jelenski blog

subota, 17.01.2015.

Gospođa Mačkoba









Ova mačkoba ima dobar život. Pretplaninski kraj, sam rub šume. Smuca se među kletima, vjerojatno lovi miševe i voluharice po livadama i zapuštenim vinogradima... i vrapce isto, možda kojeg krta i ko zna što još
Znam kao činjenicu da je jedan čovjek pokušao udomiti upravo ovu mačkobu, stavio je u gepek i odvezao doma nekih 7-8km dalje tamo ju pustio na dvorištu. Drugi dan je više nije bilo, pojavila se kasnije opet na ovom mjestu. Savršeno je čista i tusta. Prijateljski nastrojena. Ako joj se ponudi uzme hranu, samo onu koja joj paše. Ne živi s ljudima ali ih se niti ne boji. Ona kaže: dok si tu možemo se podružiti, ali nemoj misliti da ja ne mogu i bez tvoga društva. Da joj nije dobro sigurno se ne bi ovdje zadržavala. Našla je svoje off the grid mjesto. A možda je to takav mali mačkobasti yogin, meditant i kontemplativac. Ne sumnjam da ovo stvorenje na konačnom planu napreduje više i brže ne samo od prosječne domaće životinje nego i od većine "domaćih" ljudi.

Oznake: mačkoba, krt, vrapci

- 19:14 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.01.2015.

lucidno, onak... malo ;-)

Takav je bio slučaj ove jeseni, negdje valjda sredinom prosinca, da sam u najzabačenijim seoskim krajevima ostao do zalaska sunca, a i nakon. To samo po sebi nije čudno jer sam ionako riješio prenoćiti tamo pa sljedećeg dana dovršiti neki posao. A što sam poslijepodne toga dana, prije sumraka radio, sad se moram prisjetiti, mislim da nisam štihao vrt, to sam bio počeo još prije pa na kraju spletom okolnosti nisam dovršio do snijega...
Da... imao sam nekoliko željeznih stupova (preciznije starih tračnica od nekadašnje rudničke željeznice) koji su služili u ogradi, a sad su ležali išćupani i beskorisni, smetali su mi za prolaz kraj vrta. Da bi negdje pospremio stupove morao sam prvo razbiti betonske stope pomoću kojih su bili utemeljeni u tlu, a s kojima su stupovi zajedno iščupani. Mislim ne zanimaju mene baš te hipersenzibilne gluposti i prepričavanje nekih tako svjetovno emotivnih doživljaja, ali eto baš je bila nekak lijepa i sadržajna večer, očito jer inače ne bi o tome imao potrebu pisati. Vrijeme jesenski prohladno, a nebo sasvim vedro, to je malo produljino inače kratki jesenski dan.

Macolom od 5kg sam upornim odmjerenim udarcima lomio beton, pet, šest, sedam puta po istom mjestu dok se nešto nije odlomilo, sve je bilo savršeno te večeri... kao fina meditacija uz fizičku aktivnost. Što kažu karma yoga. Ta rabota mi je vrlo godila.
Čak sam stavio plastične naočale da zaštitim oči. I to se pokazalo kao dobra odluka. Jedan udarac macole je tako lijepo sjeo da su mi krhotine prsnule u lice, nasreću sitne krhotine i to me je baš onak razdragalo ko kad smo se kao djeca gađali šoderom... ma to sigurno znate, ko se nije gađao šoderom u djetinjstvu... to je bilo bolje nego samo jedan kamen imati, veća šansa za pogodak, ko puška sačmarica :-)) I tako sam razmišljajući o raznim glupostima polako završio posao, oslobodio sam stupove od betona, krhotine pobacao na hrpu, izgrabljao okolinu vrta da je bilo sve čisto i prohodno... i još je bilo nešto dnevnog svjetla, nevjerojatno! Nije mi se dalo još povući u unutrašnji svijet, iako je tamo bilo toplo, vatru sam prije početka posla naložio i povremeno odlazio ubaciti koji šljivov suk u peć.
Ne, umjesto toga sam se zaputio u obilazak voćnjaka.
Spustio sam se do donjeg ruba voćnjaka, do velike hrpe granja ostale nakon jesenskog čišćenja međe. Već je bio sumrak. Kad sam se približio hrpi granja i kako sam na hrpu nabacio nekoliko manjih grana koje je vjetar raznio po voćnjaku, uznemirio sam vrapce koji su se u hrpu zavukli na noćenje. Bilo je interesantno kako su iznikli odnekud iz unutrašnjosti hrpe i poskakali jedan do drugoga na vanjske grane. Kao sitna ptičja straža koja se uzbunila i sad pažljivo promatra tko im to remeti mir u sumrak. Kako valjda nisu neki noćni letači vrapci nisu nikamo dalje odletjeli, a dočim sam se udaljio od njihove hrpe granja jedan za drugim poskakali su natrag unutra... na spavanac, snivati svoje ptičje snove.
Razmišljao sam kasnije, tu bi mogao doći tijekom noći i nakupiti punu košaru usnulih vrabaca... ali što onda s tim vrapcima... na ražnjiće?! Odbacio sam takve primisli na račun toga što su bile previše bizarne.

Još sam malo promatrao zadnje zrake sunca kroz krošnju stare jabuke u kojoj se smjestio, kako to često bude u krošnjama starih jabuka, savršeno okrugli grmić imele. Kao zeleno gnijezdo među golim granama. Promatrao sam blješteće blijedozlatno nebo na zapadu obrubljeno seoskim krovovima.

Hm, da... ali zapravo to sve do sada spomenuto nije ono radi čega mi je ta večer ostala u sjećanju. Ništa od navedenog samo po sebi ili sve skupa u uobičajenim uvjetima ne bi me zaintrigiralo dovoljno da večer nađem specijalnom. Ne, to se dogodilo nakon zalaska sunca. Magla je počela obuzimati selo ispod voćnjaka. Nije se spustila s planine nego je baš na očigled puzala dolinom uz potok iz smjera juga dok nije polako popunila kotlinu na kraju koje se smjestilo selo. Sa svoje povišene pozicije u voćnjaku promatrao sam taj proces. Promatrao sam, najbolje reći, pobožno kao da promatram nekakvu rijetko viđenu misteriju uz osjećaj velikog zadovoljstva i mira. Kad je prekrila selo magla se polako uzdigla i do ruba voćnjaka i nastavila se dizati dok me nije sasvim okružila. To je bilo to, misterijski proces je završio, znao sam da više neće biti daljnjeg zbivanja na izvanjskom planu pa sam se napokon povukao u svoje unutrašnje pribježište na večeru, čaj, kuhano vino, što već.
Duga jesenska večer nikad mi nije dosadna u seoskom pribježištu, bez distrakcije interneta ili televizije to su dragocjeni trenutci kad se mogu zadubiti sasvim u knjige i svoje bilješke. Tako je bilo i te večeri. Brzo se primaknulo 11 sati.
Donio sam odluku da ne spavam na krevetu u pokrajnjoj sobi, nego na klupi za stolom u kuhinji i to ne bez valjanog razloga. Odlučio sam da prije spavanja moram promatrati ples vatre na zidu. Kad se ugasi svjetlo na zidu zaplešu plameni jezici... naravno ne doslovno. Radi se o svjetlu vatre koje se kroz proreze u tabli šporeta projicira na zid. Rezultat je živa slika poput Aurore Borealis, blijedožuti plamičci skakuću bez prestanka stvarajući trodimenzionalni efekt. Jezivi su i magični. Volim ih gledati. Razmišljao sam na trenutak o priči kako je redovnica Kisa Gotami postigla arhatstvo promatrajući plamen svjetiljke. A onda sam se počeo baviti mišlju da bi bilo vrijeme da usnem neki lijepi san umjesto mračnih gluposti koje su bile zaredale u ono vrijeme. Tako sam još budan dugo razmišljao dok se vatra polako ugasila i s tom mišlju sam utonuo u san.
Nakon malo više od sat vremena probudio sam se u neudobnom položaju na klupi i automatizmom se odvukao u krevet. Pred jutro je uslijedila serija glupih snova, nakon koje konačno i jedan malo pametniji iako ne lišen blesavoće san, a koji sam upamtio i zapisao (na papir jer to je bio period kad sam duže vrijeme izbjegavao paliti kompjutor). U tome snu stajao sam na vrtu (koji je u sklopu voćnjaka) i promatrao zelenilo i cvijeće, proljeće je sve cvate, raste mladi kukuruz (tamo gdje inače treba biti voćnjak). I tako sam se u snu čudom čudio zašto je sve u zelenilu kad bi trebala biti jesen i trebalo bi sve biti sivo i obavijeno jesenskom maglom, kako je baš i bilo uvečer prije. Onda je uslijedio lucidni moment u snu i rekoh si aha ma to je onaj san koji sam sinoć "naručio". Veli se što se babi htilo to joj se i snilo, ne? Ha, ne znam, valjda sam previše intenzivno htio sanjati nešto lijepo pa je ispalo nešto blesavo? Mislim pa nisam je neki proljetno-cvijetni tip, meni je više ok magla, inje i snijeg tak da... ali neka, neka ;-)

Dodatak:
Da pomognem štovanome čitateljstvu oporaviti se od čitanja ovakvih privatno-svjetovnih nebuloza pripremio sam kao dodatak i jedno zdravije štivo, preveo sam kraći odlomak iz knjige Milarepa Tibet's Great Yogi, a u kojem se obrađuje problematika značenja snova. Kronološki je smješten u vrijeme nakon odlaska Milarepe od gurua Marpe Prevoditelja, a u vrijeme njegovog privremenog boravka u špilji u brdima iznad rodnog sela. Vrijeme nekih problematičnih susreta s rodbinom i suseljanima koje nije vidio od mladosti kada je s njima bio u ogorčenom sukobu. Ti ponovni susreti utjecali su nepovoljno na Milarepinu meditacijsku praksu i njegov duhovni napredak je bio stopiran. A onda je usnuo specijalan san... Međutim kad sam preveo i pjesmu s kojom je odlomak zaključen ispalo je to dosta teksta za čitati i razumijeti samo po sebi. Naposlijetku ideja da se takav tekst iz takvog uzvišenog izvora stavlja kao neke vrste pogovora na moje privatno-svjetovne tj. gelipterske doživljaje, pa takva ideja je još daleko bizarnija i pogrešnija od ražnjića s vrapcima! I ta je dakle na vrijeme odbačena :-) No bez brige odlomak ćemo čitati neki drugi put, dobar je, pravi, nabrusite se na njega bolje nego na "predsjedničke izbore" hehe :-)

Oznake: aurora borealis, imela, vrapci

- 01:22 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf