|
I tako se otopi ono malo snijega. Gotove su zimske radosti. Ne znam da li da se veselim ili tugujem.
Kad je napadao snijeg, dječica su imale epsko grudanje (kao i svake godine) samo što su ove nekom klincu razbili nos. (dobro nisu mu razbili, ali izgledalo je jako opako jer je krv štrcala na sve strane i polovica puta je bila «obilježena» kapljicama krvi. Cure su mu dale maramice, a i naišli su neki njegovi prijatelji. Tada se odnekud stvorio lik iz škole (koji se bavi hrvanjem) i lik koji ga je pogodio... tak da ne znam kako je završilo. I ne zanima me. Klinac je sutradan bio u školi.
***
Prošle dvije subote smo išli u selo na sanjkanje.  Bilo je skroz fora. Ima jedno zgodno brdašce, stvoreno za sanjkanje. Spušta se od kuće (iz dvorišta), i cijelim putem su u zemlju udubljene brazde od traktorskih guma. U gornjem dijelu brda je voćnjak, tako da je neprohodan za sanjke. U drugoj, «donjoj» polovici brda se s desne strane nalazilo «polje» kukuruza, tako da za sanjke ostaju nekih pet do sedam metara između. To zahtjeva određenu vještinu u upravljanu sanjkama. Činjenica da se u dnu spusta nalazi štagalj, i da morate skrenuti da se ne zabijete i «spalačinkite». Onu prvu subotu išli smo «whole family» na kraju je ispalo da se stara sanjka najbolje. (to se zove pravocrtna putanja i desetljeće života iznad polarnice). Tako da smo svi išli s njom i s Ivanom. (maybe postane poočim). Drugu (zapravo ovu sad subotu) sanjkali smo se brat i ja. Nije nam uspjelo zaobići štagalj. Zapravo smo često padali. Dobro, kako su sanke išle prema štaglju, mi bi par metara prije iskočili. Bilo je LOL. Pogotovo brat. HHhh.
***
Inače, zima je jedno lijepo godišnje doba. Makar je hladno, makar mi se nos uvijek smrzne i često bude jako hladno, ne mogu ju prestati voljeti.
Najljepši je krajolik. Dobro, u gradu je zimi ružno i bljuzgavo i prljavo i neprohodno (posebno u selendri poput moje) ali ako se samo ode malo dalje jednostavno je drukčije.
Nebo je sivkasto-plavo, bijeli pokrivač prošaran tragovima divljači se proteže unedogled, a ogoljeno drveće daje sentimentalan štih krajoliku. Kad se smrači, crno, golo drveće u mučaljivoj tišini proteže dugačke prstolike grane prema bezličnom nebu tražeći Sunce. Stoji prijeteći dok nebo sve više i više tamni, a hladan zrak sve više probada u plućima.
Poslije ledene kiše (koja je ovdje pala) opet je drukčije. Malene sitne iglice obavile su sve. Drveće više nisu očajnici u potrazi za tračkom sunce, nego ledene kraljice u cjelokupnoj svojoj veličanstvenosti, koje stoje gordo i ponosito. Ne- atmosfera je drugačija. Snijeg «škripeći» puca pod nogama, ponegdje se oglasi neka ptica, tragova u snijegu kao da ima više. Nije tako jako ledeno. Nebo je ljubičasto.
Onda je zatoplilo, i sve je nestalo. Samo je ostala hrpa vode kojom auti špricaju prolaznike/ jadnih žalosnih nakupina crnog snijega uz rub ceste. 
***
Imala sam ozbiljnu namjeru pisati. Ali nisam imala vremena (jer mi nad glavom prijeteći visi državna matura, a ja uzela neke gadne predmete...) imala sam super ideje- u natuknicama sam zapisala bitne misli koje je samo trebalo zaraditi (tj. to je jedna fantasy/sf pričica koja ima više verzija, odnosno tokova radnje) tad se desilo ONO.
Sastavak iz engleskog. 200-250 riječi. Ja sam imala270i nešto (s tim da sam zaboravila puno onih the i a) . Dobila sam dva. « dio priče nema smisla ljudima koji nisu bili ondje ili koji nisu pročitali knjigu. Moraš uvijek poslati «clear message» čitatelju. Pa omg. Kako da ja opišem promociju Praskozorja (u zadatku je pisalo događaj) u 250 riječi?! Pa potrošila sam dva sata izbacujući hrpu riječi i rečenica, čak i čitavih odlomaka! Što joj znači ta jasna poruka? Pa zar sam ja jedini luđak kojemu se sviđaju «nedorečene» knjige i filmovi? I koja ne voli zadnji nastavak jer se sve rasplete? Grrr...rr! i još nešto, najstrašnije. Samo primjedba dok je koja je dokrajčila sve: «Preopširno»
I bum. Tri slobodna tjedna jedva da sam pročitala išta (dobro, recimo da je jedan otišao na tulumarenje). Trebali smo iz hrvatskog napisati komentar na esej. I komentar na moj skoro 500 riječi dugačak sastavak je bio veoma ohrabrujući. Zato sam, došavši doma napisala zadaću, pomogla bratu s njemačkim, našla neki (srpski) punk koji sam jednom davno stavila na komp i otipkala ovo čudo. Inače ima preko 700 riječi. Hhh. 
P.S. Svi su se preselili na facebook. Ako me tko slučajno želi među prijateljima neka priupita...
|
