jelenski blog

srijeda, 29.01.2020.

Pusti Lobor 520 MNV

Nova godina nove šetnje.

Na jutarnjem nebu znamenje posljednih dana. Ne čudi me to, zna se da nije nam još puno ostalo, 2020. je završna godina blogosfere. Što je i šteta, jer danas je na blog.hr-u bolje nego ikada prije. Kao da ima malo manje čudaka u odnosu na ranija vremena.

Potok Dugi jarek

Dugi jarek teče podno Pustog Lobora. A ovdje slijeva prije mostića pridružuje mu se potočić Šumeci. Pazite se onih koji bi vas htjeli obavjestiti da ovaj potok se naziva Reka. To nije točno. Reka zaista nastaje neki kilometar niže na ušću Dugog jarka i Rackog potoka, pored vodocrpilišta (vidjeti prethodni post) ali ne treba to brkati.



Često čujem od ljudi iz udaljenih krajeva da su dočuli za Pusti Lobor preko knjige "Plameni Inkvizitori" od M.J. Zagorke gdje ima nešto o Črnom Tomi Loborskome. Ne znam, nisam čitao takve stvari pa ne mogu ništa konkretno reči o tamo napisanome.
Takve likove naravno mogla je u prošlosti proslaviti beletristika, kao što danas holivudska industirija svašta može proslaviti, no u povijesnim dokumentima njegova pojava je marginalna iako postoji određen kuriozitet.





Ovaj informativni pano donosi poznatu priču o tome kako je oteo Katicu Babonić kćerku vladara Belecgrada i namjeravao je i ubiti njenog zaručnika Vladimira Zmajića,a posljedica toga je da sam biva ubijen.To je malo skraćena priča, koja inače kaže i kako je Vladimir Zmajić bio nećak Franje Tahija Susedgradskog.

Uglavnom Tomo otima Zmajićevu zaručnicu Katicu i Zmajića kojega utamničuje u Loborgradu s nakanom da ga uskoro ubije. Ali Zmajića potajno oslobađa Tomin sluga Petar. Tomo nema pojma o tome i misli da je ovaj sam pobjegao. Petar zapravo traži osvetu jer je Tomo obeščastio seljanku Maricu, u koju je Petar bio zaljubljen, a koja se zbog toga bacila s loborgradske kule... I tako uskoro se vraća Zmajić sa stricem Tahijem te opsjedaju Loborgrad. No takvu utvrdu nije bilo moguće osvojiti "na juriš".
Opet im pomaže sluga Petar koji otvara vrata, Zmajić i Tahi osvajaju grad te ubijaju Crnog Tomu. Zmajić ženi Katicu i žive sretno...
Isto tako u nekim verzijama Katica Babobić je kćer gospodara Oštrcgrada, a ne Belecgrada, iako nigdje zabilježeno da su Babonići gazdovali bilo kojom od te dvije gradine!
Babonići (Babonegi) jesu slavna velikaška obitelj, ali mislim da u ovom dijelu Hrvatske su držali gradove na Medvednici (Medvedgrad, Susedgrad), ne na Ivanščici... (iako možda Grebengrad?? Ne sjećam se točno, a neda mi se tražiti)

Svakako da takva jedna meksičko-sapunična shema djeluje kao da bi mogla biti produkt literarno-romatičarskog ženskog uma. Ne mogu tvrditi sa sigurnošču jer nisam čitao njenu knjigu ali imam dojam da većinu toga je izmislila upravo M.J. Zagorka i da su čitaoci s vremenom rasprostranili to kao nekakvu legendu.
Zato molim vas koji ste čitali "Plamene Inkvizitore" da se javite sa svojim osvrtom da potvrdite ili opovrgnete moje slutnje!

U svakom slučaju Franjo Tahi (Ferenc Tahy) je bio dobro dokumentirana povijesna ličnost, heroj iz bitaka s Turcima, te opasni sadist i psihopat, ugarskoga podrijetla... Tahijevo postupanje prema kmetovima je uzrokovalo nekoliko seljačkih ustanaka od kojih je najpoznatiji Veliki hrvatsko-slovenski seljački ustanak 1573. (dijelom kojega se javlja i popularna "Seljačka buna" Matije Gupca). Ali Tahy nikako nije mogao sudjelovati u ubojstvu našega Črnoga Tome jer je rođen tek 1526., a nekakav Thomas Niger (Črni Toma) se spominje preko 200 godina ranije, početkom 14.st. U vrijeme kada je živio F. Tahy Loborom su vladali već njegovi najjači i najtrajniji vladari- Keglevići koji su ga i držali u vlasništvu do kraja- do 1905. godine.

No treba priznati da se u slučaju Črnog Tome radi zaista o misterioznom liku, jer osim toga zlokobnog nadimka, konkretnijih podataka o njegovu porijeklu i životnome putu baš i nema.

Tu pored table ne zaboravite pokupiti žig u svoju knjižicu.

Usađen je u stijenu.



Od info panoa nalijevo nastavlja se mondeni planinarski trail 207.

A desno eno i same gradine!

Sada...

i onda-
Podsjetimo se i na davno prohujalu i zaboravljenu 2016. godinu, kada sam u ljetu bio prošli puta na Pustom Loboru. Kako to znam? Tako što sam guglao o Pustom Loboru i nemalo se iznenedio kad sam našao svoj ondašnji post! :-O Osobito me zaprepastilo kako sam bio onda rastresen i žgoljav! To su bila takva vremena... godina intenzivnog kondicijskog treninga koji nažalost nije pratila intelektualna kohezija... nisam, prostim riječnikom rečeno, još bio dosegnuo stabilnost genija
Srećom je tada čovjek-legenda terenskoga znanja i iskustva- @GubecBeg bio vu pajdašiji pa je pazio da mi se onako rastresenome nešto ne bi dogodilo u divljini.
Spomenimo se i pozdravimo svi hrabroga i časnoga GubecBega gdje god bio i poželimo mu puno uspijeha u svim stvarima!



Oficijelna povijest Loborgrada se prilično poklapa s onim što info tabla kaziva:

U povijesnim izvorima "Loborgrad" prvi put se spominje 1244. kao posjed Urbana/Vrbana, a 1259. kao utvrda koju je hrvatsko-ugarska kraljica Marija oduzela plemiću Puchinu, sinu Urbana/Vrbana i poklonila varaždinskom županu Mihajlu radi zasluga u borbi s Tatarima. Početkom XIV. st. kao vlasnik Loborgrada spominje se Toma Crni (Thomas Niger). Utvrdu je 1399. zajedno sa svim utvrdama u Zagorskom kneštvu (comitatus Zagoriensis) kao nagradu za vjernost darovao kralj Žigmund Luksemburški, Hermanu Celjskom. U rukama grofova Celjskih ostala je sve do ubojstva posljednjeg predstavnika dinastije Ulrika II. 1456.g. Utvrdom je kratko gospodarila žena Ulrika II. Katarina Branković, da bi 1457. prodajom prava pripala Ivanu Vitovcu (Jan Vitovec) i njegovim sinovima Juraju i Vilimu. U narednim razdobljima vlasnici utvrde su bili Jakob Szekely (od prilbližno 1489.), Ivaniš Korvin (od 1494.) Franjo Berislavić (od 1504.), Ivan IV. Banffy (od 1517.) i obitelj Keglević (od 1525.-1905.) koja ju je napustila potkraj XVI. ili početkom XVII st. preselivši se u novosagrađeni dvorac u Loboru.

Iako utvrda "Loborgrad" spada u najmanje utvrde na području Krapinsko-zagorske županije, ona je svojim prostornim položajem imala bitno strateško značenje te spada i u značajnije spomenike srednjovjekovne arhitekture u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Fascinantan je drevni spomen Loborgrada 1244.g.! Na gori Ivanščici jedino Grebengrad se spominje ranije (1209.g)

Gospodari Lobora su dakle plejada u povijesti istaknutih likova iz čitave Hrvatsko-ugarske kraljevine, od (pretpostavljam) Mađara Urbana i Puchyne i slovenske obitelji Celjski, do Čeha/Moravca Jana Vitovca (koji je postao hrvatski ban). Janovi sinovi Vilim i Juraj su se pobunili protiv ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaša Korvina i poraženi su i time biva ukinut "comitatus Zagoriensis/Zagorska kneževina" što je svakako povijesna tragedija, jer možda je u nekim kombinacijama moglo se to očuvati i postojati danas, nešto slično kao kneževina Lihtenštajn ili pak Andora. A kako sam čuo da u jednom paralelnom svemiru to i postoji, ali otom potom...


Ivaniš Korvin, nezakoniti sin Matijaša Korvina, preuzeo je nakon poraza braće Vitovec vlasništvo nad Loborgradom. (kako smo vidjeli lanjskog proljeća u sklopu moje biciklističke ekskurzije na sjever, Ivaniš Korvin pokopan je u pavlinskoj crkvi u Lepoglavi.)

Pa onda poslije prerane smrti Ivaniša Korvina vlasnik Loborgrada postaje saveznik njegov i njegova oca Matijaša u borbi protiv pobunjenih Vitovaca- veliki hrvatski ratnik Franjo Berislavić, sudionik bitke na Krbavskom polju 1493. Jajački ban u dva navrata (1494–96., 1499–1503), uspješno branio obrambenu crtu na Vrbasu vojnim snagama koje je izdržavao prihodima s vlastitih posjeda. Sudjelovao 1513. u bitki kraj Dubice i pobjedi nad osmanskim četama. Nakon prestanka dužnosti i dalje je bitno utjecao na državne poslove i sudjelovao u otporu protiv Osmanlija... (enciklopedija.hr)

O najslavnijim i najtrajnijim vladarima Loborgrada, o jednoj od najstarijih hrvatskih plemićkih obitelji Keglevićima, što o njima reći, o njima treba kao minimum odmah pročitati barem ovaj tekst: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=198



Bila su to dakle preko svake mjere divotna vremena. Mene još od djetinjstva muči pitanje da li ću ikada vidjeti Pusti Lobor kakav je bio kad nije bio Pust. Znači pogled u prošlost, "time travel" kako je rekao Will Riker u "First Contact" (u trenutku videa 0:57)... Naravno postoje i ostali pusti gradovi gore Ivanščice, ali samo Lobor bi volio vidjeti u cjelovitom izdanju, u punom sjaju recimo tako.


Možda snimiti ekipu kako kolje tele i baca njegovu mješinu punu žita u potok da zeznu Turke... ili uopće ništa tako spektakularno, nego samo jedan običan prosjačan dan iz aktivnoga života te gradine. Ali naravno moguće je da takav društveni dan bi mi samo zgadio Pusti Lobor. Vremenski period u koji bi bilo mudrije zaputiti se jest sredina 17. stoljeća. Znači netom nakon što su Keglevići već otišli u nizinu u svoj velebni novi Loborgrad (cca 6km južnije), a Pusti Lobor je još bio relativno očuvan. Rado bih odlazio vremeplovom tamo po par dana malo chillati. I inače najbolje je u povijesne okolnosti uroniti se neposredno, a ne preko ispisanih slovaca na papiru ili zaslonu...



Pričao mi je jednom jedan mafijski smutljivac (kojem sam bio primoran služiti kao vrtlar i drvosječa), ujedno ugledni znanstvenik (čije riječi o tim stvarima stoga imaju valjda nekakvu težinu, a zbog čega ovo i spominjem) da u proljetnim mjesecima oko Pustog Lobora i dan danas u šumi cvate cvijeće sasvim netipično za taj areal, navodno po njegovom sudu da bi to bilo podivljalo potomstvo negdašnjeg održavanog cvijetnjaka. Ne znam, nisam na to prije obraćao pozornost, ali možda u nadolazećem proljeću hoću.







Jedna od najboljih stvari na Pustom Loboru je knjiga posjeta. Tu se zaista svačega može pročitati.

Ajde ne budite lijeni nego zapratite ljude! :-D

I političke poruke ovdje se mogu pronaći.

I našao sam da samo dan prije ovdje je bila skupina Slovenaca. Kolega @Unusual suspect je jednom ovdje susreo dvojicu (ili trojicu) Austrijanaca na motorima.
I tako listajući knjigu posjeta nalazimo da danas nakon svih prohujalih stoljeća Pusti Lobor proživljava svoju renesansu te privlači ekologe, planinare, rekreativce, avanturiste, duhovne tragaoce te svake druge vrste u pravilu bezopasnih marginalaca.



I tako, posjedivši još minutu uz čaj kod Črnoga Tome, te oslobodivši se okvira markirane staze i mondenih planinarskih destinacija...

...odoh nesputano uz padinu Jastrebinca. Kasnije toga dana prvi puta u životu na Ivanščici vidio sam divokoze.

(nastavlja se?)

- 20:54 - Komentari (29) - Isprintaj - #

utorak, 14.01.2020.

U šetnji III. dio

Polako se uspinjem serpentinama iz dubine kamenoloma. Trebalo je natući dvjestopedesetak (tristotinjak?) metara nadmorske visine, to je dosta monoton uspon.

Pogled na kamenolomski objekt s tunelom (ono bijelkasto u sredini slike desno od borove šume). A ono bijelo u šumi u gornjem dijelu slike je stijena Mala Peć.

Jedino što je dobro su neke vizure dalekoga sjevera.

Donjim dijelom po serpentinama prolazi i put prema planinskoj depandansi lepoglavske kaznionice. To je kao neki "izdvojeni pogon" u šumi kamo voze robijaše, pretpostavljam one pouzadnije i boljeg vladanja, da tamo nešto rade. Imaju vrtove, možda i drže kokoške, tko zna. Interesantno mjesto u koje sam jednom davno kao sasvim mlad zalutao zajedno s jednom grupicom isto tako mladih avanturista pa znam nešto o tome kako izgleda. Vrlo idilično, koliko se sjećam, kao kakvo ladanje.

Tako dođemo mi na taj proplanak u šumi, a tamo ograda vrt i neki ćelavo ošišani mladić u kombinezonu radi nešto u vrtu. Sjećam se da je bio iz Pule, imao je po kombinezonu penkalom ispisane nekakve, pretpostavljam, nazive uličnih bandi ili tako nešto. Pitamo mi njega da li je tu negdje Bračkova pečina (nevelika špilja koju smo tražili u tom dijelu gore Ivanščice). A ovaj gleda što je ovo, razmišlja, pa veli "idem pitati šefa". I ode u zgradu u dvorištu i vrati se s pravosudnim policajcem.
Na kraju su nas odande otpravili i Bračkovu pećinu nismo toga dana našli.




Uglavnom zašto to spominjem, tako uspinjem se ja serpentinama, kadli eto dolje u čujem neki auto ide, ali ne staje u dubini kamenoloma nego prolazi i ide gore po serpentinama. Kad sam vidio da je to kombi pravosudne policije, odmah sam shvatio o čemu se radi. Išli su očito u popodnevnu šihtu na svoj "ranč". Još sam u prolazu domahnuo da uzmu i mene "vu pajdašiju", međutim nisu se obazirali i samo su prostrujali dalje svojim putem.

Pogled dolje na odvojak sa serpentina koji nastavlja više manje po izohipsi te vodi daleko na zapad do robijaške ladanjske kuće.





Evo i nje tamo dolje- divna i slavna lepoglavska kaznionica.

Pogled na grad Lepoglavu, lijepo se ističe brdo Gorica sa kapelom Sv. Ivana...


...podsjetnik na lanjsko proljeće kad sam bio "U posjeti vulkanu i Sv. Ivanu" na Gorici (on je u kružiću u sredini slike). Sv. Jelena je u kružiću gore daleko- kod nje svratiti, to je isto u planu, ali kada- ne zna se.
Strelica u lijevoj strani slike pokazuje na Kaznionicu (zatvor, rešt, pržun, buksa, ćuza, bajbok)



Napokon gore na Vučikovcu (u narodu ova livada navodno je poznata i kao Skradnji krči), famoznoj orhidejskoj livadi. Mnogi bi voljeli ovdje doći kad bi mogli i znali kako. Orhideje cvatu čini mi se u travnju mjesecu pa prema tome možete orijentirati svoj eventualni posjet.



Orhidejska koliba, nisam još dokučio što se radi unutra, ali pretpostavljam da slavi se cvatnja orhideja.

Iz nekog razloga ovdje su zasadili brajdu od vinove loze. Vrlo neobičan eksperiment, s obzirom da je Vučikovec na šestotinjak metara nadmorske visine :-S



Napuštam Vučikovec, nakon hitrog ručka, (veganske sardine iz konzerve i Jaffa keksi s glutenom)

Slijedi povratak prema jugu





Potočić Očurica

Ne slijedim Očuricu kroz njen kanjon nego idem neistraženim smjerom malo na zapad put Melinščine.







Tu počinju polja, vinogradi, pa i nekakav očuvani štagalj.

Ovdje bi na primjer bilo fino živjeti duže vrijeme, recimo mjesec i po dana, u sekluziji.



... i neki ruševni objekti..

Već nadomak zaselku G. Laboši (kako piše na kartama, ali mislim da je prezime uobičajeno Labaš, a ne Laboš)


Pogled na zaseok Gornji Laboši i strme Košenine u pozadini.
Meni je to dosta interesantan kraj jer moja prabaka je bila odavde, iako nisam ju poznavao, ali su do mene stigle njene priče o životu podno Košenina i o vinogradima koje su Labaši imali na Melinščini.


Kapelica na Melinščini.



Ovime završavam trodjelni serijal o predbožićnoj šetnji. Šetnja se ta, prema gps tracku, na poslijetku protegnula na skoro 25km.

U međuvremenu naravno odradio sam još neka šetanja, a sad baš nedavno sam imao i najbolji dan u planini ikada. Vidio sam prvi puta u životu na Ivanščici divokoze! Da, divokoze. Naišao sam i na ogromnu površinu obraslu svetom biljkom veprinom! Čudo neviđeno! Pronašao sam i zapušteni planinarski put iz neke druge ere. I tako dalje i tako bliže...
Ali onda opet kome se dade o tome pisati, koliko bi to tek nastavaka potrebovalo? A još veće je pitanje tko bi to uopće htio čitati? Zar bi se našlo i takvih smušenjaka? :-P

U budućnosti namjeravam poduzeti za promjenu neke pohode izvan formaliziranih okvira. Možda othodam do željezničke postaje Kuljevčica u dolini Bednje. Onda bi se odande odvezao 5 min vlakom do Lepoglave. Ali još ću razmisliti.

Pozdrav, do čitanja!

(svršetak serije)

- 12:39 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 07.01.2020.

U šetnji II.dio

Zbog pojačanog interesa, kako od strane blogosfere, tako i od izvanjskih simpatizera, idem već danas sa sljedećim nastavkom serijala "U šetnji". Inače nisam pobornik toga da se učestalo objavljuju novi postovi. Zato jer tako ne ostaje dovoljno vremena da se prethodni sadržaj pravilno apsolvira. Ljudi su zvrndajuća rasa i pozornost im je slaba, otuda i neugasiva žudnja iznova i iznova za novim podražajima i novim "sadržajima"... za uvođenjem u priču novih "zbivanja" da sačuvajbože umu nebi bilo "dosadno". To je ono famozno "what's up?", "Što ima?" Izgleda bezazlen pozdravčić, a zapravo u njemu je sadržan čitav opsesivno-kompulzivni ciklus Samsare... Zato nemojte se interesirati što ima, nemojte s nestpljenjem čekati nove postove, nemojte gristi nokte, nemojte pisati ni čitati poeziju i sve će biti u redu.
Eto to je. A sad možemo dalje:

Magistralni šumski put. (pogled u smjeru zapada)
Lijepo je u ljetu ovdje šetati jer onda krošnje nad putom forimiraju zeleni svod.

(prema istoku)
Inače koga može zanimati taj "magistralni put" kako sam ga nazvao, u smjeru zapada vodi na orhidejsku livadu Vučikovec (u narodu još zvanu i Skradnji krči), a prema istoku nadovezuje se na Sjeverni prolaz (naziv koji smo smislili kolega @GubecBeg i ja dok smo još bili sasvim mali pseudoplaninari). Zašto Sjeverni prolaz, zato jer se njime može sjevernom padinom, više manje po izohipsi, stići skroz na makadamsku cestu koja povezuje selo Prigorec i vrh Ivanščice.
Kao kuriozitet može se spomenuti da djelomično ovim "magistalnim putom" i njegovom ekstenzijom- Sjevernim prolazom, prolazi granica Varaždinske i Krapinsko-zagorske županije.

Malo idem u smjeru istoka, ali ubrzo se odvraćam na sjever od utabanog puta. Svaki korak sad je nov. Treba se sunovratiti oštro na sjever, u osojne ćukovske grabe :-O
Načelno sam zamislio da ću pratiti nekakvu stazicu koja je ucrtana na karti, ali kako često u praksi bude stazicu niti uz navigaciju nisam našao, pa sam morao ići u "divlji" spust.

začas ukazuje se Mali Turmek.


Mali Turmek iz drugog kuta.

Veliki Turmek

Mali i Veliki Turmek su dva stjenovita zuba. U spust idem između njih. Teren je tu jako strm, klizavo je, ovaj smjer spuštanja nije bio najsretniji izbor.
Atmosfera oko Turmeka nekako sablasna. Osjećam se kao Thoreau na Katahdinu.

Pogled gore.

Pogled dolje, točka nepovratka :-P

Daždevnjak je tu. Datum je oko 20.12. Prosinački daždevnjak nepogrešivo pokazuje da je pretoplo za ovo doba godine. Svaki put kad niste sigurni da li je pretoplo u zimskim mjesecima, tražite daždevnjaka.



Napokon dolje u dubini opet na šumskom putu.

Pa do makadamske ceste Lepoglava-kamenolom Vudelje.

I to je sad to. Jedna vodosprema, ništa posebno, ali simbol je ostvarenog cilja ove šetnje. Tu sam vodospremu, "zacrtao" na karti kao krajnji domet, a ujedno na tome mjestu sam opet kročio na poznato tlo, svaki sljedeći korak više nije bio nov, nego reciklirani. Više od 15 godina je prošlo, ali teren je poznat. Dalje treba se samo opet prebaciti u suprotnom smjeru na južnu stranu planine i uknjižiti novi istraženi smjer. Ali neće ni to biti lako.

Na putu prema kamenolomu Vudelje.

Putem sam sreo jednog rekreativca starijeg gospodina sa hodačkim štapovima, spuštao se iz smjera kamenoloma prema Lepoglavi.



Evo i betonske "utvrde" nekadašnjeg kamenoloma.




Kroz tunel se može proći na drugu stranu, ali za to nemam hrabrosti. Sjećam se kad je prije nekoliko godina kolega @Unusual suspect vodio svoje komandose kroz tunel pa je poslje pisao na blogu da je nešto u mraku šušnulo... vrlo opasno, vrlo nezgodno :-((


O bivšem kamenolomu Vudelje može se općenito reći par rečenica.

Tu je pošumljavanje okoliša dobro provedeno i borova šuma se lijepo širi. Lokacija je popularno odredište raznih lepoglavskih i ivanečkih rekreativaca, preppera, survivalista, airsoft & paintball igrača i sličnih svjetovnih tragalaca.





Novost u odnosu na moj prethodni posjet (2015?) je da je popravljena pipa i može se natočiti vodu pored odmorišta.

Moj ruksak, štap i stol koji predstavlja gostoljubivo odmorište u kamenolomu Vudelje.


Tu si je netko pripremio i luč za potpalu vatre. (iako ovo strogo tehnički gledano i nije luč, jer nije od smolastog drveta) Dodatni je to dokaz da prepperi i survivalisti dolaze ovamo kako bi brusili vještine i iskusili život daleko od civilizacije i pripremili se za posttehnološku eru nakon što sunčeve baklje sprže elektriku i elektroniku.

Ovaj put vodi in medias res kamenoloma, koliko se sjećam nisam nikad išao tamo, skroz do stijene, pa ni ovaj put jer na putu je stajala ogromna mlaka vode do preko gležnja. Možda sljedeći put. Predviđam da ću se u Vudelje još svratiti ove godine (2020.).





Kako bi lakše podnosili iskušenja u divljini 2 km daleko od prve kuće neki od preppera/survivalista ukrasili su si i božićno drvce.

Preko kamenoloma vodi i planinarski put na Vilinsku špicu, drugi najviši vrh zapadne Ivanščice.

Vrijeme juri i moram se zaputiti uzbrdo po serpentinama, uhvatiti nekoliko stotina metara izgubljene nadmorske visine i dosegnuti sa sjevera orhidejsku livadu Vučikovec, baš na vrijeme za ručak . O tome i još nekim temama u trećem i posljednjem nastavku serijala "U šetnji"

(nastavlja se)

- 21:51 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.01.2020.

U šetnji I.dio

Protjecali su kratki južni prosinački dani. Božić je bio sve bliže i bliže. Tih dana još je u zraku lelujalo pitanje Lost in the Wild Projekta, no pokazalo se da sam za to preslab (isuviše kunjav/drijemovan). Tako da sam radije se "odvažio" na neke ležernije šetnje sa izvjesnijim ishodom. Jedna od kojih bila je i ova.

(napominjem slike su većinom prilično loše)

Prve večeri na selu sam pekao kestenje iz Konzuma. Nije bilo preloše, ali nedostajala mu je slatkoća autentičnog zagorskog kestenja.
Ujutro sam u strahu od moralnog relativizma i klimatskih promjena zaputio se u planinu.

Svi se sjećamo da smo ko klinci gledajući seriju Beverly Hills, kad su tamo imali Božić, mislili "jbt koji su to luzeri, Božić na plus 25..." (Da li se i vi tako razmišljali ili je moguće to ipak samo bila moja osobna, naivna dječja opaska?) A sada su takvi kalifornijski Božići stigli i k nama :-(
Pitanje da li nas Greta Thunberg može više spasiti? Ili je to opet ona shema "pomozi si sam, pa će ti i Greta Thunberg pomoći".
Stara fora, nova budala, rekli su mudri ljudi još prije mnogo tisuća godina.
No kako god...





Polazak od vodocrpilišta Lobor (dovde već sam šetao cca sat vremena ali bilo je prerano tj. premračno za slikanje)

Ovdje su neki novi smjerokazi, meni novi jer već dugo nisam bio tu, još od prve polovice lipnja mjeseca. Tu sam se onomade spustio skroz od vrha Ivanšćice, bio sam onda nabrijan, lutao sam bez vode i navigacije dosta dugo... tri dana kasnije putovao sam u Francusku, u samostan, pa sam zato bio uzbuđen i rastresen.
Eto sada su to vrlo lijepe davne uspomene.

Usput budi rečeno tu nešto poviše vodovodnog zahvata su se revnosni drvokradice lani (u veljači ako dobro pamtim) prevrnuli s kamionom u potok. Možda ste o tome gledali na dnevniku.
Onda smo nekoliko dana imali iz pipe vodu s aromom nafte.

I Črni Toma tu je doma. Tko je bio Črni Toma, o tome se trebate informirati, ako još ne znate:

Utvrda Pusti Lobor datira iz 13. st., a prema vrijednoj priči koja još živi u narodu, bio je u punom sjaju dok je njegov gospodar bio Crni Tomo Loborski, misteriozni vitez ovog kraja koji je otimao lijepe djevojke po obližnjim burgovima i vodio ih u svoj Pusti Lobor.
-izvor lobor.hr

Međutim Pusti Lobor nije na rasporedu. Idem malo dalje u neke tajnovitije destinacije, na visoravni, u ćukovske krajeve, zapušteni kamenolom, pa na orhidejske vrtove...



Korito potočića Šumeci šumari su tako razvalili da to sad djeluje kao autostrada.

Kadli uskoro evo i magareće lubanje s kakvom je Samson ubio Palestince.

Iako reklo bi se da to prije bude lubanja od gujde nego od magarca.



Kanjon Šumeci polako postaje sve strmiji.

I tako u jednom trenutku zaista susreo sam krdo divljih gujda, gore na padini, napredovale su po izohipsi niti 40m udaljene od mene u suprotnom smjeru, znači ja po dnu kanjona na sjever, a gujde strmo meni nad glavom padinom na jugoistok. Bilo ih je 5-6 komada osrednje veličine. Razmišljao sam kako bi me takvo krdo lako moglo eliminirati i to na više načina. Mogle bi svojim papcima pokrenuti neki od povećih kamena meni na glavu, mogla bi sama gujda se omaknuti i skotrljati niz padinu i zatući me ili bi čitavo krdo moglo sjuriti se u kanjon i jednostavno me proždrijeti. Vrlo uzbudljivo... ali ništa o toga nije se dogodilo i uskoro je njihovo štropotanje po lišću utihnulo.

Uzrok razvaljenosti korita potočića Šumeci je i ova velika sječa odakle su šumari izvlačili trupce.

U još višim predjelima napokon se izrovano korito Šumeca pretvara u ugodnu stazicu.

Netko je udarom mača nedavno presjekao ovaj kamen. Vrlo interesantno. Črni Toma, zasigurno.

Likovac zlikovac

Čudovito drvo-kišobran, da li je to vikinški Yggdrasil? Ili možda jarebika??

Konačni uspon do Pregerskih krča- visoravni i (negdašnjeg) orhidejskog vrta.

Vjesnici proljeća već su tu.

Teren se zaravnjuje... i eto ih:

Preostala čistina Pregerskih krča unatrag nekoliko godina koristi se kao zgodno mjesto za izvlačenje i utovar drva,

...o čemu svjedoči nabacano granje...



...provizorni stol, stolac... pivska krigla ostala je nepospremljena- u društvu je bio jedan aljkavac!



...ostali su svoje krigle uredno objesili na grab :-))

Pregerski krči više nisu što su bili kad sam na njih stupio prvi puta, davne i sada već zaboravljene 1999. (ili 2000?) godine kad sam bio još mali. Onda su te planinske livade počele već zaraštavati ali još su bile dovoljno prostrane, na njima je bilo orhideja i vilinskog sita. Danas je tu već dominantna šikara. Za razliku od nekih drugih planinskih livada gore Ivanščice koje se još uvijek održavaju, dani slavnih Pregerskih krča su odbrojani, kako im i ime kaže bili su umjetna krčevina koja je služila ljudima dok im je trebalo sijeno, a sada ih šuma reapsorbira. Takva sudbina je i planinskih livada Starčevina, Škrabotnik, a čak i najpoznatija livada Ivanščice Belige je zaraštena i neprepoznatljiva.
Hanžica i Vučikovec su preostale dobro održavane livade Ivanščice. Kakva je situacija na dalekom istoku- na Velikoj ravni, Pepelarnicama itd. ne znam, ali o tom po tom...

Malo još bauljam Pregerskim krčima, promatram kako jaki južni vjetar prebacuje niske oblake preko hrpta planine i podsjećam se na razmjere nekadašnje livade, na kojoj sam i zanoćio davne i izgubljene 2001. godine...

...negdje u ovom dijelu bio je razvijen logor, sada okoliš djeluje prilično negostoljubivo.

Sve teže se probijam kroz guštaru i na kraju jedva se izvlačim na magistralni šumski put.

Nostalgični dio šetnje je završio, a ozbiljno-istraživačka etapa tek je bila preda mnom.

(nastavlja se)

- 17:41 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2020 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (2)
Svibanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf