jelenski blog

srijeda, 08.06.2022.

Esej iz kriptozoologije

Kada sam htio komentirati jučer Kockavičinu simpatičnu skicu primjetio sam da se počinje razmotavati jedno malo veće klupko misli i da to bi mogao ispasti jako dugi komentar. Bolje rekoh zato napisati ako treba i „esej“ pa pokušati te misli pribrati u neku cjelinu pregledniju sebi samome, a i dostupniju za razmatranje zainteresiranome čitatelju.

Kad govorimo o divljim životinjama, svi smo vidjeli nekakve divlje zečeve, lisice, srne koje nekad i pretrčavaju cestu, a o pticama da i ne govorimo. Već divlju svinju slobodnu u prirodi sigurno dosta vas nije srelo. (ono kad su landrale gujde po zagrebačkim ulicama se ne računa ;-) A kunu, jazavca, divokozu rijetko tko. Danas su popularne one kamerice koje se postavljaju u šumi na stabla, uz životinjske staze i jedan moj prijatelj ima puno uspjeha sa time. Zabilježio je čak i divokoze na Ivanščici što je izazvalo veliku zadivljenost kod njegovih urbanih kolega jer divokoze su u njihovim umovima smještene na Velebit, u Alpe i sl.

Ja sam pak imao izuzetnu privilegiju da divokoze na Ivanščici sretnem uživo. U siječnju 2020.
A slušao sam o njima još od djetinjstva, da ih ima, da je ovaj ili onaj lovac odstrijelio divokozu na toj i toj lokaciji. Sve sam to nekako nonšalantno doživljavao, možda čak i s podsmijehom, eventualno „bile su možda onda ali sad ih više nema“, „postrijeljali ih“ itd. Ali one su tu, samo treba imati dobre sreće.

U jesen prošle godine sam na 10-15 minuta hoda od sela na brdu sreo krdo muflona. Da, mufloni kao što sigurno znate ne spadaju na Ivanščicu, ali eto mjesno lovačko društvo ih je kupilo i pustilo u divljinu. (muflone danas možete kupiti na tržištu jednostavno kao i npr. jelene lopatare) Opet ne sumnjam da većina članova tog društva muflone je prvi i zadnji put vidjela onoga dana kad su ih puštali iz prikolice. To su snalažljive zvjerke i ucijepit će se u biotop, neće im više moći ući u trag, uhvatiti će svoju nišu, ima tu stjenovitih grebena i zatajnih uvala. Ima paše, a nema vukova ni risova. Točnije za sad ih nema, ali bit će ih možda i prije nego što mislimo jer kad se postavi stol doći će i jedači :-)

Postoji izvještaj o viđenju risa čini mi se na Ravnoj gori, (gore sjeverno od doline Bednje). Medvjed vidjeli smo ono lani pokušao se prebaciti s Maceljskog gorja prema istoku, tamo ga je udario auto. Ali neće svakoga udariti. Vukovi se približavaju s juga, prelaze Savu već pod normalno. Čagljevi su odavna tu. Više puta već odstrijeljen je čagalj u Zagorju.

O pticama par riječi, recimo svrake su se vratile nakon što godinama su bile iščezle iz ovih krajeva. Sad prije neki tjedan na selu, rano, nisam još ni ustao i čujem kriještanje svrake i mislim si pa je li stvarno to? I skočim da vidim i eto je- svraka na susjedovom orahu! Baš me je to ushitilo. Sjećam se 2018. Kad sam hodao po Španjolskoj, a tamo svraka koliko hoćeš, velike ko tetrijebovi i sve skakuću okolo, pa sam bio zavidan, zašto kod nas ih nema. Pticu pastiricu koju sam često promatrao u djetinjstvu ponovno viđam kroz zadnje 3-4 godine. Zlatna vuga isto se može vidjeti, ali lakše se može čuti. Znači da i u ptičjem svijetu postoji trend povratka. (Vrane ne treba ni spominjati one su jednostavno podivljale :-))

Nekada prije 40ak i više godina ni ptica droplja (potrk) nije bila čudo. U dolinu rijeke Krapine dolazile su droplje to sam čuo iz vjerodostojnih izvora (nisu se zasigurno gnijezdile ali su navraćale tu ponekad, a u Hrvatskoj su se gnijezdile, prema wikipediji, u istočnoj Slavoniji) To je strašna ptica! Masivna! Kao hibrid guske i purana, tako izgleda droplja.
Velika droplja je najteža ptica letačica! Misterijska ptica koju obično poistovjećujemo sa Euroazijskim stepama. Ima ih još u Španjolskoj i Mađarskoj (nešto malo i Srbija, prema wikipediji „na sjeveru Banata u rezervatu "Pašnjaci velike droplje", gde se može naći oko 30 jedinki“.).
I naravno južna Rusija, Ukrajina, ako ste čitali Šolohovljev roman „Tihi Don“ tamo svako malo viđaju droplje, love ih kao stepsku delikatesu... i Čehov, Anton Pavlovič, spominje droplju najmanje u jednoj pripovjetci- Stepa (povijest jednog puta).



Jedva sam našao ove slike iz 2018. U Španjolskoj bio je popularan taj sok Don Simon u tetrapaku i na njemu je pisalo o dropljama jer ta firma koja radi sokove sponzorira i rezervat za droplje na 250 hektara. Tu piše nešto o tome ako vidite pročitati. Kad sam to vidio onda sam samo taj sok kupovao (i sangriju također od istog proizvođača)

Vratit će se i droplje! Treba samo imati vjere.

Ja sam uživo droplje vidio samo jednom u životu, za sada barem. Bilo je to 2010, u Mongoliji, u predvečerje, iz autobusa, u nekoj dolini kraj riječice šepurile su se droplje. Jasno dok sam se sjetio da bi trebalo ih fotografirati otišao je autobus dalje.

Dabrovi su se eto vratili, njima se više nitko ne čudi, šire se iz rijeke Krapine uzvodno po njenim pritokama na sjever.
Ovo je serija screenshotova iz videa koji sam snimio...
...Na potoku Reka- dabar prelazi „splav“ kako to mi zovemo, zapravo betonski prelaz sa malim slapom. U susjedstvu, na Batini, podgrizli su čovjeku stabla voćki i odvukli u potok, u Podrutama su svojim branama zagradili slivne kanale uz prugu pa su iz HŽ-a morali slati pružno vozilo sa rovokopačkom rukom da to očiste... i tako dalje i tako bliže.

Kako god bilo, ako vi i ne viđate životinje i trend njihovoga povratka ne opažate, to ne znači da se on ne odvija vama pod nosom. Treba Europu podivljiti. Hvalevrijedan je projekt Rewilding Europe taj projekt ja i ne pratim naročito, sam površno, ali može nekome od vas poslužiti kao startna pozicija za upoznavanje šire teme. U svakom slučaju više divljine= više ljepote= više religioznosti, to je ionako jedino zaista bitno.

Gdje su tu u tome oni rogovi? Ako smijem vjerovati da zericu više od prosječnoga korisnika (Zemlje) imam sklonost smucati se manje utabanim stazama, pa čak i ja sam tek nedavno...


...prvi puta pronašao i prisvojio si odbačene srndaćeve rogove! A svi znamo da srndaći postoje i dapače nisu rijetki, stare rogove odbacuju da im narastu novi, sve to znamo, a opet da vas sad netko pošalje da nađete srndaćeve rogove najvjerojatnije da bi ste do kraja života tragali. Da sam ih s nakanom tražio nikad ih ne bi našao, nego tako slučajno, na „bezveznoj lokaciji“, zapuštenoj njivi prilikom izviđanja lokacije za rušenje bagremova. Ali puno mi taj pronalazak znači. Bolje kasno nego nikad!

Ili ovako još da se pitamo- ima li puno ljudi da su vidjeli živog jazavca u divljini? Ja sigurno nisam. Čak niti pregaženog kraj ceste. Za daljnje čitanje preporučam ovaj post iz daleke 2016. Kad je kolega GubecBeg podijelio s nama ekskluzivne fotografije uginulog jazavca.



Kopiram i ovdje radi onih koji su lijeni kliknuti na link jer valjda misle da će mrtvog jazavca ionako vidjeti bilo gdje.

I na kraju ne smatram da ovaj esejčić treba imati nekakvu osobitu poantu jer nastao je ad hoc, na brzu ruku, više sam to morao napisati kao krik optimizma na putu traganja za ljepotom i transcendentnim skladom prirodnog svijeta nasuprot čovječjim kalkulacijsko-racionalizacijskim izvještačenim navadama kojima on taj svijet nagriza gdje god i koliko god može. Utvara si da stvara okružje „sigurnosti“ zapravo predvidivosti i lakšega (!!?) života tj. života u kojem smisao je tek zastarjeli i odbačeni religijski koncept koji biva istisnut zbog svoje "nepraktičnosti" i suštinski zamijenjen kultom „kvalitete življenja“.

Ali što kad jednom u budućnosti netko ode u ribolov tu na neki ribnjak ili možda baš na rijeku Krapinu i zabaci štap ležerno, sanduk piva kraj sklopivog naslonjača, tišina sutona, a onda mu iza leđa iz šaša izjuri razjarena droplja i odgrize mu uho, ili pola glave... Što će onda biti? Kako će se onda to opet -izracionalizirati?

Dolaze najzanimljiva vremena.

Oznake: Strpljen - spašen

- 18:04 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 04.06.2022.

Uz 15 godina bloganja

Prigodno uz obilježavanje datuma ide jedna kratka reportaža s nedavne šetnje prema vrhu Ivanščice, uz posjetu Hanžici, najvišoj livadi te naše toliko voljene gore.
Puno se već pisalo ovdje o Hanžici. Moderni planinarski aktivisti nazivaju ju nekim čudnim imenima ne znam više, „Francova livada“ ili kako ono bješe, ne znam zašto. Možda ima fakat neki razlog, ali za mene će to uvijek biti Hanžica.

Pelinkovac party odvijao se podno Hanžice.





Sama livada dobro je održavana. Za košnju se danas brine pretpostavljam lovačko društvo s ciljem održavanja pogodne lokacije za lov dočekom. Nekada davno ova kao i ostale planinske livade kosile su se zbog potrebe za sijenom. Hanžica je sigurno i dobila ime po prezimenu Hanžek koje je uobičajeno dolje u mjestu Belec. Kositi ovdje ručnim kosama i sijeno transportirati zaprežnim kolima s kravama to je sigurno bila vrlo zahtjevna zadaća.

Kako sam se nekako dovukao do sjene na gornjem rubu livade i svalio se na tlo da malo odmorim nisam niti odmah primjetio da sam zamalo rukom poklopio sljepića.





A bio je to vrlo karakteran sljepić zaista. Vrlo hrabar. Nije se dao zaplašiti. Vjerojatno jer je svašta već prošao u životu...

...nešto mu je odgrizlo rep, ili mu ga je odsjeklo... ili je možda rep sam odbacio zato da se ne vuče za njim bezveze- mudar primjer na koji bi se i mnogi ljudi mogli ugledati.

Spomenuti novoplaninari u jednom trenutku su ovaj ranije neimenovani vrh ponad livade odlučili krstiti imenom Hanjžica (sa „nj“:-S) , dok su livadu kako rekoh, prekrstili u nešto drugo.

Ali ne treba se ljutiti na njih puno, barem su lijepu bilježnicu instalirali za upisivanje rute i dojmova.

Mirisi prirode me ovoga proljeća opčinjavaju intenzivnije nego ikad prije, a isto tako zvukovi. Puno češće mi se događa da moram zastati i osluškivati recimo zrikavce u travi ili ptice ili udisati mirise prirode ili neku vizuru dugo dugo „upijati“. Ne tvrdim da planinarim puno, ali planinarim nekako kvalitetnije, nekako intenzivnije... Što svakako i svima vama želim!

Sa vrha Ivanščice samo ove slike iz kategorije „Sapienti sat“:



Pogled sa obnovljenog vidikovca „Kiosk“ na Ivanec i dolinu Bednje.

U tome pretincu čuvam i brojne fascinantne stvari koje sam dokumentirao još kroz jesen i zimu. Možda će postojati mogućnost da se nešto od toga otkrije ovdje u daljoj budućnosti, ako se pokaže da je blog.hr narastao u dostojanstvu i dostojnosti... A ako ne, ne, *ebiga , ja sam sve to sam ionako vidio, a i predviđam da ću još jedno dvije-tri stvarce barem vidjeti prije negoli se okonča ova Igra, jedino ne znam tko će to sve vama prezentirati ako se sudbonosno u vremenima koja dolaze zauvijek odvratite od traganja (za religioznošću i ljepotom ;-))

Oznake: facta non verba, sapienti sat

- 18:47 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2022 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Rujan 2022 (1)
Lipanj 2022 (2)
Kolovoz 2021 (3)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (2)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (5)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (2)
Svibanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf

    Oni koji se gnušaju pametnih najvjerojatnije su glupi, a ako uz to djeluju i kao da im je odstranjen veći dio mozga, onda su glupi izvan svake sumnje.
    -jelenko medenko