jelenski blog

srijeda, 12.08.2015.

Crkvina- Mali Rajinac

Malo kasnim s nastavkom reportaže o ekspediciji Velebit 2015. Nadam se da se nitko nije našao rasrđen time. Ako jest onda ne smije čitati niti ovaj nastavak... barem dok se ne prestane srditi. Eto sad kad smo to riješili ajmo:




korak po korak i prelazimo Jezera


Ovo je lokacija Crkvina. Radi se o suhozidu- ostatku srednjovjekovne crkvice Sv. Antuna.






Vrlo zanimljiva građevina je to zasigurno bila nekada. I misteriozna.

Nije baš jasno zašto se Crkvina danas naziva i Sv. Ante jer prema svjedočanstvima starih Krasnara to je bilo marijansko svetište kod kojeg su pastiri za Veliku Gospu održavali svoj "pastirski sabor"

U narodu oko sjevernog Velebita dugo se sačuvala tradicija o stočarskom proštenju na Jezerima, pa su čobani s toga dijela planine svake godine na blagdan Velike Gospe imali ovdje stočarski sabor
(Marković 1980: 126).


Tražeći više podataka našao sam jedino neku znanstvenu dizertaciju na slovenskom jeziku, koja je vrlo intrigantna.
Vrlo zanimljivi odlomak ovdje ću kopirati u cjelosti u originalu na slovenskom jeziku (i gornji odlomak je u dotičnoj dizertaciji naveden kao referenca)

Po pripovedi iz Anićev (zaselek Krasna) so na Jezerih nekoč živeli Grci. Tam so imeli stalno naselje s cerkvijo in popom. Vendar so imeli težko življenje, saj je tam pogosto snežilo celo v 7. in 8. mesecu. Zato so naselje opustili (pogovor 1. V. 2007). Ostanke zapuščenih pastirskih bivališč na Jezerih omenja tudi Marković (1980: 126).

Cerkev
Na hrbtu sredi Jezer so še danes ostanki cerkve. To je suhozidna stavba z vhodom na severozahodu, pravokotne oblike z zaobljenimi vogali. Dolga je približno 10,5 m in približno 4 m široka. Pri vhodu je apsidalna razširitev, široka 3 m. Zid je širok približno 1,3 m in prav toliko visok. V oltarnem delu je 0,9 m široka in 3 m dolga skalna polica, ob njej je v južnem vogalu notranjosti v steni vdolbina velika 0,4 x 0,4 m in 0,3 m visoka. V jugovzhodni zaključek zgradbe so vtaknjeni ostanki lesenega križa. Streha ni ohranjena. Diagonala stavbe, ki veže zahodni in vzhodni vogal, poteka točno v smeri Z–V. Vzdolžna os cerkve ima azimut (merjeno z oficirskim kompasom) približno 123,5° (seveda od magnetnega severa), kar se skoraj ujema z azimutom 124° (od geografskega severa) tamkajšnje smeri proti točki vzhoda božičnega sonca. Zato je zelo verjetno, da je bila cerkev usmerjena proti vzhodu božičnega sonca, torej zimskemu solsticiju. Popolno potrditev lahko dajo meritve z ustrezno geodetsko napravo ali pa opazovanje vzhoda božičnega sonca na kraju samem. Marković opozarja, da cerkev pravzaprav nima oltarja, ampak je to kar živa skala sama, zato meni, da gre za "prastari žrtvenik pretvoren u kršćanski oltar i potom obzidan u kapelicu". Breg s cerkvijo naj bi se imenoval Goli hrbet (Marković 1980: 126). Na zemljevidih najdemo napisa Crkvina in Sv. Ante.

-NEKATERI TOPOGRAFSKI VIDIKI OBREDNIH MEST, ANDREJ PLETERSKI, Znanstvenoraziskovalni center SAZU
Inštitut za arheologijo
1000 Ljubljana, Novi trg 2
Slovenija


U daljnjem tekstu dizertacije navodi se mogućnost da su "Grci" koje u svojim pričama navode Krasnari bili ustvari možda neko pleme misterioznih Vlaha odnosno ostaci predslavenskih stanovnika (npr. romanizirani Iliri) koji su nastanjivali velebitske livade u vremenu kad su niže predjele već zaposjeli Slaveni i zaključuje se da Crkvina kao mjesto hodočašća ima porijeklo u predslavenskim vremenima.
Ono što je neupitno je da su na gore na Jezrima i dolje u Krasnom paralelno funkcionirala dva marijanska hodočasnička svetišta. No naposlijetku livade Jezera i Crkvina nestankom planinskog pastirskog života je izgubila značaj, a ulogu je preuzelo potpuno Krasno sa svojom crkvom Majke Božje Krasnarske.



S planinarskog gledišta Crkvina je važna zato jer tu se račvaju staze.


Buljevac (prema Zavižanu)


Krasno odakle smo i došli


A sad ćemo premo Malom Rajincu.


To je iza onih visokih jela






A kad smo došli iza jela još nam je milije bilo kroz njihove grane svratiti pogled natrag prema livadama Jezera


Dalje napredujemo kroz prašumski ambijent Generalskog Dolca.


Tu je sve polomljeno, skršeno.
Potkornjaci radi velike štete na jelama, tako je posvuda na Velebitu, jele se suše, a vjetrovi ih lome.


Čak je i tabla slomljena tako da fali ćošak s informacijom koja nas je najviše zanimala u tom trenutku- koliko ima do vrha M. Rajinac :-P




Uspon do vrha Mali Rajinac se ispostavio dosta dug... ili smo mi već istrošeni usponom od Krasna do Jezera :-P


Nadomak vrha se već lijepo vide Jezera koja smo prokrstarili na putu ovamo. Jedina ženska sudionica ove ekspedicije, valjda zabrinuta za naše stanje morala dovikuje nama koji još vrludamo kroz klekovinu i borimo se da dosegnemo greben s vidikom: "ljudi isplati se" :-)) to nam je svakako bilo od koristi u tome trenutku i to nije šala.

Mali Rajinac sa 1699 m nm je najviši vrh Sjevernog Velebita, ne treba vas zavaravati njegovo ime jer viši je za od Velikog Rajinca (koji je valjda veći volumenom pa se zove Veliki :-))




Pogled s Malog Rajinca pokriva sve i Rožanske i Hajdučke kukove i Jezera s kojih smo stigli i Veliki Rajinac i sve... ma sve.


Reklo bi se da je ovaj u prvom planu upravo V. Rajinac




Nakon prigodnog domjenka na vrhu, sustavnog upijanja svih vidika i utvrđivanja daljnje rute vrijeme je za odmor.


To sam opet ja samo u drugoj majici ;-)
Tu na samom vrhu čak nema niti obada, oni nas čekaju dolje na svojoj nekoj granici nadmorske visine.


Ležanjem (ili samo stajanjem) na stijenama upija se znatna energija koja je u kamenu akumulirana tijekom milijuna godina kroz proces nastanka (jer je u tome procesu sudjelovalo svih pet elemenata grubotvarnog svijeta kroz dugi vremenski period) To je osobito važno na planinarenju i kod umora i bolova u nogama.
Budući da sam u društvu koje vrednuje isključivo svjetovno-znanstveni diskurs taj fakt zadržavam za sebe i guštam u miru.


A očigledno da su i ostali instinktivno polijegali po stijenama i da im to koristi iako niti ne znaju koliko i zašto... hih ;-)


Moram priznati da mi je čudno ovako upadljivo ispisivanje naziva planinarskog društva koje je markiralo stazu kao što su u ovom slučaju učinili Zabočani :-P Nemam pojma jer nisam u planinarskom društvu nikad niti bio možda je to sasvim normalno. No po meni je to ko ono "ajd vidite što smo mi napravili, to je naše djelo, evo i našeg potpisa ta mi smo vam to omogućili!". Možda bi bolje bilo nekako nenametljivije ako se uopće mora isticati svoje društvo na svetom mjestu na visokom vrhu? Hm... Zabočani... hm :-S

Iako je originalni plan predviđao uspon na Mali Rajincac već prijepodne uslijed spleta okolnosti koje su dovele do povećeg kašnjenja mi smo na taj najviši vrh Sjevernog Velebita stigli negdje poslje 5 popodne :-)) Ali zbog toga je i daljnji tijek ekspedicije bio zanimljiviji. O tome u sljedećem nastavku.

Oznake: Crkvina, Mali Rajinac, Jezera

- 19:40 - Komentari (43) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.07.2015.

Krasno- Krasnarska jezera

subota 18. o.m.


Rano jutro ispred Westgate-a kraj Zaprešića. To su oni palmoliki borovi u rotoru. Jako su mi lijepi, takvi mi trebaju za doma. Razmišljam o tome dok šetam pločnikom, u tom trenutku sve je još opušteno. Lutamo po parkiralištima, sjedimo na rubniku kraj benzinske... ne možemo se naći... tražimo se još :-S


Uslijed specifičnih okolnosti našli smo se sa nekoliko sati zakašnjenja. Konačno odlazimo iz Zagreba ali jaka prometna gužva nas usporava.


Moramo na odmorište i tamo vođa puta ispija svoj jutarnji Zlatni pan (ja za promjenu pijem mineralnu, a dvoje najnormalnijih piju kavice)




Nakon mnogo sati puta približavamo se Krasnom Polju, a u pozadini kojeg bez ikakvog odugovlačenja čeka nas Velebit. Plan je forsirati strmu serpentisku stazu iz Krasnog ravno na planinske livade Jezera. Jezera su s onu stranu planinskog bila koje se nadvisuje nad Krasim Poljem
Tu već naslućujemo da bi ovo mogla biti posebno jaka tura, ali koliko jaka to nismo mogli niti sanjati.

Oko podne smo tamo u Krasnom

Krasno polje je izvrsna visoravan, kad se prođe milijun zavoja na usponu iz smjera Otočca onda se stigne na veliku ravnicu na kojoj čovjek nema osjećaj da je već na Velebitu. Iako je ovo ličko-senjska županija negdje sam čitao (čini mi se u knjici "Velebit- iskustvo planine" Krunoslav Rac) da se Krasnari ne smatraju Ličanima nego stanovnicima Velebita što je i logično jer ovo krasnarsko polje je stvarno izdvojeni svijet za sebe.

A ovako o Krasnom piše dr. Željko Poljak u svojoj knjižici "Velebit, planinarsko-turistički vodič" iz 1976.g.:

Krasno je planinsko selo razbijenog tipa smješteno u vrlo slikovitom kraškom polju Krasnarskoj dulibi, na visini od oko 800m s 980 stanovnika. Okruženo je sa svih strana visokim i šumovitim strminama. Kuće su grupirane u nekoliko zaselaka: Anići, Modrići, Devčići, Samardžije. U selu je PTT, ambulanta, trgovina, škola, šumarija (osnovana 1766.) pilana, općinska ispostava, autobusna stanica i sjedište PD Rajinac osnovano 1962.). Smještaj u privatnim kućama. U okolnim šumama su lugarnice, neke s gostinskim sobama (Siča, Bevandinica, Apatišan, Lom, Begovača, itd.) i bogati lovni tereni. Po svom položaju prikladna je baza za niz izleta po Velebitu, a po prirodnim osobinama ima sve uvjete da se razvije u klimatsko mjesto. Prednost mu je blizina jadranskih kupališta, odakle je izlet u svježu jadransku klimu moguć za jedan sat vožnje. Nedostatak je nestašica vode. Krasnari su svjesni prednosti svoga mjesta i nastoje da razviju turistički promet. Autobusna veza svakodnevno sa Senjem. Središtem mjesta možemo smatrati raskršće cesta (Otočac 21 km, Štirovača 27, Jurjevo 24) od kojih niz odvojaka zalazi u dubinu Velebita (Lomska i Krasnarska duliba, Zavižan, Jelovec). Krasno se prvi put spominje 1219. u opisu Gatske žuše, kada je još pripadalo Božanima u Lici, ali tragovi rimske kulture svjedoče da je tu bilo naselje vjerojatno već u antičko doba. Današnji Krasnari novo su stanovništvo, koje je ovamo došlo u nekoliko navrata nakon prestanka turske opasnosti, pretežno iz Dalmacije (Bunjevci). Danas administrativno pripadaju senjskoj općini.

U odlomku se ne spominje ali Krasno je poznato od davnina kao marijansko svetište koje je nekada bilo najpopularnije odredište za hodočasnike. Koliko sam čitao o tome kažu da je bilo jače od danas popularnih Marije Bistrice i Trsata.

A mi ćemo prvo u dućan/gostionicu Ruža koji smo posjetili i 2013. kad smo tu zastali na putu prema Alanu. Lijepo je opet biti tu... ali nema vremena za sentimentalnost. Kasnimo jako, vručina je velika čak i tu na sedamstotinjak metara nadmorske visine.

Tražimo mjesto za parkiranje i nalazimo ga ispred kuće jednog starijeg gospodina. Dok obuvamo gojzerice i uzimamo ruksake on nam je ispričao svoju priču o povratku u Krasno, u penziju, nakon 50 godina života u Zagrebu. A isto tako ispričao nam je kako su gore na Jezerima nekad kosili sijeno izvrsne planinske kvalitete od kojeg su krave davale jako kvalitetno mlijeko.


U Krasnu već prema rubu šume neki pokušaji obnove kamenih kuća.




Kad smo konačno zašli u šumu i prebrodili početne muke s utvrđivanjem prave staze počeo je dugi, ali baš jako dugi uspon prema Jezerima. Nosili smo poprilične zalihe vode (iz razloga toga jer smo računali da voda kod lugarnice Veliki Lom nije pitka, ali o tome će biti riječi više u sljedećem nastavku)


Pod teretom ruksaka i uslijed beskrajne strmine uspona osjećam se loše, fali mi snage u nogama. Nije mi najbolje niti u glavi, kunem obade koji kruže oko nas u rojevima. Neki su sa zelenim, a neki sa žutim očima, neki primjerci su čudovišni, dobro smo ih upoznali u ta dva dana.





Jedan poluležeći iznemogli selfie :-P
No malo pomalo dolazim k sebi i onda već ide bolje. Zapravo produženo putovanje i utjecaj klimatiziranog auta je učinio svoje i to me smlavilo ta nagla promjena temperatura i nagla strmina. Nisam se stigao prilagoditi u kratkom vremenu.


Vođa puta (u šeširu) je izabrao ovu ekstremnu rutu i sad je zabrinut da bi ga mogli objesiti (to me podsjeća na situaciju s Ivanščice kad se onaj lik o kojem sam pisao prošli put, a koji se zabrinuo kako će ljude povesti još pola sata nizbrdo :-) No mi ništa ne prigovaramo, baš suprotno postajemo sve jači i jači kako se uspon zaoštrava i ulazi u finalnu fazu. U jednom cugu od pauze do pauze savladavamo po osamdesetak metara nadmorske visine, nekad i manje, možda nekad i više, ne znam jer ja ne korstitm gadgete poput gps-a neko onak samo usput popamtim neke podatke koje čujem. Uglavnom razlika od Krasnog do Jezera je oko sedamsto metara nadmorske. Nakon dva i pol sata uspona sata izlazimo na visoke planinske livade punog naziva Krasnarska jezera ili jednostavno Jezera.


Na kraju šume su ostaci nekog pastirskog stana








Prvo malo u inicijalno izviđanje, to sam ja s ljetnim jabukama kojih sam u ruksaku donio više od kilu :-)






Inicijalno upoznavanje flore ovih planinskih livada. Tu caruju ovakvi "vražji stričevi" koji bodu noge ako ne gledaš kud hodaš. Opet sam zaboravio kakav je pravi naziv, možda neka planinska sikavica?


A onda se vraćamo prema šumi i smještamo u hladovinu, samo kraći predah prije nego se upustimo u marš preko mjesečevog krajolika.
Obadi ne daju mira.




Idemo dalje, sunce je jako ali ipak na 1500m nije to takva vrućina na kakvima se te subote kuhala nizinska Hrvatska, vjetrić stalno pirka, ugodno je čak.


Tamo dolje u smjeru koji pokazujem, južni, najnizi dio Jezera prevara se u klanac prozaičnog naziva Lomivrat.


Tu dolje niz Lomivrat bi se u teoriji moglo proći ispod Velikog Rajinca pa sve tamo negdje daleko na jug do Apatišanske dulibe koju spominje dr. Poljak i do mjesta ekskluzivne divljnine gdje je planinarski dom Apatišan... kultno mjesto Velebita koje nas očekuje nekom drugom prilikom ali ovaj put ćemo na zapad/jugozapad prema nekim drugim odredištima








I evo ga to je jezero najveće (ili jedno od dva najveća), koje se vidi i na Google Maps. Zbog stiske s vremenom nismo se upuštali u silazak do vode (niti u potragu za drugim jezerom koje na satelitu izgleda još veće), a zbog toga mi je sad žao jer veličinu samog jezera ovako nije moguće najbolje shvatiti. Inače nakon obilnih kiša trebalo bi takvih jezera biti više po okolnim ponikvama, zato se ovaj livadni kompleks i zove Jezera. U ostalim ponikvama nismo vidjeli vodu, u jednoj je bilo blata, a u dnu nekih ponikvi očito zelenija trava nego uokolo po livadi- to je znak da se vlaga zadržava u dnu ponikvi i da zaista ne treba sumnjati kako ovdje nakon velikih kiša u svakoj ponikvi nalazi se jezerce. Takva jezerca bila su idealna pojilišta za stada. A možda je tako i danas, moguće da tu dolaze konji ili krave jer posvuda ima balege.


Jezero s Lomivratom u pozadini.

Ovako o Jezerima piše dr. Željko Poljak u spomenutoj knjižici "Velebit, planinarsko-turistički vodič" iz 1976.g.:

Jezera su najprostranija i najznačajnija visoka krška ravan Sjevernog Velebita. Prostiru se između dva grebena, a nastala su usjedanjem terena među njima uzduž tektonskih linija. Prema jugoistoku postepeno se spuštaju u šumovitu Apatišansku dulibu, a prema sjeverozapadu dižu se sve do Zalovačkog bila (1550m) Površina Jezera je valovita, sredinom nešto uleknut, a prosječna im je visina oko 1500m. Dno ravni posuto je ponikvama i manjim dolovima, koji su odijeljeni grebenima. Po prilici u sredini Jezera nalazi se nešto veća i dublja ponikva s vodom na dnu, koju narod naziva Jezero (voda je pitka samo za blago). Staze koje vode na Jezera nastale su stočarskim kretanjima i odvoženjem sijena. U današnjim ekonomskim uvjetima stočarski život tu naglo odumire, a stočarstke staze zaraščuju.






Raznog cvijeća ima na Jezerima.




Odlazim sam naprijed u daljinu i postajem zelenkasta točkica (ok, nije baš točkica, al točka je)


Ponikva bez jezera.


Sustižu me ali više se neću družiti. Intenziv ovih mjesečevih livada me obuzima i odjednom sam prepametan za bilo kakvu komunikaciju :-S


Propuštam ostale naprijed da ih slikam u proboju na Crkvinu.

U sljedećem nastavku nešto o tome što je to Crkvina, o putu od Krasnarskih jezera do Malog Rajinca (1677m) kroz prašumski ambijent Generalskog dolca te o spustu u Lomsku dulibu.

Oznake: Krasno, Jezera, Lomivrat

- 17:56 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf