četvrtak, 22.02.2007.


Brate mili, pa ovo je brod luđaka imam više od 20 hospitalizacija u psihijatrijskim bolnicama i ovdje i vani ali da sam ja ovako brijo bio bih samo jednom hospitaliziran i nikada više ne bih izašo van. Pa zar ste popili svu tu terminologiju da bi ste na kompliciran način pričali gluposti? Ja to prosto naprosto ne mogu da razumem! (šlagerpevač 21.02.2007. 18:38)

Image and video hosting by TinyPic

Za razliku od broda Argonauta, gdje svaki član posade predstavlja arhetip svake ljudske vještine, brod luđaka je suprotan. Brod luđaka predstavlja satiru broda Argonauta. Na brodu luđaka se nalaze antiarhetipovi čovječanstva. Legenda o brodu luđaka ima svoje povijesno utemeljenje u srednjovjekovnom običaju da gradovi brodovima šalju svoje luđake u druge gradove. Naime, tada nisu postojale ludnice, te gradovi naprosto nisu znali što da učine s ljudima koji se nikako ne mogu uklopiti u društvo, odnosno s luđacima, pa su stoga svoju muku prebacivali na drugoga.

Stultifera Navis (The Ship of Fools): The Medieval Satire of Sebastian Brant

In 1494, humanist Sebastian Brant published Das Narrenschiff, or The Ship of Fools, a long, moralistic poem written in the German language. Born in Strasbourg, Germany circa 1457, Brant earned degrees in philosopy and law at the University of Basel, then continued there as a lecturer. He wrote a law textbook and several poems prior to Das Narrenschiff, as well as editing books and broadsides for local printers. Brant was a loyalist to the Holy Roman Empire, and when Basel joined the Swiss Confederation in 1499, Brant returned to imperial Strasbourg. There he worked for the city in various administrative capacities until his death in 1521.
In Das Narrenschiff, Brant describes 110 assorted follies and vices, each undertaken by a different fool, devoting chapters to such offenses as Arrogance Toward God, Marrying for Money, and Noise in Church. Some of the chapters are united by the common theme of a ship which will bear the assembled fools to Narragonia, the island of fools. Das Narrenschiff proved so popular that it went through multiple editions, and was translated into Latin, French, English, Dutch, and Low German.
Das Narrenschiff's author was both a devout Catholic and a supporter of Maximilian I, the German king who became Holy Roman Emperor in 1491. Brant believed that the Holy Roman Empire had come into German hands because Germany was divinely ordained to lead the temporal Christian world. But he felt that in order to maintain this primacy, the German people would need to cast off decadence and live in the moral fashion appropriate to their role. His Narrenschiff was an attempt to reach the German people in their own language and using the tool of satire to encourage them to discard their sins and vices.
Brant's message was enhanced by a set of stunning woodcuts, most of them believed to have been carved by a young Albrecht Dürer during a short stay in Basel in 1494. Each woodcut illustrates a chapter from Das Narrenschiff, giving either a literal or allegorical interpretation of that particular sin or vice. Most of them feature a fool in a foolscap decorated with bells engaging in the activity being ridiculed. Dürer's detailed backgrounds show interiors furnished with slanted desks and diamond-paned windows, and hilly landscapes dotted with rocks and plants. Additional woodcuts are the work of the Haintz-Nar-Meister, the Gnad-Her-Meister, and two anonymous artists.
The first edition of Das Narrenschiff was printed by Johann Bergmann von Olpe, a former fellow student of Brant's at the University of Basel. Bergmann also printed a number of later editions of Das Narrenschiff, including the 1497 Latin edition known as Stultifera Navis which is owned by the University of Houston Libraries. This edition was translated into Latin by a former student of Brant's named Jacob Locher, with full approval from the classicist Brant. Locher did not follow the text closely, but substantially embellished on it in the translation.
Das Narrenschiff remains an affecting work today. While the modern reader might not find the moralism of Brant appealing in the way that his contemporaries did, his cataloging of medieval vices gives us a fascinating window into the way people really lived. And Dürer's woodcuts retain their vitality and immediacy, drawing a world of fools, tricksters, and profaners with surprising delicacy.

Image and video hosting by TinyPic

The Ship of Fools, or Narrenschiff, appeared as leprosy vanished. It was a literary device that had a real existence. Towns dealt with madmen by expelling them. Places to care for the insane did exist in towns, but they often only attracted the mad. The expulsion of madmen was only one of a number of ritual exiles. Complex symbolism was involved in the expulsion. The madman had to be both excluded and enclosed. Foucault asks why, if this theme is so deeply embedded in European culture, the Ship of Fools suddenly appeared. He says that it appeared because of a great uneasiness that began at the end of the Middle Ages. Madmen became dangerous and ambiguous figures.
Madness or folly is important in tales and fables. In such tales, the madman speaks the truth. Folly is also important in learned literature; it is at the heart of reason. From the fifteenth century on, madness has haunted the Western imagination. Initially, death was the dominating theme. Madness was substituted for death, but both were part of the same theme. Madness formerly meant not realizing that death is close at hand. Now, madness became like death.
The image and the word, painting and text, are closely linked in this idea of madness. But in fact the two are pulling apart. Slowly, images separate from language and revolve around their own world of madness. A fascination develops with images of madness. Fantastic animals reveal man's dark, hidden nature. Madness also fascinates because it is knowledge; absurd figures and images are part of a complex system of learning. The madman possesses a kind of forbidden knowledge that relates to the end of the world. The end of the world is the triumph of madness. The Renaissance expressed what it understood of the threats and secrets of the world in madness. In the same period, literary, philosophical and moral themes of madness were different. In the Renaissance, madness moves from being one of many vices to being the key human weakness. This concept has little to do with the dark world. No mystery is concealed. Knowledge is linked to madness; madness is the truth of knowledge because knowledge is absurd. Fake learning leads to madness.
Madness is linked to man and his weaknesses and self-perception. In literary and philosophical expression, the fifteenth century experience of madness takes the form of a commonplace spectacle. But new forms of madness develop; madness by romantic identification, as in Cervantes; the madness of vain presumption, which is present in all men to an extent; the madness of just punishment; and the madness of desperate passion, as in Ophelia and King Lear. Shakespeare's and Cervantes' experiences of madness are vital to understanding seventeenth- century literary madness. For Shakespeare and Cervantes, madness was beyond appeal; it is situated in ultimate regions. But madness becomes the image of punishment rather than the real thing. It is deprived of dramatic seriousness because it is fake. Madness takes one thing for another. It establishes a kind of false equilibrium.
The classical idea of madness was born. The threat it posed in the fifteenth century subsided. It was no longer associated with the end of the world, and was no longer the absolute limit. The ship of fools became moored and became a hospital. Madness was tamed. A new pleasure was taken in it. The world of the seventeenth century was strangely hospitable to madness. Madness was at the heart of things, but few memories of its former disturbing incarnation survive.

Image and video hosting by TinyPic

Transcript of Questions and Answers From the Press Meeting
with HH Gyalwa Karmapa

The Daily Telegraph: Your Holiness, you are one of the most famous lamas of Tibet and are regarded as someone who can know the past and future. Would you, therefore, care to comment on where you will be in 15 years?
HHK: Never mind the future, I will forget tomorrow what I said today.

VIDI DOLJE: Gospel according to Shakespeare

Poštovani kolega Pooka, vidim da ste na svoju ruku ordinirali velečasnom Sudcu klasični antipsihotik Haldol, pa me naprosto kao kliničara zanima je li moguće usljedio ekstrapiramidalni Keopsov sindrom?
Ne manje - budući da se pasionirano bavim najopćenitijim motrenjem bića kao bića kao i motrenjem najopćenitijega bića u njegovoj nepromjenjivoj biti, ukratko ontoteologijom - zanima me koji ste to Simbol vjere konzultirali, odredivši pravog Sina Božjeg i Sina Čovječjeg kao samouzročno biće: onoga koji je svoj vlastiti Otac, dakle, koji je causa sui!?
Mi smo mislili da je klasično nicejsko određenje: "Et in unum Dominum Iesum Christum, Filium Dei unigenitum, et ex Patre natum ante omnia saecula. Deum de Deo, Lumen de Lumine, Deum verum de Deo vero, genitum non factum, consubstantialem Patri; per quem omnia facta sunt", kao obimnije od Apostolskog, sasvim jasno i nedvosmisleno, ali, izgleda da za potrebe vašega eseja Isus prigodno može biti i svoj vlastiti Otac, kao i Hamlet svoj vlastiti Sin:"Ako Isus uspostavlja sebe kao svog oca, Hamletov otac uspostavlja sebe kao Hamleta".
Ovo učenje mogli bismo po ugledu na Filioque efektno a precizno nazvati Fileke, i vjerujem da ni vi kolega tim izborom ne bili nezadovoljni: dok je prva kontroverza posvećena izlaženju Duha iz Sina i/ili samo Oca, ova druga je daleko prostije naravi: (k)ako netko tko je svoj vlastiti Otac (onda) može biti i svoj vlastiti Sin!? Ali, avaj!, to dolazimo do ontologičke aporije: cijela vaša teza o Hamletu kao komplementarnom inverznom Kristu ima samo retoričko, ali ne ni logičko, niti ontološko važenje ili vrijednost! Jer, vidite, da bi netko bio Hamlet na način kako ga vi koncipirate, kao samouspostavljeni vlastiti Sin, mora prethodno zadovoljiti jedan trivijalan, a opet ekstravagantan uvijet: mora biti Krist, svoj vlastiti Otac! Naime, nitko ne može biti svoj vlastiti sin, prije no što je - kronološki, molim! - postao vlastitim ocem, jer, tko bi mogao producirati svoga sina, ako to nije jedino i samo - otac!? To pak znači da se Hamlet, danski princ, isprva mora uspostaviti kao Hamlet, umoreni danski kralj, e da bi cijelokupni kasniji tijek Shakespeareove, ali i osobne ljudske Hamletove (ma tko on više bio) drame sada već bio sasvim shvatljiv, možda blizak, i zasigurno dirljivo opravdan: jasno je da Hamlet oklijeva, kad je osveta puko jebanje matere! A to je, priznat ćete kolega, bez ekstrapiramidalnih simptoma prilično neugodna okolnost!
Pooka, da se dalje ne zajebavam: Krist dogmatski nikada nije određen kao causa sui, i to nije stvar tvoje pjesničke slobode - to je naprosto tvoja mala podvala ili estetizanska samoobmana - iskreno, vjerujem da je riječ o potonjem: teza ti se toliko dopala, da nisi ni pomislio opteretiti je istinitošću!
Jednako tako, cijela ova priča o Hamletu/Ocu koji sebe proizvodi kao Hamleta/Sina, pri čemu je to jedno te isto dansko samouzročno biće trivijalni lacanistički označitelj manjka koji sugerira manjak označitelja (stalno iznova prizivaš isčeznuće nekakvog referenta, kao da smo u gradskom poglavarstvu ili na simpoziju socijalne medicine - utvare bez referenta, prijestolje bez referenta...), s božanskom ekonomijom, tj. poviješću spasa, ima tek jednu sličnost, posve frivolnu i možda poetičnu, ali ne više od toga: kao što u "Hamletu" sin i predugo oklijeva osvetiti oca, tako, za narode Objave, već cijelu jednu Povijest Otac (možda već preko svake mjere) oklijeva osvetiti Sina.
Hoću kazati: tvoj je esej briljanto štivo za amiziranje s damama, u cercleu kakve unuke neke petersburške deklasirane grofice, ali, nažalost, o Hamletu, ili Kristu, ne govori ama baš ništa. U tom smislu, ironično, vrlo je blizu biti same stvari: gotovo da je quintessence of dust!
"What a piece of work is man! How noble in reason! how infinite in faculties! in form and moving, how express and admirable! in action how like an angel! in apprehension, how like a god! the beauty of the world! the paragon of animals! And yet, to me, what is this quintessence of dust? Man delights not me; no, nor woman neither, though by your smiling you seem to say so."
Konačno, možda Jorge ima pravo: ta definicija neće nam pomoći da razumijemo niti jednog drugog čovjeka osim Hamleta; Eliot bi možda kazao, ili iz njegove misli sljedi, čak ni Hamleta: jer, ta Mona Liza književnosti naprosto ne postoji izvan svoga jedinstvenog Svijeta Djela, koje, i tu bi možda mogli uporabiti tu riječ, samouspostavlja. Samo, tko bi se usudio kazati da razumije "what is this quintessence of dust"!? Ti, Pooka?
P.S. Kao što vidiš, na kraju se ispostavlja da je tvoj zaključak o tome da "stvarnost uspostavlja Hamleta" sasvim nedostatan: da Hamlet uspostavlja stvarnost svijeta u kojem (ne) djeluje znali su već interpreti prije nas, odredivši Hamletov problem i točno i lako i efektno: da nije danski princ, Hamlet ne bi imao nikakvih dvojbi, zar ne? Samo, to je njegova bit: njegov ethos i njegov demon, kuiš?

Poštovani kolega Infernotar,

pojava stigmi kod stigmatizirane osobe može se pripisati istom onom uzroku kojim se znanstveno mogu objasniti i 'čudesna ozdravljenja'. Prije odobravanja nekog novog lijeka i njegovog puštanja u prodaju provode se testiranja na pojedincima od kojih jedna skupina prima novi lijek (onaj koji se testira), druga skupina prima već postojeći, odobreni lijek za ciljanu bolest, a treća skupina prima placebo preparat koji nema nikakvo farmakološko djelovanje. Postotak reakcije povlačenja bolesti ili ublažavanja njenih simptoma kod 'placebo' grupe vrlo često doseže i do 30%. Ta se pojava pripisuje psihosomatskom fenomenu uzrok kojeg je nada u izlječenje, a za fiziološki mehanizam koji pokreće takvu reakciju smatra se povećanje razine neurotransmitera dopamina, tvari koja je zaslužna za motivaciju, ustrajnost i samouvjerenost čovjeka. Stigme kod raznih karizmatika tako bi se mogle znanstveno objasniti dubokom i iskrenom vjerom, proživljenom i tijelom i duhom.
Sposobnost bilokacije (bivanja na dva različita mjesta u isto vrijeme) i sposobnost predviđanja budućih događaja bez poznavanja činjenica koje bi ih uvjetovale su, blago rečeno, neuobičajene ljudske osobine, znanstvenim metodama potpuno neobjašnjive.
Kad bih ja inzistirao da se nalazim na svom službenom radnom mjestu u istom trenutku dok me inspekcija rada ispitava što to ja radim na skeli neke novogradnje, a da nisam prijavljen kod dotičnog građevinskog poduzetnika, inspektor bi tužio istog tog poduzetnog gospodina za neprijavljivanje radne snage, ali i za iskorištavanje mentalno neubrojivih pojedinaca u ilegalne svrhe. Ako bih ja i dalje inzistirao da sam ja još uvijek na svom stalnom radnom mjestu gdje uredno, kao vojni časnik, nadzirem obuku novaka u vježbi gađanja bojevim streljivom, inspekcija rada bila bi dužna pozvati hitnu pomoć koja bi me odvela i pružila mi adekvatan medicinski tretman, a to bi u ovom slučaju bila medikacija nekim antipsihotikom (vjerojatno blažim, npr. Prazine) jer bi moji simptomi jasno ukazivali da nisam sposoban razlikovati stvarnost od svojih projekcija. Tom logikom sam ja, u odgovoru na Vaš mail, svrstao i Vlč. Sudca među osobe koje bi službena medicina tretirala psihofarmacima tipa Haldola, kad on slučajno ne bi imao diplomatski imunitet kao predstavnik božji na zemlji.
Koji sam 'credo', vjerovanje ili simbol vjere izabrao? Onaj Thomasa Jeffersona jasno i nedvosmisleno iskazan u njegovoj verziji evanđelja 'Jefferson Bible' iz kojih su izbačeni sve nadnaravne epizode, ukljućujući i Isusovo uskrsnuće.
Mene, kao osobu koja je samo jedan jedini put u životu službeno prisustvovala vjerskoj službi Katoličke crkve, prilikom svog krštenja, ne obvezuju niti imam ikakvo nagnuće da uzimam ozbiljno vjerske dogme bilo da one proizlaze iz Apostolskog ili Nicejsko-carigradskog vjerovanja.
'Filioque' – dogma da Sveti duh izlazi iz Oca i Sina, kojeg se izraz ne spominje Nicejsko-carigradskom simbolu, ne spominje se ni u mojoj osobnoj interpretaciji osobe Isusa Krista, koji je upravo kao 'causa sui' fenomen, pa prema tome moj Isus može, mirne duše, ručnim projektilom zemlja-zrak srušiti 'Oca', boga svemogućeg sa neba, kao što ja mislim da je u filozofsko-ideološkom smislu i učinio, nešto kao i William Blake za kojeg Marko Grčić kaže da je bio ''Čovjek koji je Bogu slupao o glavu kamene ploče sa deset njegovih zapovijedi.'' i '' Čovjek koji je učio Boga čovječnosti.''
Da malo pojasnim moju interpretaciju pojmova 'sloboda', 'žrtva', 'vjera', 'bog' i moje gledanje na osobu Isusa pokojnog Krista.
Kao srednjoškolac koji je redovito izčitavao politički tjednik 'Danas', konzumirao enormne količine alkohola i slušao glezbu tipa ''Dead Kennedys'', slobodno se moglo tvrditi da sam bio na granici socijalne patologije. Godinu dana provedenih u JNA, kao zadnja 'najpametnija' klasa septembar, samo je utvrdilo simptomatologiju moje socijalne patologije. JNA je bila institucija koja je njegovala tekovine najčistijeg apsurda tipa 'Izvrši pa se žali' i borbenu spremnost na razini 'Operacije Scwartz' (za detalje o toj i 'Operaciji Weiss' konzultirate 'Razgovore sa Kočom Popovićem' – čisti cirkus)... a sad sam spomenuo i cirkus... 'Monty Pythom's Flyieing Circus' trajno su i metodološki nepopravljivo ustanovili moj sadašnji i budući pristup stvarnosti. To bi bio nekakav 'background' mene u vrlo ranim dvadesetim kada sam odlučio saznati nešto više o filozofiji i kupio 'Povijest filozofije' od Wilhelma Windelbanda... opet mala disgresija, prvu pjesmu koju sam osjetio kao poeziju (naježio sam se) pročitao sam u Čitanki strane književnosti za srednju školu, bio je to prijevod Ivana Gorana Kovačića Shakespearovog soneta 130. – 'My misress' eyes are nothing like the sun', a Penguinovu zbirku soneta sam kupio u Sarajevu, gdje sam služio JNA). Elem, Windelband... ja sam ljeta te 1992 godine, (koja je u Engleskoj bila prozvana 'Summer of Love zbog masovne pojave Ecstasyja, čistog MDMA u obliku tableta) počeo čitati od samih početaka povijest ljubavi prema mudrosti, nadajući se da Feral Tribune i sve ono što je ostalo u meni od razboritog pristupa 'Danasovaca' nisu samo puste tlapnje izgubljene u bespučima povijesnih zaboravio-sam-čega. I tako krenem sa predgovorom iz pera poznatog filozofa Predraga Vranickog. Izdanje je bilo iz 1990. godine, ali je predgovor vjerojatno preuzet iz ranijeg izdanja pa se u njemu djelo Wilhelma Windelbanda navodi kao jedna od građanskih povijesti filozofske misli koja je izabrana da bi se jasno ukazalo na slijepe ulice u koje građanska filozofija vodi, u ovom slučaju 'Natrag Kantu!', pošto je autor bio neokantovac,
i još jednom, nedvosmisleno, ukazalo na intelektualnu superiornost dijalektičkog materijalizma, u razvoju kojeg (Kant-Fichte-Hegel-Marx) je Kant samo prva stepenica. Nakon toga slijedi baražna vatra po filozofiji Immanuela Kanta kao subjektivnoj, formalnoj, odvojenom od povijesti, neangažiranoj, prevaziđenoj, dogmatskoj, samoj sebi svrhom, prepunom namjernih propusta da bi cijeli sustav bio koherentan, idealističkoj i reakcionarnoj. Evo citat koji ukazuje na atmosferu cijelog predgovora: ''Međutim, to se nužno vršilo (spajanje Kanta i Marxa u revizionističkim pokušajima koji se danas nazivaju i 'socijaldemokracija') sa takvih idejnih pozicija , koje su neposredno negirale svaku konkretnu socijalističku praksu, pa prema tome i HISTORIJSKU NUŽNOST jedne revolucionarne socijalističke partije.''
Da možda nije bilo te famozne 'povijesne nužnosti', tako često korištene i spoznatljive samo onim izabranima kao što je bio i pokojni Evil Dead – (After this meeting... grrr... grrr... I'm going to a tennis court) ja bih možda, ali samo možda, počeo čitati Windelbandovu povijest od presokratovaca, a ne bih preskočio dvije i pol tisuće godina razvoja filozofske misli i sudari se frontalno sa gigantom intelekta kao što je to bio Immanuel Kant, u mojim mislima tada, glavni neprijatelj dogmatskog načina razmišljanja, što je upravo postao i ostao u mom ideološkom zapovijednom lancu.
Trebalo mi je dvije godine, tri prijevoda (hrvatski, srpski i engleski) Kritike praktičkog uma, bezbrojni enciklopedijski članci, uz onaj opširni Windelbandov uvod u Kantovu misao da ja postignem jedno od najvećih postignuća u svom životu, da razumijem zašto je ovaj tražio nužnost sintetičkih sudova apriori, kako mu je to uspjelo i u kojoj zadivljujućoj mjeri je njegova misao nezloupotrbljiva. Immanuel Kant je otvorio moje oči i ispod zvijezdanog neba 'sloboda' je od pukog, populističkog termina postala izraz za 'causa sui' koja je atribut koji se može pripisati samo ljudskoj volji koja vjeruje, a dobrom se može nazvati samo takva volja koja za svoju motivaciju ima univerzalno prihvatljivu formu maksime kojom je izražena, a ne njen sadržaj. Dobar je bio i konjak, ali to je bilo krivo korištenje tog atributa. Kroz cijelu 'Kritiku praktičkog uma' i kroz 'Uvod u metafiziku čudoređa' provlaće se direktna pozivanja i bezbrojne aluzije na riječi iz evanđelja, što Kantu zamijera i sam Windelband govoreći kako je ovaj time daleko iskoračio iz okvira svoje kritičke filozofiječ
Kakve veze ima Kant i moj doživljaj osobe Isusa Krista? ''Death of dogma is the birth of morality!'' – riječi su Immanuela Kanta, religioznog čovjeka koji skoro nikad službeno nije išao u crkvu. Car Wilhelm ne-znam-koji Hochenzollern poslao je pismenu, vlastoručno potpisanu prijetnju Kantu da ga slijedi teška sudbina ako nastavi javno govoriti o hipokriziji institucionaliziranih izraza religije i njihovog dogmatskog karaktera tako kontradiktornog porukama evanđelja. Ovaj je pristao na cenzuru, ali se u odgovoru caru jasno izjasnio da se ne odriće svojih uvjerenja. Bile su to godine kad su se u Francuskoj kotrljale glave aristokracije, a u Americi se donosio 'Bill of Rights'. Preko Kanta sam ja spoznao veličinu i svu slavu osobe, riječi i djela Isusa Krista, tog inherentnog heretika i imanentnog revolucionara. Ako je ikad postojao iskreni komunist u onom naivnom smislu zbog kojih su milijuni naivnih ljudi postali komunisti, onda je to bio Isus Krist. Ja komunizam, u povijesnoj perspektivi, smatram većim zlom od nacizma, iako bi svaki zadrti komunist mogao navesti tisuću i jedan razlog zašto je komunist, a niti jedan nacistički simpatizer ne bi, ni pod mikroskopom, pokazati valjani razložčić za svoju prljavu sklonost. Tako sam ja pronašao svog Isusa, postao 'Born Again Christian', ha ha ha... i na takvoj ideji o čovjeku koji je prvi riječju, djelom i žrtvom ukazao na neponovljivost svakog čovjeka blagoslovljenog slobodnom voljom, tom 'causa sui' nadnaravnom moći da se uspostavi novi niz uzroka i posljedica, pa tako i ontologička kontradikcija da je netko ujedno i svoj otac i svoj sin. Ontologički gledano mislim da bi Vama Isus kojeg William Blake opisao u svom djelu 'Vječno evanđelje', izbor, prijevod i komentar: Marko Grčić, 1980, Zagreb bio vrlo zanimljiv, ja to djelo još nisam uspio naći, Blake je pisac po Vašem ukusu, imam taj osjećaj, dragi Infernatore.
Malo sam se zagubio u digresijama na digresije, dakle da se dalje ne zajebavam, jebe mi se je li Isus dogmatski određen ikad kao 'causa sui', on u mom svjetonazoru samo takav ima vrijednost koju je i na mene prenio, da sam slobodan čovjek, da je sve moguće što ja i drugi slobodni ljudi poželimo sve dok svakog pojedinog od nas držimo za svrhu, a ne sredstvo, da je žrtva neuvjetovanost moje radnje mojim interesom i da ne nosi nužno sa sobom patnju, dapače, te da je vjera (ne Vjerovanje) ono čime ja tu slobodu i tu žrtvu USPOSTAVLJAM kao moguće, kao što Isus USPOSTAVLJA novu stvarnost, rušeći 'Onog Koji Jest' sa njegovog neizgovorljivog prijestolja (a zar to donekle – prema Frommu – nije napravio i sam Abraham kad ga je upozoravao, čak ga oslovljavajući sa 'ti' da ni on, JHVH nema pravo kršiti svoje zakone i nuklearno riješiti problem Sodome i Gomore.
Tako je moj Isus još uvijek nedostižni uzor nesretnom mladom Hamletu koji nema snage da okrene drugi obraz jer je uvjetovan ne samo zemaljskim, nego i podzemaljskim i ostaje takav sve do kraja, funkcija okolnosti, rob stvarnosti koja uspostavlja njegovu tragediju, crni Isusov Doppelganger.
Što se tiće razgovora uz čaj iz samovara kod unuke nekog ruskog tajkuna, u Petrogradu koju sam ja tijekom ljetovanja ostavio u blaženom stanju pa me sad njen djed, bivši KGB-ovac, čisteći svoj stari Makarov ispitiva o raznim stvarima, mogao bih spomenuti i ono briljantno djelo Dostojevskog, vraćajući se tako i na Haldol kao moj prvi izbor u testiranju čuda kad se koristi kao argument za dokazivanje vjere uopće ili nečije iznimne vjere pojedinačno, na 'Velikog inkvizitira', iz 'Braće Karamazovih', kada Isus, prepoznat i zatočen od Velikog inkvizitora samo šuti dok ovaj objašnjava kako nisu postojala tri mudrija uvjeta predaje od onih kojima je nečastivi na kušnju stavljao Isusa: čudo, tajna i autoritet i kako je Isus moralni elitist kad vjeruje u ljudsku slobodu i njenu dostupnost i onima siromašnima duhom... evo citat moj Dostojevskog, dok mi se tresu ruke i zvekeće engleski plavi porculan, onaj sa motivom kineskog krajolika, u ovom slučaju doslovno 'China' jer je Made in China... ''Ponavljam ti, sutra ćeš vidjeti to poslušno stado, koje će na prvi moj mig pojuriti da zgrće ugljevlje pod lomaću tvoju, na kojoj ću te sažeći zato, što si došao, da nam smetaš. Jer ako je itko zaslužio našu lomaču, to si onda ti. Sutra ću te sažeći. Dixi!''
Mogao bih ja u prisustvu umirovljenog pukovnika KGB-a, njegove mojim 'expense of spirit' oplođene kćeri, Makarovog uratka i još ponekim profesionalnim vratolomcem govoriti i o tome kako stvarno nije u redu da se Filioque tako bezočno koristi u zapadnim Vjerovanjima iako nije izrijekom navedem 381. godine u Carigradskom Simbolu vjere i da je stav istočnih, ortodoksnih crkvi da Sveti duh u prvom redu izlazi iz Oca, a ne kroz Oca-Sina kao ravnopravne u tom emanacijskom pogledu... ali mislim da bih završio puno lošije nego da se pozovem na Dostojevskog koji je, prema nekim svojim rukopisima, malog Aljošu ipak zamišljao kao revolucionara.
I da, htio bih ukazati na meni briljantnu interpretaciju Braće Karamazovih iz pera Jakova Golosovkera 'Dostojevski i Kant', Grafos, Beograd... one male crveno crne knjižice filozofsko-poezijskih tematika. I šaljem moju interpretaciju svega toga mailom, ha ha ha...
I na koncu, u jednoj stvari ste u pravu u tolikoj mjeri da bi bilo sramotno sa moje strane da se i pokušavam obraniti... iz zaljubljenosti u svoje teze, hipoteze, ideje, a bilo je čak i 'Velikih unifikacionih teorija', ja često... ma redovito zanemarujem Popperov glavni metodološki princip, ne tražim niti postavljam instance čije bi se ispunavanje odrazilo kao rušenje mojih teorija, ja kao halapljivi hrčak tražim ono što bi verificiralo moje tvrdnje, zaobilazim ono što baš i nije u skladu sa njima, ostavljam ogromne teorijske interpretativne elastičnosti... itd...itd. Zato mi ovako neki izazov poput Vaše ocjene moje male teze o dva velika povijesna lika dođe kao čisti užitak jer konačno ukopčam da još nekoga zanimaju stvari od kojih će moja draga uskoro dobiti nervni slom, jer ako postoji netko na ovom svijetu tko mrzi Immanuela Kanta, onda je to ona.
Eto, nisam Vas valjda iznevjerio?


Image and video hosting by TinyPic

Ja ne bih mogao biti sa ženom koja mrzi Immanuela Kanta.
Iz više razloga.
Najprije, sumnjiv mi je time njen estetski ukus: Immanuel Kant, kako to lijepo zvuči! Ne bih mogao biti sa ženom koja nema ukusa!
Imanuel Kant je napisao tri kritike. Svaka od njih ima veze s jednim od braće Karamazov. Ne bih mogao živjeti sa ženom koja ne uviđa vezu Kritike čistog uma i Ivana, vjere i Aljiše, strasti i Miće!
Konačno, ne bih mogao biti sa ženom koja je na rubu živčanoga sloma shvaćajući da na svijetu postoje i drugi ljudi kojima je veza Kanta i Dostojevskog možda i važnija od te prolazne, arbitrarne i ionako upitne veze koja se, kako bi rekao Kant, svodi na razmjenu genitalija.
Ukratko, Pooka, kako to da tako pametan frajer kao ti nema mnoštvo žena, nego je s jednom, i to onom kojoj smetaju tvoji duhovni prijatelji, Dostojevski i, što me najviše pogađa i smeta, sam Immanuel Kant?
To je ipak neshvatljivo! To da muškaraci mogu biti pametni kao Pooka, a ipak biti sa ženom kao što je njegova djevojka.
Odgovor na vaš odgovor sljedi sutra. Sad moram jednoj dami objasniti zašto Dostojevski nije htio primiti Nietzschea i Lou Salome u svom mirnom, ladanjskom domu.

Pooka, uživam u tekstu (došao sam do Grčića), ali moram odmah odgovoriti: ti si pošteno kazao da se ne osjećaš obveznim ni na kakvo dogmatsko određenje Isusa Krista, kao pravog sina čovječjeg i pravoga sina božjeg, da bi poput Blakea slupao Dekalog Bogu u glavu i da si adorant 'Jeffersonova Evanđelja', dakle onoga koje misli da se može vjerovati u Boga, ako se on ponaša razumno ( zanimljivo, ja bih vam mogao pokazati, dragi Pooka, da se Bog, starozavajetni herr Bog, gotovo ni u jednom trenutku ne ponaša razumno, ali, umjesto mojih argumenata, nudim vam razbibrigu i argumente u vašu korist na sljedećim stranicama; meni je naime više stalo do uglađenog razgovora, nego do uvjeravanja, a razgovor s pametnim čovjekom veseli me više nego bilo kakav prozelitizam..
Ali, unatoč tome, dragi Pooka, Isusa ne možemo shvaćati po svojoj volji, baš kao ni Pitagorin poučak: Apostol je sve za sve ljude (Pavle), ali Isus ipak ne može ne biti Sin Božji, a da i dalje bude Isus Krist!
Dakle, Isus Krist nije causa sui, niti to može biti ako i dalje želimo govoriti o Isusu Kristu.
Konačno, ja znam da je to efektna teza - ta komparacija Hamleta i Krista - ali, ako ti treba netko tko je causa sui, pa ima svjetlih primjera: recimo, Napoleon se samokruni: njega ne kruni Papa, nego krunu, kao simbol božjeg namjesništva na zemlji, Bonaparte stavlja samome sebi na glavu; Puzov Sicilijanac nije više po rodu, kao Michael Coreleone, nego on čudesno samoiscjeljuje, tj. pre-porađa se po svojoj volji i svojim snagama! Takvih primjera ima unedogled od Herostrata - govorim samo o našoj grčko-rimskoj uljudbi i popudbini - naovamo. Dakle:
1. Isusa ne možemo shvaćati kako se kome prohtije, pa tako, čak ni za ljubav dobroga eseja, on ne može biti causa sui pa da te bog ubije!
2. Tipova koji su se preporodili i kao vlastiti očevi osovili u svoj svojoj povijesnoj samostalnosti ta je povijest prepuna!
Toliko o toj Causi!

* * *

Ako je Isus ime, a Krist titula koja bi značila - mesija, ja ne bih imao pravo arbitrarno koristiti njegovo ime i pripisivati mu osobine koje odgovaraju mojim partikularnim potrebama (nastranu što to rade sve organizirane kršćanske religije). ali ako je riječ o Isusu iz Nazareta, čovjeku koji je kao pojedinac uspio u tome da promijeni svijet, žao mi je, on ostaje onaj čovjek prema kojemu osjećam beskrajno poštovanje i u kojem pronalazim motivaciju za svoj radikalni optimizam. ako je teza Isus-Hamlet bila heretička, moja priča 'Crveno' je... strah me je i pomisliti :)

Pooka, samo jedno nemoj pomisliti: da razgovaram s tobom motiviran pravovjernim zarom! Hoću kazati: ne razgovaram s tobom kao katolički vjernik uvrijeđen zbog tvog pretumačenja temeljne dogme moje vjere.
Dakle: ne razgovaramo kao Papa i Luther!
Ono što pokušavam kazati jest da naprosto nastupaš kao Forman u Amadeusu: tvoje je autorsko, poetsko pravo koncipirati Krista kako god hoćeš, ali, esej koji si napisao osim estetske - na što sam upozorio - ima i stanovitu spoznajnu ambiciju i vrijednost: e, u pogledu te ambicije, ja samo upozoravam da je svako koncipiranje ili tumačenje Krista kao nekakve causa sui u načelu pogrešno! Krist ni na koji način, da budem vrlo jednostavan, nije samouzročno biće! Ti možeš odbaciti i misterij Trojedinog Boga, i začeće po Duhu Svetom, i sve moguće kršćanske dogme, ali, onda to nije Krist! I o tome ti govorim: tebi naprosto Krist treba kao efektna figura u kontrapunktu Hamletu (jer, opreka Napoleon - Hamlet više ne bi imala tu estetsku vrijednost, taj svjetlucava efekt!), ali, taj tvoj Krist neprosto nije Krist kršćanstva, ali, nažalost, ni povijesti: tako - na način evanđelja koje spominješ - shvaćen Krist ni na koji se način ne uspostavlja kao causa sui! I u tome je jedini problem. Sad, to što ti hoćeš svaku moguću slobodu istumačiti iz te ljudske autonomije...hah, prijatelju, ta priča je konzekventno izvedena u dečkiju koje spominješ, ali, oni koje ne spominješ, kušaju nihilističke konzekvence te autonomije, zar ne!?

"The dreams in which I'm dying are the best I've ever had,
I find it hard to tell you,
I find it hard to take,
When people run in circles,
It's a very very,
Mad world..."
Gary Jules, Mad World.

Image and video hosting by TinyPic

• Osupnuo si me. Zaista. (xiola bleu 20.02.2007. 14:27)
• Hajde, hajde, nije valjda tako štrašno!? Pitao sam je tebe o nadimku još prije dvije godine, ali nam je konverzacija zamrla. (NEMANJA 20.02.2007. 14:39)
• Otisla nam konverzacija u zagrob? Treba jesti vise voca i povrca. (xiola bleu 20.02.2007. 15:16)
• greskom sam ostavio komentar ispod proslog posta, trebao bi biti ovdje... dodao bih da bi i ja mislio da sam zmaj da se rokam metamfetaminima kao Hitler (pooka pooka pooka pooka pooka pooka pooka pooka po 20.02.2007. 19:24)
• Katkad na tripu izgledam kao gmazoid.
Jesi vidio da su Slavonci proizveli hibrid? Kukuruz. ahahahaha
Svidio mi se samo onaj dio o monarsima.
Ili smanji font ili stavljaj manje sličke, teško je čitati. (Markiz de ga Sad 20.02.2007. 21:22)
• Na tripu je teško i čitati.
Ahahahahahahah..... (NEMANJA 20.02.2007. 23:24)
• Pookahontas, nije greška što si komentar ostavio ispod prošlog posta, nego što ne zastupaš moje teze. Naime, stvari stoje ovako:
Ja nikada ništa ne tvrdim jer bi to bile moje teze, moji stavovi, moje ideje - nema mojih ideja, kao što znaš, i ja nešto tvrdim isključivo zato jer je to, in ultima linea, istina.
Da je nešto drugo istina, ja bih tvrdio dakle oprečno, to drugo.
Čudi me dakle da i ti nisi objektivan i da ne tvrdiš što i ja!
Ljudi često griješe ne slažući se sa mnom i ustrajavajući u svojoj subjektivnosti.
To me ožalošćuje. (NEMANJA 20.02.2007. 23:29)
• Xiolino, dobro, baš si ne-pismena! Kad će više to pismo! (NEMANJA 20.02.2007. 23:30)
• E namanja moj, nemanja ovo je tvoj prvi post koji sam u potpunosti pročitao i zaboljela me glava. Gdje si to našao u nekom časopisu "treće oko" ili "stela", ovo je gomila jebenih gluposti.
Koja jebena četvrta dimenzija pa stvari na ovoj planeti su vrlo jasne.
SAD ima 5% stanovništva a iskorištava 30% resursa planete zemlje.
Podjela bogatstva u SAD-u je takva da 10% ima kontrolu nad 90% "bogatstva" a 90% raspolaže sa 10% koje im služi ovisno o staležu za kupovinu osnovnih potreba u onoj kvaliteti koja im je platežno dostupna. Novac je ključ, onaj koji ima keš taj je "zmaj" treće dimenzije. Novac kvari čovjeka i ubija mu empatiju odnosno suosjećanje (sit gladnom ne vjeruje) a sve te gluposti o gmazovima i tajnim društvima su rituali koji i ako postoje su igrice za decu koja čuče unutar tih ljudi koji vladaju ovom planetom.
Hrana je jedina stvarna vrijednost a sramota ovog čovječanstva se sastoji u tome da s jedne strane planete ljudi umiru od gladi a sa druge od pretilosti i to ti je istina dragi moj profesore filozofije. Ono što može ovaj ljudski nakot na planeti zemlji spasiti nije niti demokracija niti fašizam niti komunizam niti anarhija već kanibalizam.
Ja navijam za dan kada gladni počnu jest site i da taj "dan" traje dok se svi ne stave u mjere koje su ordotoksnom medicinom definirane (odnos visine i težine) tek tada možemo početi stvarati zdravo društvo koje se treba graditi od zdravog pojedinca.
Svi ti maderfakeri koji su u povijesti stvarali pokrete koji su ljude dijelili na one koji zaslužuju živjeti u izobilju i na one koji žive da bi toj manjini to omogućili su psihopate i poremećene ličnosti u strukturi.
Jedan primjer iz životinjskog svijeta dobro ilustrira pojavnost Hitlera.
Istraživanje ponašanja riba u jatu je pokazalo da jato riba uopće nema predvodnika sve dok jednoj od riba nisu odstranili centar za orijentaciju i vratili je nazad u jato.
Ta riba nije slijedila jato već je jato slijedilo nju i tako je ona postala firer.
E sad, ako postoji nekakva mistična organizacija koja vadi određenim ljudima centar za orijentaciju iz glave pomoću sotonističkih rituala, alaj joj vera.
Ja mislim da je problem taj što su ljudi jedna gnjusna i gramziva vrsta i tu leži jebeni odgovor na cijelu ovu tvoju seradošaradu.
Imam iskustva i vizualnih i slušnih halucinacija u psihotičnom stanju i uš'o sam u tu "četvrtu" dimenziju sve ti je to gore napisano čisto sranje.
Prvi znak kršćanstva je bila riba, od kad su razapeli onog jadnika koji je tvrdio da je bog njegov otac je postao križ.
Zanimljivo je da je Kain bio obilježen stigmom križa na čelu.
Svijet je podijeljen između Abelovog roda i Kainovog roda.
Abel je gnjusna debela spodoba a Kain je gladna šljakerčina i nema nikakvih jebenih zmajeva niti četvrtodimenzionalnih vanzemaljaca, vjeruj mi! (šlagerpevač 21.02.2007. 00:15)
• Nemanjito... ja sam uvijek u pravu, a i kad nisam, onda sam mudriji! (pooka pooka pooka pooka pooka pooka pooka pooka po 21.02.2007. 05:20)
• Židovi su je razapeli jednu ribu i odlučili se za "drugu". Ta druga "zmaj" riba je preteča cijankanijalizma zbog kojeg Palestinci danas pucaju ko kokice od veselja! (šlagerpevač 21.02.2007. 05:51)
• Postoji jedan vvo zanimnjiv kvug koji govovoi o pvici: "viba, vibi, gvize vep!" Žikino kolo koje su stvovili fastinatni umovi pvošlog stoljeća i koji je djelovao kvoz kvug književnika Svbije na ovim pvosovima.
Stambolić je lansivao jednog "Amevikanca" na kosovo. Taj nije čuo dobvo al' je movao da kaže da: "nitko neće da vas bije". Postoji sumnja da je i on bi viba koja vibi gvize vep. Posljednja pveživljela mala viba sedi u Hagu! Ta viba je centav za ovjentaciju izgubila u zeničkom zatvovu. Ostale vibice koje bi mogle vasvjetliti misteviju vibljeg jata na Balkanu sede duboko u Manastivskim tamnicama opasnih Pvavoslavni viba. Ništa nije slučajno dvagi moj Nemanja, pa čak ni vak koji se dobvo snalazi kad tveba počistiti svojeglave vibe.
Ja sam cancer po horoskopu a ti? Ovaj "svijet" je pun simbola što motre nas tiho a duh im se divi! Žalosno je što su ljudi ljudi ili kako bi rekao jedan pripadnik izabranog naroda: "postoje dvije stvari koje su bezgranične a to je svemir i ljudska glupost za ovu prvu tvrdnju nisam siguran. Židovi su izabran narod jer su oni izabrali "put" možda čak i u dobroj namjeri ali opet kako bi naš narod rekao: "Put u pakao je popločan dobrim namjerama". Sotona pleše po kugli zemaljskoj tehno parti danas, nekad je plesao ljupkije a danas pleše da se cijela zemlja trese. Prislonim katkad uho na zemlju i ona brunda. Tako da sam i ja možda neka od riba koja je izgubila centar za orijentaciju a možda sam samo rak koji se kreće unazad. Evolucija je došla do svog svršetka sad nam preostaje ili revolucija ili deevolucija. Mora se pojaviti nekakva "ideja"(nešto treće) inače odosmo svi skupa u tri pičke materine i globalno i lokalno. (šlagerpevač 21.02.2007. 06:25)
• @ŠlagerPevač , Mislim stvaaarno, da smo podčinjeni Reptilima iz više dimenzije, to i neinicirani znaju, jedino ti sad hoćeš neke krive drine ispravljat,taman posla. Ne može. Nije bitno uostalom, šta je bilo - bilo je, a kako je bilo? H.P. Blavatsky i njen teosofski krug imaju neke ideje otkud reptili na zemlji:
Naime, na Draconisu prvom sazvježđu u svemiru, gdje je svaki bog bio zvijezda, nastao je
sukob interesa. Posljedica tog sukoba jest ta da je "kristal pao u bezdan" (gdje je bezdan
analogan sumnji,zaboravu,entropiji, vremenu etc..). A ratovali su tzv. viši i niži reptili.
(Da napomenem, Reptili kao Zmajeva djeca posjedovali su i koristili moći koje su stekli u
Kaosu, moći epifize, moći materijalizacije u bilo kojem dijelu svemira po Volji). Jedan dio reptila (kasnije niži reptili) su koristili moći isključivo ZBOG materijalnih užitaka, posljedica toga jest njihova vezanost za sve materijalno - postajali su sve gušći i gušći. Više se nisu mogli održati na višem materijalnom planu i tako su bili pali(protjerani) sa Draconisa, višeg astrala, u niži astral - Sirius. Tamo su dobili krljušti i fiksna tijela. Kolonija Sirius 777 je postala dom tih mlađih bogova koji su od tada uvijek nazivani bogovima svjetla, palim anđelima (Ancient Gods).
Ti bogovi su došli čak i na zemlju i pretvorili je prvo u svoj zoološki vrt (reference: Sumer, Sitchin, Knjiga postanka) i donijeli kraljevsku lozu u Sumer (inače začetu na Lemuriji), kasnije u egipat za vladavine Ramzesa, i tako kao što si primjetio, očuvana je sve do današnjih dana.
No da ne bude dosadno, istovremeno kad su niži reptili protjerani sa Draconisa, Lucifer je krenuo u potragu za svojom izgubljenom krunom i tako bio u stalnom sukobu sa reptilima na Siriusu (inače, njegovim sinovima) koje su ljudi obožavali kao svoje bogove svijetla. Stoga su Luciferovi sinovi - Sotone, pravi stanovnici Siriusa, Kerbera. Lucifer je kao stvaratelj svijetla bio vlasnik i njihovih "ljuski" 777, kao i bilo koje frekvencije svijetla.
Lucifer je tijekom potrage za Kristalom formirao koloniju Orion. U odnosu na Orion, Sirius je
kaznionica (zatvor materije). Kolonija Orion nije nalikovala Siriusu - oblika glave dinosaura,kobri i inih gmazova, nego je imala prelazni oblik danas poznati pod nazivom kosookih Aliena, koji su više nalik kućnim mačkama. Ova kolonija je sa Oriona napravila koloniju Mars a nakon katastrofe na Marsu kolonizirala Atlantis. Odnosno bogovi Atlantis su bili bogovi Oriona koji su obožavali Draconis.
Draconis, Orion i Atlantis su se zajedno borili protiv palih anđela Siriusa na zemlji, odnosno utjecaja siriuske kolonije Lemurije na ljude koja ih je uvjeravala u ispravnost lijeve staze. Na kraju je ispalo da su ljudi oduvijek bili samo njihovi psi-robovi.
Viši reptili su zadržali svoj prelazni oblik, moć i položaj na Draconisu, te se još uvijek mogu projicirati po volji bilo gdje u svemiru i kao takvi sačinjavali bijelo bratstvo razvijenih bića koji su oduvijek potpomagali razvoj individualnog bića dok su se niži reptili samo mogli prerušavati u ljude želeći ih uništiti kao inferiornu rasu koristeći ih kao igračke. Niži reptili su bili i ostali crno bratstvo.
Viši reptili Draconis su bili i ostali čuvari velikog Kristala Amente, Luciferove krune, Zmajeve glave.
Vrsni Meštar Arhitekt Mudrog Hrama Ruže Vjetrova i Drevnog Križa (Avertebrata 21.02.2007. 14:56)
• nedostaje ikona gdje smajli ispija kavu. (Avertebrata 21.02.2007. 15:09)
• Avertebrata, kak si ti naivan! Pa kaj zbilja misliš da ikona SLUČAJNO nedostaje!!? (NEMANJA 21.02.2007. 15:56)
• Hrmm... ne moguće, ti hoćeš reći da, da...,mah.. ne moguće, pa pobjegao sam im... (Avertebrata 21.02.2007. 16:13)
• Pooka, ha, ha, ha, pa imam jednostavan dokaz da ne samo da si rijetko kad u pravu, nego si sasvim nepouzdan tip: vidiš i sam da si greškom ostavio komentar ispod krivoga posta:"...greskom sam ostavio komentar ispod proslog posta, trebao bi biti ovdje... dodao bih da bi i ja mislio da sam zmaj da se rokam metamfetaminima kao Hitler". Tebi, kao neokantovcu, ne moramo tumačiti značaj onoga sollen! Možda si ti kao poklonik Kantove misli i žrtva opake dijalektike trebanja: komentar je pod pogrešnim postom jer bi trebao biti pod pravim, ali, kad bi bio, ne bi više trebao biti etc.etc! Zato bih ja rekao da ti načelno nikako ne možeš biti u pravu, jer, da bi bio Pooka, uvijek nužno odgovaraš neminovno pogrešno: točno suprotno od onoga što treba odgovoriti! Takva ti je dharma, kismet, grah ti je tako pao, rekli bi u Grahovu.
Imao sam ja tako jednog prijatelja iz Bosanske krupe koji je vječno kasnio. Nije to bio neki njegov feler ni falinka, nego je neprosto čovjek bio kafkijanski lik (teško je kazati junak): stalno je iznova prispjevao u svijet, da nikada u nj ne dospije! Zato se više nismo ni ljutili na njegova slavna kašnjenja: jednom je pred granicom, na povratku iz Gratza, otišao iz autobusa tek da kupi Brooklyn kaugume, i, naravno, u Zagreb se vratio tko zna kojim prijevozom! Drugi je put nestao u zgradi londonskog aerodroma propustivši avion! Nije to smiješno, Pooka, prestani se kliberiti tamo u zadnjoj klupi! To je čovjeku bio daimonion, a čovjeku je njegov demon njegov ethos, kao što i ti i tvoj prijatelj Heraklit znate.
Zato nikako ne možeš dragi prijatelju ne samo biti uvijek u pravu - ti si doduše uvijek u nekoj načelnoj relaciji spram istine, ali redovito na neki volšeban negativan način relacioniran! - nego ne možeš biti ni mudriji: mudrac zna i ovu upravo izloženu, i onu, koju inače izlažem, stranu istine, baš kao i demon, a to ti, kao što vidiš, nisi znao! Samo, ja te ne krivim. Nema veze. (NEMANJA 21.02.2007. 16:29)
• kako si ti pametan nemanja;)) to i jest tvoj problem. pamet ograničava, znaš li to. ona ne oslobađa, to je klasična demagogija. čitam te ovlaš i uprkos tome uživam u tvojim opservacijama, premda smo po habitusu udaljeni i ne pripadamo istom prostor vremenu. praviš se važan i bahat, ali na to imaš diskreciono pravo svog uma. interesantno, kod nekih ljudi mi bahatost ne smeta odnosno poprima posve drugačiju etimološku vrijednost, kvalitet. dakle dijalektika je u pitanju. osupnut sam, uzgred budi rečeno, mojom neelokventnošću, koje se također uzgred budi rečeno ne sramim. ona je naime dio mene. a kad kažem da sam osupnut referenciram se na tebe, ti si referentni okvir na koji se ogledam. smatraj to čašću i komplimentom.
zašto sam se zaustavio na ovom postu i ovim komentarima. ako te ja dobro razumijem, jer postoji velika mogućnost, da te ne razumijem dobro, pričaš o determinizmu i determinističkim gabaritima. u stvari možda i ne pričaš, ali to je svejedno. ja i dalje pišem.
Tvoj kafkijanski frend iz bos. krupe me animirao. on je bio causa movens moje afirmacije na tvom blogu. kada kažem afirmacije onda to mislim posve racionalistički i kartezijanski. pišem, dakle tu sam.
pitam se da li mi možemo biti i ono što nismo. dakle pitanje je heisenbergsko i ima veze sa potencijalnostima, sa onim što postoji kao mogućnost, a ne mora se ostvariti.
naše determinističko nebo ima određene gabarite, našu kob, naš fatum, naš usud, kako god. no međutoa, u tom, ili na tom našem determinističkom nebu koje je ograničeno, postoje i mogućnosti, potencijalnosti koje se mogu, a ne moraju ostvariti. to se u stvari pitam dok pišem, darma, kismet, determinizam, kojeg si ti tako lijepo eksplicirao sa svojim kafkijanskim prijateljem iz bos.krupe jest ustvari ograničenje i poraz našeg uma, naše pameti. mi možemo biti i ono što nismo i tu nas pamet ograničava, ona nam ne dozvoljava da to budemo. zato sam za razliku od tebe odlučio biti nepametan i dozvoliti samome sebi da budem i ono što nisam ( ovo je contradictio in adjecto, smješkam se svojoj slučajnoj narcisoidnosti, ili freudovoj omašci). pada mi wittgenstein na pamet, a o njemu znam tako malo u stvari. a pade mi na pamet zbog greške. naime, ako sam ga dobro razumio, on je smatra potrebitom upravo zbog toga što nam omogućuje drugačiju perspektivu i mogućnost da budemo slobodniji, da upregnemo potencijalnost, da budemo manje podložni determinizmu. naravno, ovo je slobodno tumačenje jednog neznalice i ti ćeš mi oprostiti na tome.
ostaviću ovaj komentar bez formalne konkluzije. jednostavno si me potakao na digresiju sa samim sobom, a i to je dar, mislim na tvoj dar. samo nastavi biti ograničen i pametan, čitati ću te i dalje;)) (armin 21.02.2007. 17:17)
• Brate mili, pa ovo je brod luđaka imam više od 20 hospitalizacija u psihijatrijskim bolnicama i ovdje i vani ali da sam ja ovako brijo bio bih samo jednom hospitaliziran i nikada više ne bih izašo van. Pa zar ste popili svu tu terminologiju da bi ste na kompliciran način pričali gluposti? Ja to prosto naprosto ne mogu da razumem! (šlagerpevač 21.02.2007. 18:38)
• Imaš mail pa se javi! (šlagerpevač 21.02.2007. 18:40)
• Dragi moj neznani druže u habitusnoj tuđini:
Kažeš da sam te "....jednostavno (si me) potakao na digresiju sa samim sobom, a i to je dar, mislim na tvoj dar..."! Ovo je jedan od većih komplimenata koje sam na ovom blogu dobio. Hvala lijepo!
Jer, potaknuti nekoga na razgovora samoga sa sobom - pri čemu je važno da taj razgovor ne obavljaš glasno! - znači potaknuti nekoga da misli.
Zaista se ne zezam: to je izuzetan kompliment!
Čitaj me i dalje bez obzira na to što se Nemanja pravi bahat: to je markantna crta njegova duhovnog profila, jer, kakav bi to bio Nemanja a da nije arogantan?
Uživaj i čitaj i dalje, bez obziran na konkluzije. (NEMANJA 21.02.2007. 19:06)
• Šlager, postaješ silno duhovit! Ovaj komentar o brodu luđaka će ući u sljedeći post! Kao motto. Uredit ću ga večeras. Tebi u čast: brod luđaka! Sjajno. (NEMANJA 21.02.2007. 19:07)
• Armin: Zaboravio sam ti odgovoriti na Heisenbergovo, ako je njegovo, pitanje u tvojoj izvedbi:"Pitam se da li mi možemo biti i ono što nismo."
Spominješ, vrlo pametno - vidim ja da se ti gradiš da nisi ono što jesi - i obrazovano, jer, za to je neophodno znati Aristotela barem u tragovima, modale mogućnosti i zbiljnosti.
Da ti onda odgovorim u klasičnom metafizičkom žargonu:
Čovjek je ono biće koje može biti više no što jest. U tom nadilaženju vlastite biti, u toj navlastitoj mogućnosti da se bude 'više' no što je bilo i što jest, čovjek, kao biće, i jest: njegova je bit naime upravo to da može biti više. Taj suvišak, ujedno je čovjekov osnovni manjak: Bog, recimo, ne može biti manje no što jest, ali ni više no što jest! Ali, nije to osnovna nevolja: u neprestanom aktualiziranju svih svojih potencija, u ozbiljenju tih mogućnosti koje nadmašuju njegov atualni bitak, čovjek stalno iznova trpi svoju načelno nezadovoljivu potrebu da bude više od sebe samog, konačno, da bude natčovjek.
Ne znam baš je li to tako kako tvrdim, ali mi zvuči strašno uvjerljivo, zagonetno i pametno, a kako smo u hipu od Aristotela došli do Nitzschea, sasvim sam zadovoljan ovim izvodom. A, uostalom, kaj bi ti u pet redaka!? :))))))) (NEMANJA 21.02.2007. 19:17)
• darling, dobro ti veli Markiz, ovo ti se tesko cita, aj malo prerihtaj font, zbiljam.. (cveba 21.02.2007. 20:22)
• dragi nemanja, usprkos tome što me boli trbuh, i što sam prilično depresivan nekoliko zadnjih decenija, sa uživanjem i sa štovanjem čitam tvoje nadahnute redove. čak me i ovaj gastritis, barem pretpostavljam da se tako moja boljka zove, nuče da upregnem moju ne-misao i da ti skujem odgovor, u maniru gorkija, i onog famoznog izričaja, kako se kalio čelik i teška nemušta misao.
toliko puta sam rekao, ali ne mari, ponoviti ću opet, oduvijek sam sumnjao u svoju pamet, ali ne i u svoju potencijalnost. ona mi pomaže prebroditi različita kvantna i agregatna stanja mog osobnog weltschmerza, koji sam naslijedio, i ne htijući, i ne želeći, od svojih vrlih predaka, čiji sam slučajni baštinik. no obzirom da ne vjerujem u slučaj kao i mudri valery, i još poneki, ja sam de facto, ali i de iure njihov namjerni baštinik. i to opet ne htijući i ne želeći.
ergo, da nadvladam ovu suvišnu i neliterarnu digresiju, krećem tromo i polako kao pravi krležijanski troglodit u bit stvari, u jednu laički ne-osmišljenu ontologiju i potom u izvedenu konkluziju, iliti pećinu, onu platonovu.
Čovjek je afirmacija onoga što mi zovemo bog, vis maior, svemir ili štogod već, što hoće reći da su čovjek i bog istoga korjena. uostalom zar mi nismo stvoreni na njegovu sliku i priliku. bog predstavlja samo uzoran arhetip onoga što mi želimo sami biti, zato je i točno da čovjek može biti više no što jest. ali on također može biti i manje no što on jest, što uostalom često dokazuje. dakle, čovjek je i božja negacija, kao i svoja osobna negacija (vulgariziram dičnog hegela, o kojem znam još manje). mislim da je tu eksplikacija i paradigma nepotrebna. dočim bog i to može dragi nemanja, može biti ono što nije, jer kakav bi on to bog bio kada to ne bi mogao.
želeći biti više nego što jesi, biti ono što nisi, želiš biti bog u stvari. dolazimo do brkatog pjesnika filozofa koji je imao velike brke i velike misli, do nietzschea, čovjeka koji nije postavljao pitanja koja to nisu. a ja ih postavljam. tu se on i ja razlikujemo. naravno, ovo je bilo nota bene. mi želimo biti bogovi, a ne možemo biti ni ljudi.
no to je već put koji vodi vulgarnoj metafizici kojoj, ufam barem, nisam sklon, tek možda pukom slučajnošću i neznanjem, kojima, priznajem, jesam sklon. mislim da se to da čak i zaključiti, bez lažne i trivijalne skromnosti i ego-tripa. jednostavno, ja sam svjestan svojeg ne-znanja.
što se ja pitam u stvari? pitam se kako biti ono što nisi, kako biti ono bolje što jesi, kako prerasti tu dijalektičku suprotnost. kako postati svoj vlastiti arhetip i ujedno negirati sama sebe. thanatos koji vodi afirmaciji. negirati sve ono što jesi da afirmiraš sve ono što nisi. afirmirati svoje potencijalnosti, postati ono najbolje što jesi i ono najbolje što nisi, to je moj lajt motiv.
I opet si me potakao, i također ti moram priznati da se ni ja nisam šalio kada sam rekao da si ti i taj tvoj paradigmatski-prijatelj iz bos. krupe, bio taj causa movens ili spiritus rector, duh vodič, misli koje su slijedile..
otišao sam u digresiju, u circulos vitiosus iz kojeg se teško izlazi, ali i to možeš smatrati komplimentom. ovo što ja pišem jest vrsta tvoje afirmacije, a ona je vjerojatno posljedica tvoje karme, tvog minulog rada, kako god želiš, i meni, a pače, mom egu još manje smeta, da dam svoj obol tvojoj afirmaciji.
ove moje redove, kojih je bilo više od pet, smatraj samo jednim slučajnim tokom svijesti. i opet sam bez konkluzije. no večer je valjda takva, zvijezde mi večeras nisu sklone, turbulentne su i previše za moj ukus... (armin 21.02.2007. 20:45)
• Vertebrata: Brate Vertebrate, tako je bilo i nikako drukčije! E, stvarno si učen, k'o da slušam samog sebe! Tako je govorio i Avalokitesvara, utemeljitelj Singingdunuma čija je špilja na Avali nadaleko čuvena i rado posećena.
Zaboravio si samo da uvedeš bočno u priču i Sirijus B i Dogone, ali, tko bi sve mogao da povata, koliko toga lepog u ovoj tačnoj i preglednoj povesti vasione imade.
Živ mi ti i javi se! (NEMANJA 21.02.2007. 21:17)
• @Nemanja :) , nisam htio sad odmah na prvu ruku dati cijelu tajnu urbi et orbi, čemu onda sva ta silna tajna društva?, zato sam, kako i praksa nagovara, ubacio par bugova tako da samo vrsni programeri-magovi mogu otkloniti bug i kompajlirati to leksičko-semantički kako Arhitekt zapovijeda (Film Matrix je recimo prigodna analogija). Tu sam ja, ne brini, uvijek u blizini, a i mail mi znaš, i za kraj naravno - V.I.T.R.I.O.L. (vertebrata 21.02.2007. 22:11)
• mogao si barem naslov promijeniti a ne kopirati od mene : (Drzavnik Novog Kova 21.02.2007. 22:39)
• Državniče : To ti se stručno zove literarna poligeneza ! ;) (Vertebrata 21.02.2007. 23:16)
1. Ovo je osveta nas učenika Jeet Kune Doa za potkradanje mrtvog učitelja (koji to nije, ali to ne smijemo javno ispovijedati!)! Da nisi pokrao Enter the Dragon, ne bih ti se svetio!
2. Kao što - vidim - i sam uviđaš, pokušao sam ovim naslovom uspostaviti nužnu vezu s prethodnim spotom: kao, prvo je Zmaj zazmajen, a onda sljedi izvješće s lica mjesta: bili smo in situ, U zmajevom gnijezdu! Avaj, teško je očekivati i malo logike, ba, od današnjega svijete: kao što vidiš, ni to se nije shvatilo, no ja sam pustio da stvari idu svojim tokom, jer:
a) sam računao na nekoga tko će ipak stvari staviti u perspektivu;
b) jer mi je nevjerojatno zabavno bilo čitati ozbiljne analize teksta iz Zareza o okultnoj povijesti svijeta, apart od moje ironične nakane da ekipu iz Zmajeve Kule dovedem u najužu vezu s ljudima-gmazovima! Djela imaju samostalan život, kao što uči (i) Eco, a jeka naših riječi, kao svaka Eho, samostalno je biće bez tijela, ali zato ne manje svojeglavo, kao što pokazuje House of Leaves (jebote, pa sve je već rečeno!).
Eto, vidiš kako je sve to složeno: čak i kad misliš da sem te plagirao, sve to ima svoje rafinirane i mnogobrojne razloge! (NEMANJA 22.02.2007. 00:24)
• Vertebrata, ti već znaš da ja nemam što dodati tome što ti kažeŠ: Državniče, tako se zove i nikako drukčije, pizdamumaterina! Slušaj brata Vertebrata, on je ovdje, uz Pooku, najpametniji. (NEMANJA 22.02.2007. 00:25)
• Vertebrata, znaš li ti da je ovo sve čudnije: o V.I.T.R.I.O.L.- u, tj. akronimu: Visita Interiora Terrae Rectificando Invenies Occultum Lapidem (Posjeti Utrobu Zemlji i Pročišćenjem Pronađi Tajni Kamen), pisao sam za studija povijesti umjetnosti. Evo dva linka da shvatiš o ćemu sam pisao:
Ako prvi neće na klik, evo ovako linka: htm (NEMANJA 22.02.2007. 00:48)
• Armine: Spiritus rector! E, ta ti je na mjestu!
U pogovoru Patološkom narcisu, S.Ž., div iz Ljubljane, priča o PC- nekog nerda iz Silicijske doline, ekran čijega je kompjutora čuvao screen saver na kojemu je pisalo: PC IS A SOLUTION WITHOUT THE PROBLEM! Godinama sam oponašao tog neznanoj junaka, sve dok nisam nabavio briljantan screen saver Vincenta Marconea, posvećen Halloweenu, riskirajući da budem optužen za histeriju: naime, Žižek tvrdi da su je citirani tekst derfinicija histeričkog subjekta: riječ je dakle o odgovoru na pitanje koje nije postavljeno!
Zanimljiva mi je pritom tvoja situacija: "Što se ja pitam u stvari?", pitaš se.
Kao što vidiš, imaš razloga za zapitanost. I za brigu. Ne u Hiedeggerovom smislu.
Uobičajenu brigu: daješ si odgovore na pitanja koja tek tražiš?
Zanimljiv slučaj, zar ne!? (NEMANJA 22.02.2007. 01:03)
• moram priznati da si me nasmijao. no dobar si, stvarno jesi. patološki narcis, ima nečeg u tome. opet malo o aristotelu. davno nekada kada sam bio mlad student, dopala mi je u ruke ta famozna etika sina nikomaha. dobro se sjećam, XIII knjiga gdje naš dični filozof progovara o hrabrosti i tvrdi da je hrabrost navika. dugo mi to nije bilo jasno, zvučalo je previše frazerski, tako sam mislio naime, ali kako vrijeme prolazi, postaje mi jasnije što je mislio pod hrabrošću i navikom. čak i tvoja kratka crtica govori tome u prilog. i to ima veze sa patologijom narcisa, no neću više večeras, umoran sam nešto. ajde, živio;) (armin 22.02.2007. 01:51)

Image and video hosting by TinyPic

- 01:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

View My Stats