jelenski blog

srijeda, 23.09.2015.

Lomska duliba- Rossijeva koliba


Spustili smo se tako s Malog Rajinca i u sumrak se zaputili ležerno pored lijepe duboke ponikve, pa dalje u spust kroz šumu prema lokaciji za koju smo se preoptimistično nadali da će nam biti prenoćište :-P


sumrak se bliži


Eto nas u trenutku kad smo izbili na makadamski put koji povezuje Lomsku dulibu i Zavižan.


Ovaj makadam ujedno je i granica Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.


Mi smo se zaputili u smjeru jugoistoka u Lomsku Dulibu da tamo prenoćimo u lugarnici Veliki Lom.


Na početku Lomske dulibe neki napušteni objekti uz makadam.


Lugarnica Veliki Lom je nešto dalje i dobro je održavana i uvijek otvorena te može poslužiti kao planinsko sklonište.

S Malog Rajinca najvišeg vrha sjevernog Velebita na 1699m spustili smo se u Lomsku dulibu na 1274m s nakanom da zanoćimo.


No tamo smo zatekli veliku i veselu družinu. Bilo je to planinarsko društvo Sv. Patrik koje je tamo obitavalo skoro tjedan dana u akciji markiranja i raskrčivanja planinarskih staza po okolnim vrletima Hajdučkih kukova. Vrlo simpatični ljudi prvo su nas ponudili ćevapima, a čak su i ponudili da oslobode jednu sobu za nas u lugarnici. Obje ponude smo odbili ne htjevši ih inkomodirati jer shvatili smo da im je to zadnja noć u planini i da spremaju pravi tulum koji treba potrajati do kasno u noć. I oni sami su nam priznali da ako se želimo naspavati bilo bi bolje da kampiramo negdje drugdje. Jedna opcija je bila spavati vani pored onih napuštenih koliba tamo na početku Lomske dulibe. Kako je unutrašnjost tih kolibe nepodobna za boravak veselio sam se spavanju pod otvorenim nebom, već sam i našao pravo mjesto, no nažalost dvoje sudionika naše ekspedicije iz subjektivih razloga noćenje na otvorenom nije doživljavalo kao objektivnu opciju :-D I tako smo riješili da idemo na noćni uspon iz Lomske dulibe s 1274m gore u Rossijevu kolibu na 1580m :-))
Još smo se malo podružili s planinarima dok smo se opskrbljivali vodom iz šterne pored lugarnice. Oni su planinarsko društvo kršćanske provenijencije, otud i naziv Sv. Patrik po svecu kojem su posebno privrženi, sa sobom su imali i djecu, starija su se igrala uokolo, a najmlađem je mama baš presvlačila pelene praktički tamo na kamenu isped lugarnice... Vrlo hrabro i hvalevrijedno, sposobni ljudi, dobro organizirani i motivirani, vedre naravi, opskrbljeni su bili pivom za tulum završne večeri...

Jedan član Sv. Patrika nam je ponudio da nas prebaci njihovim kombi vozilom do Škrbine drage gdje je početak staze prema Rossijevoj kolibi- to smo i prihvatili jer spuštala se noć i nije imalo smisla da gubimo vrijeme na pješačenje po makadamu. Tako smo uštedjeli nešto vremena.

Ipak Rossijevu kolibu dosegnuli smo tek negdje blizu deset navečer. Dan nam je bio dug, a start iz Krasnog bio nam je kasan i ovaj nepredviđeni noćni uspon nas je dodatno iscrpio. Na Rossijevoj na sreću nije bila gužva, samo dvoje planinara iz Senja.
Oni su iz nekog razloga naložili vatricu u peći kao da je usred zime :-D (to je bio onaj najvrući dio srpnja). Zbog toga je na gornjoj etaži bilo kao u sauni, primjetivši to na vrijeme smjestio sam se u prizemlje na podu gdje je bilo ok. Senjani su isto spavali u prizemlju na klupama, a ostatak moje ekipe se smjestio gore u potkrovlje. Isprva su pozaspali, ali su se probudili usred noći kad su zamalo već pocrkali od vrućine, onda su se prebacivali na spavanje van kolibe, oko pola dva, dva u noći...
Meni je na podu bilo jako fino i lijepo sam spavao samo su me povremeno budila ta njihova luda komešanja i seobe naroda iz potkrovlja na "dvorište" :-) Senjani su isto spavali u miru.

Ujutro nas je čekao dugi marš Premužićevom stazom prema Zavižanu (uz posjet Gromovači) pa onda preko V. Pivčevca natrag na Jezera i dolje u Krasno... uglavnom jaka tura ništa slabija nego prvog dana s tek nešto manje uspona. No o tome više možda u nekom sljedećem nastavku. Sada se više želim osvrnuti na jutarnje
interesantne susrete s divljači u samoj Rossijevoj kolibi i izvan nje:


Recimo susret s puhom koji je cijelu noć nešto grickao. Niti s dolaskom jutra nije prestao grickati, a nije mu smetalo niti kad sam mu se sasvim približio da ga uslikam
On se jednostavno nastanio na jednoj polici i postao je dio inventara. Teško je reći što to točno on nonstop gricka na polici gdje su samo konzerve i staklenke, možda je tijekom noći odnosio moje jaffa kekse sa stola :-S

Imam još neke slabije slike (s mobitela), ali također baš te iste vižljaste divljači koje ću pokušati još pronaći naknadno. Puh je prava gurmanska delikatesa, tako sam čuo, ako ima netko da je probao puhovinu slobodno se javi u komentarima s iskustvom ;-) ja znam samo onu "jednega puha u dvi fete kruha" što je moto Puhijade na Hvaru ako sam dobro upamtio. Promatrajući to medeno i tusto zvjerence mislim si da to i nije tako čudan moto.





A onda dok smo doručkovali za stolom ispred Rossijeve kolibe na travnatoj padini malo niže nas pojavio se gams.








Naš vođa puta je procjenio da se s naše pozicije može neopaženo prikrasti tome gamsiću jer stazica od Rossijeve kolibe prema udolini zaštičena je raslinjem od pogleda iz smjera gdje se gams pasao.















Kako se ispostavilo na kraju (a to sam ja i unaprijed predviđao) jedan gelipter kako god vješt bio ne može se prišuljati divokozi na manje od dvadeset metara. On je tvrdio da se radilo o 15m ali to ne treba uzeti za ozbiljno.
Ali kako god bilo mora mu se priznati da se potrudio i zahvaliti što je načinio čitavi fotosession prije nego se čudesno stvorenje poplašilo i udaljilo iz vidika.
Nisam imao pojma koju od ovih slika izabrati pa sam stavio (skoro) sve.

U međuvremenu ja još malo švrljam po kolibi:


Simpatična mi je ova podcrtana parola, kako ju prevesti?
Živjela koliba! Čista!:-D


Neka zgodna knjizica pametnog naslova stoji u Rossijevoj kolibi već dugo, sjećam je se još od ljeta 2013.g. ...


...niti ovaj put nisam ju pročitao ali sam primjetio da ima u uvodu jako lijepi odlomak od Henryja Thoreaua. To je vjerojatno nešto iz njegove knjige Walden. Puno manje sam baš čitao Thoreaua nego što sam čitao o Thoreauu, po mojem dojmu čovjek je živio u konzistenciji sa svojim (vrlo hvalevrijednim) idealima, to je najvažnije.




Pogled iz unutrašnjosti Rossijeve kolibe na usko "dvorište" sa stolom, čudno mi je da nisu ovi noćni hodači popadali preko ruba u ponor tijekom svojih ludih noćnih seoba :-S


Na Pasarićev kuk koji se uzdiže odmah iza Rossijeve smo se penjali još 2013.g. ovaj put nemamo vremena ići gore jer svašta nas još čeka.


Više nije niti tako rano jer doručak nam se odužio no na Rossijevoj još uvijek vlada ugodna hladovina jer gleda prema zapadu, a Pasarićev kuk zaklanja sunce na istoku...




...ali nedaleko, praktički iza ugla, počinje Premužićeva staza i tamo je sunce već visoko.


Žurimo dalje, prvo odredište toga jutra bio je vrh Gromovača, 1675m.

Uviđamo kako bi bilo da samo kojim slučajem prošle večeri ostali u Lomskoj Dulibi, sad bi bili u velikom zaostatku tako da nam je zapravo društvo koje je okupirako lugarnicu učinilo pravu uslugu :-)) No onda s druge strane da smo ostali u dulibi mogli smo, kako je i bilo u planu, ležerno prvog dana prije mraka prošetati do ulaza u Lukinu jamu, najdublju velebitsku jamu... teško je uhvatiti sve interesantne zakutke Velebita, mi smo na Velebitu rijetko i onda u dva dana sve hoćemo prošvrljati... a nejde to tako, nego sve polako kako dolazi na red :-P

Oznake: puh, gams, jaffa

- 23:51 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 09.08.2013.

Sjeverni Velebit, II. dio

Dakle nastavak dvodnevne šetnje po sjevernom Velebitu. Znam da poprilično kasnim s ovim, ali eto, kako mi se nije dalo pisati, tako mi se niti sada ne da opravdavati svoje nepisanje :-P

Kako je spomenuto na kraju prvoga dijela stigli smo do Lubenovačkih vrata, odakle je trebalo zaputiti se vrletnom stazom prema Vratarskom sedlu. Ne bez razloga na stijeni pri samom početku staze napisano je upozorenje: Samo za iskusne planinare. Iskusni kakvi jesmo nismo se dugo premišljali.
 photo 1_zpsf95e216d.jpg
Oštri bridovi stijena i škrapa gadna su stvar, malo su stradale gojzerice.

 photo 2_zps6be370b4.jpg
Jedan prijelaz oko stijene je čak osiguran sajlom.
I tako gore na Vratarsko sedlo, pa samo onda ustanovili da se stazica i markacije prema Premužćevoj stazi ovim smjerom više ne održavaju već neko vrijeme (kako smo kasnije saznali zato da se u ovom strogom prirodnom rezervatu ne bi uznemiravalo tetrijebove) pa onda probijanje kroz makiju, stradavanje mojega slamnatog šešoara, konzultiranje kojekakvih gadgeta, gps-ova, planinarskih karti itd… :-P

 photo livadaispredrossijeve_zpsdb3e19ad.jpg

 photo premu17E0i1070eva_zps0489f719.jpg

 photo koliba1_zps196bce07.jpg

 photo rosssijeva2_zpsa95cf691.jpg
I onda konačno nakon kojekakvih peripetija i nekoliko predaha izlazak na stazu i već u sumrak dolazak na Rossijevu kolibu. Kako je bila subota Rossijevu su već zaposjele dvije planinarske ekipe od ukupno sedam ljudi, nas je bilo petero, postavilo se pitanje da li će biti mjesta za sve u kolibi. Namjeravao sam stoga noćiti na otvorenom nešto niže na proplanku, što bi bilo sasvim u redu, vrijeme je bilo idealno, ali na kraju smo se svi uspjeli smjestiti po podu, ispod stola, na klupe i tako samo pozaspali. Tijekom noći su nas posjećivali puhovi, na stolu su pojeli domaće kobasice koje je ponio prijatelj, a moje kekse sa suhim grožđem nisu dirali, vjerojatno i puhovi preferiraju domaću hranu pred onom iz dućana? No to su sve sitne nepodopštine tih stanara svih planinskih skloništa na koje se iskusni planinari više ni ne obaziru.

 photo Rossojeva_zps5995374f.jpg

 photo Pasari10704_zpsee98b3b3.jpg


Rano ujutro obavili smo brzinski uspon na Pasarićev kuk, neposredno iza skloništa

 photo pasari1070_zpse39548b4.jpg

 photo pasari10701_zps9f5ad132.jpg
Uspon na Pasarićev kuk nije preporučljiv. Osim ako baš niste ludi za vidicima, vizurama i sl. :-)) ali potreban je maksimalan oprez.

 photo Pasari10703_zpsb388b7c5.jpg
Pogled u dubinu s Pasarićevog kuka prema Rossijevoj kolibi. Treba dobro promotriti da bi se primijetilo krov s dimnjakom.

Nakon spuštanja s Pasarićevog kuka počinjemo se pripremati za polazak.

 photo koliba_zps16773e25.jpg
Prije rastanka jedna zajednička svih nas koji smo se našli u tome trenutku na tome mjestu s dobrim razlogom posjete planini.

 photo Crikvena_zps8f2f518a.jpg
Usput u toku spusta posjećujemo i vrh Crikvena koji se nalazi samo par minuta uspona od Premužićeve. Tu na Crikveni nalazimo ovu interesantnu mlakicu u stijeni.

 photo Crikvena1_zps0757a7f3.jpg
Na Crikveni pokušavam se stopiti s kamenom.

 photo 17D0lijeb_zpsbf2cffcf.jpg
Žlijeb neposredno ispod Crikvene.

 photo gams1_zpse7274673.jpg

 photo gams2_zpsd60a0d0b.jpg

 photo gams_zpsbb7bfd94.jpg
Na jednoj stijeni ukazuje nam se gams!

 photo Velebita_zpsad011f0b.jpg
Pogled iz predvorja jame Velebite. Tu smo se samo malo naluknuli samo u prolazu, ulaz u jamu je nešto udaljen od planinarske staze, nalazi se na teškom terenu i ne predstavlja zanimljivost za izletnike, mi smo bili pod vodstvom iskusnog speleologa koji se već ranije spuštao u dubine jame Velebite pa smo zato navratili do ulaza u jamu. Inače u toj jami nalazi se vertikala u visini od petstotinjak metara što predstavlja najvišu takvu vertikalu otkrivenu na svijetu do danas. Zaista bilo je vrlo povoljno za nas totalne laike po pitanju podzemlja biti u društvu s znalcem koji je odradio takav speleološki podvig i od njega slušati priče iz prve ruke. Nadam se samo da će se javiti u komentarima sa još detalja kojih se ja sad više ne sjećam.

 photo vrta10D0a_zps81a8fd59.jpg
Pa ponovno vrtača sa snijegom. Uvijek je predivno vidjeti snijeg, osobito ljeti ;-)

 photo kraja10D03_zps827fcf07.jpg

 photo kraja10D02_zps44f38121.jpg

 photo kraja10D0_zpsf915b27d.jpg
Onda naposljetku posjećujemo i Krajačev kuk, posljednju destinaciju ove ekspedicije.

 photo Seravskivrh_zps492613ae.jpg
Pogled na Seravski vrh, ako se ne varam.

 photo velebitkupine1_zps12f85fbf.jpg

 photo velebitkupine_zpse6e8736e.jpg
Velebitske kupine na Krajačevom kuku

 photo ptica_zps91c55779.jpg
Ptica u letu.

 photo DSCN4643_zps735a3656.jpg
I na putu prema Alanu odakle smo i krenuli prethodnoga dana, prelazimo preko velikih osunčanih i vjetrom šibanih livada, gdje presvlačimo majice da nas na toj vjetrometini ne propuše bura ili što je to već puhalo :-)

 photo more1_zps2f507982.jpg

 photo more_zps1e7235ce.jpg
I eto nas već skoro se može u more skočiti… ako koga to zanima :-)


Za kraj, vrlo kratko, malo poezije.
Nekom prilikom redovnik imenom Ligor Sharu, učenik Milarepin, pitao ga je zašto ne prihvati donekle svjetovnije konvencije i uglađenije manire ne bi li tako zadobio interesente i sljedbenike u krugovima uglednih učenjaka i lama.
Milarepa je odbio tu ideju rekavši da će do kraja slijediti upute svoga gurua (Marpe Lotsawe) da živi povučeno u zabačenim predjelima, a prema svojoj navadi pjesničkog odgovaranja, kao odgovor Ligor Sharuu otpjevao je pjesmu:

Klanjam se Marpi, Prevoditelju.

Spoznavši da je ugled nestvaran kao jeka,
Ne napuštam asketski život,
Odbacujući sve obzire i priprave
Kakva god bila moja reputacija,
Uvijek ću biti sretan i zadovoljan.

Spoznavši da su sve stvari iluzija,
Odbacujem imovinu;
Jer za blagom postignutim trvenjem nemam ni najmanje želje!
Kakva god bila moja sredstva i moj ugled
Uvijek ću biti sretan i zadovoljan.

Spoznajući da su svi sljedbenici samo fantomi
Nemam briga oko odnosa s ljudima
I putujem kuda želim
Za razliku od tih izvještačenih učenjaka-svećenika
Koji se ponašaju oprezno i uzdržljivo.
Kakav god bio moj društveni status
Uvijek ću biti sretan i zadovoljan.

Spoznajući da su želje i patnje
Same po sebi Velika Istovjetnost.
Odsijecam uže strasti i mržnje.
Sa ili bez suradnika,
Biti ću uvijek sretan i zadovoljan.

Priroda bivstvovanja je iznad igre riječima;
Privrženost bilo kojoj doktrini ili konceptu
Jest stvar pukog samo-zbunjivanja.
Raskinuvši okove između znalca i znanog
Što god postane od mene i gdje god budem
Uvijek ću biti sretan i zadovoljan.

U velikome Svijetlu Uma samom,
Ne vidim nikakvih zagađenja lutajućim mislima.
Odbacujući svako mišljenje i opažanje,
Kakve god riječi da čujem ili izgovorim,
Uvijek ću biti sretan i zadovoljan

Oznake: Velebit, gams, Ptica u letu

- 20:36 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf