jelenski blog

petak, 27.08.2021.

Skalovka 766m

Još dok ne prođe sezona godišnjih odmora i turističkih pohoda vašemu interesu ću izložiti novomarkiranu planinarsku stazu na srednjem zapadu gore Ivanščice. Ona iz potočića Dugi jarek uspinje se grebenom na Skalovku. Skalovka je sa svojih 766 metara nadmorske visine jedan od značajnijih vrhova sedamstotinaša gore Ivanščice.
Svi se sigurno sjećaju mojega plana iz 2017. kada sam htio posjetiti sve vrhove više od 700m na našoj Matičnoj Planini. Taj plan se nije za sada ipak još realizirao ali nije niti odbačen.

Polazi se u pohod sa izvorišta/vodocrpilišta Lobor do kojega možete doći autom i tu se negdje parkirati.

Prolazimo pored jako lijepe stijene. Staza počinje brutalno i strmo, tako da taj dio niti nije dokumentiran. Ali eto ubrzo nakon starta se trud počinje isplaćivati.

Ovo će biti, čini mi se, ali ne držite me za riječ, pogled na vrh Koprivnjak (postoji nota bene i istoimeni potok i lokacija sa izvorom).



Konstatiramo kako je ovaj greben neobično travnat u odnosu na susjedne, sa zaključkom da možda je samo do doba godine.

Zaletavam se dosta nesmotreno, pa trebam i odmora, zaboravljam da više nije 2017./18./19. kad sam bio u formi života. Ali osjećam motivaciju da se vratim u tu shemu opet, samo što loša karma mi nije to dopustila u prvoj polovici ove godine.

Trebalo bi se se vratiti onome što je izvorno, nepatvoreno i motivirajuće na svim poljima života. Jasno, ono što bi trebalo nije uvijek ono što će biti. Optimizam je dobra stvar, motiviranost isto- ukoliko se ne zbliže previše sa samozavaravanjem.





Prema većim visinama otvaraju se i dobri vidici u smjeru juga.


U jednom trenutku, tko zna zašto, sam bio i pokušao trčati uzbrdo. Ali to sam požalio.

Na vidikovcu sam se onda jako teško održavao na nogama i dugo se sabirao. Sjećam se da sam rekao kolegi GubecBegu (koji je to sve sa podsmjehom dokumentirao) nešto kako je ovo „tužna realnost današnjice“, (misleći na svoju lošu formu i rastresenost).

Da, naš odavna bivši bloger, povremeni stručni suradnik ovoga bloga, a sadašnji avanturist, istraživač podzemlja i nadzemlja, putnik, planinar, alpinist, znanstvenik i obiteljski čovjek jedan je onih koji vode visoko aktivan, ispunjavajući i produktivan obraz žiznji što bi rekli Rusi, a mi bi rekli- lajf stajl.

Takvi su ljudi strani nama koji smo realizirani isključivo kao blogeri i u smjeru bloga investiramo i sva svoja životna očekivanja. Zato je i ovo bila rijetka prilika da nakon mnogo godina odradimo zajedno jednu ovaku kraću planinarsku turu. Zahvaljujem se kolegi GubecBegu na ustupljenim visokokvalitetnim fotografijama sa ovog pohoda i pozdravljam ga ovim putem ako čita. Iako on je sad u ovo vrijeme već vjerojatno ili na svom putu ka jugu ili u pripremama za put. Pozdrav i podrška svim ljudima koji energično i beskompromisno stvaraju od sebe ono što razumiju i ono za što znaju da zaista žele biti.

Sa vidikovca se pruža spektakularan pogled na klanac potočića Dugi jarek kojim se on probija dolje prema vodocrpilištu. Dolje na dvadesetak metara od starta ove staze u Dugi jarek ulijeva se potočić Koprivnjak. Nemojte nikad nasjedati, a tome sam već pisao jednom prilikom, na priče onih koji ne znaju pa nazivaju taj potočić Reka! Ne, Reka nastaje tek dolje kod vodocrpilišta na ušću Dugog jarka i Rackog potoka. Nema Reke nigdje uzvodno prije toga ušća.





Polako uspinjući se u sve više predjele otvara nam se pogled na zloglasnu sječinu zbog koje su šumari uništili tzv. Slap Anđela. To je bio jako lijepi slap kojega se sjećam iz davnih dana početka planinarenja i kojega imam negdje dokumentiranoga na starinskoj klasičnoj fotografiji. A mislim da je bilo i više riječi o tome već na blogu prije par godina.

U visokim predjelima ipak sačuvale su se i ovakve orijaške bukve. Velika je moralna snaga takvih stabala.

Prema završnom usponu na Skalovku ima još jedna stjenovita etapa.

Strmina je dosta jaka ovdje u finišu.

Na samom vrhu Skalovka i nema se što puno vidjeti, osim natpisa na bukvi, tu nema naročitih vidika. Ali možete odavde nastaviti slijediti markiranu stazu grebenom prema makadamskoj šumskoj cesti (cca 2km), a odande možete cestom se zaputiti prema Pasarićevu domu i vrhu Ivanščice.

Spuštamo se drugim grebenom pored prije viđene sječine. Onim gore rubom smo se uspinjali prema vrhu Skalovka.

Nažalost Ivanščica je zadnjih godina sve više devastirana ovakvim prizorima. Šumari pričaju ponekad da se bave i pošumljavanjem, ali to nije vidljivo nigdje. Jedino na nekim lokacijama gdje su ekološka društva i individualni entuzijasti pokrenuli priču tu su i šumari se pokazali i onda kao darovali neke sadnice drveća ili tako nešto.

Otkako su mi prije nekoliko godina šumari devastirali čak i jedan brdski travnjak (na onoj visoravni gdje sam baš nedavno tražio vilinsko sito) preko kojega su izvlačili posječene borove jasno mi je da se ti ljudi ne šale. Tako sam zaključio da su se u Hrvatske šume vjerojantno infiltrirali radikalni buddhistički monastici, koji su doslovno protumačili 283. strofu iz Dharmapade gdje kaže Šakjamuni: „Monasi nemojte posjeći samo jedno stablo, nego posjecite čitavu šumu. Opasnost dolazi iz šume...“. Tamo se radi o jednoj metaforičkoj unutrašnjoj šumi u kojoj rastu želje, pohlepa i strasti, ali naravno fanatici imaju uvijek svoju logiku. To je tako.

I eto nas napokon dolje u potočiću Dugi jarek kod mjesta gdje se u njega ulijeva mu desna pritoka, neimenovani potočić koji je nekada davno tvorio taj neprežaljeni Slap Anđela.

Nizvodno gacajući po Dugom jarku.

Ne mogu im oprostiti tu devastaciju, jer je slap predstavljao značajno mjesto za sve nas koji smo počinjali tu neke prve korake u upoznavanju naše planine izvan ondašnjih konvencionalnih i utabanih staza. Oduševljavala nas je uvijek njezina fenomenalna raznovrsnost i zatajno bogatstvo razasuto na relativno maloj ukupnoj površini. Na žalost i ona je, kako sada izgleda u retrospektivi, bacala biserje pred svinje, pa su se najzad okrenule protiv nje.

Vrijedi spomenuti i da smo na povratku prema vodocrpilištu, već dosta kasno navečer, sreli vrlo čudnog hodača bez ikakve opreme koji je tražio put do vrha Ivanščice. Promašio je skretanje prema stazi kojom smo mi išli i nastavio onda glavnim putom uz potok Koprivnjak. Proveo je tako u lutanju duže od nas, jer njegov auto je već bio kod vodocrpilišta kad smo mi stigli.

Pričao je da je iz Zagreba, da je tu prvi put i da boravi na godišnjem odmoru u jednom susjednom selu. Na kraju smo mu objasnili da za prvi uspon na vrh gore Ivanščice nije baš najbolje polaziti sa ovih dalekih i tajnovitih lokacija nego treba ići iz centra Lobora direktno gore preko planinarskoga doma Majer, pored Oštrca i dalje do vrha.
Nadam se da je taj čudnovati hodač sljedećega dana ujutro i realizirao taj pohod kako je najavio.



- 20:21 - Komentari (29) - Isprintaj - #

srijeda, 18.08.2021.

Firnisovanje

Ne znam koliko volite ličiti sa firnisom lanenoga ulja? Ja prilično. Paše mi taj jedan specifičan miris, baš neki miris starine i tradicije...

Kod firnisa kaže se da treba paziti na samozapaljivost. To znači da ako vam se prolije firnis pa obrišete s ovakvom nekom krpom i tu krpu bacite negdje nesmotreno može vam se od toga zapaliti garaža.

Firnis je, kako znamo, neki derivat lanenoga ulja kojem su dodani sikativi (sredstva koja pospješuju sušenje) i još neke stvari koje nisam zapamtio, valjda nanocjevčice, grafeni i slično...

I kist s kojim ličite najbolje je odmah poslje posla oprati sa razrjeđivačem.


Ovo je jedan komad trupca od oraha (na slici gore, a dolje je hrastov komad malo manje dimenzije koji tu služi za ovu priliku samo kao stalak za orah) To sam s teškom mukom tako nasadio da se lakše može izbrusiti i onda firnisovati u stajaćem položaju. Tek sam se naknadno zapitao što bi bilo da me je pri tome slučajno presjeklo u leđima, ne bi li onda bilo više štete od toga nego od rada u sagnutom položaju. Strašno lako je zaboraviti kako tempus fugit i jednom se samo probudimo i više nismo mladi.

Baš kao kad je kultni pisac iz 19. st. H.D. Thoreau stekao popularnost među transcedentalistima i kojekakvim luđacima onoga vremena, među kojima bilo je i dosta bogataša, oni su mu nudili da će ga voditi na Stijenjak, pokazivati mu Indiju, da će ploviti po Amazoniji, ali Thoreau je sve to odbio i rekao im da „ sasvim dovoljno je prošetati Concordom“ (to je bio njegov rodni gradić u državi Massachusetts).

Jednako tome tako mi ne trebamo proučavati Afganistan niti komplicirane geopolitike i etnografije svijeta, dovoljno je ogledati se malo pomnije oko sebe (po blogosferi) da bi nam se razjasnilo kakve sve ptice žive u konoplji, a da ne nose ni turban na glavi. Meni polako skoro da više niti nije zabavno promatrati koliko sam bio u pravu u svojim predviđanjima s početka ove godine.





Sviđa mi se firnis jer izvuče prirodnu boju i istakne teksturu drva, puno ljepše nego recimo bezbojna lazura. Firnis je i dobar temelj za lakiranje drveta tzv. „lakom za čamce“, dapače rekao bi da je pri tome obavezan. Naravno ako će to drvo stajati negdje vani direktno izloženo atmosferilijama onda treba farbati sa lazurom jer firnis nije baš postojan u takvim uvjetima.


Ovaj komad orahova trupca biti će noga od stola. Taj stol će biti dakle jednonog, a ova masivna noga dati će mu veliku stabilnost. Ploha koje će se montirati na to biti će kružna, a za to će poslužiti dno od velike vinske bačve (lagva). To sam tako nekako zamislio, a kako će projekt napredovati čut će se kasnije.



Inače projekt je to namjenjen da mi služi kao blagovaonski/radni stol u hermitnjaku. Tamo već imam od interijera kavski stolić (coffee table) napravljen od podnožja nekadašnje preše za grožđe, fotelju od stiropora, kauč, 20 litarski kanistar s vodom, lonac s cvijećem od onoga staroga praonika iz vešmašine, jedna masivna klupa od hrastovine za vanjsku upotrebu je isto sada u pripremi i samo ju treba tamo in situ montirati. Prikladnu peć na drva nemam i to ću morati pronaći preko nekog oglasa, također i sazidati dimnjak i tako dalje i tako bliže, ali to su već usputne digresije.

Ono što bi me zanimalo čuti možda je kako vi opremate svoje hermitnjake? Da li jednostavno naručite iz Ikee nešto ili isto preferirate samogradnju? Koji pristup zauzimate generalno tome? Mislim da li ste više za neki old school, Milarepa stil, sa podom od nabijene zemlje, slamnatom prostirkom i jednom glinenom zdjelom ili ste na drugom polu Gaussovoga spektra, tipa tekuća voda, điđamiđe, sanitarni čvorovi i slično?


Patka ide u dnevni obilazak paradajza. Tako je dresirana da čim vidi kako neki dozrijeva odmah ga aportira baš kao pas ptičar ustrijeljenu prepelicu.



Nakon paradajza idemo dalje sa smokvama.


P.S. da, malo više je slika, nisam se sjetio spomenuti prošli put da ovo je sada i službeno fotoblog. Bilo bi zato fer ubuduće kad se negdje spominju fotoblogovi da se ne propušta kao do sada (kao slučajno) spomenuti i ovaj blog. Treba paziti na to. Hvala.

Oznake: Firnis, firnisovanje, coffee table

- 17:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 10.08.2021.

Kolovoška zora

Ne znam da li ste ikad vidjeli čaglja? Ja možda jesam u subotu rano ujutro. Bio sam na visoravni i kad sam se spuštao s nje na putu je poskočilo nešto kao neki sivkasti lisičić, ali je brzo pobjeglo, sve se odigralo dosta brzo. Znam da prva misao mi je bila da je pas. Na udaljenosti oko 40m. Malo me ta boja zbunila, nije bila baš klasična boja lisice, no možda je to bila samo igra jutarnjeg svjetla i sjene. Opet prema slikama čaglja koje gledam to bi lako moglo biti to.

Čagljevi inače su prisutni u Zagorju već duže vrijeme. Bilo je i odstrijeljenih primjeraka u široj okolici. Čagljevi se mogu hibridizirati sa psima lutalicama i to može postati opasna pošast.

https://www.jutarnji.hr/life/znanost/cagljevi-se-krizaju-i-sa-psima-a-njihovi-krizanci-su-plodni-zlatni-cagalj-nekoc-je-bio-prisutan-samo-u-dalmaciji-no-sad-ga-ima-i-na-kontinentu-193309

Evo postoji i zabilježen napad čaglja na čovjeka iz godine 2016.
http://www.lovac.info/lov-divljac-hrvatska/zivotinje-priroda/5155-cagalj-napao-covjeka-u-dvoristu.html

A u ožujku ove godine snimljen je kraj ceste u Zagrebu:
https://www.index.hr/vijesti/clanak/snimili-smo-caglja-u-zagrebu-lovci-upozoravaju-mogu-biti-opasni-ako-se-nakote/2263777.aspx

Pripazite zato da vas ne izgrizu čagljevi. Nemojte izlaziti iz kuće, a ako baš morate idite s biciklom. Bijelim po mogućnosti jer čagljevi ne vide bijelu boju. Onda će misliti da letite pa će se prepasti.

Na visoravni sam bio u šetnji, mislio sam da ću tamo možda sresti staroga znanca- vilino sito (carlina acaulis). Misterijsku rijetku biljku. Jer sjetio sam se da tamo sam jednom prilikom našao vilinsko sito i da sam napisao post o tome pod nazivom „Stari znanac vilino sito“, ali tek kad sam išao potražiti taj post ostao sam zaprepašten činjenicom da to nije bilo pred 5-6 godina kako sam mislio nego pred punih 10! Kako vrijeme leti kad se čovjek zabavlja...

Kako god sad ga nisam našao, ali ću ići opet tragati uskoro. Međutim sam uspio dokumentirati isto nešto vrlo korisno- kolovošku zoru na visoravni.






















Nema se tu što objašnjavati, odmah na licu mjesta mi je bilo jasno da slučajno imam neki dobar fotoaparat mogao bi se proslaviti ovim fotkama i prodavati ih ili držati izložbe fotografija pod nazivom „Sapineti sat“. Jer to su prizori pred kojima sve kalkulacije, racionalizacije i ostala čuć-bljućketanja padaju momentalno u vodu.

Bila je prije mnogo godina jedan blogerica koja mi je napisala nešto što mi se jako urezalo u pamćenje. Veli- „tko ne razumije odmah, ne razumije niti kad mu objasniš“. Onda ja to još nisam mogao dobro razumjeti, valjda sam vjerovao da ako se uzme truda i vremena može se puno toga objasniti mnogim ljudima.
Naravno da me je životno iskustvo podučilo kako je ona bila u pravu i ta njena izreka mi je bezbroj puta zazvonila u umu tijekom godina. Jer kad bavimo se objašnjavanjima onima koji unaprijed su riješili da ne smiju razumjeti kako ne bi im to razumijevanje slučajno izmaknulo tlo pod nogama upadamo nužno u staru shemu s bacanjem biserja pred svinje.

O drugim temama,

paradajzi dozrijevaju

I kupine isto.

Pozdravljam i zahvaljujem sve koji su sa mnom strepili da li će ove godine paradajzi dozrijeti i koji su me umirivali savjetima.

Razmišljam kako je lijepo bilo drevnim Astecima koji su prvi gajili paradajze. Oni bi žrtvovali nekoliko ljudi bogovima paradajza i znali su da će paradajzi onda dozrijeti. Danas na takvu praksu gledalo bi se poprijeko i zato mi nemamo nikakvu garanciju za ishod biločega, tek preostaje nam tješiti se vjerojatnostima i statističkim učestalostima određenih fenomena pod Gaussovom krivuljom. A to i nije baš neki život, već onako, tapkanje u mraku relativizma... ali o tome svemu više možda nekom drugom prilikom.

Pitanje za diskusiju- koji veliki pjesnik je uskliknuo- „čangrizavost nije u zvijezdama nego je u nama!“?

- 01:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2021  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2021 (3)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (2)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (5)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (2)
Svibanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf

    Oni koji se gnušaju pametnih najvjerojatnije su glupi, a ako uz to djeluju i kao da im je odstranjen veći dio mozga, onda su glupi izvan svake sumnje.
    -jelenko medenko