jelenski blog

četvrtak, 02.05.2019.

Posjet vulkanu i Sv.Ivanu (II. dio- kapela na Gorici)

Nakon vulkana Gaveznice otišao sam u smjeru Lepoglave. Odmah na početku toga tajnovitog gradića skrenuh ulijevo pored pavlinskog samostana, jedne od dviju najjačih arhitektonskih znamenosti Lepoglave. Nastavio sam malo ulicom do druge znamenitosti- Lepoglavske Kaznionice. Zgodno je što su odmah jedna pored druge i ne možete ih fulati nikako, bilo da ste slučajno u prolazu, bilo da dolazite prvi put u posjet nekome tko se ovdje preselio.
Na kraju ulice odoh krivo- opet lijevo prema magistralnoj cesti za Ivanec, a trebalo je ravno, pa sam se morao vraćati i onda pravim smjerom na brdašce Gorica.

To je lijep šumovit otok koji se uzdiže dosta strmo nad centrom Lepoglave. Prema vršnim dijelovima Gorice već ima vinograda i klijeti.

U jednom takvom ograđenom nevelikom vinogradu radio je neki čovac, biciklist, planinski bicikl ozbiljnog izgleda naslonjen mu je bio na ulazu. Vidjevši mene kako nastupam ozbiljno u strmi finiš prema vrhu Gorice na moj zadihani pozdrav (uvijek se trudim prvi pozdraviti kad sam na tuđem terenu) je odgovorio sa "dobar dan prijatelju" i odmah se pohvalio da je nekad u ranijim vremenima taj uspon odrađivao strelovito... Još sam u prolazu samo mu doviknuo otkud sam ja dopedalirao, na što je čovjek ponovio moju ishodišnu lokaciju s iskrenim respektom u glasu! Dobacih još samo "aha" u odlasku jer nisam smio prekinuti uspon u toj fazi.
Ugodno je tako susresti neočekivano "biciklističkoga brata", u par riječi se sve razumije, to je tako. Nadao sam se da na spustu će još biti tamo da zastanem i da malo duže popričamo, ali kod Sv. Ivana sam se nešto duže zadržao i bajker je dotle već bio otišao iz svoga vinogradskog pribježišta, sjurio se valjda nekamo u niže i urbane predjele...




Kapela Sv. Ivana Krstitelja se tu smjestila u savršenom miru. Tko bi rekao da jedva kilometar zračne linije odavde odsijedaju najžešći kriminalci Hrvatske. Da li im proljetni lahor donosi miris šume s Gorice u njihovo zatvorsko dvorište?
Osobno ne bih volio završiti u lepoglavskom zatvoru, to nikako... ali tko zna zapravo, uvijek su sve opcije otvorene za svakoga od nas. Osim svinjca od bundeva, sve još može biti.


Hm, valjda sam bio potrgan od jakog uspona i nisam pazio kako uslikavam kapelicu, čini se da nemam niti jednu fotku lijepu sa čitavim tornjem :-P

Potrudite se pročitati ovu tablu! Ne pomisliti "aha nekakav tekst idem preskočiti opet na obične slike"!!
Zašto je to važno?
Ono što me ugodno iznenadilo je spomen Ivana Krstitelja Rangera slavnoga pavlina slikara za kojeg sam već čuo. Nažalost bogatu unutrašnjost kapele nisam mogao vidjeti, a osobito zanimljivo zvuči "ciklus od 16 svetaca koje povezuje ime Ivan".
Ne bi me začudilo da je Rangeru koji je oslikao sve i svašta od većih i poznatijih sakralnih objekata, po Hrvatskoj upravo ova zatajna kapela s kojom dijeli ime sveca zaštitnika bila mjesto za recimo nekako najintimnije umjetničko izražavanje. Sam Ranger je bio Austrijanac iz Tirola i evo par riječi o njemu:



O najboljem slikaru hrvatskih pavlina malo se zna, zna se da je zaređen kao laik vrlo kasno tek 1734. Vjerojatno godina 1734. nije godina početka njegove suradnje s pavlinima, a još se manje zna o datumu njegova dolaska u Hrvatsku u kojoj je izgleda proživio polovicu svojeg života. Počeo je slikati vrlo mlad u slikarskim radionicama sjeverne Italije i južne Austrije.

Počeci njegova djelovanja u Hrvatskoj još su uvijek nejasni, postoje indicije da je već oko god. 1726. surađivao sa starijim pavlinskim slikarom - laikom Franjom Bobićem (†1728.) u oslikavanju crkve Marije Koruške kraj Križevaca.

Godine 1731. oslikao je kapelu sv. Ivana Krstitelja na Gorici Lepoglavskoj. To je za sada po stilskim svojstvima najstarije sigurno Rangerovo sačuvano i datirano djelo u Hrvatskoj.

Početkom četrdesetih godina XVIII st. oslikao zavjetnu crkvu Sv. Marije Snježne u Belcu, i to je njegov najbolje očuvani i najljepši rad. Oslikao je također bivšu franjevačku ljekarnu u Varaždinu i pjevalište u Lepoglavskoj pavlinskoj crkvi sv. Marije. U Lepoglavi je oslikao i ljetnu blagovaonicu, ali su te freske uništene (preličene). U Remetama je oslikao crkvu Majke Božje Remetske, ali su su oslikani svodovi u potresima urušeni, a kapela Majke Božje Remetske uz crkvu porušena.

Među njegove najbolje radove spadaju i freske u crkvi sv. Jeronima u Štrigovi, na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Međimurja.

-- Izvor- Wikipedija

Pogled na dolinu Bednja, tu baš negdje je famozna željeznička stanica Kuljevčica. (Famozna jer se spominje u nekim starim knjigama o Ivanšćici i okolici, a u davna vremena bila je povezana magistralnim šumskim putem iz loborskog kraja preko Ivanščice... a koji je pak sam po sebi možda bio ostatak nekakve rimske magistrale)

Kao što rekoh unutra se ne može, pa Rangerova djela ćemo vidjeti nekom drugom prigodom.



Pavlini u Lepoglavi
Hermanu Celjskom je kralj Sigismund 27. siječnja 1399. godine dodijelio već gotovo porušeni stari grad Lepoglava na brežuljku Gorica. Njegovim zalaganjem u Lepoglavi je 1400. godine osnovan samostan pustinjaka Sv. Pavla koji postoji sve do 1786. godine.


Pavlinski samostan u Lepoglavi ne spada među najstarije pavlinske samostane u Hrvatskoj, ali je brzo postao najznačajnijim. Hrvatsko plemstvo prepoznaje u njemu svoju vlastitu duhovnu nadgradnju pa je samostan bogato obdaren posjedima i privilegijama od hrvatskog plemstva.

-izvor: lepoglava.hr



Prvi i glavni utemeljitelj Reda pavlina je sv. Pavao, pustinjak iz Egipta iz IV. st., koji se kao mladić, uslijed Decijeva progonstva, sklonio u pustinju i u njoj proveo cijeli život u molitvi, pokori i kontemplaciji. Sv. Jeronim ga opisuje kao prvog pustinjaka. Sv. Pavao nije osnovao pavline riječju ili pismom, već prije svega primjerom i načinom života. Pavao je bio uzor u koji su se ugledali te ga i nasljedovali pustinjaci raspršeni po šumama južne Mađarske i središnje Hrvatske. Pustinjaci su bježali od ispraznog načina života te su provodili život u osami, u samoći s Bogom. Odatle će poteći i geslo pavlinskog Reda: Sam sa samim Bogom! (Solus cum Deo solo!)
Za osnutak pavlinskog Reda vrlo je zaslužan pečujski biskup Bartolomej, koji je 1215. g. u podnožju gore Mečeka u Mađarskoj dao sagraditi crkvu sv. Jakova Apostola i uz nju samostan. On je napisao i prve upute za zajednički život pustinjaka.
Ostrogonski kanonik Euzebije okupio je raspršene pustinjake, a za nastalu zajednicu zamolio je pravilo sv. Augustina.
Kardinal Gentilis de Monte Florido, legat pape Klementa V., dekretom Qui saecularia 13. prosinca 1308. g. dao je pustinjacima - pavlinima pravilo sv. Augustina. Ovaj se datum smatra službenim početkom Reda pavlina.
Pavlinski je Red svečano potvrđen za sve krajeve i na svim područjima gdje je bilo pavlinskih zajednica bulom Per sancte contemplationis studium, koju je objavio papa Ivan XXII. u Avignonu 16. studenog 1328. Potvrdu su svojim bulama obnavljali pape Klement VI. i Urban V.

-izvor: pavlini.hr


Eto, sad kad sam vas zagnjavio s copy/paste tekstovima reći ću vam i zašto. Zato jer je sad prilika da reknemo nešto o pavlinima, tim rijetkim pticama među katoličkim redovništvom. Znani kao bijeli fratri, a u narodu su bili zvani i "svrakari" tj. slični svrakama (koje imaju bijele grudi i crna krila).
Prema nekim nagađanjima i planinska livada Vučikovec (aka Skradnji krč) danas poznata kao orhidejski vrt nekad je služila lepoglavskim pavlinima za ljetno napasanje svojih stada. No to je, eto, samo neka teorija koju sam više ni sam ne znam točno kada i gdje pokupio...







Iza kapele ima jedna dostojanstvena tisa

Pavlini su raspušteni u sklopu nekakve vjersko-političke reforme koju je provodio Josip II. Habsburgovac (hrvatsko – ugarski kralj od 1780. – 1790. godine. sin Marije Terezije). U to je vrijeme Josip II. jednostavno rečeno mnogim redovničkim redovima i Crkvi općenito "srezao krila" da ne budu mu prevelika konkurencija u njegovom projektu idealne države. Povijesnom ironijom pavlini su preživjeli to raspuštanje i opstali u samostanima koji su tada bili u Poljskoj, na teritoriju Ruskog Carstva i time izvan dosega Josipove reforme. Jedan od njih- Jasna Gora je i danas je najvažniji samostan pavlinskoga reda


Car Josip II. ukinuo je Red 1786. g. na terenu Austro-Ugarske. Tada su ugašeni i svi samostani u Hrvatskoj. Red je preživio u dva samostana izvan Austro-Ugarske, u današnjoj Poljskoj. Odatle je i počela obnova Reda.
1972. g. pavlini se vraćaju u Hrvatsku, u svoj stari samostan Kamensko, kod Karlovca.
Danas su u Hrvatskoj tri samostana Kamensko (Karlovac), Svetice (kod Ozlja) i Sv. Petar u Šumi (kod Pazina). Ovi samostani čine Hrvatsku pavlinsku provinciju.

-izvor: pavlini.com

Prema njihovim vlastitim podacima u Hrvatskoj trenutno živi 13 redovnika pavlina, a prema podacima s wikipedije u svijetu ih ima petstotinjak.



Pogled prema sjeverozapadu, prema Ravnoj gori. Ono što se nazire bijelo navrh brda u centru jer također jedna izuetna zanimljivost koju bi trebalo možda nekom prilikom pohoditi- Sv. Jelena, a od nje lijevo dolje u nizini je crkva (ne znam joj imena) u selu Kamenici.



Postaja križnog puta koji počinje dolje iz smjera zatvora pa prema kapelici pa možda i simbolički predstavlja put iskupljenja (u Shawshanku).

Spuštajući se s Gorice- pogled na zatvorski kompleks i pavlinski samostan u pozadini s crkvom Sv. Marije.
O isprepletnoj povijesti Kaznionice i samostana vidjeti ovdje: http://www.lepoglava.hr/sadrzaj/pregled/povijest-kaznionice/1552

Vrijedi kao povijesni kuriozitet spomenuti da ispod oltara ove pavlinske crkve sahranjen je Ivaniš Korvin, "slavonski herceg i hrvatski ban" inače izvanbračni sin i jedini potomak slavnoga Matijaša (pokle-kral-Matijaš-spi-pravice-na-svetu-ni) Korvina, hrvatsko-ugarskoga kralja.

Ovo je sad već predugačak post, zato ćemo tu stati, pa u sljedećem samo ukratko par riječi o tome kako sam išao dolje na glavnu zatvorsku kapiju vidjeti da li je zaključano, ali sam u posljednji trenutak odustao i pošao tražiti u polju ušće gdje riječica Očura utječe u slavnu Bednju.

Oznake: pavlini, kaznionica, Ivaniš Korivn

- 21:40 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2019  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf