vamotamo
19.04.2008., subota
ŠUMSKI, MANCE, MARKO BRECELJ, GORI USSI WINNETOU U MOCHVARI
|
Mochvara kad umire onda stvarno umire spektakularno. Idući mjesec se zatvaraju, pa su odlučili strpati sve što im je palo napamet u samo mjesec dana, taman svirali i isti dan. Pa su se tako uz Šumske, utrpali tri sive eminencije undergrounda. Odjednom! U stilu, kao, eto vam na, pa da vidimo jel možete bit ludi kao ova trojica zajedno. Pa da pojasnimo malo, gdje je tko i tko je kome. Šumski, kao uvertira u katalog likova koji će večeras prošetati po stageu večeras, činili su se kao prenormalan bend. Što ne znači manje kvalitetan. Dapače. Njihova glazba tjera na kretanje i veoma podsjeća na nekakav novovalni bend iz osamdesetih kojem nikad nije izišla ploča. Na trenutke se čuje Šarlo Akrobata, a na trenutke Haustor iz rane faze, na trenutke se ne čuje niušta poznato i to je ono kad Šumski postaju svoji, i kad šuplje kilometarske frazetine koje voli svaki kvazi-recenzent, a koje se vezuju uz njihovu svirku postaju još „šupljije“ i neosnovane. Premda ovo nije njihova večer, mislim da su ipak svirali za nijansu prekratko. Budući da se Mochvara skoro zatvara, sumnjam da ću ih imati prilike gledati negdje u skorije vrijeme, tako da mi je i malo žao što nisu đuskali bar još 15 minuta. Šumski:"Privremeni Smještaj" Prvi na listi freakova iz podzemlja, Mance ilitiga punim imenom Milan Manojlović, među uskiim krugovima poznat kao nepredvidljivi crni momak s gitarom, jedini je koji nosi titulu underground šansonijera u Hrvata. Njegove simpatične harmsovski pomaknute pjesmice o tramvajima, kiši, gradovima, carinicima koji puše, kafićima, brojevima brzo su se raširile među ljudima i počele pjevati na tulumima u pijanim delirijima. S obzirom da u ZG postoji jedna i pol radio-stanica stanica na kojoj se može čuti Mance, iznenađujuće velik broj ljudi koji se ne kreću tim krugovima, znao bi otpjevati refren njegovog hita „Dva“ ili čak „Javorovu granu“. Svoju reputaciju čudaka potvrdio je na koncertima gdje bi u trenutku znao promijeniti tekst pa i melodiju pjesme, ostavljajući svoju publiku u kombinaciji čudila i smijeha. Odnedavno se izjasnio da više neće nastupati uživo, ali je za ovu priliku napravio iznimku u čast Mochvari, koja je najzaslužnija za njegov uzlet. Drugi njegov album simpatično nazvan „Melodije sobe i predsoblja“, ne sadrži nit jedan hit i puno je hermetičniji od legendarnog „Čovjeka iz Katange“. Mance je održao pa,uh…. poprilično čudan koncert. Upadao je iz pjesme u pjesmu, mješao tonalitete, tekstove, a kako se čini i stvarnost sa maštom, pa ga je bilo teško pratiti. Bez obzira na to, Manceu se teško može zamjeriti kad se zna njegova cijela situacija i kad se čovjek prisjeti njegovih prijašnjih koncerata kad se pokazivao kao pravi majstor ceremonije, doduše, iskrivljene. Ali tko ga je vidio, vidio ga je jer mu je ovo možda bio i posljednji koncert. No, nikad se ne zna. Mance: "Kišni Grad" A Marko Brecelj je poznatiji kao prvi pjevač Buldožera. Nekad suludog alter-prog rocka a danas samo običnog rocka, nego kao performer, konceptualni umjetnik, kantautor,slikar i šta već sve ne. Poslije izlaska iz Buldožera, odmah nakon albuma „Zabranjeno Plakatirati“, dao se u solo vode, i iznjedrio tri albuma. Jedan se zove „Cocktail“ i simpatično je djelce koje je najlakše opisati kao brass -soundtrack za film koji nikada neće biti snimljen. Drugi, puno zahtjevniji album „Svinjam Dijamante“ snimio je s bendom kojeg je za tu prigodu nazvao Marjanov Čudni Zajec, gdje se mogu čuti blesavoće tipa „Sexy Disco Hit“ i „Srce in 6 aparatov“. Treći album, snimljen u kompi s Alešom Joštom ujedno je i najopičeniji i sadrži jedan od najnečuvenijih antihitova, famozni „Kod Ljube Trovača“, uz pogotke s prijašnjih albuma. Brecelj je uz to poznat po svojoj političkoj angažiranosti u svojoj udruzi zvanoj „Liga za boj proti turizma i svega ostalog“ i po kontroliranim ispadima u javnosti. Jedan od takvih je, recimo, incident kad je na jednom zasjedanju, ministra Rupela napao puhaljkom dok je ovaj čitao svoj govor. Brecelj u akciji Isto kao i Mance, Brecelj već dugo nastupa solo i odmah se vidi da se radi o liku koji ne može postojati unutar kolektiva, jer mu jednostavno - ne treba. Već je sam po sebi dovoljno osebujan. Šteta je što se za potpuno razumijevanje njegovog djela moraju poznavati tekstovi pjesama te osnove slovenskog jezika, što većina publike ne ispunjava. Tako da su se njegova dva koncerta koja sam gledao, uvijek pretvorila u niskotonsku pilanu s nerazumljivim tuljenjem. No, slušajući briljantne komade zdrave zajebancije poput „Kod Ljube Trovača“, „Jesenje Haljine“, „Seksi Disco Hit“ i ostale, teško mi je priznati da nije stvar u Brecelju već u mojem neznanju slovenskog. Ipak sam bolji Makedonac nego Slovenac. Još mu skidam kapu i za legendarne albume „Pljuni Istini u Oči“ i „Zabranjenom Plakatiranju“ Ako za dobro razumijevanje Breceljeve ludosti treba slovenski onda za razumijevanje ludila Francija Blaškovića definitivno treba dobro poznavati istarski, talijanski, njemački i engleski. On i njegova skupina Gori Ussi Winnetou jedna su od rijetkih pojava na domaćoj sceni kojoj se može pripisati status kulta. Franci se u glazbenim vodama pojavio još '86.-te albumom Welcome Home za kojeg učene glave kažu da je udario temelje ča-valu . Taj album i jest na istarskom, ali je rijetkima bio potpuno razumljiv jer je predstavio začudnu kombinaciju svih mogućih žanrova i jezika, istarski bućkuriš pred kojim i najhrabriji istraživački glazbe ustuknu u čudu. No, Francija to ne jebe puno, on i dalje stvara svoj jedinstveni film ne pristajući na kompromise, snimajući opskurna izdanja za nezavisne etikete koje se baziraju samo na jednoj CD-pržilici. Zadnjih je godina prebacio u suludu brzinu koja prijeti da će prevazići i samog Franka Zappu ili Boba Dylana. Taj istarski Indijanac snima jedan album mjesečno, i već je dogurao do astronomske brojke od pedeset i tri(!) . Njihovu glazbu je gotovo nemoguće opisati. Uzevši početke GUW-a i ovo što sad rade, netko bi rekao da jedno s drugim nema veze, osim što ih zajednički povezuje Francijev prljavi vokal. Nekada je Franci stvarao malo drukčiji rock s elementima punka, istarskih napjeva i reggaea koji je čak bio i slušljiv širem krugu ljudi. A danas kad mu sviraju momci iz upokojenog noise-čudovišta Regoč, i kad iz zvučnika često izlijeću šuštave distorzije, kričanja i mikrofonije, rijetki se uspijevaju približiti stageu. Gori Ussi Winnetou: Tromba Jerihonska Iako neuvježbani, GUW su napravili dobar drmež u Mochvari. Nasumce su odsvirani „Tromba Jerihonska“ , „Mens Sana in Malvasia Istriana“, ona što zvuči kao da su se Gustafi napili i najeli speeda kojoj ne znam ime, autobiografska „Franci je u kurcu“ i još neke koktel-ludosti. Za one koji su ga gledali u boljim, uvježbanijim izdanjima, koncert nije bio ništa novo. Eventualno iznenađenje su mogli doživjeti oni koji ga gledaju prvi put. Onaj tko ga nije zavolio otkad je prvi put prešao Učku, zasviravši u Mochvari prije pet godina, neće ga zavoliti ni sada, a nama ostalima koji ga gledamo po nekoliki put, bio je dobra zajebancija uz kratko i pivo. |
