Današnji svijet jako brzo napreduje i mijenja se
Globalizacija i interkulturalnost kuca na vrata u svim područjima života, odnosno već su u svim porama. Isto se događa i u vrtićima. Iako djeca započinju s učenjem stranog jezika, najčešće engleskog, od prvog razreda osnovne škole, sve češće se s učenjem započinje i ranije, već u vrtiću. Što je primjereno za predškolsku, a pitala bih se i za školsku djecu, kada je u pitanju učenje stranog jezika. Mi praktičari smo često u dvojbi na koji način pristupiti učenju stranog jezika – učenje kroz spontane svakodnevne situacije ili „školsko“ učenje s knjigama, u umjetnom okruženju. Pobornik sam prirodnog učenja, jer smatram da djeca stalno uče, u svim situacijama. Najbolji primjer za prirodno učenje je govor djeteta, mislim na materinji jezik. Nitko ne kaže djetetu kako da govori niti ga podučava tome, već dijete jednostavno govori (Miljak, 2009. Življenje djece u vrtiću). Isti princip je i s drugim znanjima pa tako i s učenjem stranog jezika.U članku „Effects of academic and non-academic instructional approaches on preschool English language learners“ classroom engagement and English language development“, autorica Ivana Markova se bavi pitanjima ranog učenja stranog (engleskog) jezika i različitim pristupima učenju djeteta. Istražila je utjecaj različitih aktivnosti na razvoj bilingvalnih vještina. Slobodna igra (ne akademski pristup) ili strukturirane aktivnosti od strane odgojitelja/učitelja (akademski pristup) - kakav pristup izabrati, istražila je ista autorica u svojoj studiji. Rezultati studije pokazuju da se bilingvalna djeca više uključuju i stupaju u interakciju tijekom slobodne igre nego tijekom strukturiranih aktivnosti. Imitativne igre, slobodna igra, igra na penjalicama
Sva su djeca različita po mnogim svojstvima, a time i jedinstvena.
Razlikuju se i naši pristupi i ponašanja prema njima. Neko dijete će reći „Meni nisi tako“, a u pozadini toga vrlo dobro znamo da naš pristup ovisi o tome koliko dobro poznajemo dijete i kakva su naša očekivanja od njega.
Kako izmjeriti kakva su ta naša djeca odnosno kakav je njihov temperament? Tim pitanjem se bave autori Tatalović Vorkapić i Lončarić u svome radu „Measuring preschool children temperament“. Autori ističu veliki problem u nedostatku instrumenata za mjerenje temperamenta za djecu predškolske dobi u Hrvatskoj. Za potrebe ove studije koristili su EASI temperament anketu te su ju pokušali učiniti važećom za djecu u Hrvatskoj.
Zuckerman je primijetio četiri osnovne crte u temperamentu kod djece i životinja: prilagodljivi, agresivni, strašljivi i impulzivni. Neke od tih crta su, Buss i Plomin povezali s razvojem, nasljednošću, i kontinuiranošću. Na početku postavljanja modela smatrali su da se temperament može izmjeriti u tri dimenzije – emocionalna, aktivnost, društvenost, a četvrta – impulzivnost smatraju da se sastoji od previše različitih faktora te je korelacija s drugim dimenzijama prevelika.
Emocionalna dimenzija (E) se odnosi na to koliko se brzo dijete uznemiri, negativno reagira na poticaje, neki reagiraju brže i automatski s većim stupnjem napetosti nego drugi. Pod aktivnošću (A) se gleda djetetov tempo, dinamika, da li je sklono istraživanju. Društvenost (S) podrazumijeva količinu interakcije s drugima. Pri tom je važna reakcija odraslih na karakteristike djetetovog temperamenta za njihov zdrav razvoj.
Kako svojim ponašanjem odgovoriti na temperament djeteta? Za plašljivu djecu važna je nježnost; za neustrašivu djecu potrebne su tople i zabavne osobe; djeca koja pokazuju negativne emocionalne odgovore imaju potrebu za više izazovnim načinom odgoja. Koliko smo svjesni temperamenta djece kao profesionalci ili kao roditelji i da li reagiramo primjereno?
Tatalović Vorkapić, S & Lončarić, D. (2015). Measuring preschool children temperament: Implications for preschool care and education practice. International Journal of Educational Psychology, 4(3), 280-304. doi: 10.17583/ijep.2015.1483
Cijeli članak možete pročitati ovdje