a kind of space version of Titanic - which triumphantly enters the frame of screen-reality. The object-Thing is thus clearly rendered as a part of ourselves that we eject into reality... This intrusion of the massive Thing seems to bring relief, canceling the horror vacui of staring at the infinite void of the universe - however, what if its actual effect is the exact opposite? What if the true horror is that of Something - the intrusion of some excessive massive Real - where we expect Nothing? This experience of "Something (the stain of the Real) instead of Nothing" is perhaps at the root of the metaphysical question "Why is there something instead of nothing?"

I want to focus on the specific version of this Thing: the Thing as the Space (the sacred/forbidden Zone) in which the gap between the Symbolic and the Real is closed, i.e. in which, to put it somewhat bluntly, our desires are directly materialized (or, to put it in the precise terms of Kant's transcendental idealism, the Zone in which our intuition becomes directly productive - the state of things which, according to Kant, characterizes only infinite divine Reason).

This notion of Thing as an Id-Machine, a mechanism that directly materializes our unacknowledged fantasies, possesses a long, if not always respectable, pedigree. In cinema, it all began with Fred Wilcox's The Forbidden Planet (1956), which transposed onto a distant planet the story-skeleton of Shakespeare's The Tempest: a father living alone with his daughter (who has never met another man) on an island have their peace disturbed by the arrival of a group of space-travelers. Strange attacks by an invisible monster soon start to occur, and, at the film's end, it becomes clear that this monster is nothing but the materialization of the father's destructive impulses against the intruders who disturbed his incestuous peace. (Retroactively, we can thus read the tempest itself from Shakespeare's play as the materialization of the raging of the paternal superego...). The Id-Machine that, unbeknownst to the father, generates the destructive monster is a gigantic mechanism beneath the surface of this distant planet, the mysterious remnants of some past civilization that succeeded in developing such a machine for the direct materialization of thoughts and thus destroyed itself... Here, the Id-Machine is firmly set in a Freudian libidinal context: the monsters it generates are the realizations of the primordial father's incestuous destructive impulses against other men who might threaten his symbiosis with the daughter.

The ultimate variation of this motif of the Id-Machine is arguably Andrei Tarkovsky's Solaris, based on Stanislaw Lem's novel, in which this Thing is also related to the deadlocks of sexual relationship. Solaris is the story of a space agency psychologist, Kelvin, sent to a half-abandoned spaceship above a newly-discovered planet, Solaris, where, recently, strange things have been taking place (scientists going mad, hallucinating and killing themselves). Solaris is a planet with an oceanic fluid surface which moves incessantly and, from time to time, imitates recognizable forms, not only elaborate geometric structures, but also gigantic children's bodies or human buildings; although all attempts to communicate with the planet fail, scientists entertain the hypothesis that Solaris is a gigantic brain which somehow reads our minds. Soon after his arrival, Kelvin finds at his side in his bed his dead wife, Harey, who, years ago on Earth, killed herself after he had abandoned her. He is unable to shake Harey off, all attempts to get rid of her miserably fail (after he sends her into space with a rocket, she rematerializes the next day); analysis of her tissue demonstrates that she is not composed of atoms like normal human beings - beneath a certain micro-level, there is nothing, just void. Finally, Kelvin grasps that Harey is a materialization of his own innermost traumatic fantasies. This accounts for the enigma of strange gaps in Harey's memory - of course she doesn't know everything a real person is supposed to know, because she is not such a person, but a mere materialization of HIS fantasmatic image of her in all its inconsistency. The problem is that, precisely because Harey has no substantial identity of her own, she acquires the status of the Real that forever insists and returns to its place: like fire in Lynch's films, she forever "walks with the hero", sticks to him, never lets him go. Harey, this fragile specter, pure semblance, cannot ever be erased - she is "undead", eternally recurring in the space between the two deaths. Are we thus not back at the standard Weiningerian anti-feminist notion of the woman as a symptom of man, a materialization of his guilt, his fall into sin, who can only deliver him (and herself) by her suicide? Solaris relies on science-fiction rules to enact in reality itself, to present as a material fact, the notion that woman merely materializes a male fantasy: the tragic position of Harey is that she becomes aware that she is deprived of all substantial identity, that she is Nothing in herself, since she only exists as the Other's dream, insofar as the Other's fantasies turn around her - it is this predicament that imposes suicide as her ultimate ethical act: becoming aware of how he suffers on account of her permanent presence, Harey finally destroys herself by swallowing a chemical stuff that will prevent her recomposition. (The ultimate horror scene of the movie takes place when the spectral Harey reawakens from her first failed suicide attempt on Solaris: after ingesting liquid oxygen, she lies on the floor, deeply frozen; then, all of a sudden, she starts to move, her body twitching in a mixture of erotic beauty and abject horror, sustaining unbearable pain - is there anything more tragic than such a scene of failed self-erasure, when we are reduced to the obscene slime which, against our will, persists in the picture?) At the novel's end, we see Kelvin alone on the spaceship, staring into the mysterious surface of the Solaris ocean...

In her reading of the Hegelian dialectics of Lord and Bondsman, Judith Butler focuses on the hidden contract between the two: "the imperative to the bondsman consists in the following formulation: you be my body for me, but do not let me know that the body that you are is my body".(2) The disavowal on the part of the Lord is thus double: first, the Lord disavows his own body, he postures as a disembodied desire and compels the bondsman to act as his body; secondly, the bondsman has to disavow that he acts merely as the Lord's body and act as an autonomous agent, as if the bondsman's bodily laboring for the lord is not imposed on him but is his autonomous activity. This structure of double (and thereby self-effacing) disavowal also reveals the patriarchal matrix of the relationship between man and woman: in a first move, woman is posited as a mere projection/reflection of man, his insubstantial shadow, hysterically imitating but never able really to acquire the moral stature of a fully constituted self-identical subjectivity; however, this status of a mere reflection itself has to be disavowed and the woman provided with a false autonomy, as if she acts the way she does within the logic of patriarchy on account of her own autonomous logic (women are "by nature" submissive, compassionate, self-sacrificing...). The paradox not to be missed here is that the bondsman (servant) is all the more the servant, the more he (mis)perceives his position as that of an autonomous agent; and the same goes for woman - the ultimate form of her servitude is to (mis)perceive herself, when she acts in a "feminine" submissive-compassionate way, as an autonomous agent. For that reason, the Weiningerian ontological denigration of woman as a mere "symptom" of man - as the embodiment of male fantasy, as the hysterical imitation of true male subjectivity - is, when openly admitted and fully assumed, far more subversive than the false direct assertion of feminine autonomy - perhaps, the ultimate feminist statement is to proclaim openly "I do not exist in myself, I am merely the Other's fantasy embodied"...

What we have in are thus Harey's TWO suicides: the first one (in her earlier earthly "real" existence, as Kelvin's wife), and then her second suicide, the heroic act of the self-erasure of her very spectral undead existence: while the first suicidal act was a simple escape from the burden of life, the second is a proper ethical act. In other words, if the first Harey, before her suicide on Earth, was a "normal human being", the second one is a Subject in the most radical sense of the term, precisely insofar as she is deprived of the last vestiges of her substantial identity (as she says in the film: "No, it's not me... It's not me... I'm not Harey. /.../ Tell me... tell me... Do you find me disgusting because of what I am?"). The difference between Harey who appears to Kelvin and the "monstrous Aphrodite" who appears to Gibarian, one of Kelvin's colleagues on the spaceship (in the novel, not in the film: in the film, Tarkovsky replaced her by a small innocent blonde girl), is that Gibarian's apparition does not come from "real life" memory, but from pure fantasy: "A giant Negress was coming silently towards me with a smooth, rolling gait. I caught a gleam from the whites of her eyes and heard the soft slapping of her bare feet. She was wearing nothing but a yellow skirt of plaited straw; her enormous breasts swung freely and her black arms were as thick as thighs".(3) Unable to sustain confrontation with his primordial maternal fantasmatic apparition, Gibarian dies of shame.

Is the planet around which the story turns, composed of the mysterious matter which seems to think, i.e. which in a way is the direct materialization of Thought itself, not an exemplary case of the Lacanian Thing as the "Obscene Jelly" (4), the traumatic Real, the point at which symbolic distance collapses, the point at which there is no need for speech, for signs, since, in it, thought directly intervenes in the Real? This gigantic Brain, this Other-Thing, involves a kind of psychotic short-circuit: in short-circuiting the dialectic of question and answer, of demand and its satisfaction, it provides - or, rather, imposes on us - the answer before we even raise the question, directly materializing our innermost fantasies which support our desire. Solaris is a machine that generates/materializes, in reality itself, my ultimate fantasmatic objectal supplement/partner that I would never be ready to accept in reality, although my entire psychic life turns around it.

Jacques-Alain Miller (5) draws the distinction between the woman who assumes her non-existence, her constitutive lack ("castration"), i.e. the void of subjectivity in her very heart, and what he calls la femme ŕ postiche, the fake, phony woman. This femme ŕ postiche is not what commonsense conservative wisdom would tell us (a woman who distrusts her natural charm and abandons her vocation of rearing children, serving her husband, taking care of the household, etc., and indulges in the extravaganzas of fashionable dressing and make-up, of decadent promiscuity, of career, etc.), but almost its exact opposite: the woman who takes refuge from the void in the very heart of her subjectivity, from the "not-having-it" which marks her being, in the phony certitude of "having it" (of serving as the stable support of family life, of rearing children, her true possession, etc.) - this woman gives the impression (and has the false satisfaction) of a firmly anchored being, of a self-enclosed, satisfied circuit of everyday life (her man has to run around wildly, while she leads a calm life and serves as the safe protective rock or save haven to which her man can always return...). (The most elementary form of "having it" for a woman is, of course, having a child, which is why, for Lacan, there is an ultimate antagonism between Woman and Mother: in contrast to woman who "n'existe pas", mother definitely does exist). The interesting feature to be noted here is that, contrary to the commonsensical expectation, it is the woman who "has it", the self-satisfied femme ŕ postiche disavowing her lack, who not only does not pose any threat to the patriarchal male identity, but even serves as its protective shield and support, while, in contrast to her, it is the woman who flaunts her lack ("castration"), who poses as a hysterical composite of semblances covering a Void, who poses a serious threat to male identity. In other words, the paradox is that the more the woman is denigrated, reduced to an inconsistent and insubstantial composite of semblances around a Void, the more she threatens the firm male substantial self-identity (Otto Weininger's entire work centers on this paradox); and, on the other hand, the more the woman is a firm, self-enclosed Substance, the more she supports male identity.

This opposition, a key constituent of Tarkovsky's universe, finds its clearest expression in his Nostalgia, whose hero, the Russian writer wandering around northern Italy in search of manuscripts of a 19th-century Russian composer who lived there, is split between Eugenia, the hysterical woman, a being-of-lack trying desperately to seduce him in order to get sexual satisfaction, and his memory of the maternal figure of the Russian wife he has left behind. Tarkovsky's universe is intensely male-centered, oriented on the opposition woman/mother: the sexually active, provocative woman (whose attraction is signaled by a series of coded signals, like the dispersed long hair of Eugenia in Nostalgia) is rejected as an inauthentic hysterical creature, and contrasted to the maternal figure with closely knit and kept hair. For Tarkovsky, the moment a woman accepts the role of being sexually desirable, she sacrifices what is most precious in her, the spiritual essence of her being, and thus devalues herself, turning into a sterile mode of existence: Tarkovsky's universe is permeated by a barely concealed disgust for a provocative woman; to this figure, prone to hysterical incertitudes, he prefers the mother's assuring and stable presence. This disgust is clearly discernible in the hero's (and director's) attitude towards Eugenia's long, hysterical outburst of accusations against him which precedes her act of abandoning him.

It is against this background that one should account for Tarkovsky's recourse to static long shots (or shots which allow only a slow panning or tracking movement); these shots can work in two opposite ways, both of them exemplarily at work in Nostalgia: they either rely on a harmonious relationship with their content, signaling the longed-for spiritual Reconciliation found not in Elevation from the gravitational force of the Earth but in a full surrender to its inertia (like the longest shot in Tarkovsky's entire opus, the Russian hero's extremely slow passage through the empty cracked pool with a lit candle as the path to his salvation; significantly, at the end, when, after a failed attempt, he does reach the other border of the pool, he collapses in death, fully satisfied and reconciled), or, even more interestingly, they rely on a contrast between form and content, like the long shot of Eugenia's hysterical outburst against the hero, a mixture of sexually provocative seductive gestures with contemptuous dismissing remarks. In this shot, it is as if Eugenia protests not only against the hero's tired indifference, but, in a way, also against the calm indifference of the long static shot itself which does not let itself be disturbed by her outburst - Tarkovsky is here at the very opposite extreme to Cassavetes, in whose masterpieces the (feminine) hysterical outbursts are shot by a hand-held camera from an over-proximity, as if the camera itself was drawn into the dynamic hysterical outburst, strangely deforming the enraged faces and thereby losing the stability of its own point-of-view...

Solaris nonetheless supplements this standard, although disavowed, male scenario with a key feature: this structure of woman as a symptom of man can be operative only insofar as the man is confronted with his Other Thing, a decentered opaque machine which "reads" his deepest dreams and returns them to him as his symptom, as his own message in its true form that the subject is not ready to acknowledge. It is here that one should reject the Jungian reading of Solaris: the point of Solaris is not simply projection, materialization of the (male) subject's disavowed inner impetuses; what is much more crucial is that if this "projection" is to take place, the impenetrable Other Thing must already be here - the true enigma is the presence of this Thing. The problem with Tarkovsky is that he himself obviously opts for the Jungian reading, according to which the external journey is merely the externalization and/or projection of the inner journey into the depth of one's psyche. Apropos of Solaris, he stated in an interview: "Maybe, effectively, the mission of Kelvin on Solaris has only one goal: to show that love of the other is indispensable to all life. A man without love is no longer a man. . . . "(6) In clear contrast to this, Lem's novel focuses on the inert external presence of the planet Solaris, of this "Thing which thinks" (to use Kant's expression, which is fully appropriate here): the point of the novel is precisely that Solaris remains an impenetrable Other with no possible communication with us - true, it returns us to our innermost disavowed fantasies, but the "Que vuoi?" beneath this act remains thoroughly impenetrable (Why does It do it? As a purely mechanical response? To play demonic games with us? To help us - or compel us - to confront our disavowed truth?). It would thus be interesting to put Tarkovsky in the series of Hollywood commercial rewritings of novels which have served as the base for a movie: Tarkovsky does exactly the same as the lowest Hollywood producer, reinscribing the enigmatic encounter with Otherness into the framework of the production of the couple...

Nowhere is this gap between the novel and the film more perceptible than in their different endings: at the novel's end, we see Kelvin alone on the spaceship, staring into the mysterious surface of the Solaris ocean, while the film ends with the archetypal Tarkovskian fantasy of combining within the same shot the Otherness into which the hero is thrown (the chaotic surface of Solaris) and the object of his nostalgic longing, the home dacha (Russian wooden countryhouse) to which he longs to return, the house whose contours are encircled by the malleable slime of Solaris' surface - within the radical Otherness, we discover the lost object of our innermost longing. More precisely, the sequence is shot in an ambiguous way: just prior to this vision, one of his surviving colleagues on the space station tells Chris (the hero) that it is perhaps time for him to return home. After a couple of Tarkovskian shots of green weeds in water, we then see Chris at his dacha reconciled with his father - however, the camera then slowly pulls back and upwards, and gradually it becomes clear that what we have just witnessed was probably not the actual return home but still a vision manufactured by Solaris: the dacha and the grass surrounding it appear as a lone island in the midst of the chaotic Solaris surface, as yet another materialized vision produced by it . . .

The same fantasmatic staging concludes Tarkovsky's Nostalgia: in the midst of the Italian countryside encircled by the fragments of a cathedral in ruins, i.e. in the midst of the place in which the hero is adrift, cut from his roots, there stands an element totally out of place, the Russian dacha, the stuff of the hero's dreams; here, also, the shot begins with a close up of only the recumbent hero in front of his dacha, so that, for a moment, it may seem as if he has effectively returned home; the camera then slowly pulls back to divulge the properly fantasmatic setting of the dacha in the midst of the Italian countryside. Since this scene follows the hero's successful accomplishment of the sacrificial-compulsive gesture of carrying the burning candle across the pool (after which he collapses and drops dead - or so we are led to believe), one is tempted to take the last shot of Nostalgia not only as the hero's dream, but as an uncanny scene which, since it follows his decease, stands for his death: the moment of the impossible combination of Italian countryside in which the hero is adrift with the object of his longing is the moment of death. (This deadly impossible synthesis is announced in a previous dream sequence in which Eugenia appears in a solidaric embrace with the hero's Russian maternal wife-figure.) What we have here is a phenomenon, a scene, a dream experience, which can no longer be subjectivized, i.e. a kind of non-subjectivizable phenomenon, a dream which is no longer a dream of anyone, a dream which can emerge only after its subject ceases to be... This concluding fantasy is thus an artificial condensation of opposed, incompatible perspectives, somehow like the standard optician's test in which we see through one eye a cage, through the other eye a parrot, and, if our two eyes are well coordinated in their axes, when we open both eyes, we should see the parrot in the cage.(7)

Tarkovsky added not only this final scene, but also a new beginning: while the novel starts with Kelanvin's space travel to Solaris, the movie's first half hour takes place in the standard Tarkovskian Russian countryside, in which Kelvin takes a stroll, gets soaked by rain and immersed into humid earth... As we have already emphasized, in clear contrast to the film's fantasmatic resolution, the novel ends with the lone Kelvin contemplating the surface of Solaris, aware more than ever that he has encountered here an Otherness with which no contact is possible. The planet Solaris has thus to be conceived in strictly Kantian terms, as the impossible apparition of the Thought (the Thinking Substance) as a Thing-in-itself, a noumenal object. Crucial for the Solaris-Thing is thus the coincidence of utter Otherness with excessive, absolute proximity: the Solaris-Thing is even more "ourselves", our own inaccessible kernel, than the Unconscious, since it is an Otherness which directly "is" ourselves, staging the "objectively-subjective" fantasmatic core of our being. Communication with the Solaris-Thing thus fails not because Solaris is too alien, the harbinger of an Intellect infinitely surpassing our limited abilities, playing some perverse games with us whose rationale remains forever outside our grasp, but because it brings us too close to what, in ourselves, must remain at a distance if we are to sustain the consistency of our symbolic universe - in its very Otherness. Solaris generates spectral phenomena that obey our innermost idiosyncratic whims, i.e. if there is a stage-master who pulls the strings of what happens on the surface of Solaris, it is ourselves, "the Thing that thinks" in our heart. The fundamental lesson here is the opposition, antagonism even, between the big Other (the symbolic Order) and the Other qua Thing. The big Other is "barred", it is the virtual order of symbolic rules that provides the frame for communication, while in the Solaris-Thing, the big Other is no longer "barred", purely virtual; in it, the Symbolic collapses into the Real, language comes to exist as a Real Thing.

Tarkovsky's other science-fiction masterpiece, Stalker, provides the counterpoint to this all-too-present Thing: the void of a forbidden Zone. An anonymous bleak country, an area known as the Zone was visited 20 years before by some mysterious foreign entity (meteorite, aliens...) which left behind debris. People are supposed to disappear in this deadly Zone, which is isolated and guarded by army personnel. Stalkers are adventurous individuals who, for a proper payment, lead people to the Zone and to the mysterious Room at the heart of the Zone where your deepest wishes are allegedly granted. The film tells the story of one such stalker, an ordinary man with a wife and a crippled daughter with the magic capacity of moving objects, who takes to the Zone two intellectuals, a Writer and a Scientist. When they finally reach the Room, they fail to pronounce their wishes because of their lack of faith, while Stalker himself seems to receive an answer to his wish that his daughter would get better.

As in the case of Solaris, Tarkovsky inverses the point of a novel: in the Strugatsky brothers' novel The Roadside Picnic, on which the film is based, the Zones - there are six of them - are the debris of a "roadside picnic", i.e. of a short stay on our planet by some alien visitors who quickly left it, finding us uninteresting; Stalkers themselves are also presented in a more adventurous way, not as dedicated individuals on a tormenting spiritual search, but as deft scavengers organizing robbing expeditions, somehow like the proverbial Arabs organizing raiding expeditions into the Pyramids (another Zone, for wealthy Westerners; are Pyramids not in effect, according to popular science literature, traces of an alien wisdom?). The Zone is thus not a purely mental fantasmatic space in which one encounters (or onto which one projects) the truth about oneself, but (like Solaris in Lem's novel) the material presence, the Real of an absolute Otherness incompatible with the rules and laws of our universe. (Because of this, at the novel's end, the hero himself, when confronted with the "Golden Sphere" - as the film's Room in which desires are realized is called in the novel -, does undergo a kind of spiritual conversion, but this experience is much closer to what Lacan called "subjective destitution", a sudden awareness of the utter meaningless of our social links, the dissolution of our attachment to reality itself - all of a sudden, other people are derealized, reality itself is experienced as a confused whirlpool of shapes and sounds, so that we are no longer able to formulate our desire...). In Stalker as well as in Solaris, Tarkovsky's "idealist mystification" is that he shrinks from confronting this radical Otherness of the meaningless Thing, reducing/retranslating the encounter with the Thing to the "inner journey" towards one's Truth. It is to this incompatibility between our own and the Alien universe that the novel's title refers: the strange objects found in the Zone which fascinate humans are in all probability simply the debris, the garbage, left behind after aliens have briefly stayed on our planet, comparable to the rubbish a group of humans leaves behind after a picnic in a forest near a main road... So the typical Tarkovskian landscape (of decaying human debris half reclaimed by nature) is in the novel precisely what characterizes the Zone itself from the (impossible) standpoint of the visiting aliens: what is to us a Miracle, an encounter with a wondrous universe beyond our grasp, is just everyday debris to the Aliens... Is it then, perhaps, possible to draw the Brechtian conclusion that the typical Tarkovskian landscape (the human environment in decay reclaimed by nature) involves a view of our universe from an imagined Alien standpoint? The picnic is thus here at the opposite extreme to that at the Hanging Rock: it is not us who encroach upon the Zone while on a Sunday picnic, it is the Zone itself which results from the Alien's picnic...

For a citizen of the defunct Soviet Union, the notion of a forbidden Zone gives rise to (at least) five associations: Zone is (1) Gulag, i.e. a separated prison territory; (2) a territory poisoned or otherwise rendered uninhabitable by some technological (biochemical, nuclear...) catastrophe, like Chernobyl; (3) the secluded domain in which the nomenklatura lives; (4) foreign territory to which access is prohibited (like the enclosed West Berlin in the midst of the GDR); (5) a territory where a meteorite struck (like Tunguska in Siberia). The point, of course, is that the question "So which is the true meaning of the Zone?" is false and misleading: the very indeterminacy of what lies beyond the Limit is primary, and different positive contents fill in this preceding gap.

Stalker perfectly exemplifies this paradoxical logic of the Limit which separates our everyday reality from the fantasmatic space. In Stalker, this fantasmatic space is the mysterious "zone", the forbidden territory in which the impossible occurs, in which secret desires are realized, in which one can find technological gadgets not yet invented in our everyday reality, etc. Only criminals and adventurers are ready to take the risk and enter this domain of fantasmatic Otherness. What one should insist on in a materialist reading of Tarkovsky is the constitutive role of the Limit itself: this mysterious Zone is effectively the same as our common reality; what confers on it the aura of mystery is the Limit itself, i.e. the fact that the Zone is designated as inaccessible, as prohibited. (No wonder that, when the heroes finally enter the mysterious Room, they become aware that there is nothing special or outstanding in it - the Stalker implores them not to impart this news to the people outside the Zone, so that they do not lose their gratifying illusions...) In short, the obscurantist mystification consists here in the act of inverting the true order of causality: the Zone is not prohibited because it has certain properties which are "too strong" for our everyday sense of reality, it displays these properties because it is posited as prohibited. What comes first is the formal gesture of excluding a part of the real from our everyday reality and of proclaiming it the prohibited Zone. Or, to quote Tarkovsky himself: "I am often asked what does this Zone stand for. There is only one possible answer: the Zone doesn't exist. Stalker himself invented his Zone. He created it, so that he would be able to bring there some very unhappy persons and impose on them the idea of hope. The room of desires is equally Stalker's creation, yet another provocation in the face of the material world. This provocation, formed in Stalker's mind, corresponds to an act of faith".(8) Hegel emphasized that, in the suprasensible realm beyond the veil of appearances, there is nothing, just what the subject itself puts there when he takes a look at it...

In what, then, does the opposition between the Zone (in Stalker) and the planet Solaris consist? In Lacanian terms, of course, their opposition is easy to specify: it is the opposition between the two excesses, the excess of Stuff over symbolic network (the Thing for which there is no place in this network, which eludes its grasp), and the excess of an (empty) Place over stuff, over the elements which fill it in (the Zone is a pure structural void constituted/defined by a symbolic Barrier: beyond this barrier, in the Zone, there is nothing and/or exactly the same things as outside the Zone). This opposition stands for the opposition between drive and desire: Solaris is the Thing, the blind libido embodied, while the Zone is the void which sustains desire. This opposition also accounts for the different way the Zone and Solaris relate to the subject's libidinal economy: in the midst of the Zone, there is the "chamber of desires", the place in which, if the subject penetrates it, his desire-wish is fulfilled, while what the Thing-Solaris returns to subjects who approach it is not their desire but the traumatic kernel of their fantasy, the sinthom which encapsulates their relation to jouissance and which they resist in their daily lives.

The blockage in Stalker is thus opposed to the blockage in Solaris: in Stalker, the blockage concerns the impossibility (for us, corrupted, reflected, non-believing modern men) of achieving the state of pure belief, of desiring directly - the Room in the midst of the Zone has to remain empty; when you enter it, you are not able to formulate your wish. In contrast to it, the problem of Solaris is over-satisfaction: your wishes are realized/materialized before you even think of them. In Stalker, you never arrive at, reach, the level of pure, innocent wish/belief, while in Solaris, your dreams/fantasies are realized in advance in the psychotic structure of the answer which precedes the question. For this reason, Stalker focuses on the problem of belief/faith: the Chamber does fulfill desires, but only to those who believe with direct immediacy - which is why, when the three adventurers finally reach the threshold of the room, they are afraid to enter it, since they are not sure what their true desires/wishes are (as one of them says, the problem with the Room is that it does not fulfill what you think you wish, but the effective wish of which you may be unaware). As such, Stalker points towards the basic problem of Tarkovsky's two last films, Nostalgia and Sacrifice: the problem of how, through what ordeal or sacrifice, might it be possible, today, to attain the innocence of pure belief. The hero of Sacrifice, Alexander, lives with his large family in a remote cottage in the Swedish countryside (another version of the very Russian dacha which obsesses Tarkovsky's heroes). The celebrations of his birthday are marred by the terrifying news that low-flying jet planes have signaled the start of a nuclear war between the superpowers. In his despair, Alexander turns himself in prayer to God, offering him everything that is most precious to him to have the war not have happened at all. The war is "undone" and, at the film's end, Alexander, in a sacrificial gesture, burns his beloved cottage and is taken to a lunatic asylum...

This motif of a pure, senseless act that restores meaning to our terrestrial life is the focus of Tarkovsky's last two films, shot abroad; the act is both times accomplished by the same actor (Erland Josephson) who, as the old fool Domenico, burns himself publicly in Nostalgia, and as the hero of Sacrifice, burns his house, his most precious belonging, what is "in him more than himself". To this gesture of senseless sacrifice, one should give all the weight of an obsessional-neurotic compulsive act: if I accomplish THIS (sacrificial gesture), THE Catastrophy (in Sacrifice, literally the end of the world in an atomic war) will not occur or will be undone - the well-known compulsive gesture of "If I do not do this (jump two times over that stone, cross my hands in this way, etc.) something bad will occur". (The childish nature of this compulsion to sacrifice is clear in Nostalgia where the hero, following the injunction of the dead Domenico, crosses the half-dry pool with the burning candle in order to save the world...) As we know from psychoanalysis, this catastrophic X whose outbreak we fear is none other than jouissance itself.

Tarkovsky is well aware that a sacrifice, in order to work and to be efficient, must be in a way "meaningless", a gesture of "irrational", useless expenditure or ritual (like traversing the empty pool with a lit candle or burning one's own house); the idea is that only such a gesture of just "doing it" spontaneously, a gesture not covered by any rational consideration, can restore the immediate faith that will deliver us and heal us from the modern spiritual malaise. The Tarkovskian subject here literally offers his own castration (renunciation of reason and domination, voluntary reduction to childish "idiocy", submission to a senseless ritual) as the instrument to deliver the big Other: it is as if only by accomplishing an act which is totally senseless and "irrational" that the subject can save the deeper global Meaning of the universe as such.

One is even tempted here to formulate this Tarkovskian logic of the meaningless sacrifice in the terms of a Heideggerian inversion: the ultimate Meaning of sacrifice is the sacrifice of Meaning itself. The crucial point here is that the object sacrificed (burned) at the end of Sacrifice is the ultimate object of Tarkovskian fantasmatic space, the wooden dacha standing for the safety and authentic rural roots of the Home - for this reason alone, Sacrifice is appropriately Tarkovsky's last film. Does this mean that we encounter here nonetheless a kind of Tarkovskian "traversing of the fantasy", the renunciation to the central element whose magic appearance in the midst of the strange countryside (planet's surface, Italy) at the end of Solaris and Nostalgia provided the very formula of the final fantasmatic unity? No, because this renunciation is functionalized in the service of the big Other, as the redemptive act destined to restore spiritual Meaning to Life.

What elevates Tarkovsky above cheap religious obscurantism is the fact that he deprives this sacrificial act of any pathetic and solemn "greatness", rendering it as a bungled, ridiculous act (in Nostalgia, Domenico has difficulties in lighting the fire which will kill him, the passers-by ignore his body in flames; Sacrifice ends with a comic ballet of men from the infirmary running after the hero to take him to the asylum - the scene is shot as a children's game of catching). It would be all too simple to read this ridiculous and bungled aspect of the sacrifice as an indication of how it has to appear as such to everyday people immersed in their run of things and unable to appreciate the tragic greatness of the act. Rather, Tarkovsky follows here the long Russian tradition whose exemplary case is Dostoevsky's "idiot" from the novel of the same name: it is typical that Tarkovsky, whose films are otherwise totally deprived of humor and jokes, reserves mockery and satire precisely for scenes depicting the most sacred gesture of supreme sacrifice (already the famous scene of Crucifixion in Andrei Roublev is shot in such a way: transposed into the Russian winter countryside, with bad actors playing it with ridiculous pathos, with tears flowing).(9) So, again, does this indicate that, to use Althusserian terms, there is a dimension in which Tarkovsky's cinematic texture undermines his own explicit ideological project, or at least introduces a distance towards it, renders visible its inherent impossibility and failure?

In Nostalgia, there is a scene which contains a Pascalean reference: in a church, Eugenia witnesses the procession of simple peasant women in honor of Madonna del Parto - they are addressing to the saint their plea to become mothers, i.e. their prayer concerns the fertility of their marriage. When the perplexed Eugenia, who admits that she is unable to comprehend the attraction of motherhood, asks the priest who also observes the procession how one becomes a believer, he answers: "You should begin by kneeling down" - a clear reference to Pascal's famous "Kneel down and that act will render you feeble-minded" (i.e. it will deprive you of false intellectual pride). (Interestingly, Eugenia tries, but stops half-way: she is unable even to perform the external gesture of kneeling.) Here we encounter the deadlock of the Tarkovskian hero: is it possible for today's intellectual (whose exemplary case is Gortchakov, the hero of Nostalgia), separated from naive spiritual certainty by the gap of nostalgia, to return to immediate religious immersion, to recapture its certainty by asphyxiating existential despair? In other words, does the need of unconditional Faith, its redemptive power, not lead to a typically modern result, to the decisionist act of formal Faith indifferent towards its particular content, i.e. to a kind of religious counterpoint of Schmittean political decisionism in which the fact THAT we believe takes precedence over WHAT we believe in? Or, even worse, doesn't this logic of unconditional faith ultimately lead to the paradox of love exploited by the notorious Reverend Moon? As is well known, Reverend Moon arbitrarily chooses the conjugal partners for the unmarried members of his sect: legitimizing his decision by means of his privileged insight into the working of the divine Cosmic Order, he claims to be able to identify the mate who was predestined for me in the eternal Order of Things, and simply informs by letter a member of his sect who is the unknown person (as a rule from another part of the globe) he is to marry - Slovenes are thus marrying Koreans, Americans are marrying Indians, etc. The true miracle, of course, is that this bluff works: if there is an unconditional trust and faith, the contingent decision of an external authority can produce a loving couple connected by the most intimate passionate link - why? Since love is "blind", contingent, grounded in no clearly observable properties, that unfathomable je ne sais quoi which decides when am I to fall in love can also be totally externalized in the decision of an unfathomable authority.

So what is false in the Tarkovskian sacrifice? More fundamentally, what IS sacrifice? The most elementary notion of sacrifice relies on the notion of exchange: I offer to the Other something precious to me in order get back from the Other something even more vital to me (the "primitive" tribes sacrifice animals or even humans so that God will repay them by sending enough rainfall, military victory, etc.) The next, already more intricate level is to conceive sacrifice as a gesture which does not directly aim at some profitable exchange with the Other to whom we sacrifice: its more basic aim is rather to ascertain that there IS some Other out there who is able to reply (or not) to our sacrificial entreaties. Even if the Other does not grant my wish, I can at least be assured that there IS an Other who, maybe, next time will respond differently: the world out there, inclusive of all catastrophies that may befall me, is not a meaningless blind machinery, but a partner in a possible dialogue, so that even a catastrophic outcome is to be read as a meaningful response, not as a kingdom of blind chance. How, then, are sacrifice and the Thing related? The very title of Claude Lefort's essay on Orwell's 1984, "The Interposed Corps",(10) provides the clue to this link. Lefort focuses on the famous scene in which Winston is subjected to the rat-torture - why are rats so traumatic for poor Winston? The point is that they are clearly a fantasmatic stand-in for Winston himself (as a small child, Winston behaved like a rat, ransacking refuse dumps for remainders of food). So, when he desperately shouts "Do it to Julia!", he interposes a corps between himself and his fantasmatic kernel, and thus prevents being swallowed by the traumatic Ding... Therein consists the primordial sense of sacrifice: to interpose an object between ourselves and the Thing. Sacrifice is a stratagem enabling us to maintain a minimal distance towards the Thing. We can see, now, why the motif of the Id-Machine has to lead to the motif of sacrifice: insofar as the paradigmatic case of this Thing is the Id-Machine that directly materializes our desires, the ultimate aim of the sacrifice is, paradoxically, precisely to prevent the realization of our desires...

In other words, the aim of the sacrificial gesture is NOT to bring us close to the Thing, but to maintain and guarantee a proper distance towards it; in this sense, the notion of sacrifice is inherently ideological. Ideology is the narrative of "why did things go wrong", it objectivizes the primordial loss/impossibility, i.e. ideology translates the inherent impossibility into an external obstacle which can in principle be overcome (in contrast to the standard Marxist notion according to which ideology "eternalizes" and "absolutizes" contingent historical obstacles). So the key element of ideology is not only the image of the full Unity to be achieved, but, even more, the elaboration of the Obstacle (Jew, Class Enemy, Devil) that prevents its achievement - ideology sets in motion our social activity by giving rise to the illusion that, if only we were to get rid of Them (Jews, the class enemy...), everything would be OK... Against this background, one can measure the ideologico-critical impact of Kafka's The Trial or The Castle. The standard ideological procedure transposes an inherent impossibility into an external obstacle or prohibition (say, the Fascist dream of a harmonious social body is not inherently false - it will become reality once one eliminates Jews, who plot against it; or, in sexuality, I will be able fully to enjoy once the paternal prohibition is suspended). What Kafka achieves is to traverse the same path in the OPPOSITE direction, i.e. to (re)translate external obstacles/prohibition into inherent impossibility - in short, Kafka's achievement resides precisely in what the standard ideologico-critical gaze perceives as his ideological limitation and mystification, i.e. in his elevation of (the state bureaucracy as) a positive social institution that prevents us, concrete individuals, from becoming free, into a metaphysical Limit that cannot ever be overcome.

What nonetheless redeems Tarkovsky is his cinematic materialism, the direct physical impact of the texture of his films: this texture renders a stance of Gelassenheit, of pacified disengagement that suspends the very urgency of any kind of Quest. What pervades Tarkovsky's films is the heavy gravity of Earth that seems to exert its pressure on time itself, generating an effect of temporal anamorphosis that extends time well beyond what we perceive as justified by the requirements of narrative movement (one should confer here on the term "Earth" all the resonance it acquired in the late Heidegger) - perhaps, Tarkovsky is the clearest example of what Deleuze called the time-image replacing the movement-image. This time of the Real is neither the symbolic time of the diegetic space nor the time of the reality of our (the spectator's) viewing the film, but an intermediate domain whose visual equivalent are perhaps the protracted stains which "are" the yellow sky in late van Gogh or the water or grass in Munch: this uncanny "massiveness" pertains neither to the direct materiality of the color stains nor to the materiality of the depicted objects - it dwells in the kind of intermediate spectral domain of what Schelling called "geistige Koerperlichkeit", spiritual corporeality. From the Lacanian perspective, it is easy to identify this "spiritual corporeality" as materialized jouissance, "jouissance which turned into flesh".

This inert insistence of time as Real, rendered paradigmatically in Tarkovsky's famous five minute slow tracking or crane shots, is what makes Tarkovsky so interesting for a materialist reading: without this inert texture, he would be just another Russian religious obscurantist. That is to say, in our standard ideological tradition, the approach to Spirit is perceived as Elevation, as getting rid of the burden of weight, of the gravitating force which binds us to earth, as cutting links with material inertia and starting to "float freely"; in contrast to this, in Tarkovsky's universe, we enter the spiritual dimension only via intense direct physical contact with the humid heaviness of earth (or stale water) - the ultimate Tarkovskian spiritual experience takes place when a subject is lying stretched out on the earth's surface, half submerged in stale water; Tarkovsy's heroes do not pray on their knees, with their heads turned upwards, towards heaven; instead they listen intensely to the silent palpitation of the humid earth... One can see, now, why Lem's novel had to exert such an attraction on Tarkovsky: the planet Solaris seems to provide the ultimate embodiment of the Tarkovskian notion of a heavy humid stuff (earth) which, far from functioning as the opposite of spirituality, serves as its very medium; this gigantic "material Thing which thinks" literally gives body to the direct coincidence of Matter and Spirit. In a homologous way, Tarkovsky displaces the common notion of dreaming, of entering a dream: in Tarkovsky's universe, the subject enters the domain of dreams not when he loses contact with the sensual material reality around him, but, on the contrary, when he abandons the hold of his intellect and engages in an intense relationship with material reality. The typical stance of the Tarkovskian hero on the threshold of a dream is to be on the lookout for something, with the attention of his senses fully focused; then, all of a sudden, as if through a magic transsubstantiation, this most intense contact with material reality changes it into a dreamscape.(11) One is thus tempted to claim that Tarkovsky stands for the attempt, perhaps unique in the history of cinema, to develop the attitude of a materialist theology, a deep spiritual stance which draws its strength from its very abandonment of intellect and from an immersion in material reality.

If Stalker is Tarkovsky's masterpiece, it is above all because of the direct physical impact of its texture: the physical background (what T.S.Eliot would have called the objective correlative) to its metaphysical quest, the landscape of the Zone, is a post-industrial wasteland with wild vegetation growing over abandoned factories, concrete tunnels and railroads full of stale water, and wild overgrowth in which stray cats and dogs wander. Nature and industrial civilization here again overlap, through their common decay - civilization in decay is in the process of again being reclaimed (not by idealized harmonious Nature, but) by nature in decomposition. The ultimate Tarkovskian landscape is that of a humid nature, river or pool close to some forest, full of the debris of human artifices (old concrete blocks or pieces of rotten metal). The actors' faces themselves, especially Stalker's, are unique in their blend of ordinary redness, small wounds, dark or white spots and other signs of decay, as if they were all exposed to some poisonous chemical or radioactive substance, as well as irradiating a fundamental naive goodness and trust.

Here we can see the different effects of censorship: although censorship in the USSR was no less stringent than the infamous Hayes Production Code in Hollywood, it nonetheless allowed a movie so bleak in its visual material that it would never pass the Production Code test. Recall, as an example of Hollywood material censorship, the representation of dying from an illness in The Dark Victory with Bette Davis: upper-middle class surroundings, painless death... the process is deprived of its material inertia and transubstantiated in an ethereal reality free of bad smells and tastes. It was the same with slums - recall Goldwyn's famous quip when a reviewer complained that slums in one of his films look too nice, without real dirt: "They better look nice, since they cost us so much!" Hayes Office censorship was extremely sensitive to this point: when slums were depicted, it explicitly demanded that the set of the slum be constructed so that it not evoke real dirt and bad smell. At the most elementary level of the sensuous materiality of the real, censorship was thus much stronger in Hollywood than in the Soviet Union.

Tarkovsky is to be opposed here to the ultimate American paranoiac fantasy, that of an individual living in a small idyllic Californian city, a consumer paradise, who suddenly starts to suspect that the world he lives in is a fake, a spectacle staged to convince him that he lives in a real world, while all the people around him are effectively actors and extras in a gigantic show. The most recent example of this is Peter Weir's The Truman Show (1998), with Jim Carrey playing the small town clerk who gradually discovers the truth that he is the hero of a 24-hours permanent TV show: his hometown is constructed on a gigantic studio set, with cameras following him permanently. Among the predecessors of The Truman Show, it is worth mentioning Phillip Dick's Time Out of Joint (1959), in which a hero living a modest daily life in a small idyllic Californian city of the late 50s, gradually discovers that the whole town is a fake staged to keep him satisfied... The underlying experience of Time Out of Joint and of The Truman Show is that the late capitalist consumerist Californian paradise is, in its very hyper-reality, in a way IRREAL, substance-less, deprived of material inertia. So it is not only that Hollywood stages a semblance of real life deprived of the weight and inertia of materiality ¬ in late capitalist consumer society, "real social life" itself somehow acquires the features of a staged fake, with our neighbors behaving in "real" life like stage actors and extras... Again, the ultimate truth of the capitalist utilitarian de-spiritualized universe is the de-materialization of "real life" itself, its reversal into a spectral show.

It is only now that we confront the crucial dilemma of any interpretation of Tarkovsky's films: is there a distance between his ideological project (of sustaining Meaning, of generating a new spirituality through an act of meaningless sacrifice) and his cinematic materialism? Does his cinematic materialism effectively provide the adequate "objective correlative" for his narrative of spiritual quest and sacrifice, or does it secretly subvert this narrative? There are, of course, good arguments for the first option: in the long obscurantist-spiritualist tradition reaching up to the figure of Yoda in Lucas's The Empire Strikes Back, the wise dwarf who lives in a dark swamp, rotting nature in decay is posited as the "objective correlative" of spiritual wisdom (the wise man accepts nature the way it is, renouncing all attempts at aggressive domination and exploitation, any imposition of artificial order upon it...). On the other hand, what happens if we read Tarkovsky's cinematic materialism as it were in the opposite direction, what if we interpret the Tarkovskian sacrificial gesture as the very elementary ideological operation of overcoming the unbearable Otherness of meaningless cosmic contingency through a gesture that is itself excessively meaningless? This dilemma is discernible down to the ambiguous way in which Tarkovsky uses the natural sounds of the environs(12); their status is ontologically undecidable, it is as if they were still part of the "spontaneous" texture of non-intentional natural sounds, and simultaneously already somehow "musical", displaying a deeper spiritual structuring principle. It seems as if Nature itself miraculously starts to speak, the confused and chaotic symphony of its murmurs imperceptibly passing over into Music proper. These magic moments, in which Nature itself seems to coincide with art, lend themselves, of course, to the obscurantist reading (the mystical Art of Spirit discernible in Nature itself), but also to the opposite, materialist reading (the genesis of Meaning out of natural contingency).(13)
________________________________________


(1) See Chapter XVIII of Jacques Lacan, The Ethics of Psychoanalysis, London: Routledge 1992.

(2) Judith Butler, The Psychic Life of Power, Stanford: Stanford University Press 1997, p. 47.

(3) Stanislaw Lem, Solaris, New York: Harcourt, Brace & Company 1978, p. 30.

(4) The formula of Tonya Howe (University of Michigan, Ann Arbor) on whose excellent seminar paper "Solaris and the Obscenity of Presence" I rely here.

(5) See Jacques-Alain Miller, "Des semblants dans la relation entre les sexes", in La Cause freudienne 36, Paris 1997, p. 7-15.

(6) Quoted from Antoine de Vaecque, Andrei Tarkovski, Cahiers du Cinema 1989, p. 108.

(7) Is not the exemplary case of such a fantasmatic formation combining heterogeneous and inconsistent elements the mythical Kingdom (or Dukedom) of Ruritania, situated in an imaginary Eastern European space combining Catholic central Europe with the Balkans, the Central European noble feudal conservative tradition with the Balkan wilderness, modernity (train) with primitive peasantry, the "primitive" wilderness of Montenegro with the "civilized" Czech space (examples abound, from the notorious Prisoner of Zenda onwards)?

(8) de Vaecque, op.cit., p. 110.

(9) See de Vaecque, op.cit., p. 98.

(10) See Claude Lefort, Écrire. A l'epreuve du politique, Paris: Calmann-Levy 1992, p. 32-33.

(11) See de Vaecque, op.cit., p. 81.

(12) I rely here on Michel Chion, Le son, Paris: Editions Nathan 1998, p. 191.

(13) Therein resides also the ambiguity of the role of chance in Kieslowski's universe: does it point towards a deeper Fate secretly regulating our lives, or is the notion of Fate itself a desperate stratagem to cope with the utter contingency of life?

Image and video hosting by TinyPic
___________________
* Epitaf na grobu Andreja Tarkovskog , na groblju ruskih emigranata u Sainte-Genevieve-des-Bois, Île-de-France.

- 02:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.03.2007.

NATJEČAJ!

Image and video hosting by TinyPic

- E, imam ideju za biznis, treba otvoriti mesnicu i zaposliti u njoj dva gay tipa ali onako full feminiziranog tipa, da satarama sijeku kotlete, melju čevape... sve onako kao da je frizerski salon... cakum-pakum... bio bi to hit, jebote...

- Pooka, kako bi se zvalo to zanimanje?
Naime, frizeri su danas, u svijetu kroporativnih komunikacija, brifinga i headhuntera, u najmanju ruku inženjeri vlasuljarstva! Dakle, nema tu više mesara i mesnice. Tu su na djelu kitovi iz branše.
Jedino je pitanje kako se ta stilistika mesa naziva!?

- 00:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 10.03.2007.

JA DRUMOM, TI ŠUMOM!

Image and video hosting by TinyPic

Iz Lolline sveske

Pročitajmo sada lento tih par uvodnih rečenica štiva koje klizi smoothly, yet non troppo, kao Orljava:

Neobično volim šumu. I sve šumsko. O gljivama ništa ne znam osim da ih volim. Jednako kao šumu i gljive, volim i porculan no to je jedna sasvim druga priča.
U pletenu košaricu slagah gljive. Volim ih zbog mirisa. Ni zbog čeg drugog. Uskoro je prepuna mekih gljiva. Pitam se jesu li jestive. Pitam se ali zapravo me nije briga. Lijepo je što mirišu na vlagu i šumu. Na meku paprat i žilav bršljan. Ponekoj zdrobim klobuk koji se otapa pod mojim prstima. Ni sama neznam zašto ih drobim.Godi mi propadanje jagodica prstiju u meko tkivo gljive. Zabavljena drobljnjem mekih klobuka sudarim se sa golemim hrastom.

O.K., možete otići po čips i napitke, give me bre a break, pa prionimo poslu.

Sad kad smo se udobno smjestili, pogledajmo što nam to Lolla pokušava reći.
Već u prvoj rečenici, dakle, apodiktički tvrdi da ona voli šumu.
Druga rečenica, zanimljivo, usprkos prvoj donosi novost: Lolla voli i sve šumsko! Ma jebem ti mater, tko bi rekao!? Zbilja sintetički sud apriori! Pa zar i mahovinu?
Treća rečenica Lollin je forte: iako s gljivama ima blind date, unaprijed ih vole! Ona jednostavno gljivama daje carte blanche: ne znam ništa o tebi, ali te Muharko volem! Jer ti je stas golem, a i sam taki čo'ek.
Cijeli ovaj pasus Lolla finalizira podsjećanjem - takva joj je čitalačka publika - da voli: šumu i gljive, ne nužno tim redom, ali i porculan, što je druga priča za koju se ipak nadamo da je nikada ne ćemo čuti!
U nastavku ovog spornog teksta saznajemo da once upon u time ona, Lolla, u košaricu slagaše gljive. Kakva je bila košarica? Jasno - pletene! A zašto ih je Lolla slagala u pletenu košaricu? Pa zato jer ih voli! Zašto ih voli? Iako je još koliko u prvom pasusu tvrdila da ih voli neopterećena predrasudama ili predznanjem, sada tvrdi suprotno: voli ih zbog mirisa! Da ne bismo pomislili kako je Lolla iz drugog pasusa navela razlog svoje ljubavi spram gljiva iz nehata, neprisiljenom grješkom, dodat će: Ni zbog čeg drugog!
Sada je već sasvim lako predvidjeti kraj. Priče.
Uskoro je (košarica) prepuna mekih gljiva. Lolla se pita jesu li jestive. Pita se, ali zapravo je nije briga. Jer, ako su i otrovne, što joj se može dogoditi? Gore od ovoga ne može biti, zato je zapravo i nije briga. Ona naime gljive ne voli jesti, nego drobiti prstima. To Lollu relaksira. Do te mjere da se drobeći prstima gljive sudari s hrastom. Što šumom luta. Lolla, vrijeme je da podsjetimo, voli šumu i gljive. Kao i porculan, što je druga priča. Neki put se sudari s hrastom, drobeći gljive patrljcima, mada ih voli iako o njima ništa ne zna: zna samo da ih voli zbog mirisa i ni zbog čega drugog. Kod gljiva je najljepše što mirišu na vlagu i, zamislite!, na šumu! Lijepo je to. Mirišu na paprat koja je meka, dočim je bršljan žilav. (Isuse, ne mogu više, kakav idiotizam - Lolla, ti mirišeš na vlagu i šumu: ti si zaista idiot!) Zato jer gljive voli, Lolla ih drobi: ponekoj zdrobi klobuk koji se otapa pod njenim prstima: ne nečijim tuđim, nego, zanimljivo, njenim. Ni sama ne zna zašto ih drobi, iako se bojimo da opis ne potraje i da se ne ispostavi da ih drobi zbog mirisa. Ali, evo nas na kraju: "Godi mi propadanje jagodica prstiju u meko tkivo gljive." Što o tome misli njezin psihijatar, ostaje za vidjeti; možda bi Pooka mogao nakapati Haldol i Lolli, tek da i ovdje predupredi bilokaciju.
Napokon, kao što sam najavio, zabavljena drobljenjem mekih klobuka, Lolla se sudara golemim hrastom.
Naravno, gljive mirišu na vlagu, tkivo je gljive meko (kao i paprat), bršljan je žilav, a hrast je - jebiga, ali golem! Nevjerojatna je ta moć Lolline poetske imaginacije! Ovdje je čak bogohulno citirati Kiševu opasku o stupnju banalnosti asocijacija kao kriteriju kitscha! Ovdje nije riječ o tome, i ostavimo takve kriterije i prigovore na miru. Ovo je čisti, nepatvoreni, meki a žilavi idiotizam!
Biti nesposoban i neartikuliran do te mjere da hrast ne možeš drukčije opisati nego kao golem, a paprat kao meku, zaista je svojstvo subinteligentnih bića.

Image and video hosting by TinyPic

- 15:02 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.03.2007.

MAN AND WIFE


Image and video hosting by TinyPic

Man and Wife


Tamed by Miltown, we lie on Mother's bed;
the rising sun in war paint dyes us red;
in broad daylight her gilded bed-posts shine,
abandoned, almost Dionysian.
At last the trees are green on Marlborough Street,
blossoms on our magnolia ignite
the morning with their murderous five day's white.
All night I've held your hand,
as if you had
a fourth time faced the kingdom of the mad -
its hackneyed speech, its homicidal eye -
and dragged me home alive. . . . Oh my Petite,
clearest of all God's creatures, still all air and nerve:
you were in your twenties, and I,
once hand on glass
and heart in mouth,
outdrank the Rahvs in the heat
of Greenwich Village, fainting at your feet -
too boiled and shy
and poker-faced to make a pass,
while the shrill verve
of your invective scorched the traditional South.

Now twelve years later, you turn your back.
Sleepless, you hold
your pillow to your hollows like a child,
your old-fashioned tirade -
loving, rapid, merciless -
breaks like the Atlantic Ocean on my head.


Although the mode of "Man and Wife" is essentially realistic, there are a number of local metaphors. The "rising sun" of line 2 becomes, in the diseased imagination of the poet who fears passion and vitality, an Indian savage in "war paint" who "dyes us red," the pun on "dyes" intensifying the death-in-life existence of the couple. Paradoxically, from the poet's point of view only inert object receive the sun's life-giving warmth: the "gilded bed-posts" of line 3, which evidently have an antique floral motif, are seen as thyrsi, the phallic staffs carried by the Bacchantes in their rites honoring Dionysus. The magnolia blossoms, further reminders that April is the cruelest month, are murderous creatures who set the morning air on fire. And finally, the tirade of the poet's wife bombards his ear like an ocean wave breaking against a rock.

But the condition which causes the poet to see the sun as a feared savage and the white magnolia blossoms as "murderous" is defined by a larger metonymic sequence of alliterating nouns: "Miltown" -- "Mother's bed" -- "Marlborough Street" -- "our magnolia." The first line of the poem looks casual and matter-of-fact until certain connections become apparent. The reference to Miltown, the first and most famous of the tranquilizers that came on the market in the fifties rather than to, say, Equanil or Valium, is not coincidental. For one thing, liquids and nasals ("Tamed by Miltown, we lie on Mother's bed") point up the speaker's torpor and lassitude, but, more importantly, the name Miltown metonymically sests such terms as Mill town, mill stone, and small town. The poet's state of anxiety is thus immediately seen as somehow representative of a larger American dilemma, of a crisis that occurs in Small Town or Any Town, U.S.A. The image of neurotic fracture is intensified in the second half of the line: the nuptial bed has been replaced by "Mother's bed"; her shadow, as it were, lies between husband and wife. In lines 8-12, moreover, it becomes clear that the poet's wife must act the role of mother to him; for the "fourth time" she has had to hold his hand and drag him home alive.

In the second section (lines 8-22), the poet addresses his wife directly. The phrase "Oh my Petite, / clearest of all God's creatures, still all air and nerve" sounds mawkish when detached from the poem, but within the context it defines the speaker's wish to let his wife know that he still admires and loves her even if his love is impotent and destructive. Although she must act the role of Mother to him, he wants to think of her as his "Petite." And now he recalls the night, so different from this "homicidal" one, when he first met her. Again the focus is on setting rather than on emotion. The scene is diametrically opposed to that of Marlborough Street: it is the noisy, hot, alcoholic, left-wing Greenwich Village of Philip Rahv, the editor of Partisan Review. The poet wryly recalls his former self, "hand on glass / and heart in mouth," trying to outdrink the Rahvs and "fainting" at the feet of his future wife, the Southern-born lady intellectual whose "shrill invective" denounced the traditionalism of the Old South.

The turn in the final section is quietly ironic: "Now twelve years later, you turn your back." Husband and wife no longer even try to touch. "Sleepless," she holds not him but her pillow to the "hollows" of her unsatisfied body. As in the past, rhetoric is her weapon, but whereas at the Rahvs the attack was good-humored and academic, now on "Mother's bed" life itself is at stake. But this is not to say that the poem is wholly pessimistic. The first water image in the poem -- the image of the ocean wave breaking against the speaker's head -- marks a turning point. The life-giving water rouses the poet from his Miltown-induced lethargy, a lethargy in which he envies the thyrsus-like bed-post, and brings him back to reality.

Image and video hosting by TinyPic

- 23:36 - Komentari (11) - Isprintaj - #

8. MART 2007.

Image and video hosting by TinyPic

Roxane, you don´t have to put on the red light
those days are over.
You don´t have to sell your body to the night...
...wear that dress tonight, walk these streets for money,
you don´t care if it´s wrong or if it´s right...
...I loved you since I knew you,
I wouldn´t talk down to you
I have to tell you just how I feel,
I won´t share you with another boy,
I know my mind is made up so put away your make up
told you once I won´t tell you again.
It´s a bad way, Roxane...





njetocka
U očekivanju rasprskavanja moje magnolije (ona cvate među zadnjima u ulici, kad druge već gube latice) posebne čestitke najdražem nemanjici uz:

ROBERT LOWELL

Muž i žena

Ukroćeni Miltownom, ležimo na majčinom krevetu;
sunce što izlazi u ratničkim bojama crveni na nama,
jasno blistaju pozlaćeni stupovi na njezinu krevetu,
samotni, nemalo dionizijski.
Napokon su stabla zelena u ulici Malborough,
cvat naše magnolije
razgorijeva jutro petodnevnom ubojitom bjelinom.
Cijele te noći držah za ruku
kao da si me
po četvrti put sučelice od kraljevstva luđaka –
tih nemuštih govora, ubilačkih pogleda –
opet živog odvukla doma… Oh moja Malena,
Stvarnija od svih božjih stvorova, još uvijek sazdana od zraka i osjeta:
Bilo ti je dvadesetak, a ja sam,
jer mi je ruka već čekala na čaši
a srce u ustima
nadpio Rahvove na vrućini
Grennich Villagea, onesviješten pored tvojih nogu –
Previše gasan i stidljiv
previše kockarskog lica da bih ti prišao,
dok je osvježavajući zanos
tvojih pogrda pustošio tradicionalni Jug.
Danas dvadeset godina poslije, okrećeš mi leđa.
Bez sna, sklupčana oko jastuka
poput djeteta;
tvoja staromodna tirada –
prepuna ljubavi, brza, nemilosrdna –
razbija se o moju glavu poput Atlantskog oceana.

Image and video hosting by TinyPic

Bride, Loretta Lux


- 16:20 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 07.03.2007.

LJILJANI: MIXING MEMORY AND DESIRE

Image and video hosting by TinyPic

• Kad pročitam ovu analizu priče koja se zove close reading (analiza, ne priča), pa onda donji masakr motornom pilom na tek sastiglom Erasmusu, pa recimo post o tiskovinama, pa onda ovdašnje rasprave s Igrom ili onu o Kubricku, da se ne znam, rekao bih da u meni živi cijela legija! Ovako mogu zaključiti da sam ja samo jedan retko pametan, natprosečno inteligentan, zapanjujuće obrazovan i obavešten i očito lep mladić s kraja 20.veka. Hm, tko mi je to učinio?
(Možemo mi da se zezamo, ali moj opus stvarno iz dana u dan poprima sve čudesnije forme: osobno ne znam nikog u Hrvatskoj tko s toliko neprikosnovene ubedljivosti raspravlja o tako raznovrsnim temama kao što su lepa knjiga, lepa žena i lepa sela lepo gore. Kad malo razmislite o potonjem, a šta drugo/više i preostaje?)
P.S.
Nakon par mjeseci, kao što vidite, ušao sam u kratkotrajnu fazu samoadoracije. Nemojte me sada dirati. Najvažnije je da me se sada ne budi. Proći će to za par dana samo od sebe. Možda je najbolje da ni ne čitate moje upise. To ja ionako pišem samo sam za sebe. Sebi.
• Sve me noćas podsjeća na sebe,
U svim mojim mislima sam si,
Ipak njoj ću reći da je volim,
Sam sa sobom nemrem ostati!

Ljubavi, moj najdraži cvijet je orhideja.
Ruže i ljiljani na visokoplasiranom su 2/3 mjestu.
Posebno me ipak veseli kitica svježih ljubičica: ljubičice doživljavam kao posvetu u knjizi, nešto istovremeno živo a s ehom smrti, nešto što nas podsjeća na vlastitu prolaznost, što neminovno porađa tugu, nujnost, svijest o tome da je sve već zauvijek prošlo, sve što uopće može biti, već je bilo... ljubičice su mi u tom gothic smislu najdraže cvijeće.
Ipak, nema ništa boljega nego preklopiti bijelu orgideju i staviti je kao rupček u džep sakoa: do je ultimativni šik! To sam pokupio od jednost starog francuskog connoisseura, no u ovoj divljini odustajem od takvih ekstaza stila i ukusa: jedna orhideja na stolu, i cijela je soba rafinirani studiolo!
Što se tiče ruža, volim ih i svaku za sebe, ali su mi najdraže u buketu od 30-50 komada! To mi je strašan sex: kao da vaza gori! (o vazama bih mogao pokoju, ali ne želim provocirati proletarijat).

Image and video hosting by TinyPic

Ljiljani, ah ljiljani! Obožavam to bijelo i zeleno! Bijelo i zeleno meni priziva vodu, nježnost, nešto nadnaravno, onostrano, a istovremeno nesumnjivo dobro - u tom smislu je ljiljan u mom metafičko-etičkom herbariju sušta suprotnost sumnjivim ljubičicama! - i spasovno, točnije: utješno! Pri svemu tome skrajnje jednostavno. Mislim da bi kratiki film o ljiljanima mogao snimiti Tarkovsky, on bi to znao pokazati što ja kazujem, pa bi možda bilo jasnije ili barem izrazitije izraženo to moje osobno religiozno ushićenie tim cvijetom!
Volim cvijeće, ukratko. NEMANJA 06.03.2007. 13:46
• Proklete ljubičice.
To sam htio kazati. NEMANJA 06.03.2007. 14:02
• ja volim i zumbule, zbog jedne pjesme iz djetinjstva: bila sam kod bake u slavoniji, bilo je sparno ljeto, na njenom balkonu, sjećam se, gomila pelargonija; razdragano ih je zalijevala, a s radija je treštalo "zumbuli cvatu, cvijeće cvjeta, zumbuli cvatu, cvijeće cvjeta", ja sam se polijevala vodom po glavi i pjevala skupa s bakom i vesnom zmijanac: "naći ću te, naći ću te, makar na kraju svijeta", eto, već me tada prala romantika, obožavala sam tu pjesmu, zbog nje mi je prva asocijacija na zumbul - ljubav. joj mogla bih još svašta o tome sad, i o tom "naći ću te naći ću te", i o debeloj babi i pelargonijama...al dobro sad. manistra 06.03.2007. 14:25
• Ljubičice. Kad izrone preko noći.
Brnistra.
Perunike.
Cvijet breskve na goloj grani.
Magnolija. Moja će svaki čas.

Image Hosted by ImageShack.us

APRIL is the cruellest month, breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire, stirring
Dull roots with spring rain.

njetocka 06.03.2007. 15:20

• Primjetio sam da sam pišući o ljubičicama zapravo pisao o umjetnosti, kako je vidimo Hegel i ja (veliki umovi slično, ili čak isto misle): po svom najvišem određenju, umjetnost je ono prošlo! Podsjetit ću što u tom, sada već klasičnom retku o ljubičicama kažem: "svijest o tome da je sve već zauvijek prošlo, sve što uopće može biti, već je bilo... ". Nije tu riječ o vječnom vraćanju istog/jednakog, iako rafinirano i u najboljoj metafizičkoj tradiciji odgojeno uho mora čuti ovo sve što uopće može biti već je bilo! Jednako je tu važno da je sve već zauvijek prošlo, ali ne u smislu najboljih godina što su za nama, nego doslovno u smislu Hegelova određenja umjetnosti. Preciznije se to pojmovno ne da odrediti.
Nevjerojatno je također da je za Eliota ljiljan ono što je meni ljubičica: ...breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire.
Idemo odmah na malu analizicu: breeding vs. dead; memory vs. desire. Rađanje i smrt, sjećanje i čežnje. Prije no što će Točkolinac prizvati duh Eliota, ja, ingeniozan kakav u ožujku redovito jesam, napisao sam o ljubičicama i ovo: "nešto istovremeno živo a s ehom smrti". Očito, Eliot i ja i Hegel mislimo isto, kako to već s genijalnim umovima biva.
Ne znam jeste li svjesni koliko biste trebali biti ponosni što živite u vremenu kad je zemljom hodao Car Nemanja Prvovenčani!
Ja sam toga jako svjestan.
Ovako večan, svečan, lep!

Image Hosted by ImageShack.us

Lilacs nisu ljiljani, ali ovdje mogu biti; litentia poetica.

- 20:44 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.03.2007.

Herr Flick feat. Fontana di Trevi

SURAĐUJU LI IVIĆ PAŠALIĆ I MILAN BANDIĆ?

Image and video hosting by TinyPic


meni je Nemanja baš sexy. čuo sam da piše lepo i da ima velike slike na blogu, i tak. (stroke 04.03.2007. 17:48)

Prijatelj:... treće, otkud ti ideja da su sanader i pašalić u protimbi? od hrvatskih medija mnogo je pouzdaniji izvor informiranja - gruntovnica. gruntovnica kaže da su milan, ivo i ivić dio istog tima, odnosno projekta Hoto vile i grablje 2

Jedan je doktor, sve su ostalo sestre - glasila je krilatica prije no što je Doktora u povijest (HDZ-a) otpravio Kancelar. Nekako upravo u to vrijeme, u svojstvu dogradonačelnika, u kancelariji nasuprot Akademikovoj, trijeznio se Milan Bandić, čovjek koji će doskora postati ono što je Fontana di Trevi za Rim: ubaciš novčić i zaželiš želju!, a Milan će, sada već kao gradonačelnik koji ne može izgubiti nego samo imati loš dan, očas da je ispuni. Dapače, kao Alfred Brucea Waynea, prvi je batler grada uvijek unaprijed na poziciji naše želje: on će je ispuniti i prije no što je poželimo! Svakom pojedinom od nas, samo ako mu damo dovoljno vremena.
Svakom pojedinom, pa i Iviću Pašaliću, famoznom kontroverznom Doktoru koji je jedan, iako svi ostali baš i nisu sestre, napose ne milosrdnice, QED. Sljedeći pasusi pokazuju kako gradonačelnik Bandić surađuje s doktorom Ivićem Pašalićem, unatoč činjenici da je Doktor u karanteni, i usprkos svim rizicima ljubomornih ispada vladara Markova trga!

ZAGREB - Vladimir Bodulić, savjetnik za upravljanje imovinom Grada Zagreba, čija je supruga vlasnica tvrtke Aggemo d.o.o. prodala zemljište koje je Grad Zagreb htio kupiti za gradnju stanova hrvatskim braniteljima u Odranskoj zavrtnici tvrtki Capital consulting u vlasništvu dr. Ivića Pašalića, vlasnik je tvrtke registrirane za posredovanje nekretnina Neptun net d.o.o., osnovane 1997. godine.

Iako mu Zakon o državnim službenicima i namještenicima brani članstvo u trgovačkim društvima iste djelatnosti kao što je i njegovo radno mjesto u državnoj upravi, a istragu o cijelom slučaju najavio je i tajnik zagrebačkog Poglavarstva Vidoje Bulum, gradonačelnik Milan Bandić još uvijek nije pokrenuo istragu o Bodulićevom sukobu interesa.

Da podsjetimo, kada je Jutarnji list otkrio da je tvrtka Aggemo u vlasništvu Bodulićeve supruge Biserke prodala terene u Odranskoj zavrtnici koje je Grad Zagreb trebao otkupiti, Bulum je najavio promptnu istragu i sankcije ako se te informacije pokažu točnima. Korištenje povlaštenih informacija za stjecanje osobne koristi, naime, brani Zakon o državnim službenicima i namještenicima. No, sljedećeg je dana tajnik Bulum na sjednici Poglavarstva pred novinarima rekao da u cijeloj situaciji nema “nikakvog sukoba interesa jer tvrtka nije u vlasništvu njihova zaposlenika nego njegove supruge”.

No, Bodulić, prema podacima Trgovačkog suda, također je vlasnik tvrtke za posredovanje nekretninama, što mu Zakon izričito brani. Bodulić bi za to, naime, morao imati odobrenje gradonačelnika Zagreba. Provjerom u Poglavarstvu utvrdili smo da Boduliću nije izdana dozvola niti ju je ikada zatražio, ali i to da nisu upoznati s njegovim vlasništvom Neptun neta.
Kupili oranicu koja je GUP-om prenamijenjena u gradilište
Obitelj Bodulić otkupila je ukupno 18.411 kvadrata oranice za 2 milijuna kuna u gotovini, a zanimljiv je detalj da se upravo zemljište koje su kupili prenamijenilo donošenjem GUP-a.

- Novim GUP-om skinula se obveza izrade detaljnog plana. Vlasnicima zemljišta skratila se procedura dobivanja dozvola za gradnju - doznajemo u gradskoj upravi.

Image and video hosting by TinyPic

ZAGREB - Tvrtka AGGEMO, koja je dr. Iviću Pašaliću prodala zemlju u Odranskoj zavrtnici nakon što je Vidoje Bulum, tajnik Gradskog poglavarstva, spriječio da je kupi Grad Zagreb, u vlasništvu je supruge njegova najbližeg suradnika!

Kako smo otkrili, vlasnica te tvrtke je Bosiljka Bodulić, supruga Vladimira Bodulića, savjetnika pročelnika Gradskog ureda za imovinskopravne odnose i imovinu Grada Zagreba, a o prodaji zemlje u Odranskoj zavrtnici ni jedan od supružnika danas nije htio razgovarati.

Stoga smo se uputili tajniku Bulumu koji je, kada mu je tajnica rekla da ga čeka novinar, odmah napustio “važan” sastanak koji je upravo trajao. Na hodniku zgrade Poglavarstva upitali smo ga zna li da je tvrtka u vlasništvu supruge njegova najbližeg suradnika prodala zemlju namijenjenu braniteljima tvrtki dr. Pašalića. Bulum je slegnuo ramenima i rekao:

- Ne znam.

Budući da je Bulum u četvrtak tvrdio da je prodaja zemlje koju je Grad trebao kupiti za branitelje prodana privatnom poduzeću čista slučajnost, a danas smo otkrili da je zemlju prodavala tvrtka njegova najbližeg suradnika, upitali smo ga što će učiniti.

- Ako je to što vi tvrdite istina, onda ćemo morati napraviti nekakvu istragu - rekao je Bulum, koji bi se i sam mogao naći pod istragom jer je upravo on stopirao kupnju.

Istraga bi trebala utvrditi zašto je prijedlog zaključka s kompletno pripremljenom dokumentacijom ostao neriješen u njegovu uredu, zašto zaključak nikad nije došao na izglasavanje te tko je informaciju o zemljištu u Odranskoj zavrtnici odao tvrtki AGGEMO.

Ako istraga otkrije službenika koji je odao poslovnu tajnu privatnoj tvrtki, prema Zakonu o državnim službenicima i namještenicima, zbog teške povrede službene dužnosti taj će službenik biti dužan nadoknaditi štetu koju je u službi ili u vezi sa službom namjerno ili iz krajnje nepažnje nanio državnom tijelu, a mogao bi dobiti i otkaz.

- 22:37 - Komentari (21) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.03.2007.

TRI KONDOROVA DANA ili UNDERGRUNT

JE LI STYRIJA PRODALA 'VEČERNJI LIST' BRITANCIMA?

Image and video hosting by TinyPic

Smijena urednika "Večenjakova" priloga "Ekran", Arsena Oremovića, poslužila je kao još jedan povod analize stanja hrvatskih medija. Nekoliko dana nakon što je EU izrazila svoju zabrinutost glede medijskih sloboda u Hrvatskoj - “EU ostaje zabrinuta prostorom za politički utjecaj na medije, uključujući i lokalnu razinu.” - apostrofirajući te okolnosti kao jednu od sedam prepreka ulasku Hrvatske u EU, stigao je novi prilog posebnoj povijesti medijskoga beščašća Hrvatske: zbog benignog uvodnika u Ekranu, u kojem navodno proglašava premijera Sanadera homoseksualcem, Oremović je izgubio mjesto urednika! Najprije, pročitajmo tekst in extenso:

TA DIVNA STVORENJA
Neugodne istine
Autor ARSEN OREMOVIĆ


Zamislite (a znam da nekima to neće biti teško) sljedeći prizor. Na dodjeli nekih sportskih nagrada proglašavaju Zvonimira Bobana, na vrhuncu njegove karijere, sportašem godine. Boban izlazi na pozornicu i počinje govor zahvale:
– Htio bih najviše zahvaliti osobi koja je cijelo vrijeme uz mene, koja mi pomaže da sve napore i odricanja sportskog života lakše podnosim. Sada to i na ovom mjestu želim podijeliti sa svima vama. To je...

Na to se ozarena Leonarda Boban već podigne s mjesta, međutim, nagli muk u dvorani pokaže joj da se događa nešto neobično. Okrene se oko sebe i opazi da stoji i neki zgodan, njoj nepoznat mladić dva reda iza nje. Uzvanici gledaju malo njega, malo Leonardu.
– To je – prekine mučnu tišinu sportaš godine – moj dečko...
– Majku ti, znači istina je, sine, što se priča... – otme se Ćiri iz publike.

Znam da će mnogi ovaj izmišljeni prizor (svaka je eventualna podudarnost sa stvarnim osobama slučajna) doživjeti uvredljivim (“pa kako, pobogu, tako s našom nogometnom legendom”), ali takve nas, narode, situacije očekuju prije ili kasnije. Za onoliko vremena koliko se može reći da je ispred nas Amerika u kojoj se prije neki dan dogodio gotovo identičan prizor. Pokupivši Oscar za najbolju pjesmu, američka kantautorica Mellisa Etheridge zahvalila je svojoj – supruzi! I nitko od toga nije pravio nikakvu posebnu priču, kao da je to sasvim normalno, a valjda bi takvo (normalno) i trebalo biti.

Ne znam za vas, ali ja već godinama uopće više ne gledam dodjele Oscara da vidim koji će filmovi pobijediti. Većinu ih prije toga ni ne odgledam, općenito sam prorijedio odlazak u kino jer većina naslova koji se nude na repertoaru ne nudi ni djelić poticaja i uzbuđenja zbog kojih sam sam svojedobno počeo pisati o filmovima. Kada sam se uhvatio da češće izađem iz kina nego što ostanem do kraja, odlučio sam da više ni po profesionalnoj dužnosti neću dopustiti da me maltretira industrija specijalnih efekata, sterilnih i ziheraških pričica, prenapuhanih veličina i kontroverzi.

Dodjele su Oscara, međutim, kao i dodjele bratskih nagrada Emmyja, Zlatnoga globusa i drugih, postale uzbudljive samostalne emisije jer ih već niz godina prave najbolji svjetski stand-up komičari i voditelji kasnonoćnih talk-showova Conan O’Brien, Jon Stewart, David Letterman ili, kao u slučaju ove godine, Ellen DeGeneres. U njihovim se skečevima ili izvedbama skupi više ideja i safta nego u pet filmova koji odražavaju nekakav oscarovski prosjek.

I sad se pitam zašto se u svijetu nitko ne uvrijedi kada DeGeneresova kaže da je glumica Judi Dench (dobitnica Oscara i nositeljica dviju titula britanskog kraljevstva) izostala zbog “operacije koljena” oko... očiju, a kasnije nadoda da je zapravo riječ o grudima, a kod nas je pola sportskoga svijeta na nedavnoj dodjeli sportskih nagrada ustalo protiv nastupa komičarske skupine “Sve 5” i zafrkancije na račun Nives Celzijus i nekoliko igrača Dinama. Zašto je to tako? Zato što se kod nas većina još uvijek može zabaviti jedino uz narodnjake, janjetinu i viceve o Muji i Hasi, ali, gospodo, Europa i svijet stoje nam pred vratima! Bolje rečeno, mi čekamo pred njihovim vratima.

Možda bi Al Gore nakon osvajanja Oscara filmom “Neugodna istina” uskoro mogao pokazati da se javnim glumatanjem može osvojiti i Oscar i Bijela kuća. To bi bio prvi takav primjer u povijesti jer Reagan nije nikada osvojio Oscar, a Schwarzenegger, unatoč ambicijama, sigurno neće vidjeti ni Oscar ni predsjedničko mjesto.

Naše političko glumište pak nikada neće osvojiti nijednu glumačku nagradu, najmanje Oscar, jer od hrvatskih glumaca jedino lošije glume hrvatski političari, ali zato će potkraj godine njihovo glumatanje i prenemaganje biti nagrađeno novim pozicijama vlasti i moći; umjesto Oscara za najboljeg režisera, glumca ili glumicu, osvajat će mjesta premijera, predsjednika vlade, ministara... Oni se neće useliti u Bijelu kuću, ali će se, tko god dođe na vlast, sigurno truditi da nam od države prave – žutu kuću.

Jeste li se zapitali zašto političari nikada, poput glumaca, nakon osvajanja nagrada (vlasti) ne zahvaljuju svojim roditeljima? Zamislite da političar koji upravo stupa na mjesto ministra nekog resora kaže: ”Tako mi Bog pomogao. Hvala, mama...” Ili da novoproglašeni veleposlanik zahvali na vjerodajnicama svom očuhu... Ne, političari ne zahvaljuju roditeljima. Vjerojatno zato jer su se roditelji maksimalno trudili da ovi postanu sve samo ne političari, ali, eto, nisu uspjeli.

No, tko zna, možda se jednoga dana i to promijeni, možda govori obraćanja u povodu osvajanja nove vlasti ili povratka na vlast postanu mjesto otkrivanja neugodnih istina. Zamislite da Sanader ponovno osvoji vlast pa javno zahvali na potpornju svome – dečku. Na primjer...

Ova smjena otvara pitanje vlasništva "Večernjega lista" možda kao ni jedna Bezgrešnjakova afera prije toga: naime, dok su afere oko Pašalićevih privatizacijskih podviga u "Večernjem listu" bile nedvosmislene, dok je zataškavanje uvezanosti Kaptola u cijelu tu besramnu medijskopretvorbenu epizodu zataškala saborska komisija s predsjedavajućim Kontićem* (koji je prošle godine nagrađen radijskom koncesijom za smjernost i omertu), recentne epizode s Manjkasom i, posebno, ova s Oremovićem, sasvim zamagljuju, ili upravo možda rasvjetljuju stvarne vlasničke i političke odnose u hrvatskim tiskovinama i oko njih.
Ti odnosi predmet su komentara u blogosferi već duže od godinu dana. Pogledajmo kratki izbor iz tih komentara koji će dostajati kao ilustracija spomenute teze o medijskom podzemlju Hrvatske: u ovoj zemlji mediji, baš kao i političke stranke, fingiraju demokraciju, dok u stvari zapravo sabotiraju istinske demokratske procese u interesu jedne htonske političke kabale koja vlada Hrvatskom bez obzira na smjenu režima i vladajućih nomenklatura ili karaktera.

1. Prvi je komentar još iz kolovoza 2005. i u par rečenica impostira problem u njegovoj punini; pitanje/komentar tek je šlagvort Dragoga bloga Peratoviću, autoru bloga 45 lines:

"Kako to, da se odmaknemo od špiclova, da Manjkas postaje glavni Večernjaka, a na Sanaderov poziv Pirker smjenjuje Babića? Zašto je Puki cijelu stvar interpretirao kao Pašalićev povratak**, a i slijepcu je očito da Sanader Styriju može kontrolirati kako mu se prohtije? Itd.Itd. Dakle "who is who"? ( 21.08.2005. 01:19)"

2 .Peratović odgovara:

"Glede Styrije, sasvim je točno da je Pukanić širo maglu oko povratka Her Flicka te da se time htjelo skrenuti pozornost sa Sanadera i Karamarka. Uostalom, zar ti vjeruješ da je Dragutin Cestar dao Pukiju britanski non paper. Pa, u istom broju Nacionala (moguće i broj kasnije) Puki je objavio Sanaderove slike iz privatne kolekcije koje mu je mogao dati samo Sanader, a koliko nam je poznato Puki je veliki prijatelj Stjepana Mesića."

3. Nepune dvije godine kasnije, ovih dana, u Pukanićevom "Nacionalu" čitamo tekst o Oremovićevoj smijeni, koji posve potvrđuje Peratovićevu tezu - Pukanić, baš kao da nikada nije "Večernji list" interpretirao kao Pašalićevo leno, svu moć personalne politike i utjecanja na nju pripisuje - premijeru Sanaderu! Tko dakle vlada "Večernjim listom": Pašalić ili Sanader?

Novog urednika 'Večernjeg lista' Gorana Ogurlića mnogi povezuju s premijerom Sanaderom:

"Arsen Oremović izjavio je da će biti smijenjen zbog uvodnika Večernjakova priloga Ekran u kojemu se posredno proglašava premijera Ivu Sanadera homoseksualcem, objavio je Gay.hr. Oremović još nije smijenjen, ali je poslan na dvotjedni godišnji odmor i ime mu je maknuto s popisa u impresumu. Za Ekran koji se u petak pojavio na kioscima Oremović je napisao tekst u kojemu je komentirao dodjelu nagrade Oscar i govor dobitnice nagrade za najbolju pjesmu Mellise Etheridge. Ona je s bine javno zahvalila svojoj supruzi. U svom tekstu Oremović se poigrao sa situacijom u Hrvatskoj, u kojoj je takvu zahvalu gotovo nemoguće očekivati od dobitnika raznih hrvatskih nagrada, pa je iznio hipotetsku situaciju u kojoj premijer Sanader nakon osvajanja novog mandata javno zahvaljuje svojem dečku.
"Tema teksta nisu bili ni Ivo Sanader, ni Zvonimir Boban", izjavio je Oremović, dodajući da mu je žao što je njihovo spominjanje u homoseksualnom kontekstu izazvalo tako žustru reakciju, mada, kako i sam kaže, "u samom tekstu nema ništa problematično".
Za sad nije sigurno tko će uređivati sljedeći broj Ekrana, dok je Oremović službeno na godišnjem odmoru. No, javile su se špekulacije da je Oremović sam isprovocirao otkaz kako bi si otpremninom pronašao bolje radno mjesto."

5.Nema tome dugo "Nacional" je pisao nešto sasvim oprečno:

"PREMIJER Ivo Sanader navodno je već dao nalog za istragu i reviziju prodaje Večernjaka austrijskoj Styriji. Nagađa se da će Austrijanci list prepustiti pravim vlasnicima, možda i Iviću Pašaliću osobno. Nakon postavljanja Miljenka Manjkasa za glavnog urednika premijer Ivo Sanader i predsjednik Stjepan Mesić posumnjali su da je Ivić Pašalić, njihov najveći politički protivnik, pravi vlasnik najprodavanijeg hrvatskog dnevnika.
Ivić Pašalić, savjetnik prvog predsjednika Franje Tuđmana, 1998. godine kontrolirao je operaciju maglovite prodaje Večernjaka tajnovitom Caritas Fundu. To su kasnije potvrdili transkripti s Pantovčaka, a u njima Pašalić priznaje da je ta prodaja dnevnog lista izvršena u stilu "vojne operacije" i da je list kupljen za HDZ, podsjeća Slobodna Dalmacija.
Dvije godine kasnije otkrilo se da su pravi vlasnici Večernjeg lista ljudi koje je Pašalić pronašao da obave taj posao za stranku, Ivica Nuić iz Montmontaže i Pavo Zubak, vlasnik autokuće Zubak. Obojica su bili jako bliski s HDZ-om, a opraštani su im i neki porezni dugovi.
Sluteći da bi mogli izgubiti vlast, pred parlamentarne izbore 2000. godine HDZ-ovci su panično počeli pripremati odstupnicu kojom će spriječiti reviziju prodaje Večernjeg lista. Prema predugovoru s austrijskom Styrijom, Zubak i Nuić su dogovorili prodaju svojih 56 posto dionica Večernjeg lista austrijskoj novinskoj kući, dok je država zadržala svojih 25 posto.
Osnovano saborsko istražno povjerenstvo na čelu s Joškom Kontićem trebalo je ispitati okolnosti prodaje Večernjaka, međutim konkretan zaključak povjerenstvo nije donijelo. Svi su članovi povjerenstva osim Luke Krznarića, bivšeg člana Nadzornog odbora Hrvatskog mirovinskog osiguranja, tvrdili da nepravilnosti pri prodaji Caritas Fundu nije bilo.
Predsjednik Mesić tražio je da se izvrši revizija prodaje Večernjeg Caritas Fundu prije nego ga je kupila Styrija, upozoravajući da će kasnije biti kasno za sve, no Račanova vlada je popustila pritiscima. Račan se kasnije žalio da su mu ruke bile vezane, a pritisak prevelik. Na kraju je njegova vlada prodala Austrijancima i svoj dio u Večernjaku. Styrii je najprodavanji hrvatski dnevnik prodan za 23,5 milijuna njemačkih maraka.
Sumnjiva prodaja Večernjeg lista pala je u zaborav sve do nedavno kada je za glavnog urednika postavljen Miljenko Manjkas, bivši djelatnik Ureda predsjednika i urednik Motrišta HTV-a. Manjkasu se odavno pripisuje da je Pašalićev čovjek.
Iznenađenje su i ljudi koji su angažirani kao komentatori, a koji su povezani s medijima pod Pašalićevom kontrolom. Također i uređivačka koncepcija koja se, kako primjećuje Slobodna Dalmacija, okreće protiv Srba i prema Hrvatima u BiH. Sve je to potaknulo sumnje da je pravi vlasnik Večernjeg lista zapravo Ivić Pašalić.
Premijer Sanader je posebno na udaru otkada je u Večernji došao Manjkas, koji uporno radi na njegovu rušenju. Sanader opravdano sumnja da iza svega stoji njegov veliki protivnik Ivić Pašalić.
U političkim i medijskim krugovima nagađa se da bi Styria mogla dio vlasništva Večernjeg lista prepustiti bivšim vlasnicima - Zubaku i Nuiću, odnosno Pašaliću, a za sebe zadržati onih 25 posto koje je kupila od hrvatske Vlade 2000. godine.
Nacional u najnovijem broju piše da iza plana Styrije da se dionice hrvatskih tvrtki ponude na burzi krije namjera da se Večernji na najčišći mogući način vrati njegovim bivšim i pravim vlasnicima."

6. Očito, po srijedi je velika aporija. Da bi stvari barem malo bile jasnije, pročitajmo komentar koji je već mjesecima na hrvatskome blogu:

"Stanje u medijima složenije je no što se čini - naime opreka Jutarnji vs. Večernji prispodobiva je onoj Globus vs. Nacional, ali i onoj RTL vs. Tv Nova: svi su ti antagonizmi svodivi na jedan jedin, a taj je namjerno generiran i idiološki sasvim precizno zadan. U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: jedan bi činio HDZ, drugi SDP, a sve bi u osnovi bilo svodivo na tzv. nacionalnu i tzv. socijalnu osjetljivost publike/javnosti/elektorata. Na stranu što je takva podjela ne samo umjetno generirana nego i posve besmislena, jer su pod diktatom MMF-a i visokih stranih adresa HDZ-ovci ispali nakako socijalno osjetljiviji, dok je Račan pak ne izručivši nikoga od generala Haagu ispao nekako desniji od samog HDZ-a, ali cijela ova ideja vladanja Hrvatskom kroz crveno-crnu ucjenu javnosti iznimno je opasna i imat će dalekosežne posljedice. Jedna od tih, možda presudna, potpuna je suspenzija autentičnog demokratskog života zemlje. Dijalektika te farse izgleda ovako: pred izbore upriliči se, recimo, dinamitiranje Tita; potom se jave ljevi koji postojanjem ekstremene desnice legitimiraju svoju povijesnu neophodnost; nakon toga kreće ciklus desne rekontre, s motivom nužnog saniranja društvenog rasula izazvanog komunističko-udbaškim recidivom! I, tako jedni proizvode potrebu za drugima i vice versa. U svemu tome, u toj farsi koja stalno iznova u Hrvatskoj na vlast vraća samo oko plijena zaraćene klijentelističke grupacije koje su, in ultima linea, tek frakcije iste policijskopartijske sive zone, presudnu ulogu igraju mediji. No, kazao sam na početku, nije to tako jednostavno: niti je EPH zainteresiran samo za lovu, niti je Večernjak list Ivića Pašalića. Naime, da je Ninočka zainteresiran samo za lovu, ne bi mu financijski direktor bio Stipe Orešković, a niti bi kolumnisti Jutarnjeg i Globusa činili chorus-line jugonostalgičnih dešperatera: Tanja Torbarina, Jelena Lovrić, Dežulović, Pavićić, Butković.....Čičak je tu samo link spram Carle, a don Kustić je po familijarnoj liniji dio tima: Pavićevi su grkokatolici, a djed mu je bio profesor teologije na bogoslovnom fakultetu. Nino i njegova ekipa ukratko markiraju onu poziciju koju u politici zastupaju Mesić i Manolić, a ne Račan i Sanader! Od Račana i Sanadera Ninočka ima koristi, ali, Pavić, kao čovjek koji je još 1989. s Torbarinom držao tribine po Zagrebu grmeći o potrebi očuvanja Jugoslavije, integralni je dio milja koji je odmah s početka devedesetih upravo kroz Globus imao potrebu razvaljivati sve što je mirisalo na hrvatstv, bilo ono izraženo kroz patriotizam, ili u izrazitijoj formi nacionalizma. Konačno, Nino ne nije usudio punih dva mjeseca potpisati u impresumu Globusa, jer je znao da grad zna tko je Ninoslav Pavić. S druge strane Večernji list je umjetno proizvedena konzervativna, navodno desna novina koju eto uređuje čovjek koji do tada nije imao dana staža na uredničkim dužnostima jedne novine. Kako je to moguće? Prvo, je li Manjkas Doktorov igrač? Bio jest, pisao mu je govor na za Pašalića zadnjem saboru HDZ-a, ali, Manjkas je kaoutor i Šarinićeve knjige pa nitko ne bi tvrdio da je Šarinićev igrač. S druge strane, iako je Manjkas imao firmu s čovjekom koji ga je u Styriji protežirao, taj je zaštitnik nedugo po Manjkasovom imenovanju demisionirao. Gdje smo dakle? Evo gdje. Svi još pamtimo da je Matija Babić izletio iz 24 sata zbog one naslovnice s premijerom Sanaderom. Očito, Sanader ima veze s Pirkerom baš kao i Stipe: odlične, dakle. Ako dakle Styrija smjenjuje jednog glavnog urednika na mig Ive Sanadera, teško da će bez njegova imprimatura imenovati drugog glavnog urednika! Ukratko, Miljenko Manjkas nje postao urednikom Večernjega lista bez volje Ive Sanadera, a ta je neobjašnjiva volja shvatljiva ako se pravilno razumije sljed događaja po imenovanju Manjkasa na čelno mjesto: Večernji odjednom postaje desna novina, na liniji Andrije Hebranga i inih prvaka nove hadezeove hardlajnerske ekipe kojoj je Večernji prepušten kao bastion počudne i poželjne hrvatske desnice, budući da postoji svakako i ona nepoželjna, po sve opasna i daleko nepoćudnija: naime, Hebrang je u perspektivi bezopasan koliko Stipi, toliko i Sanaderu, a da o Račanu i ne govorimo, dok bi autentični desni revival mogao sa scene počistiti i jedne i druge i treće! Recimo, pod pretovstavkom prolongiranja ulaska u Uniju do 2014. godine. Večernji list dakle treba shvatiti kao umjetno stvoren bilten strogo kontrolirane desnice, koja do apsurda dovodi svaku ideju koja bi ugrozila osnovni hrvatsko društvenopolitički pakt, čineči ga tako intaknim: kad glavni kolumnist Večernjeg izrauba bilo koju od kritički potentnih ideja svojim enervantnim, nabusiti, arogantnim i u smislu PR-a namjerno kontraproduktivnim geačkim stilom, nema toga u malom gradu Zagrebu koji bi se poistovjetio s idejama lustracije ili osude komunističkog nasljeđa, da samo spomenem ono čega se Veli Joža i društvo najviše plaše. Stoga nije nimalo čudno da u Večernjem listu imamo ovu kompozitnu, naoko proturječnu situaciju: Jurleka i Manjkas! Svi su oni izašli ispod iste kabanice. Konačno, i Ivića je Jožica promovirao, i Pašalić je još u Ivancu provjeren - ta, zar bi inače mogao raditi u zatvorskoj bolnici!? Ako tome nije tako, kako to da Stipe nije uspio vratiti niti jedne jedine marke u zemlju, a došao je na vlast larmajući o 2-8 milijardi isisanih iz hrvatske privrede, i kako to da Doktor mirno dobiva kredit od 20 milja za svoj projekt Hoto-vile-i-grablje-Zwei!? Zanimljivo, zar ne, to naime da ni Mesić ni Račan nisu ama baš ništa revidirali, pronašli, vratili ili ikoga osudili! Bit će da je samo bilo važno da i oni malo jame: Račanov je sinčić pri kopanji gotovo kakvoj je pribivao Smolec sa svojim Digitelom godinama, dočim o inkasu Mesićeve okoline ne treba ni govoriti: njemu čak i Bandijeras zavidi."

7. Tom se istom nedoumicom bavi i Dragi blog na 45 lines: izrijekom je riječ o situaciji u "Večernjem listu"; pogledajmo, i uočimo da je riječ o tekstu starom gotovo godinu dana!; nevjerojatno je koliko je dugo moguće manipulirati ljude, imate li medije u rukama:


"Žac, predlažem da još jednom - mislim da smo to već davnih dana učinili - proanaliziramo situaciju u 'Večernjem listu' i oko njega. Naime, ta teza o Pašalićevom listu teško može držati vodu, jer: a)je Matija Babić smjenjen nakon razgovora Sanadera i Pirkera, pa dakle možemo zaključiti da ako Styrija smjenjuje jednog urednika svojih izdanja po nalogu Sanadera, ni drugoga ne imenuje bez njegova placeta, dakle: Miljenko Manjkas nije imenovan glavnim urednikom 'Večernjaka' bez odobrenja Ive Sanadera!!! Tri uskličnika stavljam zato jer Ivo Sanader vrlo dobro zna da je Miljenko Manjkas pisac govora Ivića Pašalića na HDZ-ovom saboru diferencijacije, pa ipak, bez obzira na tu i takve okolnosti, pristaje na Styrijin izbor: očito, velika je lova u igri! i b)Miljenko Manjkas biva nositelj slovom i brojem šest (6) koncesija na radijske frekvencije od Rijeke do Dubrovnika, koje su dodjeljenje prije nešto manje od godinu dana: naravno, one glase na različite nositelje, poput Dujmovića u Rijeci, ali, Styrija i Manjkas dakle od Sanaderova Vijeća za elektroničke medije, čiji je predsjednik Mačekov zemljak Perinčić, dobijaju ni manje ni više nego šest radijskih postaja duž obale!!!! Kako je tu zapravo politički mecena Hebrang, postavlja se pitanje: kako to da Ivo Sanader tolerira Hebrangovoj struji takvo medijsko osnaživanje? Za sve ovo zna i HHO i Puhovski - pouzdano to znam! - pa nisu maknuli ni prstom ni kurcem, te dakle slobodno možemo ustvrditi da se u ovoj zemlji događa nevjerojatno medijsko pregrupiranje snaga. Ti si sam kazao da Puki pušta maglu oko Večernjega i Manjkasa, pa dakle možemo zaključiti da je i Stipe suglasan s jačanjem ove 'kontrolirane desnice'! I to je možda i poanta: i Stipi i Sanaderu i Račanu i svima u ovoj zemlji više odgovara Hebrang kao nositelj desne HDZ-ove opcije - HDZovi jastrebovi koji misle da je Sanader izdao izvornu opciju i politiku - nego da dopuste jačanje Ivića Pašalića. Na novoj nema Pašalićeve linije: Iva Gačić ima stalne kontakte s Manjkasom i onima koj su iza jednih i drugih, što je bilo vidljivo i iz one ishitrene frke koja se na Novoj digla oko navodnog POA-inog isljeđivanja Manjkasa. Gačićka je bliža Krišti i toj ekipi nego doktoru, a bogibogme 'Istragu' ne rade doktorovi ljudi, nego opet ta ista Mankas-Rorina ekipica koja je na Novoj osvanula posredovanjam Andreja Maksa Maksimovića, a pod pokroviteljstvom spomenutih političkih mecena. Dakle, Željko: ni Nova ni Večernji nisu doktorovi, nego su posve pod kontrolom Srtyrije koja postavlja Manjkasa i zato jer je imao firmu s Klausom SCHAUEROM, još za Manjkasovih radnih dana u 'Dinamu'. Pašalić je tu samo magla koju svi skupa puštaju tek da se ne bi moglo saznati što je zapravo na stvari i kako Stipe i Ivo kontroliraju 'demokratske procese' u HDZ-u i šire (u skladu s Manolićevoj tezom da je zapravo cjelokupna hrvatska politika u biti frakcijski obračun hercegovaca i antifašista), te, budući da su i jedan i drugi u Austriji kao doma, ovdje se brižno krije koliko tko od te Austrije (Hipo, Heider etc..) kasira! Da se krivo ne shvati: jebe mi se za Pašalića, dapače, taj je očito sklopio deal i s jednima i s drugima čim ga ostavljaju na miru i čim mu se ama baš ništa pod milim bogom ne može dokazati, a deal se vjerojatno sastoji i u tome da neka lovica pripadne i novim gospodarima Hrvatske, jer, jebiga, pa o lovici se samo i radi! Eto, toliko od mene, moj Žac (vidiš, mogu ja jedan komentar i bez Pavića!) (Dragi blog 27.04.2006. 22:47)"

8. Konačno, ovoga je mjeseca, na upit svojih obožavatelja o predugoj autorsko apstinenciji od 45 lines, Dragi blog odgovara:

Državnik, ne, nego se zajebavam u drugom žanru po drugim blogovima: čitam vas redovito, Žacu tu i tamo uskočim, pa i pomognem kad mislim da ga sasvim neopravdanao maltretiraju, i malo se odmaram od ovih tema jer sam svakodnevno u politici do grla (mislim da znaš o čemu je riječ). Kad odradim obvezne likove ne piše mi se previše o svemu ovome jer još će puno postova Žac morati napisati da bi se uopće stvorile pretpostavke za kakvo-takvo razumjevanje kako naše recentne povijesti, tako i političke i društvene stvarnosti. Naime, ponekad se zaletim, kao danas, ne izdržim, pa tu i tamo napišem neki tekst (recimo, danas sam tumačio kako velika koalicija već odavno postoji, jer Sanader i Bandić uvelike koaliraju na građevinskim poslovima, medijskim poslovima, konačno, i politički...o tome mogu ovih dana konkretno, ako želite), no onda se prenem kao iz sna: pročitam sugovornike s portala, i zapitam se koji ja tu/to kurac radim! Evo primjera:
Svi mi mislimo da postoje Jutarnji i Večernji list i da su ta dva dnevna lista konkurencija. No, ja nekako mislim da su to dva lista iste firme, koja u višim katovima za istim stolom okuplja dečke koji modeliraju politički život ove zemlje kako im se digne. Recimo:
"Ozren Kanceljak će od početka 2007. raditi na novoj funkciji direktora novoosnovane tvrtke Večernji list digital. Kanceljak je diplomirani pravnik, a nekoć je radio kao glazbeni kritičar u časopisu Start, a potom kao menadžer u Jugotonu. Posljednjih petnaest godina sudjelovao je u brojnim projektima na području menadžmenta glazbene industrije i odnosa s javnošću te obnašao funkcije direktora Zampa, televizije Mreža i tvrtke Eurupa press produkcija. Osim toga, dvije je godine bio na funkciji izvršnog direktora glazbene nagrade Porin, a tri je godine radio u agenciji Premisa." Idemo sad pročitati što tu zapravo piše: Piše da je Večernji osnovao svoj DIGITEL, ili, da su dečki nakon Medija Ringa koji opslužuje EPH, osnovali istovjetnu firmu za poslove Večernjeg lista. Isti dečki. Ne konkurenti. Baš kao što je Jurleka radio kao direktor u Jutarnjem, pa kod Mudrinića, pa kod Smole hospitirao na kursu PR-a, tako je u Premisi dakle radio i Kanca, pa eto i u EPH, a bogme i kod ortaka Josipovića u Zampu! Dakle: PAVIĆ, MUDRINIĆ, SMOLEC, JOSIPOVIĆ, to je škvadra koja posve drži taj INFOTAINMENT-BUSINESS: ne samo tiskovine, nego i marteting kao i elektronske medije i telekomunikacije. Sve što ima iole veze s time, radi za njih ili pri njima. Večernji nije nikakva konkurencija Jutarnjem listu, jer je sasvim notorno da su sve do nevažnog Jurlekinog protežea Ogurlića svi do jednoga dio istog poslovnog kruga: medijske mašinerije koja opslužuje političku podzemnu kabalu Hrvatske što vlada unatoč izborima i prividnim smjenama nomenklatura! Kad smo mi to saznali konačnu istinu o privatizaciji Večernjaka? Zašto je nismo saznali? Kako to da je radio u Sinju dobio šef saborske komisije koja je taj slučaj propitivala, notorni Kontić, unatoč svojoj političkoj propasti i popudbini koja ga nimalo ne kvalificira kod šjor Ive Sanadera? Da se ne gubimo u detaljima: kakva farsa, kakva vražja konkurencija - sve je to dio istog pogona, i to se više bahato ni ne skriva! Moralo se firmu nazvati digital, jer to je bagri baš bilo zabavno: Ajmo, bumo baš tak, boli nas kurac, tko nam kaj može, ahahahahah...Samo, nekako mi se čini da ovdje ničija nije dogorila do jutra! Nema niti jedne jedine povijesne osobe o kojoj ovdašnji naraodi imaju unisono dobro mišljenje, pa bi ovi dečki, unatoč omiljenosti u stranim ambasadurama, departmentima i rezidencijalnim krugovima, morali shvatiti da ni oni nisu za sva vremena: ova velika opsjena, ovo pretvaranje Hrvatske u teatar sjena, ovo zajebavanje građana koji izlaze na izbore nabrijani na HDZ i SDP kao na Dinamo i Hajduk dok Bandijeras i Sanader dijele ulice i tal od tgova i dvorana (samo Cvjetni i Šternova dvorana teški su 200 milja eura!!!) pretvarajući elektorat u ordinarne idiote kojima se takva ekipa jedino može sažaljivo smijati, sve to mislim ne može i neće dobro završiti. Eto, to je razlog zašto malo apstiniram i zajebavam se uokolo: a kaj da objašnjavam? Ne zbog toga jer je ionako sve jasno, nego zato jer se više nema kaj objašnjavati: došlo je vrijeme svođenja računa i tih dvadesetak ljudi morat će kad-tad pogledati u ceh, pa onda jedan u drugoga, i kao sada dečki u Haagu, tako se i ovi morati dogovoriti tko je zapravo zajebao stvar! Jer, to da mi ukradeš auto još i mogu razumjeti, ali da mi se onda svakoga dana točno u podne provezeš po ulici i zatrubiš pod prozorom, e, stari, ako ne će murija, jebat ću ti ja majku! To ti mene stari jedino zanima: da se nekome već najebem matere za ovih 17 godna drkanja! Ovdje satalno jedni te isti kradu i kradu i kradu i kradu...i onda shvatiš da kradu ne lovu, nego tvoje životno vrijeme koje, sve da netko lovu i vrati, nitko nikada vratiti neće i ne može! Zato se ja Bogu molim za još samo jedan ples! Putni! (Dragi blog 16.02.2007. 00:44)"

9. Isti ti revni čitatelji na dvanula.com brižnio i prilježno uočavaju sljedeći usputni komentar o velikoj enigmi hrvatskih medija:

"Tko god je čitao komentare Dragog bloga na 45 lines o medijsko-poslovnom gremiju EPH - T-HT nije mu promakao sljedeći upis:

Također, vršljajući tim starim spisima, postovima i komentarima, primjetio sam da je do dana današnjega ostala neriješena enigma Tolj!
Naime, nikada se nije - mislim da je to već frapantno! - ništa saznalo o tom specijalnom savjetniku i lobistu gospodina Pavića, čovjeku koji ima izuzetne veze s Kaptolom i, vele, s BND-om, nespecifičnih pogleda na položaj Hrvata u Hercegovini, iako je iz BiH, a koji je, kao u svađi, napustio EPH i otišao u Styriju iako je imao izravan ulaz u Pavićevu kancelariju: Tolj se nikada ne bi trebao najavljivati!
Zanimljivost je, vidljivo je, dvojaka: s jedne strane nevjerojatno je da kao nitko ništa ne zna o tako utjecajnom čovjeku, koji s mjesta sive eminencije EPH - tvrdi se da je on odigrao presudnu ulogu u približavanju WAZ-a Paviću - odlazi u konkurentsku firmu, dok je s druge strane sada već i budali jasno da se u Večernjem listu događa nešto čudno: posve su ga okupirali kadrovi Ninoslava Pavića. Dakle, nakon rečenoga Tolja, tu je Jurleka, kao prvi čovjek Večernjaka, ali sada i Ogurlić, kao Jurlekin proteže: oba su bili u EPH, pri čemu je Jurleka, da stvar bude zanimljivija, neko vrijeme učio zanat i kod Mudrinića u THT-u, ali i kod Smoleca, u Premisi! Tu je još i Kanceljak, kao organizator Styrijinog pandana Media Ringu, pa je zapravo pravo pitanje je li Večernji konkurentska, ili sestrinska firma? Tj., u kakvom su to točno odnosu WAZ i Styrija, ili, jesu li dečki iz Gruppoa opet na okupu?

Dragi blog, 24.12.2006. (06:13)"

Kao što vidite, Hrvatska je nepovratno obolila od motovunskog sindroma: kao što su se u Motovunu, na malom prostoru, ljudi ženili uglavnom između sebe, tako se i u Hrvatskoj jebe svak sa svakim, što nužno rađa debilitetom!
To je moj zaključak i - dijagnoza
.

Zanimljivo je također pitati što bi se dogodilo kad bi se nedvosmisleno ustanovilo da je, kao što jest, svako slovo ove interpetacije točno?
Evo što se događa u civiliziranim zemljama:
Three Days of the Condor

[Turner and Higgins stop in front of The New York Times.]
Turner: They've got all of it.
Higgins: What? What did you do?
Turner: I told them a story. I told 'em a story. You play games; I told 'em a story.
Higgins: Oh, you… you poor, dumb son of a bitch. You've done more damage than you know.
Turner: I hope so.
Higgins: You're about to be a very lonely man. It didn't have to end this way.
Turner: Of course it did.
Higgins: Hey Turner! How do you know they'll print it? You can take a walk… but how far if they don't print it?
Turner: They'll print it.
Higgins: How do you know?

U Hrvatskoj nema govora da bi se nešto dogodilo, sve i kad je prinatno/obavljeno!
Ovdje javnost ne postoji.
Što govori i o tome da ne postoje racionalne pretpostavke koje tu javnost konstituiraju.
Što govori o tome da Hrvatskom i opet vladaju iracionalne okolnosti i sile.
Što govori o tamnoj perspektivi Hrvatske: koliko god vi u to ne vjerovali, ja mislim, i o tome stalno govorim i na to upozorava, da će ovdje eskalirati nasilje. Kao što je Ćopić govorio za Jugoslavene:"Znam ja nas, jeb'o ti nas!".

Image and video hosting by TinyPic
_________________________
* Bonustrack 1

»Večernji« nije kupljen opranim novcem, ali bi njegova privatizacija ipak mogla biti poništena

Zaključci saborskog Povjerenstva za »Večernji« znat će se u srijedu / Najvažniji nalaz je da list nije kupljen opranim novcem, ali je ustanovljen niz nepoštivanja pozitivnih akata, većinom prekršajne naravi / Izvješće MUP-a o dosadašnjoj kriminalističkoj obradi označeno službenom tajnom/Iz redova izvršne vlasti čuje se da bi Trgovački sud mogao poništiti privatizaciju / Oporbeni članovi Povjerenstva tvrde da nema elemenata na temelju kojih se može poništiti prodaja

ZAGREB, 12. srpnja – Niti nakon sjednice Istražnog povjerenstva o prodaji Večernjaka održane u utorak nije poznato s kakvim će zaključcima i prijedlozima mjera Povjerenstvo izaći pred Zastupnički dom. Tajanstveni predsjednik Povjerenstva Joško Kontić još nije htio reći novinarima hoće li Povjerenstvo sugerirati poništenje privatizacije, nego je samo naznačio da će i to biti jedan od predmeta rasprave na novoj sjednici sazvanoj za srijedu, s koje će Povjerenstvo napokon izaći sa zaključcima i prijedlozima.
O tome hoće li mjerodavnim državnim tijelima ipak predložiti raskid ugovora između HMO-a i Caritas Funda, odlučit će članovi Povjerenstva glasovanjem. Ništa nam više nisu mogli reći ni članovi Povjerenstva kojima Kontić nije dostavio prijedloge zaključaka i mjera o kojima će raspravljati u srijedu, nakon što prouče 250 stranica različitih dokumenata i 12 stranica nalaza, tzv. utvrđenja, do kojih je Povjerenstvo došlo na temelju svjedočenja brojnih svjedoka i dokumenata o prodaji Večernjaka. Među njima je i izvješće MUP-a o dosadašnjoj kriminalističkoj obradi koje je označeno kao službena tajna.
Najvažniji nalaz Povjerenstva vjerojatno će biti, kao što je Kontić nekoliko puta potvrdio, taj da Večernjak nije kupljen opranim novcem, u što su postojale sumnje i zbog čega je među ostalim Povjerenstvo i osnovano. No, Povjerenstvo je ustanovilo niz nepravilnosti i nepoštivanja pozitivnih akata koje su učinili većinom prodavatelji 53,6 posto dionica Večernjaka, ali su one prekršajne, a ne kaznene prirode. Unatoč strogo čuvanoj tajni, u Kontićevim smo nalazima uspjeli pročitati kronologiju prodaje Večernjaka u kojoj se govori o nepravilnostima. Tako se navodi da pri podnošenju ponuda HMO nije vodio zapisnik, što znači da HMO nije postupao prema odredbama Uredbe o uredskom poslovanju.
Nadalje, od osam pristiglih ponuda za kupnju, jedino ona Caritas Funda uz ponudu Stjepana Andrašića za izdavačko poduzeća »Masmedija« nisu bile uredno zapečaćene, a ne postoji ni zapisnik o otvaranju ponuda s naznačenim datumom i satom. Navodi se i da je punuda za kupnju bila koncipirana tako da se stekne dojam da iza nje stoji ugledna tvrtka, a ne Fond osnovan samo nekoliko dana ranije isključivo za taj posao. Kao dvojbeno se u nalazima navodi i činjenica da su o prodaji Večernjeg lista glasovali zamjenici članova Nadzornog odbora, ministara Borislava Škegre, Jose Škare i Milana Kovača, koji nisu imali pismenu punomoć kako nalaže Zakon o trgovačkim društvima.
Kao problematično se može postaviti, navodi se, i to da nije obavljena dokapitalizacija Večernjaka u visini 20 milijuna maraka, jer je to bio jedan od razloga prihvaćanja ponude Caritas Funda. No svjedoci su, navodi se dalje, obrazložili da dokapitalizacija nije odgovarala Mirovinskom fondu, jer bi mu se ulaskom te količine novaca smanjio vlasnički udio.
Što se tiče transkripta razgovora dr. Ivića Pašalića i dr. Franje Tuđmana objavljenih u Nacionalu, iz kojih je vidljivo da iza kupnje Večernjaka stoji HDZ, oni »odgovaraju stvarnim događanjima vezanim uz kupoprodaju«, navodi Kontić u nalazima. Naime, u mnoštvu dokumenata koje sadržava Kontićevo izvješće su i zapisnici razgovora koje su Kontić i njegov potpredsjednik Ivan Šuker na Pantovčaku vodili sa snimateljem i trima daktilografkinjama iz Ureda Predsjednika kako bi ustanovili autentičnost transkripta. U tim razgovorima jedna od tri daktilografkinje rekla je da je ona pisala te prijepise i izjavila je da je taj zapisnik printan kad je napisan te da ne zna je li dalje kopiran. Šef kabineta Predsjednika Stjepana Mesića Damir Vargek potvrdio je, pak, Šukeru i Kontiću da je riječ o fotokopiji.
Nakon sjednice u srijedu, izvješće te zaključci Povjerenstva i prijedlozi mjera bit će upućeni u saborsku proceduru, najavio je Kontić. Iako se iz redova izvršne vlasti već može čuti kako bi po okončanju svih istraga Trgovački sud mogao poništiti privatizaciju najnakladnijeg dnevnika, oporbeni članovi Istražnog povjerenstva u utorak su nas uvjeravali da njihova istraga i nalazi ne sadržavaju elemente na temelju kojih se može poništiti prodaja.

** Bonustrack 2

Očito, u ovoj se zemlji netko intenzivno trudi vratiti Pašalića u politiku. Kao što je na čudan način u nju stupio - kao Manolićev kadar da bi doskora figurirao kao navodni Šuškov protege - dijabolični je kontroverzni Doktor vladajućoj konteleciji neophodan kao njeni mitski protivnik, metodički imanentno mjesto osporavanja vladajućeg poretka!
Stoga nedavni bombaški proces, koji, kao ni niti jedan prethodan, nikada ne će biti objašnjen ni rasvjetljen, jer je, očito je, organiziran u aranžanu spomenutog hrvatskog političkog undergrunta!
Doktoru se nije, niti će mu ikada išta dogoditi, unatoč svim optužbama i notornoj činjenici da je najsotiniziranija osoba u povijesti suvremene Hrvatske: deal s državom - dakle vladarima ove Hrvatske - postignut je: Doktor se nesmetano bavi investiranjem svoga kapitala u graditeljskom deliriju novohrvatskog poduzetništva, dok je preostatak dragulja i strasti vjerojatno distribuiran po novim vanzemaljskim off-shore računima! Ionako je u tome bila cijela stvar: da i nova rila nađu svoje mjesto pri kopanji!

Kad HDZ 2011. dovrši svoj sljedeći mandat, 17-godišnju vladavinu Hrvatskom završit će kao najuspješnija stranka u njenoj povijesti: uspjeli su stvoriti Hrvatsku, obraniti je i dobiti rat, tranferirati kapital u svoje ruke i u ruke stranih banaka i korporacija, isporučili su Haagu manje od deset ljudi i osim Heraka i Marčinka nikoga za po doma nisu zatvorili, pljačku nisu sankcionirali... i, sve u svemu, socijalistička je republika Hrvatska postala samostalna kapitalistička država Hrvatska koja će te davne 2011., vjerojatno biti u EU! Kakva farsa, a opet, u dvadeset se godina nije moglo više postići! Ta, što je 20 godina u povijest jedne zemlje! Nadasve uz SDP u oporbi! Zato ja gajim ambivalentne osjećaje. Prema svemu. I prema svima.
Tj., čini mi se da ću iz spomenara ponovno izvaditi staroslavnu egidu - The best critic money can buy! Pa i ja sam samo čovjek od krvi i mesa!
Ahahahahahahaha....

Image and video hosting by TinyPic

BOSANSKA FAZA HRVATSKA
ili
O UZURPACIJI PROSTORA GRAĐANSTVA

Nnakon hercegovačke faze, ova je nesretna Hrvatska uletjela u bosansku fazu. Bosanska je faza ona jugoslavenstva, koje se u Hrvatskoj izdaje za građanstvo, napadajući, kao u ovom intervjuu, svaki spomen hrvatstva kao nacionalistički fašistoidni ispad, bivajući pritom najcrnjim jugoslavenskim integralističkim fašizmom koji je ovo podneblje vidjelo: ovdje su svi narodi i narodnosti krivi, i Hrvati i Srbi podjednako, samo zato jer su divljaci rasturili Jugoslaviju, čiji Jugosalveni/Bosanci, kao žrtve tog nacionalističkog divljačkog čina, traže moralnu pravednu naknadu za pretrpljeni nenadoknadivi povijesni gubitak! Jugoslaveni u Hrvatskoj - a ti znaš o kome ja tu uglavnom govorim, jer o tome govorim već dvije godine samo po ovim blogovima - falsificiraju svoju političku poziciju, optužujuću pritom druge za ono što sami bezočkno rade: za nacionalizam, kojega su rodonačelnici! Nema danas veće mržnje no što je mržnja Jugoslavena u Hrvatskoj i spram Hrvatske i spram njene novije povijesti - pogledaj dokaz: nitko od njih ne gunđa zbog privatizacije i pljačke, jer ih dobar dio živi od sinekura Imperije Zla, ali svi do jednoga mahnito sikću protiv TUđmanove epohe, protiv devedesetih napose, protiv povijesti per se, jer, to je povijest nastanka samostalne Hrvatske! - i ta je mržnja poprimila već zabrinjavajuću formu: zabrinjavajuću, jer, ako mirni gospodin poput Crnkovića osjeća da mu smeta Jergovićev habitus, svjetonazor, ideologija, što će onda biti kad po bircevima Dubrave i Sinja ta netrpeljivost dođe do pojma ili, što je izvjenije, mutne alkoholizirane predodžbe! Posljedica je grozna, jer, ne tiče se to samo Hrvata! U prvom redu to pogađa Srbe, jer, nije dopušteno biti ni Srbinom ne samo u Srbiji, nego ni u Hrvatskoj! Srbi su podobni tek ako ispovijedaju ovu jugoslavensku ideju - zanimljivo je kako i Jergoviću kao i Budenu pred očima titraju modeli braka, mješovitoga braka Srba i Hrvata, kako i jedne i druge mogu odrediti tek negativno, u relaciji spram Drugoga, jer Jugoslaveni naprosto ne postoje ako ne postoji ova temeljna relacija: Beograd - Zagreb!; konačno, zato su se oni tako dobro s Tuđmanom razumjeli, budući da je upravo Tuđman povijesni dogovor Zagreba i Beograda smatrao ključnim činom mira na prostoru bivše Jugoslavije. - i nikako nije moguće, iz njihove vizure, uvažiti Srbina u njegovu srpstvu! To je ono što mene smeta: to osporavanje mogućnosti da konačno već jednom budemo Hrvati i Srbi, a da ne moramo nužno biti pritom biti ustaše i četnici, dakle hrvatski ili srpski nacionalisti istom jer smo te nacionalnosti! To prokleta fašistička jugoslavenka smeća, za koja su smo svi mi, i Hrvati i Srbi, podjednako nacionalistički divljaci jer smo Srbi i Hrvati, tu optužbu izgovaraju pro domo sua: nestala im je zemlja, naime! Nesposobnost da se Jugoslavija shvati tek i samo kao dogovor republika, i ništa manje ali ni ništa više od toga, prouzročila je svo današnje zlo: oni stalno iznova u Jugoslaviji vide pramodel nekakve multikulturalnosti, viši oblik društva, ne videći da inzistiraju tek na svojoj jugoslavenskon nacionalnosti, čineći je osnovom intenzivnog i pogubnog nacionalizma. U Hrvatskoj ovo ubrzano dopire do svijesti, a u Srbiji ova svijest nije ni potrebna: tamo Jugoslaviju nitko nikada nije shvaćao drukčije nego kao izgovor za Načrtanije, pa Jugoslaveni u biti nikog ne zanimaju: čin uzimanja imena Nemanja bivšega emira Kusturice, dovršenje je tamošnje priče o Jugoslavenima i Jugoslaviji. Ali, Hrvateki, koji moraju biti kuš jer su protjerali Srbe iz Krajine i popalili desetak tisuća domova, sada moraju slušati predilekcije Jugoslavena i na svaki spomen hrvatstva moraju pognuti glavu! To što je doživo Jergović od Crnkovića, doživio je Malnar od neznanog branitelja! To je jedan te isti fenomen, na različitim jezicima! I, toga je mene strah, jer, kao u Malnarovom slučaju, najebat će i nevini (on ovoga puta zaista nije provocirao, čak ni gosta nije on zvao!). A ti Kizo znaš koliko ja dugo pričam da će ovdje biti pičvajza upravo po toj liniji: ljudima je pun kurac toga da par godina nakon osnutka vlastite države slušaju lekcije o svojoj genocidnosti, ustašoidnosti i fašistoidnosti (vidi na 45 lines što o tome mislim!) samo zato jer su Hrvati, od bagre koja se srami vlastite nacionalnosti, pa je odjednom biti anacionalan napredniji oblik života na zemlji: čovjek nije drvo!, nevjerojatno pametne li maksime! Napisat ću ja par postova o tome, Kizice moj, ali, tebi je ionako sve jasno.
(NEMANJA 03.03.2007. 13:43)

Osim toga, ono što je posljedica činjenice da Jugoslaveni, izdajući se za anacionalne građane, falsificiraju svoju političku poziciju, jest uzurpacija ukupnog građanskog demokratskog prostora koji se, radom EPH, navjerno i sustavno više od deset godina antagonizira kao sukob Crvenih i Crnih, koji se perpetuira i samoproizvodi, za potrebe Norvala koliko i Udbe: sve dok leti Titova glava po Kumrovcu, ima potrebe za crvenom narodnom frontom kao sanitarnim kordonom pred pomahnitalim zmajem ustaštva, i sve dok posljednji Udbaš hoda svetom hrvatskom zemljom, neophodno je zazivati Juru i Bobana! Jasno, sav je taj tragični hrvatski rulet tek farsa inducirana ideološkom fantazmom: jasno je da u zbilji nigdje ne postoji nikakav prasukob kao nosivi društveni antagonizam, bilo partizana i ustaša, bilo crvenih i crnih, bilo kakav i bilo čiji, jer, nikakav temeljni sukob na koji bi se svi ini društveni antagonizmi mogli svesti jednostavno - ne postoji! Ali, ova se ideološka fantazma sustavno proizvodi i reproducira jer time navodni antagonisti zapravo proizvode potrebu za samima sobom! To je njihovo povijesno opravdanje, legitimacija i - neophodnost! Iako u ovoj zemlji nema nikoga tko bi zaista ispovjedao ustašku ideologiju (tko je to? Đapić, taj kumrovački šmirant? Pašalić?, koji je kao liječnik u zatvorskoj bolnici morao proći provjeru Manolićevih penologa!; tko je to, pitam!! - čak ni klaun Scwart nije autentičan nacist, čak je i on agent amateur provocateur!) stalno se iznova na marginama KOS-a i Udbe organiziraju već cijelo jedno desetljeće dinamitiranja spomenika, provokacije pred židovskom općinom itd.itsl., a da nikada nitko, čudno, baš kao ni u slučaju bombe pred kuću Ivića Pašalića, za takvo što nije odgovarao, a ako tkogod i jest, o tome se - i to je fantastična stvar, to je naročito zanimljivo! - onda, kao u slučaju židovske općine, kurvinjski šuti od Nacionala do Globusa, od Jutrnjeg do Večernjeg lista! Naravno, jer, neće valjda udbaška žgadija svoje ljude okačiti na naslovne stranice tih svojih revelverblatcajtunga! Posljedica je dakle te tzv.ustaškoemigrantske i tuzemnoudbaške sprege potpuna uzurpacija prostora prostora autonomnih demokratskih procesa u tradicionalnim oblicima odvijanja građanske politike. Zato je stalno iznova u Hrvatkoj velika pompa oko tzv. trećeg puta: jasno je da ljudi osjećaju da je sve zapravo premreženo jednom te istom mrežom utjecaja, koja se rasprostrla na zapravo nevjerojatno naivan način: HDZ je nacionalna stranka, SDP je socijalna stranka; prvi su Crni, drugi Crveni; prvi evociraju uspomene na Didu, drugi na Đidu: i, tu smo već tamo gdje Ideolozi i žele da budemo, u sferi mutnih i potmulih političkih fantazija, osjećaja, identifikacija! I to je hrvatska politika! Pri čemu, kad dođu na vlast, i jedni i drugi sljede istu agendu, pa Crni izručuju vlastite generale, a Crveni ukidaju božičnice, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti Stankama/Partijama lišenim bilo kakve političke supstance: bilo kakvog sadržaja=programa. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska stand-by aranžmanima s MMF-om; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU...uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpno nesuverena zemlja čijim političarima preostaje dogovoriti se još o lovi za rukometne dvorane i tangentu, te par stotina tisuća kvadrata na Hvaru i Mljetu! Nevjerojatno, ali istinito: kad dovrše privatizaciju Ine, jedva da će imati što raditi! Jasno, ovi menađeri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankiconirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe! Zato se za raju priređuje igorkaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma! I zato je tu SDP da s koalicijom bude "sanitarnim kordonom" pred najezdom ustaša, i HDZ, sada u light-varijanti, nakon dekontaminacije, da se odupre pokušajima sabotiranja progresivnih povijesnih neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaj s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neminovno da se uspostavi par Kompanija/Monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. Koliko ja poznajem stvari, na najboljem smo putu da taj proces u Hrvatskoj dovršimo. Samo da nas ustaše i partizani na njemu ne ometu i nedajbože - zaustave! Dok se raja zabavlja u tom novom ciklusu Optisanih, Sanader i Bandić, kao arhetipske figure povijesnih protagonista neoliberalne Kroejšie, simuliraju svađe oko rukometnih dvorana potajno se sastajući upravo tim poslom! Jebem im vraga njihovog dovitljivog! Kak su se samo toga sjetili!
Kakvi su Hrvati imbecili, bože sveti, odoh u politiku. Jedan mandat i meni je dosta! (NEMANJA 03.03.2007. 14:15)

II.

U politici je nezahvalno prognozirati, jer jedan jedini događaj može naruštiti ukupnu statiku društvene zgrade, ali, usudit ću se, ubpravo zbog zadnjih rečenica, predvidjeti ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora, i, odmah obrazložiti taj ishod:
Dakle, kada u ovoj gornjoj shemi HDZ lišite nacionalizma, i svedete ga na light-HDZ, dobit ćete Sanaderov HDZ: stranku koja isproručuje Gotovinu i premijera koji čestita Hristos se rodi: dakle, krajnje kooperativnu stranku konzervativnog imagea, koja se polako i realno približava svojoj promičbenoj predstavi: kao stranka koja se vrlo dobro razumije s krupnim kapitalom, jer njezin šef ionako njome ravna kao vlasnik svojom firmom, HDZ ubrzano postaje zastupnikom Kapitala! No, što dobijete od SDP-a kad prođe purgatorij? Čega se zapravo SDP treba lišti? E, to se događa upravo ovih dana, u reformističkim zahtjevima koji se stavljaju pred vodstvo stranke, a ti su svedeni zapravo na odustajanje od socijalne pre-osjetljivosti socijaldemokrata: zahtjeva se poštavanje neoliberalnih tekovina i vrijednosti! To je dakle agenda:s jedne strane imati ex-nacionalnu light konzervativnu stranku Kapitala, a s druge ex-socijalnu light lijevu stranku Rada, kako bi se prekrilo čitavo područje Tržišta, kako nas jedino i isključivo vide Planeri. Budući da se Designeri Novog svjetskog poretka jako dobro razumiju sa Sanaderom, budući da se izuzetno dobro slažu s Mesićem, budući da Milan Banić funkcionira kao fonatana (baciš novčić i zaželiš želju! koja nema drugu svrhu i namjenu nego da ispunjava te želje pod uvjetom da je na središnjem gradskom trgu, da se svi oko nje okupljaju i da joj se dive, tj. budući da glavnim gradom države upralja kao holdingom čovjek koji je češće na Markovom nego Iblerovom trgu, situacija je zapravo u Hrvatskoj IDEALNA! NE MOŽE BOLJA BITI! I zato će ovakvom i ostati.
Dakle, ja tvrdim, a dao sam i razloge (u ovakvoj se konstelaciji političkih odnosa i snaga u Hrvatskoj najlakše 'radi', i u hrvatkom političkom undergroundu, ali i na relaciji Svijet - Hrvatska) da će HDZ ostati na vlasti!
Sve je ostalo sekundarno: hoće li uz HSLS novi koalicioni partner biti HSS (to je zapravo lako moguće, jer HSS-ovci su željni vlasti, a Friščić je, iz razloga koje ovdje neću spominjati, na svaki način podatan za dogovore!), ili će to biti netko drugi, sasvim je nevažno. Vidjet ćete da će na vlasti ostati HDZ.
I još nešto mogu predvidjeti, naprosto stoga jer sljedim logiku ovih događaja: ovih će se mjeseci inzistirati na nužnosti reforme SDP-a i vremenu koje toj stranci treba dati da se preobrazi u modernu socijaldemokratsku stranku neoliberanog senzibiliteta i usmjerenja (vidi: Butkovićev tekst o nužnosti reforme SDP-a otprije sedam dana u JL-u, Kris Cviić u Globusu, dakle: EPH je već počeo, jasno, na osnovu tezarija iz Kraljevskog instituta - nimalo čudno da su autori baš Cviić i Butković, naime!). A kad se dakle vidi otkud vjetar puše, kad uz ovako rekonstruiranu logiku imamo i evidentne dokaze dobre engleske volje da Sanader vlada Hrvatskom još 4 godine, tja, uz idilu u vražjem trokutu Markov trg - Panta - Poglavarstvo Grada, u kojem nestaju ne samo avioni i brodovi nego čitave dvorane i tangente, malo nas što može iznenaditi!
U svakom slučaju, evo, ja sam reskirao da me zajebavate dovijeka, pa sam stavio karte na stol. Jasno, ako sutra slete Vanzemljaci pa inzistiraju da Namjesnik na Zemlji bude Jura Stublić, ja ću morati revidirati svoje stavove i prognoze, ali, bez ovakve ex machina intervencije, stvar mi se čini prilično razumljiva, dapače malo priprosto predvidljiva za moj ukus.
Dixi.
(NEMANJA 03.03.2007. 15:01)

III.

O mojoj antifašističkoj poziciji i njenom aktualnom značaju

Svi tekstovi na ovome blogu neredigirani su komentari uglavnom s dva bloga-matice, na kojima parazitiram, da bih kasnije, samo za potrebe registracije, opsluživao i ovaj bricolage-blog, kao pasionirani bricoleur(koristim ovu riječ samo zato jer je lijepa, l'art pour l'art).
Ipak, s vremenom se pokauje duboka smislenost objedinjavanja svog tog nepreglednog narodnog blaga na jednom mjestu, u ovoj Nemanjinoj Zadužbini.
Tekst koji sljedi moja je reakcija na fašistoidne ispade, na erupcije antisemitizma na 45 lines, protiv kojih je protestirao i autor bloga, moj suborac Željko Peratović:

Dečki, ispričavam se ali volio bih jednom za svagda u Hrvatskoj objasniti što je to antisemitizam i kako izaći na kraj s njime. Za početak, reći ću da sam ja Hrvat, jer to je ovdje očito jako važno biti. Dakle, evo kaj je antisemitizam:
Antisemitizam je kad između 1941. i 1945. u Jasenovac odvodite neku malu Ester ili Ingu ili Danieala ili Mošu...itd.itd...itd.itd....itd...i odvodite ih i odvodite, a samo zato jer su Židovi, i, onda ih ubijete! E, vidite, to je antisemitizam.
Kako to sankcionirati?
Metkom u glavu!
Svakome tko je prolio makar kap krvi nekog djeteta (govorim sada samo primjerom!) samo zato jer je npr. židovsko, treba isti čas, bez oklijevanja, ispaliti cijeli šaržer u glavu.
Vjerujte mi, ja bih to učinio. Kunem vam se.
I onda bih se rado s mojim - da, ja sam i katolik! - i Stepinčevim dragim Bogom porazgovarao o tome što je s mojom vječnom nagradom! Jer, ja mislim da bih je upravo tim činom zaslužio. Ta, ako to nije borba Dobra protiv Zla, onda ja ne znam što jest!
Nadam se da sam bio posve jasan.

Žac oprosti na ovoj intervenciji i na njenoj žestini, ali, ovdje se nemre drukčije: moj stari ovo, tvoj ono, dida ovaj, daidža onaj, handžar sim, Boban tam...ajd u pizdu materinu, kakva sofistika, a kad treba uzet' nož i klat', e onda odmah svi znaju sve i koga!

Čujte, imamo jedan problem s kraljem i crkvom. U Kraljevini Jugoslaviji - nadam se da vam neću ništa novo otkriti kad ovo kažem - nisi mogao postati nadbiskupom zagrebačkim ako tnisi imao kraljem imprimatur! Zato je Stepinac, kao solunski dragovoljac, i izabran! Ovo je abeceda i piše u svakoj jebenoj povijesnoj knjizi. Nevjerojatno, ali da je bio solunski DRAGOVOLJAC piše čak i na netu, i to, gle vraga, ne u srpskoj agitoprop notici, nego je to naša, horvatska informacija o Stepincu. U njoj dakle piše i sljedeće:"Godine 1932. na svoje, i ne samo svoje, zaprepaštenje imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80. rođendan i došlo je vrijeme da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces jer je za nadbiskupovo imenovanje trebala kraljeva privola pored papine. Nakon podosta kandidata koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve, u razgovoru sa senjskim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob da postane biskupom, imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac, što je pozitivno utjecalo na kralja. Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: "Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja."
Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u Beograd da položi zakletvu kralju, u svom dnevniku je napisao: Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička. Zbog ove rečenice dvadesetak godina kasnije bit će optužen za upletanje u ratne zločine protiv Srba. Postavši nadbiskup radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a među nekim svećenicima nazivan je boljševičkim nadbiskupom. Nakon smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je de facto već bio."
Ja ne kužim kak ste tak lijeni upisati u tražilicu elementarne podatke i raspitati se o osnovnim činjenicama vezanima uz neku temu. Tj. kužim u čemu je stvar: neke se činjenice ne žele znati. Jebiga!
Inače, Stepinac je zasita štitio Židove i Stepinac je zaista intervenirao zbog djece na Kozari. Zašto je Stepinac suđen, i što bi to pak isplivalo da je suđenje, kako su neki devedesetih u Hrvatskoj predlagali, ponovljeno, druga je stvar. I to također posvuda piše, ali, koga to ovdje zanima.
(NEMANJA 02.03.2007. 22:08)

Prvi hrvatski blože
Iako si ti stari moj ridikul, evo da i tebi nešto objasnim...
Prestani više, za miloga boga, stalno prisvajati taj hrvatski narod kao da smo svi tvoji sinovi!
Pepeo tvog naroda? Nisam znao da ti imaš patent na hrvatstvo! Osim toga, koji to pepeo i kojeg naroda?
Vidiš, tijekom drugog svjetskog rata jedan se moj djed borio protiv fašista: jebali su ih, ne znam je li ti to poznato, ti tvoji fašisti, s kojima je tvoj dio naroda u Italiji isporučio moga djeda i moj dio naroda Ducceu, dosta dugo su ih zajebavali, mislim Italijani Hrvate, tamo po Istri, a onda je moj djed s ekipom odlučio malo jebati mater Ducceu i njegovom narodu. Drugi je djed, također Hrvat, po Bilogori ratovao s tvojim djelom naroda, našeg hrvatskog, jer je tvoj dio naroda služio Nijemcima, nacistima, pa je to mom djedu valjda išlo nakurac. Uglavnom, moji su i po Istri i po Bilogori i Slavoniji ratovali s fašistima i nacistima. Ne znam koji je kurac radio tvoj dio naroda, ali to nije važno: iznad toga naroda, malog, hrvatskog, i njegovog zakašnjelog prispjeća u povijest, bila je jedna veća povijest: II. svjetski rat! Ali, tvoj je dio naroda očito autistično vodio neku svoju bitku u nekoj svojoj separatnoj povijesti, u kojoj ste mislili da se u tom ratu radi samo o obračunu sa Srbima. Očito, drugi dio naroda nije bio tako kratkovidan, jer, vidiš, neki su već 1941. počeli rat s nacistima i fašistima, a ne sa Srbima i Židovima! I to je sve.
Kužiš kak je to lako! Anagonisti nisu bili drugi narodi i narodnosti, nego idologije: nacisti, fašisti! Zato prestani više govoriti kroz figuru i kategoriju naroda, pogotovo patetično i morbidno, spominjući pepeo tvoga naroda, jer je dobrom dijelu ljudi (to je malo općenitije od naroda, je li?) tada bilo važno oduprijeti se fašistima i nacistima. Možda su se neki borili i protiv OKUPATORA, što misliš? Možda, OK, priznajem, i protiv drugih NARODA: Nijemaca i Talijana, ali, čuj, moraš priznati da ni Nijemci ni Talijani nisu bezostatno tih godina nacisti i fašisti, zar ne? Sve u svemu, ako misliš da je HRVATSKI NAROD najebao na Bleiburgu, htio bih te pitati što je s ostatkom, zapravo većim djelom hrvatskoga naroda koji nije bježao prema Austriji? Koji je to narod? Čiji? To nisu Hrvati? Moj djed koji je bio u ratu protiv fašista, koji se tukao protiv Ducceove Italije nije Hrvat? To odlučujete vi, krilnici i bojnici? Odlučujete vi moj kurac, stari moj, i kao što vidiš nitko to ne jebe ni pol posto ni u ovoj zemlji a ni van nje.
Ja bih na tvom mjestu u oporuci napisao da me zakopaju s pola tone kravljih govana na lijesu i uokolo njega. Jer, ti ni kao mrtav nećeš biti dovoljno đubre da si nad grobom travu održavaš.
Bolje se kremiraj. Tako da pepeo tvoga naroda jednom za svagda raznese vjetar.
I daj, crkni više! Jebote, guraš se po tramvaju, zazimaš klupe po parkovima, namjerno čekaš po dva-tri puta za jedan te isti račun po pošti i bankama, a groblja zjape prazna! Stvarno si više dopizdio svima. Pitaj rodbinu.


Image and video hosting by TinyPic

- 10:43 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 03.03.2007.

Science Fiction Republic of Yugoslavia

Image and video hosting by TinyPic

OSIJEK - Jedan od najpopularnijih domaćih pisaca, Miljenko Jergović, sinoć je na književnoj večeri u krcatoj Club galeriji Magis oštro kritizirao Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo i rad žirija.

Podsjetimo, iako je tu nagradu dobio (i primio) prije tri godine za roman “Dvori od oraha”, Jergović je u posljednje dvije godine javno prozivao način rada žirija i dodjeljivanja nagrade. Iste je stavove ponovio i u Osijeku. Na upit voditeljice književne večeri kako komentira uvrštavanje svoga najnovijeg romana “Ruta Tannenbaum” u polufinale (12 najboljih djela) ovogodišnjeg izbora za nagradu Jutarnjeg i očekuje li pobjedu, Jergović je ogorčeno istaknuo “kako u tome uopće nije želio ni sudjelovati”.

- Pravila toga izbora nalažu da izdavač treba svakom članu žirija poslati po jedan primjerak kandidiranog djela, dakle ukupno sedam. Molio sam svojeg izdavača da ne šalje primjerke “Rute Tannenbaum” i tako je i učinio. No, potom članovi žirija nisu poštovali moju volju, nekako su nabavili knjigu i ipak me uvrstili u izbor - izjavio je Jergović.

- Članovi žirija prekršili su pravila koje su sami donijeli... Nakon toga, doista me više ne zanima što radi ta grupa građana i uopće me se ne tiče što će dalje biti s Nagradom Jutarnjeg lista - zaključio je književnik.

Jergović je vrlo angažirano govorio i o drugim temama i ljudima. Zlatka Crnkovića, koji ga je nedavno javno napao, tako je nazvao “nekada velikim Jugoslavenom koji ima navodne zasluge za hrvatsku književnost”, a Ivana Aralicu “tipičnim hrvatskim fašistom”.

- Trenutačno najviše čitam dva velika književnika, Miroslava Krležu i Josipa Horvata iz Čepina kraj Osijeka - zaključio je ipak pohvalama svoj nastup Jergović


Intervju Miljenko Jergović

Bez utehe

"Ako ćemo u 'cosmopolitanskim' kategorijama, Srbi i Hrvati stari su bračni par, stalno se mlate između sebe, razbijaju tanjure po kuhinji, ali se nikada neće razvesti, jer ne mogu jedan bez drugoga. Ako me pitaš, rekao bih da se radi o istospolnom braku"

piše: Slobodan Kostić

Možda u okviru književnosti pojedinih država stvari stoje drugačije, ali je Miljenko Jergović sigurno najznačajniji pisac jedne teritorije koja obuhvata veliki deo nekadašnje Jugoslavije, ili područja zapadnog Balkana, ukoliko nekome smetaju reči iz bivšeg života. Knjige su mu prevedene na dvadeset jezika, dobio je mnoga značajna priznanja, a njegov zamašni literarni opus sad već podrazumeva ozbiljan čitalački angažman. Rođen je 1966. godine u Sarajevu, novinske i književne tekstove objavljuje od kraja osamdesetih, ali se na književnoj sceni pojavio najpre kao pesnik s Opservatorijom Varšava (Zagreb, 1988). Od 1993. godine živi i objavljuje u Hrvatskoj, gde postaje poznat zbirkom kratkih priča Sarajevski Marlboro. Njegovi romani Buick Rivera (2002), Dvori od oraha (2003), Gloria in excelsis (2006) i Ruta Tannenbaum (2006) ućutkali su na kraju i one koji su imali bilo kakve rezerve prema vrednostima Jergovićevog dela. Izdavačka kuća Rende objavila je najpre njegovu zbirku priča Mama Leone, a ovih dana i roman Buick Rivera.

"VREME": Za razliku od publike u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj koja je imala priliku da se susretne sa tvojim knjigama onako kako su se pojavljivale, do čitalaca u Srbiji ti naslovi stižu u aistorijskom sledu. To verovatno nije bila neka posebna strategija za forsiranje Dunava?

MILJENKO JERGOVIĆ: Naravno da nije. Ja sam u stvari htio da se moja hrvatska i bosanska izdanja počnu prodavati u Srbiji kao da su srbijanska, kao što se, recimo, plavi ronhil prodaje kao da ga je napravilo u Nišu. Na kraju sam, ne bez osjećaja nekakvoga ratnog poraza, shvatio da će prije u Beogradu Karađorđeva šnicla postati Zagrebački odrezak, nego što će se hrvatske knjige prodavati u beogradskim knjižarama. Izgubili smo rat od onih koji su krajem osamdesetih tvrdili kako Srbi i Hrvati baštine različite i međusobno jako udaljene kulture. Danas je u Beogradu i Zagrebu neusporedivo lakše kupiti engleske knjige nego one koje bi stizale s druge strane Dunava. Poraz je tim teži što su razlozi za to ekonomske, a ne više ideološke prirode, i opstat će ti razlozi jako dugo. Volio bih da nisam u pravu.
Možda to nije bila namera, ali je približavanje ovdašnjem čitaocu biLo krajnje obazrivo: najpre jedna zbirka priča iz doba nevinosti, onda novela koja se polagano proteže prema romanu..., mada su se mnogi pripremali za tvrđi susret, priželjkujući Dvore od oraha.
Nas puno češće vode slučajnosti, nego razum ili srce. Glavinjamo naokolo, a onda to glavinjanje pokušavamo objasniti kao nešto u čemu je bilo sistema i nekakve pameti. Jednom će, pretpostavljam, i Dvori od oraha izaći u Srbiji, ali bojim se da će i tada to biti rezultat nekakvoga slučaja, a ne strategije.

Stiče se utisak da je objavljivanje tvojih knjiga u ovoj sredini ipak bilo pomalo iznuđeno?

Kako to misliš? Tko je to iznudio?

Oni koji nastoje dokazati da srpska i hrvatska kultura više nemaju šta pružiti jedna drugoj.

Ne znam što mogu pružiti jedna drugoj, ali znam što pružaju meni. Mogu ti nabrojati neke meni važne srpske pisce, koji nisu ni postojali prije raspada Jugoslavije, a bez kojih bih bio slabiji čitatelj, pa onda po nekoj unutrašnjoj logici i slabiji pisac. To su, recimo, Srđan Valjarević, Marko Vidojković, Jasmina Ahmetagić, Teofil Pančić, Zograf, Biljana Srbljanović, Ana Ristović, Vladimir Arsenijević, Milena Marković… Pritom, kada čitam pjesme Milene Marković, nije mi prvo na umu da čitam Srpkinju, niti se, čitajući Teofila, primarno napajam s izvorišta suvremene srpske književnosti, a još manje te pisce čitam da bih se mogao hvaliti svojom tolerancijom i spremnošću na dijalog. Uostalom, i nisam baš jako tolerantan, niti mi je stalo do ceremonijalnih dijaloga s pripadnicima nekoga etnosa, srpskoga ili mongolskoga, svejedno. Ti pisci, pa još neki drugi, uključujući i one koje nosim u jugoslavenskoj poputbini, dio su moga čitateljskog i književnog svijeta. Oni su više moje privatno blago nego što bih o njima mogao govoriti kao o pripadnicima susjedne, meni bliske kulture.

I kako se osećaš kada dolaziš na promocije svojih knjiga u Beograd, kao strani pisac?

U odnosu na srbijansku carinu i policiju, te u odnosu na recepcionere u beogradskim hotelima, ja se izvan svake sumnje osjećam kao stranac. Istina, ponosni stranac, koji perfektno poznaje njihov jezik. Međutim, u odnosu s onima koji nisu vlast, formalna ili neformalna, recimo u odnosu s prodavačicama u samoposluzi i knjižarima, konobarima i taksistima, a da o piscima, drugovima i poznanicima i ne govorim, osjećam se kao sunarodnik, kao domaći. Pritom, to ne znači da su mi ti ljudi nužno miliji nego nekome tko kao i ja dolazi iz Zagreba ili iz Sarajeva, a ima gard, ili unutarnji poticaj, stranca. Biti domaći, biti sunarodnik, podrazumijeva ljubav koliko i mržnju ili ravnodušnost, simpatiju, antipatiju, gađenje… Ali ja ne mogu, osim kada je vlast u pitanju, u Beogradu i u Srbiji biti nešto drugo nego što sam bio prije raspada Jugoslavije. Ako se tada nisam osjećao kao stranac, zašto bih danas baš morao? I opet napominjem da to ne nosi samo pozitivne konotacije. U kulturnom, ili u književnom smislu stvari stoje ovako: Kiš ili Pekić meni nisu strani pisci, što mi je jako drago, ali mi strani nisu ni loši srpski pisci, pa ni hulje među njima, što mi i nije drago. A u skladu s time: u Beogradu nisam i ne mogu biti strani pisac, i to govorim posve opušteno, bez straha od toga kako će moje riječi netko shvatiti, ali i bez imalo potrebe da se borim za pravo na Srbiju kao na domaći teren. Lagodno je biti tamo daleko, u Hrvatskoj, i iz te se daljine osjećati dobro u Srbiji. Ljekovito je to za duh i tijelo, a pogotovo za živce.
Naravno, istu relaksaciju Hrvatskom želim i ljudima koji prebivaju u Srbiji. To možeš kada se unutar sebe ne osjećaš kao stranac.

Verovatno će zbog ovakvog stava prema Beogradu dodatno zapenušati oni koji te napadaju zbog, navodno, uvredljivog i sarkastičnog pisanja o Zagrebu koji ti je početkom rata ukazao gostoprimstvo?

Da, čudno je to s gostoprimstvom. Na njega se obično pozivaju oni koji su te kao došljaka već od prvoga dana gledali mrgodno i uz škrgut zuba, bez obzira na to jesu li lijevi ili desni, liberali ili fašisti, ili su naprosto ništa, ali ne vole došljake. U Zagrebu nikada nisam bio izbjeglica, a još manje sam bio gost. Kao gost dolaziš samo u krajnje intimnim okolnostima, osim ako se ne radi o nekome ceremonijalu, a ja sigurno te 1993. nisam došao radi ceremonijala. Dakle, gostom me mogu smatrati samo oni koji me vole i koji me, recimo, pozivaju k sebi na nedjeljni ručak. A takvih je, da kažem i to, u Zagrebu više nego i u jednom drugom gradu. Većina mojih prijatelja i dobrih znanaca, većina ljudi kojima se radujem, živI u Zagrebu, i potpuno sam siguran da nikome od njih neće smetati moj stav prema Beogradu, Londonu, Bukureštu, ili bilo kojem drugom gradu.

Odakle potiče taj zahtev za lojalnošću koji vrlo često ima onu oveštalu formu: ako smo ti već progledali kroz prste kada si došao u kožnoj jaknici i s minđušom u uhu, i dopustili ti da postaneš pisac, to gostoprimstvo se ipak mora platiti prećutkivanjem nekih stvari koje ni nama samima nisu previše po volji?

Zgodno si to formulirao, a ja tome ne bih imao što dodati, osim što – da budem malo i tašt – nisam u Zagrebu postao pisac, jer sam to već bio u Sarajevu. U porodici se štošta treba prešutjeti da bi čovjek živio s mirom u odnosu na bližnje, ali doista ne vjerujem da bi se u društvu išta smjelo prešućivati. Ono što se ne kaže danas, ulica će urlati već sutra. Od žene se možeš i razvesti, od roditelja možeš i pobjeći, možeš prekinuti sa svim rođacima, i da to sve bude posljedica nečega što se prije pedeset godina tek prešutjelo, ali od društva u kojem živiš nema razvoda, nema prekida. Pritom, ja baš i nisam onaj koji bi pričao baš o svemu o čemu drugi šute. Češće sam se branio od napada na sebe, nego što sam remetio društveni mir i tišinu.

Izdržao si na nogama sve te napade akademika, penzionisanih generala i gnevnih izdavača, ali u kakvom je stanju nakon tih sukoba ostao onaj delić unutrašnjosti odakle, na primer, izviru priče iz Mame Leone?

Nisam baš tako lomljiv i krhak, pa da od takvih napada iznutra stradam. Pored ostaloga, morao bih biti i prilično glup pa da mi ti koje spominješ prodru u intimu. Aludiraš, recimo, na Zlatka Crnkovića, znamenitoga izdavača i prevoditelja iz bivše Jugoslavije, koji je u samostalnoj Hrvatskoj ostvario šizofrenu karijeru povremenog suradnika Feral Tribunea i istovremenog urednika i lektora knjiga Ivana Aralice, s naglaskom na fašistoidne rugalice Ambru i Fukaru. Crnković me je u povodu moga novog romana proglasio mrziteljem Zagreba, ali –posredno – i antisemitom. Nisam mu na to odgovorio, niti zapravo imam što odgovoriti, jer je u svojim tekstovima (bilo ih je dva), Crnković pokazao očitu želju da me počisti iz grada na koji polaže nacionalno, rasno, ili ne znam kakvo pravo, budući da je i sam došljak. Pozvao je javnost da mu u čišćenju pomogne, naglašavajući da "Jergović tek desetak godina živi među nama", kao da sam mungos, antilopa ili neka treća neautohtona vrsta, koju ne bi bilo šteta iskorijeniti radi povratka prirodne ravnoteže unutar hrvatske flore i faune. Ali ja, doista, ne bih sebi nikada dozvolio da "živim među njima", u Zagrebu ili bilo kojem drugome gradu. A tko su oni, shvatit ćeš ako ti spomenem jedan vrlo ilustrativan detalj iz te velike Crnkovićeve izdavačke karijere. Taj je gospodin, naime, otkrio spisateljski potencijal Mome Kapora, urednički je potpisao sve njegove važne i manje važne knjige do 1990, ali je zato odbio objaviti Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča. Rekao bih, bez imalo cinizma, da je Crnković do danas ostao dosljedan tom svome estetskom i etičkom izboru, pa i dalje preferira jednostavna rješenja, kako u književnosti tako i u društvenim odnosima. Srećom po Danila Kiša, Grobnica je premijerno, ipak, objavljena u Zagrebu, a urednik knjige je bio Slavko Goldstein. Naglašavam to ne samo zato što mi je doista drago što je taj važni rukopis postao knjigom u gradu u kojem živim, nego i zato što je ta vrsta činjenica, naravno uz sve druge privatne razloge, važna za moj ostanak u Zagrebu. Do moje intime mogu doprijeti razlozi iz kojih Goldstein svojedobno objavljuje Kiša, dok su Crnkovićevi razlozi takvi da pred njima, kao i pred Aralicom i čitavim krdom koje je toptalo oko mene i povremeno mi balegalo oko gležnjeva, ne osjećam baš ništa. Najviše što oni mogu učiniti jest da me razgnjeve kao što me razgnjevi loš nogometni sudac koji krade od siromašnih Afrikanaca da bi dao bogatim Europljanima. Ali zar ću one na koje devedesetak minuta bjesnim puštati unutra?

Čini se da ipak nije stvar izbora da li će neko biti povređen tuđim uvredama, mada ni ti nisi uvek bio nežan prema onima koji ti nisu po volji. Da li je u tim sučeljavanjima bilo više uličnih svađa ili nečega što je zaista pomoglo u raščišćavanju kontroverzi?

U mome slučaju, to mora biti stvar izbora. Kada bih se vrijeđao zbog onoga što je o meni javno izgovoreno ili napisano, već bih odavno bio smješten u neku psihijatrijsku ustanovu, ili bi se energijom moje uvrijeđenosti mogao osvijetliti čitav grad. To, vjerojatno, ne znaš, ali u kulturnim programima državne televizije u Hrvatskoj moje ime se ne može spomenuti u pozitivnom kontekstu, a u udarnoj emisiji četvrtkom, već se deset godina, u gotovo pravilnim vremenskim razmacima, za mnom izdaju potjernice. Pokušaj zamisliti kako te gledaju susjedi u haustoru, nakon što televizija u udarnome terminu, danas, 2006. godine, objavi da mrziš Zagreb i Židove, ili da si sarajevski primitivac. U takvim prilikama nije važno jesi li subjektivno uvrijeđen, nego se radi o tome jesi li objektivno ugrožen onime što je na tvoj račun izrečeno. No, srećom, imam jako dobre susjede, koji više vjeruju svojim očima i ušima, nego televiziji. Općenito, razina građanske svijesti i pameti u Zagrebu, pa i u Hrvatskoj, na neusporedivo su višoj razini od svijesti i pameti u medijima i među kulturnom elitom, u književničkim društvima ili na televiziji. A to što kažeš da ni ja nisam nježan kada, istina sve rjeđe, odlučim odgovoriti na napade, mogu ti samo reći da si u pravu. Bio bih nježniji, ili obzirniji, da se radi o stvarnim raspravama, a ne o tematiziranju nečega što u civiliziranoj zemlji i ne bi smjelo biti temom, recimo nečijega prava na život u Zagrebu, ili nečijega stava da nije u redu vrijeđati muslimane samo zato što su muslimani. U takvim se raspravama nikada ništa ne raščisti, a ja samo na sebe navučem novi bijes uvijek istih ljudi. Zato sve češće šutim. Recimo, šutio sam i kada je nedavno na onaj svijet pošla Oriana Falači, žena koja se proslavila posve nečuvenim opisima islama i muslimana, te prijedlozima da se Evropa očisti od njihove prisutnosti i od njihovih bogomolja. A mogao sam štošta napisati o ponekom hrvatskom književniku, liberalu od formata, koji se od te dame oprostio uz tvrdnje kako je ona bila samo protivnik islamskih ekstremista. Činjenica da su hrvatske novine bile natopljene suzama za Orijanom, a da te suze nisu bile suze prokazanih nacionalista, nego onih koji mrze i preziru na malo finiji način, mogla je biti mojom temom. Šutio sam, jer mi se ne da sutradan o sebi čitati da pišem tako kako pišem zato što sam došao iz Sarajeva, pa sada pokušavam islamizirati i Zagreb. A šutio sam i zato što većina zainteresiranih već ionako zna što bih o tome mogao reći.

Postoji li bilo kakav učinak bavljenja svakodnevicom na tvoju književnost? Naci bontona i Historijske čitanke sigurno ne bi bilo bez remećenja društvenog mira, ali da li je ova vrsta tekstova ostavila bilo kakvog traga na samu prozu, makar što je oslobađa balasta dnevnih aktuelnosti?

Ostavila je takvoga traga što me je zaista oslobodila potrebe da svakodnevicu, ili svakodnevne ideje i ideologije, pripuštam u svoju fikciju. To je, možda, jedina pozitivna posljedica moga bavljenja svakodnevnim fašizmima u svome bližem i daljem okruženju. Sve druge posljedice su, vjerujem, po mene i moju građansku osobu krajnje negativne i obespokojavajuće.

Polemike u Hrvatskoj nisu ništa manje trivijalne i prljave od onih koje se vode u Srbiji, ali spor oko Ulbekovog dela ipak nagoveštava da je dosegnuta neka vrsta društvene normalnosti kada ljudi mogu lepo da se svađaju oko takvih tema, s obzirom da je ovde još uvek aktuelan sukob oko toga da li je Ratko Mladić zločinac ili heroj.

Nema sumnje da je Hrvatska danas normalnija zemlja od Srbije i da je hrvatsko društvo na višem civilizacijskom stadiju od srbijanskoga, ali bojim se da se to ne tiče djelovanja kulturnih elita, a ponajmanje pisaca i njihovoga pisanja, nego je hrvatska prednost u kombinaciji ekonomskih i političkih faktora, koji su ovoj zemlji išli na ruku. Veće društveno bogatstvo, barem na Balkanu, proizvodi i višu društvenu svijest. Osim toga, Hrvatska je imala sreću što se pojavio taj Ivo Sanader i što je u tri godine dotukao i marginalizirao ekstremnu desnicu i njezine kulturne i medijske eksponente, uključujući i Ivana Aralicu. A što je još važnije, on je predstavnike nacionalnih manjina, prije svega Srbe, uključio u svoju vlast, i potpuno je promijenio paradigmu u odnosu prema Drugome koja je vladala u prethodnih desetak godina. Istina, i Srbija je imala svoju Hrvaticu u Vladi, ali znamo kako je ta žena prolazila i šta se o njezinom porijeklu pisalo po beogradskim tabloidima. Recimo, takvo što je u današnjoj Hrvatskoj već nemoguće, ponajviše zahvaljujući Sanaderu. Naglašavam njegovo ime, ne zato što sam njegov ljubitelj, nego upravo suprotno, zato što za njegovu stranku ne mogu i neću glasati, ako ni zbog čega drugog, a ono iz nominalističkih razloga, jer se i dalje zove HDZ. Ali da bi postignuti kvalitet trajao, i da se već sutra društvo ne bi vratilo u Tuđmanova vremena, potrebna je svijest o promjeni te odgovornost i kajanje za ono što je prethodilo. U toj priči zgodna mi je figura ova godišnjica Nikole Tesle. Naime, osjećam nelagodu i pred hrvatskim i pred srpskim slavljenjem tog velikog bezdomnika, koji je umro u nekakvoj hotelskoj sobi. Naime, mislim da bi se Hrvati trebali sjetiti toga da je istome Tesli 1991. u Gospiću spomenik letio u zrak, a da je Tesline rođake i sunarodnike gutala noć. Da bi Nikola Tesla danas bio figurom hrvatskoga ponosa, trebalo bi u duši i srcu biti na strani tih ljudi, a protiv njihovih ubojica. Tesla Hrvatima onoliko pripada koliko Hrvati svojim osjećaju onoga najjadnijega srpskoga starca iz zadarskoga ili šibenskoga zaleđa, ili koliko osjećaju svojim onaj prelijepi i pomalo pusti manastir Krka. Ali ništa više on danas ne pripada ni Srbima. Čak je i manje njihov. Ako su ga stvarno osjećali svojim, zašto su 1990. njegove sunarodnike podsticali na pobunu, premda su dobro znali kako ta pobuna može završiti samo katastrofom? Ako je Tesla figura srpskoga ponosa, zašto barem njegovi zemljaci 1995, nakon Oluje, nisu u Srbiji dočekani s više srca? Je li im se netko možda izvinio, jer ih je pet godina ranije nagovarao na propast? Premda o struji malo znam, zapravo ne znam ništa, osim da struja dobro svijetli, mislim da je Tesla prije moguća figura hrvatskoga i srpskoga pokajanja, nego pijanoga ponosa. Pred njegovom bi slikom i jedni i drugi trebali gorko plakati zbog onoga što su učinili Teslinoj hrvatskoj domovini i Teslinome srpskom porijeklu.

Na koji način Srbija i Hrvatska mogu prevladati tragični sukob iz devedesetih koji i dalje pritiska žitelje u obema državama? Možda bi tvoje kolumnističko iskustvo iz "Cosmopolitana" dalo neki koristan savet s obzirom na prirodu tog odnosa i uzajamnog razočaranja koje ne manjka nijednoj strani?

Neću reći nešto jako pametno, niti originalno ako primijetim kako se hrvatstvo u velikoj mjeri definira kao ne–srpstvo. Dakle, Hrvatom te čini sve ono što ti je razumljivo i blisko, a nije srpsko, i po tvom dubokom uvjerenju suprotno je od svega srpskog. Da nema Srba kako bi se uopće znalo što je to što čovjeka čini Hrvatom? S druge strane, Srbina čini Srbinom i ono što on nije, recimo Crnogorci, Bošnjaci i, naravno, Hrvati, koji su po njegovome skromnom mišljenju svi odreda također Srbi, ali majku mu, nikako da to priznaju i prihvate. Ali da nije njih, zar bi se po nečemu moglo znati kako je Srbin baš Srbin, a nije, recimo, Bugarin ili nedaj bože Šiptar? Naravno, sve ovo govorim unutar uobičajenih stereotipa, ali na žalost, većina naroda često se i ponaša poput stereotipa o sebi.
Ako ćemo u "cosmopolitanskim" kategorijama, Srbi i Hrvati stari su bračni par, stalno se mlate između sebe, razbijaju tanjure po kuhinji, ali se nikada neće razvesti, jer ne mogu jedan bez drugoga. Ako me pitaš, rekao bih da se radi o istospolnom braku.


Zamaskirana tužibaba

"Bez utehe"; "Vreme" br. 826

piše: Zlatko Crnković, Zagreb

Nije uobičajeno da pisac javno komentira kritiku o svom djelu, ma koliko bio pogođen i uvrijeđen tom kritikom. Nije to uobičajeno u kulturnim sredinama, ali kod nas je svašta moguće.
Nedavno se tako u ovom časopisu Miljenko Jergović osvrnuo na moju malenkost koja se usudila negativno progovoriti u zagrebačkom tjedniku "Nacional" o njegovu najnovijem romanu Ruta Tannenbaum, koji je inače hrvatska književna kritika, kao i obično kad je o Jergoviću riječ, vrlo blagonaklono primila. Ali, eto, dovoljan je i jedan disonantni glas da se sebeljubivi autor uvrijedi i jedva dočeka priliku da izriga žuč na tog nesretnika.
Priznajem da cijenim Miljenka Jergovića kao pisca, ali ne i kao čovjeka. Čini mi se da se u novoj sredini, koja mu nije potaman, toliko obezobrazio i osilio da se ponaša kao pravi kabadahija. Tako je, na primjer, samo zbog svoje povrijeđene taštine, ismijao i sasjekao u otrovnim paskvilama svoje kolege pisce Zdravka Zimu i Dražena Katunarića. Ovaj potonji nije čak uspio ni odgovoriti na taj brutalni napad u istom listu u kojem ga je Jergović slistio, a Zima je to učinio tek u svojoj stalnoj kolumni u riječkom "Novom listu", koji se u Zagrebu, nažalost, malo čita. I tako je Miljenko ostao sam na megdanu, kao nedodirljiv pobjednik.
Moram priznati da me takvo njegovo bahato i nasilničko ponašanje vrijeđa, svejedno protiv koga je ili čega upereno. Istodobno je poznato da Jergović kao publicist i novinar piše o svemu i svačemu, ponajčešće ishitreno i netočno. Ponaša se zapravo kao slon u staklani ili, možda još preciznije, kao hiperaktivno derište kojem nikad nije dosta pažnje i priznanja.
Zanimljivo je da on nije objavio svoj komentar o mojoj kritici njegova romana Ruta Tannenbaum u Hrvatskoj, nego u Beogradu, ponašajući se otprilike kao tužibaba koja ne tužaka zločestog čiku kod kuće nego u komšiluku.
Karakteristično je za njega da u intervjuu ne spominje da su o njegovu romanu negativno pisale i dvije istaknute zagrebačke intelektualke židovskog porijekla Zora Dirnbach i Andrea Feldman. Ja pak nigdje nisam autora ni posredno ni neposredno proglasio antisemitom, nego sam samo konstatirao da u cijeloj knjizi na stotinjak mjesta piše riječ "Židovi" malim početnim slovom, iako nije riječ o njihovoj vjerskoj pripadnosti, a riječ Cigani velikim. To je sve.
Više bih volio da se Jergović potrudio odgovoriti na moje primjedbe na njegov jezik u romanu, između ostalog na riječ koju je nesretno izmislio: "herckopf" (Herzkopf), što je puka besmislica. Vjerojatno je negdje u Zagrebu krivo čuo agramerski izraz "hercklopfn" (Herzklopfen), što znači "lupanje srca". Takvih sam primjera podosta naveo.
Iako se ne bi moglo reći da ga je novinar Slobodan Kostić u razgovoru vukao za jezik, Jergović je osjetio potrebu da smlavi čovjeka koji je, po njegovim riječima, "u samostalnoj Hrvatskoj ostvario šizofrenu karijeru povremenog suradnika ‘Feral Tribunea’ i istovremenog urednika i lektora knjige Ivana Aralice, s naglaskom na fašistoidne rugalice Abra i Fakara."
U svojoj površnosti i brzopletosti po kojima je poznat u publicističkim tekstovima, Jergović se i ovaj put ogriješio o istinu. Ja, naime, nisam bio urednik spomenutih Araličinih djela, nego samo lektor. A to je poprilična razlika, zar ne? Štoviše, nikad nisam krio svoje mišljenje da to uopće nisu romani, nego pamfleti. Ali eto, Jergović, koji tako budno prati sve što se oko njega zbiva, pravi se da ne zna za to moje višekratno javno izraženo mišljenje.
Uostalom, nije to prvi put da Jergović "slučajno" zaboravlja činjenice kad piše o nečemu što je u vezi sa mnom. Tako je svojedobno u "Jutarnjem listu" slučajno zaboravio da je "Znanje", u kojem sam ja bio urednik, izdalo dvije antologije hrvatske poezije. Štoviše, pripisao je ta izdanja drugim izdavačima. Nisam tada reagirao na taj njegov propust, ali ne mogu da ga ovaj put ne spomenem.
Isto tako, u više navrata izjavio sam da sam odbio objaviti Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča, pa i objasnio kako je do toga došlo. Ne vjerujem da to Jergović ne zna, ali je opet radije prešutio činjenice.
A što se Mome Kapora tiče, ja i dan-danas mislim da je on dobar pripovjedač i feljtonist, od kojeg je i Jergović mogao štošta naučiti, i da su njegove knjige znatno pridonijele popularizaciji biblioteke HIT u Beogradu i Vojvodini. A to što je Momo prije petnaestak godina krenuo za Slobodanom Miloševićem kao guska u magli, pa mu onda okrenuo leđa i priklonio se svom zemljaku Radovanu Karadžiću, a na kraju rata u Hrvatskoj završio kao "ratni reporter" hemingwayskog tipa u Konavlima (nadomak njemu tako dragom Dubrovniku), to je već druga stvar koju prepuštam njegovoj savjesti.
I što da na kraju poručim svom sugrađaninu iz Novog Zagreba? Ništa drugo nego:
"E, moj Jerga, Jerga,
Daleko ti lijepa čerga!"

- 11:24 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 02.03.2007.

TRANSGENETIČNI ALBINO ZEC EDUARDA KACA


Image and video hosting by TinyPic

Writer/Director Richard Kelly does not deny personal interpretations, but has expressed his own theories through the extra commentary on the two DVDs, his own (fictional) book the Philosophy of Time Travel, and in various other interviews.

According to Kelly and his Philosophy of Time Travel, at midnight on October 2 a Tangent Universe branches off the Primary Universe around the time when Donnie is called out of his bedroom by Frank, immediately before the appearance of the Artifact, the faulty jet engine. The inherently unstable Tangent Universe will collapse in just over 28 days and take the Primary Universe with it if not corrected. Closing the Tangent Universe is the duty of the Living Receiver, Donnie, who wields certain supernatural powers to help him in the task.

Those who have died/will die within the Tangent Universe (and would not have died otherwise) are the Manipulated Dead (Frank and Gretchen). Manipulated Dead Frank, at least, is also given certain powers in that he is able to subtly understand what is happening and have the ability to contact and influence the Living Receiver via the Fourth Dimensional Construct (water). All others within the orbit of the Living Receiver are the Manipulated Living (e.g. Ms. Pomeroy, Dr. Monnitoff), subconsciously drawn to push him towards his destiny to close the Tangent Universe and, according to the Philosophy of Time Travel, die by the Artifact.

There are two "Franks" in the story: the living boyfriend of Donnie's sister Elizabeth, and the Manipulated Dead Frank who appears to Donnie as a premonition from the future in the disturbing rabbit suit (the second Frank is dead, or undead; at the end of the film he is killed by Donnie). Dead Frank is aware of Donnie's fate and destiny.

EDUARDO KAC

Eduardo Kac, an assistant professor at the School of the Art Institute of Chicago, is an artist and writer who is concerned with philosophical and political dimensions of communication processes. Many of his recent works utilize transgenic mutations to explore the complex relationships between biology, ethics, and technology, and to challenge received notions of nature and culture.

‘Alba’ is a transgenic albino rabbit: She contains a jellyfish gene that makes her glow green when illuminated with the correct light. Alba was created by French scientists who injected green fluorescent protein (GFP) of a Pacific Northwest jellyfish into the fertilized egg of an albino rabbit.

Image and video hosting by TinyPic

Born in April 2000, the rabbit is part of a transgenic art project called “GFP Bunny” by Chicago artist Eduardo Kac. The project not only comprises the creation of the fluorescent rabbit, but also the public dialogue generated by the project and the integration of the transgenic animal into society.
“GFP Bunny” has raised many ethical questions and sparked an international controversy about whether Alba should be considered art at all. “Transgenic art brings out a debate on important social issues surrounding genetics that are affecting and will affect everyone’s lives decades to come,” Kac is quoted as saying.
Kac is an associate professor at the School of the Art Institute of Chicago. Some of his work is featured in “Gene(sis): Contemporary Art Explores Human Genomics” at the Henry Art Gallery in Seattle, Washington, an exhibition that runs from April 4 to August 28, 2002.
Current projects and more artwork can be viewed at Eduardo Kac’s Home Page

INTERVIEW

Q. You have said that through your work you hope to stimulate a dialogue among artists, scientists, philosophers, and members of the general public about the cultural and ethical implications resulting from the application of knowledge gained through genetic research. Can you give an example?
A. Humankind has always been fascinated by the ancient image of the chimera, a creature like the sphinx or the centaur, that combines body parts from at least two different species. Lab scientists have created chimeras by mixing cells from different species for research purposes. I conceived "GFP Bunny", an artwork that would begin with the creation of a chimerical animal, that does not exist in nature, and that would stimulate a series of complex social interactions. In this case I use the word "chimerical" in the sense of a cultural tradition of imaginary animals, not in the scientific connotation of an organism in which there is a mixture of cells in the body.
Q. What is "GFP Bunny?"
A: My transgenic artwork "GFP Bunny" comprises the creation of a green fluorescent rabbit, the public dialogue generated by the project, and the social integration of the rabbit. GFP stands for green fluorescent protein. Her name is Alba. Basically she's a typical white albino rabbit, who has a genetic sequence that allows her whole body, from the tips of her ears to her hind paws, to glow a fluorescent green color when she is placed under regular blue light. Alba means white, which highlights the fact that under regular environmental conditions she is a white albino rabbit like any other. In certain languages Alba also means dawn, which sests a new beginning. Her name was arrived by consensus in conversation with my wife and my daughter.
Q. How did you create the "GFP Bunny" artwork?
A. My work would not have been possible without the assistance of Louis Bec, director of the Digital Avignon festival, realized in France in 2000, and Louis Marie Houdebine, the lead scientist in the project.
Scientists have known for some time that they could copy the gene that produces the fluorescent protein obtained from a species of fluorescent jellyfish called Aequorea victoria and insert it into other host genomes. Then they can use it as a marker to trace and study the effectiveness of these gene or protein agents as they manifest themselves in the body. For example scientists have added this green fluorescent gene to anti-cancer genes, so that they can be observed under an external light source.
In the case of Alba we used a process called zygote microinjection, inserting the fluorescent protein gene from the jellyfish into the male pronucleous of a fertilized rabbit egg cell (before fusion). The male pronucleus is the nucleus provided by the sperm before fusion with the nucleus of the egg. As the cell divided, the "green gene" also replicated itself in every cell of the developing rabbit embryo. In February 2000 Alba was born in France. I visited her for the first time in April and intend to bring her back home with me to live with my family.
Q. Your work has sparked an international controversy which, you have made clear, was part of your intention. Could you tell us about it?
A. The artist makes it evident for the general public that molecular biology is not a rarefied language spoken by experts beyond the reach of ordinary citizens. The work of the artist is a stimulus for lay debate. Through accessible visual means, the work of the artist assists the general public in understanding how close the consequences of the biotech revolution are to the individual. The artist reinforces the discussion. In art the question is not "what has already been done in the scientific arena", because the emphasis is not on a given process and its result. In art the key gesture is one of cognitive intervention at a symbolic, not only practical, level. It is urgent to conceptualize and experience other, more dignified relationships with our transgenic other. "GFP Bunny" addresses this need by bringing the transgenic mammal into society, into the domestic space, into a sphere of personal relationships.
Q. Have you done work other than "GFP Bunny" that addresses some of these issues?
A. "GFP Bunny" is my second work of transgenic art. In 1999 I created "Genesis", an installation that explores the relationship between biology, belief systems, technology and ethics. (see the Paradise Now gallery)
For the installation I began with what I consider to be a very troublesome sentence from the book of Genesis: "Let man have dominion over the fish of the sea, and over the fowl of the air, and over every living thing that moves upon the earth." I translated the sentence into Morse Code and then devised a way to translate that into a series of DNA base pairs. The gene that resulted was incorporated into bacteria which is on display in the gallery and is also visible on a Website. Every time someone logs onto the Website he or she can turn on an ultraviolet light in the gallery, which in turn causes biological mutations in the bacteria, thus changing the original biblical text. The bacteria are brought back to the lab after the show and the mutated sentence is posted online. These changes symbolize the fact that we no longer accept the sentence in the form it was handed down to us. New meanings emerge as we examine it. We do not know what these meanings will be, neither can we control them. The process of creation of "Genesis" can be thought as a snapshot of where we are now socially in regards to biotechnology and culture.
Q. What is the relationship between biology and art in your work?
A. I am interested in sharing social space with transgenic individuals, i.e., in establishing dialogic interaction with transgenic beings. I use genetics as a reflection on how close we are to other fellow mammals. The presence of a human gene in a pig, for example, is evidence that we are much closer to other mammals than we thought. Understanding this serves as a powerful reminder that differences among humans are truly minimal.
Transgenic art does open a new practical horizon for artmaking, but perhaps its most important contributions are made elsewhere. Transgenic art imparts a cognitive change regarding the way we feel about and understand the very notion of life, considering it at the crossroads between belief systems, economic principles, legal parameters, political directives, cultural constructs, and scientific laws. Transgenic art brings out a debate on important social issues surrounding genetics that are affecting and will affect everyone's lives decades to come (if not forever). Art is philosophy in the wild, an inquiry about the world that takes the form of perceptible phenomena (as distinct from purely verbal discourse, as in literary philosophy). Aesthetics, in the case of transgenic art, is directly connected to the social dimension of art. --

- 17:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #

INFLUENCA ili ZAČEPLJENA ARTIKULACIJA

Za Samsaru

Gripa
, zarazna bolest primarno dišnog sustava uzrokovana je virusom koji se prenosi kapljicama u zraku, koje su nastale kihanjem ili kašljanjem zaražene osobe. Većina se oporavlja u roku od tjedan dana no kod starijih osoba i onih s astmom, srčanim i plućnim bolestima mogu se javiti komplikacije u obliku bronhitisa ili upale pluća. Osim u ljudi gripa se javlja u svinja, konja i još nekih sisavaca kao i u nekih divljih i domaćih ptica. Neki tipovi gripe mogu se prenositi s jedne vrste na drugu. Na primjer, 1997. u Hong Kongu se soj virusa s pilića počeo prenositi na ljude. Zbog visoke zaraznosti i širenja gripe često se pojavljuje u epidemijama, a ako se počne širiti po udaljenim krajevima svijeta (što nije rijetkost u današnjem svijetu brzih međunarodnih putovanja) naziva se pandemija. Svake godine više milijuna ljudi oboli od gripe, a smrtnost je manja od jedan posto. Udruga SAD-a za kontrolu i prevenciju bolesti računa više od 20,000 smrti u SAD-u uzrokovanih gripom. Pandemija gripe 1918.-1919.g. bila je najgora zabilježena te je ubila oko 20 milijuna u svijetu.

Ako vam je začepljen nos, ahahahah, joj, nemrem, umrijet ću od smijeha, ahahah, ako, velim, ahahaha, ako vam je zače...ahahaha...čepljen....nos, ahhaha...možete ga....ha-ha...možete ga ovako odčepiti...

Image Hosted by ImageShack.us

Pookahontas

Image and video hosting by TinyPic

- 14:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #

IN A MANNER OF SPEAKING tj. SUNSET

I just want to say...

Image Hosted by ImageShack.us

Evo kako mi je ovo palo na pamet*:

1. Skrolao sam po blogu i došao do slike Caspara Davida Friedricha, na kraju posta 'Imperija uzvraća udarac' ( Zalazak sunca (braća), između 1830/1835).

2. Iznad slike nalazi se tekst pjesme Tuxedomoona, In a manner of speaking. Pustio sam pjesmu, gledao sam sliku i pomislio...: to je definicija anakronizma!

3. ...pomislio sam kako je glazba Tuxedomoona savršeno dobro ozvučila sliku iz 19.stoljeća; to, i ništa više.

4. Trenutak kasnije, pao mi je napamet Weininger. Odmah potom i krhotina davne rečenice, napisane za prvoga dana prošlogodišnjeg boravka na Patoblogiji:"... ... a ti i ja, umesto po traku mesečine, sasvim nespokojni i anakroni, ..." Zanimljivo, i tu se spominje anakronost, ovaj put u asocijaciji na Bulgakova.

5. Napokon, pomislio sam da bi tako trebalo izgledati s onu stranu. Ne mir, nego spokoj. Razgovor u vječan suton i Tuxedomoon.

Ponavljam prizor:



________________________
*To što ljudima često nešto pada na pamet još nije dokaz da išta misle.


- 11:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

U UTROBI MAĆEHE

Ani

Image and video hosting by TinyPic

Puno buke oko Pooke!

- Zagreb, 3.ožujka, Pooka je nestao. Mnogi su me pitali gdje je taj luđak, zašto je izbrisao blog, tko je zapravo Pooka i nije li riječ samo o novom naraštaju tlonista, pa da ne odgovaram stalno iznova i pojedinačno, šaljem vam ovo cirkularno pismo, prigodno adresirano nekoj ovdašnjoj kneginji od pelina, jogunastoj princezi na zrnu graška. Pismo je pretjerano servilno i puno suvišnog obzira, i upravo zato i jesam indiskretan: kao da ste vi bolji! Da vam izravno kažem gdje je Pooka, zasigurno bi i sami tamo završili. A to Pooku uznemiruje!

Image and video hosting by TinyPic

Mala,


Tek sam jutros vidio mail.
Kako se osjećam?
Pokušat ću ti odgovoriti tekstom svog virtualnog prijatelja, Pooke, koji je (o)pisao sto mu se dogadja,
i cini se kao da znamo kako se pri tom osjeca, a onda, odjednom, shvatimo da ne mozemo imati, sve i
da hocemo, ni najblazeg pojma o tome! Tako se i ja osjecam: iako je rijec o mome zivotu, zapravo,
ne znam. Lose. Ali, to nije dovoljno dobro (receno), barem ne za mene.

Idemo s Pookom, dosta o meni, kako bi A*** kazala: (čitati uz 'The Knife', Heartbeats, live verziju: skrolaj sve dok je ne naidjes na njih; http://vaseljena.blog.hr/arhiva-2007-01.html)
To mi je hit-prošle godine, iako je to stvar iz 2004., mislim! Obozavam tu stvar, i to upravo u live verziji. Kad krene refren pomislim da sam direktor svemira! Da sam 20, i bio bih!
Ne mogu miran slusati ovu stvar, ja sam odrastao po klubovima, najbolje sam dane svoga zivota proveo nocu.
Slusaj glasno i plesi!


PAX LILITHICA

"dragi *****,
ja sam u kovitlacu emocionalnih prerviranja izveo pateticni, autodestruktivni potez i izbrisao svoj
blog. iskreno me razocarala takva moja reakcija jer odrazava onu pasivnu agresivnost, durenje malog djeteta koje privlaci paznju tako sto ce cijelom svijetu pokazati kako misli ozbiljno kad mu (svijetu) zamjera sto mu nije pruzio sve ono sto je zivot duzan covjeku pruziti... to je onaj isti jebeni sindrom zbog kojeg sam pio godinama i za kojeg sam mislio da sam ga se rijesio, ali eto me moja draga podsjetila da covjek nikad nije gotov u oslobadjanju od vlastitog idiotluka.
ja sam sad na psihijatriji, pokusao sam se izolirati od ovog okrutnog svijeta tako sto sam navukao na sebe vrece od smeca, stavio u usta cijev (polupropilensku, zelenu) da mogu disati i vrece ispunio pur pijenom. trebalo mi je 12 najvecih pakiranja, ali sam uzeo R1 pa cu to pokusati naplatiti preko firme. neko vrijeme su me djeca vukla sa biciklama tako oblozenog i gadjala me kamenjem dok nije dosla hitna jer je ovaj sto mi je prodao pur pijenu prijavio da sam je pronevjerio i imao namjeru ostetiti poslodavca, a on je isto poslodavac i misli da je vrijeme da se stane na kraj tom raspasoju sa R1 alibijem. na psihijatriji su me dezizolirali i vratili u stvarnost u njenom reprezentativnom, 'overmedicated' izdanju. dobio sam Haldol Deppo, to ti je kao obican Haldol samo je injekcija sa nekakvom uljnom otopinom istog koja traje tri tjedna pa ti ovo pise moj cimer koji je vec tri stotine puta vezao metalnu sajlu za sjekiru i to prebacio preko dalekovoda pa napravio kratki spoj
velikih razmjera sto su mu redovito zamjerali neki dispeceri, kako ih on naziva, koji ga od rodjenja pokusavaju ubiti postavljajuci mu zamke po kuci skrivene u malim rupicama uticnica i grla od zarulja i jos na stotine mjesta za koje ja nisam ni znao da postoje. ja diktiram. doktora smo nagovorili da uvuce svoju otmjenu parker penkalu u rupicu od uticnice jer je covjek ovisan o kockanju pa smo skupili 500 kuna i kladili se hoce li iz prve pogoditi fazu ili nulu. pogodio je fazu, neko vrijeme se tresao dok ga nismo diskonektirali i aplicirali mu Haldol Deppo i 70 tableta Dulcaloxa. dok ti ovo budes citao ja cu vec vratiti svoj dopamin bez da opteretim HZZO i vratiti se svojoj dragoj zbog koje sam dignuo u zrak 360 i nesto postova. eto.
javim se :)))"


P.S.
Zaboravio sam jednu vaznu stvar, zapravo presudnu: Pooka je cijeli ovaj koloplet budalastina izmislio!
Ne da mu se odgovoriti na pitanje gdje je i zasto je izbrisao blog, pa je bolesno duhovit. (Pooka stalno izmislja ingeniozne price na rubu - s one druge strane, jasno - ludila, bilo da je ono inducirano u strogo kontroliranim uvjetima kemijskih agensa, ili da je nepatvoreno i autenticno prirodno. Evo jednog njegovog klasicnog teksta, u kojme je sumanutost teme briljantno kontrapunktirana nevjerojatnom strogocom znanstvenicke pseudopreciznosti i metodicnosti!)

Obrati pažnju na uvodnu recenicu (Pooka je natprosjecno pametan frajer, on opasno gusto misli i govori usput, lako covjek previdi bitno.); uvodno tek, to je odgovor na moje pitanje: Gdje su Shulgin i Hofmann bili?, jer, Pooka je kazao u komentaru prije da su oni bili dublje u glavi nego sto smo to mi!
Nemoj brinuti zbog ovih mahnitosti: sve je to pricica, fiction. Jednom cu te provesti kroz muzej manirista, shvatit ces sto je objest i zasto je ona kreativno ipak vazna i pozitivna osobitna, mozda i vrlina.
S druge strane moras takodjer znati - dobro, to je i logicno i sljedi iz ovog odgovora, jer Pooka tu meni nesto dakle tumaci sto ja kao ne znam - da ja imam prilican zazor od dopa i slogiranja. Ludnice me pak zanimaju jedino literarno: recimo, briljantni Venedikt Jerofejev, autor samizdat remek-djela 'Moskva-Petuški', u svojoj 'Valpurgijskoj noci', dramoletu koji je situiran u jednu takvu ludnicu, mislim moskovsku, na pitanje doktora kako se osjeca, kaze: "Osjecam neko nesavrseno blazenstvo...kao...kao...kao u utrobi maćehe!". E, pa ako to nije božanstveno kazano, ja ne znam što jest! U utrobi maćehe! Eto, kneginjice, mozda sam vam ipak odgovorio na pitanje kako sam.

Dakle, ne brinite, kraljevno...

Image and video hosting by TinyPic

pooka pooka pooka pooka pooka pooka pooka pooka po
uh, pospan sam pa ću ukratko... Shulgin je svoja iskustva opisao u knjizi PIHKAL (Phenetylamines I Have Known And Loved) gdje je naveo nekih 130-tak fenetilamina (tu spadaju i adrenalin i efedrin i dopamin i MDMA itd), svoje doživljaje jer je sam testirao sa prijateljima sve te spojeve... gdje su bili (ako je 'gdje' i 'kad' uopće relevantno u tim okolnostima temeljito promjenjene percepcije, osjetilne i one 'više', bez-razumske, ha ha) ja ne znam. znam da je Albert Hofmann u svojoj knjizi 'LSD - my problem child' spomenuo jednu anegdotu, kad mu je Aldous Huxley bio u posjetu, negdje u Švicarskoj, rekao je Hofmannovoj ženi kako mora uzeti LSD i pogledati cvijet runolista pa da će u njemu ugledati cijeli univerzum. Huxley je inače umro na LSD-u, zadnje riječi koje je napisao su bile, otprilike...lysergid acid, intramusculary, 100 pikograma, please... upućene ženi koja mu je ispunila tu, posljednju želju. LSD može ukloniti vrijeme kao temeljni oblik spoznaje, a da subjekt ostane povezan sa 'realnošću', sa prostorom radi stvarno svašta, a boje su priča za sebe. podsvijest isplutava poput tamnog otoka u noći, tako stvarna da čovjeku više nikad ne padne na pamet da je to samo psihoanalitički postulat. dopamin je glavni neurotransmiter zadužen za motivaciju, dijelom kao mehanizam nagrade ali ne kroz užitak jer su pacijentima kojima su neurolepticima (haldol i fen